GLAVA SEDAMNAESTA - 18 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Wednesday
2016-12-07
8:37 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 18 » GLAVA SEDAMNAESTA
8:57 AM
GLAVA SEDAMNAESTA
GLAVA SEDAMNAESTA
PREDSTAVLJAJUĆI SE KAO APOSTOL

Pročitati bilo koje od Pavlovih pisama što ih je napisao pedesetih godina – Solunjanima, Galaćanima, Korinćanima ili Rimljanima – znači zakoračiti u svijet koji je ključao konfliktima i raspravama. Sporovi su ogorčeni i ljutiti, a usredotočeni su oko potrebe pokoravanja židovskom Zakonu, zahtjeva za obrezivanjem i autoriteta kako samog Pavla, tako i jeruzalemskih mesijanista. U usporedbi s tim, Djela Apostolska daju nam blijedu sjenku strasti koje su se raspaljivale oko toga, jedno redigirano izdanje poslijepodnevnog TV filma za masovnu potrošnju vjernika.
Premda ne možemo vjerovati Djelima, važno je, međutim, priznati da ne možemo vjerovati ni Pavlu. Pavao je vjerovao da je dobio poruku od Boga. Neki drugi ljudi koji su vjerovali u tu istu stvar ubijali su premijere, ili eksploatirali ili ubijali čak i svoje vlastite sljedbenike. Bog je konačni autoritet, pa tako, ako vjerujete da je nešto iz vaše podsvijesti došlo od njega, više ne postoje nikakve obične ljudske ili moralne zapreke koje bi imale bilo kakvo pravo da stoje na putu nečega što se ‘mora’ učiniti. Ovo opravdava sve i svašta.
Ja ovim ne želim reći da bi Pavao mogao ikada ubiti nekoga zbog svoje vjere, ali s takvim uvjerenjem da je on taj koji ima Pravo, laganje za ideale u službi neke Veće Istine postaje prava malenkost, zar ne? Koliko je daleko od onoga ‘kao Židov da pridobijem Židove’ do tvrdnje da je svoj ritual Euharistije ‘primio od Gospodina’, pa onda do smišljenog i manipulativnog proširivanja granica istine, što je postajalo svaki put sve lakše i sve potrebnije, ne samo u komuniciranju sa samim jeruzalemskim liderima, nego i sa vlastitim crkvama?
Ja iznosim mišljenje, koliko god ovo bilo teško kršćanima priznati, da je Pavao bio lažljivac, kad god je mislio da je to dovoljno važno ili mu je bilo potrebno poduprijeti svoj vlastiti položaj i autoritet. Ovo se doista jasno vidi iz protuslovlja u raspoloživim pokazateljima. Najvažnija laž od svih bila je da je on zvanično priznat u Jeruzalemu kao Apostol za pogane.
"Tek nakon što je prošlo četrnaest godina ja sam ponovno otišao u Jeruzalem. Otišao sam sa Barnabom i poveo Tita sa sobom. Otišao sam tamo kao rezultat otkrivenja i bez nazočnosti javnosti ja sam izložio vodećim ljudima Dobru vijest kako je ja proklamiram poganima; učinio sam to zbog straha da pravac kojim idem i koji sam već ranije usvojio neće biti dopušten… Pitanje se postavilo samo zato što su neki koji stvarno ne pripadaju bratstvu kradomice ušli da špijuniraju glede slobode koju mi uživamo u Isusu Kristu i koji žele da nas svedu na robovanje. Ja sam bio tako odlučan da za vas obranim pravo značenje Dobre Vijesti da sam odbio da, čak i iz razloga poštovanja, popustim makar za trenutak takvim ljudima … oni priznadoše da je…. ista osoba čija je akcija učinila Petra apostolom za obrezane meni dala sličnu zadaću među poganima. I tako Jakov, Kefa i Ivan, ovi vođe, ovi stupovi, rukovaše se sa Barnabom i sa mnom u znak partnerstva…” (Gal. 2.1-2, 4-5, 7-9)
Iza ovoga stoji zasigurno fascinantna priča, kad bi samo bilo nekoga tko bi nam mogao ispričati što se stvarno dogodilo. Očito je da su ‘špijuni’ otišli s izvješćem natrag u Jeruzalem, k mesijanistima koji su željeli da sljedbenici Krista budu podređeni židovskom Zakonu, ili ‘svedeni na robovanje’. Pavao, podređen autoritetu Jeruzalema, sviđalo se to njemu ili ne, pozvan je da odgovara na pitanja o svojoj politici glede obrezivanja, i tako dalje. Kako izgleda, on i Barnaba otišli su kao delegati crkve u Antiohiji. Pavao se brinuo da njegov kurs možda ‘neće biti dopušten’, to jest opet je priznao moć i autoritet Jeruzalema; njegov komentar o ‘otkrivenju’ bila je još jedna bijela laž Galaćanima, koji nisu bili tamo da posvjedoče stvari iz prve ruke.
Ideja da je Pavao njima ‘odbio popustiti’ posve je fantastična, premda ne toliko fantastična kao ideja da su mu oni dali slobodne ruke da nastavi sa svojom nezavisnom misijom. Zamislite Pavla kako pokušava objasniti, obraniti i opravdati svoju jedinstvenu i individualnu teologiju u Jeruzalemu. Prvo kaže Jakovu da je njegov brat Isus, dječak s kojim je zajedno odrastao, ne samo bio odabran kao Mesija, nego da je oduvijek postojeći (preegzistentni) Gospodin Slave koji ima božansku prirodu i koji je došao na zemlju u ljudskom obliku. Zatim Jakov daje dopuštenje da u ime pokreta koji on vodi, Pavao može ići naokolo govoriti ljudima da sve dotle dok prihvaćaju Isusovo mesijanstvo mogu odbaciti obrezanje i Zakon.
Jakov je, prisjetite se, pobožni Židov koji pokušava uvjeriti druge Židove da unatoč raspeću Isus jest obećani Mesija Izraela. Takav sporazum s Pavlom bio bi samoubojstvo za njegov pokret, sve dotle dok bi i dalje osjećali želju da nastave evangelizaciju među Židovima. Nije moguće da je ikad postojao takav sporazum: nastavite pažljivo pratiti daljnje pokazatelje sljedećih nekoliko godina, koje ćemo analizirati, godina nakon ovog posjeta Jeruzalemu i kada su ona vitalno važna Pavlova pisma bila stvarno napisana.
Rana crkva, nekoliko desetljeća poslije ovoga, bila je dovoljno rastrojena oko ekstremnog Jakovljevog židovstva da Djela čak i ne priznaju otvoreno niti objašnjavaju da je on preuzeo vodstvo pokreta od Petra. Historijski, moramo se osloniti na zapise kasnijih lidera crkve, kao što je Klement iz Aleksandrije, koji je izjavio da je Jakov Pravedni izabran za ‘biskupa’ Jeruzalema od strane Petra i sinova Zebedejevih, Jakova i Ivana.
U Djelima, njegov vodeći položaj izražen je pak na zaobilazni način. Petar šalje izvješće ‘Jakovu i braći’ u Djelima 12.17. Ovo se odnosi na osobu od autoriteta koja mora biti informirana o događajima, ali se time ne misli na Jakova, sina Zebedeja (koga je u međuvremenu Agripa već bio pogubio). Kasnije, kad je spor mitologiziran u Djelima u "Jeruzalemskom savjetu”, Jakov je taj koji donosi odluku da se pošalje pismo u Antiohiju, gdje se nežidovima kaže samo toliko da se suzdrže od neurednog seksualnog života i da poštuju zakone o hrani (Djela 15.19-20).
Pavlov stav prema ovoj pravorijeku, veoma mnogo u skladu s njegovim karakterom, bio je da se praktičnost stavi na prvo mjesto; biti diplomatičan i ponašati se poslušno. Ali u načelu, nije uopće imao bilo kakvu važnost:
"Nemojte oklijevati jesti štogod se prodaje u mesarskim radnjama: nema nikakve potrebe postavljati pitanja savjesti…Ali ako vam netko kaže, ‘Ova je hrana ponuđena za žrtvu’, onda iz obzira prema čovjeku koji vam je to rekao, ne biste trebali to jesti, zbog njegovih skrupula; njegovih skrupula, vidite, ne vaših vlastitih. Zašto bi moja sloboda trebala zavisiti od savjesti nekoga drugoga?” (I Kor. 10.25, 10.28-29; usp. Rim. 14. 2-3)
Doista zašto? Možda zato što se vaše osjećanje poštenja ili hipokrizije razlikovalo od Pavlovog?
U poglavlju 2 Galaćanima, Pavao nastavlja prepričavati što se dogodilo nakon posjeta Jeruzalemu, kad je Petar posjetio Antiohiju. Ova točka oko prehrambenih propisa postala je središte ozbiljnog neslaganja. U početku, Petar je bio spreman jesti zajedno s poganskim obraćenicima; ali kad su pristigli predstavnici Jakova, on je to prekinuo ‘zbog straha od skupine koja je inzistirala na obrezanju’. Čak je i Barnaba stao na Petrovu stranu: očito je njegovo razumijevanje neke tobožnje misije među poganima bilo nešto drugačije nego Pavlovo, premda su oni bili u Jeruzalemu zajedno! Osobnost i autoritet Jakova mora biti da su bili doista snažni; Petar, najbliži prijatelj samog Isusa, nije bio spreman o tome raspravljati.
Pitanje o kojem se ovdje radilo bilo je ozbiljno za obje strane. Ako su židovski mesijanisti bili spremni jesti svinjetinu, na primjer, sa nežidovima koji nisu vidjeli nikakva razloga da to ne čine, riskirali su potpuno odbacivanje od ortodoksnih Židova, za koje su željeli ne samo da ih ovi prihvate nego i da ih uvedu u svoju sljedbu. Oni bi time priznavali da pridruživanje sljedbenicima Krista znači raskid sa judaizmom. Pavao, s druge strane, u potpunosti je razumijevao implikacije. On je mislio da je razumno održavati zakone o hrani dok jedeš zajedno s drugim Židovima u Jeruzalemu, kad ne bi bilo čak niti potrebe da se o tome razgovara ili raspravlja kao o načelnom pitanju. Ali, ako su mogli proći bez posljedica odbijajući jesti s poganskim vjernicima u Antiohiji, oni su potkopavali njegovu središnju doktrinu da je vjera u Isusa potpuno zamijenila Zakon i da je dovoljna za samo spasenje. Njegovi poganski obraćenici vratili bi se na to da budu drugorazredni pseudožidovski pridošlice.
Bijedni Petar, nakon što je bio prisiljen da se pokloni autoritetu Jakova, morao je nakon toga da se suoči s Pavlom, koji je očito smatrao da je dovoljno jak da Petru u lice saspe prigovore oko ovog načelnog pitanja. Pavao je bio i sam ovdje u autoritativnom položaju, budući da je Antiohija bila njegovo glavno središte i isto tako prvobitni centar mesijanizma u poganskom svijetu. Bio on prijatelj Isusov ili ne, nije teško zamisliti da prostodušni galilejski ribar nije imao nikakve nade u sukobu sa Pavlovim žestokim intelektom pod njegovim uvjetima i na njegovom vlastitom teritoriju.
Postoji ovdje neka jaka ironija. Drugovanje za otvorenim stolom prakticirao je i sam Isus u službi sklada i tolerancije. Petar, vjerojatno nesposoban da se brani filozofski ili intelektualno, bio je možda naprosto dobroćudan i nastavljao ovu tradiciju koju je poprimio od svog učitelja. Pavao je također pristao na drugarstvo za otvorenim stolom, iako je za njega to bio simptom njegova cjelokupnog odbacivanja opresivne krletke Zakona. Ova dva legendarna lidera praktično su bili međusobno suglasni. Samo je stav Jakova, ortodoksnog Židova koji nije bio pripadnikom unutrašnjeg kruga Isusovih sljedbenika, stvarao ovako veliku gužvu, ovaj početak velike podjele koja će dovesti do stvaranja ‘kršćanstva’.
Jer ovo je zbilja moralo stvarati ozbiljne neprilike, sa pristalicama koje se morale odabrati stranu. Očito je da je ova zgoda uzrokovala raskid s Barnabom, a ne nekakva svađa s Ivanom Markom, kako nam to govore Djela (15.36-40). U vrijeme kad su Djela napisana, Barnaba je i dalje bio visoko poštovan vođa – Poslanica Barnabe skoro je prihvaćena kao dio Novog zavjeta – a u Djelima svi konflikti između Pavla i Petra, Pavla i Barnabe, Pavla i Jakova razvodnjeni su u interesu vjerske propagande.
Pavao je teško mogao ostati u Antiohiji ako je postojala tako jako raširena potpora autoritetu Jakova. Upropastio je svoje odnose s Petrom i sa svojim ranijim prijateljem Barnabom. Njegova gledišta bombardirana su kritikama i on je gubio pristalice. I doista, vrlo kratko vrijeme poslije ovoga, Pavao je otišao na svoje drugo veliko misionarsko putovanje.
U Poslanicama koje je Pavao napisao tijekom sljedećih nekoliko godina, nema nikakvog znaka da je ovaj dio njegove misije među poganima dobio blagoslov predvoditelja crkve u Jeruzalemu. Na protiv, kao što ćemo ubrzo vidjeti, posve je očigledno da mesijanisti ne samo da nisu imali povjerenja u njega, nego su poduzeli i aktivne kontramisionarske napore da potisnu njegovo ‘evanđelje’ i poučavaju umjesto toga svoju verziju. U njegovim vlastitim crkvama optuživali su ga da je lud i odbacivali njegove tvrdnje da je apostol sa specijalnim otkrivenjem; potvrđivali su svoj autoritet time što su poznavali povijesnog Isusa, što s Pavlom očito nije bio slučaj.
Pavao je pak bio prisiljen da se brani, da ponavlja kako je njegov autoritet došao izravno od Boga, pa je živo nastojao da ocrni i njih i njihov autoritet. Nije bilo nikakvog poštivanja bilo kakvog tobožnjeg sporazuma u smislu "vi preuzmite židovske skupine, a ja ću preuzeti grčke” – svi su propovijedali i među obraćenicima druge strane. Toliko što se tiče spomenute pružene ruke od Jakova. Toliko što se tiče rane crkve s vođenjem i inspiracijom od Boga, koji ih je vodio ka ortodoksnoj konzistenciji. Toliko što se tiče istine i tolerancije i ljubavi prema neprijateljima.
Još uvijek ima mnogo informacija koje nedostaju, zbog urgentne potrebe rane crkve da ‘očisti’ svoju povijest cenzurom i potiskivanjem. Djela posvećuju veliku pozornost putovanjima herojskog misionara Pavla sjeverno i zapadno od Jeruzalema, ali praktično ignoriraju područja prema istoku i jugu, jer su bila mesijanistička i ne pod Pavlovim utjecajem. Takvo je, na primjer, bilo značajno središte crkve u Aleksandriji. Ništa nam se ne govori o detaljima od ogromne važnosti, kao na primjer tko je osnovao crkvu u Rimu, ili u Damasku, gdje je Pavao bio kršten.
Unatoč moći i značenju njihova središnjeg autoriteta, koje je nama prilično teško zamisliti iz naše perspektive, jeruzalemski mesijanisti će na kraju potpuno nestati. Sa sobom će ponijeti mnogo dragocjenih informacija, a veliki dio onoga što jesu ostavili bit će uništeno kao heretičko tijekom sljedećih nekoliko stoljeća.
U Pavlovo vrijeme oni su za njega predstavljali doista opasnu i prijeteću snagu. Bili su u mogućnosti zaprijetiti njegovu autoritetu i negirati njegovo pravo da bude apostolom, ali on je znao i njegove crkve su znale da on nema nikakvog prava dovoditi u pitanje njihovo. U isto vrijeme, štogod da je Pavao kazao u svoju obranu, njegov položaj je bio inherentno slab; on je sam po sebi bio ništa. (Ovo je lako mogao biti čimbenik koji je doprinio njegovim brigama glede jedinstva crkve i njegovu reagiranju na opasnost da bude razbijena u različite sljedbe.) Morao je održavati vezu sa prvobitnim centrom pokreta, kao što dokazuje skupljanje novčanih doprinosa za Jeruzalem.
Ne samo u Galaciji, nego čak i u Korintu, u crkvama koje je doista osnovao Pavao, misionari iz Jeruzalema, uključujući i samog Petra, dolazili su u ove zajednice propovijedati drugačiju verziju vjere od one Pavlove:
"Čudi me brzina s kojom ste se okrenuli od onoga koji vas je pozvao i odlučili slijediti različitu verziju Dobre Vijesti. To ne znači da može biti više od jedne Dobre Vijesti; samo neki koji vas uznemiruju žele mijenjati Kristovu Dobru Vijest…ako bilo tko propovijeda verziju Dobre Vijesti drugačiju od one koju ste već čuli, njega treba osuditi.” (Gal. 1.6-7, 1.9)
"Doista vas pozivam da … izgladite neuglasice među vama i umjesto da se prepirete međusobno budite jedinstveni u svom vjerovanju i praksi… jasno je da među vama postoje ozbiljna razmimoilaženja. Mislim ovim na sve one parole koje imate, kao ono:’Ja sam za Pavla’, ‘Ja sam za Apolona’, ‘Ja sam za Kefu’, ‘Ja sam za Krista’. Zar je Krist razdijeljen?” (I Kor. 1.10-13)
Bilo bi zanimljivo saznati više o ovim razmimoilaženjima između frakcija. Možda su oni koji su bili ‘za Krista’, radije nego za nekog pojedinačnog misionara, imali neki osobiti naglasak na Isusu u ulozi Mesije, viđeno iz nežidovske perskektive, nekako drugačije od naglaska na učenju o Isusu kao spasitelju, Sinu Božjem ili učitelju mudrosti.
"Bilo koji pridošlica treba samo proklamirati da je novi Isus, drugačiji od onoga o kome propovijedamo… ili novo evanđelje, drugačije od onoga kojega smo prihvatili, i vi mu odmah iskazujete dobrodošlicu otvorenih ruku.”
Da se samo podsjetimo da je ovo ‘novo evanđelje’ došlo od prvobitnih sljedbenika povijesnog Isusa. Podsjetimo se da je ovaj ‘novi Isus’ bio stvarni Isus, umjesto onoga što je govorio u Pavlovoj glavi u zasljepljujućem snopu svjetlosti.
Očito, ovi drugi misionari imali su razumnu mjeru uspjeha sa svojim alternativnim interpretacijama, a Pavlova pozicija je bila ozbiljno ugrožena. Njegovi protivnici su ga napali na nekoliko razina, uključujući tu i njegovo razumijevanje samih temelja vjere:
"Hebreji, zar ne? Pa i ja sam. Izraelićani? Pa i ja sam. (II Kor. 11.22)
Rekoše da je lud, što bi automatski pobijalo njegovu tvrdnju o duhovnom otkrivenju: "Ako je izgledalo da sam izgubio razum, bilo je to zbog Boga” (II Kor. 5.13). U iskušenju smo da malo špekuliramo koliko mogu vrijediti optužbe o bezumlju kad dolaze od skupine ljudi koji su išli po svijetu opsjednuti čudima, uskrslim tijelom i neposredno nailazećim krajem svijeta, no vremena su se promijenila. Za većinu, ako i ne za sve nas.
Pavla su napadali, nepravedno, i na moralnoj razini, s optužbama, kako treba pretpostaviti, da ako napustite Zakon otvarate vrata labavim moralnim standardima, ili da, ako ste već spašeni, možete griješiti nekažnjeno:
"Činite zlo kao sredstvo da dođete do dobroga – neki klevetnici su nas optužili da ovo poučavamo, ali oni su već pravedno osuđeni.” (Rim. 3.8)
Pavao je sam rekao svojim sljedbenicima da pripaze da ih njihovo osjećanje slobode ne odvede do samopopuštanja (Gal. 5.13).
Apolon je zasigurno bio zanimljiv karakter, sa značajnom reputacijom u ranoj crkvi. Šteta je da nemamo niti jedno njegovo sačuvano pismo. Pavao je pisao o njemu s poštovanjem, ali Pavao ne bi nikad mirno dao nikome, osim samome sebi ili Bogu, povjerenje da uspostavi bilo kakav stvarni autoritet ("Ja zasadih, Apolon zali” (I Kor. 3.6)). Ovo vjerojatno nije posve pravedno glede njegove neovisnosti kao suparnika ili glede njegovih sposobnosti. U Djelima ga opisuju kao aleksandrijskog Židova,”elokventnog čovjeka s temeljitim poznavanjem svetih spisa…koji je propovijedao sa velikom duhovnom ozbiljnošću i koji je bio točno upoznat sa svim detaljima koje je iznosio o Isusu (Djela 18.24-25).
Međutim, Djela također kažu da je on "primio samo Ivanovo krštenje” (18.25), premda, s obzirom na njegovo znanje o Isusu, ovo ne može značiti da je bio sljedbenik Ivana Krstitelja. Djela dalje kažu da se ova verzija ‘Puta’ poučava i u Efezu (19.1-6), sa samo Ivanovim krštenjem i bez ikakvog učenja o "Duhu Svetome” – nema nikakvog "prorokovanja” niti brbljanja "na jezicima”, za koje je Pavao tvrdio da su pokazatelji božanske moći. Djela su ponešto šutljiva glede prirode ove tobože defektne verzije kršćanstva, što je u skladu s njihovim općim odbijanjem da budu uvučena u bilo kakve doktrinarne komplikacije.
Očito je da su obraćenici mogli biti kršteni na različite načine (I Kor. 1.15, Djela 19.6). Kako izgleda, aleksandrijski mesijanizam je počeo s krštenjem pokajanja, koje je prvobitno prakticirao i Isus, onako kako ga je naslijedio od Ivana Krstitelja.
Postoji više nego samo jedan mogući razlog zašto zvanična povijest Djela odbija dati bilo kakvo daljnje objašnjenje. Jedan razlog bi mogao biti taj što je ‘naimenovanje’ Isusa kao Božjeg zastupnika uslijedilo u različita vremena kod raznih ljudi, umjesto da bi to bila usuglašena ‘istina’ – proklamirano uskrsnućem (nakon njegova života), kod krštenja (tijekom njegova života), kod rođenja (početak njegova života), čak i na početku Božjeg vremena (ako se polazilo od pretpostavke o njegovoj preegzistentnosti).
Ljudi u Aleksandriji su vjerojatno prihvatili da su važne stvari što se tiče Isusa bile njegovo krštenje po Ivanu i njegova kasnija učenja, pa po tome, što se tiče Pavla, oni nisu stigli do faze pravog upoznavanja značenja njegove smrti i uskrsnuća. Drugo, ljudi u Aleksandriji gledali su u Isusu ljudskog proroka a ne božansko biće, pa kada su pisana Djela, oni su usvojili vjerovanje da je u trenutku krštenja po Ivanu na Isusa sišao i obuzeo ga anđeoski Krist-Duh.
Vjerojatno nećemo nikad saznati što je Apolon rekao o Pavlu. No ipak znamo da su prvobitni učenici mogli odbacivati Pavla kao skorojevića i autsajdera, kasnijeg pridošlicu u vjeru koju je on nekad kritizirao i proganjao, čovjeka koji ne samo da nije bio očevidac uspomena na Isusov život nego se nikada nije niti potrudio da stekne bilo kakvo točno znanje o povijesnim predajama.
Pokušajte ih zamisliti kako stižu u ove male zajednice, naoružani izrekama i parabolama, preuveličavajući čuda izliječenja kako bi ojačali i poduprli svoj položaj. Ja sam bio u Galileji i vidio sam svojim očima: kako može ovaj čovjek koji je bio u Siriji zahtjevati status ili autoritet apostola? Konflikt s Pavlom je možda dao poticaj i potvrdio potrebu da se zapišu i sačuvaju detalji Isusova života i učenja dok je još dovoljno očevidaca bilo u životu.
Pavao je natjeran na defenzivu. Priznao je da je ‘najmanji među apostolima’ (I Kor. 15.9), ali je izjednačavao svoje duhovno iskustvo s njihovim (15.5-8) i govorio da je on ‘radio teže nego bilo tko drugi’ (15.10). Rekao je dalje da ‘ono što je važno jest da ja propovijedan ono što propovijedaju oni’, ali je ovo bilo potpuno u neskladu sa ‘ozbiljnim razlikama’ između njih na koje se sam žali u toj istoj Poslanici.
Da bi kontrirao pitanjima o autoritetu i poznavanju povijesnog Isusa, Pavao je najprije inzistirao da je njegov autoritet savršeno važeći, iako je potpuno neovisan od Jeruzalema; i drugo, da znanje očevidaca, koje on ne posjeduje, nije važno za spasenje. "Ja jesam apostol”, inzistirao je on (I Kor. 9.1). "Od Pavla… apostola koji ne duguje svoj autoritet ljudima niti svoje postavljenje bilo kojem ljudskom biću, ali koji je bio postavljen od Isusa Krista i Boga Oca (Gal.1.1).
Ako je on svoju zadaću kao apostola primio izravno od Boga, njemu nije potrebno da ga postavlja Jeruzalem: nema višeg autoriteta od Boga. Implikacija je bila u tome da bi mu to trebalo automatski dati jednaki ili čak viši status od onoga što su ga imali prvobitni apostoli.
"Dobra Vijest koju sam propovijedao nije ljudska poruka koju su mi dali ljudi, to je nešto što sam ja naučio samo kroz otkrivenje Isusa Krista.” (Gal. 1.11-12)
A što se tiče povijesnog iskustva, Pavla nisu zanimale uspomene na čovjeka koji je imao prašnjave sandale i ranjava stopala, čovjeka koji se smijao i pio vino i pričao priče, čovjeka koji je donio nadu i volio ljude. On je ovo devalvirao kao privremeno i dapače trivijalno stanje, u korist mističnog koncepta Uskrslog i vječnog Krista. Odbacivao je nešto realno i ranjivo i daleko od trivijalnog u korist nedodirljiva praznovjerja, samo da bi bio iznad rasprave.
"Od sada pa u buduće, prema tome, mi ne sudimo nikoga prema standardima krvi i mesa. Ako i jesmo nekad poznavali Isusa od krvi i mesa, to nije ono kako ga poznajemo sada.” (II Kor. 5.16)
Kad je bio u dovoljno opuštenom stanju duha, Pavao je osjećao da rivalitetu ili taštini nema mjesta (Fil. 2.3-4), ali kad je bio bijesan i defenzivan, pokazivao je i zube i kandže. Uobičajena je crta karaktera svih lidera koji su uvjereni da su u pravu, a drugi nisu, da budu dovoljno arogantni da očekuju od svojih sljedbenika da rade kako im oni kažu, a ne onako kako oni sami rade. Upadao je u nešto što je u biti sarkazam i uvreda kad je osuđivao relativni status jeruzalemskih lidera:
" Oni koji su izgledali važni… ti ljudi nisu dodali ništa mojoj poruci… Jakov, Petar i Ivan, ti tobožnji stupovi…” (Gal. 2.6, 2.9)
Jakov, Petar i Ivan – ti ‘tobožnji’ stupovi Crkve!
"Ovi ljudi su lažni apostoli, oni su nepošteni radnici prerušeni u apostole Kristove… Ne postoji ništa što ovi arhiapostoli imaju što i ja nemam također.” (II Kor. 11.13, 12.11)
Kroz stoljeća, ljutnja i ljubomora Pavlova davat će municiju za neprijateljstva; njegove osude pružat će tobožnji božanski autoritet za represivne akcije progonitelja hereze. Podsjetimo se da u stvari, u to vrijeme, mnogi od ovih pokretača neprilika, ovi ‘lažni apostoli’, bijahu zapravo stvarni apostoli – učenici, prvobitni sljedbenici samog Isusa, to jest oni koji su, za razliku od Pavla, ponekad doista znali o čemu govore.
Ponavljam opet da ne može biti nikakvog suglasja o jeruzalemskoj crkvi koja ograničava svoje evangelizatorske aktivnosti na Židove i prihvaća Pavla kao apostola za nežidove. Baš tako kako bi oni koristili svaku priliku da stave nogu u vrata njegovih crkava, Pavao je bio jednako spreman pokušati uvjeriti njihove obraćenike o svojoj vlastitoj interpretaciji evanđelja. Dokaz za ovo nalazi se u Poslanici Rimljanima.
Crkvu u Rimu osnovali su predstavnici mesijanista. Pored rječnika same Poslanice – Pavao očito nije govorio prijateljima i sam govori o građenju ‘na tuđim temeljima’ (15.20) – možemo biti savršeno sigurni da bi, ako je ovu značajnu crkvu osnovao baš Pavao, dokazi o tome neizbježno bili sačuvani.
Čuli smo o zgodi kad su mnogi Židovi bili protjerani iz Rima od imperatora Klaudija i o Pavlovom kasnijem susretu s Akvilom i Priscilom u Korintu. Pavao bi ih sigurno pitao što je s crkvom koju su ostavili za sobom, crkvom koja je tad već bila uklonila mnogo od svog prvobitnog židovskog utjecaja ili ga je u najmanju ruku umanjila. Ovo je bila zlatna prilika za diplomatski pristup, poslije kojega bi uslijedio, kad bude moguće, i osobni posjet (15.24).
Poslanica je doista pažljivo sročena, jasno prožidovska kad govori o povlasticama i sudbini Izraela, a uspijeva na neki način i iskazati poštovanje prema Zakonu (7.12), osim kad se ukažu pukotine (8.2), dok istovremeno opravdava svoju doktrinu da je njegova vladavina došla svome kraju. Pavao je siguro bio svjestan da je pažljivi pristup bio od vitalne važnosti, ako želi da dobije priliku da ih pridobije za sebe, s obzirom da su oni vjerojatno već primili propagandu protiv njegove interpretacije vjere; i doista, njegova kombinacija strasti i psihologije i uvjeravanja nadišla je sve njegove uobičajene literarne standarde.
Pavao je bio dovoljno uspješan da njegovo originalno pismo, poglavlja 1 do 15, bude sačuvano, unatoč nevoljama koje su nailazile u neposrednoj budućnosti.
Jer to nije bila samo evangelizacija, to je bio rat. Pavlova energija i angažiranost značili su da je ostvario toliki napredak, uspostavljajući crkve u ime Isusovo i deklarirajući sebe zatim šampionom misije među nežidovima, da je u vrijeme kad su ga se mesijanisti dočepali to bio ne samo fait acompli – to je bio odbjegli vlak s kojim su oni morali pokušati da se ogledaju. Imali su ozbiljne rezerve, osobito glede njegovih ideja, pa je tako najbolji pristup bio da sami učine posjet tim crkvama i pouče ih ‘ispravnim’ idejama i ‘istini’ o Isusu. Sa svoje strane, Pavao je mislio da su i njihovi vlastiti obraćenici također dobra potencijalna lovina za njegovo evanđelje.
Koliko današnjih običnih kršćana, koji redovno idu u crkvu, imaju makar i najblijeđu svijest o svemu ovome? Koliko ih je među njima koji bi bili spremni analizirati i procijeniti implikacije s barem malo zdravog razuma? Sami Isusovi sljedbenici nisu smatrali Pavla poštovanim i herojskim misionarom. Oni su se prepirali s njegovim tvrdnjama i odbacivali njegov autoritet, smatrajući ga skorojevićem i autsajderom. Govorili su da on nije apostol. Gdje onda to ostavlja teologiju? Zašto?
I najzad, na ovoj točki, informacija o klementinskim ‘Priznanjima’, kršćanskim spisima iz trećeg stoljeća, koji su sačuvali rane palestinske predaje: Petar je obavijestio braću u Tripolisu da ne vjeruju nikakvom učitelju ukoliko ne može pokazati akreditive od Jakova, brata Gospodinovog, i upozorio ih na ‘lažne proroke i lažne apostole i lažne učitelje, koji doista govore u ime Krista, ali odrađuju đavolji posao”.
Ovo je zasigurno uključivalo i Pavla. On posve sigurno nije išao naokolo sa akreditivima od Jakova.
Nakon godina konflikta, mesijanisti su znali da je Pavao nezaustavljiv bez drastične akcije. Na ovaj ili onaj način, mora se stvar okončati, njegov autoritet mora biti uništen.
Views: 193 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz