GLAVA DVADESETA - 17 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Friday
2016-12-09
7:47 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 17 » GLAVA DVADESETA
6:39 AM
GLAVA DVADESETA
GLAVA DVADESETA
U JERUZALEMU NIJE BILO PIJEVACA

Markovo evanđelje predstavlja kršćanstvo kao vjeru koja se bitno razlikuje od judaizma, a ne kao neku sektu ili daljnji razvoj istoga. Marko je zabio klin između kršćana i Židova slikajući kako su kršćanstvo od samog njegova početka Židovi krivo shvaćali i odnosili se prema njemu neprijateljski.
Da bi ovo pokazao, ali da bi istovremeno postavio Isusa iznad svake kritike, njegov osnivač je morao biti izoliran od samog judaizma, od njegovih vjerskih, ali i nacionalnih preokupacija. Isus se zbog toga kreće krajobrazom Markova evanđelja kao nebeski vanzemaljac, okružen narodom koji nikako da razumije spasitelja u svojoj sredini. Farizeji kuju zavjeru protiv njega, njegova vlastita porodica misli da je lud, njegovi učenici ga ne razumiju. Na kraju, židovske vlasti su zapravo te koje ga osuđuju na smrt. Sam Pilat je prikazan kako je posvjedočio Isusovu nevinost, ali je bio od Židova prisiljen da ga razapne.
Eto dokaza za kršćanske čitatelje (a možda i za radoznale pogane također) da oni nisu obožavali jednog Židova koji je pogubljen od Rimljana na osnovu političkih optužbi, nego je rimska vlast samo asistirala da se ispuni Božji plan. U jakom kontrastu sa stavom Židova, rimski vojnik, jedan poganin, reagira na značajan događaj Isusove smrti na križu percipirajući ga kao sina Božjeg. U istom trenutku, kao simbol zastarjelosti Starog zavjeta judaizma, zastor u Hramu cijepa se nadvoje (15.38).
Dio ovog procesa involvirao je tretman porodičnih odnosa. Marko je uzeo autentične predaje i lukavo ih primijenio za svoje vlastite ciljeve. Uspomena na zgodu kad su Isusovi rođaci ‘krenuli da ga uzmu pod svoje uvjereni da je izgubio razum’ (3.21) mora zasigurno biti autentična. Bilo bi veoma čudno za ranu crkvu da je to izmislila (ja sam već ranije iznio sugestiju da je to moralo biti povezano sa postupcima egzorcizma). Međutim, kao što znamo, mesijanistima je dominirao Jakov, a kasnije drugi Isusovi rođaci. Pokazati kako Isus nije uživao nikakvu simpatiju ili potporu od svoje porodice, značilo je očito ići putem potkopavanja autoriteta mesijanista. Jakov se ne spominje u Markovu evanđelju osim uzgred, kao član porodice koja je pokušala Isusa obuzdati i koja nije uopće razumjela njegov značaj.
Ovo odvajanje Isusa od njegove porodice pokazano je još jače implikacijom da je sam Isus odbacio prava krvnog srodstva. Dok je poučavao jednu skupinu ljudi, kad mu je rečeno da je napolju njegova porodica koja ga traži, rekao je da su njegovi pravi rođaci svi oni koji vrše volju Božju (3.33-35). Isus je opet bio puno bolji od korištenja ili tumačenja njegovih riječi, koja su mu nametnuli njegovi sljedbenici. On je vidio širu obitelj jednake djece Božje, prihvaćajući ljude radije nego da neke od njih odbaci. Međutim, Marko je bio u mogućnosti istaći ovu svoju prilično korisnu implikaciju glede mesijanističkog autoriteta i u isto vrijeme iskoristiti simboliku onih unutra i onih vani, pri čemu su poslušni kršćani bili unutra, a oni ‘vani’ bili su ili Židovi ili nevjernici općenito.
Markovo tretiranje Isusove obitelji je pristojno i diplomatično u usporedbi s njegovim tretmanom učenika. Oni su predstavljeni kao zapanjujuće nesposobni da išta razumiju (8.28, 9.10), zbunjeni (10.32), ambiciozni i egocentrični (9.34, 10.35-37). Nisu u stanju izliječiti jednog epileptičara (9.18) i unatoč Isusovu neodobravanju tjeraju od njega djecu (10.13-14). Jedan od njih ga izdaje, Petar negira da ga poznaje, a kad je uhićen, svi ga napuštaju i bježe (14.50).
Iako Petar prepoznaje Isusa kao Krista, ovo znači samo to da ga vidi kao Mesiju Izraela. Što se tiče Marka (i Pavla), ovo nije bilo dovoljno. Bila je to rana i nesavršena faza u razumijevanju njegova pravog značenja, daleko višeg od ovoga, kao božanskog spasitelja svijeta (10.45). Odmah nakon Petrova prepoznavanja, Marko uspostavlja narušenu ravnotežu pokazujući kako Petar ne razumije potrebu i značenje Isusove smrti, zbog čega ga Isus oštro prekorijeva ("Bježi od mene Sotono!” 8.33).
Markovo evanđelje NIKAD ne pokazuje istinu glede statusa Isusa kao sina Božjeg kojega bi prepoznali i priznali Židovi. Prve ga prepoznaju demonske sile koje je po poslanju trebao savladati (1.24, 3.11, 5.7), a zatim rimski stotnik na Kalvariji.
Jadni Petar krivo je ocjenjivan soljećima. Najveći razlog za ovo je strašna izmišljotina o njemu da će zanijekati Isusa ‘prije nego što pijetao dva puta zakukuriče’ (14.30, 14.66-72). Samo je nežidov mogao stvoriti ovu priču, nežidov daleko od Palestine i potpuno neupozat s činjenicom da nikome nije bilo dopušteno gajiti ili držati perad u Jeruzalemu u to vrijeme. Bilo je to zabranjeno. Ova priča ne može biti istinita.
Netko bi mogao ustvrditi da postoji razuman motiv za ovu priču. Ako je sam Petar, prvi čovjek mesijanizma, poznat po tome što je bio blizak s Isusom i što je umro mučeničkom smrću, mogao zanijekati svog Učitelja u takvom trenutku, onda obični kršćani također ne trebaju očajavati u trenutcima slabosti pod pritiskom, ili kad su u opasnosti zbog čuvanja svoje vjere. Međutim, ovo nije dovoljno dobro.
Još veća demonstracija fiktivnosti ove priče je druga glava Pavlove Poslanice Galaćanima. Pavlov autoritet u Antiohiji bio je ugrožen. On optužuje Petra za hipokriziju, ali on mu ne spominje strašnu optužbu da je zanijekao Isusa. S obzirom na Pavlove teškoće i očajanje kod uspostavljanja svog autoriteta protiv onoga koji su imali prvobitni učenici i s obzirom na prgavu i defenzivnu narav njegova karaktera, ja nalazim da je potpuno nemoguće vjerovati da se on suzdražava i ostaje šutljiv zbog nekog osjećaja plemenitosti. On ne koristi ovu priču jer se nikada nije dogodila. U vrijeme kad je Pavao pisao Galaćanima, Marko je još nije bio izmislio.
Istina u ovoj stvari jest da karakterizacija učenika kao razočaravajućih i neadekvatnih ljudi jednostavno mora biti Markova kreacija. To nije povijest. Bez obzira koliko su plemeniti ili skromni neki od učenika mogli uistinu biti, bez obzira koliko su mogli željeti iznijeti svoje osjećaje krivnje zbog nekih propusta u ponašanju, nema teorije da bi ljudska bića na autoritativnom položaju obilazila poganske crkve propovijedajući o svojim slabostima. Teško da bi to ohrabrilo vjeru ili potporu ili poštovanje ili ojačalo njihov autoritet ili njihovu moć, a ozbiljno bi naudilo njihovoj borbi protiv Pavla.
Nužno je da sad učinimo korak unazad i iznova razmotrimo situaciju sa distance, kako bismo mogli stvarno razumjeti stožerni značaj Marka u ovoj fazi povijesti kršćanstva. Imamo poganski svijet, upoznat s idejom mitskih bogova-spasitelja i s konceptom uskrsnuća, preko misterijskih religija koje se osnivaju na simbolizmu plodnosti i ponovnog rođenja. Tu su i poganske zajednice, kultovi Krista, koji su razmišljali o Pavlovom duhovnom Isusu kao onome koji njima vlada: bilo je lako za njih da nadođu na pomisao da je ‘Krist’ ime njihovog boga.
Pavlova nesuvisla teologija bila je intelektualno impresivna, ali daleko od toga da bude shvaćena s bilo kakvom sofisticiranom dubinom. Kršćani su se, međutim, ipak uhvatili za stanovite bazične koncepte. Neki od njih bili su dobro poznate ideje – spasenje, bitke s demonskim silama zla, nadnaravni ‘Sin Božji’. Pavao je ovome dodao svoje vlastito inzistiranje na osobnom duhovnom otkrivenju; impresivni autoritet židovskih svetih spisa i polaganje prava na Krista kao njihovo ispunjenje i baštinu; smrt Isusa kao muka za grijehe svijeta; zatim praksa (također možda nekako sumnjivo poznata) memorijalnog rituala za vrijeme objeda.
Pisao sam o Euharistiji ranije, ali moram naglasiti da nije mguće da bi Isus sugerirao ispijanje krvi, čak niti simbolički, a da pri tom ne užasne jednostavne galilejske Židove. Ovaj ritual mora da je ustanovljen od rane crkve, a ne od samog Isusa. Mnoge verzije Biblije bestidno varaju s prevođenjem Marka, na mjestu 14.24, koristeći sadašnje ili čak buduće vrijeme da bi preveli grčki tekst koji glasi, "Ovo je moja krv zavjeta koja je prolivena za mnoge”. Crkveni ritual o prošlosti teško da je mogao biti citiran riječ po riječ od Isusa na dan prije svoga raspeća. Nova Internacionalna Verzija (Biblije) kaže "koja se prolijeva”; jeruzalemska Biblija ‘redigira’ Isusa tako da (na engleskom) on ‘točno’ kaže "koja će se proliti…” (Na hrvatskom stoji ‘koja se prolijeva’ – primjedba prevoditelja).
Nadalje, točniji prijevod prvog dijela rečenice je "Ovo je moja krv zavjeta”. Ovo je praktično nemoguće prevesti ‘natrag’ na aramejski, jezik kojim je govorio Isus, za razliku od mnogih stvarnih Isusovih izreka u Novom zavjetu. Drugim riječima, fraza je stvorena na grčkom i to nisu riječi samog Isusa.
Međutim, ovakve akademske poente nisu imale nikakvih konzekvenca u crkvama koje su govorile grčkim jezikom i pokušavale da nešto zaključe za sebe i izvuku neki smisao iz međusobno suprotstavljenih propagandi Pavla i emisara iz Jeruzalema. Njima se, naravno, sviđao Pavlov stav u korist nežidova, protiv obrezivanja i protiv Zakona, ali su sigurno nailazili na teškoće u njegovu apstraktnom i nedosljednom filozofiranju o raspeću, koje je bilo poprilično nerealni duhovni događaj, prije nego povijesni ili politički.
Pozitivan utjecaj na maštu i emocije povijesnih tradicija mesijanista, s njihovim parabolama i pričama o liječenju, očito je postojao, ali bi dolazio u konflikt sa oklijevanjem nežidova da prihvate njihovo ‘judaiziranje’. Snaga povijesnih tradicija bila je, naravno, još više ojačana intenziviranjem mesijanističke evangelizacije tijekom godina između Pavlova uhićenja i izbijanja židovskog revolta.
Markova genijalnost naći će put da stopi u jedno ova dva paketa Pavlovih i mesijanističkih tradicija, u korist svijeta koji je bio spreman da bude impresioniran uskrsnućem, za koje se tvrdilo da nije bilo mitsko nego povijesno. Marko je upotrijebio Isusovu smrt kao žarište. Crpio je i iz osnovnih Pavlovih shvaćanja o Isusu kao sinu Božjem i spasitelju svijeta i iskoristio ih da ih integrira s tradicijama mesijanista, umjesto međusobnog suprotstavljanja. Preuzeo je dramu Pasije, koja je prvobitno bila sastavljena da bi se Židovima predstavila kao ispunjeno proročanstvo koje opravdava kombiniranje ideje o Mesiji sa Izaijinim Slugom Patnikom, te da je Isus ipak mogao biti spasitelj Izraela, iako je bio raspet na križ. Ovoj drami je Marko nešto i pridodao i tako je ‘kristijanizirao’.
Nežidovski kršćani naslijedili su od mesijanista povijesne predaje judaizma, ideju da Bog djeluje u svijetu putem događaja promatranih kroz neko određeno rijeme, jednako tako kao i preko nekih ljudi. Da bi napravio dramatičnu priču, Marko je ovo kombinirao s raznim međusobno nepovezanim pričama koje su doprle do njega: priče o parabolama i izliječenjiima, zbirke izreka, niz priča o Isusovima proklamacijama (koje demonstriraju Isusov autoritet u pobjedničkim debatama s protivnicima) i niz priča o čudima (koje demonstriraju ‘dokaz’ o božanskoj moći i potpori).
U kasnijim naraštajima, evanđelja su pregledavana kroz leću Pavlove teologije. Zbog ove integracije, koja je potekla od Marka, mesijanističke predaje su bile tumačene kao da su u skladu s tom teologijom, umjesto predstavljanja predaja koje su zapravo bile u suprotnosti – predaja koje su bile prije židovske nego univerzalne, predaja koje su išle ‘za tijelom i krvi’ umjesto nečeg čisto transcendentalnog.
U ovom procesu, Isus povijesti je prigušen i potisnut. Na neki način on se poprilično nije uklapao. Marko nije bio zainteresiran za korištenje kolekcije izreka, jer nije htio učitelja mudrosti za svoju dramu. Želio je odbačenog i žrtvovanog spasitelja, čija je sudbina bila da se vrati na zemlju kao Sin Čovječji. Kao i Pavao, on je želio učenja o Isusu više nego Isusova učenja. Kao rezultat, do stanovite mjere i mi smo izgubili Isusa koji je bio čovjek, koji je lomio kruh sa društvenim izopćenicima, Isusa koji poziva i upućuje nam izazov. Ostavljeni smo s Isusom božanskog autoriteta, koji umjesto toga zapovijeda i proklamira.
U svakom slučaju, bilo bi nerazumno od nas očekivati od Marka bilo kakvu hladno objektivnu povijest. Kao prvo, ja ne mislim da je on osjećao bilo kakvu potrebu da ‘sačuva’ tradicije nakon što je njihov izvor bio uništen. On je očekivao da će svijetu doći kraj i da će se Isus vratiti, pa nije bilo nikakve potrebe za nekim aktom nesebične znanstvenosti za buduće naraštaje. Drugo, ‘objektivna povijest’, oslobođena legende i nedokazanih pretpostavki i moraliziranja, bila bi i suviše moderna ideja za jednog pisca evanđelja, ili doista i za rane historičare izvan kršćanske tradicije.
Provjeravanje detalja evanđelja uz pomoć drugih povijesnih izvora nije moguće. Spominjanje ranih kršćana od povjesničara Tacita, Svetonija i Plinija Mlađeg nastala su kasnije, poslije vremena sastavljanja evanđelja i ne daju nam bilo kakvu korisnu informaciju o samom Isusu. Pokazatelji iz židovskih izvora, na primjer Talmuda, nastali su još kasnije i često se svejedno osnivaju na kršćanskim izvorima (ovo se vjerojatno odnosi i na spomen, ranije citiran, da se egzekucija Isusa dogodila uoči Pashe).
Bez obzira na sve to, Marko je doista prezentirao svoju dramu kao povijest, pa je morao, barem s nekoliko riječi, opravdati i protumačiti svoju prezentaciju Isusa i židovsko reagiranje na njega. Kako je Marko objasnio ‘svog’ Isusa? Marko je ipak imao ogroman problem pred sobom. Iako je mesijanistička crkva postojala, bila je to relativno mala skupina u Jeruzalemu. Daleko najveći broj Židova odbacio je njihove tvrdnje o raspetom Mesiji. Također je bilo poznato da su Pavlova učenja rezultirala time da je izbačen iz sinagoga na cijelom teritoriju carstva. Istina u ovoj stvari jest da je Izrael kolektivno odbio slijediti i prihvatiti Isusa iz Nazareta – oni nisu priznali njegov tobožnji status za vrijeme njegova života, niti su prihvatili tumačenja o značenju njegove smrti.
Nije bio veliki problem riješiti činjenicu da misionarski napori njegovih učenika za vrijeme njegova života nisu, kako se činilo, imali neki strašno veliki uspjeh. Ovo je Marku bilo prihvatljivo kao dio procesa potcjenjivanja učenika. Ono što je pod svaku cijenu trebalo izbjeći bila je svaka pomisao da bi Isus, sin Božji, mogao biti eventualno osobno odgovoran za bilo šta što bi se moglo protumačiti kao značajan promašaj.
Marku je ključ za rješenje problema dala činjenica da je bilo enigmatičnih karakteristika Isusova učenja: parabola koje je svojim promišljanjem morao dokučiti i razumjeti sam slušatelj. Umjesto ovog namjernog involviranja i izazova, kako je Isus namjeravao, Marko je odlučio da bi on ovo mogao objasniti kao namjerno prikrivanje. Ova učenja nisu ni trebala biti shvaćena od svih i njihova značenja bi bila otkrivena samo malom broju izabranih.
Ovome je on dodao ideju da je sam Isus izjavio da značenje njegove misije i njegov status Mesije treba namjerno držati u tajnosti. Ova ‘mesijanska tajna’ Markova evanđelja pokazuje također utjecaj i privlačnost misterijskog kulta i gnostičkog tipa religije. Inicirani, oni koji znaju tajnu, imaju ‘gnosis’ odnosno ekskluzivno tajno znanje koje ih odvaja od onih vani. Premda Isusa prepoznaju kao sina Božjeg egzorcirani demoni, on inzistira da šute o tome (1.34, 3.11) On više puta liječi ljude i nakon toga inzistira da o tome nikome ništa ne govore (5.43, 7.36, 8.26). Jedina otvorena izjava o njegovu mesijanstvu data je pred Visokim svećenikom (14.62), a ovo je Marko uradio jednostavno zato da bi podupro svoju tvrdnju kako osuda Židova mora biti utoliko potpunija što su oni posjedovali puno saznanje o tome tko je on. Možda je morao ranije početi objašnjavati.
Markovo rješenje bilo je i briljantno i suludo. Riješio je svoj neposredni problem da objasni kako se moglo dogoditi da Židovi ne cijene i ne prihvaćaju Isusa. No uistinu je stvorio daleko veće probleme od onoga kojega je ‘riješio’. Evanđelje završava s ovom bizarnom podijeljenom osobnošću. Isus je očito autoritativan i impresivan, ljudi napuštaju sve da bi ga slijedili naokolo, tisuće ga dolaze slušati, on čini čuda koja su tobože divna i spektakularna – pa ipak ova čuda bivaju odbačena, ova učenja su tajanstvena i nisu namijenjena razumijevanju, on govori narodu da šute o tome tko je on i što čini. Pa zašto onda jednostavno nije ostao doma i bavio se stolarijom? Najveći mogući nonsens jest tvrditi da sve što se odnosi na ‘propovijedanje’ ili ‘misionarski rad’ treba čuvati u najvećoj tajnosti.
Ako je Isus vjerovao da je Mesija, svakako bi prva nužnost, ispred svih drugih, bila da tu poruku pošalje Židovima. Ako se plašio da će ga krivo razumjeti, zašto onda ne poučavati jasno i nedvomisleno? Zato što se bojao političkih konotacija mesijanstva što bi ga vodilo u smrt? Pa zar to nije bila cijela ideja, u skladu s tobožnjim Božjim planom?
Markovo evanđelje nas ostavlja s apsurdom o Isusu kao briljantnom učitelju, čije pouke su bile neučinkovite, čovjeku koji je bio naoružan božanskom moći da čini čuda pred tisućama ljudi, ali koji su morali šutjeti o tome, čovjeku s božanskim autoritetom koji biva odbačen, o spasitelju koji nije mogao spasiti čak ni sebe samoga?
Pavao je tvrdio da zemaljski život Isusov nije bio relevantan i da ga je Bog izabrao tek kad je ustao iz mrtvih. Mesijanisti su kontrirali ovome sa svojom vlastitom predajom da je Isus bio ‘usvojen’ od Boga u jednoj ranijoj fazi, prilikom Ivanovog krštenja. Oni su onda mogli tvrditi da je cijelo njegovo djelovanje, a ne samo njegova smrt i uskrsnuće, moglo otkriti njegovo mesijansko značenj. Ovo je predaja koju je Marko sačuvao. Marko nije znao ni za kakve legende o mudracima i pastirima koji su priznali status bebe Isusa, koji će u daljnjem tijeku gurnuti njegovo navodno božansko značenje unazad, do jedne čak još ranije faze.
Mesijanisti su postavili svoju interpretaciju značenja Isusova života kombinirajući reference o Mesiji i Sluzi Patniku na početku njegove karijere. Kod krštenja čuje se glas s nebesa koji kaže, "Ti si moj Sin, moj ljubljeni; moja naklonost ostaje s tobom” (1.11). Prvi dio ovoga je iz Psalma 2.7 i izgovaran je kraljevima Izraela prilikom njihova pomazanja. Drugi dio dolazi od Izaije 42.1, kad je Sluga Božji primio dar Duha od Boga, što je simbolizirano u evanđelju silaskom goluba iz otvorenih nebesa.
Još jedna predaja naslijeđena od mesijanista bio je tobožnji trijumfalni ulazak u Jeruzalem (11.1-11), Mesija koji jaši na magarcu u znak ispunjenja proročanstva Zaharije 9.9. Ovo, naravno, prethodi cijelom izvješću o Pasiji.
S obzirom na suvremenu uporabu riječi ‘pasija’, ovo u našim ušima zvuči kao čudna riječ. To je naprosto zato što je latinska riječ za patnje passio pa je zbog toga data cijeloj priči o tome kako je došlo do toga da je Isus trpio i umro.
Poslanica Barnabe napisana je krajem prvog stoljeća i u njoj se ide prilično duboko u istraživanju židovskih svetih spisa, kako bi se razumjela muka i smrt Isusova. Poslanica je bila posve nezavisna od dokumenata Novog zavjeta i indikativna je za misaoni proces koji je stvorio priču o Pasiji.
Ona nije iznad akademskog sporenja, ali je lako moguće da je to bio jedini izvor koji su nezavisno koristili Marko i autori evanđelja po Ivanu i Petrovog evanđelja. Ovaj hipotetički izvor dobio je ime ‘Evanđelje o Križu’. Samo Petrovo evanđelje može se pratiti unazad do sredine drugog stoljeća, ali čini se da je možda bilo izgrađeno kombiniranjem ovog mnogo starijeg izvora, Evanđelja Križa, s detaljima koji su potekli iz dokumenata Novog zavjeta – Josip i pokop Isusa, žene i anđeo/mladi čovjek blizu groba, kao i kasnija pojavljivanja učenicima poslije uskrsnuća.
Podsjetite se da za mesijaniste nije bilo nikakve potrebe da Pilata oslobađaju krivnje ili prikrivaju koncept Isusa koji je osuđen na smrt kao buntovnik. Za Židove je bilo posve moguće vidjeti takvu smrt od ruku Rimljana kao mučeništvo za Izrael, kao časnu smrt. Problem je bio potkrijepiti tvrdnju da je Isus bio i Mesija. Ovo je bio ludo hrabar pokušaj – pokazati da se pobjednička figura Mesije može identificirati s bespomoćnom i sramnom smrću. Već i sama činjenica da je ovaj pokušaj učinjen je golemi spomenik čovjeku Isusu i snazi uvjerenja o njegovu osobnom značaju, koji je zasigurno inspirirao te najranije sljedbenike.
Jedini mogući razlog, za njihov način razmišljanja, što Bog nije intervenirao da spriječi takvu patnju i smrt bio je da je sve to bio smišljeni Božji plan. Prema tome, njima je bilo potrebno pokazati da su njegove patnje bile u skladu sa biblijskim proročanstvima. Nama je poznato da su iskoristili patnje Božjeg Sluge kod Izaije, ali jedan čak i bogatiji izvor za ovu priču bile su mnogobrojne reference u Psalmima na nekoga tko je patio iako je bio i pravedan i nevin. Obilato su koristili osobito Psalme 22 i 69 sastavljajući teološku konstrukciju prvobitne priče o Pasiji. Za teološku konstrukciju to je zasigurno bilo ono što je moralo biti; već sam spomenuo ranije da ogromna proporcija detalja očito ovisi o ‘proročanstvu’, prije nego o povijesnom sjećanju. Biblijske riječi i teme upletene su oko jednog jedinog tragičnog fakta koji nije bio uzet iz Starog zavjeta – samog raspeća.
Ja ću razmotriti za nekoliko trenutaka neke od tih detalja, da bih potkrijepio ovu tvrdnju. Moramo se sjetiti, međutim, da su pisci evanđelja naslijedili i ujedno popravili i proširili ovu ideju kako je odgovaralo njihovim ciljevima. Mesijanisti nisu dijelili Markovu ‘mesijansku tajnu’ i osobito ne njegov motiv da prebaci krivnju s Rimljana na Židove. Također, Marko nije trebao demonstrirati svojim čitateljima da je Isus bio Krist, jer je zajednica ovo već uzimala zdravo za gotovo. Nežidovski Grci nisu se obazirali na Deuteronomij 21.23 koji kaže Židovima da je svatko tko je obješen na drvo pod Božjom kletvom.
Za Marka je bilo prihvatljivo pokazati ispunjenje svetih spisa u Isusovim patnjama. Možda Pavlova doktrina o iskupljenju nije bila u potpunosti shvaćena, ali je negdje u pozadini bila nazočna. Budući da je cijela drama bila tobožnji smišljeni Božji plan, namjerno napravljen od samog početka, Marko je onda proširio unazad ovaj koncept biblijskih proročanstava sve do posljednjih dana; stoga je prikazao kako Isus pretkazuje svoju sudbinu i kreće se prema njoj s punim saznanjem o tome što će se s njim dogoditi.
Marku je bilo potrebno pokazati kako je Isus bio nevin, osim što je bio Mesija, ali je opet morao ići dalje od onoga što su mesijanisti već bili prošli: želio je oslikati Isusa kao Sina Božjeg i spasitelja čovječanstva, ne ‘samo’ kao Mesiju Židova. Marko je morao biti taj koji će prebaciti krivicu za raspeće na Židove i koji je oslobodio krivice Pilata, pokazujući kako je bio pod pritiskom rulje. (Ako je sve ovo bilo s Božjom namjerom, ipak je progon Židova kroz stoljeća, naravno, bio nevjerojatno nepravedan i nerazuman. Kao i lik Jude Iskariota, sigurno je da oni nisu mogli ‘zaslužiti’ takvo ocrnjivanje samo zato što su poduzeli akciju koja je omogućila da volja Božja bude ispunjena – i koja je dovela do spasenja svijeta.)
Na početku poglavlja 14 Markova evanđelja imamo "glavne svećenike i pismoznnce”,”kako traže način da uhite Isusa uz pomoć neke varke i da ga zatim ubiju”. Ova zavjera za ubojstvo nije samo nastavak Markove priče o židovskoj uroti protiv Isusa. To je i tema uzeta iz Psalama:
"Oni koji žele moju smrt postaviše zamke, oni koji žele da mi naude govore o mojoj propasti; cijelog dana oni smišljaju prevaru.” (Ps. 38.12)
"Jer moji neprijatelji govore protiv mene; oni koji čekaju da me ubiju zajedno kuju zavjeru.” (Ps.71.10)
Izdaja Isusa od prijatelja koji jede s njim (Marko 14.18) uzeta je iz Psalma 41.9 (citiran i ranije). Spominjanje duše pune tuge (Marko 14.34) podsjeća na riječi Psalma 42.6, 42.11 i 43.5. Kad Isusa izvode pred Sinedrij (Marko 14.53) aludira se na Psalm 2:

"...vladari se okupljaju protiv Gospodina i protiv Pomazanika” (Ps. 2.2)
Lažni i konfliktni dokazi protiv Isusa spominju se u Markovom poglavlju 14 u stihovima 56, 57 i 59. U Psalmima nalazimo "lažni svjedoci istupiše protiv mene” (Ps. 27. 12), "bezobzirni svjedoci istupiše” (Ps. 35.11), "lažne optužbe” (Ps. 35.20) i "pokvareni ljudi i prevaranti otvoriše usta protiv mene; govorili su protiv mene svojim lažljivim jezicima”(Ps. 109.2).
Zadovoljavajuće biblijske reference trebale bi biti nedovoljne da se bilo tko uvjeri u povijesnu istinu. Priča mora i zvučiti razumno. Zasigurno, bilo tko koji kuje zavjeru i izvodi lažne svjedoke automatski bi ih poučio kako treba, tako da njihovi iskazi budu konzistentni.
Intrigantni dio izvješća o suđenju jest navod da je jedna Isusova izreka protiv samog Hrama činila dio optužbi protiv njega:
"Čuli smo ga kako kaže, ‘Razorit ću ovaj Hram napravljen ljudskim rukama i za tri dana sagraditi drugi, koji neće biti napravljen ljudskim rukama’.” (Marko 14.58)

Ovo izgleda u najmanju ruku kao jedna verzija istinite Isusove izreke, prije nego nešto što je izvađeno iz dokumenata Starog zavjeta. Rečeno je da je to artificijelna konstrukcija, sa svojim navodno jasnim referiranjem na tri dana i na uskrslog Krista kao duhovnog hrama, u kontrastu sa inferiornim materijalnim hramom. Međutim, u Tominom evanđelju imamo sličnu izreku, nažalost oštećenu i nepotpunu:
"Isus je rekao, ‘Razorit ću (ovu) kuću i nitko je više neće moći sagraditi (…)” (Toma 71)
Nije dat nikakav kontekst i nikakva aluzija na s ovim povezane izreke. Je li ovo doista referenca na Hram, ili prvobitno izreka u posve drugačijoj situaciji, čije je značenje za nas izgubljeno? Je li takva izreka, krivo shvaćena, stvarno bila dio optužbi protiv Isusa, kasnije ‘redigiran’ od Marka da bi ga ‘kristijanizirao’? Možda to nikad nećemo saznati.
Marko ponavlja ideju da je Isus ostao šutljiv pred svojim tužiteljima, kao što je bio šutljiv i pred Sinedrijem u 14.61 i onda pred Pilatom u 15.5. I opet, ovo nema ničega zajedničkog s izvješćem jednog očevidca, a ima puno veze sa biblijskim referencama. Nalazimo ‘čija usta ne mogu ponuditi nikakav odgovor’ u Psalmu 38.14 i ‘Bio sam šutljiv; nisam htio usta otvoriti’ u Psalmu 39.9. Najznačajnije od svega, u spisima Izaije o Sluzi Patniku nalazimo:
"Bio je depresivan i žalostan pa ipak nije otvorio svoja usta; odveden je kao jagnje na klanje i kao ovca koja je tiha pred onima koji je strižu, tako ni on nije otvorio usta.” (Iza.53.7)
Osobito je zanimljiv Marko u 14.65 gdje se kaže:”Neki od njih počeše da ga pljuju i stavivši mu povez preko očiju počeše ga udarati šakama i vikati, ‘Igraj proroka!’ i pomoćnici ga obasuše kišom udaraca.” Ovaj stih je kao japanska slagalica, konstruirana kao sastavljanje u jedno riječi iz grčke verzije Izaije 50.6, 53.3-5, Mikaha 5.1 i Prve knjige o kraljevima 22.24. Spominjanje poveza preko očiju dolazi naprosto zbog krivog prevođenja i nerazumijevanja riječi "Kao netko od koga ljudi kriju svoja lica” iz Izaije 53.3.
Kod Marka u 15.20 i 15.29, Isusu se rugaju i ismijavaju ga. Postoje brojne reference o ruganju i preziru i dobacivanju uvreda u Psalmima 22.6-7, 69.7, 69.10-12 i 109.25 te u pasažima o Sluzi kod Izaije u 50.6 i 53.3. Kod Marka u 15.24 vojnici dijele njegovu odjeću i bacaju kocku da odluče tko će što dobiti. Ovo je napisano samo da bi se zadovoljio Psalm 22.18: "Dijele moje odijelo između sebe i bacaju kocku za moju odjeću.” Zatim se za Isusa kaže da je raspet između dva lopova (Marko 15.27); no ovo je vjerojatno da bi se zadovoljilo ono "I bio je ubrojen među prijestupnike” iz Izaije 53.12.
Tijekom njegovog vremena na križu, "nastupi pomrčuina nad cijelom zemljom” (Marko 15.33). Opet bismo rado potražili biblijske reference, pa nalazimo zamračenje neba i sunca kod Izaije 13.10 i 50.3 kao i ovo u Knjizi Amosa:
"Učinit ću da sunce siđe u podne i zamrači zemlju usred bijela dana. " (Amos 8.9)
Pored viđenja svega ovoga kao ispunjenog proročanstva, besmisleno je racionalizirati glede ovakvih stvari, kao što je spominjanje pomrčine sunca (kao što to čini Luka u 23.44). Bila je to standardna procedura tvrditi da su se takvi ‘znaci’ dogodili prilikom smrti velikih rabina, na primjer, kako bi se ukazalo na božansko ili kozmičko značenje događaja.
Izvor nesporazuma u prošlosti bile su navodne posljednje riječi Isusove na križu, "Moj Bože, moj Bože, zašto si me ostavio?” (Marko 15.34). Ovo je daleko od toga da bude krik očaja jednog (kako se sugeriralo) propalog mesijanskog kandidata, koji je očekivao da će Bog odgovoriti na buntovničku akciju u hramu dovođenjem Posljednjeg Suda i Kraljevstva. To su uvodne riječi Psalma 22. Židovi su interpretirali ovu rečenicu posve drugačije, ne kao izraz očaja. Židovi su znali da je taj Psalm kao cjelina molitva za pomoć u trenutku nevolje, da je u stvari izražavao povjerenje u Boga i dobijanje njegove božanske pomoći.:
"Jer me on nije prezreo niti uznosito pogledao na patnje nesretnika; nije sakrio svoje lice od njega nego je čuo njegov krik za pomoć. " (Ps. 22.24)
Mada bi Židovi to razumjeli kako treba, pisci kasnijih evanđelja po Luki i Ivanu shvatili su da je tu moguća kriva interpretacija kršćana. Luka je radije stavio "Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj” iz Psalma 31 (Luka 23. 46). Ivan je uvijek birao kako će ilustrirati svoje poente na svoj vlastiti način, pa je stavio "Svršeno je” (Ivan 19.30).
Kod Marka u 15.36 čitamo - "netko je potrčao i zamočio spužvu u ocat i stavljajući je na trstiku dade mu da pije.” Trpljenje zbog žeđi spominje se u Ps. 22.15 i 69.3 a u Psalmu 69.21 nalazimo "Staviše žuč u moju hranu i dadoše mi octa za moju žeđ”. Marko ne spominje žuč, ali Matej, znajući za značenje ove reference, spominje žuč u 27.34.
Marko ne spominje probadanje ruku ili boka (kao što to čini Ivan u 19.34 i 20.25), niti stopala (kao što podrazumijeva Luka u 24.39). Doista, posve je moguće da je, kao i mnoge druge žrtve raspinjanja, Isus bio konopima vezan za križ i da uopće nije bio prikovan. Međutim, bilo je puno biblijskih referenci koje su se mogle primijeniti na takvu situaciju:
"Oni probodoše moje ruke i stopala.” (Ps. 22.16)
"Bio je proboden zbog naših grijeha.” (Isa. 53.5)
"Gledat će me, čovjeka koga su probili.” (Zah. 12.10)
Kod Marka u 15.37 , "Isus je povikao jakim glasom i izdahnuo po posljednji put”. Nažalost, nekoliko sati na križu i apsolutno nitko ne bi imao snage da ispusti glasni krik. Ovo je izvučeno ili kao krik za milost u Ps, 31.22 ili krik za pomoć u Ps. 39.12.
Nikave izdaje, nikakvog Petrova nijekanja, nikakvih lažnih svjedoka, nikave šutnje pred njegovim optužiteljima. Nikakvog ruganja, nikakve kocke za odjeću, nikakve pomrčine u podne. Nikakvih posljednjih riječi na križu, nikakvog octa, nikakvog smrtnog krika. Sve je to izvađeno iz Psalama i Proroka. Kako frustrirajuće malo povijesti imamo oko događaja koji je značio tako mnogo toliko velikom broju ljudi kroz vijekove.
Views: 237 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz