GLAVA DVADESETA
U JERUZALEMU NIJE BILO PIJEVACA
Markovo evanđelje predstavlja kršćanstvo kao vjeru koja se bitno
razlikuje od judaizma, a ne kao neku sektu ili daljnji razvoj istoga.
Marko je zabio klin između kršćana i Židova slikajući kako su kršćanstvo
od samog njegova početka Židovi krivo shvaćali i odnosili se prema
njemu neprijateljski.
Da bi ovo pokazao, ali da bi istovremeno postavio Isusa iznad svake
kritike, njegov osnivač je morao biti izoliran od samog judaizma, od
njegovih vjerskih, ali i nacionalnih preokupacija. Isus se zbog toga
kreće krajobrazom Markova evanđelja kao nebeski vanzemaljac, okružen
narodom koji nikako da razumije spasitelja u svojoj sredini. Farizeji
kuju zavjeru protiv njega, njegova vlastita porodica misli da je lud,
njegovi učenici ga ne razumiju. Na kraju, židovske vlasti su zapravo te
koje ga osuđuju na smrt. Sam Pilat je prikazan kako je posvjedočio
Isusovu nevinost, ali je bio od Židova prisiljen da ga razapne.
Eto dokaza za kršćanske čitatelje (a možda i za radoznale pogane
također) da oni nisu obožavali jednog Židova koji je pogubljen od
Rimljana na osnovu političkih optužbi, nego je rimska vlast samo
asistirala da se ispuni Božji plan. U jakom kontrastu sa stavom Židova,
rimski vojnik, jedan poganin, reagira na značajan događaj Isusove smrti
na križu percipirajući ga kao sina Božjeg. U istom trenutku, kao simbol
zastarjelosti Starog zavjeta judaizma, zastor u Hramu cijepa se nadvoje
(15.38).
Dio ovog procesa involvirao je tretman porodičnih odnosa. Marko je uzeo
autentične predaje i lukavo ih primijenio za svoje vlastite ciljeve.
Uspomena na zgodu kad su Isusovi rođaci ‘krenuli da ga uzmu pod svoje
uvjereni da je izgubio razum’ (3.21) mora zasigurno biti autentična.
Bilo bi veoma čudno za ranu crkvu da je to izmislila (ja sam već ranije
iznio sugestiju da je to moralo biti povezano sa postupcima egzorcizma).
Međutim, kao što znamo, mesijanistima je dominirao Jakov, a kasnije
drugi Isusovi rođaci. Pokazati kako Isus nije uživao nikakvu simpatiju
ili potporu od svoje porodice, značilo je očito ići putem potkopavanja
autoriteta mesijanista. Jakov se ne spominje u Markovu evanđelju osim
uzgred, kao član porodice koja je pokušala Isusa obuzdati i koja nije
uopće razumjela njegov značaj.
Ovo odvajanje Isusa od njegove porodice pokazano je još jače
implikacijom da je sam Isus odbacio prava krvnog srodstva. Dok je
poučavao jednu skupinu ljudi, kad mu je rečeno da je napolju njegova
porodica koja ga traži, rekao je da su njegovi pravi rođaci svi oni koji
vrše volju Božju (3.33-35). Isus je opet bio puno bolji od korištenja
ili tumačenja njegovih riječi, koja su mu nametnuli njegovi
sljedbenici. On je vidio širu obitelj jednake djece Božje, prihvaćajući
ljude radije nego da neke od njih odbaci. Međutim, Marko je bio u
mogućnosti istaći ovu svoju prilično korisnu implikaciju glede
mesijanističkog autoriteta i u isto vrijeme iskoristiti simboliku onih
unutra i onih vani, pri čemu su poslušni kršćani bili unutra, a oni
‘vani’ bili su ili Židovi ili nevjernici općenito.
Markovo tretiranje Isusove obitelji je pristojno i diplomatično u
usporedbi s njegovim tretmanom učenika. Oni su predstavljeni kao
zapanjujuće nesposobni da išta razumiju (8.28, 9.10), zbunjeni (10.32),
ambiciozni i egocentrični (9.34, 10.35-37). Nisu u stanju izliječiti
jednog epileptičara (9.18) i unatoč Isusovu neodobravanju tjeraju od
njega djecu (10.13-14). Jedan od njih ga izdaje, Petar negira da ga
poznaje, a kad je uhićen, svi ga napuštaju i bježe (14.50).
Iako Petar prepoznaje Isusa kao Krista, ovo znači samo to da ga vidi kao
Mesiju Izraela. Što se tiče Marka (i Pavla), ovo nije bilo dovoljno.
Bila je to rana i nesavršena faza u razumijevanju njegova pravog
značenja, daleko višeg od ovoga, kao božanskog spasitelja svijeta
(10.45). Odmah nakon Petrova prepoznavanja, Marko uspostavlja narušenu
ravnotežu pokazujući kako Petar ne razumije potrebu i značenje Isusove
smrti, zbog čega ga Isus oštro prekorijeva ("Bježi od mene Sotono!”
8.33).
Markovo evanđelje NIKAD ne pokazuje istinu glede statusa Isusa kao sina
Božjeg kojega bi prepoznali i priznali Židovi. Prve ga prepoznaju
demonske sile koje je po poslanju trebao savladati (1.24, 3.11, 5.7), a
zatim rimski stotnik na Kalvariji.
Jadni Petar krivo je ocjenjivan soljećima. Najveći razlog za ovo je
strašna izmišljotina o njemu da će zanijekati Isusa ‘prije nego što
pijetao dva puta zakukuriče’ (14.30, 14.66-72). Samo je nežidov mogao
stvoriti ovu priču, nežidov daleko od Palestine i potpuno neupozat s
činjenicom da nikome nije bilo dopušteno gajiti ili držati perad u
Jeruzalemu u to vrijeme. Bilo je to zabranjeno. Ova priča ne može biti
istinita.
Netko bi mogao ustvrditi da postoji razuman motiv za ovu priču. Ako je
sam Petar, prvi čovjek mesijanizma, poznat po tome što je bio blizak s
Isusom i što je umro mučeničkom smrću, mogao zanijekati svog Učitelja u
takvom trenutku, onda obični kršćani također ne trebaju očajavati u
trenutcima slabosti pod pritiskom, ili kad su u opasnosti zbog čuvanja
svoje vjere. Međutim, ovo nije dovoljno dobro.
Još veća demonstracija fiktivnosti ove priče je druga glava Pavlove
Poslanice Galaćanima. Pavlov autoritet u Antiohiji bio je ugrožen. On
optužuje Petra za hipokriziju, ali on mu ne spominje strašnu optužbu da
je zanijekao Isusa. S obzirom na Pavlove teškoće i očajanje kod
uspostavljanja svog autoriteta protiv onoga koji su imali prvobitni
učenici i s obzirom na prgavu i defenzivnu narav njegova karaktera, ja
nalazim da je potpuno nemoguće vjerovati da se on suzdražava i ostaje
šutljiv zbog nekog osjećaja plemenitosti. On ne koristi ovu priču jer se
nikada nije dogodila. U vrijeme kad je Pavao pisao Galaćanima, Marko je
još nije bio izmislio.
Istina u ovoj stvari jest da karakterizacija učenika kao
razočaravajućih i neadekvatnih ljudi jednostavno mora biti Markova
kreacija. To nije povijest. Bez obzira koliko su plemeniti ili skromni
neki od učenika mogli uistinu biti, bez obzira koliko su mogli željeti
iznijeti svoje osjećaje krivnje zbog nekih propusta u ponašanju, nema
teorije da bi ljudska bića na autoritativnom položaju obilazila poganske
crkve propovijedajući o svojim slabostima. Teško da bi to ohrabrilo
vjeru ili potporu ili poštovanje ili ojačalo njihov autoritet ili
njihovu moć, a ozbiljno bi naudilo njihovoj borbi protiv Pavla.
Nužno je da sad učinimo korak unazad i iznova razmotrimo situaciju sa
distance, kako bismo mogli stvarno razumjeti stožerni značaj Marka u
ovoj fazi povijesti kršćanstva. Imamo poganski svijet, upoznat s idejom
mitskih bogova-spasitelja i s konceptom uskrsnuća, preko misterijskih
religija koje se osnivaju na simbolizmu plodnosti i ponovnog rođenja. Tu
su i poganske zajednice, kultovi Krista, koji su razmišljali o Pavlovom
duhovnom Isusu kao onome koji njima vlada: bilo je lako za njih da
nadođu na pomisao da je ‘Krist’ ime njihovog boga.
Pavlova nesuvisla teologija bila je intelektualno impresivna, ali daleko
od toga da bude shvaćena s bilo kakvom sofisticiranom dubinom. Kršćani
su se, međutim, ipak uhvatili za stanovite bazične koncepte. Neki od
njih bili su dobro poznate ideje – spasenje, bitke s demonskim silama
zla, nadnaravni ‘Sin Božji’. Pavao je ovome dodao svoje vlastito
inzistiranje na osobnom duhovnom otkrivenju; impresivni autoritet
židovskih svetih spisa i polaganje prava na Krista kao njihovo
ispunjenje i baštinu; smrt Isusa kao muka za grijehe svijeta; zatim
praksa (također možda nekako sumnjivo poznata) memorijalnog rituala za
vrijeme objeda.
Pisao sam o Euharistiji ranije, ali moram naglasiti da nije mguće da bi
Isus sugerirao ispijanje krvi, čak niti simbolički, a da pri tom ne
užasne jednostavne galilejske Židove. Ovaj ritual mora da je ustanovljen
od rane crkve, a ne od samog Isusa. Mnoge verzije Biblije bestidno
varaju s prevođenjem Marka, na mjestu 14.24, koristeći sadašnje ili čak
buduće vrijeme da bi preveli grčki tekst koji glasi, "Ovo je moja krv
zavjeta koja je prolivena za mnoge”. Crkveni ritual o prošlosti teško da
je mogao biti citiran riječ po riječ od Isusa na dan prije svoga
raspeća. Nova Internacionalna Verzija (Biblije) kaže "koja se
prolijeva”; jeruzalemska Biblija ‘redigira’ Isusa tako da (na engleskom)
on ‘točno’ kaže "koja će se proliti…” (Na hrvatskom stoji ‘koja se
prolijeva’ – primjedba prevoditelja).
Nadalje, točniji prijevod prvog dijela rečenice je "Ovo je moja krv
zavjeta”. Ovo je praktično nemoguće prevesti ‘natrag’ na aramejski,
jezik kojim je govorio Isus, za razliku od mnogih stvarnih Isusovih
izreka u Novom zavjetu. Drugim riječima, fraza je stvorena na grčkom i
to nisu riječi samog Isusa.
Međutim, ovakve akademske poente nisu imale nikakvih konzekvenca u
crkvama koje su govorile grčkim jezikom i pokušavale da nešto zaključe
za sebe i izvuku neki smisao iz međusobno suprotstavljenih propagandi
Pavla i emisara iz Jeruzalema. Njima se, naravno, sviđao Pavlov stav u
korist nežidova, protiv obrezivanja i protiv Zakona, ali su sigurno
nailazili na teškoće u njegovu apstraktnom i nedosljednom filozofiranju
o raspeću, koje je bilo poprilično nerealni duhovni događaj, prije nego
povijesni ili politički.
Pozitivan utjecaj na maštu i emocije povijesnih tradicija mesijanista, s
njihovim parabolama i pričama o liječenju, očito je postojao, ali bi
dolazio u konflikt sa oklijevanjem nežidova da prihvate njihovo
‘judaiziranje’. Snaga povijesnih tradicija bila je, naravno, još više
ojačana intenziviranjem mesijanističke evangelizacije tijekom godina
između Pavlova uhićenja i izbijanja židovskog revolta.
Markova genijalnost naći će put da stopi u jedno ova dva paketa Pavlovih
i mesijanističkih tradicija, u korist svijeta koji je bio spreman da
bude impresioniran uskrsnućem, za koje se tvrdilo da nije bilo mitsko
nego povijesno. Marko je upotrijebio Isusovu smrt kao žarište. Crpio je i
iz osnovnih Pavlovih shvaćanja o Isusu kao sinu Božjem i spasitelju
svijeta i iskoristio ih da ih integrira s tradicijama mesijanista,
umjesto međusobnog suprotstavljanja. Preuzeo je dramu Pasije, koja je
prvobitno bila sastavljena da bi se Židovima predstavila kao ispunjeno
proročanstvo koje opravdava kombiniranje ideje o Mesiji sa Izaijinim
Slugom Patnikom, te da je Isus ipak mogao biti spasitelj Izraela, iako
je bio raspet na križ. Ovoj drami je Marko nešto i pridodao i tako je
‘kristijanizirao’.
Nežidovski kršćani naslijedili su od mesijanista povijesne predaje
judaizma, ideju da Bog djeluje u svijetu putem događaja promatranih kroz
neko određeno rijeme, jednako tako kao i preko nekih ljudi. Da bi
napravio dramatičnu priču, Marko je ovo kombinirao s raznim međusobno
nepovezanim pričama koje su doprle do njega: priče o parabolama i
izliječenjiima, zbirke izreka, niz priča o Isusovima proklamacijama
(koje demonstriraju Isusov autoritet u pobjedničkim debatama s
protivnicima) i niz priča o čudima (koje demonstriraju ‘dokaz’ o
božanskoj moći i potpori).
U kasnijim naraštajima, evanđelja su pregledavana kroz leću Pavlove
teologije. Zbog ove integracije, koja je potekla od Marka,
mesijanističke predaje su bile tumačene kao da su u skladu s tom
teologijom, umjesto predstavljanja predaja koje su zapravo bile u
suprotnosti – predaja koje su bile prije židovske nego univerzalne,
predaja koje su išle ‘za tijelom i krvi’ umjesto nečeg čisto
transcendentalnog.
U ovom procesu, Isus povijesti je prigušen i potisnut. Na neki način on
se poprilično nije uklapao. Marko nije bio zainteresiran za korištenje
kolekcije izreka, jer nije htio učitelja mudrosti za svoju dramu. Želio
je odbačenog i žrtvovanog spasitelja, čija je sudbina bila da se vrati
na zemlju kao Sin Čovječji. Kao i Pavao, on je želio učenja o Isusu više
nego Isusova učenja. Kao rezultat, do stanovite mjere i mi smo izgubili
Isusa koji je bio čovjek, koji je lomio kruh sa društvenim
izopćenicima, Isusa koji poziva i upućuje nam izazov. Ostavljeni smo s
Isusom božanskog autoriteta, koji umjesto toga zapovijeda i proklamira.
U svakom slučaju, bilo bi nerazumno od nas očekivati od Marka bilo kakvu
hladno objektivnu povijest. Kao prvo, ja ne mislim da je on osjećao
bilo kakvu potrebu da ‘sačuva’ tradicije nakon što je njihov izvor bio
uništen. On je očekivao da će svijetu doći kraj i da će se Isus vratiti,
pa nije bilo nikakve potrebe za nekim aktom nesebične znanstvenosti za
buduće naraštaje. Drugo, ‘objektivna povijest’, oslobođena legende i
nedokazanih pretpostavki i moraliziranja, bila bi i suviše moderna ideja
za jednog pisca evanđelja, ili doista i za rane historičare izvan
kršćanske tradicije.
Provjeravanje detalja evanđelja uz pomoć drugih povijesnih izvora nije
moguće. Spominjanje ranih kršćana od povjesničara Tacita, Svetonija i
Plinija Mlađeg nastala su kasnije, poslije vremena sastavljanja
evanđelja i ne daju nam bilo kakvu korisnu informaciju o samom Isusu.
Pokazatelji iz židovskih izvora, na primjer Talmuda, nastali su još
kasnije i često se svejedno osnivaju na kršćanskim izvorima (ovo se
vjerojatno odnosi i na spomen, ranije citiran, da se egzekucija Isusa
dogodila uoči Pashe).
Bez obzira na sve to, Marko je doista prezentirao svoju dramu kao
povijest, pa je morao, barem s nekoliko riječi, opravdati i
protumačiti svoju prezentaciju Isusa i židovsko reagiranje na njega.
Kako je Marko objasnio ‘svog’ Isusa? Marko je ipak imao ogroman problem
pred sobom. Iako je mesijanistička crkva postojala, bila je to
relativno mala skupina u Jeruzalemu. Daleko najveći broj Židova odbacio
je njihove tvrdnje o raspetom Mesiji. Također je bilo poznato da su
Pavlova učenja rezultirala time da je izbačen iz sinagoga na cijelom
teritoriju carstva. Istina u ovoj stvari jest da je Izrael kolektivno
odbio slijediti i prihvatiti Isusa iz Nazareta – oni nisu priznali
njegov tobožnji status za vrijeme njegova života, niti su prihvatili
tumačenja o značenju njegove smrti.
Nije bio veliki problem riješiti činjenicu da misionarski napori
njegovih učenika za vrijeme njegova života nisu, kako se činilo, imali
neki strašno veliki uspjeh. Ovo je Marku bilo prihvatljivo kao dio
procesa potcjenjivanja učenika. Ono što je pod svaku cijenu trebalo
izbjeći bila je svaka pomisao da bi Isus, sin Božji, mogao biti
eventualno osobno odgovoran za bilo šta što bi se moglo protumačiti kao
značajan promašaj.
Marku je ključ za rješenje problema dala činjenica da je bilo
enigmatičnih karakteristika Isusova učenja: parabola koje je svojim
promišljanjem morao dokučiti i razumjeti sam slušatelj. Umjesto ovog
namjernog involviranja i izazova, kako je Isus namjeravao, Marko je
odlučio da bi on ovo mogao objasniti kao namjerno prikrivanje. Ova
učenja nisu ni trebala biti shvaćena od svih i njihova značenja bi bila
otkrivena samo malom broju izabranih.
Ovome je on dodao ideju da je sam Isus izjavio da značenje njegove
misije i njegov status Mesije treba namjerno držati u tajnosti. Ova
‘mesijanska tajna’ Markova evanđelja pokazuje također utjecaj i
privlačnost misterijskog kulta i gnostičkog tipa religije. Inicirani,
oni koji znaju tajnu, imaju ‘gnosis’ odnosno ekskluzivno tajno znanje
koje ih odvaja od onih vani. Premda Isusa prepoznaju kao sina Božjeg
egzorcirani demoni, on inzistira da šute o tome (1.34, 3.11) On više
puta liječi ljude i nakon toga inzistira da o tome nikome ništa ne
govore (5.43, 7.36, 8.26). Jedina otvorena izjava o njegovu mesijanstvu
data je pred Visokim svećenikom (14.62), a ovo je Marko uradio
jednostavno zato da bi podupro svoju tvrdnju kako osuda Židova mora biti
utoliko potpunija što su oni posjedovali puno saznanje o tome tko je
on. Možda je morao ranije početi objašnjavati.
Markovo rješenje bilo je i briljantno i suludo. Riješio je svoj
neposredni problem da objasni kako se moglo dogoditi da Židovi ne cijene
i ne prihvaćaju Isusa. No uistinu je stvorio daleko veće probleme od
onoga kojega je ‘riješio’. Evanđelje završava s ovom bizarnom
podijeljenom osobnošću. Isus je očito autoritativan i impresivan, ljudi
napuštaju sve da bi ga slijedili naokolo, tisuće ga dolaze slušati, on
čini čuda koja su tobože divna i spektakularna – pa ipak ova čuda bivaju
odbačena, ova učenja su tajanstvena i nisu namijenjena razumijevanju,
on govori narodu da šute o tome tko je on i što čini. Pa zašto onda
jednostavno nije ostao doma i bavio se stolarijom? Najveći mogući
nonsens jest tvrditi da sve što se odnosi na ‘propovijedanje’ ili
‘misionarski rad’ treba čuvati u najvećoj tajnosti.
Ako je Isus vjerovao da je Mesija, svakako bi prva nužnost, ispred svih
drugih, bila da tu poruku pošalje Židovima. Ako se plašio da će ga krivo
razumjeti, zašto onda ne poučavati jasno i nedvomisleno? Zato što se
bojao političkih konotacija mesijanstva što bi ga vodilo u smrt? Pa zar
to nije bila cijela ideja, u skladu s tobožnjim Božjim planom?
Markovo evanđelje nas ostavlja s apsurdom o Isusu kao briljantnom
učitelju, čije pouke su bile neučinkovite, čovjeku koji je bio naoružan
božanskom moći da čini čuda pred tisućama ljudi, ali koji su morali
šutjeti o tome, čovjeku s božanskim autoritetom koji biva odbačen, o
spasitelju koji nije mogao spasiti čak ni sebe samoga?
Pavao je tvrdio da zemaljski život Isusov nije bio relevantan i da ga
je Bog izabrao tek kad je ustao iz mrtvih. Mesijanisti su kontrirali
ovome sa svojom vlastitom predajom da je Isus bio ‘usvojen’ od Boga u
jednoj ranijoj fazi, prilikom Ivanovog krštenja. Oni su onda mogli
tvrditi da je cijelo njegovo djelovanje, a ne samo njegova smrt i
uskrsnuće, moglo otkriti njegovo mesijansko značenj. Ovo je predaja koju
je Marko sačuvao. Marko nije znao ni za kakve legende o mudracima i
pastirima koji su priznali status bebe Isusa, koji će u daljnjem tijeku
gurnuti njegovo navodno božansko značenje unazad, do jedne čak još
ranije faze.
Mesijanisti su postavili svoju interpretaciju značenja Isusova života
kombinirajući reference o Mesiji i Sluzi Patniku na početku njegove
karijere. Kod krštenja čuje se glas s nebesa koji kaže, "Ti si moj Sin,
moj ljubljeni; moja naklonost ostaje s tobom” (1.11). Prvi dio ovoga je
iz Psalma 2.7 i izgovaran je kraljevima Izraela prilikom njihova
pomazanja. Drugi dio dolazi od Izaije 42.1, kad je Sluga Božji primio
dar Duha od Boga, što je simbolizirano u evanđelju silaskom goluba iz
otvorenih nebesa.
Još jedna predaja naslijeđena od mesijanista bio je tobožnji trijumfalni
ulazak u Jeruzalem (11.1-11), Mesija koji jaši na magarcu u znak
ispunjenja proročanstva Zaharije 9.9. Ovo, naravno, prethodi cijelom
izvješću o Pasiji.
S obzirom na suvremenu uporabu riječi ‘pasija’, ovo u našim ušima zvuči
kao čudna riječ. To je naprosto zato što je latinska riječ za patnje
passio pa je zbog toga data cijeloj priči o tome kako je došlo do toga
da je Isus trpio i umro.
Poslanica Barnabe napisana je krajem prvog stoljeća i u njoj se ide
prilično duboko u istraživanju židovskih svetih spisa, kako bi se
razumjela muka i smrt Isusova. Poslanica je bila posve nezavisna od
dokumenata Novog zavjeta i indikativna je za misaoni proces koji je
stvorio priču o Pasiji.
Ona nije iznad akademskog sporenja, ali je lako moguće da je to bio
jedini izvor koji su nezavisno koristili Marko i autori evanđelja po
Ivanu i Petrovog evanđelja. Ovaj hipotetički izvor dobio je ime
‘Evanđelje o Križu’. Samo Petrovo evanđelje može se pratiti unazad do
sredine drugog stoljeća, ali čini se da je možda bilo izgrađeno
kombiniranjem ovog mnogo starijeg izvora, Evanđelja Križa, s detaljima
koji su potekli iz dokumenata Novog zavjeta – Josip i pokop Isusa, žene i
anđeo/mladi čovjek blizu groba, kao i kasnija pojavljivanja učenicima
poslije uskrsnuća.
Podsjetite se da za mesijaniste nije bilo nikakve potrebe da Pilata
oslobađaju krivnje ili prikrivaju koncept Isusa koji je osuđen na smrt
kao buntovnik. Za Židove je bilo posve moguće vidjeti takvu smrt od ruku
Rimljana kao mučeništvo za Izrael, kao časnu smrt. Problem je bio
potkrijepiti tvrdnju da je Isus bio i Mesija. Ovo je bio ludo hrabar
pokušaj – pokazati da se pobjednička figura Mesije može identificirati s
bespomoćnom i sramnom smrću. Već i sama činjenica da je ovaj pokušaj
učinjen je golemi spomenik čovjeku Isusu i snazi uvjerenja o njegovu
osobnom značaju, koji je zasigurno inspirirao te najranije sljedbenike.
Jedini mogući razlog, za njihov način razmišljanja, što Bog nije
intervenirao da spriječi takvu patnju i smrt bio je da je sve to bio
smišljeni Božji plan. Prema tome, njima je bilo potrebno pokazati da su
njegove patnje bile u skladu sa biblijskim proročanstvima. Nama je
poznato da su iskoristili patnje Božjeg Sluge kod Izaije, ali jedan čak i
bogatiji izvor za ovu priču bile su mnogobrojne reference u Psalmima na
nekoga tko je patio iako je bio i pravedan i nevin. Obilato su
koristili osobito Psalme 22 i 69 sastavljajući teološku konstrukciju
prvobitne priče o Pasiji. Za teološku konstrukciju to je zasigurno bilo
ono što je moralo biti; već sam spomenuo ranije da ogromna proporcija
detalja očito ovisi o ‘proročanstvu’, prije nego o povijesnom sjećanju.
Biblijske riječi i teme upletene su oko jednog jedinog tragičnog fakta
koji nije bio uzet iz Starog zavjeta – samog raspeća.
Ja ću razmotriti za nekoliko trenutaka neke od tih detalja, da bih
potkrijepio ovu tvrdnju. Moramo se sjetiti, međutim, da su pisci
evanđelja naslijedili i ujedno popravili i proširili ovu ideju kako je
odgovaralo njihovim ciljevima. Mesijanisti nisu dijelili Markovu
‘mesijansku tajnu’ i osobito ne njegov motiv da prebaci krivnju s
Rimljana na Židove. Također, Marko nije trebao demonstrirati svojim
čitateljima da je Isus bio Krist, jer je zajednica ovo već uzimala
zdravo za gotovo. Nežidovski Grci nisu se obazirali na Deuteronomij
21.23 koji kaže Židovima da je svatko tko je obješen na drvo pod Božjom
kletvom.
Za Marka je bilo prihvatljivo pokazati ispunjenje svetih spisa u
Isusovim patnjama. Možda Pavlova doktrina o iskupljenju nije bila u
potpunosti shvaćena, ali je negdje u pozadini bila nazočna. Budući da je
cijela drama bila tobožnji smišljeni Božji plan, namjerno napravljen
od samog početka, Marko je onda proširio unazad ovaj koncept biblijskih
proročanstava sve do posljednjih dana; stoga je prikazao kako Isus
pretkazuje svoju sudbinu i kreće se prema njoj s punim saznanjem o tome
što će se s njim dogoditi.
Marku je bilo potrebno pokazati kako je Isus bio nevin, osim što je bio
Mesija, ali je opet morao ići dalje od onoga što su mesijanisti već bili
prošli: želio je oslikati Isusa kao Sina Božjeg i spasitelja
čovječanstva, ne ‘samo’ kao Mesiju Židova. Marko je morao biti taj koji
će prebaciti krivicu za raspeće na Židove i koji je oslobodio krivice
Pilata, pokazujući kako je bio pod pritiskom rulje. (Ako je sve ovo bilo
s Božjom namjerom, ipak je progon Židova kroz stoljeća, naravno, bio
nevjerojatno nepravedan i nerazuman. Kao i lik Jude Iskariota, sigurno
je da oni nisu mogli ‘zaslužiti’ takvo ocrnjivanje samo zato što su
poduzeli akciju koja je omogućila da volja Božja bude ispunjena – i koja
je dovela do spasenja svijeta.)
Na početku poglavlja 14 Markova evanđelja imamo "glavne svećenike i
pismoznnce”,”kako traže način da uhite Isusa uz pomoć neke varke i da ga
zatim ubiju”. Ova zavjera za ubojstvo nije samo nastavak Markove priče o
židovskoj uroti protiv Isusa. To je i tema uzeta iz Psalama:
"Oni koji žele moju smrt postaviše zamke, oni koji žele da mi naude
govore o mojoj propasti; cijelog dana oni smišljaju prevaru.” (Ps.
38.12)
"Jer moji neprijatelji govore protiv mene; oni koji čekaju da me ubiju zajedno kuju zavjeru.” (Ps.71.10)
Izdaja Isusa od prijatelja koji jede s njim (Marko 14.18) uzeta je iz
Psalma 41.9 (citiran i ranije). Spominjanje duše pune tuge (Marko
14.34) podsjeća na riječi Psalma 42.6, 42.11 i 43.5. Kad Isusa izvode
pred Sinedrij (Marko 14.53) aludira se na Psalm 2:
"...vladari se okupljaju protiv Gospodina i protiv Pomazanika” (Ps. 2.2)
Lažni i konfliktni dokazi protiv Isusa spominju se u Markovom poglavlju
14 u stihovima 56, 57 i 59. U Psalmima nalazimo "lažni svjedoci istupiše
protiv mene” (Ps. 27. 12), "bezobzirni svjedoci istupiše” (Ps. 35.11),
"lažne optužbe” (Ps. 35.20) i "pokvareni ljudi i prevaranti otvoriše
usta protiv mene; govorili su protiv mene svojim lažljivim jezicima”(Ps.
109.2).
Zadovoljavajuće biblijske reference trebale bi biti nedovoljne da se
bilo tko uvjeri u povijesnu istinu. Priča mora i zvučiti razumno.
Zasigurno, bilo tko koji kuje zavjeru i izvodi lažne svjedoke automatski
bi ih poučio kako treba, tako da njihovi iskazi budu konzistentni.
Intrigantni dio izvješća o suđenju jest navod da je jedna Isusova izreka protiv samog Hrama činila dio optužbi protiv njega:
"Čuli smo ga kako kaže, ‘Razorit ću ovaj Hram napravljen ljudskim rukama
i za tri dana sagraditi drugi, koji neće biti napravljen ljudskim
rukama’.” (Marko 14.58)
Ovo izgleda u najmanju ruku kao jedna verzija istinite Isusove izreke,
prije nego nešto što je izvađeno iz dokumenata Starog zavjeta. Rečeno je
da je to artificijelna konstrukcija, sa svojim navodno jasnim
referiranjem na tri dana i na uskrslog Krista kao duhovnog hrama, u
kontrastu sa inferiornim materijalnim hramom. Međutim, u Tominom
evanđelju imamo sličnu izreku, nažalost oštećenu i nepotpunu:
"Isus je rekao, ‘Razorit ću (ovu) kuću i nitko je više neće moći sagraditi (…)” (Toma 71)
Nije dat nikakav kontekst i nikakva aluzija na s ovim povezane izreke.
Je li ovo doista referenca na Hram, ili prvobitno izreka u posve
drugačijoj situaciji, čije je značenje za nas izgubljeno? Je li takva
izreka, krivo shvaćena, stvarno bila dio optužbi protiv Isusa, kasnije
‘redigiran’ od Marka da bi ga ‘kristijanizirao’? Možda to nikad nećemo
saznati.
Marko ponavlja ideju da je Isus ostao šutljiv pred svojim tužiteljima,
kao što je bio šutljiv i pred Sinedrijem u 14.61 i onda pred Pilatom u
15.5. I opet, ovo nema ničega zajedničkog s izvješćem jednog očevidca, a
ima puno veze sa biblijskim referencama. Nalazimo ‘čija usta ne mogu
ponuditi nikakav odgovor’ u Psalmu 38.14 i ‘Bio sam šutljiv; nisam htio
usta otvoriti’ u Psalmu 39.9. Najznačajnije od svega, u spisima Izaije o
Sluzi Patniku nalazimo:
"Bio je depresivan i žalostan pa ipak nije otvorio svoja usta; odveden
je kao jagnje na klanje i kao ovca koja je tiha pred onima koji je
strižu, tako ni on nije otvorio usta.” (Iza.53.7)
Osobito je zanimljiv Marko u 14.65 gdje se kaže:”Neki od njih počeše da
ga pljuju i stavivši mu povez preko očiju počeše ga udarati šakama i
vikati, ‘Igraj proroka!’ i pomoćnici ga obasuše kišom udaraca.” Ovaj
stih je kao japanska slagalica, konstruirana kao sastavljanje u jedno
riječi iz grčke verzije Izaije 50.6, 53.3-5, Mikaha 5.1 i Prve knjige o
kraljevima 22.24. Spominjanje poveza preko očiju dolazi naprosto zbog
krivog prevođenja i nerazumijevanja riječi "Kao netko od koga ljudi
kriju svoja lica” iz Izaije 53.3.
Kod Marka u 15.20 i 15.29, Isusu se rugaju i ismijavaju ga. Postoje
brojne reference o ruganju i preziru i dobacivanju uvreda u Psalmima
22.6-7, 69.7, 69.10-12 i 109.25 te u pasažima o Sluzi kod Izaije u 50.6 i
53.3. Kod Marka u 15.24 vojnici dijele njegovu odjeću i bacaju kocku
da odluče tko će što dobiti. Ovo je napisano samo da bi se zadovoljio
Psalm 22.18: "Dijele moje odijelo između sebe i bacaju kocku za moju
odjeću.” Zatim se za Isusa kaže da je raspet između dva lopova (Marko
15.27); no ovo je vjerojatno da bi se zadovoljilo ono "I bio je ubrojen
među prijestupnike” iz Izaije 53.12.
Tijekom njegovog vremena na križu, "nastupi pomrčuina nad cijelom
zemljom” (Marko 15.33). Opet bismo rado potražili biblijske reference,
pa nalazimo zamračenje neba i sunca kod Izaije 13.10 i 50.3 kao i ovo u
Knjizi Amosa:
"Učinit ću da sunce siđe u podne i zamrači zemlju usred bijela dana. " (Amos 8.9)
Pored viđenja svega ovoga kao ispunjenog proročanstva, besmisleno je
racionalizirati glede ovakvih stvari, kao što je spominjanje pomrčine
sunca (kao što to čini Luka u 23.44). Bila je to standardna procedura
tvrditi da su se takvi ‘znaci’ dogodili prilikom smrti velikih rabina,
na primjer, kako bi se ukazalo na božansko ili kozmičko značenje
događaja.
Izvor nesporazuma u prošlosti bile su navodne posljednje riječi Isusove
na križu, "Moj Bože, moj Bože, zašto si me ostavio?” (Marko 15.34). Ovo
je daleko od toga da bude krik očaja jednog (kako se sugeriralo)
propalog mesijanskog kandidata, koji je očekivao da će Bog odgovoriti na
buntovničku akciju u hramu dovođenjem Posljednjeg Suda i Kraljevstva.
To su uvodne riječi Psalma 22. Židovi su interpretirali ovu rečenicu
posve drugačije, ne kao izraz očaja. Židovi su znali da je taj Psalm kao
cjelina molitva za pomoć u trenutku nevolje, da je u stvari izražavao
povjerenje u Boga i dobijanje njegove božanske pomoći.:
"Jer me on nije prezreo niti uznosito pogledao na patnje nesretnika;
nije sakrio svoje lice od njega nego je čuo njegov krik za pomoć. "
(Ps. 22.24)
Mada bi Židovi to razumjeli kako treba, pisci kasnijih evanđelja po
Luki i Ivanu shvatili su da je tu moguća kriva interpretacija kršćana.
Luka je radije stavio "Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj” iz Psalma 31
(Luka 23. 46). Ivan je uvijek birao kako će ilustrirati svoje poente na
svoj vlastiti način, pa je stavio "Svršeno je” (Ivan 19.30).
Kod Marka u 15.36 čitamo - "netko je potrčao i zamočio spužvu u ocat i
stavljajući je na trstiku dade mu da pije.” Trpljenje zbog žeđi spominje
se u Ps. 22.15 i 69.3 a u Psalmu 69.21 nalazimo "Staviše žuč u moju
hranu i dadoše mi octa za moju žeđ”. Marko ne spominje žuč, ali Matej,
znajući za značenje ove reference, spominje žuč u 27.34.
Marko ne spominje probadanje ruku ili boka (kao što to čini Ivan u 19.34
i 20.25), niti stopala (kao što podrazumijeva Luka u 24.39). Doista,
posve je moguće da je, kao i mnoge druge žrtve raspinjanja, Isus bio
konopima vezan za križ i da uopće nije bio prikovan. Međutim, bilo je
puno biblijskih referenci koje su se mogle primijeniti na takvu
situaciju:
"Oni probodoše moje ruke i stopala.” (Ps. 22.16)
"Bio je proboden zbog naših grijeha.” (Isa. 53.5)
"Gledat će me, čovjeka koga su probili.” (Zah. 12.10)
Kod Marka u 15.37 , "Isus je povikao jakim glasom i izdahnuo po
posljednji put”. Nažalost, nekoliko sati na križu i apsolutno nitko ne
bi imao snage da ispusti glasni krik. Ovo je izvučeno ili kao krik za
milost u Ps, 31.22 ili krik za pomoć u Ps. 39.12.
Nikave izdaje, nikakvog Petrova nijekanja, nikakvih lažnih svjedoka,
nikave šutnje pred njegovim optužiteljima. Nikakvog ruganja, nikakve
kocke za odjeću, nikakve pomrčine u podne. Nikakvih posljednjih riječi
na križu, nikakvog octa, nikakvog smrtnog krika. Sve je to izvađeno iz
Psalama i Proroka. Kako frustrirajuće malo povijesti imamo oko događaja
koji je značio tako mnogo toliko velikom broju ljudi kroz vijekove. |
