Thursday
2024-03-28
11:46 PM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 8 » Galileja u vrijeme Antipe
11:12 PM
Galileja u vrijeme Antipe

Galileja u vrijeme Antipe


Samarije i još više od opore i krševite teritorije Judeje. Pisci prvog stoljeća govore o tri dobro definirane regije. Na sjeveru, Gornja Galileja, granično područje, slabo naseljeno, s uzvisinama do 1200 metara, sa pristupom koji nije uvijek lagan, pribježište bandita i zločinaca koji su pobjegli od pravde i mjesto odakle se s mukom probijaju vode iz kojih će se roditi Jordan. Spuštajući se ka jugu, Donja Galileja, teritorij ne previsokih brežuljaka, na čijem se kraju prostire velika ravnica Yizreel, jedna od najbogatijih oblasti cijele zemlje; usred nje dvije dojmljive usamljene planine, Tabor i mali Hermon. Raspršena preko cijelog kraja, brojna poljoprivredna naselja i sela; u brdovitom dijelu nalazi se Nazaret i malo dalje ka sjeveru, usred jedne predivne doline, Sefora, glavni grad Galileje u vrijeme Isusova djetinjstva. Regija oko jezera bila je najbogatija i najnaseljenija oblast, oko jezera sa slatkom vodom, bogatom ribom. Na njegovim obalama uzdizala su se tri važna grada: Kafarnaum, Magdala i Tiberijada. Galileju je sačinjavao teritorij od oko 20.000 kvadratnih kilometara. Unatoč tome što je bila jedna od najnaseljenijih zemalja u toj regiji, stanovništvo Galileje u vrijeme Antipe sigurno nije prelazilo 150.000 stanovnika.

Da bismo se malo više približili ovoj zemlji, nema ništa bolje nego da pročitamo opis povjesničara Josipa Flavija, koji ju je dobro poznavao, budući da je bio general zadužen za obranu galilejskog teritorija protiv invazije Rima u 66. godini poslije Krista. Evo što on govori o jezerskoj regiji, koju je Isus tako često posjećivao:

Duž Genezaretskog jezera prostire se zemlja istog imena, koja zadivljuje svojom prirodnom ljepotom. Plodnost zemlje dopušta svaku vrstu vegetacije. Njeni stanovnici uzgajaju sve. Povoljna klima, osim toga, veoma je prikladna za sve vrste biljaka. Orah, koji u usporedbi sa drugim drvećem zahtijeva osobito svježu klimu, ovdje raste i cvjeta u izobilju. Ima također i palmi, koje traže veliku toplotu. Ne jako daleko nailazimo na smokve i masline, koje traže topliju klimu. Moglo bi se reći da se priroda potrudila da ovdje okupi na jednom mjestu sve međusobo nespojive vrste, ili da se godišnja doba nadmeću u plemenitoj borbi da svako od njih valorizira svoje pravo na ovu zemlju. Tlo ne samo da proizvodi najrazličitije plodove, nego se i stara da tijekom dugog vremena uvijek ima zrelih plodova. Najplemenitiji među njima, grožđe i smokve ubiru se bez prekida punih deset mjeseci. Ostalo voće sazrijeva na drvetu tijekom cijele godine. Jer, pored blage klime, plodnosti ove zemlje doprinose vode iz jednog izvora koji snažno radi. Ljudi ove zemlje dali su mu ime Kafarnaum.

Ako i ostavimo po strani ukrase i pretjerivanja koja je Josip Flavije toliko volio, nije teško pogoditi da je Isusova zemlja bila za pozavidjeti. Njena blaga klima, vlažni vjetrovi s mora, koji su s lakoćom prodirali do unutrašnjosti, te plodnost zemlje činili su Galileju raskošnom zemljom. Koliko možemo saznati, u dolinama Yizreela i Bet Netofe, gajili su se kvalitetna pšenica i uz to i ječam, koji je zbog svog gorkog okusa i teške probavljivosti bio kruhom najsiromašnijih.Vinogradi su se vidjeli gotovo posvuda, pa i na ne previše strmim padinama. Galileja je proizvodila, kako se čini, izvrsno vino egejskog tipa. Maslina je bila cijenjeno i bogato stablo. Smokve, šipak i stabla voćaka rasli su bolje u blizini sela ili usred vinograda. Na vlažnijim i hladovitim terenima gajilo se zeleno i drugo povrće.

Galileja je bila agrarno društvo. Isusovi suvremenici živjeli su na poljima, kao i svi drugi narodi prvog stoljeća koji su bili sastavni dio Carstva. Prema Josipu, cijela regija Galileje bila je posvećena uzgoju poljoprivrednih proizvoda, i nema nijednog dijela terena koji nije nešto prinosio. Praktično je cijelo stanovništvo živjelo obrađujući zemlju, izuzimajući elitu u gradovima, koja se bavila poslovima vlade, administracije, prikupljanja poreza ili vojnog nadzora. To je težak posao, jer pomoć mogu pružiti samo poneki vol, magarac ili deva. Seljaci u selima troše svoju snagu orući, berući grožđe ili koseći srpom. U blizini jezera, gdje se toliko kretao Isus, ribarenje je imalo veliku važnost. Obitelji u Kafarnaumu, Magdali ili Betsaidi živjele su od jezera. Načini ribarenja bili su rudimentarni: riba se lovila raznim vrstama mreža, zamkama ili ostima. Priličan broj njih koristili su barke, siromašniji su pecali s obale. Obično ribari nisu živjeli udobnijim životom od seljaka po selima. Njihov rad su kontrolirali Antipini skupljači poreza, koji su nametali takse za pravo ribarenja i korištenje pristanišnih pogodnosti.

Nasuprot onome što se moglo vjerovati sve do nedavno, čini se da ni vanjska ni lokalna trgovina nisu imali neke važnosti u Galileji koju je poznavao Isus. Kopneni transport bio je težak i skup: moglo se trgovati samo sa malobrojnim luksuznim predmetima. Sigurno je da se iz Gornje Galileje izvozilo ulje sa još nekim drugim proizvodima u Tir i na feničku obalu, ali ova aktivnost nije nikada bila intenzivna. S druge strane, glinena keramika iz Kefar Hananije i posude iz Shikima, koji se nalaze posvuda po Galileji, ne znače proizvodnju koja bi bila namijenjena za trgovačku prodaju. Jednostavno se proizvodilo ono što je bilo potrebno da bi se zadovoljila potražnja po selima.

U agrarnom društvu vlasništvo nad zemljom je od vitalne važnosti. Tko je kontrolirao zemlju u Galileji? U načelu, Rimljani su smatrali osvojeni teritorij kao dobro koje pripada Rimu: zbog toga su zahtijevali odgovarajući danak od onih koji su zemlju obrađivali. U slučaju Galileje kojom je neposredno upravljao tetrarh-vazal, distribucija zemlje bila je složena i neravnopravna.

Vjerojatno je da je Antipa naslijedio velike površine plodne zemlje koje je njegov otac, Herod Veliki, posjedovao u dolini Yizreel, južno od nazaretskih brda. Imao je također posjede u okolici Tiberijade; to mu je pružalo olakšice u izgradnji novog glavnog grada i kolonizaciji s ljudima iz okolice. Prema Josipu Flaviju, Antipa je dobivao kao rentu za svoje zemlje u Pereji i Galileji dvije stotine talenata. Pored kontroliranja vlastitih posjeda suvereni su mogli prepustiti svoju zemlju članovima svoje obitelji, dužnosnicima dvora ili vojnim veteranima. Ovi veliki zemljoposjednici živjeli su obično u gradovima, zbog čega su svoju zemlju davali u zakup seljacima iz mjesta, te ih kontrolirali uz pomoć upravitelja koji su radili u njihovo ime.Ugovori su gotovo uvijek bili za seljaka jako zahtjevni. Vlasnik je tražio polovicu proizvodnje ili važan dio, koji je varirao prema rezultatima žetve; u drugim slučajevima osiguravao je žito i sve što je potrebno za obrađivanje zemlje tražeći velike sume za sve to. Konflikti sa upraviteljem ili vlasnicima bili su česti, prije svega kad je žetva bila siromašna. Ima pokazatelja da su, u Isusovo vrijeme, ovi veliki vlasnici prisvajali nova zemljišta od zaduženih obitelji, dolazeći tako do konrole nad dobrim dijelom Donje Galileje.

Bilo je, naravno, mnogo seljaka koji su obrađivali zemlju u svom vlasništvu, uz pomoć cijele svoje obitelji; općenito uzevši, bili su to skromni komadi zemlje nedaleko od sela. Bilo je dosta i onih koji su bili obični nadničari, koji su iz ovog ili onog razloga ostali bez svoje zemlje. Ovi su se kretali od sela do sela tražeći posao, osobito u vrijeme žetve ili jematve; primali su svoju plaću gotovo uvijek pri kraju dana; sačinjavali su dobar dio stanovništva, a mnogi od njih živjeli su između povremenog rada i prosjaštva. Isus je dobro poznavao ovaj svijet. U jednoj od svojih parabola govori o zemljoposjedniku koji je dao u zakup svoj vinograd nekim radnicima i o konfliktima koje je imao s njima kad su odbili da predaju dogovoreni dio žetve. U drugoj podsjeća na neke nadničare koji sjede na trgu nekog sela, u vrijeme jematve, čekajući da ih unajmi neki zemljoposjednik. Bez sumnje je vidio takve dok je prolazio selima Donje Galileje.

Jedna od najkarakterističnijih crta poljoprivrednih društava Rimskog carstva bila je ogromna nejednakost sredstava koja je postojala između velike većine seoskog stanovništva i male elite koja je živjela u gradovima. Ovo isto se dešavalo i u Galileji. Seljaci koji žive na selu jesu oni koji održavaju ekonomiju zemlje; oni obrađuju zemlju i proizvode što je potrebno za život vladajuće manjine. U gradovima se ne proizvodi; elite trebaju rad seljaka. Zbog toga se koriste razni mehanizmi da bi se kontroliralo što se proizvodi na selu i da bi se od seljaka izvukla najveća moguća korist. To je svrha poreza, taksa, nameta i desetina. S gledišta vlasti, ova politika odizimanja i oporezivanja opravdava se kao obveza seljaka prema eliti, koja brani zemlju, štiti svoju zemlju i ostvaruje razne usluge administracije. U stvarnosti, ova ekonomska organizacija nije unapređivala zajedničko dobro zemlje, već je favorizirala sve veće blagostanje elite.

Prvi je u traženju plaćanja poreza bio Rim: tributum soli, koji je odgovarao obrađenom zemljištu, i tributum capitis, koji je morao plaćati svaki odrasli član kućanstva. Plaća se u dobrima i u novcu: upraviteljima je bilo drago primiti porez u žitu, da bi se izbjegla kriza u snabdijevanju hranom koja se u Rimu često dešavala.

Porezi su služili da se prehrane legije koje su nadzirale svaku provinciju, da se izgrade putovi, mostovi ili javne zgrade i, prije svega, za održavanje vladajućih klasa. Odbijanje da se oni plate Rim je smatrao pobunom protiv Carstva, pa su kraljevi vazali bili odgovorni za njihovo prikupljanje. Nije moguće saznati koliko su visoko oni išli. Računa se da su u vrijeme Antipe mogli predstavljati 12 ili 13 posto proizvodnje. Znamo da je, prema povjesničaru Tacitu, bio to veoma težak teret za seljake.

I Antipa je, kao i njegov otac, imao svoj vlastiti sustav poreza. Obično se ugovarao sa skupljačima poreza koji su, nakon što bi suverenu platili određenu količinu, išli na to da iz ljudi izvuku najveću moguću korist. Takse su morale biti visoke. Samo tako je Herod Veliki mogao ostvarivati svoj ambiciozni program izgradnje. Nešto slično se dogodilo u Isusovo vrijeme, kad je Antipa, u kratkom razoblju od dvadeset godina, obnovio grad Seforu, spaljen od Rimljana, i odmah izgradio novi glavni grad Tiberijadu. Seljaci su to morali osjetiti u porezima.

Ne znamo da li su tu završavali nameti ili su i iz hrama u Jeruzalemu zahtijevali druge, svete takse. U asmonejskom razdoblju, prije nego što je Rim nametnuo svoju imperiju, vladajući u Jeruzalemu proširili su na Galileju tradicionalni i složeni židovski sustav desetina i prvih plodova. Smatralo ih se svetom obvezom prema Bogu, koji je bio nazočan u hramu i čiji su predstavnici i posrednici bili svećenici. Čini se da su išli tako visoko da su predstavljali do 20 posto godišnje žetve. Ono što je prikupljeno na selu, plus porez od pola šekela koji je svaki odrasli Židov morao platiti svake godine, služilo je konkretno za pomoć svećenicima i levitima koji, prema propisima zakona, nisu imali zemlju za obrađivanje; zatim za pokrivanje visokih troškova funkcioniranja hrama i za održavanje svećeničke aristokracije u Jeruzalemu. Skupljanje nameta vršilo se u samim selima, a proizvodi su pohranjivani u hramskim skladištima radi daljnje distribucije. Rim nije ukinuo ovaj administrativni aparat i pod Herodom se nastavilo sa skupljanjem desetine. Ne znamo što se dogodilo u Galileji kada se, pod vladom njegova sina Antipe, pretvorila u jurisdikciju odvojenu od Judeje. Nije nam poznato koja su sredstva jeruzalemski svećenici mogli rabiti da bi izvršili pritisak na seljake Galileje.

Ukupno opterećenje je vjerojatno bilo preteško. Mnogim obiteljima odlazila je na takse i poreze trećina ili polovina svega što su proizvodili. Teško je bilo izbjeći skupljače poreza.

Oni su se sami pojavljivali da uzmu proizvode i uskladište ih u Sefori, administrativnom glavnom gradu, ili u Tiberijadi. Problem seljaka je bio kako sačuvati dovoljno sjemena za sljedeću sjetvu i kako se održati na životu do sljedeće žetve a ne upasti u spiralu zaduživanja. Isus je dobro poznavao brige ovih seljaka koji su, pokušavajući izvući maksimalni prinos iz svoje skromne zemlje, sijali čak na kamenitom tlu, između trnja ili na mjestima koje su ljudi koristili kao staze.

Avet dugova plašila je svakoga. Članovi porodične skupine pomagali su jedni druge da bi se obranili od pritisaka i ucjena skupljača poreza, ali prije ili kasnije mnogi su od njih zapadali u dugove. Isus je poznavao Galileju pritisnutu dugovima. Najveća prijetnja za ogromnu većinu bila je da će ostati bez zemlje i bez sredstava za život. Kad bi, prisiljena dugovima, porodica izgubila svoju zemlju, za njene pripadnike počinjalo je raspadanje i degradacija. Neki su se pretvarali u nadničare i počinjali mučan život u potrazi za poslom na tuđim posjedima. Bilo je i onih koji su sami sebe prodavali u roblje. Neki su živjeli od prosjačenja, a neke žene od prostitucije. Nisu nedostajali ni oni koji su se udruživali u skupine bandita ili pljačkaša putnika u ponekom negostoljubivom dijelu zemlje.

Views: 672 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz