GLAVA DVADESET DRUGA - 15 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Thursday
2016-12-08
0:10 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 15 » GLAVA DVADESET DRUGA
2:47 PM
GLAVA DVADESET DRUGA
GLAVA DVADESET DRUGA
IZVORI I RAZVOJ

Evanđelja po Mateji, Marku i Luki sadrže mnogobrojne međusobne razlike, u stilu i naglasku, pa i u događajima, no ipak tu su i mnoge izreke i događaji koje ćete naći u dva ili čak u sva tri evanđelja. Ta evanđelja mogu stoga biti otisnuta u tri paralelna stupca, pa znanstvenici tako mogu proučavati odgovarajuće pasuse jedan uz drugoga (te uočavati i bilježiti individualne karakteristike). U 1774. godini njemački znanstvenik Johann Griesbach prvi je nazvao ova tri evanđelja ‘sinoptičkim’, što dolazi od grčke riječi koja znači ‘viđeno zajedno’.
Omiljeno evanđelje crkve ubrzo je postalo Matejevo, pa je stvorena i tradicija da je prvo evanđelje napisao Matej. Zato je znanstvenicima trebalo određeno vrijeme da ovo ostave po strani i uoče da ove sinoptičke podudarnosti mogu biti objašnjene jedino tako da je Marko pisao prvi, a da su i Matej Luka koristili Marka kao izvor.
Oni uopće nisu tri odvojena ‘svjedoka’, već samo jedan originalni dokument i dvije redigirane i proširene kopije.
Ima oko 200 stihova koji se nisu pojavili kod Marka, ali oko kojih su Matej i Luka suglasni. Budući da su Matej i Luka vjerojatno pisali otprilike u isto vrijeme, ali mnogo stotina kilometara razdvojeni, oni jedan za drugoga nisu znali. Ni jedan od njih nije koristio drugoga glede ovog dodatnog materijala koji im je zajednički. Kako se izbor riječi često potpuno poklapa, ovo ukazuje na to da su obojica koristili jedan drugi, ali isti pisani izvor. Njemački znanstvenici su prvi nazvali ovaj izgubljeni dokument kao Q, od njemačke riječi Quelle, što znači izvor.
U ranijim poglavljima, kad je riječ o učenju i karakteru Isusa, pokušao sam koliko god je to moguće koristiti najraniji materijal koji nam stoji na raspolaganju, kao onaj koji je najbliži autentičnim povijesnim izvorima. To je razlog zašto su mnogi navodi koje sam koristio potekli bilo od Marka, najranijeg evanđelja Novog zavjeta, ili daju paralelne reference koje se nalaze i kod Mateja i kod Luke, pokazujući time da su izvučene iz Evanđelja Q (koje je još ranije od Markovog); ili imaju također i paralele u Tominom evanđelju.
Matej i Luka sadrže također materijal koji je samo njihov, jer se ne pojavljuje ni u jednom drugom evanđelju. Kako je to sugerirao Canon Burnett Streeter u svom prijelomnom djelu "Četiri Evanđelja – Studija o podrijetlu”, trebalo bi da postoje dva dodatna izvora koje su koristili pisci evanđelja, koje je on nazvao M i L, što znači da su ih koristili Matej odnosno Luka.
Mi nemamo originalni "Q” i uspjeli smo samo rekonstruirati ga na osnovu ovog materijala koji je zajednički Mateju i Luki. Kako izgleda, to je prvobitno bila zbirka izreka – etičkih učenja, instrukcija učenicima, kazivanja o kraljevstvu. Sa kršćanskom pozadinom kako nam je daje Novi zavjet, moramo stalno sami sebe podsjećati koliko je revolucionarno ‘ponovno otkriti’ neki dokument koji je koristila rana skupina ljudi oko Isusa, ona koja je vidjela Isusa kao učitelja morala i mudrosti, ali i proroka; dokument o Isusu gdje se ne spominje Pilat, koji ne sadrži ni riječ Krist niti Mesija, bez ikakve Pasije ili Raspeća, bez ikakve tvrdnje o Uskrsnuću i bilo kakve interpretacije njegove smrti. "Q” je umjesto toga proslava značenja unutar njegova života, spomenik živom Isusu prije nego mrtvi mit. Sin Čovječji se u "Q” spominje, ali se ne identificira sa samim Isusom.
Nužno je shvatiti da kolekcija izreka nije bila ni jedinstvena ideja, niti bilo kakva garancija potpune povijesne autentičnosti. Središta učenja u grčko-rimskom svijetu voljela su prikupljati izreke učitelja ili pjesnika, ili osnivača filozofskih škola ili pokreta. Smatralo se prikladnim da takva kolekcija izrazi što je moguće konzistentnije neki osobiti stil ili karakter. Kolekcije su zatim pokazivale tendenciju da narastaju, sa kasnijim izrekama i poslovicama koje su dodavane zbirci, ako se osjećalo da su u skladu sa izraženim karakterom. Takva se kolekcija mogla razvijati uporedo s razvojem filozofske tradicije neke škole, pridajući osnivaču zasluge za kasniji razvoj. Ovo je, jednako kao i religiozne legende, bilo ‘ispravno’ u smislu ‘značenja’, prije nego neka suhoparna koncepcija ‘povijesne istine’ koju oni svejedno ne bi nikad ni razumjeli kao nešto odvojeno od ‘značenja’.
Zbirka izreka, koju mi danas zovemo Evanđelje Q, stavljena je u povijesni kontekst dodavanjem uvoda, čiji prvi dio je bilo učenje Ivana Krstitelja. Drugi dio bila su Isusova iskušenja u pustinji. Tu nema pravog uključivanja Isusova krštenja po Ivanu. Ja bih se međutim ipak strogo pazio od toga da zaključim da je sam Marko možda izmislio priču o krštenju. Pored teškoća crkve da se suoči sa zbunjujućom idejom o bezgrešnom Isusu koji prima krštenje radi pokajanja, mi imamo samo rekonstruirani "Q” izvađen iz Mateja i Luke, a ne potpuni originalni dokument. Meni se čini savršeno mogućim da je možda bilo nekoliko stvari koje su bile zajedničke za "Q” i Marka – kao na primjer izvješće o krštenju – među kojima su posve slučajno i Matej i Luka preferirali koristiti Markovu verziju, pa je tako verzija u "Q” za nas izgubljena.
Izrekama su dodate također dvije priče o čudima. Ovdje možda vidimo ono bazično sjeme koncepcije narativnog evanđelja, s događajima i likovima, ali i učenjem. Ove rane priče u čudima ne uključuju ni uskrsnuće, niti vladanje silama prirode. Idu unazad do originalnih temelja koncepcije Isusa kao čudotvorca – njegove vještine kao istjerivača demona i s tim povezane njegove reputacije izliječitelja.
Priča o egzorcizmu nalazi se kod Luke u 11.14-23, a kod Mateja u 12.22-30. To je ona priča gdje je Isus optužen od rulje da moć istjerivanja demona ima od Beelzebula. Priča o izliječenju je kod Luke u 7.1-10 i kod Mateja u 7.28, 8.5-10, 8.13. Od potencijalno ogromnog značenja jest činjenica da je ovo izliječenje sluge rimskog centuriona – dakle poganina. Ovo je možda slučaj da su čak prije nego što je Pavao počeo bivati istjerivan iz sinagoga diljem imperije, u samoj Palestini skupine tek rođene crkve, sljedbenici Isusa koji su živjeli tako davno da ih možda možemo nazvati samo pretkršćanima, osjetili simpatiju i potporu od pogana, nakon što su bili odbačeni od Židova. Možda im je ovo dalo toleranciju prema povremenim nežidovskim sljedbenicima, za koje oni nisu mogli predvidjeti da su ‘tanji dio klina’ koji će transformirati pokret i završiti tako da će ih na kraju gotovo posve udaljiti od judaizma. Ili je možda ova priča naprosto indikacija prvobitne tolerancije kod samog Isusa.
Općenito uzevši, naši povijesni dokumenti su na grčkom jeziku, ali neki od originalnih izvornih materijala pisaca evanđelja bili su vjerojatno na aramejskom, jeziku Isusa i njegovih učenika. Imamo jednu zanimljivu ilustraciju za ovo u sljedećim ne posve paralelnim pasusima:
"Teško vama, pismoznanci i farizeji, vi licemjeri! Vi koji čistite vanjsku stranu čase i zdjele, a ostavljate unutrašnjost punu nasilja i pokvarenosti. Slijepi farizeji! Očistite najprije čašu iznutra i zdjelu, tako da se i vanjska strana može očistiti.” (Mat. 23.25-26)
"Oh, vi farizeji! Vi čistite čašu i zdjelu izvana, dok je u vama unutra sve puno nasilja i pokvarenosti. Luđaci! Zar onaj koji je napravio vanjsku stranu nije napravio i unutrašnjost također? Umjesto toga dajte milostinju od onoga što imate i onda će doista i unutar vas sve biti čisto.” (Luke 11.39-41)
Značenje Matejeve verzije je doista dovoljno jasno. Srce unutra mora biti u redu, prije nego ćete posvetiti pozornost vanjskom izgledu. Lukina verzija se čini dosta mutnijom, kao da kaže da će davanje milostinje ukloniti optužbu za licemjerstvo.
Ako znate da je riječ za ‘čistiti’ na aramejskom dakkau i da to izgleda dosta slično aramejskom izrazu za ‘dati milostinju’, to jest zakkau, možete vidjeti što se desilo. Luka je krivo razumio original. I što je možda još važnije, čini se da je bio odlučan pokušati slijediti originalni aramejski izvor, čak i ako nije mogao potpuno razumjeti njegovo značenje.
Crkva se mogla riješiti Marka, baš kao što se nije puno trudila da sačuva Q. Matej i Luka su ga uklopili kod sebe i proširili, tako da je moglo izgledati da je Marko suvišan. Prilično je zanimljivo špekulirati što bi moderni znanstvenici učinili u tom slučaju. Bili oni onda neizbježno rekonstruirali samo jedno izgubljeno evanđelje na osnovu zajedničkog materijala kod Mateja i Luke, umjesto možda dva? Kakve bi zaključke onda izvukli o razvitku ranog kršćanstva? Na zanimljiv način različite, bez sumnje.
Očito je da su i "Q” i Marko bili dovoljno popularni da bi se naveliko prepisivali i puštali u opticaj u različitim djelovima imperije nakon Revolta, u posljednim desetljećima prvog stoljeća. Kako mi imamo samo "Q” koji je izvučen iz Mateja i Luke, uzimajući u obzir samo ono što im je bilo zajedničko, a nije postojalo kod Marka, prava je ironija kad shvatimo da dublja analiza materijala koji se poklapaju ukazuje izgleda na to da je Marko vjerojatno ipak poznavao Q.
Najveći dio toga on nije uklopio u svoje evanđelje jer mu nije bio prikladan za njegovu priču odnosno njegov pristup. On nije imao mjesta za instrukcije iz etike i karakter Isusova pokreta. To bi radilo protiv njegove dramatične priče o židovskom progonu i neizbježnom trpljenju i smrti. Markov Isus je bio tu da umre, ne da uči. Ako je doista želio poučavati ljude – što je naravno on htio – ovo bi sasjeklo čitavu ideju o zadržavanju za sebe skrivenih tajni Kraljevstva i Mesiji kako ga je predstavio Marko.
Premda je Evanđelje po Marku utjecalo na veliki broj ljudi, ipak se nije toliko poštovalo da bi se smatralo kako je nepotrebno bilo kakvo popravljanje. I Matej i Luka pratili su osnovnu strukturu kod Marka, ali su se osjećali savršeno slobodnima da redigiraju, naglašavaju ili ispuštaju djelove njegova dokumenta, pa i da ga ‘popravljaju’, i to samo djelimice radi uključivanja poštovanih predaja koje se nalaze u Q. Matej i Luka bili su različite osobnosti u različitim zajednicama, pa su, kao što ćemo vidjeti, i jedan i drugi imali svoje vlastite individualne preferencije, jednako tako kao i svoje vlastite teološke poente koje su željeli izvući. Imamo tu doista posljednji čavao u lijesu same ideje o kršćanskom ‘fundamentalizmu’ glede inspirirane riječi Božje. Čak i sami Matej i Luka nisu bili ‘fundamentalisti’.
Analiza svih evanđelja otkriva tri različite razine razvitka: materijal koji potječe od samog Isusa ili njegovih najbliskijih sljedbenika, očuvan u svom prvobitnom obliku; materijal s originalnom srži koji je razvijen u novim pravcima (na primjer, preuveličan ili usklađen sa teološkom poentom u skladu sa kasnijim okolnostima ili idejama crkve); te materijal koji su stvorili rana crkva ili pisci evanđelja.
Primjer ove treće kategorije bio bi završetak koji je pridodat Marku, kao što smo već ranije rekli. Ovo izvješće, koje je pružilo dokaz i obećanja uskrslog Gospodina, bilo je očito napisano stilom i rječnikom koji su se razlikovali od autora evanđelja. Ni Matej niti Luka nisu znali za takav završetak. Ispitivanje njihovih evanđelja otkriva da je primjerak Marka koji su obojica poznavali ne samo završavao stihom 16.8, nego nije spominjao ni mladog čovjeka u lanenoj odjeći. Mora biti da su obojica koristili primjerke originalnog ‘javnog’ Marka, ali ne i Tajno Evanđelje Marka, niti redigiranu verziju tog Tajnog Evanđelja. Drugim riječima, Evanđelje po Marku koje je završilo u našem Novom zavjetu nije bila ona verzija koju su rabili Matej i Luka: oni su rabili prvu redakciju, a mi imamo treću.
Naše najranije pisane reference na izreke i događaje koji se dešavaju u Matejevu evanđelju nalaze se u pismima Ignacija, biskupa Antiohije, napisanim oko 110. godine poslije Krista. Razumno je zaključiti da su Ignacije i barem neke od crkava kojima je pisao bili upoznati s ovim evanđeljem (iako se još tada nije zvalo ‘po Mateju’). Prema tome, mora da je bilo prošlo dovoljno vremena između Markovog pisanja i 110. godine da se Markovo evanđelje proširi, da svoje napiše Matej i da se izvrši prepisivanje i distribucija Mateja. To je otprilike povijesno precizno onoliko koliko možemo biti.
Čini se da nema nikakvih referenci o tome kakvo je moglo biti evanđelje Q. Markova vještina u povezivanju razdvojenih i nepovezanih predaja u jednu dramatičnu povijesnu priču zarobila je maštu čitatelja i pobijedila. Kad su i Matej i Luka inkorporirali Q u priče, oni su znatno nadmašili i bacili u zasjenak privlačnost zbirke izreka kao odvojenog dokumenta.
Konačni klin između judaizma i kršćanstva zabili su sami Židovi. Unatoč povijesti kršćanskog pokreta, unatoč broju poganskih sljedbenika, još uvijek je sedamdesetih godina prvog stoljeća bilo moguće biti Židovom koji je smatrao Isusa Mesijom. Zatim, oko 85. godine poslije Krista, Židovi su uveli u svoje bogoslužje rječnik koji je značio da će svatko tko ispovijeda Isusa kao Krista biti obilježen kao heretik, istjeran iz sinagoge i stavljen pod zabranu ponovnog ulaska. Židovi nisu više bili spremni tolerirati kompromise i zamagljivanje razlika između Izabranog naroda i poganskih nežidova.
Svaki židovski kršćanin morao je donijeti odluku na koju će stranu. Oni su ili odustali od proglašavanja Isusa kao Krista i vratili se farizejskom judaizmu, ili su se morali pomiriti s time da uvijek moraju imati svoja odvojena sastajališta i drugačiji status.
Crkva je bila ogorčena ovim konačnim službenim odbacivanjem. Ovo je imalo znatan učinak na ton i antižidovske stavove u evanđeljima Mateja i Ivana, koji su napisani u sljedećih nekoliko godina. Matej spominje često ‘njihove’ sinagoge, umjesto da kaže samo sinagoge (4.23, 9.35, 10.17, 12.9, 13.54). Ivan piše svoje evanđelje kao da se ovo odbacivanje dogodilo još za vrijeme Isusova života i u nekoliko prilika spominje vjernike (u Isusa Krista) koji su izbačeni iz sinagoge (9.22, 12.42, 16.2).
Neke zanimljive karakteristike ranog kršćanskog razmišljanja i njegova razvoja bit će otkrivene ako bacimo pogled na sva četiri evanđelja Novog zavjeta, prije nego odvojeno razmotrimo Mateja, Luku i Ivana. Prvi primjer za ovo bit će tretiranje Isusova krštenja od ruku Ivana Krstitelja.
Istina o Ivanu Krstitelju jest da je njegov kult bio posve neovisan od Isusova pokreta i čak se nastavio stoljećima poslije njegove smrti. Sljedbenici Krstitelja tvrdili su da je on Mesija, a ne Isus. Za razliku od Barabe, on nije bio prikladan umjetnički ili dramatski izum i njegovo postojanje nije bilo ograničeno samo na ulogu koju su mu namijenili pisci evanđelja – kao vjesnika koji govori o dolasku Isusa i kao način da se ispune još neka proročanstva.
Markova božanska inspiracija spotakla se i pala već na samom početku svog evanđelja kad je napisao:
"Pisano je u knjizi proroka Izaije; ‘Gle, poslat ću vam svog glasnika, on će pripremiti put; glas onoga koji viče u pustinji: Pripremite put za Gospodina, poravnajte njegove staze’, i tako se Ivan Krstitelj pojavi u pustinji…” (Marko 1.2-4)
Prvi dio ovog navoda uopće nije uzet od Izaije, nego iz Malahije 3.1, koji su pretpostavljamo mesijanisti prilijepili na Izaiju 40.3 kad su prekopavali Bibliju ne bi li našli prikladne dijelove svetih spisa.
Kad je jednom odlučeno da je Isus bio dovoljno božanski da sam oprašta grijehe, kao što smo već spomenuli, u crkvi je došlo do ogromne neprilike zbog ideje da bi on išao da se krsti u znak pokajanja i za oproštenje svojih grijeha. Umjesto da jednostavno prihvate njegov humanitet, našli su se pred problemom što se on poklonio pred nekim tko je tobože bio njemu inferioran, pred Krstiteljem.
Kod Marka imamo izravno priznavanje krštenja, ali odmah poslije toga slijedi Isusov subjektivni dožiljaj Božjeg glasa:
"U to vrijeme Isus je došao iz Nazareta u Galileju i bio kršten po Ivanu u rijeci Jordanu. Čim je izašao iz vode vidio je da je nebo otvoreno i Duh, u liku goluba, spustio se prema njemu. I glas dođe s neba, Ti si moj Sin, moj ljubljeni; u tebi mi sva milina’.” (Marko, 1.9-11)
Možda je ovo moralo biti subjektivni doživljaj, u skladu s očuvanjem Markove mesijanske tajne.
Luka otkriva stanovitu nelagodu, pa gotovo preskače spomen kršenja kako bi spomenuo da je Isus bio u molitvi kad se nebo otvorilo i kad je Duh sišao na njega:
"I sad kad su svi ljudi bili kršteni i dok se Isus poslije svog vlastitog krštenja nalazio u molitvi, nebo se ovorilo…” (Luka 3.21)
Matej ide mnogo dalje, osjećajući da mora opravdati što se to uopće moglo dogoditi:
"Onda se pojavi Isus: došao je iz Galileje na Jordan da bi ga Ivan krstio. Ivan ga je pokušao razuvjeriti.’Ja bih trebao biti kršten od tebe’, rekao je on, ‘a ipak ti dolaziš k meni!” Ali Isus odgovori, ‘Neka zasad ovo ostane ovako; prikladno je da mi na ovaj način učinimo sve što pravednost zahtjeva’. Potom ga Ivan posluša.” (Mat. 3.13-15)
Autora evanđelja po Ivanu ide još dalje. Krstitelj je prestavljen tako što je opisan kao ‘njegov svjedok’ (1.15). On onda dobrovoljno izjavljuje, "Ja nisam Krist” (1.20). Time se odbacuju sve tvrdnje o suprotnom od strane Krstiteljevih sljedbenika. Kad on vidje da se Isus približava, Krstitelj reče, "Gle jaganjca Božjeg koji odnosi grijehe svijeta” (1.20) – sigurno najmanje vjerojatan i neautentičan dijalog koji je ikad napisan, pun gledanja unazad i pun teologije.
Krstitelj onda nastavlja potvrđivati da je on pretkazivao dolazak Isusov; da je Isus preegzistentan; da je sam Krstitelj vidio Duha kako dolazi s nebesa i zastaje na Isusu; i da je on svjedok da je Isus "onaj koji je izabran od Boga” (Ivan 1.30-34) Jedan mali detalj koji Ivanovo evanđelje propušta spomenuti jest samo krštenje! Ako nije bilo nikakvog krštenja, onda nikakvi nezgodni komentari nisu ni potrebni. Sve što je ostalo, pošto je Ivana Krstitelja stavio u odgovarajući podređeni položaj kao svjedoka ovoga, bilo je otkrivenje moćnog značenja Isusova.
Izgubljeno Hebrejsko evanđelje rješavalo je problem još sirovije, jer tamo Isusova majka i braća predlažu da svi oni odu i krste se, a Isus kaže, "Kakav je moj grijeh?” (Zamislite bilo koga da tako nešto kaže svojoj majci!)
Cijela ova uporaba psiholoških odgovora i defenzivnih mehanizama – nelagoda, opravdavanje, nijekanje – doista je vrlo snažan dokaz o povijesnoj istini Isusova krštenja po Ivanu. Rana crkva ne bi nikada bila stvorila nešto što bi joj stvaralo takvu nepriliku. U kontrastu sa fantastičnim bićem u koje se polako pretvarao, evo malog uvida u stvarnog, ljudskog Isusa:
"Isus mu reče, ‘Zašto me zoveš dobrim? Nitko nije dobar osim Boga.’” (Luka 18.19)
Misaoni proces rane crkve također je nastavio raditi na Pilatu. On je već bio transformiran od tvrdog predstavnika imperijalne sile koja je pogubila Isusa u prilično mlakog svjedoka u njegovoj obrani. Matej je dodao poruku njegove žene o snu, podrazumjevajući daljnju potporu Isusu (Mat. 27.19) Unutar nekoliko naraštaja, kršćanska legenda je već tvrdila da su i Pilat i njegova žena već bili prošli kroz tajni proces preobraćenja i da su oboje umrli kao kršćani! (Razmišljam kako pokrenuti kult koji bi poštovao Lee Harvey Oswalda i tvrdio da je on ne samo vodio Warrenovu komisiju, nego je i osobno razotkrio i priveo pravdi tipa na travnatom brežuljku koji je stvarno ubio JFK!)
Jedna epizoda koja se pojavljuje u sva četiri evanđelja Novog zavjeta jest zgoda kad jedna žena skupocjenim uljem želi pomazati Isusovu glavu (Mat. 26.6-13; Marko 3-9; Luka 7.36-50; Ivan 12.1-8). Mora biti da je za mesijaniste izvor velike nelagode bilo to što njihov Gospodin nije imao respektabilni pogreb umjesto što je tako ravnodušno i bešćutno njegovo tijelo bilo tretirano kao i bilo koji pogubljeni kriminalac. Ova priča o pomazivanju Isusa imala je dvostruku svrhu da ne samo predstavi njegovo pomazivanje kao Mesije, nego da bude također i prva faza u pogrebnom ritualu koji su oni željeli za njega:
"Ona prethodno pomaza moje tijelo pripremajući ga za pokop.” (Marko 14.8)
Već smo primijetili da je najkrupniji dio Markova rješenja za neprihvatljivost sudbine Isusova tijela bilo izmišljanje Josipa iz Arimateje, "istaknutog člana Vijeća, koji je i sam živio u nadi da će vidjeti kraljevstvo Božje” (Marko 15.43). Josip umotava tijelo u pokrov, polaže ga u grob i zatvara ulaz u grob velikim kamenom.
Kasniji pisci evanđelja, koristeći Marka kao izvor, zamjećuju apsurd Josipa kao istaknutog člana Vijeća koje je tobože upravo osudilo Isusa na smrt, pa je svaki pokušao to riješiti na svoj način. Matej ne spominje Vijeće i pretvara Josipa u ‘bogatog čovjeka’, ‘koji je i sam već bio postao Isusovim učenikom’ (Mat. 27.57). Luka ga i dalje opisuje kao člana Vijeća ali dodaje kako ‘on nije dao pristanak na ono što su drugi planirali i izvršili’ (Luka 23. 51).
Ivan je pretvorio Josipa u Isusova tajnog učenika, ‘jer se bojao Židova’ (!). Josip rabi jako velike količine skupih mirodija i slijedi ‘židovski pogrebni ritual’ (Ivan 19.39-40); a grob je sad ‘vrt’ (19.41). Nemarno odbacivanje mrtvog tijela kriminalca preobraženo je uvođenjem utjecajnog simpatizera prvo u respektabilan pokop i konačno u dostojanstvenu pogrebnu proceduru koja bi odgovarala jednom kralju.
Bilo bi bez sumnje neugodno otkriće za mnoge ‘praktične’ kršćane kad bi čuli da analiza evanđelja pokazuje da ona nisu napisana od učenika ili raznih očevidaca tih događaja, već godinama kasnije u raznim zemljama i na nekom drugom jeziku od strane prikupljivača predaja i uređivača dokumenata; te da su dva naraštaja oralnog prenošenja i teološkog razvoja tada već rezultirala pretjerivanjem, potiskivanjem, reinterpretacijom i izmišljanjem.
Nije ovo samo neko cinično ili sekularno ‘stajalište’ prema evanđeljima. Već smo vidjeli primjere tipa ‘korekcija’ Marka od Mateja i Luke. To nikada nisu korekcije detalja zapaženih od očevidaca, nego uvijek pojačanje opravdavanja teologije i vjerovanja.
Sama razdaljina pisaca evanđelja od Palestine i Židova otkriva se na beskrajno mnogo načina. Oni imaju gubavce koji lutaju naokolo po Palestini, a ovi su zapravo bili konfinirani u špiljama i logorima zbog straha od zaraze. Njihova potreba da mehaničko brutalno uklanjanje izazivača nereda pretvore u dostojanstveni formalni ceremonijal za jednu značajnu osobu otkriva žalosno nepoznavanje židovskih pravnih procedura. Ovo nam onda daje nemoguća suđenja, gdje se Sinedrij usred noči izvlači iz kreveta, a onda optužbu o blasfemiji koja nema nikakva smisla. Pravilni postupak za ozbiljnu povredu vjerskog zakona ne bi se, kao prvo, mogao obaviti noću, ako bi bila involvirana eventualna smrtna kazna; i drugo, bile bi potrebne dvije odvojene sjednice sudskog tijela na dva uzastopna dana prije izricanja presude. Bilo je stoga nemoguće da se takav process započne dan prije sabata ili blagdana, jer bi to onemogućilo održavanje druge sjednice sljedećeg dana.
Još jedna karakteristika koja nam puno govori jest njihovo nepoznavanje palestinske geografije:
"Vraćajući se iz oblasti Tira, otišao je preko Sidona prema Galilejskom moru… (Mark 7.31)
Ako je Isus krenuo iz Tira, Sidon bi bio u suprotnom pravcu od Galilejskog mora. To bi bilo otprilike kao da je otišao iz Manchestera preko Londona u Newcastle-upon-Tyne, ili iz Sacramenta preko San Francisca u Carson City. Nadalje, u prvom stoljeću postojala je cesta iz Tira prema Galilejskom moru – ali nije bilo ceste iz Sidona prema Galilejskom moru.
Luka kaže ‘krenuo je odlučno cestom za Jeruzalem’ (Luka 9.51), a onda nam priča kako je Isus lutao posvuda naokolo kao da je krenuo na dugo i lagodno putovanje. On započinje putovanje kratkim pravcem prema Jeruzalemu, preko Samarije, ali stiže dugim zaobilaznim putem preko Jerihona. Premda je prema stihu 13.22 i dalje ‘bio na putu za Jeruzalem’, četiri poglavlja kasnije izgleda kao da je krenuo nazad, jer se nalazi ‘duž granice između Samarije i Galileje’ (17.11).
Lukino nepoznavanje ne odnosi se samo na zemljopis, nego i na klimu i kulturu Palestine, što nam se otkriva na druge zanimljive načine. Kod Marka, imamo priču o izliječenju paralitičara u 2.1-12, koja je najčuvenija vjerojatno po riječina ‘Uzmi svoja nosila i hodaj’. Dovode ga do kuće gdje se nalazi Isus, ali njegovi prijatelji ne mogu mu prići blizu zbog mase ljudi. Prisiljeni su doslovno da kopaju rupu u ravnom krovu od blata i da ga spuštaju otuda dolje. Ravni krov od blata je tipična gradnja obične kuće u Palestini, ali to nije bilo tipično za kuće tamo gdje je živio Luka. On je pretvara u kuću u rimskom stilu sa krovom od crijepa pa je paralitičar spušten kroz crijepove (Luka 5.17.25).
Luka također krivo razumije tehnički detalj (ali ne i moralnu poentu) jedne parabole iz Q. Matej je sačuvao originalnu palestinsku priču (7.24-27) o usporedbi između čovjeka koji gradi kuću na stijeni i čovjeka koji gradi kuću na pijesku. U Palestini, ovo bi se odnosilo na wadi , suhu ljeti ali bijesnu bujicu za vrijeme kišne sezone, koja bi oborila kuću. Luka, kome je fenomen wadi nepoznat, misli da je bitna razlika u tome da se gradi na površini ili na temeljima koje treba iskopati u donjem kamenom sloju. U njegovoj verziji (6.47-49) kuća izgrađena na površini biva odnesena bujanjem rijeke. Značenje i bit priče ostaju isti, ali je ovo ipak još jedna zanimljiva ilustracija mijenjanja oblika i sadržaja priča, uporedo s tim kako se one šire od jednog mjesta do drugog i odgovaraju potrebama ili razumijevanju novih čitatelja.
Četvrto evanđelje je čini se napisano nekoliko godina poslije Mateja i Luke, možda samo desetljeće kasnije. Ivan ne uključuje detalje kojih nema kod sinoptika. Imao je izgleda pristup izvješćima koja su potjecala iz Palestine prije uništenja Jeruzalema i Hrama u 70. godini. Ova su uključivala neke informacije o židovskoj praksi u Palestini i nekoliko geografskih detalja o Jeruzalemu i obližnjem području. Pa ipak, ne bi trebalo pridavati preveliku važnost ovoj, vjerojatno najčuvenijoj rečenici:
"Pilat je naredio da se Isus privede i sjeo na sudačku stolicu na mjestu koje se zove Pločnik, ili na hebrejskom Gabbatha.” (Ivan 19.13)
Ako odete u Jeruzalem vjerojatno će vam reći da je ovo identificirano i da je ovaj pločnik sada u kripti Konventa Sestara Naše Gospe Sionske. (Ako odete u Betlehem također će vam pokazati gdje su bile jaslice u koje je položena beba Isus. Vjerujte na svoj vlastiti rizik.) U stvari, premda je taj pločnik neosporno rimski, nema nikakvih stvarnih dokaza da je definitivno tamo stajao i u vrijeme Pilatova upravljanja. Također je moguće raspravljati o tome nije li Pretorij (kamo su odveli Isusa kod Ivana 18.28) bio Herodova palača prije nego tvrđava Antonija, čime bi bilo otežano identificiranje Pločnika kao velikih kamenih blokova blizu Antonije. Ako zapravo Isus nikada nije ni izveden pred Pilata, identificiranje popločanog dijela gdje se suđenje ‘odigralo’ je uzaludan (ili čisto akademski) posao.
Čak ako je i koristio izvore koji su dobro znali o čemu govore, sam autor četvrtog evanđelja nije mogao biti prvobitni, originalni svjedok. U stihu 1.19 on govori da su svećenici i leviti poslati iz Jeruzalema da saslušaju Ivana Krstitelja, ali u stihu 23 kaže da su ih poslali ‘farizeji’. Evanđelist je očito poznavao priče o ‘farizejima’, ali treba pretpostaviti da nije bio svjestan toga da su svećenici i leviti iz Jeruzalema mogli biti poslati u to vrijeme samo od saduceja – koji su nestali iz redova židovske vlasti u vrijeme kad je Ivan pisao.
Pa onda, s kojim je razlozima trebalo pripisivati autorstvo evanđelja učenicima i izravim svjedocima? Da li mi uopće išta znamo o tome tko je stvarno napisao evanđelja?
Views: 209 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz