GLAVA DEVETNAESTA - 17 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Sunday
2016-12-04
2:15 PM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 17 » GLAVA DEVETNAESTA
4:12 PM
GLAVA DEVETNAESTA
GLAVA DEVETNAESTA
PREUZIMANJE VINOGRADA

Kršćanskih zajednica bilo je u Siriji, Maloj Aziji, Aleksandriji, na Cipru, u Grčkoj i Italiji (uključujući Rim). Od 66. godine, sve veze sa jeruzalemskom crkvom bile su presječene. Uporedo s tim kako su izvješća o Ratu počela kružiti izvan Palestine, rasla je mržnja prema Židovima. Nežidovski kršćani jako su se plašili na pomisao da bi ih neki ljudi izvana mogli identificirati kao Židove. Onda su čuli da je Jeruzalem u ruševinama, da je njegov Hram uništen. Mesija nije došao da ih spasi i autoritet mesijanista, koji nije mogao uzdrmati ni smjeli Pavao, zbrisala je smrt.
Učinci ove katastrofe bili su krajnje duboki za kršćanstvo. Tek rođeni pokret potresen je do srži. Snaga udarca je bila tako jaka, njegove implikacije i posljedice toliko složene i značajne, a onda i zbunjujuće, jer se ovi događaji uopće nigdje izravno ne spominju u Novom zavjetu. Kad ne bi bilo drugih povijesnih izvora, moglo bi vam se lako oprostiti ako pročitate NZ od početka do kraja i ipak ostanete potpuno neobaviješteni o židovskoj buni i uništenju Hrama. Pošto su mesijanisti imali svoju bazu u Jeruzalemu, apsurdno je, naravno, i pomisliti da se ovi događaji ne spominju jer su oni bili prema tome ravnodušni odnosno da su ih se jedva i dotakli.
Već smo vidjeli primjere dokumentarnih dokaza o konfliktima oko vlasti između raznih vodećih skupina, koje su predvodili Marija, Petar, Jakov, Pavao, Apolon, i tako dalje. Poslije smrti Jakova, na primjer, skupina koju je predvodio Toma odselila je u Edesu u Siriji, odnoseći sa sobom primjerak zbirke Isusovih izreka, koja je sastavljena u Jeruzalemu. U Siriji, oni su, kako se čini, dodali drugi sloj materijala, čime je stvoren temelj za ono što danas poznajemo kao Tomino Evanđelje.Veliki dio najranijeg sloja može se sa dosta rezona identificirati s pričama i izrekama koje imaju svoje paralele u Novom zavjetu.
Najveća podjela, međutim, bila bi ona koja je nastala između pristalica nacionalističkog židovskog ideala – mesijanizma u političkom smislu – i onih koji nisu gajili nikakve simpaije prema ovome, bilo zbog svoje prirode ili zato što su slijedili živog Isusa, pa su željeli nastaviti njegov način života i učenja, radije nego zahtjeve Jakovljeve skupine; ili možda zato što su bili nežidovi, koji su vjerovali u božanskog spasitelja radije nego u oslobođenje Izraela od Rimljana.
Nežidovske crkve, koje su živjele izvan Palestine, ali unutar rimske imperije, jedva da bi bile zainteresirane za očuvanje priča o herojskom otporu Židova protiv rimske okupacije. One su i onako imale dovoljno potencijalnih neprilika s vlastima, da bi još uz to krenule i samoubilačkim kursom. Za njih je bilo poznato da slijede židovskoga Mesiju, čovjeka koga je pogubio rimski upravitelj u Judeji, koja je sad postala poznatom kao mjesto ne samo vjerske tvrdoglavosti nego i fanatične buntovnosti.
Stotinama godina kasnije, kroz optiku ortodoksne povijesti, kršćanske crkve su percipirale prve apostole kao prve ‘kršćane’, prije nego kao mesijanističke Židove, i nisu mogle ni zamisliti da bi bilo koji od njih mogao sudjelovati u žestokoj pobuni protiv Rimljana. I onda nalazimo ‘tradiciju’, o kojoj piše Euzebije u četvrtom stoljeću, da je židovsko neprijateljstvo i jedno ‘otkrivenje’ natjeralo jeruzalemsku crkvu da napusti Jeruzalem otprilike u vrijeme izbijanja pobune. Oni su navodno prešli rijeku Jordan i judejsku granicu da bi se sklonili u gradu Peli, 60 milja sjeveroistočno od Jeruzalema, u Pereji. Božji gnjev, u obliku rimskih vojnika, spustio se zatim na židovske nevjernike. Poslije bune, dio jeruzalemske crkve navodno se vratio u grad, ali su opet bili odbačeni od Židova jer su ih sada, s dosta razloga, smatrali dezerterima.
Čitav niz stvari govori protiv vjerodostojnosti ove priče. Pela je bio grčki grad, nežidovski grad. Prije rata, kad su Židovi bili masakrirani od nežidova u Cezareji, drugi Židovi su opljačkali grad Pelu i poubijali mnogo nežidovskih stanovnika. Čak ni Židovi koji su sebe smatrali ‘kršćanima’ i koji su ispovijedali da treba okrenuti drugi obraz, ne bi otišli u ovaj devastirani grad, niti povjerovali da je moguće naći sklonište kod ogorčenih nežidovskih stanovnika koji su preživjeli i sada težili odmazdi. Ako su već bili u Peli kad je grad bio opljačkan, i u tom slučaju njihove šanse da prežive bile bi prilično ugrožene.
Ako su pokušali napustiti Jeruzalem u nekoj kasnijoj fazi rata, mogli su biti pobijeni od drugih Židova kao otpadnici i dezerteri, ili bi morali prijeći seosko područje kojim su patrolirale skupine zelota, ili bi naletili na rimsku vojsku u napredovanju. A sve to samo da bi krenuli prema gradu koji su uništili Židovi! Nadalje, ne postoji nikakav zapis o bilo kakvoj značajnoj ulozi koju bi igrali pripadnici kršćanske zajednice u Peli u životu crkve u prvom ili drugom stoljeću. Svakako, ovo ne bi mogao biti slučaj ukoliko su se svi neosporni lideri prestižne crkve iz Jeruzalema premjestili tamo. Ne, ova predaja može biti odbačena. Jeruzalemska crkva se nije odselila. Sigurno se identificirala sa židovskim nacionalnim pitanjem; ostala se boriti i bila je desetkovana.
Možda je još začudnije od bilo kakvih učinaka na kršćanstvo preživljavanje samog judaizma. Još jedamput Jahve ne posvećuje nikakvu pozornost činjenici da netko želi pregaziti Židove. Ponovno, oni nastavljaju biti žestoko lojalni Zakonu i vatreno neovisni od pogana. A što je sa Jahvinom stranom zavjeta? Možda si je našao dobrog židovskog advokata. Čak još manje razumni od sljedbenika nekih drugih vjerskih uvjerenja, Židovi se ponašaju kao maltretirana supruga koja se ne može otrgnuti od hladnog i nasilnog muža i života kućne bijede.
Moglo se dogoditi da se mesijanizam sam od sebe na kraju izgubi. Jeruzalemska crkva je bila u položaju sumnjivog kompromisa oko pitanja prihvata poganskih obraćenika. Međutim, uklanjanje središnjeg židovskog autoriteta moglo je dati vjeri posve novi pravac i žarište. Mogli su se prisjetiti Pavlova učenja; židovski Zakon nije dovoljan; s vjerom u Krista nema nikakve razlike između Grka i Židova. Bilo je suđeno da Pavao opet oživi. Nije više bilo nikakve centralizirane opozicije protiv njegovih tvrdnji o Isusu. Mogli su biti zadovoljni i svi oni koji su imali smisla za priče o povijesnom Isusu, budući da više nije bilo Pavla da se suprotstavlja važnosti Isusa ‘od krvi i mesa’.
Mogli su slobodno zaboraviti sva ona zanovijetanja oko obrezivanja i nečiste hrane. Sigurno je da su zajednice, koje su u osnovi bile poganske, morale osjećati negodovanje zbog kontrole koju su nad njima vršili predstavnici vlasti iz Jeruzalema i beskrajnih pokušaja da ih se prisili da postaju sve više i više pravi Židovi. Mi svakako možemo razumjeti njihova pomiješana osjećanja kad im se pružila prilika da reagiraju protiv toga. Mogli su tumačiti sudbinu židovskih buntovnika kao avaliranje Pavlova učenja i kao božansku kaznu za Židove koji nisu razumjeli da je Stari zavjet završen i da kršćani nisu bili Židovi, već nešto novo, nešto drugačije. Ovo bi trebalo osloboditi kršćane opasnosti od akcije vlasti uperene protiv Židova, u gnjevu ili u želji za odmazdom.
Pošto su Židovi pali u totalnu nemilost vladara imperije, kršćani su dobili priliku da se odvoje od judaizma. Ovo je, naravno, bilo smiješno. Isus je bio Židov, sva opravdanja dolazila su kao ispunjenje židovskih svetih spisa, ideja Mesije je bila židovska. No zbog ideje o točki raskida u povijesti, zamjeni Starog zavjeta novim, kršćani su mogli smjelo gledati na te spise kao na svoje vlastite. Kršćani su bili sudbina Izraela, a Židove se moglo jednostavno odbaciti, zato što ne priznaju ovu ‘činjenicu’. Kršćani su također dobili mogućnost da Rimljane uvjeravaju da su oni, budući da nisu Židovi, bili ‘politički sigurni’, a ne neki revolucionarni izazivači nemira.
Ovo je, naravno, pojednostavnjenje jednog procesa koji će trajati godinama. Zasigurno je involvirao fascinantne konflikte, uznemirene savjesti i kopanje po dušama, optužbe za kukavičluk i izdaju, jednako kao i uporabu lukavosti i velike mudrosti.
Povijest uvijek pišu pobjednici. Ironija je u tome da je Pavao smatran autsajderom i heretikom od suparnika u Jeruzalemu, stvarnih sljedbenika pravog Isusa i vladajuće strukture, prema kojoj se i Pavao tijekom svog života morao odnositi s poštovanjem. Nestali lideri jeruzalemske crkve zasigurno su i sami pisali pisma, kao što je činio Pavao, makar da ona možda nisu bila tako artikulirana ili zanimljiva kao njegova. O takvom jednom pismu je riječ u Djelima (15.23, 15.30). Posve je razumljivo da su njihove autoritativne upute o pitanjima vjere i prakse bila razaslata kršćanskim zajednicama, ako ništa drugo onda da se usprotive Pavlovim divljim idejama. Međutim, mi nemamo nikakav dokument za koji bi se moglo pretpostaviti da je njihov i koji bi znanstvenici prihvatili kao autentični pisani dokument iz prvog stoljeća. Dokumenti u Jeruzalemu možda su bili uništeni u buni, što je lako moguće, ali ovim nije objašnjeno zašto je nestao svaki dokument poslat van iz Palestine. Nema sumnje da bi kasnije potiskivanje ‘hereze’ moglo objasniti uništavanje ovih povijesno vrijednih dokumenata.

Ovo nam sada daje potpuno novu perspektivu glede ozračja u kojemu je došlo do pisanja najranijeg od svih evanđelja u Novom zavjetu – Evanđelja po Marku.
Ovo evanđelje počinje sa scenom Ivana Krstitelja koji propovijeda u pustinji. Isus dolazi da ga on krsti i onda odlazi u pustinju i sam, gdje ga kuša đavo. Zatim počinje propovijedati i prikupljati učenike, te demonstrirati svoj autoritet nad demonima egzorcizmom i drugim izliječenjima. Neprijateljski raspoloženi zbog, kako se čini, činjenice da on jede s grešnicima i stavlja činjenje dobra iznad praktičnog poštivanja sabata, a možda i uplašeni njegovim sposobnostima da liječi i njegovim prirodnim autoritetom, "farizeji …počeše kovati zavjeru protiv njega sa herodovcima, raspravljajući kako bi ga uništili” (Marko 3.6).
Učenje Isusovo u parabolama predstavljeno je kao tajnovito, uz pravljenje razlike između njegovih sljedbenika i autsajdera: "Tajna kraljevstva Božjeg daje se vama, ali onima koji su izvan nas sve dolazi u parabolama” (4.11). Iako ih Isus šalje van propovijedati i unatoč tome što im je data ova ‘tajna’, učenici se stalno predstavljaju kao oni koji ne razumiju: "Za vi još uvijek ne razumijete? Zar vi ne možete vidjeti? Zar je vaš duh zatvoren?” (8.17).
Premda on nastavlja liječiti ljude i činiti čuda, njegova vlastita porodica i njegov vlastiti rodni gradić odbacuju njegov autoritet i sposobnosti (3.21, 6.1-6).
Kad Isus pita svoje učenike što ljudi govore o njemu, Petar je taj koji ga ‘identificira’ korektno i kaže "Ti si Krist” (8.29). Isus međutim inzistira da oni o tome nikome ne govore ništa. ‘Istina’ ove identifikacije otkriva se kad odu u planinu i svjedoče Preobraženju, kad Isus biva okružen zaslijepljujućom bijelom svjetlošću i viđen kako razgovara sa Ilijom i Mojsijem.
Isus nekoliko puta pretkazuje patnje i smrt koja ga očekuje u Jeruzalemu, nakon čega će, kad prođu tri dana, ponovno ustati. Učenici opet ne razumiju o čemu on govori. No oni svejedno odlaze s njim u Jeruzalem. On ulazi na magarcu, u skladu s proročanstvom o Mesiji, unatoč tome što je učenicima rekao da o ovome šute. Izbacuje iz Hrama mjenjače novca; ulazi u prepirke sa židovskim vlastima; instruira učenike glede Posljednjih Dana, govoreći im da budu pripravni za nepoznato vrijeme dolaska Sina Čovječjeg s velikom moći i slavom.
Imamo zatim Posljednju večeru, izdaju Jude Iskariota i uhićenje Isusa. Isus je izveden pred Sinedrij. Petar, i dalje slobodan i u strahu da će i sam biti uhićen, negira tri puta da poznaje Isusa. Isus je doveden pred Pilata, koji misli da je on nevin, ali ga židovska rulja vikom i galamom natjera da ga ipak razapne. Kad umre, rimski stotnik (centurion) stojeći pred križem kaže, "Zaista, ovaj čovjek je bio sin Božji” (15.30). Josip iz Arimateje traži tijelo, umata ga u pokrov i polaže u grob.
Tri dana kasnije, Marija Magdalena i dvije druge žene odlaze do groba, ali je on prazan. One ne vide Isusa; vide mladog čovjeka u bijeloj haljini koji im kaže da je ‘on ustao, on nije ovdje’ (16.6). Na kraju evanđelja, one u strahu bježe.
Viđeni u svjetlu imformacija u prethodnim poglavljima, o Isusu, mesijanistima i Pavlu, konstrukcija i stil ovog evanđelja intrigantniji su nego ikad prije. Vrijedi istražiti sa više detalja što to Marko čini i kako on to čini.
Lideri jeruzalemske crkve držali su pozicije neupitnog autoriteta, a predvodili su ih Isusovi vlastiti rođaci. Pa ipak, Marko se osjećao slobodnim da koristi priče o tome kako je Isus bio odbačen ili sputavan od njegove vlastite porodice; također o učenicima koji nisu bili sposobni da ga razumiju; te o Petru koji je zanijekao svog Gospodina nakon njegova uhićenja. Mora biti da je on ovo pisao u vrijeme kada ovo ne bi izazvalo ljutnju (i suprotne tvrdnje) mesijanista, kao reakciju protiv ove opasne nelojalnosti; ali također i prije nego što su oni postali poštovane legendarne figure koje su bile iznad svake kritike. Ovo je indikacija da je pisao ne samo poslije smrti Jakova (u 62. godini poslije Krista), nego također i poslije uklanjanja vlasti mesijanista.
U stvari, svi glavni likovi u Markovoj priči već su bili pokojnici: ne samo Isus i Jakov, nego također i Petar i Pilat i Visoki svećenik Kajafa (čije ime Marku nije bilo poznato). Pavao je bio mrtav, Jeruzalem je utihnuo i Markova zajednica – skupina nežidovskih kršćana izvan Palestine – nije vjerojatno uključivala nikoga tko je vidio stvarnog Isusa. Nije bilo nikoga na vidiku tko bi mogao spriječiti Marka da rekonstruira prošlost.
Ja ne sugeriram da je on ovo radio svjesno i hladnokrvno. Ali zamislite emocionalni udarac pada Jeruzalema, uništenja Hrama i gubitka autoriteta mesijanista. Postalo je nužno preispitati konflikte prošlosti i iznova definirati stavove prema židovskim i rimskim skupinama; zatim razmotriti implikacije tih stavova glede toga kakva je ‘morala biti’ interakcija samog Isusa s tim skupinama. Marko se upleo u proces ponovnog kreiranja samog Isusa, kao i novog definiranja kršćanskog identiteta njegove zajednice.
Gdje je evanđelje napisano? Pisano je na grčkom i, kao što je gore spomenuto, sigurno je pisano za nežidove izvan Palestine. Več smo vidjeli pravorijek Isusov glede razvoda, kako ga je sačuvao Luka u 16.18, koji se odnosi na čovjeka koji se razvodi od svoje žene i čovjeka koji se ženi razvedenom ženom. Markova verzija, međutim, govori i o ženi koja se razvodi od muža (10.12). Isus nije nikada mogao to reći u Judeji, gdje žena nije imala nikakvo pravo inicirati razvod. Marko koristi Isusov autoritet i prilagođava pravorijek kako bi se uklopio u njegov vlastiti društveni kontekst.
Slično tome, kad je Isus rekao da zlo dolazi iz srca čovjeka, a ne ulazi u njega kroz hranu koju jede (7.14-23), možda je pokušavao da zakone o prehrani stavi u pravu perspektivu, prije nego što bi želio proglasiti njihovu irelevantnost. Marko, međutim, pišući za nežidove, sretne što imaju opravdanje za nepoštivanje židovskih propisa o hrani, kaže da je on tako ‘proglasio da je svaka hrana čista’ (7.19).
Markova zajednica shvaćala je svoju slobodu od židovskog Zakona kao gotovu stvar i već je imala osjećaj svog vlastitog ‘kršćanskog’ identiteta kao nečeg što je odvojeno od judaizma. Marko je svojim čitateljima morao objasniti židovsku praksu:
"Jer farizeji, pa i Židovi uopće, poštuju tradiciju starijih i nikada ne jedu a da ne operu ruke sve do lakata…Postoje i mnoga druga pravila koja su im prenijeta i koja se odnose na pranje čaša i lonaca i zdjela on bronze.” (Marko 7.3-4)
Očito je da je pisao poslije Pavla, za koga je poštivanje židovskog Zakona još uvijek bilo krajnje važno pitanje par desetljeća ranije.
Odavno postoji predaja da je Marko pisao u Rimu, predaja koja bi bila popularna u rimskoj katoličkoj crkvi. Dio razloga jest da spominje progone zbog vjere, a ovo se možda može objasniti kao spomen na neprilike pod Neronom. Međutim, Prvo Pismo Klementa je naš najraniji preživjeli dokument iz crkve u Rimu, napisan za crkvu u Korintu neposredno prije kraja prvog stoljeća. Ono ne otkriva bilo kakvo poznavanje ovog prestižnog evanđelja, čime svakako ukazuje na to da Klement nije za njega znao. Također, Pastir iz Hermasa pisan je u Rimu oko 100. godine i on je također potpuno neovisan od dokumenata Novog zavjeta. (Možemo ignorirati Drugo Pismo Klementa pošto je stvarno napisano oko pedeset godina kasnije i pripisano autoru Prvog Klementa.) Mnogi suvremeni znanstvenici vjeruju da je Marko pisao u Siriji, možda u Antiohiji, prije nego u Rimu.
Markov grčki jezik je neformalan i kolokvijalan, prije nego intelektualan ili književan: nepretenciozno pisanje običnog čovjeka, a ne nekoga iz kulturnih klasa. On nije stvarno ‘pisac’. Sve se dešava ‘odmah’ ili ‘smjesta’ i mnogi dijelovi povezani su zajedno tako da druga rečenica započinje rječju ‘i’. Možda je povezivao svoje duboko poznavanje tradicija s prirodnom intelektualnom spodobnošću, ali nije imao dovoljno formalnog obrazovanja da stvori nešto više artističko. Autori evanđelja po Mateju i Ivanu bit će daleko vještiji u aranžiranju i organiziranju svog materijala i u boljem izražavanju.
Razlog za primjetnu nepovezanost leži u tome da je Marku bila bliska usmena tradicija propovijedanja i što je on izvlačio iz toga mnogo više nego iz nekih ranije napisanih materijala. U početku, evanđelje ostavlja utisak da je to kao neka biografija Isusova, ali analiza pokazuje da je Marko naprosto povezao odvojene i prvobitno neovisne jedinice prenesene usmenim putem: anegdote i sjećanja, priče o izliječenju i čudima, izreke i parabole.
"Biografija” je vjerojatno izrasla iz najranijih povezanih priča koje su se odnosile na Isusove posljednje dane u Jeruzalemu. Moramo imati na umu, međutim, da ova priča nije nikakvo bilježenje ‘povijesti’. Cijela njena svrha prvobitno je bila da obrani tvrdnje da je Isus bio osuđen na osnovu lažnih optužbi, da je Mesija mogao biti raspet, da je Isusova smrt imala smisla, da je sve to bilo u skladu sa proročanstvima u svetim spisima. Koristila se kao pokušaj da se obrate i drugi Židovi na njihov oblik mesijanizma.
Do stanovite mjere, ova priča je mogla biti proširena unazad tijekom odgovaranja na onu vrstu pitanja koja su se mogla postaviti propovjednicima. Zašto je išao tamo? Odakle je došao? Je li Kafarnaum blizu Galilejskog mora? Jesi li ti živio tamo? Zašto si slijedio Isusa? Što je bilo sljedeće što je uradio? Međutim, naglasak ne bi bio na stvaranju životne povijesti, nego na iznošenju posebne vrste priča koje bi uvjerile potencijalne obraćenike da bi i oni također trebali slijediti Isusa.
Ovo nam daje sumnjivu i nepouzdanu kombinaciju oralne komunikacije sa psihologijom vjerskog uvjeravanja. Svakako, u svijetu s niskom razinom pismenosti – a osobito među Židovima s njihovim dubokim poštovanjem svojih svetih spisa i pouka o mudrosti – uređivačka memorija je vještina koju treba razvijati. Pored najobičnijeg ponavljanja, koristile su se razne tehnike za pomoć memoriji. Izreke ili priče bile bi povezane zajedno u glavi nekom zajedničkom rječju ili temom.
Normalno je da nije bilo nikakvih pokušaja propovjednika da poveže svoje najnovije propovijedanje s njegovim ranijim propovijedanjem, putem vremena ili mjesta prvobitnih događaja. Ne biste mogli očekivati da suvremena crkvena propovijed bude povezana kronološki ili geografski sa propovijedi prethodne nedjelje. Nesreća je, ali moramo to prihvatiti, da je prvobitni povijesni redoslijed izreka i događaja u Isusovu životu za nas potpuno izgubljen.
U prvim godinama, priče o Isusu govorili su njegovi učenici, koji su bili očevidci događaja u njegovu životu. Oni su sami čuli njegove riječi i imali su veliko poštovanje prema njegovu učenju. Moramo razumjeti što se vjerojatno desilo poslije na praktičnoj razini. Priče bi prenijeli lokalni crkveni lideri. Vani u nežidovskom svijetu ovo su bili ljudi koji osobno nikada nisu vidjeli Isusa i nisu poznavali Palestinu. Tijekom godina, svi oni divni sitni i irelevantni detalji pripovijedača očevidca izgubljeni su.
Što bi uradila ova sljedeća generacija propovjednika? Oni se ne bi ‘sjećali’. Oni bi pravdali i ohrabrivali religiozno vjerovanje, pokušavajući obratiti nevjernike. Detalji koje su zadržali i prenosili bili su detalji s religioznim značenjem. Oni su prenosili značenja. Oni bi stoga razradili stanovite aspekte, možda modificirajući priču da bi odgovarala neposrednom okruženju ili okolnostima, možda dodajući svoj vlastiti komentar – koji bi onda mogao biti apsorbiran u ‘tradiciju’ i prenesen dalje.
Važno je pamtiti da su ovi procesi bili na djelu prije nego što je Marko uporabio ove materijale da bi napisao svoje evanđelje.
Također je važno shvatiti da je nežidovska kršćanska crkva bila u stanju nastaviti ovaj proces, reinterpretirajući mesijanske tradicije da bi odgovorile njihovim vlastitim ciljevima. Kad pismoznanac pita Isusa koja je prva i najveća zapovijed, Isus odgovara da je to prva, ljubi Boga svim svojim srcem, i druga, ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe (Marko 12.29.31). Isus je stavljao srce ispred legalizma, ali je to ipak još uvijek bio temeljito židovski odgovor i on nije toliko odbacivao značenje Zakona, koliko ga je stavljao u odgovarajuću perspektivu. Nežidovi pak mogli su uprijeti prstom u ovo i kazati da je to značilo da sve što treba raditi jest čuvati duh Zakona i onda možete ignorirati sve ostalo. Sa ovakvim vjerovanjem i idejom o Novom zavjetu s istim starim Bogom, mogli su se pomiriti sa svetošću Starog zavjeta i s Pavlovim načelom da nežidovski kršćani nisu vezani zahtjevima Zakona.
Markova priča o egzekuciji Ivana Krstitelja čuvena je i strašna, pošto su njegovu glavu stavili na pladanj i odnijeli na banket po zahtjevu plesačice, kćeri Herodije. Markov izvor za ovo bila je istinita priča, ali nažalost nije bila istinita priča o Ivanu Krstitelju. To se stvarno dogodilo 184. godine prije Krista. Rimski konzul po imenu Kvinktijus Flaminijus jeo je i pio na nekoj svečanosti, razgovarajući o zarobljenicima koje je upravo držao pod osudom na smrt. Njegova ljubavnica, kurtizana koju je ludo volio i koju je želio impresionirati, rekla je da nije nikad vidjela čovjeka s odsječenom glavom. Flaminije je izdao naređenje da se jedan od zarobljenika dovede do njih i zatim je svojim mačem odsjekao čovjeku glavu. Učiniti ovakav barbarski gest uz večeru, kao zabavu za laku ženu, smatralo se vrhunskim primjerom neukusne i dekadentne zloupotrebe moći. Flaminije je izbačen iz Senata i ova priča je postala dobro poznata u istočnom mediteranskom dijelu carstva u prvom stoljeću poslije Krista.
Usmeno prenošenje Isusovih parabola dovelo je do želje rane crkve da pridoda ‘objašnjenja’ ovim pričama. Jezik koji je upotrebljen za ova objašnjenja u evanđeljima nije nikad uvjerljivo blizak stilu samog Isusa. Vidjeli smo ranije da Isus nije imao običaj objašnjavati parabolu. Kako bi inače mogao uvesti svoje slušatelje u to da se suoče s implikacijama ovih priča, izazivajući ih da donesu moralne odluke o tome kako će živjeti svoje živote, ako bi im odgovore servirao na tanjuru? To bi bilo jednako dosadno kao kad bi komičar stao analizirati poentu šale nakon što ju je ispričao.
Daleko od svog prvobitnog konteksta, međutim, prvobitno značenje priče moglo je više ne biti tako očito. Rana crkva bi onda projicirala nova značenja u priči, relevantna za njihovu trenutnu situaciju, ili kršćansko vjerovanje – koje nije postojalo kad je Isus ispričao priču.
Uzmimo parabolu o sijaču. Ona je sačuvana u Tominom evanđelju u ranoj fazi, prije nego je crkva nakalemila bilo kakva objašnjenja:
"Isus reče, ‘Gle, sijač izađe napolje, uze šaku (sjemena) i razbaca (ga). Nešto je palo na cestu i ptice dođoše i pozobaše. Drugo je palo na kamenje i nije uhvatilo korijenje u tlu i nije proizvelo žitno klasje. Drugo je palo na trnje i ono je ugušilo sjeme i crvi ga pojedoše. A drugo pade na plodno tlo i donese dobar urod: dalo je šezdeset po mjerici i sto i dvadeset po mjerici,’” (Toma 9; usp. Marko 4.2-9, Mat. 13.4-9, Luka 8.5-6)
Možda je Isus koristio slike iz poljoprivrednog života u Galileji da bi izvukao poentu glede prijemčivosti za mudrost. Ako ne želite slušati, ne čujete; sjeme učenja moglo bi pasti na kamenito tlo ili na obrađeno tlo svijesti. Kod Marka, međutim, Isus pedantno objašnjava ovu parabolu u stihovima 4.13-20. I sad, sjeme je ‘riječ’ kršćanske crkve i postalo je lekcija o tome kako treba ostati vjeran, unatoč iskušenjima ili teškoćama života.
Rana crkva nije samo iznova tumačila parabole: ona nije bila iznad toga da ih i kreira za svoje vlastite ciljeve. Na početku poglavlja 12 Marko donosi parabolu o vlasniku koji je najmio svoj vinograd zakupcima i onda otišao van zemlje. Kad je poslije slao sluge, jednog za drugim, da pokupe dio proizvoda, oni bivaju ili premlaćeni ili ubijeni. Na kraju, sve što mu je ostalo bio je njegov ‘ljubljeni sin’, ali zakupci ubiše i njega, namjeravajući uzeti baštinu za sebe.
"I sad što će učiniti vlasnik vinograda? On će doći i učiniti kraj zakupcima i dati vinograd drugima.” (Mark 12.9)
Vinograd je bio tradicionalna metafora za Izrael. Vlasnik je Bog. Odbačeni sluge su proroci, ignorirani ili maltretirani kroz stoljeća. Posljednji prorok je također i sin vlasnika, Isus. Isus je htio pretkazati ne samo svoju vlastitu smrt od ruku trenutnih ‘zakupaca’, nego i kaznu Božju nad onim zakupcima, Židovima, u obliku uništenja Izraela u 70. godini. "Vinograd” – baština tradicija Izraela – data je onda ‘drugima’ – kršćanima. (Znakovito je da originalna verzija ove parabole, koju su stvorili židovski mesijanisti i koja je sačuvana u Tominu evanđelju u Izreci 65, završava time da je sin ubijen. Nema spomena o davanju vinograda nekome drugome: ovo je Marko koji govori kršćanima, ne Židovima. Originalna parabola je mogla značiti i to da se kao zakupci poljodjelci imaju razumjeti Rimljani, a ne Židovi uopće.)
Markovi čitatelji su bili, naravno, dobro upoznati s Markovim značenjima i nema sumnje da su dobivali veliku potporu svojoj vjeri, zbog navodnog ispunjenja ovih ‘pretkazanja’. Ovo bi bilo još pojačano citiranjem psalma 118.22-23 kod Marka u stihovima 12.10-11 i impliciranim spomenom Izaije: "Sada ću vam kazati što ću učiniti sa svojim vinogradom: uklonit ću njegovu živicu i bit će uništen; srušit ću zid i bit će izgažen” (Iza. 5.5).
Jeruzalem je doista bio razoren. Pisanje Markova evanđelja bilo je odgovor na to uništenje. Mora da je to bilo ranih ili sredinom sedamdesetih godina, pod sjenkom strahovitog sloma židovskog otpora, u nežidovskoj kršćanskoj zajednici, koja je pokušavala razumjeti svoju ulogu u trenutcima dok se grčevito oslobađala nedavne dominacije sile i utjecaja jeruzalemskih mesijanista. Puni straha zbog svojih židovskih veza, ispunjeni brigom da sebe odmaknu od ovih omrznutih pobunjenika u očima Rimljana, dobili su od Marka rješenje koje je bilo doista sjajno. Jeruzalem je dramatično prikazan kao grad koji je krivo razumio i odbacio Gospoda i zatim bio ubijen. Poruka kršćanima bila je da su mesijanisti pogrešno pokušali produžiti Stari zavjet, pa je konačno dobio zasluženi kraj u plamtećim ruševinama Jeruzalema.
Views: 227 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz