GLAVA DVADESETPRVA
SKRIVENO I OTKRIVENO
Rimsko Carstvo bilo je multikulturalno i vlasti su bile veoma tolerantne
prema mnogim različitim pristupima religiji. Židovi su uživali ne samo
zaštitu nego i povlašteni tretman. Ustanak je svemu tome učinio kraj.
Doista je veoma teško pokušati donijeti prosudbu do koje mjere je
reakcija protiv Židova prerasla u progon kršćana. Ima veoma malo dokaza o
zvaničnom progonu. Neronova akcija u 65. godini poslije Krista bila je
izolirani događaj, ograničen samo na Rim. Sljedeći zabilježeni zvanični
postupak prema kršćanima dogodio se više od četrdeset godina kasnije,
početkom drugog stoljeća, kad je car Trajan progonio kršćane. Međutim, i
ovaj put, stvar je bila lokalizirana i odigravala se u provinciji
Pontus Bitinija, južno od Crnog mora. Na kraju krajeva, u tim ranim
godinama kršćana je naprosto bilo premalo da bi carstvu trebala bilo
kakva utvrđena politika prema njima.
Pa ipak, naši najraniji kršćanski izvori, svi bez razlike, spominju na
ovaj ili onaj način odbacivanje i/ili progon – Pavlove Poslanice,
Evanđelje Q, Tomino evanđelje i Markovo evanđelje. Ova stvar ima,
naravno, više aspekata, ne samo jedan: odbacivanje Židova u granicama
Palestine u prvim godinama Isusovog pokreta, kao i reakcije u poganskom
svijetu nakon Ustanka protiv bilo kakvih skupina povezanih sa Židovima.
Razumna je pretpostavka da su poganski kršćani, koji su bili građani
Rimskog carstva, vjerojatno privlačili pozornost prema njihovu pokretu
odbijanjem da sudjeluju u prinošenju žrtava državnom bogu ili da
tituliraju kip cara kao ‘Gospodina’. Tu je i činjenica da je svaka mala
skupina koja teži uspostaviti svoj identitet i obraniti svoje
preživljavanje osobito paranoična prema ‘autsajderima’ i tome kako ih
oni percipiraju.
Marko stavlja u usta samom Isusu riječi smirivanja i ohrabrenja za one kršćane koji su izvrgnuti proganjanjima:
"Budite oprezni: predavat će vas sinedrijima, premlaćivati u sinagogama i
stajat ćete pred upraviteljima i kraljevima zbog mene, da posvjedočite
pred njima, jer Dobra vijest mora prvo biti proglašena svim narodima. I
kad vas povedu da vas predaju nemojte unaprijed brinuti što ćete kazati;
ne, recite sve što vam se da kad dođe vrijeme, jer niste vi koji ćete
govoriti: bit će to Duh Sveti. Brat će izdati brata u smrt i otac svoje
dijete; djeca će ustati protiv svojih roditelja i pustiti ih da izgube
život. Vas će mrziti svi ljudi zbog mog imena, ali čovjek koji ostane
čvrst do kraja, bit će spašen.” (Marko 13.9-13)
Ako je ovo bilo ubrzo poslije Ustanka, nisu li članovi Markove zajednice
bili pozivani na saslušanje glede židovskih veza s njihovom vjerom?
Neugodnost govorenja pred sudom bila bi dosta traumatična za većinu ovih
jednostavnih i neobrazovanih ljudi i Marko im je možda pružao veliku
psihološku i emocionalnu potporu u ovom pasusu. Je li bilo izdajstva i
dezerterstva u njihovim redovima koje sada Marko prikazuje kao nešto što
je sam Isus unaprijed rekao? Ili su reference na razbijanje porodica
samo još jedna referenca na Stari zavjet, možda Mikaha 7.6?
Iznesena je sugestija da bi ovdje mogla biti još jedna referenca na
Psalme: "Govorit ću o vašem statusu pred kraljevima i neću se
osramotiti.” (Ps. 119.46)
Ipak, početak pasusa kod Marka svakako je određeniji od ovoga – dovoljno
određen da se referira na ono što znamo o Pavlovim iskustvima. Možda je
ovo prosto bila referenca na ranija proganjanja, a ne ondašnja? Ranija
prošlost, naime, kad je Marko pisao, ali još uvijek u budućnosti u
vrijeme kad je Isus ovo navodno izrekao.
Sigurno je da možemo odbaciti riječi o proglašenju evanđelja svim
narodima. Da je Isus ovo rekao, ne bi bilo toliko podjele među
mesijanistima oko toga da li prihvatiti ili napraviti kompromis s
poganskim obraćenicima.
Kakav god da je bio prvobitni kontekst i namjera, poruka je bila tu za
mnoge kasnije naraštaje kršćana. Može se dogoditi da ćete trpjeti i biti
progonjeni zbog vašeg vjerovanja, ali čuvajte vjeru: primit ćete
božanski naputak i pomoć, a nagrada će biti velika.
Marko je imao osobito težak problem s pokušajima da razdvoji skupinu
koja je obožavala nekoga koga su zvali Kristom od onih političkih
agitatora, Židova, koji su i sami sigurno bili poznati po tome da govore
o nasljedovanju Krista, političkog Mesije. Marko je možda baštinio
mesijanističku tradiciju iskvarene pravde na suđenju Isusu, ali da bi
postigao svoje vlastite ciljeve sigurno je da ju je iskvario još više.
Mora biti da je Marko bio taj koji je pomakao naglasak na židovsko
suđenje, prenoseći odgovornost za rimsku egzekuciju s Rimljana na
Židove. Mora biti da je to bio Marko koji je prebacio razloge za smrtnu
presudu s političkih optužbi pred Pilatom ("Je si li ti kralj Židova?”
15.2) na optužbu za blasfemiju pred Sinedrijem (14.64). Psihološki i
kulturalno je nezamislivo da su jeruzalemski mesijanisti, sve Židovi,
mogli učiniti bilo jedno ili drugo.
Optužba za blasfemiju čini nam se kao čudna ideja. ‘Blasfemija’ je
prvobitno značila proklinjanje Božjeg imena (Lev. 24.10-16, 24.23),
premda izgleda da je kasnije rabljena u širem smislu: kod Marka 2.7 Isus
je optužen za blasfemiju zbog toga što je opraštao grijehe u Božje ime.
Kad je doveden pred Sinedrij, ono što je čini se razljutilo Visokog
svećenika bio je potvrdni odgovor na sljedeće pitanje: "Jesi li ti Krist
… Sin Blagoslovljenoga?” (14.61) Ovo je posve neuvjerljivo, bilo kao
riječi ili kao reagiranje židovskog Visokog svećenika. Samo je poganska
crkva, slijedeći Pavla, identificirala ‘Krista’ i ‘Sina Božjeg’, a kod
Židova, uporaba bilo koje od ovih fraza, pa ni riječi ‘Sin
Blagoslovljenoga’, ne bi uzrokovala čak ni optužbu za blasfemiju, a
kamoli osudu na smrt.
Ključ za prvobitni razvoj ideje o optužbi za blasfemiju leži možda u
deuteronomijskom prokletstvu svakoga tko je obješen na drvo.
Mesijanistički Židovi bili su percipirani kao počinitelji blasfemije ili
praktične blasfemije zbog propovijedanja koncepta raspetoga Mesije,
koji je toliko šokantan za striktne Židove. Pogani ne bi bili u stanju
razlikovati ovo od svoje vlastite kulturne perspektive. Ako je za
kršćane blasfemija kad tvrde da je Isus bio Mesija, onda bi to bila
blasfemija i za Isusa, kad je govorio o sebi.
Ako su Židovi doista našli Isusa krivim za kapitalni prijestup, oni bi
ga sami ubili. Ne bi bilo nikakve potrebe predavati ga Rimljanima i
‘uvjeravati’ ih da ga razapnu. Ivanovo evanđelje ide dalje od Marka
pokušavajući opravdati ovu anomaliju, time što piše kako su Židovi
"tvrdili da njima nije bilo dopušteno pogubiti čovjeka” (Ivan 18.31).
Međutim, prema Djelima, Stjepan je kamenovan od vijeća samo nekoliko
godina kasnije (Djela 7. 58-60). Također, imamo očuvani natpis s Hrama
koji kaže, "Nijedan stranac ne smije ući preko barijere i zida. Tko bude
uhvaćen da to čini morat će samoga sebe okriviti za smrt koja će
uslijediti.” Ova prijetnja ne bi mogla biti napisana da hramske vlasti
nisu imale pravo na egzekuciju.
Toliko o citatu iz Izaije 56.7, "Moja kuća zvat će se kućom molitve za
sve narode”, koji je navodno izrekao Isus kod Marka 11.17.
U stvari, Židovi su bili pozitivno ksenofobični glede potencijalnog
onečišćenja svoga svetog hrama. Postojale su kamene ploče na određenim
razmacina opominjući na grčkom i latinskom jeziku na zakone o ritualnom
očišćenju. Čak i radnici na izgradnji hrama morali su biti posebno
posvećeni kao svećenici.
Prvobitni mesijanisti jedva da bi ispričali priču o ‘čišćenju’ hrama na
način koji je učinio da je zazvučala kao akcija u ime pogana. Oni bi,
što je mnogo vjerojatnije, preferirali pretkazanje iz recentnih Psalma
Solomona (ne jedan od dokumenata koji su na kraju bili uključeni u
Bibliju) da će Sin Davidov izbaciti pogane ne samo iz hrama nego i iz
samog Jeruzalema.
Marko je, međutim, bio mnogo kilometara, dvije generacije, jedan veliki
rat i cijelu jednu kulturu daleko od prvobitnih židovskih mesijanista.
Mogao je vidjeti uništenje hrama kao zasluženu sudbinu Židova koji su
okrenuli leđa stvarnome Mesiji, koji su inzistirali da ostanu slijepi za
njegovu božansku misiju. Marko je mogao proći sa svojim literarnim i
dramatičnim doskočicama zato što židovski vođe koji su stajali iza ove
tobožnje zavjere protiv Isusa više nisu postojali da bi istupili s
drugačijom stranom cijele priče.
Markove dosjetke uključivale su stvaranje besmislenog običaja koji je
dopuštao Židovima da traže oslobađanje jednog zatvorenika, pa čak i
opasnog terorista, kao i lik zvani Baraba. Kao što sam spomenuo ranije,
ovo je ime dovoljno čudno da ne bude autentično. Zanimljivo je da neki
od starih rukopisa Matejevog evanđelja daju njegovo puno ima kao Isus
Baraba (u Mat. 27.16-17). Znanstvenici općenito vjeruju da je ovo
originalno čitanje.
Moguće je da je i Markovo prvobitno evanđelje govorilo to isto.
Originalni grčki tekst kod Marka u 15.7, preveden kao ‘čovjek zvan
Baraba’, zapravo je još malo čudniji od toga, jer riječi u grubo znače
‘neki Baraba’. Međutim, ako je ispred toga stajalo ime Isus, bilo bi
savršeno prirodno prevesti ‘Isus Baraba’ (ili zvan ‘Baraba’). Bila bi to
onda točno ista rečenica kao kod Mateja koji govori o ‘Isusu koga zovu
Krist’ (Mat. 1.16, 27.17, 27.22) i ‘Šimun koga zovu Petar’ (Mat. 4.18,
10.2).
Marko je stvorio ovog drugog Isusa da bi pružio antitezu između dobrog
Isusa i zlog Isusa, kako bi naglasio, prvo, kako su Rimljani pokušali
osloboditi Isusa Krista i drugo, kako su Židovi napravili pogrešan
izbor. U svom originalnom kontekstu ime Isus ili Jošua bilo je savršeno
obično ime. Međutim, daleko od Palestine, u zajednicama prve crkve, koje
su govorile grčkim jezikom, ovo ime je ubrzo počelo da se poštuje kao
sveto ime. Uvrijeđeni idejom kriminalca koji se zove Isus i ne
uspijevajući razumjeti da kvare Markov književni efekt, rani prepisivači
evanđelja su, međutim, izbacili ovo ime iz teksta.
Važna poenta još je uvijek funkcionirala, čak i u malo cenzuriranom
evanđelju. Markova zajednica bi bila u manje opasnom položaju ako bi
mogla biti percipirana kao ne samo nežidovska, nego i politički
bezopasna. Priča je pokazala da Rimljani nisu mogli pronaći ništa loše
kod Isusa, pa stoga, implicite, niti kod njegovih sljedbenika.
Kršćanstvo nije bilo buntovno. Njegovi sljedbenici nisu zaslužili da
trpe pod rimskim neprijateljskim stavom, koji je zapravo bio uperen
protiv židovskog nacionalizma, za koji oni nisu bili zainteresirani.
Iako je činjenica da su Isusa raspeli Rimljani, nema nigdje rimskih
‘loših dečki’ u ovom evanđelju. Samo židovskih (i natprirodno
demonskih).
Ovaj je motiv osigurao to da je rana crkva čuvala kao blago, sa svojim
vlastitim razlozima, jednu posebnu priču o Isusu, koga su izazvali na
temu plaćanja poreza caru, i koji je odgovorio, "Vratite caru ono što je
carevo a Bogu ono što je Božje” (Marko 12.17). U svom prvobitnom
kontekstu Isus je stavljao materijalne brige u pravu perspektivu,
odbacujući ih zapravo kao trivijalne u odnosu na duhovna pitanja. Za
Marka i njegove čitatelje, međutim, ovaj komentar je bio reinterpretiran
i istaknut kao primjer da je sam Isus podupro lojalnost prema imperiji.
Prema tome, bilo bi krajnje nezgodno za Marka otkriti da je jedan od
Isusovih sljedbenika bio (ili ranije bio) zelot. Suvremeni prijevodi
Markova teksta uvijek kažu ‘Šimun zelot’ (Marko 3.18) ali ovo zamračuje
pozadinu. Marko ga je zapravo nazvao Šimun Kananaios, što je u Bibliji
Kralja Jakova (Jamesa) u Engleskoj prevedeno kao ‘Šimun Kananac’ (i u
Hrvata jednako – primjedba prevoditelja). Ovo ime Canaanite nije značilo
ništa u grčkom jeziku: Marko je nastojao prikriti činjenicu da bi
pravilni prijevod aramejske riječi Kanna bio zelot, čime bi se otkrilo
prisustvo antirimskog revolucionara među najbliskijim Isusovim
sljedbenicima.
Nije bilo slučajno što je Marko potisnuo ovu činjenicu.Već smo vidjeli
da je Marko objašnjavao židovske običaje (7.3-4) svojim nežidovskim
kršćanskim čitateljima. Pogledajmo ove primjere truda koji je Marko
ulagao kako bi objasnio aramejske ili hebrejske nazive:
"...i Ivan, brat Jakova, kojima je od dao ime Boanerges ili ‘Sinovi Groma’…” (3.17)
"I uzimajući dijete za ruku on joj reče, "Talitha, kum!” što znači, ‘Djevojčice, kažem ti da ustaneš’.” (5.41)
"...i on mu reče, ‘Ephphatha’, to jest, ‘Otvori se’.” (7.34)
"Dovedoše Isusa do mjesta koje se zove Golgotha, što znači mjesto lubanje.” (15.22)
"I u devet sati Isus uzvikne jakim glasom, ‘Eloi, eloi, lama
sabachthani?’ što znači, ‘Moj Bože, moj Bože, zašto si me napustio?’”
(15.34)
Razmislite koliko novoga sve ovo otkriva, na nekoliko zanimljivih
načina. Kao prvo, priče u kojima se nalaze neke aramejske rečenice
sigurno su došle od prvih mesijanista ili od samog Isusa, budući da ne
bi bile razumljive kasnijim propovjednicima, čiji je maternji jezik bio
grčki. Drugo, Markovi čitatelji nisu poznavali aramejski. Treće, oni su
ipak znali tko su zeloti; i četvrto, prevođenje Šimunovog nadimka bilo
bi stoga u najmanju ruku nezgodno, a možda i opasno, u vrijeme kad je
Marko pisao. Zato je logično pretpostaviti da je Marko pisao kad su
zeloti bili još uvijek ‘vruća vijest’ i ovo otkriće moglo je vrlo
vjerojatno izazvati snažne reakcije. Luka, koji je vjerojatno pisao
između deset i dvadeset godina kasnije, kad je političko i emocionalno
ozračje oko židovske bune bilo znatno ohlađeno, nije bio inhibiran
nazvati ovog učenika ‘Šimunom zelotom’ (vidi Luka, 6.15 i Djela 1.13).
Sam Marko možda nije niti vjerovao da će se svijet još uvijek vrtiti i
poslije dvadeset godina. Pretpostavljam da se mora priznati da je
očekivanje brzog kraja svijeta bilo logičan dio kršćanstva od samog
početka. To je dio njegove vlastite unutrašnje konzistentnosti. Na kraju
krajeva, ako su život i smrt Isusa percipirani kao ispunjenje
proročanstava židovskih svetih spisa i židovskog Zakona, onda je Božji
plan realiziran. Što nam je Bog još ostavio za činiti? (Možda da čekamo
izum televizije, tako da Posljednji Sud bude adekvatno pokriven i
prikazan na CNN i BBC?)
Ovo je nastavak Pavlovih gledišta da je raspeće bilo prva važna faza u
Božjoj konačnoj intervenciji u povijesti, koja će dovesti do zbacivanja
snaga zla i uspostavljanja božanskog Kraljevstva.
Sama je povijest doprinijela pobuđivanju apokaliptičkih očekivanja
kršćana, serijom znakovitih događaja. Bila je velika glad oko dvadeset
godina prije izbijanja židovskog revolta; zemljotresi, petnaest godina
kasnije; progon kršćana u Rimu od Nerona; pojavljivanje drugih
pretendenata na nalog Mesije, sam Rat i zatim strašno uništavanje mjesta
koje su mesijanisti poštovali kao središte duhovnog autoriteta,
Jeruzalema.
Kraj je sigurno bio blizu i Isus će se sada vratiti. Možda je prošlo
nekoliko mjeseci nakon vijesti o uništenju hrama i kršćani su bili
zbunjeni ovim osječajem antiklimaksa, a možda su neki od njih bili i
ismijavani, pa su polako počeli gubiti svoju vjeru. Ovo je vjerojatno
bio još jedan razlog za pisanje Markova evanđelja: potreba da se potvrdi
kako su njihova vjerovanja bila ispravna, ali i unošenje note opreza
glede tajminga, kako bi se kontroliralo svako uzbuđenje izazvano
davanjem bilo kakvih prenagljenih obećanja.
Marko ovo rješava sjajno, unoseći osjećaj napetosti, vješto kao sam
Alfred Hitchcock. On se vrti oko uvjeravanja da je kraj skoro došao i
‘ne još’; zatim podsjeća da je kraj vrlo, vrlo blizu, a onda se povlači i
kaže da mi stvarno ne znamo kad:
"I on im reče, ‘Zaista, kažem vam da neki koji ovdje stoje neće okusiti
smrt prije nego što vide da je kraljevstvo Božje došlo u sili’.”(9.1)
"...kraj još neće biti. Jer narod će se boriti protiv naroda i
kraljevstvo protiv kraljevstva. Bit će zemljotresa tu i tamo; bit će
gladi. Ovo je početak porođajnih muka…” (13.7-8)
"...vidjet će Sina Čovječjeg kako dolazi na oblacima s velikom moći i
slavom…kad vidite da se događaju ove stvari, znajte da je on blizu, pred
samim vratima. Zaista vam kažem, prije nego prođe ovaj naraštaj sve će
se ove stvari dogoditi…Ali što se tiče tog dana i sata, nitko ne zna,
čak ni anđeli na nebu, niti Sin; nitko osim Oca. Ali budite pripravni,
budite budni, jer vi nikad ne znate kad će doći vrijeme.” (13.26,
13.29-30, 13.32-33)
Uočite da Isus govori o Sinu Čovječjem u trećem licu. Nigdje u
evanđeljima on ne prisvaja titulu za sebe, osim u očito lažnim
proročanstvima koje je stvorila rana crkva (na primjer, Marko 10.33-34)
ili teologija koja se razvila poslije njegove smrti (Marko 10.45). Mark
10.33-34) or theology developed after his death (Mark 10.45). Iznesena
je sugestija da je možda sam Isus koristio ovaj termin jako često, da bi
ostavio utisak na svoje sljedbenike, pa je onda njegovo identificiranje
s ovim likom projicirano unazad u priče o njegovu životu od strane rane
crkve, koja je očekivala da će se on vratiti u nakoj natprirodnoj
kataklizmi.
Markovo korištenje proročanstava važan je dio njegove vjere u Drugi
Dolazak i Posljednje Dane. Načelo ispunjenja proročanstava u osobi i
smrti Isusa bilo je, naravno, utvrđeni dio kršćanskog učenja i
opravdanja. Marko vodi načelo dalje i pretvara Isusa u Vrhovnog Proroka.
Moje je mišljenje da Marko ozbiljno pretjeruje u ovome. Čak ako se upute
učenicima gdje će naći magarčića za ulazak u Jeruzalem (11.2-3) i gdje
naći prostoriju za Posljednju Večeru (14.13-16) i mogu klasirati kao
unaprijed dogovoreni aranžman prije nego proročanstvo, proročanstava
ipak i dalje ima u obilju: izdaja Jude, odricanje Petrovo, spominjanje
gladi, zemljotresa i rata, progoni i pojavljivanje lažnih Mesija. Povrh
svega, imamo tri pretkazanja o Pasiji i Uskrsnuću (8.31, 9.31,
10.33-34). Ova tri pretkazanja su toliko specifična da bi ideja kako su
učenici bili dovoljno prisebni da zapamte pretkazanja, pa da zatim budu
iznemađeni, zbunjeni ili uplašeni događajima u Jeruzalemu ili
zaprepašteni uskrsnućem, bila doista jako smiješna.
Međutim, za Marka i njegove čitatelje, poenta je bila da su od svih ovih
pretkazanja neka bila i ostvarena za vrijeme Isusova života, a druga su
se obistinila poslije njegova života, ali prije nego je Marko pisao –
osim jednog. Jedino preostalo pretkazanje bilo je dolazak Sina
Čovječjeg i Kraljevstva. Pa ako su sva ostala dokazano bila
točna…Suvremenom čitatelju ovo bi tebalo doista biti psihološki
transparentno i viđeno kao dirljivo naivno, prije nego poštovano i
uvjerljivo.
Postoje dva zanimljiva i intrigantna stiha kod Marka, a rješenje njihove
tajne leži u fascinantnoj i mutnoj ranoj povijesti i crkve i samog
evanđelja. Prvi takav stih je 10.46: ”Stigli su do Jerihona; i dok je on
napuštao Jerihon sa svojim učenicima…” Zašto uopće spominjati Jerihon?
Osim ako, naravno, neka ranija verzija evanđelja nije uključivala i
događaje koji su se desili u Jerihonu, ali koje je neki prepisivač rane
crkve morao cenzurirati. Drugi intrigantni stih nalazi se odmah nakon
uhićenja Isusa, kad neki mladić, koji ranije nije spomenut niti
objašnjen, ostavlja za sobom laneno platno koje je njegov jedini komad
odjeće, pa zatim trči gol (14.51.52).
Ne tako davno, 1958. godine, američki znanstvenik Morton Smith otkrio je
kopiju fragmenta jednog pisma Klementa iz Aleksandrije (prvobitno
datirano u drugoj polovini drugog stoljeća), gdje se navode izvatci iz
nekakvog Markovog Tajnog Evanđelja. Kako izgleda, ono je koegzistiralo
s ‘javnom’ verzijom Marka i koristilo se u nekoj skupini čiji je pristup
kršćanstvu sve više išao u gnostičkom pravcu, tretirajući krštenje kao
‘misterij’ koji je inicirane uvodio u skriveno znanje o Božjem
krajevstvu.
Postoje dva izvatka iz ovog Tajnog Evanđelja. Prvi dolazi poslije 10.34
kod ‘našeg’ Marka (neposredno poslije trećeg pretkazanja Pasije). To je
priča o tome kako je Isus čudesno podigao mladog čovjeka koji je malo
prije toga umro, učinivši to na molbu mladićeve sestre. Mladić je
"pogledao Isusa, zavolio ga i počeo ga moliti da bude s njim”. Isus daje
ovom mladom čovjeku upute za sljedećih šest dana:
"I kad je došlo veče, mladi čovjek je otišao k njemu, odjeven jedino u
laneno platno. Proveo je tu noć s njim, jer ga je Isus poučavao o
tajnama kraljevstva Božjeg.”
Drugi izvadak se nalazi između "Oni dođose do Jerihona” i "Kad su napuštali Jerihon:
"Sestra mladićeva koga je Isus volio bila je tamo, zajedno sa svojom majkom i Salomom, ali je Isus odbio da ih vidi.”
Ovi izvatci mogu biti kratki, ali za znanstvenike koji proučavaju
Bibliju pravi su dinamit. Priča o mladom čovjeku koji ustaje iz mrtvih
prvobitno je bila priča korištena u Ivanovom evanđelju kao Podizanje
Lazara. Ranije se mislilo da je ona unikat kod Ivana i vjerojatno
kreirana od Ivana. Ispitivanje ovih priča otkriva da nijedna od njih
nije kopija druge, nego da su oba autora koristila prvobitnu priči o
čudu, svaki na svoj način.
Ovdje imamo još jedno spominjanje Salome (koja se u Novom zavjetu
pojavljuje samo kod Marka). Imamo razloge za mišljenje da spominjanje
Jerihona nije bilo bez veze. Imamo objašnjenje o mladiću u platnu u
Getsemanskom vrtu - on je sudjelovao u ritualu krštenja, noseći samo
laneno platno kao odjeću, pa je tako bio pripravan za uronjenje. I možda
je ovaj ‘mladi čovjek u bijeloj odjeći’ trebao biti, po Markovoj
namjeri, ista osoba koja je govorila Mariji Magdaleni kod Isusova
praznog groba.
Također možemo razumjeti zbog čega je sve ovo moglo biti redigirano:
bilo je lako podložno krivom tumačenju. Sekta koja se zvala
Karpokracijani odlučili su protumačiti ove pasuse u seksualnom smislu,
radije nego tako da je sve to bilo vezano za produžene ceremonije, koje
su dopuštale iniciranome da uđe u tajne ekskluzivnoga znanja.
Zaprepaštene takvim sugestijama, više ‘konvencionalne’ (manje
‘gnostičke’) kršćanske crkve odlučile su cenzurirati Marka kod izrade
novih kopija.
Očito je da je naše Evanđelje po Marku treće izdanje: moralo je
postojati originalno Evanđelje po Marku, a onda, kako se može
pretpostaviti, "Tajno Evanđelje”, sa svojim gnostičkim dodatcima za
inicirane članove posebne zajednice (ili tipa zajednice) i onda
cenzurirana verzija toga koja je završila u Novom zavjetu.
Završna tajna Evanđelja po Marku jest način na koji završava. Unutar
nekoliko godina nakon njegova dovršenja, drugi kršćani su počeli
dolaziti do mišljenja da je zagonetno. Zašto je završilo s uplašenim
ženama kod praznog groba? Jer je sigurno da je prvobitno završavalo sa
stihovima 16.8: najbolji stari rukopisi tu završavaju, a pokazatelji kod
značajnih ranih kršćanskih pisaca (kao što su Klement iz Rima i
Origen) ne ukazuju na to da bi bilo nekog daljnjeg teksta. Jedan drugi
rani kršćanski pisac, međutim, čije ime nam nije poznato, ali čiji stil
pisanja nije Markov, odlučio je (poslije Mateja i Luke čiji su rukopisi
njemu bili dostupni) da izgladi ove grube verzije završetka i da uskladi
Marka s drugim evanđeljima. Dodao je stihove 9-20 opisujući
pojavljivanje poslije uskrsnuća i dajući poruku nade. Ovo je učinjeno
dovoljno rano da bi većina naših postojećih rukopisa uključivala ili
taj završetak ili neku njegovu varijaciju.
Opet se moglo dogoditi da je Marko ovdje bio krivo shvaćen ili
potcijenjen. On je morao imati dobre razloge, u okviru logike njegovih
vlastitih motiva i vjerovanja, da priču završi tamo gdje je završio.
Sama priča je, naravno, bila podložna napadima. Kad su jednom kršćani
počeli širiti priču o praznom grobu da bi poduprli svoje tvrdnje o
uskrsnuću, jedna od optužbi podinutih protiv njega bila je da su žene
neprosto otišle ka krivom grobu. Marko ih je obranio od ovoga dodajući
prvobitnoj priči stih gdje kaže da su dvije od ovih žena doista
promatrale kad je Josip iz Arimateje položio Isusovo tijelo u grob i da
su one "zapamtile gdje je ono bilo položeno” (15.47). Ovo je bio ‘dokaz’
da su one kasnije otišle do pravog groba.
Što se tiče samog završetka, moramo se podsjetiti da je Markovo
evanđelje bilo zamišljeno bez uskrsnuća. Bilo je namijenjeno zajednici
koja je, što se tiče Marka, živjela u kratkom intervalu povijesti između
dva značajna događaja – Raspeća i Drugog Dolaska.
Posve je moguće da je Marko uzeo Evanđelje Križa i njegovo izvješće i
prebacio naglasak dalje od uskrsnuća i više prema značenju Isusove smrti
na dva načina. Prvo, kako je sačuvano u Petrovom evanđelju, riječi o
Isusu kao pravom Sinu Božjem nisu bile prvobitno izrečene u trenutku
njegove smrti. To su izgovorili rimski centurioni koji su čuvali grob.
Oni vide nebo kako se otvara i dva anđela kako silaze i uzimaju sa sobom
Isusa natrag u nebo. Kad treća osoba siđe i ulazi u grob, oni bježe i
govore Pilatu, "Doista, on je bio sin Božji!” (Petar 11.3). Marko je
očito pomicao ovaj trenutak spoznaje od poganske vlasti od trenutka
uskrsnuća natrag prema trenutku smrti na križu.
Drugi način je hipotetična sugestija. Nije poduprta Petrovim evanđeljem,
jer naša postojeća kopija nije kompletna, završavajući kako se čini na
početku priče, koja je vjerojatno uključivala pojavljivanje uskrslog
Isusa. Ono što je Marko mogao učiniti bilo je da premjesti ovo
pojavljivanje poslije uskrsnuća iz svog izvornog dokumenta, pomičući ga
kronološki unazad u vrijeme Isusova života – pretvarajući to u priču o
Preobraženju u poglavlju 9. Lako je zamisliti ovu scenu kao
pojavljivanje poslije uskrsnuća s malim dodatkom.
Marko nije bio jedan od onih kršćana koji bi mogao koristiti reference
na uskrsnuće kao način izražavanja kontinuelne nazočnosti Isusa u
njihovim životima. Za Marka, Isus nije bio nazočan uopće: bio je odsutan
– ali će se ubrzo vratiti. Njegovo uskrsnuće bilo je njegov odlazak
Bogu, odakle će se vratiti. U međuvremenu, vjernici moraju nastaviti
vjerovati i čekati na svoju nagradu. Kao način izražavanja i sumiranja
ovog stava, prazni grob je bio daleko učinkovitiji od ukazanja. |
