GLAVA ŠESTA - 26 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Saturday
2016-12-03
7:43 PM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 26 » GLAVA ŠESTA
3:56 PM
GLAVA ŠESTA
GLAVA ŠESTA
PROŠIRITI NA CIJELU ZEMLJU

Pa što je Isus doista rekao o Kraljevstvu Božjem? Pogledajmo nekoliko primjera prije nego što razmotrimo neke njihove implikacije.
"Kako ste sretni vi koji ste siromašni: vaše je kraljevstvo Božije.” (Luka 6. 20; usp. Mat. 5.3)
"Isus je rekao, ‘Sretni su siromašni jer je njihovo kraljevstvo nebesko ‘.” (Toma, 54)
¨Kraljevstvo nebesko je kao kvasac koji je uzela žena i pomiješala ga s tri mjerice brašna dok nije sve uskislo.”
(Mat. 13.33; usp. Toma, 96)
"Učenici rekoše Isusu, Reci nam kako izgleda kraljevstvo nebesko.’ A on im reče, ‘Ono je kao zrno gorušice. To je najmanje od sveg sjemenja, ali kad padne na obrađenu zemlju, proizvodi veliku biljku i postaje sklonište za ptice nebeske.’” (Toma. 20; usp. Mat. 13. 31-32, Marko 4. 30-32, Luka 13. 18-19)
"Ne smijete misliti samo na ono što ćete pojesti i na ono što ćete popiti; i ne smijete se brinuti…Vaš Otac dobro zna da vam ovo treba. Ne; mislite na kraljevstvo i sve ove druge stvari bit će vam također date. Nema potrebe da budete uplašeni, stado malo, jer je vaš otac odlučio da vam da Kraljevstvo.” (Luka 12. 29-32; usp. Mat. 6. 31-33)
"Isus je rekao, Očevo kraljevstvo je poput trgovca koji je imao skladište robe, a onda je našao biser. Trgovac je bio razborit; prodao je robu i onda sebi kupio biser. I vi učinite tako, tražite blago koje ne propada, koje je trajno, gdje ne dolazi nikakav moljac da ga pojede niti crv da ga uništi. "’
"Isus je rekao, ‘Kraljevstvo je kao osoba koja je imala blago skriveno u svome polju, ali nije za to znala. I kad je on umro ostavio je to svome sinu. Sin nije znao (o tome). Preuzeo je polje i prodao ga. Kupac je krenuo orati, otkrio blago i počeo posuđivati novac uz kamatu svakome tko je to htio. " (Toma, 109)
"Njegovi sljedbenici rekoše mu, ‘Kad će doći kraljevstvo?’ Ono neće doći ako ako budete stražarili i čekali ga. Neće biti rečeno, "Gle, evo ga ovdje je”, ili "Gle evo ga”. Prije bi trebalo reći da je kraljevstvo rašireno po čitavoj zemlji, ali ga ljudi ne vide.”(Toma, 113)
"Upitan od farizeja kad treba doći kraljevstvo Božije, on im je dao sljedeći odgovor, ‘Dolazak Božijeg kraljevstva ne može se primijetiti i neće biti nikoga tko će reći, "Gle ovdje! Gle tamo!”Jer morate znati da je kraljevstvo Božije među vama.”’ (Luka 17. 20-21)
"Njegovi sljedbenici rekoše mu, Kad će doći mir za mrtve i kad će doći novi svijet? On im reče, ‘to što vi tražite došlo je, ali vi to ne znate.”’ (Toma, 51)
"Ali Isus pozove djecu k sebi i reče, ‘Pustite malu djecu do dođu k meni i nemojte ih zaustavljati; jer takvima kao što su oni pripada kraljevstvo Božije. Svečano vam kažem, nitko tko ne pozdravi kraljevstvo Božije kao malo dijete neće nikada ući u njega.”’ (Luka 18. 16-17)
Čitav je niz zanimljivih poenti koje se mogu iznijeti u ovoj fazi. Prvo, i značajno, ništa od gornjega ni izdaleka ne sugerira apokaliptički pogled na kraljevstvo, koje bi bilo uvedeno kozmičkom destrukcijom. Sugerira se ponekad kraljevstvo koje je čudno ili tajnovito, ali kraljevstvo koje je već ovdje, samo ako biste vi mogli naučiti vidjeti ga. Bez obzira na to, ne može se izravno opisati; Isus je često rabio intrigantne metafore, nikad nije rekao da kraljevstvo "jest” (nešto definitivno), nego je samo govorio da je kraljevstvo "poput” (nečeg drugog).
Drugo, postoje zanimljive poente, koje i opet mogu biti krivo shvaćene ili bolje shvaćene ako bismo nešto znali o originalnom jeziku sa kojega je to prevedeno. Puno je točnije prevesti grčki kod Luke 17.21 ako bismo rekli da je kraljevstvo Božije ‘među vama’ (ili ‘u vašoj sredini’), a ne ‘u vama’. Takva interpretacija kraljevstva kao neke vrste unutrašnjeg duhovnog stanja i suviše je moderna i ‘subjektivna’ za Isusa. Premda je on posve sigurno vjerovao u unutrašnju revoluciju u srcu čovjeka, pokajanje odnosno obraćenje, ono je bilo zbog toga kako bi se živjelo u svijetu koji pripada Bogu, izražavajući njegovu volju.
Još jedno mjesto u prevođenju može se ilustrirati razmišljajući podjednako o engleskom prijevodu kao i o grčkom originalu. Može se staviti prigovor da je Isus počeo tako da je krenuo naokolo izjavljujući da je kraljevstvo Božije ‘eto odmah tu’ ili da je ‘blizu’. Međutim, čak ni na engleskom ovo ne mora značiti ‘da će se uskoro dogoditi’; može lako značiti da je nešto već tu i dovoljno blizu vama da možete pružiti ruku za njim. U stvari, grčki glagol i glagolsko vrijeme kako je ovdje prevedeno ne znače da je kraljevstvo ‘obećano’ – znače da je kraljevstvo ‘nazočno’.
A što da kažemo za "dočekivanje kraljevstva poput djeteta”? Vratit ću se na temu djece kasnije. Za sada, vrijedno je spomenuti još jedanput činjenicu da je Isus veoma zadovoljan ako se vladavina Božja uspoređuje s vladavinom običnog oca nad svojom djecom; i da on naravno ne traži od svojih učenika da postanu djeca, nego poput djece. Djeca su prijemčiva, nekritična, otvorena prema svijetu, bez pretenzija, bez barijera. Moja je sugestija da je također značajno što su djeca indiferentna, ne samo prema blasfemičnoj nazočnosti Rimljana, nego i prema političkim i vjerskim razlikama uopće.
Još uvijek ne možemo sagledati sve odjeke i implikacije što ih sadrže gornji citati, koji su psihološki i emocionalni, društveni, kulturni i moralni. Mogu biti i šokantni i uznemirujući, prije nego umirujući. Uzmite samo usporedbu kraljevstva s kvascem koji žena miješa s kruhom. Naizgled, to je jednostavno normalna slika iz svakodnevnog života, s tim da možda čudno djelovanje kvasca predstavlja misterij Božijeg djelovanja u prirodnim procesima svijeta (poput rasta biljke gorušice).
Ali postojao je i Blagdan neuskislog kruha, pri čemu je takav kruh simbolizirao sveto ili posvećeno. U Isusovo vrijeme nije bilo današnjeg tvorničkog kvasca; kvasac se pravio tako da bi se komad kruha čuvao na tamnom i vlažnom mjestu dok ne bi postao pljesniv. Kvasac je stoga bio simbol moralnog propadanja, kvarenja. Potred ovoga, pretpostavljalo se da je dominantni muškarac bio taj koji je bio vjerski čist, uz ženu koja nije imala ista prava ili status i koja je asocirala nečisto ili prljavo. Imamo eto učitelja koji koristi ‘kvasac’ i ‘ženu’ da bi govorio o kraljevstvu Božijem! Na ovaj i na druge načine, Isus je osporavao temelje i pretpostavke "gledišta ustanovljenog sustava”. Nije nikakvo čudo da ga je narod slušao.
Pogledajmo parabolu o biseru. Ona ne samo da kaže da su zahtjevi kraljevstva prema čovjeku totalni, zbog čega je potrebno napustiti sve drugo. U ovoj priči njegov vlasnik je trgovac. On nema više ništa ni kupiti niti prodati. Ima nešto od neprocjenjive vrijednosti, što ne može upotrijebiti za trgovanje. Je li to nešto čudesno ili je bezvrijedno? Nije li ovaj biser istovremeno zaključio njegov život i započeo ga ispočetka?
Pogledajte različite verzije priče o blagu u polju. Ovo nije nije lagana priča o moralno prihvatljivim alternativama. Kod Mateja, blago je stečeno prevarom. Kod Tome, koristi se za posuđivanje novca. Koju god verziju uzmete u obzir, nijedna nije ugodna.
Moguće je zamisliti neke od problema koji su iskrsli poslije Isusove smrti, kad su razni učenici raspravljali o tome što je on mislio u ovoj ili onoj prilici, a i konflikte između onih koji su razumjeli sa više suptilnosti "prisutno kraljevstvo” i onih koji su se držali naizgled šire rasprostranjenih vjerovanja u dolazeće i buduće kraljevstvo. Postoji zanimljiv primjer ovakve vrste konflikata u ranoj Crkvi, kod Timotija II u Novom zavjetu:
"Nemojte uopće ulaziti u besmislene filozofske rasprave – one vode samo sve dalje i dalje od prave vjere. Razgovori ovakve vrste samo truju kao gangrena, kao u slučaju Himeneja i Fileta, koji su potpuno napustili istinu i tvrde da je do uskrsuća već došlo. Vjera nekih ljudi nije u stanju da im se suprotstavi.” (II Timot. 2.16-18)
Vidimo ovdje zastrašujuće nasljeđe religije, sjekiru ortodoksnosti koja nemilosrdno uklanja opoziciju, ne osjaćajući nikakvu potrebu za snagom razuma, samo opravdavanje i autoritet vjere. Eto takvi su oni bili, izbjegavajući grijeh i slijedeći ‘istinu’, a nitko nije očekivao španjolsku Inkviziciju.
Čitav niz drugih priča, dužih i snažnijih parabola, također kao svoju temu imaju kraljevstvo. Ponekad, kraljevstvo i druge implikacije stoje u pozadini priče u kojoj se uopće ne spominju, priče koja se naizgled odnosi na neke druge stvari. Imamo priču o Izgubljenoj ovci, pastiru koji napušta devedeset devet ovaca na obronku brežuljka i ide u potragu za zalutalom ovcom, a kad je pronađe to mu pruža veliko veselje (Mat. 18.12-13; Luka 15. 4-7 ) Ovo se normalno shvaća jednostavno kao podsjećanje na ideju o obraćenju jednog pokajanog griješnika, koje je značajnije od devedeset devet već časnih ljudi, na to da bolesnik treba liječnika, a ne onaj tko je zdrav, itd. U Tominom Evanđelju, međutim, ovo je drugo kraljevstvo, jer se kaže:
"Isus je rekao, ‘Kraljevstvo je kao pastir koji je imao stotinu ovaca. Jedna od njih, najveća, zalutala je. On je ostavio devedeset devet i otišao tražiti onu jednu dok je nije pronašao. Pošto je ova njegova neprilika završena, rekao je ovci, "Tebe volim više nego onih devedeset devet.”” (Toma.107)
I opet, čovjek naslućuje ovdje da je borba oko značenja Isusovih riječi bila daleko teža od Lukinog jednostavnog radovanja oko jednog pokajanog griješnika. Zašto je to najveća ovca? Zašto je ona poput kraljevstva? Zašto pastir nju voli više bez obzira što mu je stvorila neprilike? Pored toga, bilo je i odjeka čitanja Ezekijela, gdje vraćanje zalutalih prethodi Gospodinovom suđenju:
"Ja ću sam paziti svoje ovce i reći im da legnu, izjavljuje Suvereni Gospodar. Ja ću tražiti izgubljene. Ja ću povezati povrijeđene i ojačati slabe, ali mazne i snažne ja ću uništiti…Ja ću donositi sud između jedne ovce i druge i između ovnova i koza …Ja ću sam prosuđivati između debelih ovaca i mršavih ovaca…” (Ezekijel, 34.15-17. 34.20)
Isus je našao mnoge načine kako će izraziti ne samo svoj osjećaj o tajnovitosti i moći Božje vladavine, nego također i svoje bezuvjetno uvjerenje da će istinsko pokajanje uvijek voditi ka Božjem oprostu i prihvaćanju.
Ovo je važilo čak i onda kad je rezultat izgledao nerazuman. U paraboli o vinogradarima (Mat. 20.1-16), oni koji dođoše u jedanaest sati i koji su radili samo jedan sat na kraju dana plaćeni su istim iznosom novca kao i oni koji su radili cijeli dan. Nagrade kraljevstva su jednako velike za onoga koji se iskreno pokajao u posljednjem trenutku, kao i za one koji su proživjeli dug i pravedan život. Ovo ilustrira prihvaćanje i plemenitost Boga i također njegov apsolutni autoritet.
Čuvena parabola o rasipnom sinu još je jedna priča koja forsira konfrontaciju Božjeg stava (kako ga je vidio Isus) sa konvencionalnim idejama pristojnosti i pravde. Priču imamo kod Luke, u 15.11-32. Mlađi od dva sina zatražio je od oca svoju polovicu imanja i onda otišao s tim u drugu zemlju i spiskao novac vodeći raskalašeni život. Kad je ostao bez novca, bio je prisiljen zaposliti se kod jednog od mjesnih zemljoposjednika, koji mu dade da hrani svinje.
Moramo imati na umu da je ova priča ispričana slušateljima koji bijahu svi ili skoro svi Židovi. Dužnost da hrani svinje, koje su smatrane nečistim životinjama, i to za gazdu koji je bio poganin, nije bilo samo nešto nedostojno ili nesretno; bilo je to i ponižavajuće, bila je to strašno sramna sudbina.
Sin se pokajao i vratio se kući k ocu. Njegov otac ga nije osudio niti kaznio, nego se obradovao. Obukao ga je u finu odjeću i oraganizirao bogatu trpezu i proslavu. Stariji sin je bijesno reagirao. On je uvijek bio poslušan, nikad nije učinio ništa krivo, ali je zabava priređena za njegova brata nakon života kojim je živio, rastrošno, uzaludno i skandalozno. Otac mu je rekao, Sine moj, ti si uvijek sa mnom i sve što ja imam tvoje je. Ali je posve pravo da se radujemo i slavimo, jer je tvoj brat bio mrtav i sad se vratio u život; bio je izgubljen, a sad smo ga našli” (Luka 15.31-32).
Zaključaka koje treba izvući ovdje je nekoliko. Pored pranja prošlih grijeha istinskim pokajanjem, te odbijanja oca da stane na stranu jednog brata protiv drugog, ima tu možda i poruka poštovanima i kreposnima da ne budu puni sebe i da se zajedno s Bogom raduju pokajanju grešnika. U konvencionalnom židovskom društvu, pored toga što bi kontakti sa poganima izazivali optužbe o ritualnoj nečistoći, nemoralna prošlost (kao što bi bila prošlost jedne prostitutke) pretvarala je osobu u izopćenika. Bila bi to osoba koju treba izbjegavati i ignorirati, a ne spašavati ili pozdravljati dobrodošlicom ili dočekivati u svojoj kući sa svečanim objedom. Isus, jednako kao i Ivan Krstitelj, pa i drugi sveti ljudi, aktivno su tražili društvene izopćenike, radije nego da budu dio bilo kakve ekskluzivne skupine ili izolirane samostanske zajednice.
Uočite i ono, "tvoj brat ovdje bijaše mrtav a sad je oživio.” Postojala je široko rasprostranjena uporaba ovakvog tipa simboličkog spominjanja onoga što bismo mi nazvali uskrsnućem. Pokajati se, obratiti se, ‘vidjeti svjetlo’, biti ‘ponovno rođen’; ili, da potražimo u Isusovu učenju, ‘novi život’, pa prema tome i ‘mrtav’ u odnosu na pređašnji život. Nije teško zamisliti kako je ovakva vrstu izražavanja, o Isusu koji je doveo život iz ‘smrti’ u nekom simboličkom smislu, mogla dovesti do toga da bi naivni i praznovjerni seljaci krivo razumjeli i sve pretvorili u dosadna doslovna čuda, u priče o tome kako je on fizički mrtve ljude vraćao natrag u život.
Premda je opraštanje Božje bilo veliko, ipak je pokajanje bilo potrebno. Novi stav prema životu morao je biti autentičan, oslobođen svakog licemjerja da bi oprost bio zaslužen. Isus je podvukao ovo jednom drugom parabolom, onom o dužniku koji ne oprašta, ili o nemilosrdnom sluzi (Mat. 18.23-35). I ova opet počinje, "kraljevstvo nebesko se može usporediti…” Sluga, koji je dugovao ogromnu svotu novca, ali nije imao nikakvih sredstava da to i plati, moli za milost, i njegov mu gospodar oprosti dug. Međutim, ovom sluzi je s druge strane prijatelj, sluga kao i on, također dugovao novac, i umjesto da mu oprosti on ga baca u tamnicu kad ovaj nije mogao platiti. Gospodar čuje za ovo i grdi ga – "Zar ti nije bila dužnost milosrđe prema kolegi sluzi na način kao što sam se ja smilovao tebi?” – i onda vraća na snagu prvobitni dug i baca ga u tamnicu, sve dok ne bude mogao platiti. Poruka je ovdje čini se da možda možeš doista ući u nazočno kraljevstvo, ali moraš oprostiti kao što je tebi oprošteno i sudit će ti se svejedno, u skladu s onim što si zaslužio. Gdje sve ovo ostavlja apokaliptičnost, dolazak kraja svijeta? Kako se to može dovesti u vezu sa, na primjer, ovim: ”I vi također morate ostati spremni, jer Sin Čovječji dolazi u sat kad vi ne očekujete” (Luka 12.40)?
Očigledno je da za Isusa nije bilo dovoljno čekati neko buduće kraljevstvo. Ako bi ljudi promijenili svoje živote i svoja srca odražavali bi vladavinu Boga u današnjem svijetu. Kraljevstvo ne samo da je bilo već sada tu, to je bilo kraljevstvo koje je prihvaćalo društvene izopćenike i grešnike (koji su se pokajali). To nije bilo nešto ekskluzivno, samo za učene i za društvenu elitu.
Da li je on dakle vjerovao u budući fizički događaj, iniciran silom Božjom, kad Sin Čovječji dođe na oblacima, kako je prorokovano u Knjizi Danijelovoj; događaj u nekom neodređenom budućem vremenu, ali koji bi se mogao čak odigrati u vrijeme života samog Isusa? Ja naslućujem da jest. Ja vjerujem da su njegova posebna inspiracija, njegovo razumijevanje i vjerovanje ostavili odjeke u ranom kršćanstvu koji se mogu detektirati još i danas.
Kako ja to vidim, genij njegove inspiracije sastojao se od separacije i fuzije židovskih narodnih shvaćanja. On nije jednostavno prihvatio ideju o dolasku Sina Čovječjeg, nakon čega će doći Posljednji Sud i nakon toga Kraljevstvo Božije. Možda je njegovo vlastito, osobno religiozno iskustvo, nakon Ivanova krštenja, tako transformiralo njegovu viziju, učinilo ga toliko svjesnim vladavine Boga u svijetu oko njega da je istinski osjećao da već živi u Božjem kraljevstvu.
On je stoga razdvojio pojmove Kraljevstva i Suda, stavljajući kraljevstvo na prvo, umjesto na drugo mjesto; a onda je sjedinio pojmove pokajanja i kraljevstva. "Obraćenje”, pokajanje, preobrazit će vaš život i otkriti nazočnost kraljevstva Božjeg već sada. Živeći sa ovakvom sviješću, bit ćete spremni za dolazeći Sudnji Dan. Ovaj Posljednji Sud započet će Bog, a ne akcija ljudi (kao što su oslobodilački napori zelota).
"On je također rekao, "Evo čemu je nalik kraljevstvo Božije. Čovjek baca sjeme u zemlju. Noću i danju, dok on spava, dok je budan, sjeme klija i raste; kako, on to ne zna. Sama od sebe zemlja proizvodi prvi pupoljak, onda klas i onda puno zrno u klasu. I kad je žetva spremna, ne gubi vrijeme; počinje žeti jer je vrijeme žetve došlo.”’ (Marko 4.26-29)
Ovdje misterij procesa rasta, neshvaćen i nepotpomognut od ljudi, predstavlja čudo kraljevstva. Ali je tu i ideja o neizbježnom približavanju žetve. Žetva je za Židove bila simbol za kraj svijeta i Posljednji Sud. Na primjer:
"…tamo ću ja sjediti i suditi svim narodima na sve strane. Zamahni srpom jer žetva je sazrela.” (Džoel 3.12-13)
Razmislite o paraboli o korovu u kojoj neprijatelj čovjeka sije korov između žita. Kad sluge pitaju bili trebalo čupati i vaditi korov, on kaže, "Ne, jer kad čupate korov možete počupati i žito zajedno s njim. Neka oboje rastu do žetve, a u vrijeme žetve ja ću reći žeteocima: prvo pokupite korov i vežite ga u snopove, da biste ga spalili, a onda skupite pšenicu u moj hambar.” (Mat. 13.29-30; ova priča postoji i u Izreci 57 u Tominom Evanđelju.)
Sam Matej potrudio se pružiti objašnjenje ove parabole u stihovima 37-43. On ovo raspreda u svjetlosti svoje vlastite teologije, na primjer pretvarajući sijača dobrog sjemena u Sina Čovječjeg (koga identificira sa Isusom). Međutim sama parabola ostaje kakva jest i veći dio objašnjenja važi i dalje. Korov su sile zla koje se još slobodno kreću svijetom i one će biti odvojene od predstavnika Sina Čovječjeg u vrijeme žetve. I što je možda najvažnije, kraljevstvo koje je počelo dolaskom Isusa – i stvarno jest, naravno, jer je njegovo učenje osvijestilo njegove sljedenike da je kraljevstvo već tu – završava žetvom, Sudom. Razlikuje se od Kraljevstva Oca, koje nastaje nakon Suđenja, poslije kojega će "kreposni svijetliti kao sunce” (Mat. 13.43).
Istu je ideju kasnije izrazio Pavao:
"Uskrsnuće mrtvih nastalo je preko jednog čovjeka… nakon dolaska Krista, onih koji pripadaju njemu. Poslije toga doći će kraj, kad on preda kraljevstvo Božije Ocu, završavajući svaki suverenitet, autoritet i moć.” (I Kor. 15.21,24)
Ja mislim da temelj svega ovoga potječe od samog Isusa i da je on vjerovao da premda je Kraljevstvo već prisutno, u odgovarajućem trenutku doći će Sin Čovječji, mrtvi će ustati i svijetu će se suditi. Međutim, vrijeme i način svega ovoga i priroda kasnijeg kraljevstva bili su u cjelini u rukama Boga i o tome se nije trebalo brinuti. U međuvremenu, kako su ljudi trebali živjeti svoje živote na ovom svijetu?
Već je davno rečeno da što se tiče njegovih etičkih instrukcija, Isus nije bio strašno originalan. To su jednostavno bile tipične stvari među najboljim idejama njegova vremena i mnoge od njih nuđene su također u ovom ili onom obliku i od drugih židovskih učitelja. Ovakva vrsta opservacija je po mom mišljenju ne samo nefer nego i potpuno besmislena. Besmislena su zato što se etički naputci odnose na to da treba biti dobar, a ne ‘nov’. Mnoge slične etičke pouke o tome mogu se naći u budizmu i Islamu, ali nije na nama da kažemo tko je koga plagirao, niti da kažemo, "Ah, nemoj krasti, kako je to dosadno, sve smo to već i ranije čuli”. Na nama je da priznamo univerzalnost sućuti i nepravde, da tome posvetimo pozornost i popravimo svoje živote. Isto tako je besmisleno izdvojiti nekoliko etičkih pouka i koristiti ih da formiramo neku vrstu prosudbe o totalitetu čovjeka koji stoji iza toga. Kakvog bi smisla imalo kazati da 98% Einsteinove matematike nije baš strašno originalno?
Smatram da su ovakve opservacije nefer zato što je, kao što smo već vidjeli i vidjet ćemo opet, Isus često davao novi vid postojećoj ideji ili je njene implikacije odveo dalje od bilo koga prije njega.
Isus nije odbacivao nikoga, ni za koga nije smatrao da mu se nikako ne može pomoći, da mu nije moguće dati bilo kakvu utjehu. Isto tako nije ni za koga mislio da je izgubljen slučaj; svatko tko je imao sposobnosti donijeti moralnu odluku mogao se okrenuti boljim načinima, mogao je postati vrijednim Božjeg oprosta. On se stalno družio sa izopćenima i pokvarenima, izlažući sebe samog društvenom odbacivanju, ali nikad nije bio ni dotaknut njihovom moralnom iskvarenošću. Koliko možemo vidjeti, on nikada nije sudio ni osuđivao, pa ipak, na neki način, on je uvijek težio ne toliko da on sam popravi njihove živote, već da ih nagovori da preuzmu odgovornost, da izvrše promjenu u srcu i žive boljim životima.
Primjer za ovo imamo kod Luke, 19.1-10, gdje Isus doživljava neodobravanje rulje kad je otišao da večera u kući Zakeja, bogatog skupljača poreza. "Otišao je posjetiti kuću grešnika”, govorili su oni. Kad bismo samo mogli znati točno što se dogodilo, što je bilo rečeno. Znamo samo rezultat: pod Isusovim utjecajem, Zakej je ponudio dati polovicu svog imanja siromašnima i nadoknaditi široke ruke štetu bilo kome koga je prevario u prošlosti.
Imamo zatim priču o ženi preljubnici koja je, barem meni, uvijek izgledala kao arhetip priča o Isusu (nalazimo je kod Ivana, 8.3-11). Rulja se sprema da ženu koja je uhvaćena u preljubu kamenuje do smrti. "Ako među vama ima jedan koji nije nikad zgriješio, neka on baci na nju prvi kamen.” Rulja se povlači, jedan po jedan. "Ženo, gdje su oni? Zar te nije nitko osudio?… Ni ja te ne osuđujem… idi i ne griješi više.” Ova priče ima sve: ljubav i sućut, ljudsku slabost, oproštenje, svijest o licemjerju, konfrontaciju s moralom i pravdom i nadu i potencijale što ih sadrže one završne rječi – nemoj nastaviti isto kao i prije; budućnost je u tvojim rukama; od sada živi kako treba.
Ovdje ne mislimo reći da je Isusova poruka bila jednostavno okretanje novog lista da bi čovjek postao ‘društveno prihvatljiv’ dobri dečko ili dobra djevojka. U stvari, poruka je nevjerojatno zahtjevna. Oprost mora biti bezgraničan, ne samo nešto malo bolji nego što je bio ranije:
"’Gospodine, koliko često moram oprostiti svome bratu ako mi je učinio krivo? Da li čak sedam puta? Isus je odgovorio, "Ne sedam, kažem ti, nego sedamdeset i sedam puta.”’ (Mat.18.21-22)
Ovo ne treba naravno shvatiti doslovno. Nije moguće brojiti 77 grešaka i onda izgubiti strpljenje 78. put.Treba jednostavno oprostiti, bez obzira na sve. Samo Bog ima vlast osuđivati.
Plemenitost također treba biti potpuno neograničena. Rečeno ti je da posudiš ne očekujući da će ti se vratiti:
"Daj svakome tko traži i ako netko želi posuditi nemoj se okrenuti.” (Mat. 5.42; usp. Luka 6.30, "nemoj tražiti svoju svojinu nazad od čovjeka koji te orobio.”)
"Ako imaš novca nemoj posuđivati uz kamatu. Radije daj nekome od koga novac nećeš dobiti nazad.” (Toma 95)
Ivan Krstitelj je rekao da čovjek sa dvije tunike mora to podijeliti s čovjekom koji nema nijednu (Luka 3.11). Isus je rekao da ako netko želi tvoju tuniku da mu daš i ogrtač također (Mat. 5.40; usp. Luka 6.29).
Više od svega drugoga bila je to poruka ljubavi, o pružanju ljubavi. Ovo je rečeno već i prije i bit će rečeno ponovno i vrijedno je da se uvijek ponovno otkriva kroz naraštaje, preko društvenih i nacionalnih barijera. Ne volite dovoljno, rekao nam je on. Nije moguće voljeti previše. Srž ove poruke vjerojatno je najbolje prenesena kod Luke:
"Postupaj s drugima kako bi želio da oni postupaju s tobom. Ako voliš one koji vole tebe, kakvu hvalu možeš očekivati? I grešnici vole one koji vole njih. I ako činiš dobro onima koji tebi čine dobro, kakvu hvalu možeš očekivati? Jer čak i grešnici čine toliko. I ako posuđuješ onima od kojih se nadaš i primiti, kakvu hvalu možeš očekivati? I grešnici posuđuju grešnicima da bi dobili isti iznos nazad. Umjesto toga, volite svoje neprijatelje i činite dobro i posudite kad se uopće ne nadate da će vam se vratiti.” (Luka 6.31-35)
Kakva je priroda ove ljubavi koja ne teži nikakvoj nagradi? Ovo se može bolje razumjeti ako nam je poznata suptilnost grčkog originala. Na engleskom možemo reći "Volim preprženi kruh”, "Volim svoga muža”, "Volim svoju kćerku” ili "Volim skijanje”. Znamo iz konteksta na što mislimo, iako koristimo isti glagol. U grčkom, strastvena ili seksualna ljubav, eros, može se razlikovati od tople privrženosti koja se prevodi kao philia, a isto tako i od agape, što je ona vrsta ljubavi o kojoj ovdje govorimo. Isus nije govorio svojim sljedbenicima da osjećaju za strance na isti način kao za prijatelje ili rođake. Agape je aktivno i istinsko zanimanje za dobro drugih. Tu nema osude, nema odmazde, ne spriječava je čak ni mržnja ili uvreda ili zlostavljanje.
"Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze, blagolovite one koji vas psuju, molite se za one koji s vama postupaju loše. Čovjeku koji vas udari po jednom obrazu pružite i drugi obraz…Ne sudite pa ni vama neće biti suđeno; ne osuđujte pa ni vi nećete biti osuđeni; pružite oprost pa će i vama biti oprošteno. " (Luka 6.27-29, 37)
Prije nego što je spomenuo drugi obraz, Matej je uveo ovaj princip neosvećivanja na sljedeći način: "Čuli ste kako je bilo rečeno: Oko za oko i zub za zub. Ali ja vam kažem: ne pružajte zlom čovjeku nikakav otpor.” (Mat. 5.38-39)
Moram napraviti malu digresiju u obranu starog zakona judaizma na ovom mjestu. Često se prihvaćala pretpostavka da je ovo pravilo bilo nemilosrdno zahtjevanje surove pravde. Original, međutim, kaže više od ovoga:
"Ako postoji ozbiljna povreda, morate uzeti život za život, oko za oko, zub za zub, ruku za ruku, stopalo za stopalo, izgorjelo za izgorjelo, ranu za ranu, ogrebotinu za ogrebotinu.” (Egzodus 21. 23-25)
Cijela poenta je bila ne zahtjevati kažnjavanje, nego spriječiti neograničeno izbijanje bijesnog osvećivanja; ograničiti ispunjenje pravde do precizne razine pretrpljene povrede.
Da se vratimo ovom iznenađujućem konceptu o ljubavi prema neprijateljima, što je Isusova originalna doktrina. Isus je odavno poznavao izreku ‘ljubite svoje susjede kao sebe’, koja se nalazi u Tori, Leviti 19.18. Isus je rekao da ovo nije dovoljno, da Bog zahtijeva više:
"Vi ste naučili kako je bilo rečeno: morate ljubiti svoje susjede i mrziti svoje neprijatelje. Ali ja vam kažem ovo: ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas proganjaju; na taj način ćete biti sinovi svog oca na nebu, jer on čini da se njegovo sunce diže i na loše ljude kao i na dobre… (Mat. 5. 43-45)
Morate znati da je bilo posve uobičajeno kod Židova da dobru osobu nazivaju "sinom Božjim”. Tek je u poganskom svijetu takav opis mogao biti uzet kao da znači doslovnog potomka božanstva, odnosno shvaćen u ekskluzivnom smislu kao Sin Božji.
Shvatite također da se upotreba riječi ‘mržnja’ može vidjeti na različite načine. Na aramejskom jeziku bilo je posve normalno reći "Volim A i mrzim B” da bi se jednostavno izrazila preferencija, što je značilo da više volite A nego B. Još je, međutim, zanimljivija činjenica da ne postoji nikakav zapis bilo kakvog takvog zakona ili pravila koji bi naređivao Židovima da mrze svoje neprijatelje – sve dok to nije pronađeno u Svitcima sa Mrtvog mora. Esenska zajednica u Kumranu dijelila je ljude na Sinove Svjetlosti i Sinove Mraka i naučavala da one prve moramo voljeti a ove druge mrziti. Da li je Isus ovo čuo od esena izravno ili možda preko Ivana Krstitelja? To ne možemo znati.
Moramo se podsjetiti koliko je zaprepašćujuća bila ova ideja u svjetlosti činjenice da je Isus govorio narodu koji je živio pod neprijateljskom okupacijom. Zamislite kazati ogorčenim Parižanima da moraju ljubiti naciste 1943. godine. Bila bi to zanimljiva metoda da im se ponudi neočekivana vrsta slobode. Ideja izgleda kao užasno idealistička, čak neprihvatljivo nemoralna bilo kome tko vjeruje u obranu prava i u nacionalni ponos, itd. Za Isusa takve brige bile su vezane za nevažne stvari kao što su moć i status, a ne za život ljubavi u kraljevstvu Božjem.
Na kraju krajeva, bilo koji oblik odmazde, nasilja, agresije nije pobjeda za kraljevstvo Božje, nego samo još jedna pobjeda za snage zla. To je kapitulacija pred zlom, umnožavanje umjesto smanjivanja mržnje ili pokvarenosti u svijetu. Jedini način da se pobijedi ranjavanje i agresija jest da se to uguši ljubavlju, da se to rasprši i neutralizira, tako što će se odbiti reagirati na to i tim putem postati dijelom toga.
Ljubite svoje neprijatelje. Mala šačica njegovih sljedbenika uspjela je to postići. Mnogo više njih našli su sreću u progonu heretika. Koliko je to natčovječanski teško, kako nerazumno je bilo od njega čak očekivati da će bilo tko to pokušati. I kakva inspiracija to ostaje i dalje, vjekovima kasnije.
Views: 228 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz