GLAVA DVADESETPRVA - 16 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Wednesday
2016-12-07
8:33 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 16 » GLAVA DVADESETPRVA
6:10 AM
GLAVA DVADESETPRVA
GLAVA DVADESETPRVA
SKRIVENO I OTKRIVENO

Rimsko Carstvo bilo je multikulturalno i vlasti su bile veoma tolerantne prema mnogim različitim pristupima religiji. Židovi su uživali ne samo zaštitu nego i povlašteni tretman. Ustanak je svemu tome učinio kraj.
Doista je veoma teško pokušati donijeti prosudbu do koje mjere je reakcija protiv Židova prerasla u progon kršćana. Ima veoma malo dokaza o zvaničnom progonu. Neronova akcija u 65. godini poslije Krista bila je izolirani događaj, ograničen samo na Rim. Sljedeći zabilježeni zvanični postupak prema kršćanima dogodio se više od četrdeset godina kasnije, početkom drugog stoljeća, kad je car Trajan progonio kršćane. Međutim, i ovaj put, stvar je bila lokalizirana i odigravala se u provinciji Pontus Bitinija, južno od Crnog mora. Na kraju krajeva, u tim ranim godinama kršćana je naprosto bilo premalo da bi carstvu trebala bilo kakva utvrđena politika prema njima.
Pa ipak, naši najraniji kršćanski izvori, svi bez razlike, spominju na ovaj ili onaj način odbacivanje i/ili progon – Pavlove Poslanice, Evanđelje Q, Tomino evanđelje i Markovo evanđelje. Ova stvar ima, naravno, više aspekata, ne samo jedan: odbacivanje Židova u granicama Palestine u prvim godinama Isusovog pokreta, kao i reakcije u poganskom svijetu nakon Ustanka protiv bilo kakvih skupina povezanih sa Židovima. Razumna je pretpostavka da su poganski kršćani, koji su bili građani Rimskog carstva, vjerojatno privlačili pozornost prema njihovu pokretu odbijanjem da sudjeluju u prinošenju žrtava državnom bogu ili da tituliraju kip cara kao ‘Gospodina’. Tu je i činjenica da je svaka mala skupina koja teži uspostaviti svoj identitet i obraniti svoje preživljavanje osobito paranoična prema ‘autsajderima’ i tome kako ih oni percipiraju.
Marko stavlja u usta samom Isusu riječi smirivanja i ohrabrenja za one kršćane koji su izvrgnuti proganjanjima:

"Budite oprezni: predavat će vas sinedrijima, premlaćivati u sinagogama i stajat ćete pred upraviteljima i kraljevima zbog mene, da posvjedočite pred njima, jer Dobra vijest mora prvo biti proglašena svim narodima. I kad vas povedu da vas predaju nemojte unaprijed brinuti što ćete kazati; ne, recite sve što vam se da kad dođe vrijeme, jer niste vi koji ćete govoriti: bit će to Duh Sveti. Brat će izdati brata u smrt i otac svoje dijete; djeca će ustati protiv svojih roditelja i pustiti ih da izgube život. Vas će mrziti svi ljudi zbog mog imena, ali čovjek koji ostane čvrst do kraja, bit će spašen.” (Marko 13.9-13)
Ako je ovo bilo ubrzo poslije Ustanka, nisu li članovi Markove zajednice bili pozivani na saslušanje glede židovskih veza s njihovom vjerom? Neugodnost govorenja pred sudom bila bi dosta traumatična za većinu ovih jednostavnih i neobrazovanih ljudi i Marko im je možda pružao veliku psihološku i emocionalnu potporu u ovom pasusu. Je li bilo izdajstva i dezerterstva u njihovim redovima koje sada Marko prikazuje kao nešto što je sam Isus unaprijed rekao? Ili su reference na razbijanje porodica samo još jedna referenca na Stari zavjet, možda Mikaha 7.6?
Iznesena je sugestija da bi ovdje mogla biti još jedna referenca na Psalme: "Govorit ću o vašem statusu pred kraljevima i neću se osramotiti.” (Ps. 119.46)
Ipak, početak pasusa kod Marka svakako je određeniji od ovoga – dovoljno određen da se referira na ono što znamo o Pavlovim iskustvima. Možda je ovo prosto bila referenca na ranija proganjanja, a ne ondašnja? Ranija prošlost, naime, kad je Marko pisao, ali još uvijek u budućnosti u vrijeme kad je Isus ovo navodno izrekao.
Sigurno je da možemo odbaciti riječi o proglašenju evanđelja svim narodima. Da je Isus ovo rekao, ne bi bilo toliko podjele među mesijanistima oko toga da li prihvatiti ili napraviti kompromis s poganskim obraćenicima.
Kakav god da je bio prvobitni kontekst i namjera, poruka je bila tu za mnoge kasnije naraštaje kršćana. Može se dogoditi da ćete trpjeti i biti progonjeni zbog vašeg vjerovanja, ali čuvajte vjeru: primit ćete božanski naputak i pomoć, a nagrada će biti velika.
Marko je imao osobito težak problem s pokušajima da razdvoji skupinu koja je obožavala nekoga koga su zvali Kristom od onih političkih agitatora, Židova, koji su i sami sigurno bili poznati po tome da govore o nasljedovanju Krista, političkog Mesije. Marko je možda baštinio mesijanističku tradiciju iskvarene pravde na suđenju Isusu, ali da bi postigao svoje vlastite ciljeve sigurno je da ju je iskvario još više. Mora biti da je Marko bio taj koji je pomakao naglasak na židovsko suđenje, prenoseći odgovornost za rimsku egzekuciju s Rimljana na Židove. Mora biti da je to bio Marko koji je prebacio razloge za smrtnu presudu s političkih optužbi pred Pilatom ("Je si li ti kralj Židova?” 15.2) na optužbu za blasfemiju pred Sinedrijem (14.64). Psihološki i kulturalno je nezamislivo da su jeruzalemski mesijanisti, sve Židovi, mogli učiniti bilo jedno ili drugo.
Optužba za blasfemiju čini nam se kao čudna ideja. ‘Blasfemija’ je prvobitno značila proklinjanje Božjeg imena (Lev. 24.10-16, 24.23), premda izgleda da je kasnije rabljena u širem smislu: kod Marka 2.7 Isus je optužen za blasfemiju zbog toga što je opraštao grijehe u Božje ime. Kad je doveden pred Sinedrij, ono što je čini se razljutilo Visokog svećenika bio je potvrdni odgovor na sljedeće pitanje: "Jesi li ti Krist … Sin Blagoslovljenoga?” (14.61) Ovo je posve neuvjerljivo, bilo kao riječi ili kao reagiranje židovskog Visokog svećenika. Samo je poganska crkva, slijedeći Pavla, identificirala ‘Krista’ i ‘Sina Božjeg’, a kod Židova, uporaba bilo koje od ovih fraza, pa ni riječi ‘Sin Blagoslovljenoga’, ne bi uzrokovala čak ni optužbu za blasfemiju, a kamoli osudu na smrt.
Ključ za prvobitni razvoj ideje o optužbi za blasfemiju leži možda u deuteronomijskom prokletstvu svakoga tko je obješen na drvo. Mesijanistički Židovi bili su percipirani kao počinitelji blasfemije ili praktične blasfemije zbog propovijedanja koncepta raspetoga Mesije, koji je toliko šokantan za striktne Židove. Pogani ne bi bili u stanju razlikovati ovo od svoje vlastite kulturne perspektive. Ako je za kršćane blasfemija kad tvrde da je Isus bio Mesija, onda bi to bila blasfemija i za Isusa, kad je govorio o sebi.
Ako su Židovi doista našli Isusa krivim za kapitalni prijestup, oni bi ga sami ubili. Ne bi bilo nikakve potrebe predavati ga Rimljanima i ‘uvjeravati’ ih da ga razapnu. Ivanovo evanđelje ide dalje od Marka pokušavajući opravdati ovu anomaliju, time što piše kako su Židovi "tvrdili da njima nije bilo dopušteno pogubiti čovjeka” (Ivan 18.31). Međutim, prema Djelima, Stjepan je kamenovan od vijeća samo nekoliko godina kasnije (Djela 7. 58-60). Također, imamo očuvani natpis s Hrama koji kaže, "Nijedan stranac ne smije ući preko barijere i zida. Tko bude uhvaćen da to čini morat će samoga sebe okriviti za smrt koja će uslijediti.” Ova prijetnja ne bi mogla biti napisana da hramske vlasti nisu imale pravo na egzekuciju.
Toliko o citatu iz Izaije 56.7, "Moja kuća zvat će se kućom molitve za sve narode”, koji je navodno izrekao Isus kod Marka 11.17.


U stvari, Židovi su bili pozitivno ksenofobični glede potencijalnog onečišćenja svoga svetog hrama. Postojale su kamene ploče na određenim razmacina opominjući na grčkom i latinskom jeziku na zakone o ritualnom očišćenju. Čak i radnici na izgradnji hrama morali su biti posebno posvećeni kao svećenici.
Prvobitni mesijanisti jedva da bi ispričali priču o ‘čišćenju’ hrama na način koji je učinio da je zazvučala kao akcija u ime pogana. Oni bi, što je mnogo vjerojatnije, preferirali pretkazanje iz recentnih Psalma Solomona (ne jedan od dokumenata koji su na kraju bili uključeni u Bibliju) da će Sin Davidov izbaciti pogane ne samo iz hrama nego i iz samog Jeruzalema.
Marko je, međutim, bio mnogo kilometara, dvije generacije, jedan veliki rat i cijelu jednu kulturu daleko od prvobitnih židovskih mesijanista. Mogao je vidjeti uništenje hrama kao zasluženu sudbinu Židova koji su okrenuli leđa stvarnome Mesiji, koji su inzistirali da ostanu slijepi za njegovu božansku misiju. Marko je mogao proći sa svojim literarnim i dramatičnim doskočicama zato što židovski vođe koji su stajali iza ove tobožnje zavjere protiv Isusa više nisu postojali da bi istupili s drugačijom stranom cijele priče.
Markove dosjetke uključivale su stvaranje besmislenog običaja koji je dopuštao Židovima da traže oslobađanje jednog zatvorenika, pa čak i opasnog terorista, kao i lik zvani Baraba. Kao što sam spomenuo ranije, ovo je ime dovoljno čudno da ne bude autentično. Zanimljivo je da neki od starih rukopisa Matejevog evanđelja daju njegovo puno ima kao Isus Baraba (u Mat. 27.16-17). Znanstvenici općenito vjeruju da je ovo originalno čitanje.
Moguće je da je i Markovo prvobitno evanđelje govorilo to isto. Originalni grčki tekst kod Marka u 15.7, preveden kao ‘čovjek zvan Baraba’, zapravo je još malo čudniji od toga, jer riječi u grubo znače ‘neki Baraba’. Međutim, ako je ispred toga stajalo ime Isus, bilo bi savršeno prirodno prevesti ‘Isus Baraba’ (ili zvan ‘Baraba’). Bila bi to onda točno ista rečenica kao kod Mateja koji govori o ‘Isusu koga zovu Krist’ (Mat. 1.16, 27.17, 27.22) i ‘Šimun koga zovu Petar’ (Mat. 4.18, 10.2).
Marko je stvorio ovog drugog Isusa da bi pružio antitezu između dobrog Isusa i zlog Isusa, kako bi naglasio, prvo, kako su Rimljani pokušali osloboditi Isusa Krista i drugo, kako su Židovi napravili pogrešan izbor. U svom originalnom kontekstu ime Isus ili Jošua bilo je savršeno obično ime. Međutim, daleko od Palestine, u zajednicama prve crkve, koje su govorile grčkim jezikom, ovo ime je ubrzo počelo da se poštuje kao sveto ime. Uvrijeđeni idejom kriminalca koji se zove Isus i ne uspijevajući razumjeti da kvare Markov književni efekt, rani prepisivači evanđelja su, međutim, izbacili ovo ime iz teksta.
Važna poenta još je uvijek funkcionirala, čak i u malo cenzuriranom evanđelju. Markova zajednica bi bila u manje opasnom položaju ako bi mogla biti percipirana kao ne samo nežidovska, nego i politički bezopasna. Priča je pokazala da Rimljani nisu mogli pronaći ništa loše kod Isusa, pa stoga, implicite, niti kod njegovih sljedbenika. Kršćanstvo nije bilo buntovno. Njegovi sljedbenici nisu zaslužili da trpe pod rimskim neprijateljskim stavom, koji je zapravo bio uperen protiv židovskog nacionalizma, za koji oni nisu bili zainteresirani. Iako je činjenica da su Isusa raspeli Rimljani, nema nigdje rimskih ‘loših dečki’ u ovom evanđelju. Samo židovskih (i natprirodno demonskih).
Ovaj je motiv osigurao to da je rana crkva čuvala kao blago, sa svojim vlastitim razlozima, jednu posebnu priču o Isusu, koga su izazvali na temu plaćanja poreza caru, i koji je odgovorio, "Vratite caru ono što je carevo a Bogu ono što je Božje” (Marko 12.17). U svom prvobitnom kontekstu Isus je stavljao materijalne brige u pravu perspektivu, odbacujući ih zapravo kao trivijalne u odnosu na duhovna pitanja. Za Marka i njegove čitatelje, međutim, ovaj komentar je bio reinterpretiran i istaknut kao primjer da je sam Isus podupro lojalnost prema imperiji.
Prema tome, bilo bi krajnje nezgodno za Marka otkriti da je jedan od Isusovih sljedbenika bio (ili ranije bio) zelot. Suvremeni prijevodi Markova teksta uvijek kažu ‘Šimun zelot’ (Marko 3.18) ali ovo zamračuje pozadinu. Marko ga je zapravo nazvao Šimun Kananaios, što je u Bibliji Kralja Jakova (Jamesa) u Engleskoj prevedeno kao ‘Šimun Kananac’ (i u Hrvata jednako – primjedba prevoditelja). Ovo ime Canaanite nije značilo ništa u grčkom jeziku: Marko je nastojao prikriti činjenicu da bi pravilni prijevod aramejske riječi Kanna bio zelot, čime bi se otkrilo prisustvo antirimskog revolucionara među najbliskijim Isusovim sljedbenicima.
Nije bilo slučajno što je Marko potisnuo ovu činjenicu.Već smo vidjeli da je Marko objašnjavao židovske običaje (7.3-4) svojim nežidovskim kršćanskim čitateljima. Pogledajmo ove primjere truda koji je Marko ulagao kako bi objasnio aramejske ili hebrejske nazive:
"...i Ivan, brat Jakova, kojima je od dao ime Boanerges ili ‘Sinovi Groma’…” (3.17)
"I uzimajući dijete za ruku on joj reče, "Talitha, kum!” što znači, ‘Djevojčice, kažem ti da ustaneš’.” (5.41)
"...i on mu reče, ‘Ephphatha’, to jest, ‘Otvori se’.” (7.34)
"Dovedoše Isusa do mjesta koje se zove Golgotha, što znači mjesto lubanje.” (15.22)
"I u devet sati Isus uzvikne jakim glasom, ‘Eloi, eloi, lama sabachthani?’ što znači, ‘Moj Bože, moj Bože, zašto si me napustio?’” (15.34)
Razmislite koliko novoga sve ovo otkriva, na nekoliko zanimljivih načina. Kao prvo, priče u kojima se nalaze neke aramejske rečenice sigurno su došle od prvih mesijanista ili od samog Isusa, budući da ne bi bile razumljive kasnijim propovjednicima, čiji je maternji jezik bio grčki. Drugo, Markovi čitatelji nisu poznavali aramejski. Treće, oni su ipak znali tko su zeloti; i četvrto, prevođenje Šimunovog nadimka bilo bi stoga u najmanju ruku nezgodno, a možda i opasno, u vrijeme kad je Marko pisao. Zato je logično pretpostaviti da je Marko pisao kad su zeloti bili još uvijek ‘vruća vijest’ i ovo otkriće moglo je vrlo vjerojatno izazvati snažne reakcije. Luka, koji je vjerojatno pisao između deset i dvadeset godina kasnije, kad je političko i emocionalno ozračje oko židovske bune bilo znatno ohlađeno, nije bio inhibiran nazvati ovog učenika ‘Šimunom zelotom’ (vidi Luka, 6.15 i Djela 1.13).
Sam Marko možda nije niti vjerovao da će se svijet još uvijek vrtiti i poslije dvadeset godina. Pretpostavljam da se mora priznati da je očekivanje brzog kraja svijeta bilo logičan dio kršćanstva od samog početka. To je dio njegove vlastite unutrašnje konzistentnosti. Na kraju krajeva, ako su život i smrt Isusa percipirani kao ispunjenje proročanstava židovskih svetih spisa i židovskog Zakona, onda je Božji plan realiziran. Što nam je Bog još ostavio za činiti? (Možda da čekamo izum televizije, tako da Posljednji Sud bude adekvatno pokriven i prikazan na CNN i BBC?)
Ovo je nastavak Pavlovih gledišta da je raspeće bilo prva važna faza u Božjoj konačnoj intervenciji u povijesti, koja će dovesti do zbacivanja snaga zla i uspostavljanja božanskog Kraljevstva.


Sama je povijest doprinijela pobuđivanju apokaliptičkih očekivanja kršćana, serijom znakovitih događaja. Bila je velika glad oko dvadeset godina prije izbijanja židovskog revolta; zemljotresi, petnaest godina kasnije; progon kršćana u Rimu od Nerona; pojavljivanje drugih pretendenata na nalog Mesije, sam Rat i zatim strašno uništavanje mjesta koje su mesijanisti poštovali kao središte duhovnog autoriteta, Jeruzalema.
Kraj je sigurno bio blizu i Isus će se sada vratiti. Možda je prošlo nekoliko mjeseci nakon vijesti o uništenju hrama i kršćani su bili zbunjeni ovim osječajem antiklimaksa, a možda su neki od njih bili i ismijavani, pa su polako počeli gubiti svoju vjeru. Ovo je vjerojatno bio još jedan razlog za pisanje Markova evanđelja: potreba da se potvrdi kako su njihova vjerovanja bila ispravna, ali i unošenje note opreza glede tajminga, kako bi se kontroliralo svako uzbuđenje izazvano davanjem bilo kakvih prenagljenih obećanja.
Marko ovo rješava sjajno, unoseći osjećaj napetosti, vješto kao sam Alfred Hitchcock. On se vrti oko uvjeravanja da je kraj skoro došao i ‘ne još’; zatim podsjeća da je kraj vrlo, vrlo blizu, a onda se povlači i kaže da mi stvarno ne znamo kad:

"I on im reče, ‘Zaista, kažem vam da neki koji ovdje stoje neće okusiti smrt prije nego što vide da je kraljevstvo Božje došlo u sili’.”(9.1)
"...kraj još neće biti. Jer narod će se boriti protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. Bit će zemljotresa tu i tamo; bit će gladi. Ovo je početak porođajnih muka…” (13.7-8)
"...vidjet će Sina Čovječjeg kako dolazi na oblacima s velikom moći i slavom…kad vidite da se događaju ove stvari, znajte da je on blizu, pred samim vratima. Zaista vam kažem, prije nego prođe ovaj naraštaj sve će se ove stvari dogoditi…Ali što se tiče tog dana i sata, nitko ne zna, čak ni anđeli na nebu, niti Sin; nitko osim Oca. Ali budite pripravni, budite budni, jer vi nikad ne znate kad će doći vrijeme.” (13.26, 13.29-30, 13.32-33)
Uočite da Isus govori o Sinu Čovječjem u trećem licu. Nigdje u evanđeljima on ne prisvaja titulu za sebe, osim u očito lažnim proročanstvima koje je stvorila rana crkva (na primjer, Marko 10.33-34) ili teologija koja se razvila poslije njegove smrti (Marko 10.45). Mark 10.33-34) or theology developed after his death (Mark 10.45). Iznesena je sugestija da je možda sam Isus koristio ovaj termin jako često, da bi ostavio utisak na svoje sljedbenike, pa je onda njegovo identificiranje s ovim likom projicirano unazad u priče o njegovu životu od strane rane crkve, koja je očekivala da će se on vratiti u nakoj natprirodnoj kataklizmi.
Markovo korištenje proročanstava važan je dio njegove vjere u Drugi Dolazak i Posljednje Dane. Načelo ispunjenja proročanstava u osobi i smrti Isusa bilo je, naravno, utvrđeni dio kršćanskog učenja i opravdanja. Marko vodi načelo dalje i pretvara Isusa u Vrhovnog Proroka.
Moje je mišljenje da Marko ozbiljno pretjeruje u ovome. Čak ako se upute učenicima gdje će naći magarčića za ulazak u Jeruzalem (11.2-3) i gdje naći prostoriju za Posljednju Večeru (14.13-16) i mogu klasirati kao unaprijed dogovoreni aranžman prije nego proročanstvo, proročanstava ipak i dalje ima u obilju: izdaja Jude, odricanje Petrovo, spominjanje gladi, zemljotresa i rata, progoni i pojavljivanje lažnih Mesija. Povrh svega, imamo tri pretkazanja o Pasiji i Uskrsnuću (8.31, 9.31, 10.33-34). Ova tri pretkazanja su toliko specifična da bi ideja kako su učenici bili dovoljno prisebni da zapamte pretkazanja, pa da zatim budu iznemađeni, zbunjeni ili uplašeni događajima u Jeruzalemu ili zaprepašteni uskrsnućem, bila doista jako smiješna.
Međutim, za Marka i njegove čitatelje, poenta je bila da su od svih ovih pretkazanja neka bila i ostvarena za vrijeme Isusova života, a druga su se obistinila poslije njegova života, ali prije nego je Marko pisao – osim jednog. Jedino preostalo pretkazanje bilo je dolazak Sina Čovječjeg i Kraljevstva. Pa ako su sva ostala dokazano bila točna…Suvremenom čitatelju ovo bi tebalo doista biti psihološki transparentno i viđeno kao dirljivo naivno, prije nego poštovano i uvjerljivo.
Postoje dva zanimljiva i intrigantna stiha kod Marka, a rješenje njihove tajne leži u fascinantnoj i mutnoj ranoj povijesti i crkve i samog evanđelja. Prvi takav stih je 10.46: ”Stigli su do Jerihona; i dok je on napuštao Jerihon sa svojim učenicima…” Zašto uopće spominjati Jerihon? Osim ako, naravno, neka ranija verzija evanđelja nije uključivala i događaje koji su se desili u Jerihonu, ali koje je neki prepisivač rane crkve morao cenzurirati. Drugi intrigantni stih nalazi se odmah nakon uhićenja Isusa, kad neki mladić, koji ranije nije spomenut niti objašnjen, ostavlja za sobom laneno platno koje je njegov jedini komad odjeće, pa zatim trči gol (14.51.52).
Ne tako davno, 1958. godine, američki znanstvenik Morton Smith otkrio je kopiju fragmenta jednog pisma Klementa iz Aleksandrije (prvobitno datirano u drugoj polovini drugog stoljeća), gdje se navode izvatci iz nekakvog Markovog Tajnog Evanđelja. Kako izgleda, ono je koegzistiralo
s ‘javnom’ verzijom Marka i koristilo se u nekoj skupini čiji je pristup kršćanstvu sve više išao u gnostičkom pravcu, tretirajući krštenje kao ‘misterij’ koji je inicirane uvodio u skriveno znanje o Božjem krajevstvu.
Postoje dva izvatka iz ovog Tajnog Evanđelja. Prvi dolazi poslije 10.34 kod ‘našeg’ Marka (neposredno poslije trećeg pretkazanja Pasije). To je priča o tome kako je Isus čudesno podigao mladog čovjeka koji je malo prije toga umro, učinivši to na molbu mladićeve sestre. Mladić je "pogledao Isusa, zavolio ga i počeo ga moliti da bude s njim”. Isus daje ovom mladom čovjeku upute za sljedećih šest dana:
"I kad je došlo veče, mladi čovjek je otišao k njemu, odjeven jedino u laneno platno. Proveo je tu noć s njim, jer ga je Isus poučavao o tajnama kraljevstva Božjeg.”
Drugi izvadak se nalazi između "Oni dođose do Jerihona” i "Kad su napuštali Jerihon:
"Sestra mladićeva koga je Isus volio bila je tamo, zajedno sa svojom majkom i Salomom, ali je Isus odbio da ih vidi.”
Ovi izvatci mogu biti kratki, ali za znanstvenike koji proučavaju Bibliju pravi su dinamit. Priča o mladom čovjeku koji ustaje iz mrtvih prvobitno je bila priča korištena u Ivanovom evanđelju kao Podizanje Lazara. Ranije se mislilo da je ona unikat kod Ivana i vjerojatno kreirana od Ivana. Ispitivanje ovih priča otkriva da nijedna od njih nije kopija druge, nego da su oba autora koristila prvobitnu priči o čudu, svaki na svoj način.
Ovdje imamo još jedno spominjanje Salome (koja se u Novom zavjetu pojavljuje samo kod Marka). Imamo razloge za mišljenje da spominjanje Jerihona nije bilo bez veze. Imamo objašnjenje o mladiću u platnu u Getsemanskom vrtu - on je sudjelovao u ritualu krštenja, noseći samo laneno platno kao odjeću, pa je tako bio pripravan za uronjenje. I možda je ovaj ‘mladi čovjek u bijeloj odjeći’ trebao biti, po Markovoj namjeri, ista osoba koja je govorila Mariji Magdaleni kod Isusova praznog groba.
Također možemo razumjeti zbog čega je sve ovo moglo biti redigirano: bilo je lako podložno krivom tumačenju. Sekta koja se zvala Karpokracijani odlučili su protumačiti ove pasuse u seksualnom smislu, radije nego tako da je sve to bilo vezano za produžene ceremonije, koje su dopuštale iniciranome da uđe u tajne ekskluzivnoga znanja. Zaprepaštene takvim sugestijama, više ‘konvencionalne’ (manje ‘gnostičke’) kršćanske crkve odlučile su cenzurirati Marka kod izrade novih kopija.
Očito je da je naše Evanđelje po Marku treće izdanje: moralo je postojati originalno Evanđelje po Marku, a onda, kako se može pretpostaviti, "Tajno Evanđelje”, sa svojim gnostičkim dodatcima za inicirane članove posebne zajednice (ili tipa zajednice) i onda cenzurirana verzija toga koja je završila u Novom zavjetu.
Završna tajna Evanđelja po Marku jest način na koji završava. Unutar nekoliko godina nakon njegova dovršenja, drugi kršćani su počeli dolaziti do mišljenja da je zagonetno. Zašto je završilo s uplašenim ženama kod praznog groba? Jer je sigurno da je prvobitno završavalo sa stihovima 16.8: najbolji stari rukopisi tu završavaju, a pokazatelji kod značajnih ranih kršćanskih pisaca (kao što su Klement iz Rima i Origen) ne ukazuju na to da bi bilo nekog daljnjeg teksta. Jedan drugi rani kršćanski pisac, međutim, čije ime nam nije poznato, ali čiji stil pisanja nije Markov, odlučio je (poslije Mateja i Luke čiji su rukopisi njemu bili dostupni) da izgladi ove grube verzije završetka i da uskladi Marka s drugim evanđeljima. Dodao je stihove 9-20 opisujući pojavljivanje poslije uskrsnuća i dajući poruku nade. Ovo je učinjeno dovoljno rano da bi većina naših postojećih rukopisa uključivala ili taj završetak ili neku njegovu varijaciju.
Opet se moglo dogoditi da je Marko ovdje bio krivo shvaćen ili potcijenjen. On je morao imati dobre razloge, u okviru logike njegovih vlastitih motiva i vjerovanja, da priču završi tamo gdje je završio. Sama priča je, naravno, bila podložna napadima. Kad su jednom kršćani počeli širiti priču o praznom grobu da bi poduprli svoje tvrdnje o uskrsnuću, jedna od optužbi podinutih protiv njega bila je da su žene neprosto otišle ka krivom grobu. Marko ih je obranio od ovoga dodajući prvobitnoj priči stih gdje kaže da su dvije od ovih žena doista promatrale kad je Josip iz Arimateje položio Isusovo tijelo u grob i da su one "zapamtile gdje je ono bilo položeno” (15.47). Ovo je bio ‘dokaz’ da su one kasnije otišle do pravog groba.
Što se tiče samog završetka, moramo se podsjetiti da je Markovo evanđelje bilo zamišljeno bez uskrsnuća. Bilo je namijenjeno zajednici koja je, što se tiče Marka, živjela u kratkom intervalu povijesti između dva značajna događaja – Raspeća i Drugog Dolaska.
Posve je moguće da je Marko uzeo Evanđelje Križa i njegovo izvješće i prebacio naglasak dalje od uskrsnuća i više prema značenju Isusove smrti na dva načina. Prvo, kako je sačuvano u Petrovom evanđelju, riječi o Isusu kao pravom Sinu Božjem nisu bile prvobitno izrečene u trenutku njegove smrti. To su izgovorili rimski centurioni koji su čuvali grob. Oni vide nebo kako se otvara i dva anđela kako silaze i uzimaju sa sobom Isusa natrag u nebo. Kad treća osoba siđe i ulazi u grob, oni bježe i govore Pilatu, "Doista, on je bio sin Božji!” (Petar 11.3). Marko je očito pomicao ovaj trenutak spoznaje od poganske vlasti od trenutka uskrsnuća natrag prema trenutku smrti na križu.
Drugi način je hipotetična sugestija. Nije poduprta Petrovim evanđeljem, jer naša postojeća kopija nije kompletna, završavajući kako se čini na početku priče, koja je vjerojatno uključivala pojavljivanje uskrslog Isusa. Ono što je Marko mogao učiniti bilo je da premjesti ovo pojavljivanje poslije uskrsnuća iz svog izvornog dokumenta, pomičući ga kronološki unazad u vrijeme Isusova života – pretvarajući to u priču o Preobraženju u poglavlju 9. Lako je zamisliti ovu scenu kao pojavljivanje poslije uskrsnuća s malim dodatkom.
Marko nije bio jedan od onih kršćana koji bi mogao koristiti reference na uskrsnuće kao način izražavanja kontinuelne nazočnosti Isusa u njihovim životima. Za Marka, Isus nije bio nazočan uopće: bio je odsutan – ali će se ubrzo vratiti. Njegovo uskrsnuće bilo je njegov odlazak Bogu, odakle će se vratiti. U međuvremenu, vjernici moraju nastaviti vjerovati i čekati na svoju nagradu. Kao način izražavanja i sumiranja ovog stava, prazni grob je bio daleko učinkovitiji od ukazanja.
Views: 191 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz