Thursday
2024-03-28
8:51 PM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 22 » GLAVA OSMA
2:07 PM
GLAVA OSMA
GLAVA OSMA
STOL JEDNAKIH
Isus je možda i sam postio u početku (Mat. 4.2 i Luka 4.2), ali su i on i njegovi sljedbenici ubrzo od toga odustali:
"Neki ljudi dođoše i rekoše mu, "Kako to da Ivanovi učenici i učenici farizeja poste, ali tvoji učenici to ne čine?”(Marko 2.18, usp. Matej 9.14)
Ubrzo je čuo kritike da je ne samo prijatelj skupljača poreza i grešnika, nego i da je "izjelica i pijanica” (Matija 11.19, Luka 7.34), zato što je radije slavio nego postio. Nelagoda zbog takve optužbe svakako izgleda prije kao povijest nego kao teologija.
Isus je ispričao parabolu o gozbi, koja je preživjela u tri veoma različite verzije. Ja bih najviše volio vratiti se na Matejevu verziju (Mat. 22.1-14) nešto kasnije, u biti zbog toga što ju je on, umjesto da je jednostavno sačuva, iskasapio i onda ponovno spojio na način koji je odgovarao njegovim povijesnim i teološkim ciljevima. Lukina verzija se nalazi u 14. 15-24 i ta se priča pojavljuje i u Tominom Evanđelju u Izreci 64. Unatoč njihovim razlikama, osnovna priča govori o čovjeku koji je priredio gozbu i poslao van slugu da pozove prijatelje. Jedan za drugim, svaki od pozvanih gostiju rekao je da nema vremena zbog posla koji ga vezuje za druge društvene ili trgovačke obveze, te je odbio poziv.
Radije nego da mu gozba propadne, domaćin daje upute svom sluzi da iziđe na ulice i dovede bilo koga tko želi jesti za večerom. Ovo je veoma znakovita parabola. Rezultat ovakvog otvorenog poziva teško da bi mogao biti respektabilna večera srednje klase. Dobili biste i dužnosnike i prosjake, ljude i žene, Židove i pogane, bogate i siromašne, ritualno čiste i društvene izopćenike, sve njih zajedno za istim stolom. Imali biste, u stvari, točno istu vrstu otvorenog druženja za stolom, bez diskriminacije i pravljenja bilo kakva razlike, koje je izazivalo toliko velike kritike samog Isusa.
Može izgledati kao čudan komentar ako kažemo da su hrana i uzimanje hrane toliko važni u Evanđelju. Vidjeli smo komentare oko ručkova sa skupljačima poreza i grešnicima. Čak ako i ostavimo po strani čuda sa hranjenjem i Posljednju večeru, postoje stalne reference na kruh i ribu i vino, a i različiti drugi primjeri situacija s uzimanjem obroka. Pravo značenje je u odnosu između Isusova stava prema otvorenom druženju za stolom i njegova ukupnog pristupa. Tu se uvijek radilo o ravnopravnom dijeljenju raspoloživih sredstava i odbacivanju bilo kakve diskriminacije, gdje su svi bili djeca Božija i podanici njegove volje.
Ova vrsta pristupa objedima nije jednostavna stvar koju bi se smjelo olako zanemariti. To je opet jedan krajnje težak izazov. U svim društvima, zajedničko uzimanje hrane je nerazdvojno od socijalnog statusa, skupnog identiteta i stvaranja i održavanja uzajamne povezanosti. Pokušajte zamisliti ozbiljne rušilačke učinke i napore kod objašnjavanja ili opravdavanja u sljedećim mogućim situacijama: razgovarate sa beskućnikom na ulici. Možete mu dati novčić ili sendvič ili komad čokolade. Možete ga samog odvesti u kavanu ili u restoran. Ili biste ga mogli odvesti u restoran s kolegama sa kojima radite. Mogli biste ga povesti da ruča kod vas kod kuće s vašom obitelji. Mogli biste ga pozvati na formalni ručak gdje će biti nazočni i vaše kolege. Kakve biste reakcije dobili? "Tko je do vraga ovaj? Što to zaboga radiš? Je si li poludio?” Ideja je pravi dinamit.
Postoje i druge razine od velikog značenja koje su vezane s cijelim ovim pitanjem otvorenog druženja za stolom. Rituali objedovanja bili su veoma važni među Židovima. Ovdje je uključen i Dan zahvale, što se na grčkom zove Eucharistia. Kod tradicionalnog objeda, otac ili gazda kuće uzeli bi kruh i blagoslovili ga, odnosno dali Bogu hvalu za njega. Hrana bi zatim bila servirana ili razdijeljena, bilo od žena ili, ako je kuća bila dovoljno bogata, od slugu, koji su je i pripremili.
U Isusovom slučaju pak ove razlike nestaju. On uzima hranu, daje hvalu za nju, lomi kruh i dijeli ga sam, eventualno zajedno s ribom. Ovo potvrđuju sljedeće reference (ali ja za sad ostavljam po strani njihov kontekst, jer će trebati kazati mnogo više toga kasnije, o čudesnom nahranjivanju, Euharistiji i uskrsnuću): Marko 6.41, 14.22; Luka 22.19, 24.30; Ivan 6.11, 21.13. Poenta je u tome da Isus preuzima ulogu sluge sviju, stapajući je s ulogom gospodara: nikakav drugi pristup nije moguć ako želite biti dosljedni društvenoj jednakosti.
Takva druženja za otvorenim stolom stvorila su i suviše ozbiljne probleme da bi ih konvencionalni Židovi mogli tolerirati. Kaos mješovitog stola uzrokovao bi veliku povredu njihova naglašavanja prehrambenih pravila i ritualne čistoće. Isusa i njegove učenike su kritizirali da jedu s neopranim rukama (Marko 7.2, Luka 11.38) i da ne poštuju strogo zakone o hrani. Isus je odgovorio u skladu sa svojim gledištima, da poštovanje pravila nije relevantno u usporedbi sa važnošću Božjih zahtjeva: čišćenje vanjske strane čaše i tanjura, a ne biti "čist” u sebi (Luka 11. 39-40; Toma 89; Mat. 23. 25-26)
A što se tiče uzimanja prave hrane, rekao je: "Ništa što ulazi u čovjeka izvana ne može ga onečistiti; čovjeka čine nečistim stvari koje izlaze iz njega” (Marko 7.15-16; Mat. 15.11)
Ja mislim, na osnovu konteksta i kasnijeg spominjanja kanalizacije, da ovdje postoje dvije razine značenja. Prva je malo nečista šala za njegove slušatelje, ali Crkva radije to prenebregava, kao nešto što izaziva nedoumicu da se tako šali netko tko je Inkarnacija Stvoritelja Svemira. Druga, za koju sam siguran da je također u stvarnosti namjerno rečena, jest da grijeh dolazi iz srca i iz usta, a nije apsorbiran iz vanjskog svijeta jedenjem ove ili one hrane radije nego neke druge.
Mogao bi se staviti prigovor da je dobro poznato kako je rana Crkva imala velikih teškoća da prihvati i ruča zajedno s poganima. Imamo to zabilježeno, na primjer, u Djelima 10.1 –11.18 ( kao i na drugim mjestima koje ćemo pogledati kasnije). Posve sigurno, ovo je pokazatelj da su Isus i njegovi sljedbenici bili Židovi, koji su poštovali židovska pravila, pa je do ovih problema dovelo samo Pavlovo propovijedanje među poganima.
Ovo nije baš tako jednostavno. Očito, najraniji Isusovi sljedbenici bili su pretežno, ili možda čak isključivo Židovi. Sjetimo se da su poslije njegove smrti, morali objašnjavati i opravdavati svoj stav, te pokušati pridobiti nove obraćenike. U odsustvu svoga učitelja, morali su rabiti ono znanje i ono razumijevanje s koliko su raspolagali. Njihovi konflikti su dakle mogli proisteći i iz njihove potrebe da izvuku argumente i opravdanje iz judaizma, gdje ispunjavanje Isusova učenja – a bez nazočnosti njegove osobnosti – naprosto nije bilo dovoljno da im pridobije podršku ili prihvaćanje.
Tijekom Isusova života, u njegovoj blizini, konzistencija njegove vlastite filozofije značila je da je u mnogim prilikama jeo sa Židovima, pa je automatski jeo "prihvatljivu” hranu držeći se "konvencionalnih” židovskih rituala i procedura. S druge strane, kad je jeo s ljudima koji nisu uživali poštovanje ili s izopćenicima, prihvaćao je ono što bi mu oni ponudili i nije im sam nametao nikakva pravila, izazivajući tako kritike koje smo vidjeli.
Istina u ovoj stvari čini se da je jednostavno u tome da Isus nije mario za ritualne zakone. On nije bio protiv njih, mislio je jednostavno da nisu dovoljno važni da bi ih napadao. Možeš se držati i rituala ukoliko si uz to dobar čovjek. Ako si istinski dobar, a ne držiš se rituala, onda je i to posve u redu. Poentu ste shvatili.
Bilo je stoga moguće židovskim sljedbenicima reći kasnije da je on prihvaćao ritualne zakone i da ih nije napadao. Drugi su pak mogli nastaviti njegovu tradiciju drugovanja za otvorenim stolom i tvrditi da Isus nije poštovao ritualne zakone, pa je zato sigurno bio protiv njih. Ipak, ne bi bilo sasvim fer reći da je sam Isus ostavio za sobom ponešto nejasnu situaciju, izuzimajući njegov osobni primjer, kao što ćemo to uskoro vidjeti kad budemo sumirali instrukcije koje je ostavio svojim sljedbenicima.
Isus nije bio ‘opasni’ revolucionar ni u kojem konvencionalnom značenju te riječi. Nije podržavao nasilje, nije okrivljavao Rimljane za sve što nije valjalo u svijetu. Nije se žalio na imperatore niti organizirao prosvjede. Nije predlagao revidirano političko uređenje i sasvim sigurno nije on organizirao crkvu. Ali je ipak bio revolucionar, društveno subverzivna snaga. Treba priznati da su implikacije njegova životnog stila i njegovih učenja mogle biti interpretirane kao politički opasne, jer inače ne bismo bili pravedni prema značenju njegova života i možda ignorirali razloge koji su mogli doprinijeti njegovoj smrti.
Uzmite u obzir oblike otpora koji stoje na raspolaganju ugnjetenim seljacima pod kolonijalnom upravom. Postoji cijeli spektar, od revolucije širokih razmjera do manjih metoda nesuradnje, koji čuvaju sitne ostatke dostojanstva i samopoštovanja; od masovnog nasilnog ustanka na jednom kraju spektra do minirevolucija na drugom – smišljena lijenost, negodovanje i uvrede izgovorene kao nerazumljivo gunđanje, prividna nesposobnost da se razumije neka naredba.
Neki ljudi mogu ovo izdržati, povlačeći se od društvenog života u potpunosti, postajući pustinjski usamljenici ili osnivajući samostanske zajednice koje sanjaju o osveti i apokalipsi. Isus je ponudio drugu alternativu. Napustite ideju o političkoj vlasti – ignorirajte ih. Svi ste vi jednaka djeca Božija. Izgradite iznova seljačko društvo od temelja do gore. Volite jedni druge, dijeleći sve što imate. Zanimljiv oblik revolucije doista: ali ako ignorirate hijerarhije i strukture moći možete na kraju da im zasmetate više nego da ste pokušali zbaciti ih silom; u najmanju ruku oni to mogu razumjeti.
Upitno je do koje je mjere sam Isus mogao razumjeti koliko je on bio subverzivan. Na kraju, naravno, kako nam otkriva postojanje kršćanstva, njegovo je učenje izvršilo potpunu subverziju samog judaizma. Veliki paradoks i dvosmislenost judaizma već su postojali u njegovo vrijeme: ako je njihov Bog stvorio sve i svakoga, onda je sigurno morao biti Bog i za pogane. Što je to značilo biti rođen kao pripadnik Izabranog naroda? Ništa, ako ste bili doista iskreni u svezi s drugovanjem za otvorenim stolom.
Iznesen je prigovor da u Novom zavjetu imamo pokazatelje antipoganskog židovstva Isusovih stavova. Na primjer, kad on šalje svoje učenike na misionarska putovanja, zašto bi inače rekao”Ne okrećite svoje korake prema poganskoj teritoriji i ne ulazite u niti jedan samarijski grad; idite radije izgubljenim ovcama Dom Izraelovog” (Mat. 10.5-6)? A što da kažemo za prezrivu netrpeljivost židovske uporabe riječi ‘psi’ i ‘svinje’ za pogane, koji nisu u stanju razumjeti božanske istine i ne zaslužuju Božiju pozornost, što se čita između redova kod Marka 7.127 i u sljedećem:
"Ne dajte psima ono što je sveto i ne bacajte biserje pred svinje jer će ih izgaziti i onda se okrenuti prema vama i rastrgati vas” (Mat. 7.6; usp. Toma 93)
Prvi primjer je opet Matej, prije nego Isus. Misionarske instrukcije učenicima date su i kod Marka 6. 7-13 i Luke 9. 1-6 i 10. 1-12 i ni jedan ni drugi ne govore ništa o izbjegavanju poganske zemlje ili o tome da se sastaju samo sa Židovima.
Što se tiče pasa i svinja, mogu samo ponoviti da su obilježja Isusa bili dosljednost i integritet, pa odvratnost prema poganima nije stav koji bi bio konzistentan sa drugovanjem za otvorenim stolom. Ja vjerujem da ova tradicija antipoganskih komentara opet dolazi od ranih židovskih sljedbenika Isusa u Jeruzalemu, poslije njegove smrti; onih čije osobno razumijevanje života i misije, ili smrti Isusove, mogu biti shvaćeni i propovijedani samo u okvirima njihove osobne temeljito židovske svijesti. Također bih vas želio zamoliti da se sjetite koliko je Galileja bila kozmopolitska, kao i svih onih kritika koje su judejski snobovi izgovarali o čistoći. Naposljetku, kako vam se sviđa ovo kao zanimljiv pokazatelj:
"Njegovi sljedbenici rekoše mu, Je li obrezanje korisno ili nije?’On im reče, ‘Kad bi bilo korisno očevi djece rađali bi ih već obrezane od njihovih majki. Radije bih rekao da je istinsko obrezanje u duhu postalo dragocjeno u svakom pogledu’” (Toma 53)
Isus je bio inkluzivan a ne ekskluzivan. Cijeli njegov život bio je protiv uporabe ekskluzivnosti od strane društva kao oružja i za otvaranje Kraljevstva Božijeg i prijateljstva ljudi prema izopćenicima i nedodirljivima. To je bio sadržaj misionarskog programa. Kakve su bile te upute njegovim sljedbenicima? Kako su trebali živjeti i što su trebali raditi?
"Njegovi sljedbenici upitaše ga i rekoše mu, ‘Želiš li da postimo? Kako trebamo moliti? Treba li davati milostinju? Koju hranu moramo jesti?”(Toma 6)
"Isus im reče, ‘Ako postite navući ćete grijeh na sebe, a ako molite, osudit će vas, a ako date milostinju naškodit ćete svome duhu. Kad idete u bilo koji kraj i hodate selima, kad vas ljudi prime jedite ono što vam posluže i liječite bolesne među njima. Jer ono što vam ide u usta neće vas uprljati, uprljat će vas ono što iz vaših usta izlazi’.” (Toma 14)
"Kad god uđete u grad koji vam ukaže dobrodošlicu, jedite ono što stave pred vas. Liječite one koji su bolesni i kažite, "Kraljevstvo Božije vam je veoma blizu’.” (Luka 10.8-9)
"On im reče, ‘Ne uzimajte ništa za put: ni štap niti torbu, ni kruha, ni novca; i neka nitko od vas ne uzme tuniku za promjenu. U koju god kuću uđete, ostanite tamo; a kad odlazite, neka to bude iz te kuće. A što se tiče onih kod kojih niste dobrodošli, kad napuštate njihov grad otresite prašinu s vaših stopala da to bude znak za njih’.” (Luka 9.3-5; usp. Mat. 10.7-14, Marko 6.7-13)
Ovdje vidimo srce prvobitne Isusove skupine i njihov temeljni društveni program. Ostanite tamo gdje vas prihvaćaju, nemojte se nametati nikome tko vas odbacuje. Jedite i pijte što god stave pred vas, jer vas neće uprljati ono što jedete. Ne uzimajte nikakvu stvar koja vam pripada ili novac; vi niste dovoljni sami sebi, vi u potpunosti ovisite o zajednici. Svi sudjeluju i dijele, u materijalnim stvarima hranu i sklonište, a u duhovnom bogatstva društvene prihvaćenosti i u liječenju (uskoro ću imati da nešto više kažem o liječenju).
Oni nisu bili siromašni već goli i bosi – bez novčića u džepu. Bili su također i slobodni i svatko im je bio društveno jednak. Bogatstvo i imovina jednostavno ne znače ništa. Kraljevstvo Božije se izražava kroz jednostavnost i nepostojanje statusne diskriminacije u njihovim životima. Njihovo kraljevstvo se također dijeli, svatko tko živi u njemu može ga donijeti i drugima. A Rimljani? Koga briga za Rimljane? Oni žive u iluziji da imperij pripada njima, umjesto Bogu.
Zanimljivo je pogledati primjer preživljavanja drugovanja za otvorenim stolom puno godina kasnije, kako je učio apostol Pavao.
"Ako vas nevjernik pozove u svoju kuću, idite ako tako želite i jedite što god je stavljeno pred vas…” (I Kor. 10.27)
Ali tko su bili ovi sljedbenici, ljudi koji su se vezali za Isusa i pomagali u širenju njegove poruke? Bila je to miješana skupina, uključujući skupljače poreza i griješnike, kao što smo vidjeli. Bili su to ribari poput Šimuna Petra i njegova brata Andrije, te Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi (Mat. 4.18,21). Bio je i jedan koga su zvali Šimun Zelot (Marko 3.18, Mat. 10.4, Luka 6.15). Zanimljivo je da se spominje i znatan broj žena: Marija, Marta, Salome, Joana, Suzana, Marija Magdalena i ‘mnoge druge žene’ (Marko 15.40-41 Luka 8.2-3, 10.38)
Dajte da razmotrimo detaljnije neke od ovih informacija. Ne možemo da skočimo odmah na činjenicu da je jedan od njegovih sljedbenika bio zelot i pretpostavimo da je Isus bio aktivan u oružanoj borbi protiv Rimljana. Prvo, njega ne bi zvali ‘Šimun Zelot’ da je više Isusovih sljedbenika također pripadalo zelotskim pobunjenicima, jer to ne bi mogao biti naziv po kojem bi ga razlikovali. Nitko ne može očekivati tvrdnju da je učenik koji je bio skupljač poreza, koji se vjerojatno pokajao prije odluke da slijedi Isusa, nastavio cijediti nepravične poreze iz svog naroda. Slično tome, Šimun je vrlo lako mogao biti raniji politički aktivist koji je pod Isusovim utjecajem okrenuo leđa nasilju kao bilo kakvoj metodi ili soluciji.
Postoji i alternativna mogućnost. Odlučni pobunjenici su vjerojatno bili u potrazi za bilo kakvom prilikom da dobiju točku okupljanja, žarište revolucije. Prirodni vođa s karakterom koji je privlačio sljedbenike bio bi viđen kao potencijalni Mesija. Kao što smo vidjeli, Isus nije mogao imati nikakvog interesa za političko vodstvo ili za ohrabrivanje ustanka protiv Rimljana. Ne postoji način da bi pokret koji je privukao toliko puno žena mogao biti skupina mladih mačo muškaraca, gerilaca koji bi ispovijedali nasilje. Njegova je revolucija ipak bila mnogo suptilnija.
Možda je Isus dobroćudno tolerirao Šimunova gledišta, nastavljajući strpljivo da ga poučava u nadi da će Šimun doći pameti i promijeniti svoje držanje. Možda je Šimun jednostavno mislio da ljudi slušaju ovog čovjeka, da je njegova osobnost takva da su ljudi osjećali kako su u nazočnosti pravog diva; ljudi su ga slijedili i voljeli, pa sve što treba raditi jest čekati na svoju šansu, a mi ćemo znati da je iskoristimo.
Drugi Šimun, Šimun Petar, zasigurno je morao biti najbliži učenik Isusov i prvi vođa skupine nakon raspeća. On se konzistentno predstavlja kao glasnogovornik Dvanaest apostola i uvijek dolazi prvi kad god imamo nekakvu listu Dvanaestorice. Nema nikakvih povijesnih pokazatelja da se itko zvao Petar prije toga, bilo u grčkom obliku (Petros) ili aramejskom ekvivalentu (Kefa ili Cephas ). Riječ zapravo znači kamen ili stijena i bio je to zapravo nadimak u to vrijeme, kao ‘Rocky’ – vjerojatno je bio velik i jak.
"Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću svoju Crkvu.” (Mat. 16-18)
Ovo je naravno glas rane Crkve koja uspostavlja autoritet i vodstvo Petra, ne i glas samog Isusa. Ime Šimuna Petra bilo je zapravo Simeon bar-Jonah, koje je u Evanđeljima postalo Simon (grčki ekvivalent), "sin Jonaha”(kod Mat. 16.17) ili "sin Ivana” (kod Ivana 1.42, 21. 15-17). Originalni židovski "Simeon” ipak je upotrijebljen u Djelima 15.14.
Da li je ova odabrana skupina ‘Dvanaestorice’ ikada stvarno postojala? Ideja je sigurno postojala u ranoj fazi. Prvo Pavlovo pismo Korinćanima napisano je oko dvadeset godina poslije raspeća i oko dvadeset godina prije Evanđelja po Marku, a Pavao spominje ‘Dvanaestoricu’ u 15.5. Međutim, on onda nastavlja spominjati ‘sve apostole’ u stihu 7, očito kao odvojenu grupu, ili možda kao veću skupinu među kojima je Dvanaestorica bila jedan dio. Dvanaestorica nisu mogla formirati nikakav izvor autoriteta ili vodstva u ranoj crkvi, jer ih Pavao ne spominje ni na kojem drugom mjestu; i kao što ćemo vidjeti, autoritet Crkve bio je za njega pitanje od velike važnosti.
Kad se liste pojave nisu posve konzistentne (Marko 3.16-19, Luka 6.13-16, Mat. 10.2-5, Ivan 1.35-45), i što najviše razočarava većina imena tada nestaju iz zapisa. "Apostoli” su misionari, ljudi koji su bili poslati van, pa izgleda da je tek od kasnijeg dijela prvog stoljeća ova riječ bila sužena da bi se rabila samo za prvobitnih Dvanaest. Luka rabi ovu riječ na ovaj način ali je mnogo slobodnije rabi Pavao (e.g. Rim. 16.7).
Značaj broja leži u činjenici da je prvobitno bilo dvanaest plemena Izraela. Ovo međutim navodi na pomisao da je ideja Dvanaestorice bila samostalna odluka neke od ranih kršćanskih skupina, koji su zaključili da je time predstavljen Novi Izrael, s novim razumijevanjem Mesije i novog zavjeta s Bogom, te da bi autoritet Isusa i prvobitne Dvanaestorice trebao biti simbol te činjenice. Ja ne mislim da je sam Isus činio bilo šta slično ovome.
Ako je sam Isus ustanovio ovu značajnu simboličku instituciju Dvanaestorice, zašto se to onda nikad ne spominje u Tominom Evanđelju, ili u Evanđelju Q? (Spomenuo sam Q i ranije, a za čitatelje koji nikad nisu čuli za to objasnit ću kasnije, kad za to dođe vrijeme). Zašto se Dvanaestorica ne spominju nikada u ranim kršćanskim dokumentima koji su neovisni od Novog zavjeta, kao što je I Klement, napisano pri kraju prvog stoljeća, ili u bilo kojem od sedam pisama koja je raznim crkvama napisao Ignacije, biskup Antiohije, blizu početka drugog stoljeća? Možda zato što to nikada nije ni poteklo od Isusa, pa neke rane kršćanske skupine, kao što je i Prva poslanica Klementova, nisu nikada ni čule za to.
Hajde da sada razmislimo malo o ženama. Iznesena je sugestija da je Isus, konzistentan kao i uvijek, proširio svoje načelo nediskriminacije i društvene jednakosti i na žene. Moramo o ovome još malo razmisliti, jer je u to vrijeme i u onome društvu ‘jednakost za žene’ bila toliko revolucionarna da bi praktično bila nezamisliva.
Htio bih prije svega izreći riječ opreza. Usporedo s tim kako razne generacije ispituju i ‘objašnjavaju’ Isusa, vidjet ćemo da često ima u tome poneki element društvene projekcije. Možemo ga vidjeti samo svojim vlastitim očima. U kulturi pod sjenkom političkog terorizma, vidjet ćemo više pokazatelja za to da ga promatramo kao simpatizera zelota i opasnost za vlast. U vrijeme kad društvo postaje tolerantnije prema homoseksualnosti i svijesnije njenih razmjera, Isus je bio optužen da je bio homoseksualac. U vrijeme ljubavne ‘filozofije’ hipija, u kulturi koja je bila veoma svjesna droga ‘koje proširuju svijest’, Isus je opisan kao prvi hippie, pa je bilo i sugestija da je možda rabio neku halucinogenu gljivu.
Slično tome, moramo biti oprezni u jednoj ekstremno feministički osviještenoj kulturi da ne učitavamo naše vlastite preferencije ili predrasude unazad kroz historiju. Pa ipak, bez obzira na to, postoje ozbiljni pokazatelji koje treba razmotriti; i držite na umu prije svega da bi konzistencija glede druženja za otvorenim stolom bez diskriminacije logički morala uključivati i žene.
Jedna druga karakteristika naše vlastite kulture jest ekscesivno i otvoreno naglašavanje seksualne aktivnosti. Većina kultura možda je bila ekstremna u suprotnom pravcu, sa daleko više represije i hipokrizije glede seksa. Jedan od rezultata ovih naših dana jest široko rasprostranjeno vjerovanje da svatko aktivno ‘upražnjava’ neki oblik seksualne aktivnosti te potpuno neshvaćanje ili nevjerovanje do koje je mjere seks bio i jest (u svim kulturama) nekim ljudima nevažan, odnosno daleko manje važan od drugih preokupacija kao što su duhovne ili religiozne (ili, uostalom, umjetničke ili akademske ili znanstvene ili profesionalne).
Za židovske svećenike i rabine bilo je normalno da se žene i imaju obitelj. No bilo bi isto tako savršeno normalno očekivati da prorok ili skitalački sveti čovjek bude bez takvog odnosa. Sam je Isus stvarno rekao da neki ljudi mogu prihvatiti celibat kao izraz vjerskog načina života, ali da on shvaća da ovo ne bi odgovaralo svakome (odnosno da nas Bog nije stvorio sve na isti način).
"Ne može svatko biti sposoban prihvatiti ovo što sam rekao, već samo oni kojima je to bilo dato. Postoje eunusi koji su takvi rođeni iz utrobe svoje majke, postoje eunusi koje su ljudi učinili takvima, a ima i eunuha koji su sami sebe učinili takvima za ljubav kraljevstva nebeskog. Neka svatko prihvati ono što može.” (Mat. 19.1-12)
Postoji priča o saducejima koji pitahu Isusa glede braka i uskrsnuća, ali ja sumnjam da bismo to mogli koristiti kao pokazatelj koliko je za Isusa seks bio nevažan. Saduceji nisu prihvaćali narodno vjerovanje o općem ukrsnuću i jednom prilikom oni ukazaše Isusu ne sve besmislenosti mogućih implikacija. Ako oženjen čovjek umre i u skladu sa Mojsijevim zakonom njegov brat oženi udovicu, pa onda umre i drugi brat, a treći oženi udovicu, i tako dalje – kad svi oni budu podignuti iz mrtvih, čija bi žena ona trebala biti? (Marko 12.18-27; Luka 20.27-38)
Bilo je doista mnogo ljudi koji su mislili da je uskrsnuće vraćanje mrtvih u fizički raj, slobodan od bolesti i nepravde, ali inače veoma jako sličan boljoj verziji zemaljskog života, a ne neka vrsta egzaltiranog duhovnog stanja. Međutim, za Isusa je rečeno da je odgovorio kako nema nikakve potrebe uopće smatrati uskrsle ljude i žene kao oženjene ili udate, jer će oni svi biti ‘kao anđeli na nebu’.
Nije uopće nikakvo iznenađenje što su postojala takva gledišta. Ako je svrha braka osigurati preživljavanje ljudske rase kroz djecu i pružiti legalnu osnovicu za nasljeđivanje imovine, onda postojanje bez smrti i obilje svega za svakoga nije stvaralo nikakvu potebu za njim. U poglavlju 15 Prve knjige Enokove (ovo je još jedan židovski dokument izvan Biblije), anđeli se opisuju kao ‘besmrtni za sve naraštaje svijeta’, a Bog im kaže: "Zato nisam odredio žene za vas”.
Gore spomenuta priča iz Biblije možda ipak nije autentična. Opet je moguće da je to kreacija ranih židovskih sljedbenika, koji su opravdavali svoja gledišta o uskrnuću stavljajući ih u usta Isusu. Po stilu je prije rabinska i farizejska i na pomalo sumnjiv način rabi precizan citat iz Egzodusa 3.6 u Isusovu odgovoru. Prilično je inteligentna ali nekako nije dovoljno prirodna za Isusa. Možda je to jedna autentična priča o Isusu koja je kasnije iskićena i poljepšana. U svakom slučaju, vratit ću se na pitanje braka i razvoda, ali u zemaljskom kontekstu, za nekoliko trenutaka.
Već smo vidjeli da se na brojnim mjestima u Evanđeljima spominju žene, sljedbenice Isusove, ali također i njegovi razgovori sa ženama. (Luka 10. 38-42, Ivan 4.27). Do stanovite mjere, možda su, zbog težine kulturnog pritiska i općih stavova prema ženama, autori Evanđelja doista ovo pomalo omalovažavali. Čini se da je i samom Šimunu Petru bilo prilično teško prihvatiti liberalniji stav.
"Šimun Petar im reče, ‘Marija bi trebala da nas napusti, jer žene nisu vrijedne života’. Isus reče, ‘Gledaj, ja ću je voditi da učinim od nje muškarca, tako da i ona također može postati živi duh sličan vama muškarcima. Jer svaka žena koja pretvori sebe u muškarca ući će u nebesko kraljevsto’.” (Toma 114; usp. Toma 22)
Petrovo neprijateljstvo je lakše razumjeti od Isusova odgovora. Doista, postoji široka rasprava u staroj literaturi o ideji transformacije između žene i muškarca, i vice versa. Ovo normalno ima simboličko ili metaforičko značenje, e.g. ‘žena’ može predstavljati materijalno, pasivno i emocionalno, dok ‘muškarac’ može predstavljati duhovno, aktivno i racionalno. Ova izreka mogla bi zasigurno biti izraz nediskrimincije na osnovi spola, nasuprot stavu koji je izrazio Petar.
Ono što se sada naziva ‘muškim šovinizmom’ čini se, naravno, da je dominiralo u većini kultura, u najvećem broju slučajeva.Ovo nije mjesto da istražujemo čimbenike koji su stajali iza toga, kao što je potreba za agresijom radi lova, ili muški strah od ženske strane u njegovoj vlastitoj prirodi. Mi treba samo da komentiramo da Isus izgleda nije patio od bilo kakve manifestacije ovog straha, kao i to da je bio neagresivan.
Židovi nisu ženama davali nikakav satus niti uopće bilo kakvo poštovanje. ‘Činjenica’ da je Eva bila stvorena od Adamova materijala činila ju je drugorazrednim, umjesto izravnim stvorenjem Božijim. Zatim, ona je viđena kao odgovorna za Pad, pošto je dovela Adama u iskušenje, pa su zato žene bile povezane sa zlom i slabošću. Ovo je arhetipska muška priča, koja projicira slabost na nekog drugoga umjesto da prizna da postoji i u njemu samome, a ujedno i priznanje, unatoč sebi samome, prije snage nego slabosti žene.
Kakvi god bili razlozi ili izlike, židovsko društvo toga vremena izražavalo je inferiornost žena na bezbrojne načine. U sinagogama, židovski muškarci uključivali su u svoje molitve zahvanost Bogu što nisu rođeni kao žene. Gotovo svako druženje sa ženama izvan kontroliranih obiteljskih okolnosti izazivalo je neodobravanje, a neudata žena koja bi djelovala nezavisno i izvan muške kontrole ili konvencionalne društvene situacije bila je od ‘respektabilnih’ automatski optuživana da je bludnica.
Žene su bile protjerivane iz bilo kojeg dijela Hrama za vrijeme svojih mjesečnih perioda, a bilo im je permanentno zabranjeno ulaženje u Unutrašnja dvorišta. Bog je bio Otac i svakako ne Majčica Priroda. Ženama nije bio dozvoljeno čak ni davanje iskaza u židovskim sudovima, zato što svjedočenje jedne žene nije značilo ništa.
Premda su Rimljani, Grci i Egipćani svi dozvoljavali ženama da iniciraju brakorazvodni postupak, Židovi to nisu činili. Židovski zakon o razvodu išao je unazad sve do Deuteronomija (pete knjige Mojsijeve) 24. 1-4 u kojoj je muškarac taj koji može reći da mu je žena nepristojna ili da ne zadovoljava, muškarac može napisati obavijest o razvodu, muškarac je može poslati da ide svojim putem. Nikakva prava na razvod nisu data ženama. Sve se okretalo oko muškog ponosa, muške časti, muške dominacije.
Žena je prema tome bila bespomoćna i ranjiva. Morala je da trpi nezadovoljavajući odnos bez ikakvih legitimnih načina da to izbjegne. Mogla je biti izbačena od muža koji bi samo napisao dokument o razvodu. Preljub je mogao samo biti zločin protiv časti muškarca – ne i žene.
Možemo sada doista vidjeti dva razloga za striktni Isusov stav kojim je zabranio razvod:
"Što je Bog ujedinio, čovjek ne smije razdvajati.” (Marko 10.9, Mat.19.6)
"Svatko tko se razvede od svoje žene i oženi drugu kriv je za preljub, a čovjek koji oženi ženu od koje se njen muž razveo čini preljub” (Luka 16.18; usp. Marko 10.11-12, Mat. 5.32, 19.9)
Prvo, Isus je, tipično za njega, nastojao obraniti interese ranjivije strane. Međutim, on nije jednostavno proklamirao da razvod nikada ne može biti dozvoljen; on je zapravo rekao da i žena ima prava i status, jer i ona ima čast. I muškarac, rekao je Isus, može biti ‘kriv za preljub’, čime čini zločin prema ženi.
Do stanovite mjere, Isus je ponovno uspostavljao ravnotežu koja je postojala u starim zakonima. Deuteronomij nije u cjelini slijepi muški šovinizam, ne nikako. Čovjek koji je spavao sa ženom ili zaručnicom drugog čovjeka mora biti kamenovan do smrti (Deut. 22.22-24); a čovjek koji je silovao djevojku, u situaciji gdje nitko nije mogao čuti njen plač ili priteći joj u pomoć, morao je umrijeti, dočim je s druge strane priznato da djevojka nije ‘počinila grijeh koji zavrjeđuje smrt’ (Deut. 22.25-26). Ali Isus je otišao ovdje i dalje, kao obično: on je ručao i razgovarao sa ženama jednako kao i sa muškarcima i, koliko mi to možemo reći, tretirao ih je kao da imaju jednaka prava i status.
Uočite da je, šaljući učenike da poučavaju i liječe, njih poslao ‘u parovima’ (Marko 6.7 Luka 10.1). Razmislite o ovome, imajući na umu i sljedeće, što ćemo naći u Prvom Pavlovom pismu Korinćanima:
"Zar mi nemamo pravo povesti s nama sestru suprugu, kao i svi drugi apostoli i braća Gospodinova i Kefa?” (I Kor. 9.5)
Ovdje sam malo varao sa ovim citatom, jer prevoditelji nisu posve sigurni što da urade s ovim. Jeruzalemska Biblija kaže ‘povesti kršćansku ženu’, a Nova Međunarodna Verzija kaže ‘povesti ženu koja je vjernica’. Grčki original, pak, kaže adelphen gynaika što je mnogo točnije prevesti kao ‘sestru suprugu’.
Isus je i u ovakvom slučaju vjerojatno mislio da je ispravno tretirati muškarce i žene kao bića jednake vrijednosti, ali društvo oko njega jednostavno nije dopuštalo da žene misionarice putuju same. Pretpostavite na čas da je ovaj Pavlov komentar značio da bi se ovi ‘parovi’ u stvari sastojali od muškarca misionara i žene misionarke koji putuju zajedno, u dosljednom duhu dijeljenja hrane između svih kao društveno jednakih, bez obzira ne samo na klasu, nego i bez obzira na spol i religiju. Da bi se spriječile optužbe o flagrantnom nemoralu i da bi se zaštitile žene da ne budu kažnjene kao prostitutke, jedini mogući način da im ovo prođe, u onoj kulturi i u onom vremenu, bio bi da je u vanjskom svijetu predstavlja kao svoju suprugu, ali da je tretira, kao što je dužan prema nekome tko mu je jednak, kao sestru.
Zanimljiva bi bila špekulacija o tome da je možda postojalo vrijeme kad se unutrašnja grupa oko Isusa stvarno sastojala od samo dvanaest učenika i da su polovica od njih bile žene.
Views: 630 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz