GLAVA SEDMA - 24 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Monday
2016-12-05
4:26 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 24 » GLAVA SEDMA
5:06 PM
GLAVA SEDMA
GLAVA SEDMA

NI PRAVILA NI BOGATSTVA NI VLASTI



Bilo je nekoliko rabinskih pokušaja, i prije i poslije Isusova vremena, da rezimiraju temeljno načelo Zakona. Nije cilj bio da se kaže, evo jedno jednostavno pravilo, pokori mu se i onda možeš zaboraviti sve otalo; nije dolazilo u obzir da obični židovski učitelj potkopava Zakon na ovaj način. Na protiv, ovo je značilo da je to osnovni temelj iz kojeg se onda može izvući sve ostalo što postoji u Zakonu i koji stoga može biti korišten i kao vodič za ponašanje u područjima gdje Zakon nije već pružio jasnu uputu.

Najpoznatiji pokušaj bilo je formuliranje Hilelovog Zlatnog pravila oko 25. godine prije Krista: "Nemoj učiniti drugoj osobi nešto što ni tebi ne bi bilo drago,” rekao je on; "ovo je cijeli Zakon; ostalo je tumačenje.”

Ovo je međutim negativna formulacija, restrikcija ponašanja. Isus je, kao što smo vidjeli, vjerovao u pozitivnu i neograničenu dobrohotnost. On je ovo pravilo pretvorio u pozitivnu i aktivnu verziju koju smo već čuli:

"Uvijek postupaj s drugima kao što bi volio da oni postupaju s tobom.” (Mat.7.12)

Ovo mi se čini kao veliko poboljšanje i veoma mnogo u skladu s duhom njegova učenja. Isus nije bio stvarno zainteresiran za mehaničko pokoravanje pravilima, s time da se naprosto izvršava dužnost. Njemu je više bilo stalo do toga što je bilo dobro, a ne samo ‘pravilno’. Ako ti smatraš da je dovoljno pokoravati se stanovitom broju pravila, onda bi, kad jednom ispuniš ovu obvezu mogao stati; mogao bi se opustiti u samozadovoljstvu i čekati priznanje. Isus od tebe očekuje da širiš ljubav, spontano i beskrajno i da nikad ne staneš niti čekaš nagradu.

Već smo vidjeli da je Isusa jako ljutilo licemjerstvo i da je doživio kritike zbog svog stava prema poštovanju subote. S obzirom da je ovo bio izraz kulturnog identiteta, jedan izrazito židovski običaj, ovo je pitanje bilo osjetljivo. Međutim, ako Isus nije vjerovao u strogog i nepopustljivog zakonodavca, nego Boga Oca punog ljubavi i praštanja, onda slijedi da za služenje takvom Bogu ne bi bilo dovoljno samo slijediti određene propise. Oni koji su ‘samo’ slijedili Zakon isključivali su ljude kao grešnike, neke čak odbacivali kao izopćenike. Ljubav je morala biti šira i veća od Zakona.

Jednom prilikom bogati mladić upita Isusa,”Što moram činiti da baštinim vječni život?” (Marko 10.17-22; Mat. 19.16-2; Luka 18. 18-23). U početku, Isus mu je dao konvencionalni židovski odgovor: poštuj zapovijedi. Ne ubij, ne kradi, ne čini preljubu, itd. Ali mladić je i prije uvijek poštovao zapovijedi, ali je ipak osjećao da nešto nedostaje. Isus mu reče da sve rasproda i novac da siromašnima, te da ga onda slijedi. Tom prilikom stvar nije išla i mladić se udaljio, nesposoban suočiti se s posljedicama takve odluke.

Zašto nije bilo dovoljno poštovati Zakon? Prvo, jer je bilo previše naglasaka što čovjek ne smije raditi, umjesto na tome da bude aktivno dobar. Drugo, jer sitničava poslušnost zapovijedima dovodi do apsurdnog gubitka perspektive, do situacija u kojima ljudi poduzimaju akcije bez istinskog moralnog sadržaja, čisto zbog toga da tehnički izbjegnu prijestupe. Na primjer, iako je Zakon o plaćanju naknade za zemljište važio samo za poljoprivredne proizvode, farizeji su plaćali i za travu u svojim vrtovima, samo da budu sigurni:

"Ali jao vama farizeji! Vi koji plaćate vašu naknadu za metvicu i rutvicu i sve vrste trava u svojim vrtovima, a ne obazirete se na pravdu i ljubav Božju! Ovo biste vi morali prakticirati, ali i ne propuštajući da činite i ove druge stvari.” (Luke 11.42; cf. Matt. 23.23)

Pošto im je povjereno poznavanje Božjih zakona, pismoznnci i farizeji pretvorili su to u brdo zakona, veliki teret koji će rijetki ljudi ikad biti u stanju potpuno ostvariti. Umjesto da rabe pisma da bi otkrivali Boga drugima, oni su sakrili ključeve kraljevstva i usredotočili se na sekundarne pojedinosti:

"Jao i vama pismoznancima … jer vi opterećujete ljude bremenom koje je neizdržljivo, bremenom koje vi ni prstom ne mičete da bi ga podigli.” (Luke 11.46; cf. Matt. 23.4)

"Isus je rekao, ‘Farizeji i pismoznanci uzeli su ključeve znanja i sakrili ih. Oni nisu ušli niti su dopustili da uđu onima koji su željeli…” (Tom. 39; cf. Mat. 23.13; Luka 11.52)

Ovo nije značilo odbacivanje Zakona, nego da bi se reklo kako, da tako kažemo, iznad zakona ima i viši zakon – Božja ljubav. Mi ćemo ovo razumjeti na drugačiji način od samog Isusa; mi ne bismo imali svoj koncept ‘savjesti’, ili bili u stanju razgovarati o ‘motivaciji’ ili ‘unutrašnjoj spremnosti’ na ovaj način. Pa ipak, on je razumio isti princip. Izvor pokvarenosti i neprilika jest srce čovjekovo. Ono što je važno jest duh u kome nešto radite, ne bilježenje bodova u pokoravanju pravilima. Nije moguće definirati i staviti granicu na moralne dužnosti. Dobrota se iskazuje kvalitetom, a ne mjeri se kvantitetom.

Ideja da su i misli a ne samo djela moralno važne odavno je postojala u judaizmu i nalazimo je i u Deset zapovijedi:

"Nećeš žudjeti … ni za čim što pripada tvom susjedu.”(Ex. 20.17)

Bilo je prema tome moguće griješiti čak i da se fizički ništa ne uradi. Isus se s tim slagao, govoreći ljudima da ne bi smjeli biti ljuti na svoju braću i da čovjek koji gleda ženu s požudom u očima već u svom srcu čini preljubu s njom (Mat. 5.22,5.28). Poenta je, kako ja to vidim, da grešni motivi vode ka grešnim postupcima, jednako kao i to da Bog zahtijeva duh nutarnjeg čovjeka, ne samo vanjski izgled poštovanja zakona. Ako je tvoje srce dobro, prirodno će slijediti da će i postupci u tvom životu biti dobri.

"Blago vama koji ste čista srca: vi ćete vidjeti Boga.”(Mat. 5.8)

"Nema zdravog stabla koje proizvodi truli plod, niti trulog stabla koje donosi zdravi plod…Dobar čovjek izvlači što je dobro iz spremišta dobrote u svom srcu; loš čovjek izvlači što je loše iz spremišta zloće… (Luka 6.43, 45; cf. Mat. 7.18; 12.33, 35; Tom. 45)

Kako onda da razumijemo ovo što slijedi:

"Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao da ih ukinem nego da ih ispunim. Svečano vam kažem, sve dok nebo i zemlja ne nestanu, ni jedna točka, ni jedna crtica neće nestati iz Zakona sve dok se njegova svrha ne postigne.” (Mat. 5.17-18; cf. Luka 16.17)

Ja ovim nisam osobito impresioniran. Samo će luđak ili megaloman ići okolo govoreći stvari kao što je ova "Došao sam ispuniti Zakon”. Baš kao kad kaže "Ja sam kruh života” – ovo nije normalno izvješćivanje o povijesti, ovo je teologija.

Čini mi se da je grčka riječ ‘dovršiti’ (plerosai) upotrijebljena da se prevede aramejska ili hebrejska riječ koja znači potvrditi ili potkrijepiti i da je ovaj stih vrlo vjerojatno došao iz aramejskog originala gdje se kaže nešto što bi bilo bliže ovome, "Nisam došao da oduzmem od Zakona (Mojsijevog) već da dodam.” Činjenica da je ovo prvobitno možda bilo na aramejskom jezku ne znači da je ovo rekao sam Isus, nego samo to da je dovoljno rano poteklo od nekog sljedbenika u Jeruzalemu koji je razvio (ili želio obraniti ili opravdati) prirodno židovsko razumijevaje Isusova značenja poslije njegove smrti. Veliki dio sadašnjih znanstvenih mišljenja ne stavlja ovaj ‘citat’ u najranije slojeve predaje koja je nastala još tijekom Isusova života, već u naknadna dotjerivanja od strane njegovih sljebenika.

U stvari, Isus nije puno mario za Zakon tamo gdje je on postajao, na primjer, opsesija ceremonijalnom čistoćom koja je bila prepreka izražavanju obveza ljubavi. Uzmite presudu iz Brojeva 10.16, "… svatko tko dodirne ljudsku kost ili grob bit će nečist sedam dana.” Zbog opasnosti ovakvog kontakta, grobovi su često bili okrečeni bijelom bojom kako bi mogli biti lako viđeni i izbjegnuti:

"Jao vama pismoznanci i farizeji, vi licemjeri! Vi ste kao bijelo okrečeni grobovi koji izgledaju lijepi izvana, a unutra su puni kostiju mrtvaca i svake vrste truleži. Na isti način vi se pojavljujete pred ljudima izvana kao dobri pošteni ljudi, ali u vašoj nutrini puni ste hipokrizije i bezakonja.” (Mat.23.27-28)

Ovdje je riječ naravno o licemjerstvu, o vanjskom izgledu i stvarnosti. Koncept onečišćenja putem kontakta sa smrću u stvari je jedna od poenti u velikoj moralnoj paraboli o Dobrom Samarijancu (kod Luke 10.25-37). Kad mu je rečeno da ljubi susjeda (bližnjega) kao samoga sebe, čovjek je postavio pitanje, "A tko je moj bližnji?” Židovski učitelji provodili su jako puno vremena debatirajući o ovome. Oni su promatrali ‘susjeda’ kao koncept ograničene primjene, normalno su iz njega u potpunosti isključivali pogane i raspravljali o tome jesu li stanovite klase ljudi isključene iz toga da budu tretirani u sladu sa susjedskim obvezama.

Isus nije raspravljao o ovom pitanju. Ispričao je priču o putniku koga su razbojnici isprebijali i ostavili napola mrtvog. Jedan svećenik i jedan levit vide ga i prolaze s druge strane. Samarijanski putnik je bio taj koji je previo rane i pobrinuo se za čovjeka.

Svećenik i levit nisu mogli reći bez pregleda – čime bi vjerojatno morali dotaći ga – je li čovjek mrtav ili nije. Ako bi ga dotakli i ako bi on bio mrtav, oni bi tehnički bili onečišćeni. Ovo je njima bilo važnije od činjenice da je čovjek možda bio živ i u nuždi da mu se pomogne. Priča je šokantna. Pismoznanac koji sluša mora se suočiti s mogućnošću da je Samarijanac, upravo on jedini, možda djelovao više u skladu sa Božjom ljubavi nego odani Židov, opsjednut svojim pravilima.

"Tko je moj bližnji?” nije čak bilo pravo pitanje. "Kako mogu biti bližnji?” bilo bi bolje; a odgovor – tako da ponudiš pomoć bezuvjetno svakome kome je potrebna.

Ovo je bio samo još jedan primjer Isusova metoda učenja kojim je vodio ljude da sami donesu svoje prosudbe, te da se sami moraju suočiti s odgovornošću za sve implikacije svojih odgovora na pitanja. Ako je izazov odbijen, kao u slučaju mladića koji nije bio u stanju učiniti posljednju žrtvu, Isus bi to prepuštao njemu. Odgovornost za odluku je uvijek osobna.

Čini se kao da nam Isus želi reći da je sve što tražimo već tu, unutar ili oko nas:

"Tražite i dat će vam se; tražite i naći ćete; kucajte i vrata će vam se otvoriti. Jer onaj koji traži uvijek primi, onaj koji traži uvijek nađe; onaj koji kuca uvijek će vidjeti da mu se vrata otvaraju.” (Mat.7.7-8; Luka 11.9-10)

Traženje i nalaženje, kucanje i otvaranje, nalazimo i u Tominom Evanđelju u Izrekama 02 i 94. Ove teme traženja i kucanja jesu očigledno vrlo ‘autentični’ Isus; varijacije slijedeće izreke mogu se naći na drugim mjestima u Novom zavjetu, u Evanđelju Hebreja i u Knjizi Tominoj. Izreka je opet iz Tominog evanđelja i malo je intrigantnija i nejasnija nego gornji citat iz Novog zavjeta:

"Isus je rekao, ‘Neka onaj koji traži ne prestane da traži sve dok ne nađe. Kad nađe bit će u neprilici. Kad je čovjek u neprilici, on će se čuditi i vladati nad svima.’ " (Tom. 2)

Traženje je ovdje povezano s vladanjem, a vladanje je ono o čemu se zapravo radi u kraljevstvu. Jedna druga knjiga, koja nije iz Novog zavjeta, Mudrost Solomonova, kaže nam da je cilj traženja mudrosti u tome što ‘želja za mudrošću vodi u kraljevstvo” (6.20) Knjiga Tomina objašnjava da vladanje u ovakvoj vrsti kraljevstva, daleko od toga da ima bilo kakvo materijalno ili političko značenje, jest sloboda vladavine duha koja je u harmoniji s Bogom:

"Kad napustite bolove i strasti tijela, primit ćete ostalo od Boga Jedinoga i vladat ćete s kraljem, vi ujedinjeni s njim i on ujedinjen s vama, od sada pa dalje, uvijek i zauvijek.” (Knjiga Tomina 145.9-16)

Meni se čini da je ovo najpolitičnije što je Isus ikad rekao. Mi smo za sad, u ovoj fazi, daleko od toga da bismo rekli kako smo istražili sve što je on učio. Bili smo do sada usredotočeni na kraljevstvo Božje i učenje o ljubavi. Ali bit će još toga što ćemo reći o tome kako bi se Isusa moglo vidjeti kao ‘subverzivnog’. Međutim, razlozi za ovo bili su socijalni i filozofski, a ne militantno politički.

Znajući ono što znamo o njemu do sada, što bismo očekivali od njegova karaktera? Osobno, ja bih očekivao konzistentnost i integritet. Nema teorije da bi ovaj tražilac mudrosti, ovaj propovjednik neosvećivanja i ljubavi prema vlastitim neprijateljima, ovaj izvor praštanja i neograničene ljubavi, mogao imati išta zajedničko s konvencionalno nasilnim oblicima pobune. Štogod da je rečeno o njemu kasnije, popularna ideja o Mesiji kao ratniku-vojskovođi daleko je milijun milja od istinitog opisa ovog čovjeka.

Pobunjenički vođa, kao neki od zelota, živio je u svijetu materijalne politike a ne u duhovnom kraljevstvu. Nijedan od zapisa koji je dopro do nas ne pokazuje da je Isus imao bilo što kazati o vojnom konfliktu ili bitkama ili vođama ili nacionalizmu. Kao što ćemo još bolje uvidjeti kad nastavimo, Isusova vizija nije imala ništa zajedničko sa vlašću i dominacijom. Zapovijedati ljudima što da rade, umjesto pozivanja da preuzmu odgovornost, nije to pravi Isus, niti smisao onoga što je činio.

Zemaljska pobuna bila je potpuno kriva stvar. Ako je jedan car zbačen pa vođa pobunjenika postane novi car, otkriva se odmah istina situacije; on ima vlast, ja želim vlast, ja preuzimam vlast. Ja uklanjam problem, ja postajem poblem. Nasilje se vrši radi vlasti.

Svijet mora biti drugačiji: nitko ne bi smio imati vlast. Između redova, dobijamo od Isusa zapanjujuću poruku. Ova poruka je opasnija, više prijeteća onima koji vole kontrolirati i manipulirati drugima nego neka ‘obična’ revolucija. Ona bi ignorirala ili uništila strukture vlasti umjesto da dopusti da se samo promijeni ruka. A ako nitko nema vlast, onda svi imaju vlast.

Pogledajmo ovaj komentar o ispraznosti društvenog statusa i pretenzija:

"Čuvajte se pismoznanaca koji vole šetati okolo u dugim haljinama da bi ih pozdravljali s poštovanjem po trgovima, da bi zauzeli prednja mjesta u sinagogama i počasna mjesta na banketima; to su ljudi koji gutaju imanja udovička, praveći istovremeno predstavu s dugačkim molitvama. Utoliko će oštrija biti kazna koju će dobiti.” (Marko 12.38-40; usp. Luka 11,43-44)

Ovo nije nikakvo iznenađenje: već smo vidjeli gdje su ležale Isusove simpatije, s izgubljenim ovcama, siromašnima i ugnjetavanima. Također smo vidjeli iz parabola da konvencionalna respektabilna moralnost može biti posve nevažna i da sama po sebi nije pružala važne odgovore.

Judaizam je uvjek bio skrupulozan glede izbjegavanja osobnog onečišćenja kroz druženje s izvorima korupcije, uključujući židovske grešnike, jednako kao i one strašne pogane s njihovim poganskim bogovima i nečistim običajima i hranom. Isus se nije samo ‘družio’ s poreznicima i grešnicima, oni su mu prilazili i slijedili ga. Naravno, ‘poštovani’ ljudi bi kritizirali Isusa glede cijelog njegova miješanja sa problematičnim tipovima:

"...on opazi skupljača poreza, imenom Levi, kako sjedi pred carinarnicom, te mu reče,” Slijedi me” …U njegovu čast Levi napravi veliki domjenak u svojoj kući i s njima za stolom okupilo se mnogo poreznika i drugih. Farizeji i njihovi pisari požališe se njegovim učenicima i rekoše, "Zašto jedete i pijete s poreznicima i grešncima?” Isus im u odgovor reče,”Liječnik nije potreban zdravima, nego bolesnima.’” (Luka 5.27, 29-31; usp. Mat. 9.9-12, Marko 2.14-17)

Osobita ogorčenost vezuje se uz riječ ‘skupljač poreza’ (na grčkom publicani). Očito, ovo je dijelom bilo zbog poreza, koji su, pored toga što su bili omrznuti kao što je i inače slučaj uvijek i svugdje, bili prikupljani za neprijatelja, za rimske okupatorske vlasti. Pored ovoga, bilo bi točnije prevesti ime ovih skupljača poreza kao kupci poreza: Rimljani su pravo skupljanja poreza stavljali u prodaju i pravo su kupovali beskrupulozni špekulanti, koji su bili daleko od podložnosti kontrolama i ograničenjima kao u slučaju suvremenih državnih službenika. Ovaj posao je privlačio lopove i nasilnike i ljude najgore reputacije.

Bili oni izopćenici ili grešnici, Isus im je svima rekao da je kraljevstvo Božje otvoreno i njima. Nije ono pripadalo svećenicima ili sustavu ili učenim i samozadovoljnim ljudima. Bog nije pravio razliku u korist onih sa prošlim vrlinama, socijalnim statusom, intelektualnim znanjem ili političkom vlašću. On voli i spreman je oprostiti. On nagrađuje pokajnika i one koji ga vole i imaju povjerenja u njega.

Kad se ovo kombinira s reputacijom Isusa kao izliječitelja, na što ću se vratiti kasnije, ovakvo učenje je neizbježno moralo biti popularno u narodu.

Za Isusa, posjedovanje bilo kakve vlasti u svjetskim terminima bilo je potpuno nevažno. Jedino biće koje ima vlast je Bog. Mi smo njegovi robovi, njegovi sluge i ne možemo učiniti ništa osim da imamo u njega povjerenja i prepustimo se njegovoj milosti:

"Svatko tko uzdiže sebe bit će ponižen a svatko tko se ponizi bit će uzdignut.” (Matt. 23.12)

"...Mora li on biti zahvalan sluzi ako čini ono što mu je rečeno? Tako je i s vama: kad ste uradili sve što vam je rečeno da uradite, recite, "Mi smo samo sluge: mi nismo učiniili ništa više od svoje dužnosti. ‘” (Luke 17.9-10)

Prihvaćanje od Boga je dar; to nije postignuće ili nešto što se može zaraditi ili zaslužiti, može samo biti primljeno. I čovjekova djeca su također na milosti svoga oca kod kuće. Već sam komentirao značenje koje je za Isusa imala nevina, bezazlena prijemčivost djece, što je on posebno spomenuo u svezi s primanjem u kraljevstvo. Ima to više nego samo jedan sloj značenja. Što je, u smislu vlasti i društva, jedno dijete? Spomenuo sam zaboravnost glede svjetske politike, ali u ovom pitanju ima još i više značenja osim samo ovoga. Možda je također značajno i to da je dijete predseksualno, da seks nema nikakve važnosti za život dijeteta. Još važnije od ovoga: dijete nema nikakve vlasti; nema nikakva statusa, nikakvih privilegija, nikakvog prava na vlastitu imovinu.

Što je ovo učinilo od dijeteta? Što god hoćete, ali nije neovisno. On ili ona potpuno su ovisni o podršci, o tome da nisu odbačena roditeljskom vlašću, o tome da im se pruži ljubav, o tome da slobodno sudjeluju u jelu i piću. Tu je još jedan element revolucionarnog Isusova učenja: nikakve vlasti; ljubav i prijaznost i plemenitost; i slobodno dijeljenje resursa s onima koji su potrebiti. On je proširio implikacije svega ovoga od dijeteta u obitelji van, prema svima u seoskom društvu, prema načelu društvene ovisnosti i uzajamne potpore.

Stoga je lako krivo razumjeti spomene obitelji u Evanđeljima. Kao što je tako često slučaj, Isus uznemiruje, izaziva, zahtijeva: kad je novi sljedbenik tražio dozvolu da ide pokopati oca i pozdraviti se s ljudima kod kuće, Isusova poruka izgledala je tvrda i bezobzirna. Od tebe se očekuje da odbaciš sve, da ne gledaš unazad i da počneš propovijeati vijest o kraljevstvu (Luka 9.59-62) Ako se odrekneš svega dobit ćeš veće nagrade, i u ovom svijetu i u svijetu koji dolazi (Luka 9.23-24; 19.28-30).

Znamo već da moramo uzeti u obzir židovsku uporabu riječi ‘mrziti’ kao jednostavno izražavanje preferencije, kao način da se kaže da nešto treba gledati kao stvar od sekundarne važnosti. Ova uporaba riječi ‘mrziti’ javlja se puno puta u Evanđeljima (na pimjer, Ivan 12.25 kao i ono što slijedi). Očigledno je da privrženost kraljevstvu mora biti na prvom mjestu. Međutim, Isus ne dijeli samo druge obitelji: čini se da odbacuje i svoju. Također, on sam kaže da stvara konflikt, dižući sina protiv oca i oca protiv sina.

"Ako bilo koji čovjek dođe k meni a da ne mrzi svoga oca, majku, ženu, djecu, braću, sestre, da, i svoj vlastiti život također, on ne može biti mojim učenikom.”(Luke 14.26; cf. Tom. 55)

"Sljedbenici mu rekoše, ‘Tvoja braća i tvoja majka stoje vani.’ On im reče, "Ovi ovdje koji vrše volju mog oca jesu moja braća i moja majka. Oni su ti koji će ući u kraljevstvo moga oca.’” (Tom. 99; cf. Mark 3.32-35; Mat. 12.48-50; Luka 8.20-21)

"Nemojte misliti da sam došao donijeti mir na zemlju: nisam došao donijeti mir nego mač. Jer došao sam da dignem čovjeka protiv svoga oca, kćer protiv svoje majke, snahu protiv njene svekrve …”(Mat. 10.34-35; cf. Tom. 16; Luka 13.49-53)

Sve ovo zvuči strašno i neki su to već opisivali kao divljački napad na obiteljske vrijednosti. Ali je li to stvarno ono što se ovdje događa? Zamijetite da u posljednjem citatu crte podjele nisu povučene između muža i žene, ili brata i sestre, ili brata i brata; nije li značajno da podjele nisu nasumične, nego izričito između generacija?

U prošlosti je odgovaralo ljudima u Crkvi da primjenjuju ove riječi prema svom vlastitom iskustvu, da tumače ove obiteljske konflikte kao da se sve to okretalo oko vjere u Isusa. Vjernik se odvajao od svojih nevjerujućih rođaka. Ali ovdje se radi o vlasti i moći, ne o vjeri. Porodica je osnovna hijerarhija u društvu, a podjela između generacija odnosila se na uplitanje standardnih oblika subordinacije autoritetu i dominacije jedne osobe nad drugom. Porodica je situacija u kojoj naučimo sve o ljubavi i ovisnosti, ali također i o vlasti i autoritetu. Gdje postoji vlast, postoje potencijalne mogućnosti da se ona zloporabi.

Isus uopće nije bio ‘protiv’ porodice. On ju je proširio prema vani. Jedan Otac – svi jednaka djeca. Jedan izvor autoriteta – Bog. Nitko drugi s bilo kakvom vlašću. Morate ‘mrziti’ svoje krvne srodnike jer svatko mora biti vaš rođak; morate imati ljubavi da je date svima, ne samo jednoj maloj ekskluzivnoj grupi. Uzmite u obzir varijacije u izboru riječi u ovom što slijedi:

"Tko god ne mrzi oca i majku kao ja ne može biti moj sljedbenik i tko god ne ljubi oca i majku kao ja ne može biti mojim sljedbenikom …” (Toma 101)

I dalje, u Mat 15. 3-6 Isus zapravo kritizira farizeje za one primjere gdje im njihova oralna tradicija daje izliku za zanemarivanje svoje dužnosti prema ocu i majci prema Zakonu. Znamo također za njegova brata Jakova koji je postao važna osoba u ranoj Crkvi u Jeruzalemu, pa tako nema ni govora o nepremostivoj podjeli u njegovoj vlastitoj obitelji.

Ne, nije se radilo o uništenju porodice koliko o tome da se ona stavi u pravu perspektivu i transformira. Riječ je bila o strukturama vlasti koje više nisu bile relevantne. Svakoga u Galileji trebalo je gledati kao vlastitu porodicu, kao dijete Božje. Ako je vaš brat taj koji leži uz rub ceste, vi ćete uvijek biti dobri Samarijanac.

Uzajamna međuzavisnost ove proširene porodice je, naravno, suludo idealistički koncept. Vidjeli smo ne samo Isusovu simpatiju prema siromašnima, nego i beskompromisni stav prema posjedovanju: riješi se svega toga, posudi i ne traži nazad, ako želi tvoju tuniku, daj mu i ogrtač. Prodaj sve što posjeduješ i daj za milostinju (Luka 12.33). Ne brini što ćeš jesti ili što ćeš odjenuti, samo svoje srce okreni kraljevstvu Božjem i osloni se bezuvjetno na njega da će ti pružiti što god trebaš (Luka 12.22-31). Ako bi cijeli svijet ozbiljno pokušao živjeti po ovome, vrlo brzo ne bi bilo više ničega za podjelu osim prirodnih resursa. Male skupine mogu se naći na ovaj način, ali nijedan veći ili složeniji društveni sustav ne bi nikako mogao preživjeti na ovoj osnovi.

Takav težak pristup materijalnom posjedovanju doveo je do strašno mnogo racionalizacije i opravdavanja i sentimentaliziranja oko siromaštva njegovih sljedbenika. S jedne strane, savršeno je opravdano reći da moramo imati svoje vrijednosti i prioritete u pravilnom poretku i da načela moraju doći ispred novca i dobara. Posve je druga stvar kazati da ne smiješ imati nikakvih dobara.

"Isus je rekao, Neka se netko tko je našao svijet i postao bogat odrekne svijeta'." (Tom. 110)

"Ne možeš služiti Bogu i novcu.” (Luka 16.13; Mat. 6.24)

"Kako je teško bogatima ući u kraljevstvo Božje!…Lakše je devi proći kroz ušicu igle nego bogatašima ući u kraljevstvo Božje! (Mark 10.23, 25; cf. Matt. 19.23-24)

Komforno ignorirajući drugi dio ovog posljednjeg citata, neki ljudi su se, kao što je poznato, obrušavali na činjenicu da je on rekao da je ‘teško’ biti bogat i ući u kraljevstvo (‘teško’ ali ne i ‘nemoguće’). Također je rečeno da on pokušava kazati da je važna ‘nutarnja udaljenost’ od materijalnih posjeda, pa je dakle u redu posjedovati stvari ukoliko je vaš stav pravilan. Ovo je sigurno mjesto gdje Isus naglašava uzaludnost gomilanja posjeda, usredotočenja na materijalna dobra, kad smrt ili sudnji dan može doći svakog trenutka (Luka 12.16-21, Toma 63). Ne, nije tako. Udaljavanje od svjetskih dobara koje je Isus želio bilo je doslovno i stvarno, ne ‘duhovno’.

Onda bi se mogao staviti prigovor, "A što je s onim ‘Blaženi oni koji su siromašni u duhu’? Isus nije dakle nužno mislio na materijalno siromašne, zar ne? Ovo je sigurno o tome da treba imati pravilni stav poniznosti i saznanja da vam je potreban Bog i pokajanje da biste mogli ući u kraljevstvo.” Ne, bojim se da nije tako. Ova verzija izreke je kreacija pisca Evanđelja po Mateju (u 5.3), a ne Isusova. Matej i Luka koristili su mnogo iz istog izvora materijala dok su pisali svoja Evanđelja, ali je Luka taj koji je sačuvao original, "Kako ste sretni vi koji ste siromašni: vaše je kraljevstvo Božje” (Luka 6.20). Ovu verziju potvrđuje i Izreka 54 u Tominom Evanđelju, koja ju je sačuvala posve neovisno od dokumenata Novog zavjeta.

Opet moramo uzeti u obzir katastrofalne učinke razumijevanja ili nerazumijevanja jezika originala. Ako biste opisivali, na grčkom, ekonomski položaj seljačke obitelji koja jedva spaja kraj s krajem i živi od žetve do žetve, uporabili biste riječ penes (što znači ‘siromašan’). Ako biste pak opisivali prosjaka bez novčića u džepu, čovjeka koji nema apsolutno ništa, uporabili biste riječ ptochos za koju je ‘bijednik’ bolji prijevod nego ‘siromah’. Riječ u originalnom grčkom i kod Mateja i kod Luke (ne i kod Tome, kojega imamo samo na koptskom jeziku) jest ptochos.

Isus nije rekao da su siromašni ‘blaženi’ (ili sretni, ili blagoslovljeni). Govorio je o krajnjoj bijedi. Unatoč ugnjetavanju od stranog osvajača, potpunoj neimaštini i odbacivanju od strane svog vlastitog društva, beskućnim prosjacima data je nada: čak i ako nemaju apsolutno ništa, oni nisu isključeni iz Božjeg kraljevstva.

Ja mislim da je važna poenta priče o ‘dajte caru’ također materijalizam a ne politika. Isusa su pitali jednom prilikom da li je dopušteno plaćati poreze caru ili nije. Pitanje je proračunato bilo postavljeno od strane njegovih protivnika da bi mu naškodili, bez obzira kakav će odgovor dati. Ako bi rekao da bi narod trebao plaćati, bio bi smatran izdajnikom nacionalnih ideala. Možda su oni koji su postavili pitanje nešto načuli kako se neki ljudi nadaju da će ovaj veoma mudri čovjek biti Mesija koga su očekivali. Ako bi podržao plaćanje poreza Rimljanima, njegov kredibilitet bi u njihovim očima bio nepopravljivo uzdrman.

S druge strane, ako bi rekao da narod ne bi smio plaćati ove poreze, bio bi žigosan kao izazivač nevolja, potencijalni pobunjenik. Isus nije bio osobito zainteresiran za sugestiju o bilo kakvom konfliktu između društvenih obveza i obveza pema Bogu. Zatražio je da mu daju novčić, jer nikakvog vlastitog novca nije imao. "Čija je ovo glava? Čije ime?” pitao je on. "Carevo”, rekoše oni. A Isus je rekao, "Vratite caru što pripada caru – a Bogu što pripada Bogu” (Marko 12.13-17, Mat. 22.15-22, Luka 20.20-26).

Ovo nije naprosto dvosmisleni odgovor, ovo je odgovor genijalnog čovjeka. Nikoga ne vrijeđa, osim ako ga netko ne protumači na neki poseban način. Kraljevstvo koje je propovijedao Isus nije bilo nešto što će se uspostaviti nasiljem militantnih nacionalista. Prisutna vladavina Boga bila je netaknuta bilo kakvim brigama oko poreza.

Važna stvar je da sam Isus nije nosio nikakav novac. Ako nemate ništa, ne možete platiti nikakve poreze. Ovo je također ozbiljan, premda pasivan oblik pobune. Kako god bilo, obično je nasilan čovjek, a ne onaj koji nema ni novčića, taj koji teži privlačiti pozornost i protivljenje.

Ova izreka postoji, uzgred da kažemo, i u Tominom Evanđelju, ali sa zanimljivim dopunskim komentarom, vjerojatno dodatim kasnije od njegovih sljedbenika, s ciljem da se podigne značenje Isusa:

"Dajte caru što je carevo, dajte Bogu što je Božje i dajte meni što je moje.” (Tom. 100)

Isusovi sljedbenici nastavili su poslije njegove smrti uzimati veoma ozbiljno njegova komunistička učenja o posjedovanju imovine:

"Vjernici su svi živjeli zajedno i posjedovali sve zajednički; prodali su svoja dobra i posjede i dijelili utržak između sebe prema tome što je kome bilo potrebno.” (Djela 2.44-45)

Posljednjih godina neki su znanstvenici postali osobito zainteresirani za usporedbu životnog stila i pristupa Isusa i njegovih sljedbenika sa onima koji su prakticirali grčku filozofiju cinizma. Trebalo bi izbjegavati suvremenu upotrebu ove riječi ovdje. Originalni cinici bili su poznati po svojim karakteristikama, kao što su napuštanje porodičnih veza i dobrovoljno siromaštvo, prezir prema bogatstvu i društvenim pretenzijama; bili su izravni i pošteni, radije nego taktični ili ‘korektni’; bili su socijalno kritični i voljeli su aforizme; nisu prihvaćali odmazdu.

Isus, naravno, nije bio cinik: on je bio Židov i njegovo učenje bilo je formirano poviješću judaizma i usredotočeno oko njegova razumijevanja židovskog koncepta kraljevstva Božjeg, a ne ‘samo’ jedna posebna perspektiva glede osobnog integriteta i društvene pozicije. Pa ipak, paralele su jako uočljive. Savršeno je vjerojatno, u multikulturnom okruženju u Galileji, da je Isus ili sreo ili u najmanju ruku čuo o lutajućim grčkim cinicima. Lako je moguće da je na njega utjecao njihov hrabri i antimaterijalistički životni stil.
Views: 199 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz