GLAVA DRUGA - 10 August 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Wednesday
2016-12-07
8:38 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » August » 10 » GLAVA DRUGA
8:33 AM
GLAVA DRUGA
GLAVA DRUGA

OD GRKA DO RIMLJANA



Proroci su nastavili da se pojavljuju: Ezra, Nehemija, Hagai, Zaharija, Malahija. Nisu bili veliki kao raniji proroci pa je doba proročanstava zapravo polako nestalo. "Novi Judaizam” prognanika koji su se vratili postao je dominantni oblik religije.

Ovo se nije dogodilo bez problema. Samarija, prema sjeveru, bila je dio prvobitnog kraljevstva Izraela. Oni nisu namjeravali priznati da se istinski Izrael može ispravno predstavljati s onim što je ostalo od Judeje i masom novostvorenih ideja donesenih iz Babilona. Po mišljenju Samarijanaca, ovi ljudi su izgubili iz vida ono što je bilo dato od boga samo izabranom narodu. Samarijanci odbaciše autoritet svih dokumenata osimTore. Glavna struja Židova odlučila se na ostracizam prema njima. Na kraju Samarijanci se povukoše u cjelini od bogoštovlja u Jeruzalemu i sagradiše svoj vlastiti hram na vrhu brda Gerizim, u srcu Samarije.

Njihovi odnosi sa drugim Židovima ostadoše stoljećima puni ogorčenosti. Priča o ‘dobrom Samarijancu’ ispričana židovskim slušateljima zasigurno je imala znatan emocionalni i dramatični učinak, ali i nešto više onog značenja njenog sadržaju koji može razumjeti i dobro prihvatiti čak i suvremeni slušatelj.

Iako Židovi još uvijek nisu bili nezavisni, perzijska dominacija bila je u najmanju ruku benevolentna. Dva stoljeća kasnije, Darije iz Perzije poražen je u bitci kod Ise od Aleksandra Velikog, i tako su Perzijanci zbačeni.

Umjesno je na ovom mjestu objasniti ponešto o širenju grčke kulture i utjecaja i neke od učinaka toga na Židove. Treba imati na umu, ipak, da ih to nije dovelo u neku vrstu prosvijećenog perioda mira. Aleksandar je umro 323. godine prije Krista i tada je počela borba za vlast između dviju dinastija Mezopotamije između dviju dinastija koje su se smatrale njegovim nasljednicima: Seleukida iz Mezopotamije i Ptolomejevića iz Egipta. Doista, kroz sljedeća tri stoljeća više od dvije stotine ratnih pohoda prošlo je preko nesretne Palestine, i to su uglavnom bile egipatske i sirijske vojske.

U međuvremenu, jezik poslovanja i jezik međunarodne diplomacije postao je grčki. Ako niste bili helenist, bili ste barbarin. Ljudi sa sredstvima i statusom okruživali su se klasičnom grčkom umjetnošću. Grčki doseljenici osnivali su gradove u Palestini, a židovske zajednice raširile su se van, diljem cijelog grčkog svijeta

Židovi su s oduševljenjem sudjelovali u grčkom svijetu na svim razinama, od trgovaca i obrtnika u gradovima do seljaka i seoskih radnika na selima. Bili su također i vojnici: oni su činili židovske pukovnije u armijama Egipta, Aleksandra i Seleukida.

U ovoj fazi povijesti, Židovi nisu bili nikakva vrsta progonjene manjine. Njihove zajednice mogle su postati velike i prosperitetne. U Miletu, blizu Efeza, neka od najboljih sjedišta u javnim kazalištima bila su rezervirana za Židove. Židovi su se smjestili u Aleksandriji, velikoj egipatskoj luci koja je dobila ime po Aleksandru Velikom, negdje oko 300. godine prije Krista. U vrijeme kad je rođen Isus, bilo je oko 300 sinagoga u Aleksandriji i možda oko četvrtine stanovništva u gradu koji su bili Židovi; bilo je više Židova koji su živjeli tamo (i sa grčkim kao govornim jezikom) nego Židova koji su živjeli u Jeruzalemu.

Poenta je bila u tome što je, kao i većina antičkog svijeta, helenističko društvo bilo tolerantno prema narodima koji su imali drugačije bogove i drugačije ideje. Kršćani su bili ti koji su, kasnije, stvarno razvili proganjanje heretika u društvenu politiku. Obrazovani Grci su znali da mogu debatirati sa obrazovanim Židovima o apstraktnim filozofskim konceptima. Prema tome, premda su Židovi bili barbari, zasluživali su poštovanje kao barbari drugačije vrste. Priznavalo se da ovi ljudi moraju biti prihvaćeni, zajedno s njihovom odanošću svojoj beskompromisnoj vjeri i njihovim odbijanjem da rade na svoj subotnji dan; također se priznavalo da njih nije moguće prisiliti da sudjeluju u bilo kakvim ritualima koji bi involvirali obožavanje ili prinošenje žrtava bilo kome ljudskom biću kao da je bog, pa makar to bili carevi ili kraljevi.

Židovski su spisi prevedeni na grčki najprije u Aleksandriji, oko 250. godine prije Krista. Postojala je legenda da su za to bila potrebna 72 školovana čovjeka, koji su uz pomoć božanskog nadahnuća radili okruglo 72 dana, da bi onda otkrili da su svi prijevodi (njih 72) identični. Skupina od 72 školovana čovjeka trebala je biti sastavljena od po 6 ljudi iz svakog od legendarnih 12 izraelskih plemena, unatoč činjenici da su ostatci 10 od ovih plemena bili izgubljeni u povijesti, kad su Asirci uništili Izrael pet vjekova ranije. Ovaj prijevod je nazvan ‘Septuaginta’, Knjiga Sedamdesetorice (što je čini se bilo dovoljno blizu).

Upravo je ovaj grčki prijevod ušao u upotrebu kod prvih kršćana, radije nego originalni dokumenti na hebrejskom. Sve do 4. stoljeća poslije Krista, Septuaginta je bila jedina verzija Starog zavjeta koja se rabila u kršćanskoj Crkvi.

Postojale su i napetosti unutar judaizma, koje su na kraju morale eksplodirati. Kako su prolazili naraštaji, njihova Sveta zemlja ostajala je pod vlašću ovog ili onog stranog režima. Jahve se nikad nije sjetio da ispuni na neki način svoj dio zavjeta, ali znate koliko je narod razuman: oni su jednostavno znali da će on to učiniti. Prije ili kasnije izaći će njihov broj i oni će postati nezavisni i trijumfirati.

Prvu veliku eksploziju inicirao je helenistički kralj seleukidske dinastije, sirijski tiranin Antiohije IV Epifan, koji je vladao od 175. do 163. godine prije Krista. On je donio odluku da ako se želi doći do univerzalnog helenističkog pristupa religiji, onda osobitosti judaizma nije moguće više tolerirati. Aktivno i divljački počeo ih je proganjati i iskorjenjivati.

Antiohije je objavio aboliciju subotnjeg dana odmora i zabranu obrezivanja. Počeo je uništavati židovske spise i ljudi uhvaćeni da žive po pravilima Tore živi su spaljivani.

"Žene koje su obrezale svoju djecu bile su ubijene…s djecom obješenom oko njihova vrata.” (I Mak. 1.60,61)

U 167. godini prije Krista obeščašćen je sam jeruzalemski Hram. On je inicirao prinošenje svinja kao žrtava na oltarima hrama – nečistih životinja za Židove – i pokušao prisiliti obične Židove da čine to isto. Ako bi se opirali, bili su ubijeni. Antiohije je zatim počinio vrhunac užasa, krajnju uvredu njihovome Bogu, postavljaući kip Zeusa, kralja grčkih bogova, na pijedestal u hramu.

Jedan od židovskih odgovora na ovo bio je naravno žestoki otpor, o čemu ću još nešto kazati kasnije. Drugi odgovor bilo je pisanje Knjige Danijelove. Nestanak ere proroka žalili su mnogi i ova je knjiga napisana kao da je do toga došlo tijekom babilonskog egzila, 500 godina ranije. Ovo je pomoglo da joj da veći autoritet nego drugim vizionarskim i apokaliptičkim spisima. Ovi su se i dalje pojavljivali, ali se na kraju uvidjelo da nemaju dovoljan kvalitet da bi bili uključeni u dokumente koji su prihvaćeni kao ‘sveti spisi’.

Možda je izravno kritiziranje režima bilo suviše opasno dok je pisan ‘Danijel’, pa je zato autor predstavio Antiohija kao Nabukodonozora, kralja Babilona, a tadašnje židovske nevolje pod Seleukidima bile su jedva tanko prekrivene pričama o ugnjetavanju u Babilonu.

Knjiga Danijelova govori u drugom poglavlju o stijeni koja uništava moćnu statuu; u poglavlju 3 o trojici Židova, Šadrahu, Mešahu i Abednegu koji su, kao dobri Židovi, lojalni svome Bogu, odbili obožavati zlatni kip; i koji su od kralja bačeni u pećnicu, ali su neozlijeđeni spašeni čudesnom silom Božjom. U poglavlju 6, sam je Danijel bačen u lavlje leglo zato što je nastavio moliti se svome Bogu umjesto kralju. Snaga Božja, naravno, spašava i njega.

U poglavlju 7 Danijel dobija snažne vizije u svojim snovima. Vidi četiri velike životinje, koje predstavljaju političke sile svijeta (babilonsku, medejsku, perzijsku i grčku), sve pokorene ili uništene na kraju od ‘Starca dana’ tj. samog Boga. Poruka je bila jasna. Vjerujte u svog Boga i bit ćete spašeni.

Neke od važnih ideja i koncepata koje rabi Danijel vuku podrijetlo od velikih proroka iz egzila, Ezekijela i Isaije. Pogani, nežidovi, bit će poniženi a Židovi uzdignuti; svima će se suditi; sadašnji svjetski poredak doći će svome kraju, a stranu dominaciju i bijedu zamijenit će vladavina Božjeg izabranog naroda. Sve je ovo stavio u fokus Danijel. Bijeda i ugnjetavanje postoje svuda, ali Danijel je rekao ‘Nemojte očajavati. Ne obraćajte pozornost na sva mrtva tijela u realnom svijetu. Bog je svemoguć i on će intervenirati da Židovi dobiju sve što im treba.

U poglavlju 2 on piše: "Bog na nebesima uspostavit će kraljevstvo koje nikad neće biti srušeno… Ono će uništiti sva ona kraljevstva i učiniti im kraj, ali ono samo će trajati zauvijek.” (Dan. 2.44). U poglavlju 7 pisao je o svojoj konačnoj viziji ovako:

"Tamo preda mnom stajaše jedan nalik sinu čovječjem, dolazeći na nebeskim oblacima. On priđe Starcu dana i bude doveden u njegovu nazočnost. Dat mu je autoritet, slava i suverena vlast; svi narodi, nacije i ljudi svakog jezika obožavali su ga. Njegova vlast je vječna vlast koja neće proći i njegovo kraljevstvo je ono koje nikad neće biti uništeno.” (Dan.7.14)

U ovoj fazi nećemo pridavat preveliku pozornot frazi ‘sin čovječji’. Bio je to samo još jedan način da se kaže ‘čovjek’, neka vrsta židovskog kolokvijalizma u dosta raširenoj uporabi. Fraza se pojavljivala mnogo češće u Knjizi Ezekijelovoj a da pri tom nije bila shvaćana kao neka vrsta titule ili nešto što ima bilo kakvu osobitu važnost. Samo Danijelovo sedmo poglavlje daje tumačenje ove vizije i očito je da je sin čovječji naprosto zamišljen kao kolektivni predstavnik židovske zajednice koji će na kraju zavladati svijetom. Kasnije, međutim, koncept je protumačen kao individualni spasitelj, čije će pojavljivanje najaviti kraj svijeta i oslobođenje Židova.

Priče i vizije u Knjizi Danijelovoj ne samo da su ojačale ideju povijesti kao procesa ka jednom definitivnom kraju, uz inauguraciju Kraljevstva Božjeg; trebali su biti izvor inspiracije i hrabrosti pod uvjetima nedaća i ugnjetavanja za naraštaje Židova i kasnije kršćana.

Međutim, čak i prije nego što je Danijelov dokument bio kompletiran, užas i blasfemija pod Antiohijem nisu se više mogli trpjeti. Jedan stari svećenik, imenom Matatije vidio je kolegu Židova kako se priprema podnijeti žrtvu Zeusu u Jahvinom hramu. U izljevu gnjeva i gađenja Matatije ga je ubio. Ovo je bio katalizator; Židovi su ustali na bunu a rukovođenje borbom preuzeli su pet sinova Matatije.

Porodica Matatije nazvana je Hašmonejcima prema imenu davnog pretka Matatije Hašmona, ali je dinastija postala slavnom pod imenom Makabejaca. Ovo zato što je prvi vođa, njegov sin Juda bio veliki borac pa je dobio ime Makabej, što znači Čekić. Oko tri godine poslije izbijanja otpora Juda i njegov brat Šimun predvodili su trijumfalnu židovsku masu u Hram radi njegova čišćenja od poganskog onečišćenja i ponovnog posvećivanja službi Jedinom Pravom Bogu.

U 161. godini prije Krista, poslje Judine smrti, vodstvo je prešlo na njegova brata Jonatana, koji je čak od Sirijaca prihvaćen kao guverner Judeje. Ovo nije bilo dovoljno Židovima, pa su na kraju potpuno izbacili Sirijce i dobili potpunu neovisnost pod Šimunom, koji je vladao između 142. i 134. godine prije Krista.

Oni su uspostavili svoju vlastitu neovisnu državu Judeju i počeli uživati u svojoj političkoj slobodi. Činilo se da je Bog opet okrenuo svoje lice njima i na valu evagelističkog entuzijazma oni krenuše proširivati svoje granice i pokušavati da ponovno izgrade nešto nalik na stari Izrael iz dana Kralja Davida. Anektirali su susjedne teritorije Galileje i Idumeje obraćajući ih silom na judaizam – nije bilo šale za muškarce koji nisu htjeli biti obrezani.

Nezavisna Judeja trajala je oko sto godina. Ali je tada već makabejska dinastija degenerirala u svađalačku porodicu nesposobnu da riješi čak i svoje unutrašnje probleme. Oko 64. godine prije Krista zemlja je faktično bila u stanju građanskog rata, a snaga Rimljana je sve više rasla. Rimski general Pompej pokorio je te godine Siriju. On je bio više nego samo zainteresiran za stratešku lokaciju Palestine, kao spone između Egipta i Sirije s carstvom Parćana prema istoku. Rimska intervencija je postala neizbježna.

U 63. godini prije Krista Pompejeva vojska umarširala je u Jeruzalem. Naišli su na ozbiljan otpor samo u hramu. On je otkrio da je subota, kao Sabbath, bila dobar dan za napad na Židove. Njima nije bilo dopušteno raditi na taj dan, a ‘rad’ je uključivao i obranu zidova grada. Bilo im je dopušteno, ali u krajnjoj nuždi, samo braniti svoju vlastitu osobu.

Pompej je bio zaintrigiran tom čudnom religijom. Ustanovio je da je ulazak u najdublje unutrašnje svetilište hrama, najsvetije od svetoga, bio zabranjen svima osim židovskom Visokom svećeniku (a čak je i njemu ulazak bio dopušten samo jedanput godišnje, na Dan okajanja). Pompej je poželio da ovo vidi sam svojim očima, na najveći užas Židova. Bio je začuđen kad je otkrio da je riječ o maloj praznoj sobi, bez ikakvog idola, bilo ikakvog natpisa, čak i bez prozora. Nije se mogla ni zamisliti prikladnija posveta sofisticiranoj koncepciji nevidljiva božanstva. U tome je ležao dio snage judaizma: skulptura može biti razbijena, unakažena, ukradena, ali ne i ideja o nevidljivom i neograničenom Bogu.

U početku, Rimljani su zadržali u svojim rukama konačnu kontrolu, ali su diplomatski ostali u pozadini, operirajući preko svojih lokalnih marionetskih vladara. Ovo je funkcioniralo dobro neko vrijeme. Lokalni vladar od 37. godine prije Krista bio je Herod I, Idumejac kome je dopušteno rabiti titulu ‘kralja’ i koji je sam za sebe pridodao da je Herod Veliki.

Herod je bio vrsta karaktera kakvu je svijet vidio na položajima vlasti u isuviše mnogo prilika, sve do današnjih dana. Bio je okrutan, paranoičan, egoističan, sumnjičav, pun sebe, ambiciozan i krajnje bezobziran. Okružio se tajnom policijom i špijunima i likvidirao bilo koga tko mu se učinio opasnim za njega.

Herod se polako uspuzao do autoriteta i utjecaja u hašmonejskoj porodici oženivši se princezom Marijamne. Godinama kasnije on će je ubiti u napadu luđačke ljubomore. Zatim će se ženiti još devet puta anticipirajući poglede na ženidbu nekih holivudskih starova za toliko stoljeća.

Paranoja često opravdava svoje postojanje atraktivnom intrigom. Herod će kasnije biti odgovoran za naredbu da se zadave Aleksandar i Aristobul, njegova dva vlastita sina koje je imao sa Marijamne. Čak i na svojoj samrtnoj postelji naredio je egzekuciju svog najstarijeg preostalog sina Antipatera, jer da je kovao planove protiv njega. Nemojte suviše žaliti za Antipaterom; njegove bezobzirne borbe da osigura kako će on naslijediti oca uključivale su i organiziranje ubojstava sve svoje polubraće.

Rimljani su došli do uvjerenja da je Herod bio pouzdan, učinkovit i jak, baš onakva vrsta vladara kakva je bila potrebna u jednoj zemlji koja je imala znatnu strategijsku važnost. Herod je mislio da je jednostavno realistički za Židove da se pomire s činjenicom da, sviđalo se to njima ili ne, njihova budućnost leži u heleniziranom društvu rimskog carstva. Tvrdio je za sebe da je i on Židov, ali su ga Židovi mrzili od samog početka, zbog njegove moralne hipokrizije i bezobzirnosti, njegovih poganskih ukusa i unapređivanja rimskih i helenističkih projekata.

Herod je svakako efikasno završavao poslove. Izgradio je niz tvrđava da bi zaštitio svoje istočne granice, uključujući i stjenovito utvrđenje Masadu na uzvisini blizu zapadne obale Mrtvog mora. Izgradio je novi administrativni glavni grad na mediteranskoj obali, Cezareju, ali su ga Židovi mrzili što ga je snabdjeo poganskim hramovima za rimske vjerske potrebe.

Nema sumnje da je Herod imao niz pomiješanih motiva za svoj najveći projekt, a to je bila ponovna izgradnja jeruzalemskog Hrama. Želio se dopasti svojim podanicima, pokušati da njihovo neprijateljstvo petvori u simpatiju, ali je također želio i spomenik za potomstvo, slavnu građevinu zbog koje bi uspomena na Heroda Velikog živjela vječito.

Pobrinuo se da zgrada hrama bude sjajnija i veća od bilo koje prethodne. Radovi su počeli 20. godine prije Krista, ali projekat je bio takvih razmjera da je puno godina nadživio samog Heroda. Tisuće radnika i obrtnika ostale su na poslu sve do njegova dovšetka u 64. godini poslije Krista, osamdeset i četiri godine kasnije.

Ako vas riječ ‘hram’ navodi da pomišljate na nešto slično crkvi ili katedrali, pomalo je teško zamisliti veličinu ove građevine, s njenim moćnim zidovima i masivnim vratima. Hram je stajao na platformi koja je bila napravljena od ogromnih kamenih blokova; Herod je udvostručio veličinu ove platfome, pa je ova nova bila više od 400 metara duga, a široka oko 300 metara. Sve što je ostalo od prvobitnog Solomonovog hrama bilo je Unutrašnje svetilište, koje je sadržavalo i Najsvetije od Svetog. Devet velikih vrata trebalo je proći od Unutrašnjeg svetilišta do vanjskog dvorišta. Iza njega nalazilo se Dvorište s Oltarom za Žrtve Paljenice, gdje su svećenici nadzirali žrtvovanje životinja i ptica. Pokušavajući zadovoljiti i Rimljane kao i Židove, Herod je dao podići zlatnog orla, simbol rimske imperijalne moći, iznad hrama. Židovi su ga i zbog toga mrzili i bijesno prigovarali.

Ogromna radna snaga sudjelovala je u održavanju hrama i vršenju vjerskih rituala. Iako je samo nekoliko desetaka od ovih moglo biti na dužnosti u isto vrijeme, bilo je na tisuće svećenika i levita, svećeničkih slugu, koji su se starali za administraciju i organizaciju hrama. Ovi položaji bili su u velikoj mjeri nasljedni; mnogi svećenici živjeli su od svog vlastitog obrta i mogli su biti pozvani na čast hramske dužnosti jednom ili dva puta u tijeku života. Nihovi potomci se još uvijek nalaze među nama pod imenom Cohen. Hram je imao vlastitu policiju za održavanje reda. Kapetan policije Sagan bio je po rangu drugi iza Velikog Svećenika i uvijek iz iste porodice.

Herod nije uspio pridobiti Židove. Nije im se nikako sviđala situacija u kojoj su se nalazili, niti su slutili da će sljedeće situacija biti još gora. Sada je barem njihov vladar bio nominalno Židov, a ne poganski guverner koji će predstavljati rimskog cara, tvrditi za sebe da ima i sam božanski status i očekivati od njih da mu kao bogu plaćaju danak. Porezi koje su plaćali Herodu ipak su išli u korist podupiranja židovske nacionalne države, a ne neke strane imperije. U najmanju ruku, nisu na svojim ulicama morali gledati poganske vojnike sa zastavama kojima se naglašavala moć Rima i koje bi ih stalno podsjećale da su mu kao Židovi podložni.

Herod Veliki umro je u proljeće 4. godine prije Krista. Nije dočekao proslavu blagdana Pashe te godine, niti da vidi svoj dragi hram kao mjesto masakra.

Pasha je bila godišnji blagdan kojim se svakog proljeća proslavljalo oslobođenje Židova iz ropstva u Egiptu i njihova odlaska pod Mojsijem da preuzmu Obećanu zemlju. Bila je to opasna, potencijalno eksplozivna situacija. Kao prvo, trebalo je da se proslavlja u samom Jeruzalemu, sa žrtrvama koje su morale biti prinesene u hramu, pa je zato svake godine mnogo tisuća Židova dolazilo u grad. U to vrijeme, redovno stanovništvo Jeruzalema naraslo bi sa oko 50.000 na oko 170.000, možda i više. Drugo, svo to stanovištvo bilo je koncentrirano u tom prostoru, u zemlji pod rimskom vlašću, da bi proslavilo svoje oslobođenje od Egipćana, druge skupine isto takvih stranih gospodara

Toga travnja, kratko vrijeme poslije Herodove smrti, njegov sin Arhelaj morao je usmjeriti svoju vojsku protiv buntovne mase u hramu, pa je tom prilikom pobijeno na stotine ljudi. Bio je ovo samo početak sljedećeg vala nacionalističkih osjećaja među Židovima. On je oduvijek postojao ispod površine, ne baš duboko prikriven, a sad je omrznuti Herod bio mrtav. Oni su željeli da se vrate slavni dani Makabejaca; željeli su biti oslobođeni vladavine bilo kojeg gospodara osim svoga Boga.

Arhelaj je, međutim, zajedno s većinom ostalih preživjelih pripadnika Herodove porodice, spakovao svoje kovčege i otišao u Rim apelirati osobno na cara Augusta. Svi ovi članovi porodice namjeravali su braniti svoje vlastite interese i vidjeti što mogu učiniti da bi osigurali što je moguće više od očeva nasljeđa.

Privremeni carski upravitelj Sabin pristigao je u Jeruzalem da održi red. Židovi mu rekoše da ode, izjavljujući da će oni opet biti nezavisni. Izbile su borbe, ne samo u Jeruzalemu nego i u drugim dijelovima zemlje. Vođe tri različite skupine pobunjenika već su sebe proglasili Mesijama, kraljevima Izraela.

Situacija je bila dovoljno ozbiljna da se zatraži intervencija Kvintilija Vara, legata Sirije. Dvije legije pod njegovim zapovjedništvom ugušile su ustanke i raspršile pobunjenike. Var je poduzeo divljačke represalije da bi obeshrabrio stanovništvo od poduzimanja bilo kakvih daljnjih neprilika. Dvije tisuće židovskih buntovnika je pohvatano i raspeto na križ.

Car August, čiji je prastric bio Julije Cezar, vladao je od 31. godine prije Krista do 14. godine poslije Krista. Odbacio je Herodovu želju da ga sin Arhelaj nasljedi kao kralj. Podijelio je kraljevstvo između Herodovih preživjelih sinova kao prinčeva. Filip je imenovan za tetrarha sjevernoistočnih krajeva, gdje je vladao 30 godina, kao popularan vladar. Arhelaj je postavljen za etnarha središnjeg dijela Judeje, sa Jeruzalemm kao glavnim gradom, te Samarije i Idumeje. Njihov brat Herod Antipa posato je tetrarh nad Galilejom na sjeveru i Perejom na istoku.

Herod Antipa održao je svoj položaj nad Galilejom 33 godine. Iz političkih razloga oženio se kćerju svog susjeda, kralja Nabateje Aretasa. Kasnije se zaljubio u Herodijadu, ženu svog vlastitog polubrata, pa ju je nagovorio da pobjegne i uda se za njega, odbacujući svoju vlastitu ženu. Na kraju su neprilike koje je izazvala ova ženidba dovele do vojnog konlikta, pa je car Kaligula otjerao Antipasa u izgnanstvo. Antipas je umro u Lionu u 39. godini poslije Krista.

Arhelaj se pokazao kao nesposoban vladar Judeje. Njegovi su se podanici žalili na njega, pa je izaslanstvo vodećih Židova i Samarijanaca otišlo u Rim da zamole cara Augusta da ga smijeni. Arhelaj je smijenjen u 6. godini poslije Krista i otjeran u progonstvo u Galiju. Judeja je pretvorena u rimsku provinciju pod upravom prefekta (kasnije poznatog pod nazivom prokurator). Ako bi neprilike ponovno izbile prefekt je mogao pozvati vojnu pomoć od sirjskog legata.

Unatoč njihovu ogromnom uspjehu u upravljanju velikim carstvom, Rimljani su uvijek imali teškoća u odnosima sa Židovima. Oni sami bili su tolerantni prema raznim kultovima i vjerskim uvjerenjima, ali Rimljani nisu stvarno razumjeli tvrdoglavost Židova što se tako striktno pridržavaju vlastitih običaja i predaja. Napravili su značajne koncesije pema židovskoj vjerskoj osjetljivosti, u interesu postizaja njihove mirne suradnje i pokornosti. Dali su im veliku vlast u njihovim unutrašnjim pitanjima, pa su čak dopustili i kompromis glede podnošenja svakodnevnih žrtava, za zdravlje, a ne više u čast cara.

Ne bi im to donijelo ništa dobroga čak i da je rimsko carstvo trajalo još tisuću godina. Vladavina Rima nije bila vladavina Boga, pa jednostavno nije mogla biti prihvaćena od Izabranog naroda, nikad.

Većina pobunjenika koji su Rimljanima stvarali neprilike dolazila je, kako se činilo, iz Galileje, sjeverno od Judeje, prije nego iz same Judeje. Galileja, oblast kojom je upravljao Herod Antipas, bila je u znatnoj mjeri nezavisna, s daleko manje rimske nazočnosti nego oko Jeruzalema. Cijela ova pokrajina bila je duga oko 50 milja, a široka 25 milja. Njen glavni grad zvao se Sefora, mali grad koji je bio više grčki nego židovski, smješten zapadno od ‘galilejskog mora’. Ovo more je bilo veličine samo 13 sa 8 milja, a zvali su ga i Tiberijadsko jezero. Rijeka Jordan tekla je južno, preko jezera. S velikim jezerom, dobrom klimom i veoma plodnim tlom, ekonomija ove pokrajine bila je očekivano bazirana na ribarstvu i poljoprivredi.

Zvanično se pretpostavljalo da je Galileja židovska, ali stvarno polovina stanovništva, stotine tisuća žitelja, možda uopće nije bila židovska. Tisuću godina ranije, Galileja je doista bila dio Davidova kraljevstva, ali kad se kraljevstvo podijelilo Galileja je postala dijelom sjeverne države, prvobitnog Izraela. Kad su Asirci zauzeli ovu teritoriju u 8. stoljeću prije Krista, rastjerujući mnoge Izraelićane preko cijele imperije, preostali stanovnici su izgubili svaki integrirajući osjećaj o svom prvobitnom nacionalnom i vjerskom identitetu. Većina ih je prestala obožavati Jahvu i okrenula se Baalu ili drugim plemenskim bogovima. Tek stoljećima kasnije ta je zemlja bila prisilno ‘judaizirana’, a politički pripojena Judeji, te zvanično proglašena židovskom. Ovo se dogodilo pri samom kraju 2. stoljeća prije Krista, kad su hašmonejci krenuli, puni entuzijazma, proširivati svoju teritoriju pod vladavinom Ivana Hirkanusa Prvog. Hirkanus, koji je vladao od 134. do 104. godine prije Krista, bio je sin Šimuna, brata Jude Makabejca.

Faktično, u Isusovo vrijeme, Galileja je bila u velikoj mjeri kozmopolitsko mjesto, puno pogana, prepuno žitelja mješovite krvi – Egipćana, Arapa, Židova. Grka, Sirijaca, Perzijanaca. Ortodoksni Židovi Judeje imali su prilično prezriv stav prema ideji da je Galileja ‘židovska’. Govorili su o njoj kao o ‘Galileji pogana’, što je fraza koju je upotrijebio Isaija u 9.1, a citira je u Novom zavjetu Matej u 4.15.

Prezir striktnijih i više snobovski nastrojenih Židova bio je opravdavan ili izražavan na mnogobrojne načine. Pored recentnog ‘obraćenja’ Galilejaca, koje naravno veliki broj stanovnika nije bio sklon shvatiti ozbiljno, njihovi neprekidni kontakti sa nežidovima značili su da bi bilo nepraktično za mnoge Galilejce da puno zanovijetaju oko održavanja ritualne čistoće. Slično tome, mnogi među njima bili su nemarni u poštovanju drugih vjerskih zahtjeva, kao što su one glede hrane. ‘Pravi’ Židovi Judeje smatrali su za njih da su prilično beznadan slučaj, vjerski ignoranti, dosta gruba i prosta čeljad, ljudi koje se može gledati samo s prezirom i smjehom. Sjetite se automatske nevjerice izražene na drugim mjestima u Novom zavjetu:

"Pogledajte u nju i vidjet ćete da prorok ne dolazi iz Galilje.” (Ivan 7.52)

Galilejcima su se također rugali zbog grubog regionalnog akcenta s kojim su govorili aramejski. Ovo je nekad bio jezik perzijskog carstva i lokalni žitelji su nastavili govoriti njime sve od tih vremena. To je bio jezik kojim je svakodnevno govorio Isus. Ime ‘Lazar’ koje se pojavljuje u Evanđeljima Novog zavjeta u glavi 16 kod Luke i glavi 11 kod Ivana, u osnovi je bilo ekvivalent galilejskog imena Eleazar, sa ispuštenim slovom na početku – kao kad Englezi kažu Ari umjesto Harold.

Neki galilejski Židovi reagirali su na sve ovo tako što su postali ekstremno militantni u svojem židovstvu, pa je riječ ‘Galilejac’ postala također sinonim za ‘buntovnika’. Smatrajući Judejce veoma, pa i previše pasivnim, oni su silazili u Jeruzalem da izazovu neprilike, potičući stanovnike da ustanu protiv Rimljana i potvrde svoju nezavisnost. Ako bi izbjegli uhićenje, sakrili bi se u planinskom dijelu Gornje Galileje, blizu i dalje od Kafarnauma, ili bi jednostavno ponovno nestali u masi lokalnih žitelja. Ako ne bi uspjeli, bivali bi nemilosrdno kažnjeni, a kolovođe obično raspete na križ.

Pošto je stavio Judeju i Samariju pod izravnu rimsku upravu u 6. godini poslije Krista, August je naredio Sulpiciju Kviriniju (novom legatu Sirije) da izvrši popis stanovništva. Nije to učinio zato što bi ga zanimalo da za historičare zabilježi broj žitelja, već je želio znati koliki su ekonomski resursi, kako bi procijenio visinu poreza koje može ubrati. Kvirinije je to trebao uraditi uz pomoć prefekta Koponija, koji je u to vrijeme postavljen za guvernera Judeje.

Jedan Galilejac, imenom Juda, rekao je da je ovaj popis početak ropstva. Optužio je svoje zemljake za kukavičluk što pristaju plaćati poreze caru i pozvao Židove širom zemlje da se dignu i ponovno uspostave vladavinu Boga. Također je rekao da će Bog, ako ne budu štedjeli svoje napore, sigurno priteći u pomoć.

Beskompromisni borbeni patriotizam bio je ovoj porodici u krvi. Hezekija, otac Judin, osuđen je na smrt od Heroda zbog antirimske djelatnosti. I Hezekija i Juda su tvrdili (ili su to za njih tvrdili njihove pristalice) da su Mesije-kraljevi. Juda se prvi put pojavio za vrijeme neprilika nakon smrti Heroda Velikog u 4. godini prije Krista, kad su on i njegovi ljudi napali kraljevsku palaču u Sefori i prigrabili svo oružje koje je tamo bilo pohranjeno. Judini sinovi Jakov i Šimun doživjeli su sudbinu da budu raspeti na križ za slične aktivnosti, nekih pedeset godina kasnije.

Najveći dio naših informacija o Judi dolazi nam od židovskog povjesničara Josipa, ali je ovaj Juda kratko spomenut i u Novom zavjetu:

"…Juda Galilejac pojavio se u danima popisa i predvodio masu ljudi u pobuni. On je također ubijen, a sve njegove pristalice su bile razbijene.” (Djela 5.37)

Poraz nije značio kraj njihove borbe. Judini sinovi i njihovi pristalice pobjegli su u brda. Pokret otpora se nastavio, s redovitim gerilskim aktivnostima protiv Rimljana i protiv Židova koje su smatrali kolaboracionistima. Pobunjenicima je trebalo ime pod kojim će biti poznati. U Knjizi brojeva ima priča o Pinhasu, koji je zabio koplje kroz tijelo jednog Židova i njegove strane ljubavnice, u vrijeme kad su strankinje bile okrivljavane da zavode Izraelce da se udalje od Jahve i potiču ih da žrtve prinose drugim bogovima.

Borci za slobodu uzeše sebi ime Kanna’im – oni koji su revni, na grčkom Zelotes, na našem jeziku zeloti. Vlada ih je zvala razbojnicima.

Što se zelota tiče, lojalnost i stav Židova mogao se provjeriti na pitanju da li su spremni plaćati rimske poreze, plaćati namete poganskom caru koji je za sebe tvrdio da je bog. Takvo pokoravanje oni su smatrali ozbiljnom uvredom Jahvi, kao i kukavičkim ponašanjem. Goruće pitanje je postalo pitanje jeste li spremni dati ‘caru carevo’.

Još jedna karakteristika lokalne kulture bili su sveti ljudi. Kao lutajući gurui i ‘dobri ljudi’ koje srećemo i danas u indijskim selima, ovi su bili liječitelji i širitelji narodne mudrosti i filozofije, djelujući kao egzorcisti i s reputacijom čudotvoraca. Bili su to siromašni ljudi sa veoma strogim načinom života. Ni izdaleka slični zvaničnim svećenicima iz Jeruzalema, oni su tvrdili da sami imaju veoma intiman odnos s bogom, kao što je bio slučaj i sa prorocima prošlosti. Njihov ‘Zakon’ je bio bliži zemlji i jedini rituali koji su im bili zanimljivi bili su rituali istjerivanja duhova. Njihova manje kritična i manje birokratska religija bila je daleko pristupačnija i popularnija kod običnih ljudi.

Jedan od njih, imenom Honi, imao je po vjerovanju vlast nad kišom i vjetrovima. Drugi, Hanina ben Dosa, rođen je oko 20. godine prije Krista u blizini Sefore, oko deset milja sjeverno od sela Nazareta. Za njega se govorilo da je čuo nebeski glas koji ga je proglasio sinom Božijim. Bio je ponat kao izliječitelj i tvrdilo se da je jednom prilikom izliječo bolesnog dječaka iz daljine, bez potrebe da ide k njemu i vidi ga osobno. Mnogi ljudi razmišljali su i nagađali nisu li ovi sveti ljudi toga doba reinkarnacije proroka Ilije, jer se raširilo popularno vjerovanje u narodu da će se on ponovno pojaviti kao prvi znak dolaska Kraljevstva Božjeg.

Eto to su bile predaje i tradicije u zemlji u kojoj će odrasti dječak po imenu Isus. Seljaci i ribari, narod sa raznolikim rasnim podrijetlom, Židovi koje samouvjerena elita u Jeruzalemu nije smatrala za posve punovrijedne. Žestoka vjerska lojalnost koju su pokazivali lokalni heroji, mučenici koji su to postali jer su imali hrabrosti da smatraju osobnom dužnošću ustati protiv strane vladavine. Uobičajeno je bilo da često neki lokalni čovjek bude proglašen Mesijom. Strašna ironija, možda, dječačkog heroja koji se zvao Juda. Nalazimo tu – gle čuda – i lutajuće narodne mudrace kojima su lakovjerni vjerovali, u vrijeme kad nije bilo nikakvog znanstvenog obrazovanja ili razumijevanja u suvremenom smislu, da imaju i moć činiti čuda.
Views: 208 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  August 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
    123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz