GLAVA DESETA - 21 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Saturday
2016-12-03
7:45 PM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 21 » GLAVA DESETA
1:36 PM
GLAVA DESETA
GLAVA DESETA
PREDAN DA SE RASPNE

Mi zapravo ne znamo zašto je Isus išao u Jeruzalem. Čini se vrlo vjerojatnim da je išao tamo samo ovaj put. Njegova misija je bila među ribarima i siromašnim društvenim izopćenicima ruralne Galileje. Ona vrsta običnih pobožnih Židova koja je obvezatno i redovito išla u Jeruzalem zbog raznih blagdanskih svečnosti usredotočenih oko Hrama, teško bi se mogla naći u njegovom ‘krugu’. Također, njegova poruka involvirala je izravno iskustvo s Božjim kraljevstvom. Bila je to ‘osobna’, jednako kao i ‘društvena’ religija. Prihvaćanje svećeničke hijerarhije došlo bi automatski u protuslovlje s idejom da su svi jednako djeca Božja. Isusova poruka, prije kršćanske Crkve, nije se odnosila na iskustvo religije koja bi bila komunicirana kroz linije autoriteta, kao što je posredovanje hramskog (ili crkvenog) ustrojstva.
Možda je, kao što smo već primijetili, htio izmaći pozornosti Heroda Antipe ili pažnji mesijanskih skupina, ili oboje. Možda je doista želio pokušati prenijeti svoju poruku i u Jeruzalemu. Možda nisam u pravu u pretpostavci glede njegova stava prema židovskim svečanostima i Hramu, te da je doista otišao tamo zbog Pashe.
Možda je išao posjetiti svog brata Jakova. Na kraju krajeva, mora postojati neko objašnjenje za činjenicu da su prvi kršćani imali bazu u Jeruzalemu, radije nego da se naprosto vrate kući u Galileju. Što ako je Jakov naučio čitati i pisati, te već uspostavio svoju bazu u Jeruzalemu, možda s već stvorenim vezama sa farizejima? Ovo bi ne samo objasnilo zašto je bio široko poštovan kao pobožan čovjek. To bi moglo objasniti tko je bio sposoban pretraživati svete spise u potrazi za značenjima i ispunjenim proročanstvima; tko je povezao Isusov pokret, poslije smrti osnivača, s konceptima i sudbinom Izraela.
Ovo bi, s druge strane, moglo objasniti zašto je Jakov preuzeo vodstvo od Petra. Kako bi nepismeni ribar mogao držati na okupu skupinu preplašenih seljaka i društvenih izopćenika? Kao bi se on mogao nositi s težinom znanja i opravdanja koje je mogao pružiti samo netko pismen, obrazovan, dobro upoznat sa svetim spisima? I zašto bi oni ostali u Jeruzalemu i molili u židovskom Hramu (Djela 2.46) ukoliko nisu bili poučeni da su značenje njihova učitelja i njegov pokret podređeni autoritetu judaizma?
Ove sugestije ne moraju biti uzajamno isključive. Isus je mogao biti razočaran političkim mesijanskim očekivanjima mase i zabrinut da bi ovo moglo privući potencijalno opasnu pozornost Heroda Antipe. Njegova porodica, možda nakon što je počela razumijevati njegovu poruku, mogla je sugerirati da i on pođe s njima na nadolazeće pashalne svečanosti, jer bi mu to dalo priliku da predstavi svoju poruku širem broju sluštelja.
"Njegova braća rekoše mu, Zašto ne ostaviti ovo mjesto i otići u Judeju…ako čovjek želi biti poznat on ne čini stvari potajno; pošto ti radiš sve ovo, morao bi dopustiti da cijeli svijet to vidi’.” (Ivan 7. 3-4)
Prema Novom zavjetu, Isus je ušao u Jeruzalem na magarcu (Marko 11.1-11; Matej 21.1-10; Luka 19.28-38; Ivan 12.12-16). Navodno su ga burno dočekale uzbuđene mase pozdravljajući ga kao Mesiju i vičući "Hosana!”
Razmotrimo detaljnije sve ovo. Prvo, tu su tisuće i tisuće Židova, koji svi idu pješke u Jeruzalem na veliki blagdan. Ovo nije vrijeme masovnih medija ili superzvijezda. Isus je imao šačicu sljedbenika sa sobom i daleko najveća većina svih ovih drugih tisuća ljudi nije nikad ni čula za njega. Bilo kakav pokušaj da sebe istakne bio bi ili uzaludan ili samoubilački. Znamo da su Rimljani bili jako nervozni u vrijeme Pashe; u ranijim prilikama bilo je pobuna. Isus neće priopćiti neku suptilnu varijaciju značenja ‘Mesije’ običnoj masi. Sve što će postići, ponovno, jest da će privući pozornost političkih agitatora, u situaciji koja je čak opasnija od one od koje je pobjegao iz Galileje.
Ovaj ulazak u Jeruzalem kreiran je od nekih od ranih kršćana kao uvod u njihovu priču, koja opavdava njihovu tvrdnju da je Isus Mesija, premda posebna vrsta Mesije. Ona ‘ispunjava’ proročanstvo Zaharije o kralju, ‘plemenitom čovjeku koji jaše na magarcu’ (Zah. 9.9, koga citira Matej u 21.4-5). Poenta je u tome da je ovo kralj koji će oduzeti oružje i proklamirati mir, umjesto uobičajenijeg koncepta pobjednonosnog ratnika Mesije.
Ovo je prvi od mnogih aspekata jeruzalemske priče koji je bio u biti iskonstruiran na bazi proročanstava, a ne prepričavanje uspomene. Donijeli smo odluku da je Isus Mesija. Ovo kažu sveti spisi, koji bi mogli odnosno koji se moraju primijeniti na kralja ili Mesiju. Prema tome, ovo je ono što se zasigurno moralo dogoditi.
Priča je sigurno potekla od židovskih kršćana, godinama prije nego što ih je zapisao Marko u nežidovskom okruženju. Marko čak nije razumio sve detalje onoga što je zapisom htio sačuvati. Pozdravi mase zapisani su ovako:
"Hosanna! Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodina! Blagoslovljeno dolazeće kraljevstvo našeg oca Davida! Hosanna u visini na nebesima!” (Marko 11. 9-10)
Prvi dio ovoga dolazi iz Psalma 118. 25-26 ("O Gospodine spasi nas…Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje”). Ova fraza se rabila kao pozdrav hodočasnicima koji stižu u Jeruzalem; bio je to samo vjerski pozdrav, bez mesijanskih nijansi u sebi. Pa ipak, Marko ga ukrašava. On ne shvaća da ’Hosanna’, ili ‘Osha’na’, jest aramejski za ‘spasi nas’ ili ‘oslobodi nas’. On pretpostavlja da je to usklik hvale, a onda piše da je masa Židova izvikivala jednu čudnu odnosno besmislenu frazu, ‘Hosanna na nebesima’. Činjeni su pokušaji da se ovo opravda, na primjer sugestijom da to znači ‘Neka nas spasi Bog s nebesa’. Ovo je prosto jedna isforsirana racionalizacija. Marko nije znao ništa o njenom pravom značenju.
Isus je živio ‘autentičnim’ životom među seljacima, a ne pismoznancima. Nema sumnje da je i on sam vjerovao u proročanstvo, ali je to nešto drugo od pretenzije da se smišljeno poduzme akcija harmonizacije sa proročanstvom. On je otišao u Jeruzalem kao i svi drugi: pješke i nezapažen. Kad je bio mrtav, a za ulazak u grad se znalo da je bio preludij strašnom događaju raspeća, ovo je postalo dijelom te velike drame i moralo je biti prepričano na prikladan način. Ideja o masi koja maše palminim granama pred njim (Mat. 21.8, Ivan 12.13) došla je vjerojatno iz prve knjige o Makabejcima, 13.51, koja je opisivala trijumfalni ulazak Šimuna Makabejca u drugom stoljeću prije Krista, prije njegove ponovne posvete Hrama za molitvu Jahvi, nakon što je Hram bio obesvećen od Antiohija Epifana.
Ovdje je potrebno malo objašnjenje o pashalnim običajima, s obzirom da postoji konfuzija o tome na koji se dan raspeće doista dogodilo. Pravi pashalni objed trebalo je jesti nakon zalaska sunca 15. dana židovskog mjeseca Nisana. Janje (ili druga životinjska žrtva) koja će se jesti morala je biti ritualno ubijena u Hramu nekoliko sati ranije, što znači poslijepodne 14. Nisana. Židovi su računali svoje dane od zalaska do zalaska sunca; Rimljani su pak računali dan od ponoći do ponoći, po sustavu koji smo i mi od njih naslijedili.
Prvobitno uziman kod kuće, pashalni objed je kasnije morao biti konzumiran u području Hrama. Ovo je postalo neostvarljivo u vrijeme Isusa zbog samog velikog broja, pa je nastao propis da se ovaj objed uzima bilo gdje u Jeruzalemu. Također u to vrijeme, Pasha je bila kombinirana sa jednonedjeljnim slavljenjem blagdana Beskvasnog kruha. Beskvasni kruh se jeo od jutra 14. Nisana i pashalni rituali i objed završavali bi te prve večeri. Jednonedjeljni blagdan je međutim mogao biti nazivan bilo kojim imenom od ova dva, Pashom ili Beskvasnim Kruhom.
Povijesni problem je što je po Marku Posljednja večera koju je Isus imo sa svojim učencima bila pashalna večera. (Marko 14.12-18) To bi značilo da je dan raspeća bio 15. Nisana. Međutim, prema Evanđelju po Ivanu, pashalni objed nije bio konzumiran kad je Isus uhićen i Posljednja večera nije bila pashalni objed (Ivan 13.1 i 12-18). Ako je Isus raspet na dan pripreme za Pashu to je bilo 14. Nisana.
Postoji i jedan nezavisni židovski zapis koji se slaže sa Ivanom u tvrdnji da je Isus raspet uoči Pashe:
"Oni objesiše Isusa uoči Pashe jer je prakticirao čarobnjaštvo i vodio Izrael na stramputicu.” (Babilonski Talmud, Traktat 43b)
Možda ovakav detalj i nije stvarno važan. Pošto ne znamo ni koje je godine raspet, nije veliko iznenađenje što ne znamo ni kojeg dana u nedjelji je to bilo. Kad je pogubljen, to nije bilo toliko zanimljivo niti toliko značajno kao zašto je bio pogubljen i što se dogodilo kasnije.
Ja odbacujem zavjere visokih židovskih poglavara kao dramu Evanđelja. Samo zato što je Isus bio važan svojim sljedbenicima ne slijedi nužno da je on i u očima vlasti bio značajan. Nije bilo snopa svjetlosti koji bi bio uperen na njega. Sjetite se, on je bio galilejski seljak, u masi od više desetina tisuća hodočasnika.
Ono što se čini da jest bilo značajno jest ono što je došlo do nas kao tzv. ‘Čišćenje Hrama’ (Marko 11.15-17, Mat. 21.12-13, Luka 19. 45-46). Kaže nam se da je Isus otišao u Hram, sam, po svemu kako izgleda, i počeo prevrtati stolove mjenjača novca i prodavača golubova. On onda kaže, "Zar pismo ne kaže: Moja kuća će se zvati kućom molitve za sve ljude? Ali vi ste je pretvorili u razbojničku jazbinu.” Poslije ovoga, prikazuje se kako poučava ljude (kod Marka) i također liječi hrome i slijepe koji su došli za njim u hram (kod Mateja).
Strašno je koliko su šturi detalji koje ovdje dobijamo, a u isto vrijeme ti detalji nisu ni prvo slovo u pokušaju da se adekvatno objasne implikacije ili kontekst jednog takvog događaja. Ali nešto se moralo dogoditi što su pisci Evanđelja morali upotrijebiti (a što možda nisu ni razumjeli). Mislim da ovo razumno možemo pretpostaviti, i to ne samo zbog činjenice da je Isus morao biti raspet zbog nekog razloga. Imamo također sugestiju srdžbe i nasilja u ovoj epizodi (što je jedva vjerojatno da bi bilo izmišljeno od prvih kršćana), kombinirano s možda nelagodnim odsustvom dovoljnog objašnjenja i pokušajem da se akcija opravda time što će se u usta Isusu staviti nekakav citat iz svetih spisa.
Kod nas se stvara utisak da je akcija bila neka vrsta prosvjeda protiv korupcije i nepoštenog poslovanja, što onečišćuje svetost hrama. Ovo mora biti samo prvi od mnogih detalja koje ne možemo prihvatiti glede načina kako je ova priča ispričana.
U popločanim vanjskim dvorištima Hrama doista je bilo stolova za trgovinu i mijenjanje novca. Ovo je bilo apsolutno nužno za pravilno funkcioniranje Hrama. Trgovci su prodavali materijale i životinje potrebne za podnošenje žrtve: sol i ulje, vino, golubove i jagnjad. Kako Židovi nisu mogli dopustiti gravirane prikaze cara da uđu u svete nutarnje prostore, hodočasnici s grčkim ili rimskim novcem morali su dobiti mogućnost da svoje imperijalne kovanice zamijene za tirske polušekele, valutu Hrama.
Cijeli ovaj sustav nije imao za svrhu prevarantske kurseve razmjene ili nekakav bezbožni kapitalizam. Radilo se o tome da se pruže, uz punu dozvolu i autoritet Hrama, bitne praktične usluge hodočasnicima koji su došli podnijeti žrtvu. Unutar konteksta običnog judaizma sve je to bilo savršeno legitimno.
Što još nije u redu s evanđeoskom verzijom ove priče? Zašto bi Isus morao biti prikazan kao da djeluje sam? Gdje su bili učenici koji su ga normalno svugdje slijedili (da i ne spominjemo one mase koje su ga tobože dočekale kao Mesiju!)? Pored toga, uzmite u obzir same dimenzije Hrama. Ovaj popločani vanjski prostor zvao se Dvorište pogana, budući da nežidovima nije bilo dopušteno ući dublje u Hram pod prijetnjom smrtne kazne. On je pokrivao trideset i pet jutara zemlje. Jedan čovjek koji bi radio sam da prevrne nekoliko stolova, bez bilo koga drugoga koji bi sudjelovao u ometanju rada, bio bi sitan događaj, nezapažen od većine ljudi koji su se nalazili u tom ogromnom prostoru. Ideja da bi se time mogao ‘očistiti’ Hram bila bi pretenciozna arogancija.
Trgovci i mjenjači novca bili bi u ozbiljnoj većini u odnosu na Isusa i oni bi naravno poduzeli energičnu fizičku akciju da se obrane i uzvrate udarac. Teško je zamisliti da bi oni samo slegnuli ramenima na ovaj napad sa zbunjenim izrazom na licu, a onda samo stajali naokolo dok je Isus liječio bolesne i izgovarao riječi mudrosti očaranim slušateljima. Scena koja nam se opisuje nema nikakve veze sa stvarnošću.
Sljedeća crta koja zabrinjava jest objašnjenje odnosno pravdanje koje nam pruža ukrašavanje priče s neodgovarajućim spominjanjima Starog zavjeta kao ispunjenim ‘proročanstvima’, čak i kad se u citatima radi o posve drugim stvarima, koje uz to nemaju nikakve međusobne veze. Priče evociraju Izaiju, Jeremiju i Zahariju.
"…jer moja kuća će se zvati kućom molitve za sve narode.” (Izaija, 56.7)
Matej izostavlja riječi ‘za sve narode’ ali ipak koristi citat i stavlja navodne znakove. Ne smata mu što kod Izaije ovoj frazi prethodi komentar o prihvaćanju žrtve paljenice i drugih žrtava. Ovo je u protuslovlju sa samom scenom (ometanje žrtvene procedure), jednako kao i Matejeva uopćenija upotreba teme iz Hoseje o Bogu koji želi milost a ne žrtvu (na pr. Mat. 9.13, 12.7):
"Jer ja želim milost ne žrtvu i priznavanje Boga umjesto žrtava paljenica.” (Hosea 6.6)
Fraza ‘razbojnička jazbina’ je iz Jeremije, dio gnjeva što ga Bog izražava o grijehu i poganskoj vjeri:
"Da li je ova kuća koja nosi moje ime postala za vas razbojničkom jazbinom?” (Jer. 7.11)
Spajanje događaja s trgovcima i mjenjačima može lako biti isforsirani pokušaj da se ovo ometanje u hramu objasni kao ispunjeno proročantvo Zaharije. Postoji li riječ u slijedećem navodu koja je prvobitno mogla biti korektno prevedena kao ‘trgovac’ umjesto kao ‘Kanaanac’?
"I toga dana neće više biti trgovca u kući Svemogućeg Gospodina.” (Zah. 14.21)
"Taj dan" kod Zaharije bio je Dan Gospodinov, kraj povijesti i dolazak kraljevstva. Očito se to nije desilo u vrijeme ometanja u koje je bi upleten Isus, ali uzimanje detalja izvan konteksta nije nikad puno zabrinjavalo tražitelje starozavjetnih citata i paralela.
Najznačajnija činjenica u svemu tome jest da mi ovdje govorimo o preopterećenom ozračju pashalnog vremena. Nama su poznate buntovničke nijanse koje se provlače oko značenja Pashe. Znamo da su i hramska policija i rimski vojnici uvijek bili tamo nazočni u velikom broju, da likvidiraju neprilike čim bi se i ako bi se samo pojavile. Oni bi izolirali i uklonili bilo koga, ako bi ga uočili kao izazivača nereda i odmah spriječili da bilo kakvi društveni nered eskalira u veći revolt.
"Jako tijelo naoružanih ljudi uvijek je bez izuzetka čuvalo stražu prilikom blagdana, da spriječe nerede između tolikog broja okupljenih ljudi.” (Josip, Židovski rat 2.224)
Ovo je zasigurno bio naprosto još jedan pashalni incident, ne toliko poznat ili značajan da bi privukao pozornost povjesničara kao neki pravi ‘ustanak’. Možda ga je prouzrokovao Isus; možda se on jednostavno našao suviše blizu i bio upleten u to. Možda je poučavao o kraljevstvu Božjem, a govor o kraljevstvima bio je opasniji u ovoj situaciji nego vani, u galilejskom seoskom okruženju. Možda je neki siromašni njegov sljedbenik, bez novčića u džepu, prosto osjetio zbunjenost i ljutnju kad je naivno očekivao od nekog ciničnog gradskog trgovca da će mu pokloniti žrtvenog goluba, jer nije imao novca da ga plati, a njegov ga je učitelj učio da traži i da će mu se dati.
Možda je Isus bio suptilniji i promišljeniji od ovoga, ali i opet težak da ga njegovi sljedbenici razumiju. Možda je on doista demonstrirao ‘simboličko’ uništenje Hrama, odnosno prije materijalističkog i hijerarhijskog aspekta ove ogromne institucije, za koju bi više volio da je zamijeni Hram duha za jednaku djecu Božju.
To bi možda bilo malo suviše opskurno da bi bilo realistično. Možda je sve počelo svađom sa svećenikom koji je ponizio Isusa i izazvao bijes njegovih sljedbenika. Uspomena na ovo je možda sačuvana u jednom fragmentu jednog inače izgubljenog evanđelja, kojega su arheolozi pronašli tek prije stotinjak godina. Nađeno je u mjestu Oxyrhynchus u Egiptu i sad je klasificirano kao ‘Evanđelje Oxyrhynchus 840’. Tamo ima prikaz Isusa kako vodi svoje sljedbenike u unutrašnje dvorište Hrama, ali nailazi jedan svećenik i pita ih tko im je dopustio ući u Hram. Isusu kaže da se udalji, jer nisu oprali noge odnosno podvrgli se bilo kakvom ritualnom očišćenju.
Kakav god da je bio inicijalni razlog, i drugi su se ljudi očito upleli u nered koji je tada nastao i događaji su možda postali dovoljno ozbiljni jer je bilo i mrtvih glava:
"I sad, čovjek zvani Baraba bio je tada u zatvoru sa buntovnicima koji su počinili ubojstvo tijekom pobune.” (Marko 15.7)
"I oni raspeše dva razbojnika s njim, jednog s njegove desne i jednog s njegove lijeve strane." (Mark 15.27)
Riječ koja je prevedena kao ‘razbojnici’ bila je lestai – riječ koja znači ‘banditi’ ili ‘teroristi’, a Rimljani su je obično rabili za zelote.
Prema tome, čini se da je bio neki pokušaj ustanka, u što su bili upleteni zeloti. Oni su možda sve i započeli, ili su iskoristili priliku koju je stvorio Isus kao izgovor da se još jednom ogledaju s Rimljanima. Policija i vojnici su se tada sigurno brzo našli na mjestu i poduzeli odlučnu akciju da ga uguše. Uhićenja su sigurno izvršena i Isus je morao biti među njima.
Gdje bi onda ovo ostavilo Posljednju večeru, sa Isusom koji osobno uspostavlja Euharistiju, s kruhom i vinom kao simbolima njegova tijela i krvi? Gdje bi to ostavilo izdaju Jude Iskariota? Ostavilo bi ih u kraljevstvu dramatične literature, umjesto povijesti.
Već sam spomenuo da ‘Posljednja večera’ u Ivanovu Evanđelju nije pashalni objed. Ivan je koristi kao ispriku za jedan od njegovih dugih teoloških monologa. Značajno je, međutim, da ne spominje koncept rituala koji će se koristiti za komemoraciju Isusove smrti.
Važno je shvatiti da se ‘rano kršćanstvo’ sastojalo od različitih skupina, s raznim vođama i različitim idejama. Proći će mnogi naraštaji prije nego što nastane ‘katolička’ crkva s ‘ortodoksnom’ linijom i standardnim procedurama, koje ste morali slijediti ako ste željeli biti u njihovu klubu. Jedna je skupina uspostavila Euharistiju u ranoj fazi i trebalo je proći mnogo vremena prije nego što su je usvojili i drugi. Skupina koja je stajala iza Tominog evanđelja, a također i grupa iza Q Evanđelja, nisu spominjale nikakvu takvu tradiciju.
Ono što je svaka od ovih prvobitnih skupina naslijedila od stvarnog Isusa, osim njegova učenja, bila je tradicija okupljanja oko otvorenog stola. Odani sljedbenici su nastavili s ovim i kasnije stvorili ritual u spomen na njegovu smrt. Naposljetku, njihov učitelj je još uvijek bio s njima u duhu u ovim prilikama i oni su mislili o njemu. Sigurno je da bi ovo moglo biti ono što stoji iza priče o post-uskrsnom Isusovom dijeljenju kruha i ribe sa svojim učenicima (Ivan 21.9-13).
Oni koji su navalili na židovske svete spise u traženju objašnjenja i opravdanja sigurno su naišli na "Ovo je krv zavjeta” u Egzodusu 24.8 i spomen ‘zavjetne krvi’ kod Zaharije 9.11, odmah poslije pasusa o kralju mira koji je ušao u Jeruzalem na magarcu (ali bez faktičnog referiranja na njegovu krv). Oni bi također znali o ‘novom zavjetu’ koji je obećan kod Jeremije:
"'Vrijeme dolazi,’ izjavio je Gospodin, ‘kad ću ja sklopiti novi savez s kućom Izraela’.” (Jer. 31.31).
Riječ koja je prevedena kao ‘zavjet’ (ili savez) je ista kao riječ prevedena kao testament, što nam je donijelo Novi testament. Ovo je, mislili su neki rani kršćani, ono što sigurno objašnjava prolijevanje krvi njihova Gospodina: poslao ga je Bog da uspostavi novi zavjet.
Najznačajniji pojedinačni dokaz u svezi sa Euharistijom dolazi od Didache, odnosno Učenja Dvanaest Apostola. Ovo su najranije postojeće upute koje je krščanska Crkva stavila na papir. Toliko su stare da su neovisne od dokumenata koji će biti sakupljeni u obliku Novog zavjeta. Ove instrukcije uključuju dva odvojena primjera riječi izabranih za originalnu Euharistiju.
Onaj koji je povijesno najraniji glasi:
"Dajemo ti hvalu, o Sveti Oče, za tvoje Sveto Ime koje si učinio tabernakulom u našim srcima, i za znanje i vjeru i besmrtnost koje si nam dao na znanje preko Isusa tvoga sina. Tebi neka bude slava zauvijek. Ti, Svemogući Bože, stvorio si sve stvari radi svoga imena i dao hranu i piće ljudima za njihovo uživanje, kako bi ti mogli davati hvalu, ali nas si blagoslovio svojom duhovnom hranom i pićem i vječitom svjetlošću kroz tvoga sina. Iznad svega ti dajemo hvalu zato što si moćan. Tebi neka bude slava zauvijek.” (Didache 10.2-4)
Ovdje se daje hvala prvo za duhovne darove i tek na drugom mjestu za materijalne darove hrane i pića. Kasnija verzija preuzima fraze iz ranije i jedostavno dodaje spomen Kaleža i razlomljenog Kruha. Dvije su tu važne poente. Prva je sličnost strukturi i stilu prastarih židovskih molitvi, što podvlači njihovo kulturno podrijetlo. Druga je da nijedna verzija ne uspostavlja nikakvu vezu s Pashom i nijedna verzija ne spominje bilo kakvo asociranje ili komemoraciju Isusove smrti.
A što se tiče izdaje Jude Iskariota, ne samo da je ovo nepotrebno, ne samo da nema nikakva smisla, nego ja iznosim mišljenje da ova osoba nikada nije niti postojala.
Postojao je dobro utvrđeni princip u sastavljanju mitova poganskog svijeta da figura božanskog ili mističnog značenja nije nikada mogla ‘prosto’ umrijeti, bilo nesretnim slučajem ili zbog prirodnih uzroka. Njena je smrt morala biti prikladno tragična ili dramatična, prouzrokovana izdajom bliskog i povjerljivog prijatelja. Smrt Ozirisa, na primjer, dogodila se zbog izdaje njegova brata Seta. Smrt bez značenja trebalo je učiniti dostojanstvenom. U grčkom jeziku razlika između riječi ‘Židov’ i imena ‘Juda’ sastoji se od samo dva slova (na primjer kao razlika između Youdas i Yudaios). Zar bi bilo moguće simbolizirati ‘izdaju’ odnosno odbacivanje ranih kršćana od strane ‘Židova’ na efektniji način od stvaranja izdajnika čije ime praktično zvuči jednako kao i ‘Židov’?
Nerazumno je misliti da bi, s jedne strane, Isus otvoreno propovijedao u Hramu usred bijela dana i da se velik broj ljudi stalno vrtio oko njega, a da je, s druge strane, mjesto gdje se nalazi bilo toliko tajno da ga je trebalo ‘izdati’.
A što se tiče imena Iskariot, kršćani i znanstvenici imali su prilike da se dobro zabave s ovim inače nepoznatim imenom. Iznesena je sugestija da je to došlo iskvareno od sicarii tj. ubojica koji bi koristili sakrivene krive noževe u odjeći (ovakav nož zvao se sica), dok ne ubiju svoju žrtvu i onda nestanu u gomili svijeta. Alternativno, spomenuto je da je originalno ime glasilo ish Kerioth što znači ‘čovjek iz Keriota’, budući da postoje dva sela s tim imenom (iako nijedno od njih nije u Galileji). Neki od najranijih rukopisa Evanđelja također imaju razne varijacije ovog imena.
Moja je sugestija da je ovo zbog toga što je Marko, koji je pisao izvan Palestine, sve to skupa izmislio (a drugi evanđelisti su to od njega preuzeli). Možda je on mislio da ovo zvuči židovski, a bilo je posve sigurno pisati tako iz tolike daljine. Kad očekuješ kraj svijeta nećeš uzimati u obzir mogućnost da svaki potez pera za svako slovo koje ispisuješ može biti analizirano do smrti od cijelih naraštaja znanstvenika stoljećima kasnije. U Zapadnoj Europi, za potrebe pričanja priče čitateljstvu koje ništa ne zna o Kini i Kinezima, Sax Rohmer je mislio da je prihvatljivo nazvati lošeg momka u svojoj priči ‘Fu Manchu’, što zvuči autentično, ali je u stvari posve nemoguće ime.
Ovo nije jedna izolirana i nerazumna sugestija. Moguće je da je Marko izmislio i ime Baraba s obzirom da se može prevesti, prilično zanimljivo, kao ‘sin oca’. Kad engleski ne bi bio vaš materinji jezik, vi biste mogli pomisliti da je ‘Fatherson’ savršeno razumno prezime za nekog Engleza u vašoj priči.
Marko je vjerojatno izmislio i ime ‘Arimateja’ za Josipa iz Arimateje, jer takvo mjesto uopće ne postoji. Bila je iznesena sugestija da, s obzirom da su priče prenošene od usta do usta, ovo može biti plauzibilna prepravka Ramataima, grada oko 20 milja sjeverozapadno od Jeruzalema. Pretpostavljam da bi to moglo biti tako. Ili bi to mogla biti još jedna racionalizacija. Marko nije baš bio neki autoritet za palestinsku geografiju (na ovo ću se vratiti kasnije).
Ako Juda nije postojao, nego je izmišljen samo zbog toga da se unese koncept izdaje, ovo onda pomaže objasniti ne samo neprilike s njegovim prezimenom, nego i pokušaje da se objasne njegovi motivi i činjenica da nitko ne može da se usuglasi o tome kako je umro. Rana crkva je imala tri različita izvješća o Judinoj smrti! Jedna od njih završavala je kod Mateja (27.3-10, pretpostavljamo da se ispuni još malo proročanstava iz svetih spisa), a druga završava u Djelima (1.18-19). Njegovi motivi, ako odbacimo đavolsku inspiraciju, uključivali su sugestiju da je dio toga bilo političko razočaranje (pošto je vidio da Isus ne namjerava usvojiti ulogu pobjedonosnog Mesije). Motiv nije bio u trideset srebrnjaka, što je samo još jedna Matejeva demonstracija ’ispunjavanja’ proročanstava – ovaj iznos se spominje kod Zaharije 11.12. Jedino Ivan iznosi sugestiju da je Juda bio lopov (Ivan 12.6).
U Ivanovu Evanđelju se čak priznaje da je izdaja Isusa bila tamo samo da bi se ispunila sveta pisma (Ivan 13.18().
"Čak i moj bliski prijatelj u koga sam imao povjerenja, onaj koji je dijelio kruh sa mnom digao je svoju ruku na mene.” (Psalm 41.9)
Sa ‘opravdanjem’ kao što je ovo, Judini ‘motivi’ postaju doista beznačajni.
Htio bih se pozabaviti s jednim drugim mogućim prigovorom u ovoj fazi. Pavlova pisma bila su napisana prije Evanđelja i stoga predstavljaju neke od najranijih predaja koje imamo. Bilo bi zbog toga od nekog značaja ako je Pavao znao za ‘izdaju’ Isusa. Prema Prvom pismu Korinćanima reklo bi se da je on za ovo znao:
"...da je iste noći kad je bio izdat, Gospodin Isus uzeo komad kruha..." (I Kor. 11.23)
Međutim, prevoditelji ne igraju baš potpuno fer. U originalnom grčkom, riječ koja je prevedena kao ‘izdat’ glasi paradidonai. Ovo znači izručiti ili predati. Riječ je upotrijebljena mnogo puta u Markovu Evanđelju: razne verzije Biblije prevode je kao ‘izdati’ ili kao ‘predati’ u stihovima 14.10, 14.11 i 14.41. Za slučaj da mislite da sam previše sitničav oko dvostrukog značenja, u poglavlju 15 Marko piše da je Isus od Židova ‘izručen’ Pilatu (stihovi 1 i 10) i od Pilata masi (stih 15). U oba slučaja originalna grčka riječ je uvijek paradidonai ali ne bi imalo nikakvog smisla prevesti je u značenju ‘izdali’. I dalje, odmah blizu početka svog Evanđelja Marko piše o Isusu kako ide u Galileju nakon što je Ivan Krstitelj uhićen. Originalna grčka riječ, ovdje prevedena kao ‘uhićen’ opet je paradidonai. Pretpostavljam da ne postoji nikakva predaja da je Ivan Krstitelj bio ‘izdat’.
Doista, naše najranije predaje, sačuvane u Q, kod Tome, kod Pavla, a možda i u Petrovom Evanđelju (kojeg ću opet spomenuti) ne uključuju nikakvu ‘izdaju’ Isusa. Pavlova riječ, konzistentna s njegovom teologijom u toj fazi, glasi ‘predavanje’ mučenika njegovoj sudbini, ne izdaju. Mnogo je vjerojatnije da je ovo bio dramatični potez koji je kreirao Marko kasnije.
Ovo isto se može reći za ideju ‘židovske zavjere’ na visokoj razini da se Isus uništi. Nije realistički zamišljati da bi institucija Sanhedrina bila dovoljno paranoična, ili čak da bi uopće dovoljno vodila brigu o lutajućem svetom čovjeku iz Galileje bez novčića u džepu. Oni nisu bili ‘u ratu’ sa glasovima disidencije niti su pokušavali da, na primjer, iskorijene farizeje ili esene.
I dalje, dok je Pilat bio upravitelj, bilo je na stotine i stotine raspeća. Rimljani su bili bezobzirni u ugušivanju neprilika i potpuno spremni da vide samo odlučnu akciju kao sredstvo odvraćanja, bez obzira je li raspeti bio tehnički kriv ili nevin. Nije bilo nikakve potrebe da vojnici dovlače nemirne seljake pred samog Pilata, kako bi se donijela smrtna presuda; ne bi za njega bilo praktično da osobno bude uvučen u svaku takvu odluku.
Zbog gigantskog značenja Isusa u našoj kulturnoj historji krajnje je teško izvesti nužni skok imaginacije da bismo shvatili kako je sve to moralo izgledati. Ovo za njih nije bio nikakav događaj visoke razine. Bio je to za njih naprosto još jedan slučaj brutalnog rješenja u vrijeme kad je život bio jeftin. Šačica ljudi koji su bili s Isusom u Jeruzalemu sigurno su se razbježali u kaosu, uplašeni za svoju sigurnost kad su vojnici počeli udarati toljagama i nogama svakoga tko je bio dovoljno blizu. Ovi sljedbenici, uplašeni, očajni i prikriveni, jednostavno nisu znali što se dogodilo s njim između uhićenja i raspeća. Oni nisu nikako mogli biti svjedoci bilo kakvog suđenja.
Postoje dijelovi evanđelja otkrivenog u Egiptu u 1886. godini, koje zovemo Petrovim Evanđeljem. Neki suvremeni znanstvenici vjeruju da ono sadrži naš najraniji izvještaj o mukama, raspeću i praznom grobu. Stvarno značenje je u tome da je praktično svaka rečenica priče o Pasiji sastavljena od referenci na Pisma, od proroka do psalma. Nema tu nikakve ‘povijesti’, nijednog stvarnog detalja koji bi oni ‘znali’. Priču su morali stvoriti rani kršćani, gradeći je ciglu po ciglu od riječi i rečenica i ideja izvučenih iz židovskih svetih knjiga.
Vratit ću se na pitanje referenci iz Starog zavjeta kad budemo ispitivali konstrukciju Evanđelja. Za sada, poenta je da smo mi završili s pričom koja nije samo ‘teška’, nego je i doista besmislena i nemoguća, unatoč tome što je prihvaćena kao ‘evanđeoska istina’ kroz mnoga stoljeća. Kaže nam se da su židovski seniori iz vladajućeg vijeća, Sanhedrina, izvučeni iz postelja usred noći u blagdansko vrijeme, za prvu fazu ‘suđenja’. Ovo je potpuno nevjerojatno i bilo bi daleko teže i nepriličnije nego da je Isus jednostavno zatvoren preko noći ili dok blagdani ne budu završeni.
Zatim nam se govori da je Isus optužen za blasfemiju, što je optužba koja nema nikakvog smisla.Ako on jest bio kriv za blasfemiju, to jest uvredu protiv židovskog Boga, onda su ga Židovi sami mogli kamenovati (ova kazna je omogućavala izvršiocima da izbjegnu biti onečišćeni fizičkim kontaktom s optuženim). Njima uopće nije bilo potrebno izmišljati da je on politički problem kako bi uvjerili Rimljane da ga likvidiraju. Ako je Isus tvrdio da je Mesija, ovo samo po sebi ne bi bila nikakva blasfemija. Nama je sigurno poznato da je bilo i drugih takvih pretendenata, ali protiv njih nije podignuta nikakva optužnica.
Ideja da bi Isus tvrdio za sebe da je ‘Bog’ ne bi imala ni trunke smisla za bilo kojeg monoteističkog Židova. Sam Isus bi bio ispunjen nevjericom i zatim užasavanjem kad bi čuo da se sugerira takva uvredljiva besmislica. Ako bi bilo tko tvrdio za sebe da je ‘sin Božji’, ni ovo ne bi bila blasfemija – na kraju krajeva, svi su Židovi bili sinovi Božji. Samo oni glupavi pogani s njihovim bajkama o grčkim bogovima mogli su ovome pridati ekskluzivno umjesto inkluzivnog značenja.
‘Židovsko suđenje’ kao povijest nije potrebno. Židovi su odbacili učenje kršćana tijekom slijedećih nekoliko desetljeća i samim tim odbacili su implicite i samog Isusa. Ovo je kasnije ‘pročitano unatraške’ od pisaca Evanđelja, kad su pisali svoju ‘historiju’.
Može se prigovoriti da je sam Josip, nekršćanski povjesničar, spomenuo upletenost židovskih vođa u egzekuciji Isusa. Ja znam za ovo, ali to ne mijenja moje mišljenje. Prezentirat ću svoje razloge kad budemo zasebno razmatrali Josipove pokazatelje.
Rimsko suđenje je još gora povijest i čak još nevjerojatnija. Pilat ispitiva Isusa, sluša židovsku rulju koja traži krv i nudi im da oslobodi jednog od zatvorenika – bandita Barabu ili Isusa. Pilata pokoleba rulja, a za pretpostaviti je to ona ista rulja koja je pozdravila Isusa kao Mesiju na magarcu ne tako davno prije, a onda kao slabić i na potpuno neuvjerljivi način pere svoje ruke od odgovornosti za cijelu stvar, čime postaje jasno da je egzekucija Isusa židovska krivica.
Moguće je postaviti sva moguća pitaja. Zašto bi Pilat bio uvjeren u Isusovu nevinost? Kako je gomila Židova mogla tražiti raspinjanje na križ ako je vješanje na drvo bio užas protivan njihovu Zakonu? Jesu li oni Pilatu govorili na grčkom ili latinskom ili se on potrudio naučiti hebrejski ili aramejski? Kako je tvrd karakter kao Pilat, poduprt jakom vojnom snagom, mogao biti prisiljen ruljom Židova da oslobodi terorista koji je bio prijetnja njegovu vlastitom režimu?! Nije ovo samo ‘upitno’ kao historija, ovo je sve potpuno besmisleno.
U ranijem prikazu, u Petrovom Evanđelju, Herod Antipas je taj, a ne Pilat, koji je odgovoran za osudu Isusa i Isus je bio predan narodu radi egzekucije. Marko je bio svijestan da je ovo neadekvatna povijest. Antipas nije raspinjao ljude u Jeruzalemu i Židovi nisu nikada nikoga raspeli; bila je to rimska kazna. Pa ipak, Marko nije želio ugroziti kršćane uznemirujući vladajući silu, Rimljane, pa je tako Pilat morao biti prikazan kao nevin, a krivica je morala pasti na Židove.
Pilat je bio čvrst i iskusan u kontroliranju masa. Nerazumno je vjerovati da je on donosio neku vrstu razborite odluke da bi izbjegao odgovornost za Isusa kao ‘komplicirani’ socijalni i religijski ‘problem’. Ideja o amnestiji kad se oslobađa jedan zatvorenik, prezentirana kao redovni događaj, potpuno je neprihvatljiva. Po rimskom zakonu, zatvorenik optužen za izdaju ili ustanak ili bilo koju vrstu napada protiv sile imperije, mogao je biti oslobođen samo voljom cezara. Ako je Pilat oslobodio opasnog pobunjenika, on bi također bio optužen za izdaju. On bi praktično izvršio samoubojstvo.
Jedan drug židovski povjesničar, Filon, govori o dvije mogućnosti u svezi sa tretiranjem osuđenih kriminalaca u vrijeme blagdana od pristojnih upravitelja. Jedna od njih bilo je odlaganje egzekucije dok blagdani ne prođu. Druga je bila dopuštenje rodbini raspetoga da uzmu tijelo prije prvog zalaska sunca na blagdan i dopuštenje da se sahrani kako dolikuje. Odlaganje smrti ili dopuštanje sahrane: nikakve sugestije o oslobađanju osuđenog zatvorenika. Bilo bi u svakom slučaju apsurdno osloboditi osumnjičenog terorista da prouzrokuje nove nevolje režimu.
Za Marka, velika simbolična priča bila je jedina važna stvar. Masi je dat izbor između Isusa iz Nazareta, donositelja mira, i Isusa Barabe, nasilnog revolucionara. Židovi će napraviti pogrešan izbor i u odgovarajuće vrijeme platiti za to strašnim porazom u prvom židovskom ustanku protiv Rima.
Možda jedini odjek povijesti u cijelom izvješću, pored užasne činjenice samog raspeća, jest optužba o pretenziji da bude ‘Kralj Židova’, prikucana na daščici u vrhu križa. Pa i ovo je bilo rezultat mesijanskih političkih želja drugih, ili zbog pogrešne interpretacije učenja o ‘kraljevstvu’, prije nego iz bilo kakvog stvarnog razumijevanja samog Isusa.
Views: 212 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz