GLAVA DVANAESTA - 20 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Friday
2016-12-09
1:32 PM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 20 » GLAVA DVANAESTA
9:28 PM
GLAVA DVANAESTA
GLAVA DVANAESTA

ŽIVOT IZ SMRTI

Uđite u bilo koju kršćansku crkvu i vjerojatno ćete odmah naići na sliku križa. Teško je razumjeti da je kršćanstvo postojalo otprilike tri stotine godina prije nego što je počelo rabiti simbol križa. Mi na sreću ne živimo u svijetu u kome bi netko mogao biti stvarno razapet na križ u smislu službene kazne od bilo koje vlasti bilo koje države. U svijetu prvih kršćana raspinjanje na križ bilo je strašna, užasavajuća i sramna stvar. Ovo samo može ojačati povijesnu istinu o Isusovoj sudbini. Nitko u tome svijetu ne bi mogao smišljeno stvarati tako nešto kao početnu točku jednog vjerskog pokreta.

Raspinjanje na križ koristilo se kao metod smrtne kazne i prije dana rimske imperije, od Skita (sjeverno od Crnog mora), Asiraca i Kartažana. Rimljani su to koristili kao sredstvo zaplašivanja protiv bilo koje vrste akcije protiv autoriteta države i bilo kojeg oblika otpora nižih klasa. Bila je to kazna rezervirana za robove i za buntovnike: robove koji bi izdali ili napali svoje gospodare, čak i one koji su imali zlu sreću da budu dio domaćinstva čovjeka koga je ubio neki od njegovih robova; te za one koji su bili krivi za pobunu, bijeg ili špijuniranje. Isus nije bio rob i ovo je razlog što je njegova smrt morala biti povezana s društvenim neredima i potencijalnim ili stvarnim ustankom, koji su Rimljani (bilo točno ili ne) percipirali kao političku prijetnju.

Rimljani su raspeli na križ tisuće i tisuće ljudi. Samo u jednoj godini, 71. prije Krista, zbog revolta protiv Rima koji je predvodio gladijator Spartak, rimski konzul Kras objesio je na križ šest tisuća pobunjenika duž italijanske ceste Via Appia. Pa ipak, o samom raspeću imamo malo informacija, bez sumnje zbog kombinacije straha, prezira i gađenja što ga je ono izazvalo. Čitatelj bi mogao očekivati od nas da imamo arheološke dokaze, barem od nekih od tolikih tisuća leševa. Nemamo. Imamo samo jedan jedini primjer kosti stopala koje je bila probušeno čavlom. Ovo nepostojanje dokaza je rezultat onoga što se obično događalo s tijelima.

Dirnuti smo više individualnom tragedijom nego statistikama o mnogobrojnim patnjama. Stanovito emocionalno uzbuđenje smrću Isusovom mora biti neizbježno čak i za one koji pokušavaju biti objektivnim povijesnim istraživačem. Od svih strašnih stvari što su ih ljudska bića činili jedni drugima, raspeće sigurno mora biti jedna od najgorih.

Autori Evanđelja po Luki i Ivanu čini se da smatraju bičevanje Isusa kao odvojenu kaznu od raspeća (Luka 23.16, 23.22, Ivan 19.1). Međutim, kao kod Mateja 27.26 i kao što nam Josip veli u svojoj knjizi "Židovski rat”, ‘šibanje’ (grčka riječ za to je phragellosas) bilo je u stvari normalni preludij pred raspeće. I ono samo bilo je strašno i divljačko kažnjavanje. Zarobljenik bi obično bio skinut do gola i vezan za stup prije početka udaranja kožnatim bičevima koji su bili otežani metalom ili kostima, što je paralo kožu do otvorenog mesa.

Poslije toga bi ga polegli na zemlju dok bi mu ispružene ruke vezivali ili možda pribijali čavlima za unakrsnu gredu. Unakrsna greda bi zatim bla podizana i učvšćivana za vertikalni dio, bilo unakrsno (da bi se dobio križ) ili na vrh (da bi izgledalo kao slovo T). Obično je stavljan i drveni blok negdje oko polovice vertikalne grede, da bi se poduprla težina tijela – što je produžavalo muke i odlagalo smrt. Stopala bi bila učvršćena remenima, češće nego čavlima.

Viseće tijelo, već tada u velikim bolovima i s uzaludnim pokušajima da promijeni položaj kako bi se smanjila neugoda i pritisak na ramena i pluća, trpjelo bi zatim od gladi, žeđi, navale insekata i vreline sunca. Dodajte tome stid zbog golotinje, nemogućnost da učini bilo što glede konroliranja normalnih funkcija tijela i izloženost brutalnoj bezosjećajnosti gledatelja. Muke su mogle trajati satima a smrt je nastupala zbog iscrpljenosti. Težu kombinaciju mučenja i degradacije bilo bi teško i zamisliti.

Samo postojanje ideje za ovakvo kažnjavanje jest spomenik depresivnom užasu ljudske prirode. Učiniti nešto ovakvo čovjeku kao što je bio Isus, jedan od najljepših primjera moralne visine do koje čovječanstvo može težiti, meni izgleda kao ironija zaprepašćujućih proporcija.

Da se vratimo tome što se dešavalo s tijelima. Obično bi vojnici stražarili pred umirućim žrtvama, ili u najmanju ruku u blizini, kako bi bili sigurni da nitko od njihovih prijatelja ili suboraca ne bi prišao da prereže remenje i spusti ih na zemlju. Kad bi umrli, normalni rimski običaj bio je da ih ostave na križu. Ovo je bio doista najstrašniji način utjerivanja straha, kao opomena svima kojima bi padali napamet buntovnički postupci. Lješinari bi odmah doletjeli, vrane i druge vrste strvinara, zajedno s divljim psima. Vremenom bi tijela bila rastrgana kao hrana ovim životinjama, pa bi preostali samo trunući ostatci koje bi trebalo ukloniti.

Ovakva praksa je izazivala jake osjećaje kod Židova, o čemu nam svjedoči sljedeći pasus u Zakonu:

"Ako čovjek kriv za kapitalno nedjelo bude osuđen na smrt i njegovo tijelo obješeno na drvo, ne smijete ostaviti njegovo tijelo na drvetu preko noći. Pobrinite se svakako da ga sahranite istog dana, jer svatko tko je obješen na drvo proklet je od Boga.”(Deut. 21. 22-23)

Ovo je napisano dugo prije rimske imperije i prvobitno se odnosilo na vješanje mrtvog tijela osobe nad kojom je smrtna kazna već izvršena. Ovo je trebalo biti javno upozorenje potencijalnim prijestupnicima i konačno sramoćenje umrloga. Znamo da je ovaj pasus kasnije bio tumačen da se odnosi na raspeće. Imamo spomen o ovome u Svitcima sa Mrtvog mora, a i ovo što slijedi kod Josipa:

"Židovi toliko brižljivo paze na pogrebne rituale da čak i kriminalce koji su bili osuđeni na raspeće skidaju s križa i pokapaju prije zalaska sunca.”(Josip, Židovski rat IV,5,2)

Na Pilata je zasigurno vršen veliki pritisak da u ovom pitanju, gdje god je to moguće, napravi neku koncesiju židovskoj osjetljivosti. Postoji i dokaz da je raspeto tijelo ponekad bilo predato radi sahrane. Prijatelji umrlog bi mogli potplatiti vojnike ili je obitelj mogla imati dovoljno utjecaja i hrabrosti, kao i dobre veze, da zamoli za dopuštenje da tijelo pokopa. Sam Josip je ovo učinio za vrijeme rata:

"Kad sam … vidio mnoge zarobljenike koji su bili raspeti i prepoznao tri svoja poznanika među njima, srce me zaboljelo pa sam otišao i rekao Titusu sa suzama u očima što sam vidio. On je odmah naredio da se skinu s križa i da im se pruži najbolja njega. Dva su ipak umrla…”

Prije nego se požurimo sa zaključcima što se dogodilo Isusu, uzmimo u obzir jedan stari kršćanski izvještaj i pogledajmo zatim praktične probleme u svim ovim informacijama. Ovo je iz Petrova evanđelja:

"Bilo je podne i mrak je pokrivao cijelu Judeju. Bili su zbunjeni i zabrinuti zbog straha da je sunce zašlo dok je još bio živ. (Jer) pisano je da sunce ne smije zaći nad nekim tko je bio pogubljen. I jedan od njih reče,’Dajte mu octa s nečim gorkim da popije’. I oni pomiješaše to i dadoše mu da popije.

"I oni ispuniše sve stvari i dovršiše grijehe na svojim glavama. Tad mnogi hodahu s lampama i misleći da je noć legoše. A Gospodin uzviknu, govoreći, ‘Moći moja, moći moja, ostavila si me.’ Kad je ovo rekao bio je podignut. I u tom času zastor u jeruzalemskom hramu pocijepa se na dvoje.

"I oni izvukoše čavle iz Gospodinovih ruku i položiše ga na zemlju. I cijela se zemlja zatresla i zavlada veliki strah. Onda sunce izađe i vidješe da je sat deveti. Sad se Judejci obradovaše i dadoše njegovo tijelo Josipu da bi ga mogao pokopati, jer je on znao od prije koliko je dobra on učinio. On uze Gospodina, opere ga i uvije u laneno platno, te ga prenese do svog vlastitog groba, koji se zove ‘Josipov vrt’…

"Ali ja sam počeo plakati s mojim prijateljima. I tresući se od straha u našim srcima, mi se sakrismo. Napokon, nas su tražili kao kriminalce i kao one koji žele zapaliti hram. Zbog svih ovih stvari mi smo postili i sjedili oplakujući i tugujući dan i noć sve do subote..” (Evanđelje po Petru 5. 1-6-4, 7. 2-3)

"Deveti sat”, da kažemo uzgred, bio bi tri sata poslije podne.

Sad razmotrimo sve ovo na racionalan način. Sljedbenici Isusovi kriju se u strahu, traženi kao kriminalci. Nisu bili svjedoci događaja. Dok su razmišljali o značenju ispunjeni jadom i užasom, bilo bi sigurno neizbježno da su, dok su se oni krili i dok se dešavalo nešto od tako velikog značenja za njih, ‘sve stvari’ bile ‘ispunjene’. Akcije koje involviraju nadnaravne snage Boga i demona, akcije koje se odnose na kozmičku sudbinu morale su sigurno biti propraćene takvim manifestacijama kao što je mrak u podne, rastrgani zastor u hramu, zemljotresi.

Uzmimo u obzir primjenu naredbe iz Deuteronomija. Kad se primijeni prvobitno na već mrtvo tjelo, uklanjanje za vrijeme kad pada mrak uvijek se može organizirati. U slučaju raspeća, ovo nije mogao biti slučaj, jer žrtva možda nije mrtva kad padne noć. Svaka koncesija židovskoj pobožnosti mora biti podložna ovome. Ako žrtva nije mrtva, ona bi naprosto morala biti ostavljena na križu.

Ako jest bila mrtva, onda bi normalan posao vojnika bio izbjegavati da moraju podnositi gnjavažu neprestanih židovskih prigovora tako što će učiniti minimum koji je nužan da bi se zadovoljile njihove želje. Napokon, to je samo još jedno tijelo, još jedan dosadan posao. Oni bi ga skinuli s križa i stavili u plitak grob, pokrivajući ga preko volje zemljom i kamenjem – koje bi psi strvinari ubrzo uklonili.

Užasnuti učenici nikad se ne bi usudili istupiti i zatražiti tijelo. Nisu imali novca da potkupe nikakve vojnike i bilo bi do samoubojstva opasno da se oni sami razotkriju tko su. Čak i članovi njegove obitelji bili bi ludi da su pokušali tražiti tijelo, zbog opasnosti, za njih i njihove rođake, da tako otkriju odmah poslije ustanka porodične veze s čovjekom koji je pogubljen kao politički opasan.

Josip, sjetite se, bio je čovjek znatnog ugleda i utjecaja, s otvorenim vratima do samog imperatora. Isusovo tijelo je moglo biti dobiveno samo preko neke utjecajne osobe. Ribari i seljaci iz Galileje nisu imali nikakva utjecaja. Kad samo ne bi sve to bilo tako strašno i sramotno i sa takvim bijednim završetkom. Kad bi samo njihov voljeni učitelj imao utjecajnog prijatelja. Kad bi samo bilo moguće da mu on osigura pristojan pogreb.

I tako imamo ovaj lik "Josipa”, kasnije "iz Arimateje”, koji uspijeva da zadovolji toliko puno stvari, time što je, apsurdno, poštovan i utjecajan Židov, bogat čovjek, a ipak sljedbenik antimaterijalističkog seljačkog svetog čovjeka Isusa, pa još i član vijeća koje ga je osudilo na smrt, čovjek koji je pripravan moliti Pilata za tijelo očitog buntovnika bez da i sam bude pogubljen zbog priznavanja takve povezanosti. Prikladan lik, kao poručen, koji kasnije nestaje iz ‘povijesti’, pošto je ispunio svoje funkcije u drami.

Čini se posve mogućim da sljedeće nedjelje ujutro jedini ljudi kojima je bilo stalo do njega nisu čak ni znali gdje se tijelo nalazi. Vojnici koji su znali što se dogodilo nisu za to ni najmanje marili. Što se njih tiče, sve je bilo gotovo i nije više imalo ni najmanje važnosti. U kakvoj strašnoj zabludi čovjek može biti.


--------------------------------------------------------------------------------

Uskrsnuće se može razmatrati sa dva osnovna polazišta – značenje i činjenice. Diskutirati o ‘značenju’ znači diskutirati o analogiji i metafori, simbolizmu, objašnjenjima o stvaranju mitova. Diskutirati činjenice znači razmatrati ili eluzivnije i suptilnije ‘činjenice’ o vjerskom ili duhovnom iskustvu, o emocionalnom i psihološkom uvjerenju, ili o snovima i halucinaciji; ili brutalnim fizičkim činjenicama koje involviraju reanimaciju mrtvih tijela.

Nažalost, unatoč sofisticiranosti nekih teologa, više od 99 posto kršćana svijeta će ili samo baciti površan pogled ili se razbijesniti na bilo kakav pokušaj da se negira, ili kvalificira bazični pristup reanimacije. Ova ogromna većina će obično inzistirati da ukoliko nije bilo realnog fizičkog ustajanja iz mrtvih, cijela zgrada kršćanstva će kolabirati. Oni će često vjerovati, bez da su to ispitali, da postoji obilje ‘dokaza’ za stvarnu konkretnu realnost ovog uskrsnuća.

Pa ipak, simbolizam i ‘značenje’ (prije nego suhe činjenice) velikog dijela Novog zavjeta apsolutno će vrištati na vas ako ga čitate otvorenog duha. Već smo razmotrili značenje donošenja ‘vida’ (ili svjetlosti) nekome tko je prije bio ‘slijep’. Dovesti siromašne ili očajne u zajednicu jednakih pred očima Božjim, iskazati im dobrodošlicu u kraljevstvo, dati im novu sudbinu sudjelovanja i slobode, prihvaćanja i ljubavi – ovo je sigurno značilo biti donosiocem ‘života’ iz ‘smrti’. Ova vrsta značenja se uči, prenosi i propovijeda tako što će se pretvoriti u priču kao što je podizanje Lazara iz mrtvih u Ivanovom poglavlju 11. Poslije priče slijedi značenje i svrha priče:

"Ako netko vjeruje u mene, čak i ako umre on će živjeti i tko god živi i vjeruje u mene neće nikad umrijeti.” (Ivan 11. 25-26)

Meni se čini da bi trebalo biti očito da je poenta ove priče poučiti da je vjera u Isusa nešto što preobražava život. Ona nije bila ispričana da bi potakla spekulaciju o čudesnoj pobjedi nad biološkim procesima i povlačenju bakterijske truleži.

Neki kršćani koji su razmišljali o Pavlovom učenju mogu i dalje inzistirati da ja suviše pojednostavljujem stvari i da mi izmiču bitne poente. Pavao, mogli bi prigovoriti oni, inzistira na fizičkoj realnosti uskrsnuća premda istovremeno priznaje da je to transformacija u novo stanje bića, nešto slavno a ne ‘samo’ reanimacija leša (I Kor. 15. 35-50). Trebali bismo također sjetiti se da nijedan Židov ne bi htio ni čuti za opće uskrsnuće u kome bi fizička tijela, prvobitna tijela bila ignorirana, a ne doista reanimirana od Boga, pa makar bila obnovljena i transformirana.

Pavao nam daje naše najranije dokaze o uskrsnuću, nabrajajući ‘pojavljivanja’ Isusova – prvo, kako su Pavlu rekli najraniji kršćani – Petru, Dvanaestorici, "više od pet stotina braće”, Jakovu i svim apostolima; a onda samom Pavlu (I Kor. 15.5-8). Pavao ne pravi razliku između ‘pojavljivanja’ njemu – što je bilo vjersko iskustvo, to jest subjektivno i osobno – i ‘pojavljivanja’ drugima. Ovo implicira da nema nikakve kvalitativne razlike između iskustava, da su njihove ‘vizije’ i njegova ‘vizija’ iste naravi. Htio bih također istaknuti da nigdje u Pavlovim pismima ne postoji nikakva indikacija da je on znao za bilo kakvu predaju o praznom grobu.

A što se tiče ‘dokaza’ o uskrsnuću u Evanđeljima, dobro je da nikad nisu morali pojaviti se na sudu. Svaki advokatski pripravnik mogao bi ih do kraja srušiti.

Tko je vidio uskrslog Isusa i gdje? Nije bilo nikakvih pojavljivanja u prvobitnom završetku Markova evanđelja, pa su prvi kršćanski prepisivači požurili da ovo ‘poprave’ dodajući nekoliko stihova više. Kod Mateja, Isus se pojavio pred ženama u Jeruzalemu i učenicima u Galileji. Kod Luke, on se tobože pojavljuje pred dvojicom učenika na putu u Emaus – ali ovo je još jedno ime koje nismo u stanju stvarno identificirati na geografskoj karti; zatim se on pojavljuje učenicima u Jeruzalemu. Kod Ivana, on se pojavljuje učenicima u Jeruzalemu i onda – opet u završetku koji je pridodat prvobitnom evanđelju, koje je završavalo u 20. poglavlju – učenicima u Galileji.

Vjernik će pokazati nestrpljenje kod ovog prigovora. Nije problem u dokazivanju ako je bilo nekoliko iskustava na različitim mjestima, s izvješćima koje su dali različiti ljudi. Kratko ćemo prodiskutirati o motivaciji za priče o različitim ‘svjedocima’ na manje naivan način. Za trenutak, dajte da se vratimo osnovama evanđeoskih dokaza i da gurnemo priče nazad za jednu fazu. Tko ide ka grobu? I koga ili što oni vide?

Kod Marka, tri žene idu ka grobu: Marija Magdalena, Marija, majka Jakovljeva i Saloma. Matej spominje dvije Marije, ali ne i Salomu. Kod Luke, žene su Marija Magdalena, Marija, maka Jakovljeva i Ivana. Kod Ivana, Marija Magdalena ide sama.

Kod Marka, one vide mladog čovjeka u bijeloj haljini, koji im kaže da je Isus ustao i govori im da idu i kažu učenicima. Kod Mateja javlja se zemljotres i onda anđeo silazi s nebesa, a onda žene vide i uskrslog Isusa. Kod Luke, one vide dva čovjeka u sjajnoj odjeći koji im govore da je Isus ustao; one odlaze i kažu učenicima, "ali ova njihova priča izgleda kao čista besmislica i oni im ne vjeruju” (Luka 24.11). Pa ipak, Petar odlazi i vidi i sam prazan grob. Isus se pojavljuje nakon toga na putu u Emaus i onda učenicima u Jeruzalemu. Kod Ivana, Marija Magdalena vidi "dva anđela u bijelome” i zatim i samog Isusa, za koga krivo misli da je vrtlar.

Uočite da Pavlovo izvješće ne spominje Mariju Magdalenu. Uočite da njegov zapis o pojavljivanjima jest ono što je primio od muških predvoditelja jeruzalemske crkve. Vratit ću se malo kasnije na implikacije ove točke.

Usred cijele konfuzije gore navedenih evanđeoskih zapisa, jedina konzistentna točka je faktično Marija Magdalena. Ona ovdje nije samo naša glavna svjedokinja, već naš jedini prvobitni svjedok, žena koja je bila toliko psihološki stabilna da ju je Isus liječio od demonske opsjednutosti, istjerujući iz nje ‘sedam demona’.

U svemu ovome ima nešto istine, ali to nije čudesna i naivna istina o bukvalnom fizičkom ustajanju iz mrtvih. Jedan od problema da se sve to uzme strašno doslovno jest da kad jednom već imate uskrslo tijelo, što ćete učiniti s njim? Vi dakle morate vjerovati također da je bilo i ‘uzašašće’ na nebo, a ne samo uskrsnuće – čak i ako nikad ne zastanete trenutak da promislite o prirodi ili lokaciji ‘neba’, ili što se desilo s tijelom kad se jednom tamo našlo. Razmislite o implikacijama ako ovo uzmete bukvalno:

"Grobovi se otvoriše i tijela mnogih svetih ljudi ustadoše iz mrtvih i ova poslije njegova uskrsnuća izađoše iz grobova, uđoše u Sveti Grad i pojaviše se pred mnogim ljudima " (Mat. 27. 52-53)

Kako moramo pretpostaviti, vi ovo prihvaćate kao povijesnu stvar, ili ne prihvaćate. Ako ne prihvaćate, jer shvaćate da je ovo nešto poput zemljotresa, etc. još jedan simbolički prikaz značenja Isusove smrti, onda kako je moguće opravdati inzistiranje na povijesnoj fizičkoj nesimboličkoj realnosti jednog središnjeg izvješća o uskrsnuću samog Isusa? Zar to nije sličan ‘dokaz’ iz istog Evanđelja? Zašto povlačiti takvu crtu?

S druge strane, ako prihvaćate da je ovo povijesna stvar i da involivira stvarne leševe a ne vizije ili halucinacije, što mislite da se dogodilo poslije toga? Mislite li da su sva ova tijela pošla natrag u svoje grobove i dobrovoljno se ponovno predala smrti? Mislite li da su oni (a treba pretpostaviti i Lazar) svi pošli kućama ("Hej, tata, žao mi je što je ovo malo šokantno, ali eto Isus mi je učinio uslugu”) i počeli opet raditi na farmi sve dok ne dočekaju drugu prirodnu smrt? Ili možda mislite da se i njima svima dogodilo uzašašće, samo što nitko nije zabilježio ovakav zapanjujući događaj? Kad se moramo suočiti sa konzekvencama i implikacijama, postaje naprosto zasljepljujuće očigledno koliko je simbolizma involvirano u stvaranju mitova, u vjerskim ‘tumačenjima’.

Moramo misliti o tome što bi stvarni ljudi činili u stvarnim situacijama. Moramo doći do saznanja da u pričama o uskrsnuću postoje tri osnovne svrhe i tri razine razvitka.

Treća razina razvitka bile bi priče o susretima sa stvarnim fizičkim Isusom. Ovo bi bilo povezano sa dvije svrhe ovih priča: obratiti ljude i ‘dokazati’ potencijalnim obraćenicima i također kritičarima da ste vi snažno ‘govorili istinu’ – da, on je živ, ja sam ga dodirnuo, on je bio stvaran, kažem ti, jeo je ribu s nama. Ova priča o tome kako je uskrsli Isus jeo pečenu ribu završila je na kraju u Lukinom evanđelju u 24. 41-43.

Pavao, koji je pojavljivanja poslije uskrsnuća promatrao kao vizije poslate s neba, vjerojatno bi smatrao da je sugestija o konzumiranju hrane sa duhovno uzdignutim Isusom besmislena ili čak blasfemična. Da on sam sebe nije uzimao tako ozbiljno, možda bi mu to izgledalo i komično. Ovo je isto kao kad bismo mi, želeći dokazati iskustvo s duhom koji tobože progoni jednu određenu kuću, stali tvrditi da smo duha odveli do najbližeg McDonaldsovog restorana, gdje je on pred vašim vlastitim očima jeo pomfrit i zalivao ga velikom koka-kolom.

Druga razina razvitka iskrsla bi iz ideje da nikakvog tijela nije bilo, da je u nekom suptilnijem smislu Isus ustao, što znači da je otišao Bogu, natrag odakle je i došao, ne da njegovo ranije mrtvo tijelo opet hoda naokolo. Ideja o ‘nikakvom tijelu’ postala je priča o ‘praznom grobu’. Pogledajte sve ove pasuse koji slijede novim očima: same po sebi nemaju nikakve potrebe za uskrslim Isusom u fizičkom smislu.

"Naša nada je bila da će on biti taj koji će osloboditi Izrael. I to nije sve: dva cijela dana su prošla otkako se sve to dogodilo, a neke žene iz naše skupine su nas zaprepastile: otišle su na grob rano ujutro i kad nisu našle tijelo vratile su se da nam kažu da su vidjele viziju anđela koji im je rekao da je on živ. Neki od naših prijatelja otišli su do groba i našli sve točno kako su žene ispričale, ali njega nisu vidjeli.” (Luka 24. 21-23)

"On nije ovdje, jer je ustao, kao što je rekao da će ustati.” (Mat. 28.6)

"Tako Marija Magdalena ode i reče učenicima da je vidjela Gospodina i da joj je on rekao ove stvari.” (Ivan 20,18)

Petrovo evanđelje također izričito spominje ‘Mariju Magdalenu, učenicu Gospodinovu’ koja je željela otići na grob da obavi uobičajene rituale žaljenja. Povela je svoje (neimenovane ) prijatelje sa sobom i našla otvoren grob i lijepog mladića koji je rekao:

"Zašto ste došle? Koga ražite? Valjda ne onoga što je bio raspet? On je ustao i otišao…(Evanđelje po Petru 13.2)

Prva razina razvitka bio je prvobitni poriv za ove tvrdnje: iskustvo Marije Magdalene. Mnogo toga je rečeno o ženama koje su bile prvi ’svjedoci’. Tvrdilo se da ovo mora biti povijesno autentično, jer crkva koja je prvobitno proizašla iz judaizma ne bi izmišljala priče koje se oslanjaju na svjedočenju žena; kao što smo već primijetili, žene nisu imale pravo svjedočiti u židovskim sudovima, jer se smatralo da njihovo svjedočanstvo ništa ne vrijedi.

Ja mislim da je ovo točno, prvi muški predvoditelji crkve više bi voljeli da je bilo drugačije. Ali priča je tu upravo zato što nisu imali izbora. Bila je dobro poznata i prebrzo se proširila da bi je oni mogli potpuno negirati. Međutim, kao što ćemo vidjeti malo kasnije, ovo ih nije spriječilo da je iznova napišu, zbog treće svrhe priča o uskrsnuću: a to je bilo potreba da se uspostavi autoritet i vodeće mjesto među prvim, ranim kršćanskim skupinama.

Da pogledamo malo što ja smatram krajnje važnim dijelom ‘dokaza’. To je Marijino evanđelje, o čijem postojanju večina kršćana apsolutno ništa ne zna. Mi uopće i nemamo kompletni primjerak ovog evanđelja. Imamo samo dva fragmentarna rukopisa na grčkom, datirana u trećem stoljeću, i dužu kopiju iz petog stoljeća, prevedenu na koptski jezik. Moglo bi biti da imamo oko polovice cijelog teksta.

Unatoč tome kako zakašnjelo ovi rukopisi zvuče i unatoč vremenu koje ovo dopušta za imaginativni i teološki razvoj, meni se čini krajnje vjerojatnim da prvobitna povijesna srž ovog dokumenta ide daleko unatrag i da je od velikog značaja za razumijevanje podrijetla priča o uskrsnuću.

"Ali oni su bili potreseni i puno su plakali. ‘Kako ćemo mi izaći pred ostalim svijetom propovijedati dobru vijest o kraljevstvu sina čovječjeg?’ rekoše oni. ‘Ako oni nisu poštedjeli njega, kako će poštedjeti nas?’

"Onda Marija ustane. Sve ih je pozdravila i obratila se svojoj braći. ‘Nemojte plakati i biti potreseni niti dopustite svojim srcima da budu neodlučna. Jer njegova će milost biti s vama svima i ona će vas štititi. Bolje bi bilo da mi hvalimo njegovu veličinu, jer on nas je okupio da budemo zajedno i učinio nas istinskim ljudskim bićima.’

"Kad je Marija izrekla ove stvari, okrenula je njihove misli prema Dobru i oni počeše pitati o riječima koje je rekao Spasitelj. Petar reče Mariji, ‘Sestro, mi znamo da je Spasitelj volio tebe više nego bilo koju drugu ženu. Kaži nam riječi Spasteljeve koje znaš, a koje mi nismo čuli.’

"Marija odgovori, ‘Ja ću vas izvijestiti onoliko koliko se sjećam da vi ne znate.’ I ona poče da im govori ove riječi. Rekla je, ‘Vidjela sam Gospodina u viziji i rekoh mu, ‘Gospodine, vidjela sam te danas u viziji.” On mi reče, ‘Čestitam tebi što se nisi uplašila kad si me vidjela. Jer tamo gdje je duh, tamo je blago.” Ja mu rekoh,"Gospodine, kako osoba koja vidi viziju vidi to – svojom dušom ili svojim duhom?” Spasitelj je odgovorio, "Vizionar ne vidi svojom dušom ili duhom, nego s umom koji postoji između ovo dvoje…”

"… Andrija reče, ‘Braćo, kakvo je vaše mišljenje o ovome što je upravo rečeno?’ Ja prvi ne vjerujem da je Spasitelj rekao ove riječi, jer ova mišljenja izgledaju tako drugačija od njegove misli.’

"Nakon što je razmislio o ovim stvarima, Petar reče, ‘Je li Spasitelj govorio potajno jednoj ženi a ne otvoreno tako da bismo i mi mogli čuti? Sigurno je da on nije (želio pokazati) da je ona dostojnija nego mi?’

"Onda Marija zaplače i reče Petru, ‘Petre, brate moj, što ti misliš o ovome? Zar misliš da sam ja sve ovo izmislila potajno sama ili da vam ja govorim laži o Spasitelju?’

"Levi reče Petru, ‘Petre, u tebi je stalna spremnost da se razljutiš i uvijek si spreman da tome daš maha. Čak i sad ti činiš upravo to ispitujući ovu ženu kao da si njen neprijatelj. Ako je Spasitelj nju smatrao dostojnom tko si ti da je ne poslušaš? Jer on je nju potpuno poznavao i odano ju je volio. Umjesto ovoga, mi bismo trebali da se postidimo i kad se jednom odjenemo savršenom humanošću mi bismo morali činiti on što nam je zapovijeđeno. Morali bismo navješćivati dobru vijest kako je Spasitelj zapovijedio, a ne da postavljamo nikakva pravila ili stvaramo zakone.’

"I kad je ovo rekao, Levi je otišao i počeo propovijedati dobru vijest.”

(Marijino evanđelje, 5.1-7.6, 10. 1-14)

Razmislite o ovome što imamo ovdje. Marija, iako žena, očito je autoritativna figura. Ovo se slaže s onim što bi Isus prihvatio, ali ne i nešto što bi rana crkva sljedećih nekoliko stoljeća rado odobravala. Marija vidi Gospodina u viziji: ne kod groba, ili u vrtu, ili na cesti, ili dok jede ribu. Ona vidi Isusa u nečemu što je bio san ili neka vrsta subjektivnog religioznog iskustva.

Petar i Andrija su ljubomorni, i muški šovinisti, i okreću se protiv nje. Dok su oni zajedno izodili svoju predstavu, Levi je već bio vani šireći riječ. Pojavljivanje Isusa Mariji sada je priopćeno i drugim ‘kršćanima’ – nema ih još mnogo, ali je ‘tradicija’ uspostavljena.

Tako je depresivno realistički gledati kako strašni jad izazvan smrću njihova Gospodina postupno zamjenjuje oh-tako-ljudska pantomima svađe i borbe za vlast. Ja mislim da bismo mi to morali učiniti. Ali to nije ono što bi želio Isus. Tko je rekao da si ti na kormilu? Isus mi je rekao posebne stvari. I meni je rekao posebne stvari također. Ne, nije. Jest. Ali ti si samo jedna žena.

A sad razmotrite ovo, iz Tominog evanđelja, očito upereno na to da potvrdi Tomin autoritet (koji je bez sumnje bio vođa ove posebne skupine) kao jasno superioran suparničkim vođama Šimunu Petru i Mateju:

"Isus je rekao svojim sljedbenicima,’ Usporedite me s nečim i recite mi kome sam nalik.’ Šimun Petar mu reče, ‘Ti se kao pravedni glasnik.’ Matej mu reče, Ti si kao mudri filozof.’

"Toma mu reče, ‘Učitelju, moja usta su potpuno nesposobna kazati kome si ti nalik.’ Isus reče,’ Ja nisam vaš učitelj. Zato što ste pili vi ste se opili pjenušavim vinom koje sam vam ponudio.’ I onda ga uze i povukoše se i njemu on kaza tri izreke.

"Kad se Toma vratio svojim prijateljima, oni ga upitaju,’ Što ti je Isus rekao’? Toma im reče, ‘Ako vam kažem jednu od izreka koje mi je rekao, vi ćete zgrabiti kamenje i kamenovati me, i vatra će izaći iz kamenja i spaliti vas.’” (Toma 13)

Lako je zamisliti kamo je sve to otišlo odatle. Rivalski odnos figura od autoriteta mora onda početi s tvrdnjama o svojim vlastitim vizijama i uspostavljati i braniti svoje vlastite pozicije. Bilo je, na primjer, suviše kasno da se uklone Marijine tvrdnje, ali nije bilo prekasno da se kvalificira njihovo značenje i njeno razumijevanje.

Kad su propovijednici započeli širiti riječ, ‘činjenica’ uskrsnuća morala je biti ojačana, jer prisustvo kraljevstva i uspomena na Isusa nisu bili dovoljno autoritativni ili dovoljno jasni ili uzbudljivi da bi se pridobilo nove obraćenike.

Sjetite se Josipa: "Oni koji su bili postali njegovi učenici nisu napustili svoje položaje učenika.” Pokret je već postojao i pripemao se da pokuša ići dalje, s vizijama ili bez vizija ili čudesa, zbog onoga što je Isus njima značio dok je bio živ. On je ostao s njima u duhu, pri njihovim objedima kad su honorirali njegovu praksu drugovanja kod otvorenog stola i kad su drugima govorili o njegovu učenju. Ali to je ostavilo praktične probleme. Kako objasniti drugim ljudima da je tvoj život takav kakav je zato što nosiš njegovu nazočnost sa sobom? I tko daje naredbe, tko vodi ili usmjerava skupinu ili zajednicu i što je izvor njihova autoriteta?

Tako su izvješća o uskrsnuću postala krajnje korisnim kao konačna autorizacija za vodstvo, kao sredstvo ne samo da se poduzmu mjere protiv nevjerice, nego i za izgradnju jedne autoritativne figure uz istovremeno umanjivanje vođa jedne ili više rivalskih skupina. Ovo je jako dobro ilustrirano u Ivanovu evanđelju.

Marija Magdalena stiže do groba, vidi da je prazan i trči da kaže Šimunu Petru i učeniku ‘koga je Isus ljubio’ (razmotrit ćemo ponovno kasnije ovu figuru Ljubljenog Učenika). Ljubljeni Učenik stiže do groba prvi; Petar ulazi prvi (Ivan 20.4); ali je Ljubljeni Učenik taj koji povjeruje prvi (20.8). To umanjuje Petra, za račun ovog drugog učenika, za koga se tvrdilo da je prvobitni autoritet koji stoji iza Ivanova evanđelja.

Sljedeća osoba čiju važnost treba umanjiti je Marija Magdalena. Ona ne razumije značaj praznog groba; ona vidi dva anđela i još plače zbog nestalog tijela; a onda kad vidi samog Isusa ona ga krivo smatra za vrtlara (20.15) Priznaje se da je bila povlaštena da vidi Isusa, ali iza ovog slijedi priča o Nevjerujućem Tomi. Ova autoritativna figura iz rivalske skupine, koja ima svoje vlastito evanđelje, sad postiže besmrtnost kao krajnji skeptik, koji odbija povjerovati dok ne dodirne rane od raspeća (20.25). I on i Marija učinkovito su riješeni opservacijom uskrslog Isusa,”Sretni su oni koji ne vidješe ali ipak povjerovaše (Ivan 20.29).

Kad je dopunski završetak, koji se sada zove poglavlje 21, bio pridodat Ivanovu evanđelju, opet je rivalitet bio na djelu; ovo pokreće klatno dalje od Ljubljenog Učenika i vraća autoritet Petru, kao onome koga je uskrsli Isus molio da ga slijedi i pase njegove ovce, to jest da pripazi na njegove sljedbenike.

Priče o uskrsnuću ne govore nam o čudima u svezi s mrtvim tijelima. Govore nam prvo o individualnom vjerskom iskustvu. Zatim nam govore o moći i autoritetu, ljubomori, rivalitetu i suprotstavljanju. Govore nam o defenzivnosti i konfuziji i pretjerivanju. Govore nam o iskustvima i potrebama i motivima ljudskih bića.
Views: 214 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz