GLAVA PRVA - 10 August 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Saturday
2016-12-03
7:44 PM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » August » 10 » GLAVA PRVA
4:01 PM
GLAVA PRVA
GLAVA PRVA
HEBREJI I ŽIDOVI
Prije nego što je nastala Biblija, prije nego što je postojao bilo kakav narod koji je sebe nazivao Židovima, postojali su Hebreji. Ime u originalu glasi habiru, što znači ‘lutalac’. Bili su to nomadi, koji su lutali trgovačkim putovima antičkog Srednjeg Istoka. Mi sad govorimo o ‘semitskim’ narodima, ali u egipatskim spisima od prije trideset stoljeća, naziv habiru nije imao nikakve veze s rasom. Baš kao što se naziv ‘seljak’ može upotrijebiti za kineskog seljaka ili francuskog seljaka, ‘lutalac’ ili ‘putnik’ je samo opisna riječ. Riječ se može rabiti i u prezrivom smislu, jer su stalno naseljeni ljudi često gledali sumnjičavo na habiru, kao što engleski seljaci često gledaju na cigane kao na potencijalnu opasnost. Mnogi od ovih putnika išli su lukom koji je poznat pod imenom Plodni polumjesec. Da biste danas putovali ovim lukom, startali biste u južnom Iraku, išli duž rijeke Eufrat sjever-zapad do Sirije, a onda silazili dolje kroz Libanon i Izrael do Sinajskog poluotoka i sjevernog Egipta.

Osamnaest vijekova prije Isusa, najveći dio ovog puta prešao je čovjek koji se zvao Abraham. Krenuo je od antičkog grada Ur u Babilonu. Ur je podignut stoljećima ranije, kad je to isto područje bilo poznato kao Sumer, sjedište najranije danas poznate civilizacije. Prošavši kroz sjevernu Arabiju, južno od Asirije, njegov ga je put dalje vodio ka sjeveru do Harana u sjevernoj Mezopotamiji, a zatim južno, vjerojatno kroz Feniciju, do zemlje koja je bila poznata kao Kanaan.

Upravo su potomci porodice ovog čovjeka postali kulturna i vjerska skupina, o kojoj mi danas govorimo kao o ‘Hebrejima’. Nekoliko naraštaja poslije Abrahama, pokrenuta glađu, iz Kanaana se jedna skupina predvođena Josipom spustila do Egipta. Josipov otac Jakov, koji se najprije zvao ‘Izrael’ (što znači ‘on se bori s Bogom’), dao je potomcima ime i oni su nazvani Izraelićani.

Tekstovi onoga što kršćani zovu Starim zavjetom – koji nisu zapisani ranije od možda osam stoljeća kasnije – govore nam da je Josipu dat visoki status i autoritet u službi faraona. Ovdje možda ima i malo pretjerivanja, budući da je ponos jedne relativno beznačajne skupine stranaca vjerojatno prenaglasio neke povoljne detalje, prenoseći od usta do usta razne priče kroz više naraštaja.

Kakvi god da su mogli bili Josipov status i povlastice, kad je na vlast došao novi faraon, njegov pozitivan stav postao je stvar prošlosti. Izraelićni su postali robovi.

Nakon što nam je ovo rečeno, veliki dio ranijih dijelova Starog zavjeta pokazuje nam zatim dominaciju jedne silno značajne osobe, Mojsija, velikog vođe koji je Izraelićane poveo iz ropstva u Egiptu i vratio ih u Kanaan. Imamo tu čuvenu priču o djetešcu u košari među trskom, koja je spasila od utapanja izralskog dječačića kako je to naredio faraon. Međutim, ovo je samo priča koju su Hebreji ukrali i time otkrili svoje daleko mezopotamsko podrijetlo. Priča je prvobitno ispričana za kralja Sargona, koji je osnovao kraljevstvo Akkad, sjeverno od Sumera, u godini otprilike 2300 prije Krista. Za njega se pričalo da ga je podigao i odgojio vrtlar, koji je pronašao njegovu kolijevku kako plovi rijekom Eufrat. Hebreji su kopirali čak pojedinost da je košara bila obložena smolom (Egzodus 2.3). Ova pojedinost nije se mogla dugo održati: smola je bila sasvim običan proizvod u Mezopotamiji, ali bi bila rijetka u starom Egiptu.

Zanimljivo je i to da je Mojsije egipatsko ime. Ime Ramzes, na primjer, lingvistički je isto ime, samo što ima prefiks koji označava boga sunca Ra. Mojsije je bio tako velika figura da su istina o njegovoj ulozi i njegov karakter za nas zauvijek izgubljeni. U vrijeme kad je priča o njemu bila zapisana, povijesni Mojsije je bio potpuno prigušen mitovima – dovođenje kuge na Egipćane, pretvaranje štapa u zmiju, razdvajanje voda Crvenog mora, život do starosti od 120 godina, te vođenje intimnih razgovora sa samim Bogom.

Bilo bi de facto jako teško, da ne kažemo i nerazumno, reći išta više o povijesti Hebreja i istovremeno pokušati iz svega toga izostaviti koncept Boga. Predložiti razdvajanje ‘religije’ i ‘povijesti’ u suvremenom konceptualnom smislu za njih bi bilo besmisleno. Što se njih tiče, Bog je djelovao u svjetskim događajima, a oni su bili njegov narod. Za Abrahama je rečeno da je emigrirao iz Mezopotamije u Kanaan, jer mu je tako naredio Bog. Izraelićani su bili oslobođeni od ropstva u Egiptu zahvaljujući Božjoj moći koja je djelovala preko njegova sluge Mojsija.

Za Mojsija se govorilo da je donio Božje zakone, uključujući tu i Deset zapovjedi iz Egzodusa, poglavlje 20, sišavši s Planine Sinaj. Ovo je još jedna priča koju su Hebreji pokrali iz svojih početaka u kulturi Mezopotamije.

Upotrebljavam riječ ‘ukrali’ namjerno – ne da bih bio negativan, nego da poduprem neke čitatelje da postanu objektivniji. Upotrijebit sam mogao manje emotivni termin, mogao sam pričati priču o tome kako su ‘apsorbirali’ ili ‘prilagodili’. Međutim u zapadnim društvima često postoji pretjerano poštovanje Biblije. To je zbirka starih dokumenata, ali se ona široko i nekritički promatra kao točnija i vjerodostojnija od priča i dokumenata koji dolaze iz drugih kultura. Prihvatljivo je smatrati takve druge kulturne tradicije kao ‘mitološke’, kao izraz primitivnih naroda koji su se grčevito trudili da shvate svoje mjesto u svemiru; ali čak i nekršćani su skloni vjerovati da je nešto što je u Bibliji na neki način autentičnije ili ‘historičnije’.

Pa dobro, koji su korijeni priče o brdu Sinaju i Deset zapovijedi? U 18. stoljeću prije Krista Kralj Hammurabi u Babilonu prikazan je kako prima svoje zakone od Boga na vrhu zigurata, hrama u obliku planine u ravnicama Mezopotamije. Ovo nije slučajna sličnost sa pričom iz nekog dalekog dijela svijeta kao što bi bila recimo Kina. Razumno je vjerovati da je sličnost ove mnogo starije u najmanju ruku utjecala na stvaranje priča o Mojsiju.

Pored ovoga, struktura i sadržaj velikog dijela zakona u Starom zavjetu, koji se sastoji od mnogo toga više nego što su samo Deset zapovijedi, često su veoma slični pisanim zakonskim tekstovima starih Sumerana. Međutim, čini se da i dalje postoji nešto posebno vezano za Stari zavjet. Dok sumeranski zakoni stavljaju naglasak na zaštitu svojine, Mojsijevi zakoni daju veći značaj držanju čovjeka i njegovu ponašanju. Oni govore čovjeku kako živjeti, kako se ponašati prema svom susjedu, kako voditi računa o udovicama i sirotinji.

Narodu Izraela je rečeno da su obavezni pokoravati se Božjim zapovjedima, ali ovo nije bila samo jedna naredba. Rečeno im je također da je to samo jedna strana sporazuma, Zavjeta. Za uzvrat za njihovu pokornost i vjernost, Bog će ih nagraditi. On će im pomoći da se suprotstave svojim neprijateljima; on će odnijeti bolesti i neplodnost; i on će ih naseliti u zemlji koju je obećao Abrahamu.

Ova ideja o zavjetu s Bogom je zamisao velikog genija, to je jedna od najvećh ideja svih vremena. Vjerojatno je došla od samog Mojsija. Ja ovdje nisam ciničan i ne optužujem ga da je "smišljeno stvorio” ovu ideju u nekom manipulativnom smislu. Ovo bi bilo naivno projiciranje suvremenog misaonog procesa na antički svijet. U tom svijetu genij nije morao imati ništa od naših koncepata, koji bi mu omogućili svijesne i podsvijesne procese ili kako da razlikuje nesvijesnu kreativnost i snove od glasova ili poruka ‘od Boga’.

Ideja o zavjetu dala je Hebrejima a možda i čovječanstvu stvari od velike vrijednosti. Umjesto da budu jedostavno bespomoćne žrtve okolnosti, ona ih je učila da do izvjesnog stupnja njihova sudbina leži u njihovim vlastitim rukama. Kao neki primitivni oblik neuro-lingvističkog programiranja, govorila im je da će ako čine prave stvari dobiti poželjne rezultate.

Hebreji su imali ponosa. Bog je stvorio čovjeka po svojoj vlastitoj slici i prilici, nadmoćnog u odnosu na sva druga stvorenja. U učenjima koja se pripisuju Bogu, oni su osim toga imali kao od kamena isklesanu čvrstu podlogu za sve što je pravično i pravedno. Bilo koji ljudski autoriteti, čak i kraljevi, neće više nikada u budućnosti biti u stanju da rade sve što im padne na pamet. Bilo koji zakoni stvoreni od čovjeka, svako ponašanje ljudi, mogli su biti prosuđivani prema ovim posljednjim standardima, mogli su biti testirani da bi se vidjelo da li odražavaju volju Boga.

S druge strane, Zavjet ojačava religiozno razmišljanje svojom zatvorenom logikom koja nikada ne može izgubiti neki spor. Ako je kralj David bio briljantno uspješan, to je očito bila posljedica moći Božje. Ako bi došlo do drastičnog pada u sretnoj sudbini Hebreja, to bi bilo zbog toga što su bili nepokorni i Bog je pokazao ustezanje u dijeljenju za njih povoljnijih karata. Ovo izgleda prilično glatko i jasno, do neke mjere izbjegava "problem zla”, oko kojega će se do agonije mučiti kasniji naraštaji kršćana, da naime Bog ne može biti svemoguć ako nije sposoban spriječiti zlo; ali ako jest sposoban intervenirati, ali odlučuje da to ipak ne uradi, onda zasigurno nije dobar. Stari hebrejski Bog je bio tvrđi, još nije bio postao Bog ljubavi.

Druga veoma snažna karakteristika hebrejskih priča jest osjećaj nezadovoljstva sa sadašnjicom. Postoji čežnja za onim što je izgubljeno i ne može više nikada biti vraćeno, te očekivanje bolje sutrašnjice. U prošlosti uvijek postoji Edenski vrt, a ispred Obećana zemlja. Mi smo u ropstvu, u progonsvu, krivi smo; izgubili smo svoju domovinu, zaslužujemo trpjeti zbog našeg grijeha i nepokornosti, ali pred nama je Kraljevstvo Božije. Moglo bi se tvrditi da nam je ovo dalo našu suvremenu kulturu, ali nema sumnje da plaćamo cijenu za nju. Možda naše mogućnosti znanstvenog i tehnološkog napretka i društvenog razvoja ne bi mogle nikad biti stvorene s korijenima u nekoj od velikih istočnjačkih religija, hinduizma, budizma, taoizma, u čijoj mudrosti leži fatalističko razumijevanje da je Sadašnjost jedina realnost koju ćemo ikada imati.

Koliko god bili duboki njihovi kasniji efekti na globalnu kulturu, ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da ovi rani Hebreji nisu bili visoko sofisticirani filozofi, ili teolozi s crvenim telefonom za vezu sa Jedinim Svemoćnim Bogom. Bili su primitivno pleme, jedno od mnogih, koji su svi imali svoje bogove. Njihov ritual s obrezivanjem sve muške djece mogao je lako biti zamjena za ljudske žrtve koje su se prinosile u daljoj barbarskoj prošlosti.

Oni su vjerovali u mnoge bogove kroz dugu prošlost, čak i onda kad im je rečeno da moraju obožavati samo jednoga. Pogledajte upravo prvu od Deset zapovijedi: "Nećeš imati drugih bogova osim mene.” (Egz. 20.3)

Očigledno, postojanje drugih bogova nije u to vrijeme dovođeno u sumnju – samo pravo da se obožavaju. Stoljećima kasnije, čak i kad je njihovo vjersko razmišljanje bilo razvijenije i kad se počelo raspravljati i argumentirati da je njihov Bog bio jedini Bog (a ne samo jedna alternativa), prorok Jeremija je digao glas optužujući:

"O Judejo, ti imaš toliko bogova koliko imaš gradova, a oltari koje si postavila da pališ tamjan tom sramnom bogu Baalu toliko su brojni kao ulice Jeruzalema." (Jer. 11.13)

Međutim, hebrejski kult je u ranoj fazi usvojio dva originalna i značajna obilježja. Ona su kasnijim misliocima pružila snažan temelj da nadiđu ideju lokalnih i plemenskih božanstava kako bi mogli početi razmišljati u pravcu jednog univerzalnog Boga.

Ova obilježja su bila da je njihov bog bio nevidljiv i da je njegovo ime bilo toliko sveto da se nikada nije smjelo izgovoriti. Ovaj bog nije bio samo žestok i ljubomoran i svemoćan; on nije mogao biti ograničen bilo kojom vrstom umjetničkog ili skulpturalnog predstavljanja. Zato je bilo zabranjeno izrađivati bilo kakve njegove slike, jer je tako bilo lakše razmišljati o njemu kao nekome tko nema ni granice ni lokacije.

Sveto ime Bog predstavljeno je u hebrejskim svetim spisima sa četiri slova koja su odgovarala glasovima JHVH ili YHWH (što se nazivalo u grčkom Tetragrammaton). Ovo se vjerojatno izgovaralo kao ‘Jahve’ u hebrejskom. Kažem vjerojatno jer stvarni izgovor, pošto je bio zabranjen, nije došao do nas. Kad su čitali svoje tekstove oni bi termin zamijenili rječju ‘Gospodin’ ili ‘Bog’, radije nego da počine strašni grijeh izgovaranja svetog imena. U elizabetanskoj Engleskoj oni su uzeli samoglasnike iz ‘Adonai’ (‘Gospodin’) i umetnuli ih među suglasnike JHVH i tako nam ostavili nepravilni izgovor ‘Jehova’.

Kad se sad vratimo priči o Mojsiju, problem sa izvođenjem Izraelićana iz ropstva i priopćenjem da mogu imati Kanaan bio je u tome da ova zemlja meda i mlijeka nije jednostavno tamo stajala, lišena stanovnika, i samo čekala da oni stignu. Jahvi nije palo na pamet da mirno popriča sa lokalnim stanovnicima i predloži im da spakuju svoje kofere i emigriraju. Posve je vjerojatno da su Hebreji sklopili savez s drugim nomadskim plemenima kako bi zemlju osvojili. Borbe su počele pod Mojsijem i nastavile se pod Jošuom kad je Mojsije umro. Postoje arheološki pokazatelji o uništavanju gradova Kanaana u 13. stoljeću prije Krista (a isto tako naravno i priče iz Starog zavjeta).

Napadajući Hebreji bili su kulturno primitivniji od Kanaanaca. Kopirali su njihovu građevinsku tehniku i preuzeli njihovo pismo. Velika množina bogova, te uvezeni Jahve koji se takmičio sa već postojećim bogovima stvorili su naraštaje i naraštaje vjerskih konflikata. Ovi drugi bogovi duboko su ukorijenjeni u hebrejsku tradiciju. Posve neovisno od biblijskih spominjanja (kao gore) kanaanskog boga Baala (što također znači Gospodin), planina Cion je kanaanski izraz za ‘sjedište boga’, pa čak i takve naizgled temeljito ‘židovske’ riječi i imena kao Solomon i Jeruzalem sadrže ime ‘Solom’ – što je kanaanska riječ za boga večernje zvijezde.

Sljedeći problem doseljenika bila je invazija Filistinaca, koji su možda prvobitno došli sa Krete. Oni su bili strašan protivnik i na cijelo to područje ostavili su dovoljno snažan pečat da mi još i danas možemo o njemu govoriti njihovim imenom, ‘Palestina’. Filistinci su imali superiorno oružje i tehnologiju i upravo su od njih Hebreji naučili kako koristiti željezo. Hebrejske riječi za ‘šljem’ i ‘nož’, na primjer, imaju filistinske korijene.

Izgleda da stare plemenske politike nisu bile na visini zadatka jedne takve invazije, pa je ovaj izazov naveo Hebreje da traže ne samo pomoć od Feničana nego i vodstvo vojnih kraljeva. Prva dva kralja bili su Saul i njegov nasljednik David. Filistinci, poraženi nakon velikog krvoprolića, bili su velikim dijelom apsorbirani u Davidovo kraljevstvo oko 1000. godine prije Krista. U Davidovo vrijeme grad Jeruzalem je postao glavnim gradom kraljevsta Izraela.

Jedna hebrejska država pod kraljem koji je bio toliko uspješan i obožavan kao David - ova stvarnost neće trajati, ali će vizija proganjati židovsku maštu stoljećima, kao još jedan san o izgubljenom idealu. Ipak, Davidovi uspjesi bili su nadmašeni uspjesima njegova sina i nasljednika Solomona. Solomon je bio kralj osvajanja i vojnih ekspedicija, čovjek energične vizije s međunarodim statusom u vremenima prosperiteta.

Solomon je inicirao izgradnju prvog velikog Hrama Bogu u Jeruzalemu. Izgrađen je negdje oko 959. godine prije Krista na brdu Morijah na sjeveroistočnoj strani grada, nasuprot Maslinskom brdu. Solomonov Hram će ostati nedirnut tristo i više godina.

Kad je Solomon umro 935. godine prije Krista židovska se država raspala na dva dijela. Sjeverno kraljevstvo s glavnim gradom Samarijom postalo je poznato kao Izrael. Jeruzalem i Hram sada su pripali južnom kraljevstvu Judeji.

Početak ere hebrejskih kraljeva bio je također i početk ere proroka. Prorok je nesretan termin, jer ga mi povezujemo sa predviđanjem budućnosti. U hebrejskom se oni zovu nabi’im što znači ljudi koji govore u Božije ime. Daleko od toga da budu ‘svećenici’ neke autorizirane religiozne organizacije, oni su često mogli biti neobrazovani seljaci. Uvjereni da kralj ili narod čine nešto pogrešno, udaljavajući se od Jahvinih zapovijedi ili slijedeći poganske bogove, ovi zastrašujući propovjednici preuzimali su ulogu koja je istovremeno bila vjerska, moralna i politička.

To je zapanjujuće hrabar koncept. Ukoliko su bili u stanju uvjeriti narod, vjerojatno kroz kombinaciju osobnog uvjerenja i snažne osobnosti, da kroz njih govori Bog, običan seljak mogao je osuditi moralne propuste i kritizirati monarha, bez straha da će mu zbog njegove smjelosti biti odsječena glava.

Važnost njihove uloge bila je tolika da ništa što bi se moglo kazati o tome ne bi bilo pretjerano. Prvi hebrejski kraljevi, Saul i David bili su zapravo ‘pomazani’ od strane proroka Samuela. Oni su dokazali da ih je izabrao Bog, ali je to značilo također da su oni i dalje podložni njegovoj volji. Kralj je prema postojećem uvjerenju bio ‘pomazan’ od Boga ili na hebrejskom, bio je Meshiah ili Mesija.

Napadajući društvenu nepravdu, proklamirajući etičke i moralne standarde, upozoravajući na pogubnost neposlušnosti, proroci su imali središnju važnost u evoluciji kulta Jahve. Oni su davali osjećaj nade za budućnost i jačali osjećaj nacionalnog identiteta. Imali su stožerno mjesto u razvitku oštrog i primitivnog plemenskog boga u Boga koji je bio i milostiv i pravedan, koji je bio moralno zahtjevan, ali i voljan prihvatiti grješnika koji se pokajao.

Poslije Samuela, sljedeći veliki prorok bio je Ilija kome se, kao i svim velikim figurama onog doba, pripisivala sposobost da čini čuda. On je bio kritičan prema Ahabu, kralju Izraela koji se obratio na obožavanje Baala. Za Iliju se govorilo da je nestao na nebu u vatrenoj kočiji koju je nosio uraganski vjetar.

Uspon jake hebrejske države bio je moguć jedino u vrijeme opadanja velike imperijalne sile Egipta i drugih na Srednjem Istoku, koje bi se inače zasigurno odlučile da se umiješaju u njihove teritorijalne ambicije I da tim područjem same zavladaju. Tijekom vremena, druge imperije su se podizale i osvajale. Prvi su bili Asirci, koji su uništili Izrael u 721. godini prije Krista, deportirajući tisuće Hebreja i raspršujući ih daleko, uzduž i poprijeko preko svojeg carstva.

Judeja je ostavljena nedirnuta, čini se zato što je Asirci nisu dovoljno željeli niti su je se plašili. Njihov predah nadživio je i samo asirsko carstvo, ali su ih zato napali njihovi imperijalni nasljednici Babilonci. Hebreji su se pobunili protiv njihove dominacije, ali su u 587. godini prije Krista babilonske vojske srušile do temelja zidine Jeruzalema i sam Hram.

Babilonski kralj Nabukodonozor, koji je vladao od 604. do 562. godine prije Krista, kopirao je asirsku tehniku konsolidacije osvajanja masovnim premještanjem pokorenih naroda. Tisuće Hebreja odvedene su u Babilon, šest stotina milja daleko od njihove domovine. To je bila velika disperzija ili (na grčkom jeziku) dijaspora. Iskustva i stavovi ovog naroda za vrijeme velikog egzila bili su krucijalni u formiranju religije judaizma iz Jahvinog kulta. Tek od toga vremena njih se prvi put naziva ‘Židovima’, narodom Judeje. Samo ime znači ‘hvaliti’:

"..kad je rodila sina rekla je, 'Ovog puta ću hvaliti Gospoda.' I tako mu dade ime Judah ..."(Gen. 29.35)

Proroci su odigrali vitalnu ulogu u očuvanju narodnog zajedništva i u objašnjavanju značenja događaja. Ezekijel im je rekao da će, ako su odlučni u razumijevanju i poštivanju volje Božje, Bog popraviti njihovu sudbinu. Kao što je Izrael bio oslobođen iz Ura i Egipta, bit će isto tako oslobođen iz Babilona. Bog je dovoljno moćan da učini ono što god želi. Oni će se vratiti u Jeruzalem, a njihov Hram će biti ponovno sagrađen. Zavjet će biti obnovljen; on će biti njihov Bog a oni će biti njegov narod.

Još važniji u našoj priči o prorocima jest jedan čije nam ime čak nije ni poznato. Znanstvenici nam kažu da posljednjih 26 poglavlja Knjige Izaijine nisu bili dio originalnog dokumenta, već su bili pridodati kasnije. Oni se stoga pozivaju na proroka koji je odgovoran za ova proglašenja kao na Deutero-Izaija, odnosno Drugi Izaija. Mi ćemo se vratiti na ove spise zato što su bili od velikog značaja za rane kršćane stoljećima kasnije, ali njihov početni značaj bio je u pružanju utjehe i ohrabrenja Židovima kad im je rekao da ne očajavaju, jer je njima obećana slavna budućnost.

Postoji obično osjećaj ekskluzivnosti ili odvojenosti u velikim religijama – oni imaju istinu, drugi ne. U stvarnosti, nema niti jedne koja bi bila istinski odvojena od vanjskih utjecaja. Negdje u to vrijeme, unatoč stavu u teoriji da se odbacuje bilo što, a zapravo sve što vuče podrijetlo od poganskih bogova, judaizam se mijenjao, postajao nešto što nikada ranije nije bio. Novi vjerski koncepti apsorbirani su iz njihove okoline. Iz perzijske vjere Zaratustre njihovu imaginaciju je zarobila uzbudljiva ideja o božanskom sudu, o raju i paklu i o kozmičkom ratu između sila svjetlosti i sila mraka.

Kod većine primitivnih naroda, rituali njihove religije bili su usredotočeni oko svetih mjesta, ponekad sa statuama ili slikama bogova. Posve je točno da su u Jeruzalemu Židovi imali nekad Hram i svećenstvo. Pa ipak, nikad nisu dopustili slike Jahve, a pošto su došli do uvjerenja da je on ne samo nevidjiv, nego i univerzalan, bili su oslobođeni restrikcija lokaliteta. Ako je Bog svugdje nazočan mogli su mu se moliti bilo gdje. Baš kao što je koncept samog judaizma sada postao idealom, prije nego političkim entitetom ili jednostavno jednim mjestom, tako i judaizam može postojati u srcu i u duši gdje god se nalazi jedan Židov.

Babilonski Židovi ustanovili su instituciju sinagoge. Svećenik im nije bio potreban; sve što su trebali bilo je deset odraslih Židova muškaraca i neka prostorija koja bi služila kao mjesto susreta. Sinagoga je postala toliko važna kao žarište života židovske zajednice u helenističkom (grčkom) svijetu kasnijih stoljeća da mi danas poznajemo ovu instituciju po njenom grčkom imenu, a ne nekoj hebrejskoj riječi. Ona jednostavno znači ‘okupljanje’ i prvobitno se odnosila na samu skupinu. Trebalo je proći nekoliko stoljeća da bi se termin počeo primjenjivati na zgradu u kojoj se okupljanje događalo.

Sinagoga bi se okupila radi molitve i pobožnosti na subotnji dan, njihov tradicionalni sedmični dan odmora od rada. Oni bi tu raspravljali i uređivali pitanja zajednice, kao što je pomoć onima koji su se našli u nesretnim okolnostima, a obavljali su i rituale vjenčanja i obrezanja.

Možda najvažnije od svega, sinagoga je postala središte za učenje i instruktažu u tradicijama i predajama njihova naroda. Ne samo da su time održavali i jačali svoje osjećanje narodnog identiteta, već ih je to još više okretalo u narod koji poštuje zakon i tekstove. Ako su morali ponovno pridobiti moć i odobravanje od Boga i steći obećanu budućnost, onda je od vitalnog značenja bilo proučavati u svim pojedinostima što je sve bilo rečeno o Božjim zahtjevima i poštivati zakone precizno i savjesno. Najvještiji učitelji postali su poznati kao pismoznanci odnosno doktori Zakona.

Daleko od kuće, izgnanici su se dali na posao ništa manje nego da kreiraju ultimativnu literaturu, ne samo o povijesti Židova, već i o svemu što im je Bog otkrio o svojoj prirodi i namjerama, te o svemu što od njih želi da učine. Njihova povijest, njihova poezija i njihova vjerovanja, od čega je veliki dio prenesen do njih usmenim putem tijekom stoljeća, sada su redigirani, popravljeni i kombinirani u svete tekstove.

U kasnijoj fazi, ideja o ‘redigiranju’ dijela ‘Biblije’ bila bi potpuno neprihvatljiva pravom vjerniku. U ovoj fazi Biblije nije niti bilo, već samo sve veća kolekcija odvojenih dokumenata. ‘Stari zavjet’ neće biti kompletiran i sastavljen za još približno četiri stotine godina. Do tog vremena, vitalnost i kreativnost u pisanju za vrijeme egzila smatrani su božanskom inspiracijom, pa su tekstovi postali sveti spisi, nepromjenljiva riječ Božja.

Primijetili smo ranije da su pričaoci priča Srednjeg Istoka imali običaj apsorbirati pričice iz svoje okoline. Emocionalni utjecaj ili značenje i važnost priče bili su važni razlozi da se una upotrijebi, a ne neki suvremeni kritički osjećaj povijesne autentičnosti. Do tog vremena, Židovi su imali bogatu povijest i mnogo priča i predaja iz kojih su mogli crpiti. Zapisali su dvije različite legende o stvaranju svijeta, koje se danas nalaze u glavama 1 i 2 Geneze. Oni su nam dali priči o Edenskom vrtu i o Noevoj korablji, obje priče potekle iz jezika ili uvjeta Mezopotamije. ‘Eden’ je sumeranska riječ za ‘ravnicu’ i vjerojatno se prvobitno odnosila na ravne površine između Eufrata i Tigrisa; to je ono isto područje koje je bilo podložno mnogim strašnim poplavama, kad bi se te dvije rijeke izlile iz svojih korita. Primitivnom lokalnom stanovništvu to bi izgledalo kao potapanje svijeta i gnjev Božji, unatoč tome što ovakve nesreće nisu imale nikakva utjecaja na druge narode samo stotinjak kilometara dalje.

Analiza književnog stila otkrila je jedinstvo između stanovitih knjiga Starog zavjeta. Znanstvenici mogu reći da je ista skupina autora i urednika radila na prve četiri knjige, Genezi, Egzodusu, Levitima i Brojevima. Druga skupina koja se može prepoznati kao ista grupa okupila se oko Deuteronomija, Jošue i Kraljeva; a sljedeći trotomni set sastoji se od knjiga Kronike, Ezra i Nehemija.

Uzeti zajedno, sveti tekstovi postali su poznati kao Zakon i Proroci. Deuteronomij razdvojen je kasnije od druga dva toma iz svoje ‘kolekcije’ i pridodat prvim četirima knjigama. Ovih pet knjiga zajedno postali su poznati na hebrejskom kao Tora, a kasnije na grčkom kao Pentateuch (Petoknjižje). ‘Tora’ je prvobitno značila nauk dobiven putem božanskog otkrivenja, ali se obično prevodi kao ‘Zakon’. Autorstvo Tore tradicionalno se pripisuje samom Mojsiju, unatoč činjenici da Deuteronomij govori o njegovoj smrti i pogrebu.

Uobičajena praksa u antičkom svijetu bila je da pravi autor ostane nevidljiv, a da spis dobije autoritet tvrdnjom da je potekao od neke velike povijesne ili legendarne osobe. Slično tome, autorstvo Psalama pripisano je samom Kralju Davidu. Ova praksa – bit će potrebno da to zapamtimo – bila je i dalje u upotrebi kad su pisani dokumenti Novog zavjeta.

Spisi izvan Tore nazivali su se zbirno Proroci, premda su se sastojali ne samo od priča i proglasa takvih proroka kao što su bili Izaija i Jeremija, nego i od povijesnih dokumenata :Jošua, Sudci, Samuel i Kraljevi. Pet tomova Zakona kompletirano je ubrzo nakon povratka iz progonstva, ali drugi dokumenti su pisani i dalje.

Svi aspekti svakodnevnog života Židova bili su, kako se vjerovalo, određeni Zakonom. Generacije pismoznanaca bile su uključene u intenzivnom proučavanju spisa, rješavanju bilo kakvih protuslovlja, objašnjavanju načina primjene u posebnim situacijama, tumačenju Božjih zahtjeva. Suvremeni zakonski sustav imat će značenje riječi zakonodavstva, Statuta, primjenjenih kroz tumačenje eksperata u formulaciji presuda koje će tvoriti presedane u običajnom pravu. Slično tome, doktori Zakona bi debatirali o značenjima i dolazili do pouka koje bi trebalo prenositi njihovim učenicima. Vremenom se došlo do vjerovanja da je ova oralna tradicija išla daleko unazad kroz naraštaje učitelja i učenika sve do samog Mojsija.

U najranijim predajama, Zakon je bio strog i zahtjevan. Bilo je puno zlodjela koja su tražila osudu na smrt. "Svatko tko prokune svoga oca ili majku mora biti osuđen na smrt”, kaže nam se u Egzodusu 21.17. "Tvrdoglav i buntovan sin koji se ne pokorava svome ocu i majci i neće da ih sluša kad ga uče redu” treba biti kamenovan do smrti od ljudi iz grada, prema Deuteronomiju 21.18.21.

Pa ipak, ovo je bio također i zakon društvene odgovornosti, pravde i milosti; zakon koji je, unatoč svojoj strogosti, sadržavao i toleranciju i sjeme ljubavi, ne samo prema vlastitom susjedu, nego čak i prema neprijatelju:

"Ako naiđete na vola ili magarca vašeg neprijatelja kako luta naokolo, svakako ga odvedite natrag njemu." (Ex. 23.4)

"Nemoj ugnjetavati stranca; ti sam znaš kako je to ojećati se strancem, jer ste u Egiptu bili stranci." (Ex. 23.9)

"Ako j tvoj neprijatelj gladan, daj mu hrane da jede; ako je žedan, daj mu vode da pije." (Poslovice 25.21)

Kao što su Asirci predali svoje mjesto Babiloncima, tako su i Babilonci sa svoje strane popustili pred agresivnim Perzijancima pod Kraljem Kirom Velikim. Babilon je pao 539. godine prije Krista. Judeja je postala perzijskom provincijomm, a Kir je postavio upravitelja, Šešbazara, da tamo upravlja. Kir je također dopustio izgnanom narodu da se vrati u svoju domovinu. Izgnani Židovi vratili su se kući u Jeruzalem. Kir je čak izdao naredbu da se Hram ponovno izgradi.

Predvođeni Zerubabelom, unukom posljednjeg kralja Judeje Jehojakina, Židovi su za svoju sudbinu mogli zahvaliti samo Bogu. Kralj Kir, osloboditelj, predstavljen je u Deutero-Izaiji kao instrument Gospodina, kao njegov ‘pomazanik’ (Izaija 45.1). Kir – koji čak nije ni bio Židov - bio je ‘Mesija’. Tek će jedna kasnija generacija početi ovaj termin rezervirati za potomka Davidova i vođu Židova.
Views: 218 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  August 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
    123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz