GLAVA JEDANANESTA - 21 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Monday
2016-12-05
4:24 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 21 » GLAVA JEDANANESTA
5:46 AM
GLAVA JEDANANESTA
GLAVA JEDANANESTA

SVJEDOČANSTVO JOSIPA FLAVIJA



Sredinom trećeg stoljeća, kršćanski pisac Origen pisao je o židovskom povjesničaru Josipu. Rekao je da Josip nije prihvaćao da je Isus bio Mesija, premda je pozitivno pisao o Jakovu, bratu Isusovom. Na nesreću za buduće znanstvenike, manje od tri naraštaja kasnije car Konstantin dopustio je cenzuriranje odnosno uništavanje svih zapisa koji su bili neprijateljski prema Kršćanstvu.

Ova je cenzura bila ponovno oživljena, pa i pojačana pod carem Teodosijem II i Valentinijanom III. Mnoge knjige su spaljene. Svakome tko je posjedovao bilo što gdje je Isus bio opisivan kao mađioničar ili revolucionar mogla je biti izrečena smrtna kazna. Međutim, šteta je Josipu već bila nanesena, puno prije toga. Jedno stoljeće poslije Origena, crkveni povjesničar Euzebije poznavao je prokršćanski pasus u Josipovim "Židovskim starinama”, i to upravo ovu verziju koju mi imamo i danas (i koju ću ja nešto kasnije ovdje iznijeti). Prema tome, kršćanski cenzori su u to vrijeme već bili uklonili i ‘popravili’ Josipova zapažanja, gdje god su mislili da je to potrebno.

Zbog toga je Josipovo svjedočanstvo postalo malo problematično. Znanstvenici se još i danas prepiru oko toga što bi mogao biti original ili ne bi mogao biti original, već odjeljak koji je kasnije interpoliran.

Sam Josip je fascinantna figura i prilično je nefer uzimati ga u obzir samo kao nekakav izvor informacija o Isusu. Što se tiče samog Josipa, Isus je bio prosto jedna prilično minorna figura među mnogim drugim u njegovoj knjizi o povijesti Židova.

Pravo ime ovog historičara bilo je Josip ben Matatijas i rođen je u Jeruzalemu u 37. ili 38. godini poslije Krista. Otac mu je bio svećenik, a njegova majka je, kako se pretpostavlja, potekla iz porodice Makabejaca. Kao i svi intelektualci onog vremena, Josip se interesirao za razne oblike vjerskog izražavanja, pa je proučavao ponašanje saduceja, farizeja i esena. Išao je tako daleko da je proveo tri godine u divljini pustinje pod asketskim imenom Banus, prije nego što je odlučio da postane farizej.

U 64. godini, kad je sam imao 26 godina, Josip je otišao u Rim. Vratio se u Jeruzalem upravo u času kad je počinjao Prvi židovski ustanak protiv Rimljana. Josip je neko vrijeme zapovijedao židovskim snagama u Galileji, ali se predao i prebjegao Rimljanima. Postao je njihov zvanični povjesničar. Rimljani su mu dopustili da koristi kraljevsku palaču, dali su mu rimsko državljanstvo i penziju. Njegovi dobročinitelji bili su car Vespazijan i njegov sin Titus. Josip je nama poznat kao ‘Josip Flavije’, jer je usvojio njihovo porodično ime Flavijus.

Premada je na svoj način ostao vjeran svojoj religiji, Josip nije vjerovao u čuda i bio je uvijek sumnjičav prema pretjeranom vjerskom entuzijazmu. Nije vjerovao da će Bog poslati pobjedonosnog Mesiju da oslobodi Židove. Bio je dovoljno realist da bi shvatio da je ovo uzaludna nada koja proistječe iz činjenice da nije bilo nikakvih izgleda da mala židovska nacija ikada postane sposobna da uputi ozbiljan vojni izazov moćnom Rimu.

Ovakva karakterna kombinacija, zajedno sa okolnostima i psihologijom, čine ga osobito zanimljivim. On nije mogao jednostavno biti objektivnim povjesničarom. Razdiran između izdajnika i patriota, možda ljubomoran na čvrstu odlučnost zelota, zbunjen kritikama da je licemjer, osjećao je potrebu da opravda i objasni sebe, boreći se s vlastitom savješću i ispitujući i racionalizirajući svoje vlastite motive.

Pišući svoju povijest Rata, Josip je možda projicirao svoje osobne isprike van, prema židovskom narodu kao cjelini. Tvrdio je da su ih dvosmislena pretkazivanja u njihovim svetim spisima o budućem vladaru iz Judeje odvela na stramputicu. Ovo su eksploatirali vizionari i Židove ne bi stvarno trebalo okrivljavati za to.

Njegova prva publikacija imala je izgleda namjeru da upozori druge dijelove istočnog imperija na opasnost pobune protiv Rimljana. Zvala se ‘O osvajanju Jeruzalema’. Bila je napisana na njegovom vlastitom jeziku, aramejskom, zajedničkom jeziku Palestine. Njegov grčki nije bio osobito dobar. Međutim, njemu su pridodati istraživači i pomoćnici koji su govorili grčki, a dopušten mu je i pristup rimskim arhivima, tako da je ovaj rad mogao biti proširen u punu zvaničnu povijest Rata.

Prvi prijevod, grubu i doslovnu konverziju s aramejskog na grčki, pripremio je sam Josip. Njegovi pomoćnici pretvorili su to u dobro ispolirani i rafinirani prijevod na grčki. Prošireno djelo, nazvano ‘O židovskom ratu’, pojavljivalo se u sukcesivnim izdanjima između 75. i 79. godine, a primjerci su bili namijenjeni javnim bibliotekama u cijeloj imperiji.

Josip je živio do kraja prvog stoljeća. U svojim kasnijim godinama napisao je vrijednu komletnu povijest židovske nacije pod naslovom ‘Židovske starine’. Naši postojeći grčki tekstovi ovog rada uključuju i odjeljak o Isusu, koji slijedi izvješće o Pilatovu pokoravanju onih koji su prigovarali njegovoj upotrebi hramskog novca za izgradnju novog vodovoda. Posljednje riječi ovog izvješća glase, "I tako je pobuna bila okončana”. Poslije ovog:

"Nekako u to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek, ako je doista prikladno zvati ga čovjekom; jer on je činio čudesna djela, učio je ljude koji su sa zadovoljstvom primali istinu, pa je povukao za sobom mnoge Židove, a također i mnoge iz nežidovske populacije. On je bio Krist. I kada ga je na optužbu glavnih naših ljudi Pilat osudio na kaznu razapinjanja na križ, oni koji su ga voljeli ranije nisu prestali da ga vole; jer on se ukazao njima trećeg dana, ponovno živ, kao što su Bogom nadahnuti proroci prorekli, o ovome i o deset tisuća drugih čuda koji su se odnosili na njega. I bratstvo kršćana, kako je nazvano po njemu, još uvijek do današnjeg dana nije izumrlo.” (Židovske starine 18.63)

Ako imamo pred očima Origenove komentare, ovo očito nije originalni odjeljak. S druge strane, čini se da je nanovo napisan, a ne jednostavno umetnut kao cjelina. Prvo, nijedan kršćanski cenzor tog vremena ne bi Isusa opisao kao ‘mudrog čovjeka’, ali Josip koristi ovu frazu i na drugim mjestima. Drugo, riječi koje su gore prevedene kao ‘čudesna djela’ (ili, kod nekih drugih prevoditelja, kao ‘zadivljujuća djela’) prevode se doslovnije kao ‘paradoksalna djela’ – pa tako opet imamo priliku da shvatimo opasnosti pogrešnog prevođenja! – a Josip je upotrijebio točno iste riječi kad je opisivao čuda izliječenja Elishe.

Postoje među znanstvenicima neke razlike u mišljenju, ali opće gledanje jest da su cenzori jednostavno ubacili ‘ako je doista prikladno zvati ga čovjekom’, ‘On je bio Krist’, te dio o njegovu uskrsnuću trećeg dana kako su prorekli proroci.

Ovo bi još uvijek ostavilo na miru komentar o Isusu koga su optužili vodeći članovi židovskog društva prije nego što ga je osudio Pilat. Ja pak imam dvije opservacije u svezi s ovim. Sjetite se kad je Josip rođen. On je koristio osobne uspomene iz godina oko 60. kad je on sam imao 22 godine. Za događaje prije toga koristio je zvanične zapise i druge izvore. Krajnji izvor za pojedinosti o kršćanskim događajima mogao je lako biti neki rani kršćanin, koji je prihvaćao ono što mu je bilo rečeno o događajima prije raspeća.

Međutim, ovo objašnjenje i nije stvarno potrebno. Sredinom 10. stoljeća jedan biskup iz Male Azije po imenu Agapius napisao je povijest svijeta na arapskom jeziku. Zvala se Kitab al’Unwan, ili Knjiga o Naslovu. U njoj se doista citira pasus iz ‘Starina’, ali je stilizacija drugačija:

"U to vrijeme postojao je čovjek koji se zvao Isus. Njegovo je ponašanje bilo dobro (ili: njegovo učenje/znanje bilo je izuzetno), i za njega je bilo poznato da je krepostan. I mnogi ljudi među Židovima i iz drugih naroda postali su njegovi učenici. Pilat ga je osudio da se razapne na križ i umre. Ali oni koji su bili postali njegovim učenicima nisu prestali biti njegovim učenicima. Oni izvijestiše da se on njima pojavio tri dana poslije raspeća i da je živ; prema tome, on je možda bio Mesija, o kojemu su proroci pričali čudesa.”

Po svemu kako izgleda, ovo je moglo biti uzeto iz jedne verzije koja je izmakla ranim kršćanskim cenzorima. Obratite pozornost da se ovdje uopće ne spominju Židovi viših slojeva, pa tako izgleda kao da bi i to mogla biti još jedna interpolacija u našoj grčkoj verziji, a ne dio istorijskog Josipa (odnosno dio priče o povijesnom Isusu).

Dvije su stvari od posebnog interesa. Prva je da se spominju stanoviti Grci koje je Isus privukao. Sigurno je da ovo ne bi bilo tako da je on bio prosto još jedan rabin koji podučava ‘konvencionalni’ judaizam (što opet ne znači da je u to vrijeme postojalo nešto što bi se moglo nazvati jedinstvenim ortodoksnim judaizmom). Tu je također činjenica da sljedbenici koji su ga voljeli nisu napustili njegov učenje i ponašanje. Ovo potkrepljuje ideju da je Isusov pokret počeo još u vrijeme dok je on bio živ i da je već bio dobio dovoljan zamah da se može nastaviti; nije on ‘počeo’ poslije nekakvih ‘doživljaja u svezi s uskrsnućem”.

Ova druga verzija Josipa ipak mora još uvijek biti tretirana oprezno. Tu je problem višestrukog prevođenja – u ovom slučaju s grčkog na sirijski, pa na arapski, a sad ovdje na naš jezik. Postoji i kristijanizacija, kako to izgleda u posljednjoj rečenici. Naposljetku, nerazumno je zamišljati da su svi kršćanski cenzori bili tako dosadno bukvalni kao onaj koji je mislio da je posve u redu da umetne ‘On je bio Krist’ u prethodnoj verziji gore. Original koji stoji iza ove arapske verije mogao je biti prepravljan na suptilniji način, s više indirektne uporabe riječi ‘možda’ i ‘oni izvijestiše’, čime bi se postiglo da izgleda manje kao propaganda i više kao autentični i originalni komentar.

Još zanimljiviji je još jedan ‘alternativni Josip’ koji je ostao sačuvan. Njegov raniji rad obično se spominje naprosto kao ‘Židovski rat’, umjesto punog naziva ‘O židovskom ratu’. Smatralo se dosta čudnim da preživjele grčke verzije nisu sadržavale bilo kakav spomen o Isusu, iako su uključivale pretenzije na mesijanstvo Jude Galilejca, Teude i drugih. Također nije bilo spomena o požaru u Rimu 64. godine, što je još čudnije zato što je Josip bio u to vrijeme u Rimu. Objašnjenje bi moglo biti da su kršćanski cenzori uklonili cijelo jedno poglavlje ili pasus kad su vršili svoje prepravke.

Međutim, u 1866. godini šesnaest Josipovih rukopisa otkriveno je u Rusiji. Bili su prevedeni na stari ruski ili staroslavenski jezik. Nosili su naslov ‘O osvajanju Jeruzalema’, što je naslov njegove originalne aramejske verzije ‘Židovskog rata’. Ime autora je navedeno kao ‘Josephus’, bez onoga Flavius, imena rimske obitelji koje je on usvojio kasnije. Postoji čitav niz razlika u odnosu na naše grčke tekstove Josipa, od kojih neke nemaju nikakve veze s kršćanstvom; radi se o onoj vrsti manjih autentičnih detalja koji bi bili poznati suvremenom historičaru, ali su bili potpuno nevezani s vjerskom propagandom.

Za naše ciljeve, najzanimljivije razlike su reference na Ivana Krstitelja, Isusa i rane kršćane. Ivana Krstitelja nazivaju ‘divljim čovjekom’ koga je Herod Antipas pogubio jer je bio politički opasan. Isus se opisuje kao ‘čudotvorac’. Pasus o ranim kršćanima odnosi se na godine između 44. i 48. za vrijeme vladavine cara Klaudija. Ovaj pasus implicira da su sljedbenici Čudotvorca poučavali da je njihov Gospodin,’koji je živ iako je bio mrtav’, još uvijek sposoban osloboditi svoj narod od rimske dominacije. Sve izgleda kao tipično prenošenje izvješća nekog rimskog zvaničnika o nemarno sročenoj verziji vjerovanja vezanih za Uskrsnuće i možda za Drugi Dolazak.

Analiza ovih rukopisa otkrila je da su to prijevodi originala koji je bio napisan lošim grčkim jezikom. Ako je prva verzija bila na aramejskom, ovo bi lako mogla biti druga verzija, ažurirana do 75. godine i pripremljena od samog Josipa, da bi je predao na ‘glačanje’ svojim asistentima.

Nažalost, međutim, grčki rukopisi koji su korišteni nisu bili ipak potpuno lišeni kršćanskih intervencija. Izmjene kod tako važnog pisca kao što je Josip ne bi bile napravljene samo jednom i onda ostavljene na miru. Zato je posve realno da su preživjele različite verzije, s kasnijim verzijama (pa i onima što su prevedene na staroslavenski) gdje su potpuno uklonjeni svi pasusi koji su se kasnijim crkvenim stručnjacima još uvijek činile kao previše dvosmislene ili kao protukršćanske. Mi smo dakle i dalje u stanju intelektualne frustracije ovakvim otkrićima, ali uznemirujuće bliži povijesti nego crkvenoj propagandi.

Evo jednog pasusa staroslavenskog Josipa koji se odnosi na Čudotvorca:

"U to vrijeme pojavio se čovjek, ako je dopustivo zvati ga čovjekom. Njegova narav i lik bili su ljudski, ali njegova pojava je bila nešto više od pojave običnog čovjeka; a njegov djela su bila božanska. Činio je čuda, divna i moćna. Zato je meni nemoguće nazivati ga čovjekom; ali opet, ako pogledam prirodu koju je dijelio sa svima neću ga nazvati anđelom. I sve, o čemu god se radilo, on je postizao putem neke nevidljive moći, radio je rječju i zapoviješću. Neki rekoše za njega: ‘Naš prvi zakonodavac ustao je iz mrtvih i učinio je mnoga izliječenja i vještine’, dok su drugi mislili da je njega poslao Bog. Pa ipak, u mnogim stvarima on se nije pokoravao Zakonu i nije se držao subote, prema običaju naših otaca. Ipak, s druge strane, nije činio ništa sramotno; niti je on išta činio uz pomoć ruku, već samo rječju on je sve postizao.

"I mnogi iz mnoštva išli su za njim i slušali njegovo učenje; i mnoge duše bile su uzbuđene misleći da bi na ovaj način židovska plemena mogla osloboditi se iz rimskih ruku. Inače, bio je njegov čest običaj boraviti iznad grada na Maslinskoj Gori, pa je i tamo pružao narodu svoje izliječenje.

"I okupilo se tamo oko njega stotinu i pedeset pomoćnika i veliko mnoštvo naroda. I kad oni vidješe njegovu moć, da je riječima postizao sve što je želio, kad mu oni staviše do znanja svoju volju da on uđe u grad i posiječe rimske vojnike i Pilata i zavlada nad nama, on nas nije prezreo.

"A kad je saznanje o ovome došlo do židovskih vođa, oni se okupiše zajedno s velikim svećenikom i rekoše: ‘Mi smo bespomoćni i suviše slabi da ustanemo protiv Rimljana. Štoviše, s obzirom da je luk zategnut mi ćemo otići do Pilata i razgovarati s njim o tome što smo čuli i nećemo upasti u neprilike, jer bi inače on mogao čuti ovo od drugih i mi bi mogli biti lišeni naših imanja i poubijani, a naša djeca raspršena. I tako oni otiđoše i rekoše Pilatu. I on posla i dade poubijati mnoge iz onog mnoštva. I on ču da je ovo izazvao Čudotvorac i pošto je organizirao istragu o njemu, proglasio je presudu: "On je dobročinitelj a ne zlotvor, niti buntovnik, niti žudi za kraljevskom vlašću.’ I onda ga pusti da ide, jer je on izliječio njegovu suprugu koja je bila na samrti.

"I on ode na svoje uobičajeno mjesto i počne raditi svoje uobičajene poslove. I kad se opet oko njega okupilo još više ljudi, on se proslavio svojim djelima više nego ikad. Doktori Zakona bili su ludi od zavisti i dadoše trideset talenata Pilatu kako bi ga osudio na smrt. I on uze novac i dopusti im da sami izvrše svoju volju. I oni staviše svoje ruke na njega i raspeše ga suprotno zakonu svojih otaca.”

Premda snažno redigirani i preuveličani od strane kršćana, ovi opširni pasusi izgledaju i dalje kao da sadrže mnogo toga što je autentični glas Josipov. Zanimljivi detalji i problemi s kojima nas oni suočavaju veoma su brojni i fascinantni. Premda je nešto od ovoga očigledno prokršćansko, redigiranje nije bilo izvršeno na način koji bi bio dovoljan da ukloni mnogo neutralniji ili čak ambivalentni ton originala. Ime ‘Isus’ se nikada niti ne spominje i nije stvarno moguće u ovom izvješću iščitati ni pozitivan niti negativan stav prema Isusu.

Mnogo toga u ovom pasusu odjek je stvari koje smo već obradili u prethodnim glavama. Sačuvana je problematična narav Isusova stava prema Zakonu i suboti. Sadrži spomen početnih usporedbi Isusa sa Mojsijem, "našim prvim zakonodavcem” (usporedba koju ćemo još jednom razmotriti kad budemo govorili o pisanju Evanđelja). Kombinira ovo čak sa sugestijom da je on bio Mojsije koji je ustao iz mrtvih; oni su bili toliko kulturno opsjednuti ovim konceptom uskrsnuća da su ga čini se optuživali za to još dok je bio živ!

Opisuje se kao čojek koji postiže velike učinke samo kroz riječ i učenje. Tu je zatim odjek komentara u Ivanovu Evanđelju, o mnoštvu koje je željelo da on bude Mesija, ‘da ga proglase kraljem’, da ih vodi u vojnu akciju protiv Rimljana. Izvješće nam zatim govori da je Isus pogubljen zbog političkih razloga, jer je percipiran kao opasni revolucionar. Kršćanski cenzori, jako uznemireni ovim, koriste zatim pasus da demantiraju sami sebe, otklanjajući krivnju sa Pilata i tvrdeći (nemoguće) da su Židovi bili odgovorni za raspeće, te dodajući ranu naivnu legendu da je Isus izliječio Pilatovu ženu. Lako je zamisliti kako je izgledala Pilatova prosudba prije cenzure, kad je možda rekao,’ On je zlotvor, buntovnik koji žudi za kraljevskom vlašću.’

Treba uočiti navod da je Pilatu isplaćeno trideset talenata. Nema ni spomena o izdaji ili posredniku koji se zvao Juda. Ja naginjem mišljenju da ovo otkriva jednu ranu fazu u kršćanskim pričama, sve dok rani kršćani nisu otkrili da u svetim spisima postoji spomen o trideset srebrnjaka i dok oni nisu to utkali u svoje rano izvješće o Pasiji – ali prije nego što je stvorena ideja o Judi i dramatičnoj izdaji. Ova rana priča, koja je ispričana Josipu pa ju je on ponovio, ostala je izgleda uklopljena u tekst i nakon cenzure.

U prošlosti se smatralo da se veliki dio pasusa može objasniti kao neka vrsta antikršćanske židovske krivotvorine, tako da bi tobože povijest pokazivala da je Isus bio opasni politički revolucionar, te da su se možda kasnije toga ‘domogli’ prokršćanski prepisivači. Ovo je prilično neuvjerljiva ideja. Negiranje učenja kršćana zasigurno se moglo postići na izravniji i učinkovitiji način, bez da se prepisuje komletno Josipovo djelo, samo da bi se ubacilo u njega nekoliko pomalo dvosislenih ili neutralnih rečenica.

Pa ipak, čini se da ima stanoviti značaj to što su i Isus i njegovi sljedbenici percipirani u biti na politički način. Njega su pozivali da predvodi oružani ustanak u Jeruzalemu. Njegovi sljedbenici su snažno potisnuti, a on sam je pogubljen kao pobunjenik. Ovaj pasus je ohrabrio spekulacije o Isusu kao zelotskom borcu za slobodu. Ovo je bilo još više ojačano problemom prevođenja, s obzirom na mogućnosti različitih značenja u raznim rukopisima.

U citiranju gornjeg pasusa, gdje Isusa pozivaju da vodi pobunjenike, krucijalna rečenica je navedena kao "on nas nije prezreo”. Ovo je prevedeno u jednom od slavenskih rukopisa kao ‘on nam nije posvetio pozornost’. Ovo se dakle može promatrati kao rečenica sumnjivog značenja. Da li ovo znači da nije odbio ponudu vođstva ili pak da ju je odbacio?

Mene ovo ne zabrinjava. Naravno da ju je odbacio. On je bio veliki učitelj koga je narod doživljavao kao inspiraciju i želio ga slijediti. Mnogim ljudima u to vrijeme, on bi automatski izgledao kao barem potencijalni Mesija, jer su oni tumačili svoju situaciju kao potrebu nacionalne nezavisnosti, emancipacije od poganskog Rima. Ovo nije bila Isusova vizija. Ljubite svoje neprijatelje, rekao je on. Kraljevstvo Božje je svuda oko vas. Okrenite i drugi obraz. Da vodim oružani revolt? Ja kao vojni Mesija? Ma dajte, molim vas.

Odakle su se pojavile ove slavenske verzije Josipa i zašto bi one bile odvojeno sačuvane? Prije uspostavljanja ortodoksnog katoličkog kršćanstva, skupine ranih Isusovih sljedbenika držale su se čitavog niza različitih gledišta. Neki od židovskijih kršćana bili su na kraju odbačeni od onoga što se pretvorilo u glavnu struju, a oni su ostali uporni u zadržavanju svojih vlastitih vjerovanja. Oni bi, na primjer, smatrali vrijednim povijesne dokumente koji su podupirali njihovo gledište da je Isus bio čovjek, nalazeći da je razvitak ideje o njegovu ‘božanstvu’ bio povreda monoteizma. Oni su ga gledali kao čovjeka koji je bio sličan božanski nadahnutim prorocima.

Njihove male skupine preživjele su u pustinjama sjeverne Arabije i Mezopotamije nekoliko stoljeća. Jedna od ovih sljedbi nabujala je u južnoj Rusiji u 13. stoljeću, pa se čak proširila na sjevernu Italiju i Provansu. Bili su poznati kao Jozefinisti i bili su jedini koji su zaštitili i prenijeli na kasnije naraštaje ove ranije, manje cenurirane Josipove tekstove.

Ovo je bilo posve moguće u Litvi sredinom 13. stoljeća, gdje je napravljen prijevod sa grčkog na staroslavenski. Međutim, bilo bi ipak nerazumno smatrati ih srednjevjekovnim krivotvorinama. Kao prvo, postoje manji, ali čini se autentični detalji kojih nema u našim drugim tekstovima, detalji koji nemaju nikakve veze sa vjerskim uvjerenjima. Drugo, zašto kršćanski krivotvoritelj, više od dvanaest stoljeća poslije događaja, ne bi jednostavno išao paralelno sa pričama u Evanđeljima? Ne bi imalo baš nikakva smisla za njih stavljati Isusa u kontekst političke motivacije i nasilja. Kakav bi motiv mogao imati ovaj pisac?

Zanimljivo je da je ponovno ovaj pasus dobio mjesto odmah uz opis nemira u Jeruzalemu, što ih je prouzrokovalo Pilatovo zapljenjivanje hramskih fondova da bi se platio vodovod. Kako je ovo involviralo novac i Hram, meni je uvijek bilo čudno da ni jedno djelo povijesne znanosti koje sam pročitao nikad nije ni pokušalo izvesti bilo kakvu vezu između ovog događaja i takozvanog Isusova ‘čišćenja hrama’, unatoč činjenici da razna ‘objašnjenja’ koja se daju za Isusovu akciju izgledaju čudno neadekvatna i nezadovoljavajuća.

Ja mislim da će povijesna istina o Isusu i dalje ostati neuhvatljiva i da je ono što je on vjerovao i što je činio, što se dogodilo njemu i oko njega i zašto, nešto mnogo kompliciranije i čak fascinantnije nego što mi uopće naslućujemo.
Views: 207 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz