Monday
2017-12-11
6:06 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 36

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 28 » GLAVA ČETVRTA
9:19 AM
GLAVA ČETVRTA
GLAVA ČETVRTA
ZAKON I KRALJEVSTVO

U Isusovo vrijeme Židovi se nisu više držali nekih strožih mjera prvobitnog Zakona, u kojem je bilo puno smrtnih presuda. Pa ipak, ovako ili onako, Zakon je ostao u središtu judaizma. Spontanost proročanstava ustupila je mjesto sofisticiranijim izrazima pravnih interpretacija, ispitivanja i razvoja Zakona, o čemu su se brinuli pismozanci.

Međutim, opsesija pravilima dovodila je do sve striktnijih i preciznijih tumačenja pisma i stoga čak i do novih pravila. Javljale su se žestoke debate oko sitnih pojedinosti u pitanjima kao što je ono što točno prestavlja ‘rad’ koji se ne smije obavljati u subotu. Poštovanje subote bez greške postalo je cijela poenta, potpuno sama sebi dovoljna i jasna, bez pitanja da li je ovakav pristup pravi način da se služi volji Božjoj.

Židovski znanstvenici debatirali su bez kraja i konca o pitanjima koja izgledaju luda i besmislena nekome tko nije Židov i tko polazi od stanovišta da se u religiji radi o moralu i savjesti.

Oni bi se prepirali oko pitanja kao što je sljedeće, bez ikakve vidljive veze sa zahtjevima duhovnosti ili s pitanjem da se naprosto bude boljom osobom:

Ako je kruh u pećnici ispekao Židov a peć je bila ugrijana drvom što su ga posjekli pogani, ali to nije bilo poznato Židovu u vrijeme pečenja kruha, je li takav kruh zakonit?

Ako je uređaj za tkanje bio izrađen od stranog drveta, da li je moguće s njim napraviti zakonitu odjeću?

Da li je bitno stajati za vrijeme obavljanja večernje molitve, ili se može dopustiti da se to obavi dok čovjek leži u postelji?

Takva pitanja zaokupljala bi kroz duge sate pismoznance i njihove učenike. Dva među najvažnijim učiteljima prvog stoljeća judaizma, ne računajući naravno samog Isusa, bili su farizeji Hilel i Šamai, obojica sa značajnim utjecajem i mnogim učenicima. Njihova su se učenja značajno razlikovala.

Šamai je bio tipičan za one Židove sa birokratskim pristupom Zakonu, koji su se strogo držali sitnih tehničkih pitanja. Čini se da je bio vrsta osobe koja nikad ne bi mogla biti vozačem ambulantnih kola, jer bi on odbio da parkira vozilo u blizini prometne nesreće da pomogne žrtvama ako bi to značilo ostavljanje vozila parkiranog na nedozvoljenom mjestu. Hilel, nasuprot tome, bio je vrsta liberalnije mislećeg Židova koji je reagirao potiv ovakvog tipa stavova, znajući da je osjećaj pravde i duh i namjera koja stoji u pozadini Zakona istinsko opravdanje za njegovo postojanje.

Zanimljiva priča, koja ilustrira oba stava ovih dviju škola i također kako ovaj sveobuhvatni legalizam može istisnuti pravi moral, tiče se spora oko striktnih pravila glede milodara, odnosno pabiraka za siromašne. Deuteronomij 15.11 kaže, "Uvijek će biti siromašnih ljudi u zemlji. Zato vam zapovijedam da budete široke ruke prema braći i prema siromašnima i potrebitima u vašoj zemlji.” Generacije pismoznanaca proširili su napisani Zakon i postavili pravila za pomaganje onima koji su u nevolji. Siromašnima je bilo dopušteno da uzmu za sebe jedan dio seljačkog proizvoda, vinograda ili maslinjaka, a ako je berba bila obilna ili je bilo puno sirotinje i teškoća, ova milostinja je trebala biti plemenita i data široke ruke.

Međutim, pojam ‘plemenit’ bio je suviše neodređen za seljake koji su se osjećali obaveznim pokoriti se pravilima, ali su željeli znati koliki je bio minimum s kojim bi mogli proći u ispunjenju obaveze. Trebalo im je kazati preciznu količinu. Pismoznanci su odredili da je minimum jedan šezdeseti dio žetve, što nije neka strašno zahtjevna količina, ali oni rekoše jedan šezdeseti dio i tako su mnogi stavljali na raspolaganje upravo jedan šezdeseti dio.

Rasprava je počela zato što se mala polja žita mogu posijati između stabala masline, tako da se dobije stanoviti broj pojedinačnih ‘tabli’. Najtočniji i potpuno pravedan proračun bio bi uzeti jedan šezdeseti dio od svake pojedinačne ‘table’, što je zbilja za seljaka strašno gubljenje vremena. Alternativni i jednostavniji način bio bi izračunati proporciju totalnog broja ‘tabli’ i zatim uzeti rezultat samo sa jedne ‘table’. Hilelova škola rekla je da je ovo prihvatljiv način da se zadovolji Zakon. Šamajeva škola je rekla ne, milodar mora doći sa svake pojedine ‘table’.

Takva pitanja mogla su dati ljudima nešto oko čega će se prepirati, bez da učine korak i pogledaju temeljne konepte moralnosti ili čak zdravog razuma. Mnoga su pitanja iskrsla iz svih striktnih pravila za ritualnu čistoću, koja su ne samo određivala izbor i pripremu hrane, nego i (kao što smo gore vidjeli) kontakt sa bilo čim što je dolazilo od pogana.

Od svih ludosti do kojih je ovo dovodilo, meni najdraže pitanje je ono da li je dopušteno jesti jaje koje je kokoška snijela na sveti dan, jer ona nije shvaćala da to nije smjela učiniti zato što nije poznavala Zakon. Čini se da je Šamai ovo dopustio, ali Hilel nije. Možda bi da je netko pitao zelote oni odgovorili da možete jesti jaje ako je poširano, ali ne u omletu. Ja zastupam teoriju da se Isus smijao umjesto da se upušta u debatu o tome.

Poenta je u tome da su se dubina i duh judaizma gubili sa ovakvim stavovima. Farizeji su pokušali donijeti svoju vjeru u suvremeni svijet, ali u tom procesu, biti pravim vjernikom pretvorilo se u zbirku raznih tehnika. Kao da Bog nije mogao prihvatiti seljaka ako je bio ‘samo’ pravedan čovjek, nego samo kroz intelektualne finese koje su postigli obučeni i obrazovani. Prirodnost života je bila uništena, jer je svakodnevno ponašanje involviralo poštivanje svakog i najsitnijeg detalja. Molitva nije bila dovoljna; postojala su pravila o tome što treba reći i kad i gdje i kako to treba reći.

Pored ovoga, bilo je naravno ljudi koji su bili puni sebe i svojih prava, ponosnih na svoju ekstremnu posvećenost detaljnim zahtjevima. Za njih, nije bilo potrebno ‘biti’ dobar, već samo ‘činiti’ sve što se tražilo; oni će biti u stanju držati visoko svoju glavu u Kraljevstvu i sjediti u vrhu stola sa Svemogućim, jer oni su se držali svih pravila. Za njih, Am ha-arez (narod zemlje) bili su ispod razine pozornosti Boga, jer su bili neobrazovani i nenaučeni.

To se pretvorilo u neku vrstu bezumlja. Kasnije ćemo vidjeti Isusov stav prema Zakonu, ali je on zasigurno uključivao i reakciju na ovaj tip moralne paralize.

Volim razmišljati o utjecajima na Isusa u vrijeme njegove rane mladosti. Gledam unazad na formiranje vlastitih principa i vrijednosnih shvaćanja, koje sam upio od svojih roditelja, iz primjera pravde i nepravde u školi i iz utjecaja posebnih pojedinaca na moje emocije, kako stvarnih ljudi tako i izmišljenih likova u pričama.

Zamišljam Isusova oca kao strogog čovjeka s blagim srcem, koji je utjecao na vjeru njegova sina u najvišeg Oca, i sa veoma ozbiljnim poštovanjem za židovsku religiju. (Zamišljam ovo ne samo zato što je Isus očito bio religiozan nego i zbog toga što je njegov brat Jakov postao čuven zbog svoje pobožnosti i vjerske odanosti u ranoj Crkvi.)

Zamišljam njegovu majku kao dobru i ljubaznu osobu na izravan način, bez volje za glupe propise i sa zdravim smislom o tom što je dobro i pristojno a što nije, ne mareći je li to bilo opravdano svetim spisima ili ne; i koja je po prirodi bila samilosna i koja bi radije oprostila nego osudila. I zamišljam još nekoga, možda susjeda, možda ujaka ili strica, nepodnošljivu ali strašno korektnu osobu, koja je uživala u tome da bude ‘bolja’ od drugih Židova, koji nisu bili jednako precizni u poštivanju svih pravila kao što je bio on; čovjek kome se nisu mogle napraviti zamjerke ‘na papiru’, jer je njegov judaizam, kako se pretpostavljalo, bio savršen, ali kojega je mladi Isus intenzivno mrzio i instinktivno znao da je daleko od istinske dobrote i Božje ljubavi.

Vrijeme u kojem je Isus živio bilo je zaokupljeno onim što danas zovemo eshatologijom – dokrinama o posljednjim stvarima, o kraju vremena. Možete asocirati kraj vremena s terminom ‘Armagedon’ (spominje se u Otkrivenju 16.16). Originalni oblik ove riječi bio je ‘Ha-megido’. Ovo znači brdo Megida, grada koji stoji iznad ravnice gdje se vjerovalo da će s održati konačna bitka između zemaljskih i nebeskih armija. Riječ nije kozmička; to je jednostavno ime potencijalnog bojnog polja osrednje veličine blizu jednog gradića u Palestini. Nalazi se oko 15 milja jugoistočno od Haife u modernom Izraelu.

Već smo se susreli s idejom Posljednjeg suda kad će Rimljani biti uništeni i kad će ugnjetavanje i zla sreća postati stvari prošlosti; mrtvi će ustati, zli će biti bačeni ustranu, a pravedni živjeti u savršenom svijetu u nazočnosti Boga. Ovi različiti koncepti bili su podložni razvoju i varijacijama tijekom vremena.

Zanimljivo je da premda Stari zavjet često spominje ‘Kraljevstvo Gospodinovo’ sama fraza ‘Kraljevstvo Božje’ se ne rabi, čak niti jedan jedini put. U početku, sve što se podrazumijevalo pod ‘Kraljevstvom Gospodinovim’ bio je ‘svijet’ koji je on stvorio i nad kojim je vladao; stalno postojanje njegova božanskog autoriteta, koje je nalagalo pokornost i vjernost svih Židova:

"Gospodin je postavio svoje prijestolje na nebu i njegovo kraljevstvo vlada nad svime.” (Psalm 103.19)

"Tvoje kraljevstvo je vječito kraljevstvo i tvoje upravljanje preživljava kroz sve naraštaje.” (Psalm 145.13)

Kasnije se mislilo da budući da se volji Božjoj ne pokoravaju svi, te da njegovi planovi za Izabrani Narod ostaju čini se neispunjeni, Kraljevstvo Božje mora biti nešto što je stvar budućnosti, kad će sve biti dovedeno u red. Izaija je rekao da će Dan Gospodinov doći u neko nepoznato vrijeme u budućnosti.

Proroci su tvrdili da su im takve ideje došle od samoga Boga i zato mi imamo termin ‘apokalipsa’ – apokaliptični naprosto znači ‘otkriven’ ili ‘označen’.

Iako je Izrael oslobođen iz zarobljeništva, slavni trijumf koji pretkazuje Deutero-Izaija faktično se još nije odigrao. Daleko od toga da im bude data pobjeda i vlast nad njihovim neprijateljima, Židovima su vladale jedna strana sila za drugom. Jahve nije još uvijek ispunio svoju stranu Zavjeta.

Kako je vrijeme prolazilo, ideja o zemaljskom vojnom lideru, koji će preuzeti komandu a Židovi uništiti svoje ugnjetače, pa zatim vladati drugim narodima zemaljskog kraljevstva, počela je izgledati sve manje i manje vjerojatnom. Kako bi se oni mogli uspoređivati sa snagom rimske imperije? Tako je ova ideja o zemaljskoj pobjedi počela koegzistirati s jednim više natprirodnim konceptom, kojem će biti potrebna smišljena Božja intervencija, bilo osobna ili kroz nekog posrednika. Kozmičko brisanje starog poretka činilo se kao jedini način da Kraljevstvo ikada bude uspostavljeno.

S obzirom na sadašnji svjetski poredak, za koji se vjerovalo da je čvrsto u rukama zlih duhovnih sila, koje nikada neće popustiti bez borbe, nastalo je široko očekivanje da će Kraj biti katastrofalan, s groznom bijedom i patnjom. Lako je osjetiti ovu vrstu stavova ako otvorimo Stari zavjet i udubimo se u Zefaniju, Zakariju ili Malakija.

Termin ‘Mesija’ pojavljuje se oko četrdeset puta u Starom zavjetu. Vidjeli smo da pomazanje uljem bijaše znak koji je potvrđivao imenovanje prvog hebrejskog kralja kao Božjeg izabranika. Ova riječ, pomazanik – ili na grčkom jeziku Hristos – postala je način na koji su Židovi spominjali, zazivali i očekivali svog budućeg kralja.

U Drugoj knjizi Samuela kaže se da je Bog prorokovao, kroz proroka Natana, da će potomci Davidovi vladati zauvijek:

"Ja ću podići tvoje potomstvo da te naslijedi…Tvoja kuća i tvoje kraljevstvo održat će se zauvijek preda mnom; tvoje prijestolje će biti postavljeno zauvijek.” (II Sam. 7.12-15)

Sljedstveno tome, Židovi su očekivali novog Kralja Davida, potomka onog prvog, koji će ustati i povesti Izrael u pobjedu.

Vidjeli smo također da je ideja o zemaljskoj vojnoj dominaciji ostala popularnom, s nizom političkih pobunjenika koji su polagali pravo na titulu Mesije (ili su im titulu pripisivali njihovi sljedbenici). Ovo ne znači da je ona bila odvojena od natprirodnih koncepata; njima nije bila strana ideja da Bog pomaže one koji pomognu sami sebi i često su vjerovali da bi se, ako oni započnu da se stvari kreću, Bog onda umiješao da im pomogne da uspiju.

U Isusovo vrijeme, među mnogima je vladalo općenito uvjerenje da su Židovi dovoljno živjeli životima bijede i ugnjetavanja i porobljenosti od poganih stranaca. Široki slojevi naroda došli su do uvjerenja da je Kraj Svijeta blizu – Kraljevstvo Božje stići će vrlo brzo. Postoje mnogobrojne indikacije o ovome i izvan Biblije. U to vrijeme nastala je izreka: "Neka On uspostavi svoje Kraljevstvo još za tvog života i tvojih dana.” Razni dokumenti pojavili su se u desetljećima oko Isusova života (premda je njihovo autorstvo bilo pripisano na tradicionalni način velikim legendarnim figurama prošlosti), dokumenti koji su odražavali onovremene stavove, ali koji nisu bili konačno prihvaćeni u Bibliji:

"Pogledaj, o Bože, i podigni njihova kralja, Davidova sina, u vrijeme koje si ti odredio, o Bože, da zavlada Izraelom tvoj sluga. Daj mu snagu da razbije zle vladare. Očisti Jeruzalem od pogana koji ga gaze i uništavaju…” (Psalmi Solomonovi 17)

"I onda će se njegovo Kraljevstvo pojaviti diljem cjelokupnog njegova Stvaranja…Jer će se podići Najviši, sam Vječni Bog, i on će se pojaviti da kazni pogane i uništi sve idole, a ti ćeš Izraele biti sretan… I Bog će te uzdići.” (Uzašašće Mojsijevo 10)

Sad smo u mogućnosti sumirati opću sliku svjetske situacije kako su je vidjeli mnogi obični Židovi u vrijeme upravljanja Poncija Pilata; zasigurno je to gledanje na stvari koje će baštiniti i prvi kršćani:

. Univerzum i ljude u njemu stvorio je Bog.

Bog je djelovao u svijetu kroz cijelu povijest, govoreći ljudima kako živjeti u skladu s njegovim namjerama za cijelo Stvaranje.
Unatoč tome, zli dusi suprotstavljeni Bogu donijeli su mnogo bijede i patnje u ovaj svijet, koji nije više u skladu s Božjim ciljem.
Bog će intervenirati u svijetu da zbaci ove snage i uspostavi svoju vladavinu nad novom i očišćenom zemljom, kao što je odavno namjeravao.
Ovo će involvirati vraćanje mrtvih u život i njihovo podvrgavanje sudu, da bi se zli odbacili za sva vremena, a pravednim Židovima dalo savršeno postojanje u njegovoj nazočnosti.
Ovaj preobražaj će biti naviješten i započet putem izabranog posrednika, novog Kralja, velikog vojnog vođe.
Ovo će se dogoditi uskoro.
U međuvremenu, postojala je stanovita nostalgična ljubav prema dobrim starim danima Proroka, s njihovim odbacivanjem podložnog poštovanja prema autoritetima, te njihovim izravnim i snažnim moralnim porukama. Umjesto njih, sada imaju doba cjepidlačenja oko Zakona.

Postojalo je stoga znatno uzbuđenje u narodu na vijest da se u pustinji pojavio divlji čovjek propovjednik, koji se zvao Ivan. Je li se to vratilo doba Proroka? Da li bi ovaj čovjek mogao čak biti Mesija? Ili je ovdje riječ o ponovnom pojavljivanju Ilije? Slušati ovog čovjeka bilo je kao da ideš u sinagogu i čuješ čitanja iz proroka stoljećima unazad, sa značajnim odjecima poruka Hosee, Joela, Amosa: vratite se na putove Božje i Dan Gospodinov će doći. "Pokajte se jer je Kraljevstvo nebesko blizu.” (Mat. 3.2)

Ivan je nazvan Krstiteljem jer je prakticirao krštenje, uronjivanje dobrovoljnih slušatelja u vode Rijeke Jordan u znak njihova pokajanja. Središte njegova propovijedanja bilo je vjerojatno blizu fjordova Jordana, malo južniije od Jerihona. Ova je lokacija zanimljiva iz više nego samo jednog razloga.

Upravo s toga mjesta pretpostavljalo se da je prorok Ilija uzašao na nebo u vatrenim kočijama (II Kraljevi 2). Nadalje, moć Božja djelovala je čudesno kroz vode rijeke kad je Ilijin učenik Eliša izliječio gubavca Naamana:

"I tako on siđe dolje i uroni u Jordan sedam puta, kao što mu je rekao Božji čovjek, i njegovo tijelo je bilo oporavljeno i postalo čistim kao u mladića.” (II Kraljevi 5.14)

Ova je lokacija također bila manje od deset milja sjeverno od ekskluzivne zajednice u Kumranu. Praktično je nemoguće da Ivan nije znao za njih. Možda je čak on tamo učio i bio dijelom zajednice neko vrijeme. Ako je tako, on je odbacio njihov pristup, jer iako je Ivan bio Židov kao i eseni, živeći i prakticirajući iz temelja židovskih shvaćanja, bili su znatno različiti. Ivan se nije povlačio od svijeta već je donio svoju poruku narodu, otvarajući Kraljevstvo Božje i mogućnost krštenja svakome tko mu je prišao, a ne samo izabranoj eliti odvojenoj od društva. Također, Židovi, uključujući tu i esene, bili su dobro upoznati s redovnim ritualnim pranjima, ali je Ivanova inovacija bila uporaba krštenja kao jedinstvenog neponovljivog čina sa velikim simboličkim značenjem.

Ivan je uspio u privlačenju ogromne sljedbe naroda jer je njegova poruka bila jednostavna (vidi Luku 3.8-14):

Kraljevstvo je dolazilo, pa morate biti pripravni.
Biti Židovom nije dovoljno. Grešnici će se suočiti sa suđenjem.
Ispovijedite svoje grijehe i okrenite im leđa zauvijek - budite dobri, budite plemeniti, nemojte biti lakomi.
Bilo je to kurentno narodno vjerovanje Židova, ogoljeno do same biti. U srcu toga bila je proklamacija o neposrednom dolasku Kraljevstva Božjeg i potreba za pokajanjem. Židovi su bili uprljani grijehom, zavedeni u samozadovoljstvo idejom da je dovoljno biti pripadnikom Izabranog naroda, potomkom Abrahama. Njima je bilo potebno da budu očišćeni prije velikog Suda i samo onda će Bog smatrati da su vrijedni oproštenja.

Cijela poruka se okretala oko briljantne ideje ovog jedinstvenog fizičkog akta, krštenja; lako da se izvede i s jasnom simbolikom, čišćenje tijela u vodi kao vanjski znak unutrašnjeg pročišćenja duše od krivnje, znak individualne moralne odluke da se ide na potpuno novi početak. Predstavljao je promjenu srca, obvezivanje na novi život transformirane svijesti i savjesti. Nije to bilo samo pitanje ispovijedanja svojih grijeha. Bilo je to pitanje temeljite moralne obnove koja te čini spremnim za sve, čak i za kraj svijeta, očišćenim i spremnim da se suočiš sa Sudom Gospodinovim.

To je ono što je ‘pokajanje’ stvarno značilo. Enleska riječ za to (repent) dolazi iz latinskog jezika i znači da ti je žao, ima smisao da nešto žališ, da bi želio da nešto uopće nisi nikad uradio. Ovo nije ono što u Evanđeljima znači grčka riječ (metanoein) a niti hebrejska riječ ne predstavlja točno to - promijeniti mišljenje, ponovno promisliti, ali ne u površnom smislu prilagođavanja vlastitog mišljenja. U Evanđeljima pokajanje znači potpuno okretanje osjećaja i stavova prema načinu vođenja vlastitog života, odbacivanje vlastite prošlosti i okretanje Bogu – u biti ‘obraćenje’.

Ivan nije pristupao ovoj ideji tako mirno i analitički. On je bio propovjednik pun vatre - govorio je da postoji jednostavan izbor – dobri ste i bit ćete spašeni, ili ste prokleti i gorjet ćete:

"Ja vas krstim vodom, ali netko dolazi, netko tko je moćniji od mene i ja nisam dostojan ni da odriješim njegove sandale; on će vas krstiti Duhom Svetim i vatrom. Rešeto je u njegovim rukama da očisti svoj pod za vršidbu i skupi pšenicu u svoj hambar; ali korov on će spaliti u vatri koja se neće nikada gasiti.” (Luka 3.16-18, usp. Mat. 3.11-12)

Očito je da je on govorio o neposrednom dolasku osvetničkog Boga, koji će podijeliti svijet i uspostaviti svoje kraljevstvo. Kasnije, kad je narod razvio mišljenje i tumačenje o misiji Isusovoj, piscima Evanđelja je odgovaralo da između redova impliraju da je on zapravo govorio o Isusu.

Kako znamo kad je to bilo kad je propovijedao Ivan (i Isus)? Tek stoljećima kasnije donijeta je odluka da se iskalkulira kalendar koji mi upotrebljavamo danas. Ivan Krstitelj nije samo jedan lik u Bibliji, jer o njemu smo čuli nešto i od Josipa. Međutim, Josip nam ne daje nikakav određeni datum o njemu. U Novom zavjetu nalazimo sljedeće:

"U petnaestoj godini vladavine cara Tiberija, kad je Poncije Pilat bio upravitelj u Judeji, Herod tetrarh u Galileji … u vrijeme svećeništva Ane i Kajafe, riječ Božja došla je Ivanu sinu Zakarije u pustinji…” (Luka 3.1-2)

Ovdje imamo dva problema. Jedan od njih je da Lukinu povijest ne možemo uzeti kao preciznu, iz više razloga, kao što ćemo vidjeti kasnije. On je bio pripovijedač a ne istraživač točnosti na način kako bi to bio moderni povjesničar. Drugi problem, čak i ako se odlučimo da povjerujemo ovoj izjavi – a izbor nam je veoma mali, jer nemamo ništa drugo od čega bi pošli – jest u tome da su brojenje godina u vladavini nekog vladaoca Rimljani i Židovi radili na različite načine. Budući da je Luka pisao u nekom grčkom gradu u rimskoj imperiji, za slušatelje koji su pripadali nekoj crkvi s predajama i informacijama koje su im namrli Židovi, moguće je otvoriti debatu o tome koji je metod rabio Luka.

Za Rimljane, vladavina nekog cara počinjala je (logično) od dana njegova uspona na tron. August je umro na dan koji je za nas 19. augusta 14. godine poslije Krista, pa bi prvi dan Tiberija počinjao istog dana. Petnaesta godina Tiberija za Rimljane bila bi od 19. augusta 28. do 18. augusta 29. godine poslije Krista.

Židovi su računali vladavinu stranih vladara od židovske Nove godine koja je prethodila usponu na tron. Židovi su imali dvije Nove godine: engleski čitalac se ne može na ovo žaliti pošto čak i danas Engleska ima financijsku godinu koja završava tri mjeeca kasnije nego kalendarska godina. Židovi su imali jednu Novu godinu koja je počinjala 1. Nisana u proljeće (1. Nisan, izračunat prema Mjesečevim fazama) bio je uvijek u martu ili aprilu); ovo je bila godina koja se rabila za vjerske blagdane i za izračunavanje vladavine židovskih kraljeva. Židovi su imali također i građansku godinu, koja je počinjala 1. Tishrija, šest mjeseci kasnije nakon 1. Nisana. Vladavina poganskog imperatora bi se kalkulirala prema građanskoj godini. Prema židovskom sustavu, Tiberije je počeo petnaestu godinu u jesen 27. godine poslije Krista.

Ivanovo propovijedanje stvorilo je valove nelagode kroz čitav vladajući sustav. Herod Antipas je znao da Ivan uzbunjuje narod vjerskim očekivanjima koja su automatski imala i političke implikacije. Pošto je narod vjerovao da autoritet proroka dolazi izravno od Boga, Ivan je u isto vrijeme zaobilazio i potkopavao autoritet svećenika. Na kraju krajeva, on je nudio mogućnost osobnog otkupljenja ‘nezvanično’, kroz osobnu promjenu stava i jednostavan čin krštenja. Implikacija je bila u tome da nije bilo potrebe silaziti u Jeruzalem i kupovati životinju za koju i onako niste imali dovoljno novca, kako bi prinijeli žrtvu u ritualu koji je vodio svećenik.

Ne obazirući se za ovakve brige na najvišoj razini, mase ljudi sjatile bi se da čuju ovog uzbudljivog novog proroka, da bi primili krštenje i postali dijelom novog Izraela. Jednoga dana, ove mase su krile u svojim redovima i jednog mladog čovjeka koji je došao iz malog gradića u Galileji koji se zvao Nazaret.

‘Isus’ je grčki ekvivalent njegova imena; zvao se Đešua ili Ješua, što je bila verzija običnog i čestog imena Jošua. Oba imena su bila skraćeni oblici od Jehošua, što znači ‘onaj čiji je spas u Bogu’. Njegovo prezime je posve moguće moglo biti ben-Josef, što znači sin Josipov, premda je po židovskim običajima onog vremena mogao nositi i ime prema svom zanatu ili čak po svom rodnom gradu – ‘Isus iz Nazareta’, što je više nego samo informativno moglo biti smatrano i njegovim imenom.

Grčki original Novog zavjeta zove ga ‘Isusom Nazarećaninom’ (Jesus Nazaren) umjesto ‘Isusom iz Nazareta’, pa je čak bila iznesena i teza da bi ovo moglo značiti da je osnovao sljedbu koja se zvala ‘nazareni’, a moguće je i to da gradić Nazaret u njegovo vrijme uopće nije ni postojao. No izgleda mnogo vjerojatnijim i boljim prihvatiti da je to jednostavno značilo ‘iz Nazareta’.

Ako i jest moguće otvoriti debatu da je Nazaret nastao tek nekoliko naraštaja kasnije, očito je to moralo biti posve beznačajno mjesto. Lokacija mu je oko 12 milja jugozapadno od Galilejskog mora i oko 70 milja sjeverno od Jeruzalema. Njegovih žitelja u Isusovo vrijeme moralo je biti ispod tisuću ljudi.

U Ivanovu Evanđelju postoji uspomena na prezrivu nevjericu s kojom je zasigurno ponekad bila dočekana ideja o tome da je neka značajna figura mogla doći iz takvog malog sela:

"Našli smo Mesiju… to je Isus sin Josipov iz Nazareta.” "Iz Nazareta?…Može li išta dobro doći iz tog mjesta?” (Ivan 1.41, 45-46)

Utjecaj Ivana Krstitelja na Isusa moguće je i potcjenjivati i precjenjivati. Očito je da je Ivan bio njegova prvobitna inspiracija i njegovo vlastito krštenje u Ivanovim rukama bilo je za njega događaj od velikog značenja. Očito je da je on od sveg srca simpatizirao prihvaćanje svih ljudi, bez snobizma ili diskriminacije, čak i onih koji su smatrani društveno odbačenim.

"Ja vam svečano kažem, skupljači poreza i prostitutke idu svojim putem u kraljevstvo Božje ispred vas. Jer Ivan je došao k vama kao uzor istinske pravednosti, ali mu vi niste vjerovali, ali skupljači poreza i prostitutke jesu.” (Mat. 21.31-32)

Također, kad je Isus započeo svoj vlastiti put propovjednika, sve se okretalo oko življenja pravednim životom, važnosti Kraljevstva Božjeg i prihvaćanja krštenja. Evanđelje po Ivanu zapravo je u protuslovlju samo sa sobom kad se dotiče pitanja da li je Isus i sam krstio narod, pošto kaže da jest u 3.32 i 3.26, ali kasnije ovo kvalificira u 4.2 izjavljujući da su krstili njegovi učenici, a ne sam Isus. Ovo je dijelom zbog toga što je autor ovog Evanđelja, koji je imao tako veličanstvenu koncepciju o Isusu, mislio možda da bi bilo pomalo ispod njegove razine da čini nešto takvo izravno, umjesto da stoji iznad svega toga i samo propovijeda ili filozofira. Evanđelist je također baštinio osjećaj zbunjenosti i nelagode glede samog Isusovog krštenja po Ivanu, koji je nazočan i u drugim Evanđeljima - ogromno oklijevanje da se prihvati da bi sam Isus mogao misliti da mu treba oprati svoje grijehe i pokajati se. To bi teško moglo biti u skladu sa božanskim i sveznajućim bićem koje ostvaruje svoj unaprijed znani dramatični plan.

Pored ovoga, evanđelist je morao brižljivo praviti razliku između Ivanova krštenja vodom i njegove vlastite tvrdnje da je Isus došao krstiti Svetim Duhom (Ivan 1.33). Ipak, meni se čini prilično besmislenim za bilo kojeg povijesnog istraživača da postavlja pitanje da li je Isus krstio ljude. Jeste li ikad upoznali bilo kakvu skupinu kršćana koji nisu poznavali baptizam (ili ‘krštenje’)? Prema tome, ako je postojao baptizam prije njega a on je krenuo zbog krštenja i svi koji ga slijede prakticiraju krštenje, ideja da je on bio negdje po sredini, jedini koji to nije čino, pomalo je smiješna. Naravno da je krstio.

Ipak, gigantska osoba kao što je Isus nije mogla ostati u Ivanovoj sjenci. Oni su ubrzo bili viđeni kao rivali:

"Oni otiđoše k Ivanu i rekoše, "Rabi, čovjek koji je bio s tobom s one strane Jordana… sada krsti; i svi odoše k njemu.” (Ivan 3.26)

Zatim, kao što ćemo vidjeti kad budemo ispitivali Isusovo učenje, on je donio odluku da Ivanov izraz o vlastitoj viziji Kraljevstva Božjeg nije dovoljan; naglasak je morao jasnije biti na tome da čovjek stavlja sebe u ruke Božje živeći na ispravan način sada, umjesto da očekuje uništenje svjetskog poretka. Njegova revidirana ocjena o značenju Ivana vidi se kod Mateja 11.11 I kod Luke:

"Kažem vam, od sve djece rođene od žene nema većeg od Ivana; ipak, najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega.” (Luka 7.28)

Zanimljivi i malkice drugačiji oblik sačuvan je u Izrekama 46 u Tominom Evanđelju (čija je kompletna kopija otkrivena tek u Egiptu u 1945. godini):

"Isus je rekao, Od Adama do Ivana Krstitelja, među onima koje su rodile žene, nitko nije toliko mnogo veći od Ivana Krstitelja da čovjek ne bi smio odvratiti pogled. Ali ja sam rekao da tko god među vama postane dijete upoznat će kraljevstvo i postat će veći od Ivana. " (Tom.46)

Na kraju, ne samo da je Isusovo učenje nadišlo Ivanovo na puno načina, nego je i razlika u njihovim životnim stilovima također ilustrirala njihovo odvajanje stavova i izložila Isusa kritici pobožnih. Pozornost je skrenuta na činjenicu da dok Ivanovi učenici prakticiraju post, Isus i njegovi sljedbenici bijahu poznati po tome što jedu, piju i uživaju (Mat.11.18-19, Marko 2.18-20, Luka 7.33-34).

Čak i poslije njegove smrti, Ivan Krstitelj je i dalje imao snažu sljedbu, posve neovisno od onih koji su slijedili Isusa. Doista, jedino se u Ivanovu Evanđelju kaže da su se njihova učenja preklapala. Druga Evanđelja u Novom zavjetu kažu nam da je uhićenje Ivanovo potaklo Isusa da počne propovijedati. Možda je Ivanovo pogubljenje navelo Isusa da ozbiljno preispita značenje kraljevstva Božjeg.

Prema Evanđeljima, Ivana je uhitio Herod Antipas zbog kritiziranja – na moralnoj osnovi – njegove ženidbe sa Herodijadom, ženom njegova brata Filipa. Prema Josipu, pak, Ivan koji je bio zatvoren u tvrđavi Mahaerus (blizu Mrtvog mora), bio je faktično uhićen jer je uočen kao potencijalna politička opasnost i tek neko vrijeme poslije Ivanove smrti Antipas je odbacio svoju prvu ženu u korist Herodijade:

"Herod je bio užasnut Ivanovim utjecajem na narod. Bojao se da bi to moglo dovesti do ustanka jer su svi oni izgledali spremni da na njegov poticaj učine bilo što. Zato je smislio da je mnogo bolje da preduprijedi bilo kakvu subverzivnu akciju koju bi on mogao poduzeti i da ga se riješi.” (Starine, 18,5)

Markovo izvješće o smrti Ivana Krstitelja, s obećanjem plesačici Salomi na banketu, poslije čega je glava Krstiteljeva bila prezentirana na plitici, samo je priča, ne povijest. Vratit ću se na ovo opet u jednom kasnijem poglavlju, kad budemo razmatrali pisanje samih Evanđelja.

Kako bismo ocijenili njegovo vlastito gledanje na Zakon i pokušali razumjeti njegovo shvaćanje Kraljevstva Božjeg, potrebno je da sa više detalja proučimo Isusovo učenje. Prije nego to učinimo, vrijedi spomenuti značenje još jednog spominjanja Ivana Krstitelja.

Evanđelja nam govore (Mat. 14.2, Marko 6.16) da je Herod, čuvši za Isusovu reputaciju kao još jednog učitelja u proročkom stilu, rekao da je to Ivan Krstitelj; "on je ustao iz mtvih”.

To je vrsta kulture u kojoj su ovi ljudi živjeli. Herod ne uzima u obzir ‘razumnu’ alternativu, niti traži ekshumaciju Ivanova tijela ili DNK test na Isusu. Sve što on čini to je da je čuo glasine i nejasan opis i on odmah vjeruje da je čovjek ustao iz mrtvih. Bilo je posve u redu vjerovati u onim danima nešto fantastično ako bi pala igla, bez da bi itko pomislio da je to glupo ili ludo. Nije više tako. Mi znamo više nego oni – ne nužno o moralu ili toleranciji ili odnosima s drugim ljudima, ali svakako o psihologiji religije i o tehničkim preprekama koje bi spriječile reanimaciju leševa.
Views: 299 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2017
    Free website builderuCoz