Četvrto poglavlje - 10 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Friday
2016-12-09
7:47 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 10 » Četvrto poglavlje
8:49 AM
Četvrto poglavlje
Četvrto poglavlje

PROROK KRALJEVSTVA BOŽJEG



Isus napušta pustinju, prelazi rijeku Jordan i ponovno ulazi u zemlju koju je Bog poklonio njegovu narodu. Godina je oko 28. nove ere, a Isus ima trideset i dvije godine. Ne kreće prema Jeruzalemu niti ostaje u Judeji. U njegovu srcu plamti oganj. Mora priopćiti siromašnim ljudima vijest koja gori u njemu. Bog već dolazi da njegov narod oslobodi od tolike patnje i ugnjetavanja. Veoma dobro zna što hoće – zapalit će ‘vatru’ u zemlji, navješćujući dolazak Božjeg kraljevstva.

Putujući prorok

Isus se nije nastanio u svojoj kući u Nazaretu, već se uputio na područje oko Galilejskog jezera i počeo živjeti u Kafarnaumu, u kući Šimuna i Andrije, dvojice braće koju je upoznao među ljudima koji su se kretali oko Krstitelja. Kafarnaum je selo sa 600 do 1500 stanovnika, koje se prostiralo duž obale jezera, na krajnjem sjeveru Galileje, dodirujući teritorij kojim je vladao Filip. Vjerojatno ga Isus odabire kao strateško mjesto, odakle može razvijati svoju djelatnost putujućeg proroka. Izbor je dobar, jer je Kafarnaum dobro povezan kako sa ostatkom Galileje, tako i sa obližnjim teritorijem – tetrarhijom Filipovom, feničkim gradovima na obali ili područjem Dekapolisa.

Kafarnaum je značajno naselje u usporedbi sa Nazaretom, Nainom i mnogim drugim u Donjoj Galileji, ali veoma skromno u odnosu na Seforu ili Tiberijadu. Nema popločane ulice prema nekom urbanom planu, već ulice od nabijene zemlje, prašnjave ljeti, pune blata u godišnjem dobu kiša i neugodnog mirisa i ljeti i zimi. Nema zgrada od mramora niti građevina sa mozaicima. Kuće su skromne, izgrađene od crnog bazaltnog kamena, sa krovovima od trske i granja, pokrivenim glinom. Po pravilu, napravljene su grozdasto u skupinama od tri ili četiri oko zajedničkog dvorišta, gdje se dobrim dijelom odvija život i rad obitelji.

Stanovništvo Kafarnauma je židovsko, ako izuzmemo, možda, skupljače poreza, ponekog dužnosnika i, vjerojatno, malu posadu Antipine vojske. Izvan Kafarnauma postoji carinarnica, gdje se kontrolira prolaz robe važnim trgovačkim putem kojim pristižu karavani sa Istoka, sa robom velike vrijednosti, kao što su mirisi i biseri iz Indije ili svila iz Kine; dužnosnike carine, koji su naplaćivali poreze, cestarine i granične dažbine, ljudi ne gledaju lijepim okom i vjerojatno se ne miješaju mnogo sa susjedima; nešto slično se događa sa dužnosnicima koji se kreću pristaništima tražeći plaćanje poreza za ribu ulovljenu u jezeru. U naselju koje se nalazi na samoj granici, kao Kafarnaum, ne može nedostajati vojni nadzor. Antipa je imao vlastitu vojsku, opremljenu i izvježbanu u rimskom stilu, ali su je sačinjavali prije svega strani plaćenici; vjerojatno je neka manja vojarna herodovskih vojnika nadzirala granicu i osiguravala red u zoni jezera, gdje su ribarska djelatnost i promet plovila bili prilično intenzivni.

Stanovnici Kafarnauma su skromni ljudi. Ima dosta seljaka, koji su živjeli od proizvoda sa zemlje i iz obližnjih vinograda, ali većina je živjela od ribolova. Među seljacima, neki su živjeli manje skučenim životom, među ribarima neki su bili vlasnici svojih brodova. Ali ima i seljaka lišenih svoje zemlje, koji su radili kao nadničari na posjedima velikih zemljoposjednika ili ugovarajući svoj posao, po danu ili po sezoni, na nekom od važnijih brodova. Kafarnaum je, nadasve, selo ribara, čiji je život usredotočen na slobodnim prostorima što su preostajali između skromnih kuća, jezerske obale i rudimentarnih pristanišnih objekata. Sigurno je da se i Isus pretežno tuda kretao. Ribari Kafarnauma, zajedno sa onima iz Betsaide, rade najviše na sjevernom dijelu jezera, koji je ribom najbogatiji. Izlaze na jezero noću. Ako je trud bio plodonosan, upućuju se prema jugu, u luku Magdalu, gdje svoju ribu mogu prodati proizvođačima soljene ribe. Koliko možemo vidjeti, Isus je odmah osjetio simpatiju prema ovim ribarskim obiteljima. Posuđuju mu svoje brodice da bi se kretao jezerom i da bi govorio ljudima koji su posjedali uz obalu. Njegovi najbolji prijatelji su Šimun i Andrija, rođeni u luci Betsaidi, ali koji imaju svoju kuću u Kafarnaumu; Jakov i Ivan, sinovi Zebedeja i Salome, jedne od žena koje će ga pratiti do kraja; Marija, podrijetlom iz Magdale, koju će Isus liječiti i koja će zauvijek ostati zarobljena svojom ljubavlju.

Unatoč tome, on se nije nastanio u Kafarnaumu. Želi proširiti vijest o kraljevstvu Božjem na sve strane. Nije moguće rekonstruirati itinerere njegovih putovanja, ali znamo da je obilazio sela smještena oko jezera: Kafarnaum, Magdalu, Korozain ili Betsaidu; posjećivao je sela Donje Galileje: Nazaret, Kanu, Nain; stigao je do područja u susjedstvu sa Galilejom: Tir i Sidon, Cezareju Filipovu i Dekapolis. Pa ipak, prema postojećim izvorima, izbjegavao je velike gradove u Galileji, Tiberijadu, novi i sjajni glavni grad što ga je Antipa izgradio na obalama jezera, na samo šesnaest kilometara od Kafarnauma, i Seforu, prelijepi grad u Donjoj Galileji, na samo šest kilometara od Nazareta. S druge strane, kad bi se približio Tiru i Sidonu ili posjetio područje Cezareje Filipove ili Dekapolisa, nije ulazio u gradske jezgre; zadržavao se u selima okolo ili izvan gradova, gdje se nalaze oni koji su najviše isključeni iz života: prolaznici ili lutajuće skitnice, koje spavaju izvan zidina gradova. Isus se posvetio posjećivanju galilejskih sela. Čini to u društvu malene skupine sljedbenika. Kad idu u obližnja sela, kao što je Korozain, na samo tri kilometra od Kafarnauma, vjerojatno je da se predvečer vraćaju svojim kućama. Kad se kreću od jednog sela do drugog, traže među žiteljima osobe spremne da im pruže nešto za jelo i jednostavan smještaj, zasigurno u dvorištu kuće. Ne znamo ništa o tome kako su se suočavali sa zimama kad su lijevale kiše i kad je znala zavladati oštra hladnoća.

Kad bi stigao u neko selo, Isus bi nastojao sresti žitelje. Išao bi ulicama kao nekad, kad je radio kao obrtnik. Približio bi se kućama želeći mir majkama i djeci koje nalazi u dvorištu, a onda bi izlazio na polja, da bi razgovarao sa seljacima koji obrađuju zemlju. Njegovo najdraže mjesto, bez sumnje, bila je sinagoga ili prostor gdje su se sastajali žitelji, prije svega subotom. Tamo su molili, pjevali psalme, razgovarali o problemima sela ili se obaviještavali o najvažnijim zbivanjima u selu i okolici. U subotu su se čitala i komentirala Pisma ili se Bogu upućivala molitva da im pošalje toliko žuđeno oslobođenje. Bilo je to najbolje mjesto da se obznani dobra vijest o kraljevstvu Božjem.

Čini se da ovaj način djelovanja nije nešto slučajno. Odgovara jednoj veoma dobro promišljenoj strategiji. Narod ne mora ići više u pustinju da bi se pripremio za sud Božji koji će ubrzo doći. Sam Isus obilazi sela pozivajući sve da ‘uđu’ u kraljevstvo Božje, koje već snažno ulazi u njihove živote. Ova ista zemlja gdje žive pretvara se u novo poprište gdje će primiti spasenje. Usporedbe i metafore koje Isus izvlači iz života ovih sela postaju ‘riječ Božja’. Liječenje bolesnih i istjerivanje demona iz ljudi znak su društva zdravih ljudi i žena, pozvanih da uživaju u životu dostojnom kćeri i sinova Božjih. Objedi otvoreni svim susjedima simbol su naroda koji je pozvan za veliku trpezu Boga, oca svih njih.

Isus vidi u ovim ljudima sa sela najbolju pokretačku polugu sa kojom će započeti obnovu cijelog naroda. Ovi seljaci govore aramejski, kao i on, i među njima je još uvijek očuvana na najautentičniji način vjerska tradicija Izraela. U gradovima je drugačije. Osim aramejskog govori se i nešto malo grčkog, jezika kojim Isus ne vlada; osim toga, helenistička kultura je tamo prisutnija.

No vjerojatno je da u njegovu srcu postoji i drugi, još moćniji razlog. U ovim selima Galileje živi najsiromašniji i najviše obespravljeni narod, lišen svog prava da iskorištava zemlju koju mu je poklonio Bog; kao ni u jednom drugom dijelu Izraela Isus ovdje nalazi najbolesniji dio naroda, najviše ugnjetavan od moćnika; upravo tu Izrael pati na najbolniji način od posljedica ugnjetavanja. U gradovima, na protiv, žive oni koji drže vlast, zajedno sa različitim kolaboracionistima: upravnicima, velikim zeljoposjednicima, skupljačima poreza.

Oni nisu predstavnici Božjeg naroda, nego su ugnjetači, uzročnici bijede i gladi ovih obitelji. Uspostavljanje Božjeg kraljevstva mora početi tamo gdje je narod najviše ponižen. Ovi siroti ljudi, gladni i bolesni, jesu one ‘izgubljene ovce’ koje najbolje predstavljaju sve ponižene u Izraelu. Isus to kaže veoma jasno. Kraljevstvo Božje može se objaviti samo u neposrednom i bliskom dodiru sa ljudima kojima je naviše potrebno olakšanje i oslobođenje. Dobra vijest o Bogu ne može doći iz sjajne palače Antipe u Tiberijadi; niti isto tako iz raskošnih vila Sefore ili luksuznih rezidencijalnih kvartova gdje živi svećenička aristokracija Jeruzalema. Sjeme kraljevstva može naći dobru zemlju samo među siromasima Galileje.

Isusov lutalački život u njihovoj sredini jest živi simbol njegove slobode i njegove vjere u kraljevstvo Božje. Ne živi od plaćenog rada; ne posjeduje nikakvu zemlju; ne mora odgovarati ni pred kojim poreznikom; ne nosi sa sobom nikakav novac koji bi na sebi nosio lik cara. Napustio je sigurnost sustava da bi s povjerenjem ‘ušao’ u kraljestvo Božije. S druge strane, njegov lutalački život u službi siromašnih pokazuje jasno da kraljevstvo Božje nema nikakvo središte moći iz kojega bi trebalo biti kontrolirano. Nije kao carstvo kojim vlada Tiberije iz Rima, ni kao tetrarhija Galileja kojom upravlja Antipa iz Tiberijade, niti kao židovsko područje koje budno prati iz Jeruzalema svećenička elita. Kraljevstvom Božjim se upravlja tamo gdje se događaju dobre stvari za siromašne.

Strastvena ljubav prema kraljevstvu Božjem

Nitko ne sumnja u ovu informaciju koju nam pružaju izvori: Isus je ‘hodao od mjesta do mjesta i od sela do sela proglašavajući i objavljujući dobru vijest o kraljevstvu Božjem’. Bez straha da griješimo, možemo reći da stvar kojoj Isus od tada posvećuje svo svoje vrijeme, sve svoje snage i svoj čitavi život jest ono što on zove ‘kraljevstvom Božjim’. To je, bez sumnje, središnja jezgra njegove propovijedi, njegovo najdublje uvjerenje, strast koja prožima svu njegovu djelatnost. Sve što kaže i čini u službi je kraljevstva Božjeg. Dve dobiva svoje jedinstvo, svoje pravo značenje i svoju vatrenu snagu polazeći od ove stvarnosti. Kraljevstvo Božje je ključ za pronalaženje smisla što ga je Isus dao svom životu i za razumijevanje projekta što ga želi realizirati u Galileji, u narodu Izraela i, u krajnjoj liniji, u svim narodima.

Govore to svi izvori. Isus u Galileji ne poučava neku vjersku doktrinu, da bi je svi slušatelji dobro naučili. Najavljuje jedan događaj zbog kojega ga ti ljudi primaju s radošću i vjerom. Nitko u njemu ne vidi učitelja koji se posvetio tome da objašnjava vjerske tradicije Izraela. Susreću se s prorokom koji se strastveno zauzima za dostojniji život za sve njih, koji svim silama traži da Bog bude prihvaćen i da se njegovo kraljevstvo pravde i milosrđa nastavi širiti u radosti. Njegov cilj nije usavršavanje židovske religije, nego do doprinese da se što prije uspostavi toliko željeno kraljevstvo Božje i s njim život, pravda i mir.

Isus se isto tako ne bavi time da ovim seljacima izloži nova pravila i moralne zakone. Objavljuje im vijest: ‘Bog je već ovdje i traži sretniji život za svakoga. Moramo promijeniti naše gledanje i naša srca’. Njegov cilj nije da predloži susjedima savršeniji moralni zakonik, nego da im pomogne da razumiju kakav je i kako djeluje Bog i kakav će biti svijet i život ako svi budu djelovali kao on. To je ono što želi da im prenese svojom rječju i čitavim svojim životom.

Isus stalno govori o ‘kraljevstvu Božjem’, ali nikad ne objašnjava direktno u čemu se ono sastoji. Na neki način ti ljudi jedva naslućuju o čemu im on govori, ali znaju da je njegov dolazak nada koja održava narod. Unatoč tome, Isus će ih iznenaditi kada krene objašnjavati kako dolazi to kraljevstvo, za koga će to biti na kraju dobra vijest ili kako treba dočekati njegovu spasilačku snagu. Ono što Isus prenosi ima nešto novo i fascinantno za te ljude. To je nešto najbolje što su mogli čuti. Kako je Isus mogao oduševiti te ljude govoreći im o ‘kraljevstvu Božjem’? Što su razumjeli da stoji iza te metafore? Zašto su osjećali i primali Boga kao dobru vijest?

Čežnja koja dolazi izdaleka

Kraljevstvo Božje nije bila neka Isusova špekulacija, nego dobro poznati simbol koji je sumirao najdublja očekivanja i težnje Izraela. Nada koju je Isus našao u srcima svoga naroda i koju je znao obnoviti iz vlastitog iskustva s Bogom, dajući joj novi i iznenađujući horizont. Nije to bio jedini simbol, niti čak središnji simbol Izraela, ali je počeo dobijati novu snagu kad ga je Isus počeo rabiti. Pa ipak, doslovni izraz ‘kraljevstvo Božje’ bio je recentnog datuma i veoma malo rabljen. Isus je bio taj koji je odlučio da ga rabi u redovnom i stalnom obliku. Nije našao nijedan drugi, bolji izraz da bi prenio ono u što je sam vjerovao.

Još je kao dijete naučio vjerovati u Boga kao stvoritelja neba i zemlje, apsolutnog vladara nad svim bogovima i gospodara svih naroda. Izrael se osjećao sigurnim i samopouzdanim. Sve je bilo u rukama Božjim. Njegova je vladavina bila apsolutna, univerzalna i neuništiva. Narod je izražavao svoju vjeru pjevajući s radošću o Bogu kao kralju: ‘Reče poganima: Yahve je kralj. Kugla zemljina je sigurna, ne koleba se; on na pravi način upravlja narodima’.

Ovaj veliki Bog, gospodar svih naroda, kralj je Izraela na jedan veoma poseban način. On ih je oslobodio iz ropstva u Egiptu i odveo ih kroz pustinju do obećane zemlje. Narod ga je doživljavao kao ‘osloboditelja’, kao svog ‘pastira’ i svog oca, jer je osjetio njegovu zaštitničku ljubav i njegovu brigu. U početku ga nisu nazivali ‘kraljem’. Ali kad su uspostavili monarhiju i kad je Izrael imao, kao i drugi narodi, svog vlastitog kralja, osjetila se potreba da se potvrdi kako je Bog jedini kralj Izraela. Prema tomu, kralj koji je vladao svojim narodom mogao je to činiti samo u njegovo ime i pokoravajući se njegovoj volji.

Kraljevi ne odgovoriše nadama koje su se u njih polagale. Bog je oslobodio Izrael od ropstva u Egiptu da bi stvorio narod oslobođen od svakog ugnjetavanja i ropstva. Poklonio im je tu zemlju da bi je dijelili kao braća. Izrael je trebao biti drugačiji od drugih naroda: među njima neće biti robova; neće se zlostavljati siročad i udovice; prema strancima će se pokazivati gostoprimstvo i ljubav. Unatoč tome, i usprkos osudama proroka, naklonost kraljeva prema moćnima, izrabljivanje siromaha od bogatih i zloporabe i nepravde svake vrste dovele su Izrael do katastrofe. Rezulat je bio izgon u Babilon.

Neke skupine izgnanih stvarno su se vratile u svoju zemlju i hram je bio obnovljen, ali ona divna obećanja nisu se ispunila. Plemena su ostala raspršena. Vratila se stara praksa prevara i nepravde. Istinski mir se činio nemogućim, jer se na obzoru već nadvila prijeteća sjenka Aleksandra Velikog. Pa ipak, posljednji proroci nastavili su da ohrabruju narod. Malahija se usudio da Yahvi u usta stavi ovu ohrabrajuću vijest: ‘Gle, poslat ću svog glasnika da pripremi put preda mnom’. Isus je, kao i mnogi njegovi suvremenici, živio od ove nade. Kad bi čuli govoriti o dolasku Božjem, u njihovu se srcu budila dvostruka nada: Bog će ubrzo osloboditi Izrael od svakog ugnjetavanja stranih sila i uspostavit će u svom narodu pravdu, mir i dostojanstvo.

U narodu goruće nade

Situacija u Izraelu postala je još očajnijom, prvo invazijom Aleksandra Velikog i kasnije rimskih legija. Nijedan se prorok sada nije usuđivao dići svoj glas. Činilo se da je Izrael krenuo putem svog nestanka. I baš tada mogao se čuti još jedanput tjeskobni uzvik ovog ugnjetenog naroda putem nekih iznenađujućih pisaca koji su uspjeli da održe u životu vatrenu nadu Izraela. Situacija je bila toliko zaprepašćujuća da je za svakoga izgledala kao zagonetka koja se ne može dešifrirati. Gdje je Bog? Nužno je da on sam otkrije svoje tajne planove i uvjeri narod da on i dalje kontrolira njegovu povijest. Samo ovi pisci, koji su upoznali duboke Božje planove kroz snove i vizije mogu baciti nešto svjetlosti na situaciju koju je proživljavao narod.

Poruka ovih vizionara je zastrašujuća i, u isto vrijeme, uliva neku nadu. Svijet je iskvaren zlom. Cijelo stvaranje je zaraženo. Ide se ka tome da plane žestoka i definitivna borba između snaga zla i snaga dobra, između moći svjetla i snaga mraka. Bog će biti prinuđen da uništi ovaj svijet putem kozmičke katastrofe da bi stvorio novo nebo i novu zemlju. Ova će mračna era izgubljenosti u kojoj živi narod prestati, da bi ustupila mjesto novoj, eri mira i blagoslova.

Nema sumnje da je Isus poznavao knjigu Danijela, najpopularnijeg apokaliptičkog pisca, koji se pojavio u vrijeme najbrutalnijeg progona Antioha IV Epifana (168-164 prije Krista). Ugnjetavanje je već prelazilo sve granice koje se uopće mogu zamisliti. Moć zla je bila superiorna svim ljudskim snagama. Prema Danijelu, kraljevi ugnjetači su divlje životinje koje uništavaju Božji narod. Ali poslije tolikog ugnjetavanja doći će ljudsko kraljevstvo. Bog će oduzeti vlast kraljevima ugnjetačima i predati je Izraelu.

Ipak, teško je vjerovati da su Isus i seljaci Galileje detaljno poznavali sadržaj ovih apokaliptičkih spisa, jer su bili u optjecaju samo u skrivenim ambijentima, kao što je kumranski manastir. Mogle su se upoznati, ipak, dvije molitve koje su se izgovarale već u Isusovo vrijeme. Usrdna molba koja se zvala Quaddish, napisana na aramejskom, izgovarala se javno u sinagogama za vrijeme subotnje liturgije ili u danima blagdana. U njoj se molilo ovako:

Neka bude hvaljeno i posvećeno njegovo Ime u svijetu koji je on svorio po svojoj volji. Neka dođe njegovo kraljevstvo u vaš život i vaše dana, u dane cijele kuće Izraelove, odmah i bez čekanja…Neka obilan mir došao s neba kao i život, odmah siđu na nas i nad cijelim Izraelom… Neka onaj koji je stvorio mir u visinama proširi mir i na nas i na cijeli Izrael.

Također je bila poznata molitva Osamnaest blagoslova, koju su izgovarali svakoga dana muškarci kog izlaska i zalaska sunca. U jednoj od njih se ovako uzvikuje Bogu: Udalji od nas patnju I žalost I budi ti naš jeini Kralj.

Isus je mogao poznavati i takozvane Salamonove psalme, koje je napisala jedna skupina farizeja polazeći od najdublje točke jedne teške krize, kada je general Pompej ušao u Jeruzalem 63. godine prije Krista i profanirao hram. Ovi pobožni Židovi izražavaju povjerenje u brzu interveciju Boga, istinskoga kralja Izraela, koji će uspostaviti svoje vječno kraljevstvo preko Mesije iz loze davidove. Dirljiva je potvrda vjere kojom počinje i završava 17. psalm: iako su rimske legije okupirale obećanu zemlju, oni povišenim glasom kažu ovako: Gospodine, samo si ti naš kralj zauvijek.

Bog je već ovdje

Isus je sve iznenadio ovom izjavom: Kraljevstvo Božje je već stiglo. Njegova sigurnost je zasigurno morala izazvati jak dojam. Njegovo je držanje bilo suviše smjelo: zar Rimljani ne vladaju još uvijek Izraelom? Zar seljaci nisu i dalje potlačeni od moćnih klasa? Zar svijet nije pun pokvarenosti i nepravde? Isus, unatoč tome, govori i ponaša se potaknut iznenađujućim uvjerenjem: Bog je već ovdje i djeluje na nov način. Njegovo kraljevstvo je počelo sebi probijati put u ovim selima Galileje. Spasonosna Božja snaga se već pokrenula. On to već osjeća i želi to prenijeti i na druge. Ova odlučujuća Božja intervencija, koju cijeli narod očekuje, nije ni na koji način daleki san; to je nešto realno što se može doživjeti već sada. Bog se počinje osjećati. U najskrovitijem, najdubljem dijelu života već se može primjetiti njegova spasonosna nazočnost.

Evanđelist Marko je na vješt i pametan način prikazao ovu originalnu i iznenađujuću Isusovu poruku. Po njemu, Isus je proglašavao kroz sva sela Galileje dobru vijest o Bogu i govorio u biti ovo: Vrijeme se ispunilo i kraljevstvo Božje se približilo. Obratite se i vjerujte u ovu dobru vijest. Ovo je nov jezik. Isus ne govori, kao njegovi suvremenici, o budućoj manifestaciji Boga; ne kaže da je kraljevstvo Božje manje više blizu. Već je stiglo. Ovdje je. On to osjeća. Zbog toga i usprkos svemu što može izgledati suprotno, Isus poziva da se vjeruje u ovu dobru vijest.

Nije teško razumjeti skepticizam nekih i zaprepaštenje gotovo svih: kako se može reći da je kraljevstvo Božje već nazočno? Gdje se može vidjeti ili provjeriti? Kako Isus može biti tako siguran da je Bog već došao? Gdje ga mogu vidjeti ovi Galilejci kako uništva pogane i uvodi pravdu u Izraelu? Gdje su finalna katastrofa i strašni znaci koji će pratiti njegovu moćnu intervenciju? Bez sumnje su takva pitanja postavljana Isusu više nego jedanput. Njegov je odgovor bio zaprepašćujući: Kraljevstvo Božje ne dolazi u spektakularnom obliku, niti se može reći: gledaj ovdje ili ondje. Unatoč tome, kraljevstvo Božje je već među nama. Ne treba tražiti na nebu osobite znakove. Treba zaboraviti kalkulacije i nagađanja koja iznose pisci vizionari. Ne treba misliti na vidljivi, spektakularni ili kozmički dolazak kraljevstva Božjeg. Traba naučiti kako percipirati njegovu nazočnost i njegovo vladanje na drugi način, jer kraljevstvo Božje je već među vama.

Nisu uvijek bile dobro shvaćene ove riječi. Ponekad su bile pogrešno prevedene: kraljevstvo Božje je u vama. Ovo je, nažalost, dovodilo do toga da se iskrivi Isusova misao, svođenjem kraljevstva Božjeg na nešto privatno i duhovno, što se dešava u intimi neke osobe kada se otvori Božjem djelovanju. Isus nije mislio na to kad je govorio seljacima Galileje. Bolje je reći da je pokušavao svakoga uvjeriti da dolazak Boga radi uvođenja njegove pravde nije spektakularna i strašna intervencija, nego oslobađajuća snaga, ponizna ali efikasna, koja je ovdje, usred života, na dohvat svima koji je dočekuju s vjerom.

Za Isusa, ovaj svijet nije nešto perverzno, podvrgnuto nepovratno moći zla sve dok ne dođe konačna Božja intervencija, kao što su govorili apokaliptički pisci. Zajedno sa destruktivnom i strašnom silom zla možemo već sada zamijetiti spasonosnu snagu Boga, koji već vodi život ka njegovu konačnom oslobođenju. Tomino (apokrifno) evanđelje pripisuje Isusu ove riječi: Božje se kraljevstvo nalazi se u vama i izvan vas. Istina je. Prihvaćanje kraljevstva Božjeg počinje unutar osoba u obliku vjere u Isusa, ali se ostvaruje u životu naroda u mjeri u kojoj zlo biva pobijeđeno spasonosnom Božjom pravdom.

Isusova sigurnost je uznemirujuća. Doživljavaju povlašteni treutak: ti siromašni seljaci Galileje doživljavaju spasenje o kojemu su toliko sanjali njihovi pretci. U Salomonovim psalmima, toliko popularnim u farizejskim skupinama u Isusovo vrijeme, mogu se pročitati fraze kao što je ova: Sretni oni koji budu živjeli u tim danima i uzmognu vidjeti dobra koja Gospodin priprema za budući naraštaj. Isus čestita svojim sljedbenicima jer proživljavaju zajedno s njim ono što su tolike velike osobe Izraela očekivale, ali nikada nisu upoznale: Sretne oči koje vide ono što vi vidite! Jer kažem vam da su mnogi proroci i kraljevi željeli vidjeti što vi vidite, ali nisu vidjeli, čuti što vi čujete, ali nisu čuli.

Najbolja vijest

Dolazak Boga je nešto dobro. Tako misli Isus: Bog se približava jer je dobar i za nas je dobro da se Bog približava. Ne dolazi braniti svoja prava i zatražiti račun od onih koji ne vrše njegove zapovijedi. Ne dolazi da nametne svoju vjersku vladavinu. Doista, Isus ne moli seljake da bolje izvršavaju svoje obveze u plaćanju desetine i prvih plodova, ne obraća se svećenicima da sa većom čistoćom poštuju žrtve okajanja u hramu, ne potiče pismoznance da nastoje da se sa većom vjernošću ipunjavaju zakon o suboti i drugi propisi. Kraljevstvo Božje je nešto drugo. Ono što je Bogu važno jest da se ljudi oslobode od svega što ih dehumanizira i dovodi u patnju.

Isusova poruka je od samog početka ostavila utisak. Takav način govorenja o Bogu izazivao je oduševljenje u najjednostavnijim i u neukim dijelovima Galileje. To je bilo ono što im je bilo potrebno čuti: Bog se brine za njih. Kraljevstvo Božje koje proglašava Isus odgovara onome što najviše žele: živjeti dostojanstveno. Svi izvori ukazuju na činjenicu u koju je teško sumnjati: Isus se osjeća kao nosilac dobre vijesti i doista, njegova poruka izaziva veliku radost među onim siromašnim i skromnim seljacima, ljudima bez prestiža i materijalne sigurnosti, onima kojima se ni iz hrama nije nudila nikakva nada.

Apokaliptički pisci su na mračan način opisivali situaciju u kojoj je živio Izrael. Zlo je sve napalo. Sve je bilo podvgnuto Sotoni. Sva zla, patnje i nesreće bile su otjelovljene u njemu. Ova mitska vizija nije bila naivnost. Ti su vizionari jako dobro znali da se zlo rađa u srcu pojedinca, ali su konstatirali kako kasnije zahvaća tijelo društva, zakone i običaje, da bi na kraju sve korumpiralo. Nije samo Herod bezbožan, niti je samo porodica svećenika Ane korumpirana. Nisu samo veliki zemljoposjednici tlačitelji, niti skupljači poreza jedini zločesti. Ima nešto više. Rimska imperija koja je porobljavala narode, funkcioniranje hrama ne bez sebičnih interesa, eksploatacija seljaka izražena u svim vrstama nameta i poreza, tumačenje zakona od strane nekih pismoznanaca koje nije bilo bez sebičnog interesa: sve je izgledalo alimentirano i vođeno misterioznom snagom zla. Zlo je tamo, dalje od ponašanja pojedinca; svi ga apsorbiraju iz društvene i vjerske okoline kao sotonsku snagu koja ih uslovljava, podjarmljuje i dehumanizira.

U ovom apokaliptičkom ambijentu, Isus objavljuje da je Bog počeo napadati kraljevstvo Sotone i uništavati njegovu vlast. Već je počela odlučujuća bitka. Bog dolazi uništiti ne osobe, nego zlo koje je u korijenu svega, koje nagrđuje čitav život. Isus govori uvjereno: Vidio sam Sotonu kako pada s neba kao munja. Ove riječi su možda odjek jednog iskustva koje je na odlučujući način obilježilo njegov život. Isus vidi kako je počeo poraz zla. U stvarnost se pretvara ono što se očekivalo u nekim ambijentima: Onda će se pojaviti kraljevstvo Božje nad njegovim stvorenjima, odzvonit će posljednji čas đavola i sa njim će nestati tuga. Neprijatelj s kojim se treba boriti je Sotona, nitko više. Bog ne dolazi srušiti Rimljane niti uništiti ribare. Dolzi osloboditi svakoga od zadnje moći zla. Ova bitka između Boga i snaga zla za kontrolu nad svijetom nije mitska bitka nego realan i konkretan sukob koji se neprekidno odvija u ljudskoj povijesti. Kraljevstvo Božje otvara sebi put tamo gdje su bolesni spašeni od patnje, gdje su opsjednuti oslobođeni svojih muka I gdje su siromašni povratili svoje dostojanstvo. Bog je protuzlo: teži uništiti sve što čini štetu ljudskom biću.

Zbog toga Isus ne govori više o gnjevu Božjem, kao Krstitelj, nego o njegovoj samilosti. Bog ne dolazi kao ljutiti sudac, nego kao otac sa beskrajnom ljubavi. Ljudi ga slušaju zapanjeni, jer su se svi pripremali da ga prime kao strašnog sudca. Tako su govorili spisi iz tog vremena: Dići će se sa svog prijestolja sa negodovanjem i srdžbom, osvetit će se svim svojim neprijateljima, učinit će da sa zemlje nestanu oni koji su zapalili njegov bijes, nitko od zločestih neće se spasiti na dan gnjevnog suđenja. Isus, na protiv, traži uništenje Sotone, simbola zla, ali ne ni pogana niti grješnika. Nikad se ne postavlja na stranu židovskog naroda i protiv poganskih naroda: kraljevstvo Božje neće se sastojati od pobjede Izraela koja bi zauvijek uništila nežidovske narode. Ne postavlja se ni na stranu pravednih i protiv grješnika: kraljevstvo Božje neće se sastojati od pobjede svetih kako bi se zločestima naplatili njihovi grijesi. Postavlja se u korist onih koji trpe i protiv zla, jer se kraljevstvo Božje sastoji od oslobađanja svih od onoga što ih sprječava živjeti na dostojan i sretan način.

Ako Bog dolazi da vlada, to nije zato da bi pokazao svoju moć nad svima, nego da pokaže svoju dobrotu i učini je učinkovitom. Zanimljivo je uočiti kako Isus, koji stalno govori o kraljevstvu Božjem, ne zove Boga kraljem, nego ocem. Njegovo kraljevanje nije zato da se bilo kome nametne snagom, nego da uvede u život svoju milost i ispuni cijelo stvorenje svojom sućuti. Ova milost, prihvaćena na odgovoran način od svih, jest ono što može uništiti Sotonu, oličenje ovog neprijateljskog svijeta koji radi protiv Boga i protiv ljudskog bića.

Otkuda se rađa u Isusu ovaj način razumijevanja kraljevstva Božjeg? Ovo nije svakako ono što se učilo subotama u sinagogama, niti ono što se moglo usisati u hramskim liturgijama. Čini se da Isus priopćava svoje vlastito iskustvo o Bogu, a ne ono što se ponavljalo na sve strane na konvencionalan način. Nema sumnje da je mogao naići na lice milostivog Boga u najboljoj tradiciji izraelskih proroka. Ovako se doživljava Bog u jednom poznatom psalmu: Gospodin je milostiv i blag Bog, spor u gnjevu i bogat u ljubavi i vjernosti. Međutim, Isus ne citira Pisma da bi ljude uvjerio u milost Božju. On je intuitivno pronalazi dok razmišlja o prirodi, pa i te seljake poziva da otkriju kako je sve što je stvoreno puno njegove dobrote. On diže sunce i za dobre i za zločeste, pušta kišu i pravednima i nepravednima. Bog ne drži u pričuvi svoju ljubav samo za Židove, niti blagosiva samo one koji žive pokoravajući se zakonu. Ima samilosti i za pogane i za grješnike. Ovakvo Božje ponašanje, koje toliko sablažnjava najfanatičnije sektore, Isusa duboko dira. Nije riječ o tome da je Bog nepravedan ili da ravnodušno gleda na zlo. Događa se samo to da ne želi vidjeti da bilo tko pati. Zato njegova dobrota nema granica, čak ni prema zlima. To je Bog koji upravo dolazi.


Views: 204 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz