GLAVA TREĆA - 28 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Sunday
2016-12-04
2:14 PM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 28 » GLAVA TREĆA
5:23 PM
GLAVA TREĆA
GLAVA TREĆA
VJEROVANJA I STAVOVI

Tiberije je postao rimskim carem u 14. godini nove ere. U 27. godini nove ere postavio je Poncija Pilata za namjesnika Judeje. Pilat će biti upravitelj deset godina i u tom razdoblju Isus će biti pogubljen.
Prema onome što nam govore povjesničar Josip i židovski filozof Filon, Pilat je bio doista tvrd karakter, pametan ali tvrdoglav, savršeno spreman da bude nemilosrdan, čovjek bez ikakvih simpatija za Židove. Na kraju je bio i smijenjen sa svog položaja zbog nepotrebne brutalnosti. Ovaj stvarni Pilat nema nikakve sličnosti sa kasnijim slabićem istog imena iz Evanđelja, koji je oprao ruke od svoje odgovornosti i oklijevao primijeniti smrtnu kaznu na čovjeka koji je uočen kako izaziva neprilike.
Rimska vojarna i zapovjedništvo nalazili su se u Cezareji, oko 60 milja od Jeruzalema, pa je tamo svoju bazu imao i upravitelj. No dolazio je u Jeruzalem u vrijeme raznih blagdana, kad je vjerojatnost da bi u narodu moglo biti nekakvih neprilika bila veća. Vojska bi se u takvim prilikama smjestila u Antoniji, velikoj utvrdi sa koje je bilo moguće nadzirati sve što se događalo u Hramu i oko njega.
Raniji upravitelji imali su dogovor da vojnici koji odlaze na garnizonsku dužnost u Jeruzalem ostave svoje zastave u Cezareji. Ove su zastave bile ukrašene slikama poganskih božanstava ili samog Cara (koga su također smatrali bogom), pa bi njihova nazočnost u svetom gradu bila primljena od strane Židova kao ozbiljna povreda njihova svetog zakona.
Bila je to značajna koncesija što su Rimljani dopustili da židovski osjećaji u ovoj stvari dobiju ovako prevagu nad vojskom i njenim ponosom. Na kraju krajeva, zastave su doista pokazivale slike koje su vojnicima – kako se pretpostavljalo – bile svetinja. Reklo bi se da su poslije ustanka u 6. godini nove ere Rimljani smatrali nužnim da ovom velikom gestom prividnog poštovanja prema židovskoj vjeri malo spuste temperaturu, nadajući se vjerojatno da će tako postići da njihovi podanici lakše prihvate svoju novu situaciju.
Ipak, to je bilo prije nekoliko godina. Koncesija je nervirala Rimljane, jer je bila ne samo nečasna za vojnike, već je doista bila uvredljiva i za cara. Što ovaj narod misli tko su oni? Trenutak naimenovanja novog upravitelja pružio je pogodnu priliku da se nešto učini u svezi s tim. Pilat je preuzeo dužnost s carskom naredbom da se koncesija povuče.
Već prvom prilikom kad je trebalo poslati vojsku u Jeruzalem, Pilat im je naredio da ponesu svoje zastave sa sobom, ali da u grad uđu kad se već spusti mrak. Sljedećeg jutra zastave će već biti spuštene sa zidova tvrđave Antonije u Jeruzalemu. Fait accompli. Možda je Pilat mislio da će Židovi reći: ‘K vragu, on je to učinio podmuklo, dok smo mi spavali, ali on je zapovjednik i sad je već kasno da se bilo što učini oko toga’.
Ovo je samo još jedna ilustracija rimskog potpunog nerazumijevanja Židova. Barem u ovoj prilici, Židovi nisu odmah odgovorili nasilnom akcijom. Kontrolu su preuzele mudrije glave, pa su stale na čelo velikog broja ljudi koji su u mirnoj i urednoj, ali odlučnoj povorci krenuli u samu Cezareju da ulože prigovor protiv ovog svetogrđa. U početku, Pilat je ostao čvrst, izjavljujući da bi ispunjavanje njihove molbe bilo uvreda za cara. Masa ljudi nije popuštala. Stavili su jasno do znanja da neće otići, niti će odustati od svog traženja. Ako je potrebno može ih svih poubijati, ali oni će prihvatiti mučeništvo zbog lojalnosti prema zahtjevima svoga Boga.
Pilat je na kraju shvatio da oni misle ozbiljno. Bio je potpuno spreman da bude bezobziran, ali nije bio glup. Posljedice hladnokrvnog masakra ogromnog broja pasivnih žrtava mogle bi biti daleko opasnije od popuštanja u ovom posebnom slučaju. Naredio je da se uvredljive zastave uklone iz Jeruzalema.
Postoji još jedna priča koja nam otkriva Pilatove metode i karakter. Radilo se o izgradnji vodovoda, kojim bi se dovela voda u Jeruzaem. Ovo zvuči kao divljenja vrijedan projekt, ali je ozbiljno uzbudio Židove iz nekog razloga. Malo smo frustrirani što nemamo dovoljno detaljnijih informacija. Razlog za to je što je židovski povjesničar Josip čini se malo oklijevao da situaciju objasni. Njegova dva najveća djela bili su "Židovski rat” i "Židovske starine”; obje knjige sadrže izvješće o incidentu, ali se u tumačenjima razlikuju. U kasnijem djelu, "Starinama”, veoma je neodređen, jer kaže samo da ‘im se nije sviđalo ono što je urađeno u svezi sa vodom’. U "Ratu”, međutim, kaže da su troškovi operacije plaćeni iz hramskih sredstava, i to iz ‘svete blagajne koja se zove Korbonas’ ("Rat” 2. 175-7).
Možda je Pilat mislio da je ovo savršeno razumno, jer se radilo u svakom slučaju o koristi za Židove. U našim povijesnim izvorima nema nikakve optužbe da su sredstva bila pronevjerena radi osobne koristi. Možda je neki priglupi vojnik prošao kroz prostor koji je normalno za pogane bio zabranjen i uzeo novac silom, odbacujući prigovore svećenika riječima da zemlja i sve što je u njoj i onako pripadaju Rimljanima. Kakav god bio razlog, reakcija je bila žestoka. Bijesna masa Židova vrijeđala je osobno samog Pilata kad je došao u Jeruzalem.
Pilatove kontramjere imale su u sebi nešto suptilnosti i suzdržanosti, umjesto da se sastoje samo od brutalne represije. Naoružao je svoje vojnike teškim batinama umjesto mačeva, naredio da ih sakriju u lokalnoj odjeći i poslao ih usred rulje da se iskažu na najupadljivijim i najopasnijim pojedincima. Vojnici su prišli zadaći sa stanovitim viškom entuzijazma i mnogi ljudi su bili faktično pobijeni, umjesto da budu samo malo obehrabreni. Ipak, u najmanju ruku bio je to pokušaj kontrole nad ruljom umjesto smišljenog pokolja, a bio je uspješan u otklanjanju prijetnje.
Već smo ukazali na pitanje novca za Rimljane i da je to bio veoma emotivni problem za Židove. Njihove carske takse, koje su obične ljude držale u siromaštvu i ujedno naglašavale njihovu podložnost poganskoj imperiji, morale su se platiti kao dodatak drugim obvezama, kao što su na primjer bile hramske dažbine. Radilo se o dvije drahme koje je svake godine morao platiti svaki Židov koji je navršio barem 20 godina. Ovo se odnosilo čak i na Židove raspršene po čitavoj imperiji. Gradovi sa židovskim zajednicama postavili su sandučiće za skupljanje novca u sinagogama, a delegacije su s velikim sumama novca nosile to u Jeruzalem.
Može se pokazati teškim procijeniti razine stanovništva prije toliko stoljeća, pa se mišljenja o tome koliko je bilo Židova razlikuju. Moglo ih je biti preko dva milijuna u cijeloj Palestini, preko milijun u Egiptu i Siriji i još par milijuna u cijeloj dijaspori u rimskoj imperiji i na daljem istoku. Možda je 7 posto ili otprilike toliko stanovništva imperije bilo Židova, jer su se njihove zajednice rasprostirale na zapad sve do samog Rima.
Jeruzalemski hram bio je žarište židovskog života. Ljudi koji su njim upravljali imali su neku vrstu duhovnog monopola, jer je to bilo jedino mjesto gdje su se mogle prinositi žrtve Bogu, kao geste pokajanja za grijehe. Atmosferu u hramu u vrijeme godišnjih blagdana teško je zamisliti. Svakog dana bilo bi na tisuće hodočasnika koji su kupovali janjad i golubove i pripremali se za žrtvu. Mjesto je vrvilo ljudima, životinjama i pticama, a buka je zasigurno bila užasna, sa skičanjem stvorenja kojima su presijecali grlo, beskrajnim litrama krvi koju je trebalo ukloniti i smradom gorućeg mesa koje se prinosilo kao žrtrva Jahvi.
Prvi čovjek u židovskoj aristokraciji bio je Veliki svećenik. Iako je on i dalje biran od Židova iz malog broja srodstvom povezanih porodica, Rimljani su inzistirali da za sebe rezerviraju ovlast potvrđivanja izbora. Ovo je važilo od početka rimske uprave do vremena Klaudija, koji je bio car od 41. do 54. godine poslije Krista.
Veliki svećenik je predsjedavao Vijećem židovskih vlasti koje se zvalo Sinedrij (Sanhedrin). Ovo je bila adaptacija grčke riječi synedrion što znači ‘skupština’. Ime je bilo mnogo starije od početaka samog Vijeća i išlo je 500 godina unazad do prvobitnog Vijeća staraca, koje je postojalo kad su Židovi bili pod vlašću Perzijanaca. Vijeće je bilo omalovaženo do gotovo pune beznačajnosti pod Herodom Velikim, ali su ga Rimljani oživjeli kad su stvorili provinciju Judeju. Ovo je stavilo Sinedrij u povlašteni, ali težak položaj posrednika između židovskog naroda i njihovih imperijalnih gospodara.
Sinedriju je data značajna nezavisnost i autoritet, ali ne do te mjere da bi mogli zaboraviti tko je gazda. Neki od njih bili su praktični realisti i znali su da sigurnost i stabilna uprava zahtijevaju mirne odnose sa Rimljanima. Nije im bilo stalo do ljubavi s Rimljanima, ali su bili savršeno svjesni koliko su oni moćni. Ako su Židovi htjeli preživjeti, morali su surađivati, dopadalo se to njima ili ne.
Realisti nisu imali živaca za žestoki nacionalizam i znali su da idealistički motivirani čin pobune predstavlja ozbiljnu prijetnju za Židove, a ne za Rimljane, jer je odmazda nužno morala pripasti pobjednicima, a represalije su obavezno bile divljačke. Ovo je bio stav Velikog svećenika Joazara u vrijeme popisa populacije pod Kvirinijem; pokušao je uvjeriti narod da se tome mirno pokori.
Ovi realisti su također odbacivali narodna vjerovanja i očekivanja, na koja su gledali kao na maštarije i prilično histerično ometanje da se jednostavno bude običnim dobrim Židovom koji štuje Boga i ostaje vjeran prvobitnom Zakonu Tore.
U takvoj situaciji uvijek postoje kolaboracionisti – ime pogodno za one koji su svoje interese stavili na prvo mjesto, umjesto interesa svog naroda i svoga društva. Imali su utjecaja i uživali prestiž, družili se s moćnicima. Neki od njih bili su bogati zemljoposjednici s prelijepim kućama i možda smislom za stanoviti luksuz i ponešto uvezenog helenističkog stila.
Zatim, tu su bili obični ljudi. Mrzeći Rimljane s njihovim taksama i nasilnim vojnicima teške ruke, njihovom ritualno nečistom nazočnošću i njihovim nedostatkom pravog poštovanja za judaizam, bili su ispunjeni mržnjom i prema aristokratskim kolaboracionistima i prijezirom prema njihovom licemjerstvu. Njihovo divljenje i potajno podržavanje bilo je u njihovim srcima rezervirano za borbene zelote, zato što su ovi odbijali kompromis i smatrali ropsku poslušnost nelojalnošću prema svom Bogu. Povrh svega toga, i oni su dijelili očekivanja naroda o dolasku Mesije, Jahvinog pomazanog kralja, koji će spasiti Židove od ovozemaljske bijede, pomesti pogane strance i vratiti vladavinu kraljevstva Izraela. Bila je to eksplozivna mješavina, ali će ona nastaviti proizvoditi napetosti još četrdeset godina, prije nego što izbije u ozbiljnu sveopću pobunu.
Hramske vlasti pripadale su stranci koju su zvali saduceji. Oni su se pojavili pod hašmonejcima i vjerojatno su sebi dali ime po Zadoku, Visokom svećeniku u doba Davida i Solomona (I Kraljevi 1). Njihov stav prema prihvatljivoj doktrini bio je, kao što smo zamijetili, konzervativan i oprezan, prije nego inovativan ili dinamičan. Njihova gledišta bila su sigurnija i realističnija nego kod drugih sekta judaizma.
Bilo je dobrostojećih Židova izvan svijeta svećeničke aristokracije, osobito zemljoposjednika, vlasnika vinograda i uzgajivača maslina (maslinovo ulje bilo je među najvažnijim proizvodima Galileje). S druge strane, Židovi su vjerovali da je siromaštvo Bogu drago. Ovo vjerojatno zbog toga što ga je uvijek bilo tako mnogo. (Velika je šteta što im ni jedan od njihovih proroka nikad nije rekao da je zla sreća i strana dominacija također Bogu draga. To bi im prištedjelo strašno puno nevolja).
Značajni i utjecajni elementi u judaizmu nalazili su se i izvan saducejske organizacije, jer su mnogi ljudi bili razočarani njihovim materijalizmom ili ih jednostavno nije privlačio njihov mirni pristup religiji. Neki su se slagali s riječima što ih je stoljećima ranije izgovorio prorok Izaija:
"Gospodin reče: Ovi ljudi dolaze mi blizu svojim ustima i časte me svojim usnama, ali njihova srca su daleko od mene. Njihovo obožavanje prema meni sastoji se samo od pravila koja su izmislili ljudi.” (Iza. 29.13)
Neki se ljudi povukoše u pustinju, da bi držali zajednički svu imovinu i živjeli asketskim životom, u stilu ekskluzivnih samostanskih zajednica. Sekta esena pronađena je u Kumranu, koji nam je poznat zbog otkrića dokumenata poznatih pod imenom Svitci s Mrtvog mora. Njihovi životi bili su ozbiljna i disciplinirana odanost onome što su oni vjerovali da judaizam jest, posvećeni učenju i molitvi, sa svojim vlastitim tumačenjem doktrine i rituala. Oni su potpuno odbacivali ono što su vidjeli kao kompromis i teološku grešku svećenstva u Jeruzalemu i nisu im priznavali nikakav autoritet nad sobom.
Razumjeti ljude koji su začeli kršćanstvo teška je zadaća, jer se tu ne radi samo o tome da se uoče i razumiju ovi detalji povijesne pozadine i kulturnog okruženja. Najteži dio toga jest pokušaj da se stekne pravilno razumijevanje tipa svijesti koju su imali, a koja je toliko različita od naše. Oni su bili potpuno zaokupljeni mislima i idejama koje bismo mi smatrali ‘religioznim’, ali upravo u tome i jest naš prvi problem. U našem društvu, čak i religiozni ljudi imaju i druge koncepte, koji nisu religiozni. Na primjer, oni mogu popravljati motore svojih automobila ili imati snove ili slušati liječnikova objašnjenja o svom stanju, ali nijedna od ovih stvari nema nikakva utjecaja na njihove ideje o tome za što je odgovoran Bog ili o tome treba li on imati volje da nešto učini u svezi s tim. U Judeji prvog stoljeća, ako bi točak otpao s kola, mogla bi to biti krivnja nekog demona; pojava kišne oluje ili fenomen kemijskog procesa kojim se kruh dobija od kvasca bili su misteriozna djela Božja.
Bolest, neplodnost i poraz u borbi viđeni su kao prirodne posljedice grijeha. Ljudi u antičkom svijetu očekivali su od svojih lutajućih mudraca da izliječe bolesne, putem ozdravljujuće moći dobivene od bogova, kao nešto što je normalni svakodnevni događaj. Nisu pojma imali o bakterijama ili o histeričnim odnosno psihosomatskim stanjima, o placebu ili kontrolnim grupama za testiranje lijekova. Nisu čuvali nikakve zapisnike o recidivima.
Općenito prihvaćeno gledanje bilo je da snovi i vizije predstavljaju savršeno normalan kanal komunikacije između ljudskog i božanskog. Što bi drugo moglo biti? U Isusovo vrijeme, Grci su tek počinjali debatirati o tome da li ‘inspiracija’ doista nastaje iznutra ili je čovjeku u glavu stavljaju bogovi.
Pitanje da li su antički ljudi bili ‘racionalni’ nema nikakvog smisla, jer i ovo je samo još jedan suvremeni pojam. Možemo ih proučavati sa simpatijama, ali to je nešto posve drugo od toga da suludo zamišljamo kako bismo trebali, ili čak uopće i mogli, vjerovati u ono u što su oni vjerovali, i to na potpuno isti način i s istim razlozima zbog kojih su oni vjerovali.
Uzmimo na primjer vjerovanje u proročanstva, to jest u ideju da usputni navodi u starim dokumentima mogu biti anticipacija i objašnjenje događaja u njihovom vlastitom svijetu. Pošto su vjerovali da je sve na svijetu pod kontrolom i u vlasti Boga, njihovo prirodno gledanje bilo bi daleko od individualne slobode i naklonjeno predestinaciji. Bog je sve napravio i Bog sve zna, pa prema tome Božji svijet mora raditi prema njegovim planovima, točno onako kako je on zamislio.
Božja otkrivenja o svezi sa svijetom i njegovim namjerama za svoj narod, sve je to bilo tu, u Svetim spisima, u starim svetim knjigama. Proučavane i analizirane bez kraja i konca, sve je moralo biti protumačeno u njihovu svjetlu, a to bi zasigurno otkrilo neizbježnu svezu između ranijih zbivanja i izreka sa kasnijim događajima. Na kraju krajeva, nikakvo drugačije događanje nije čak bilo niti moguće, jer bi inače Bog to njima rekao.
Važno je do kraja dobro razumjeti snagu i značenje ovakvog stava. S jedne strane, moglo bi se tvrditi da vjerovanje može doista uzrokovati da se događaji dogode, jer bi netko mogao poduzeti smišljenu akciju da se proročanstvo ispuni. S druge strane, jedan od rezultata ovog vjerovanja, koji ga čini apsurdnim za objektivno oko, bio bi da će sve moguće manipulacije biti promatrane kao opravdane ako bi se, makar nategnuto, uspjelo izvući neko suvremeno značenje ili napomena iz nekog ranijeg navoda, bez obzira koliko bio opskuran ili nevjerojatan. Ovo bi također značilo da bi oni mogli tvrditi da se neki događaj dogodio na neki određeni način samo zato što izgleda postoji neko proročanstvo o tome. Ovo nije krivudanje, ovo je logično; ako Sveti spisi kažu da je to bilo onako kako je trebalo biti, onda je to bilo kako je moralo biti. Onda bi prešli na priču u skladu sa Svetim spisima, a ne u skladu sa pravim izvješćima o tome koje su dali stvarni svjedoci.
Prvi kršćani su također započeli s ovakvim vjerovanjem. Ovo znači da su pisci dokumenata koji su završili u ‘Novom zavjetu’ vjerovali da židovski Sveti spisi moraju biti puni proročanstava o Isusu, premda je on rođen stoljećima nakon što su napisani. Oni su imali potrebu da pravdaju svoju poziciju i svoje tvrdnje o Isusu, pružajući autoritet ‘dokaza’ iz proročanstava za ciljeve evangelizacije tek rođene crkve. Ovo je utjecalo na priče ispričane o Isusu poslije njegove smrti i prije nego što su zapisane, pa su stoga utjecale i na konstrukciju Evanđelja.
Izvan judaizma, dominantni oblik religije u ovom multikulturnom svijetu sastojao se od takozvanih ‘misterijskih’ religija. Ove su se razvile od najranijih kultova plodnosti. Čak i u vremenu prije početaka poljoprivrede, najznačajnija manifestacija prirodnog svijeta bio je ciklus godišnjih doba, nastupanje zime koja ubija vegetaciju, a onda povratak života i rast u proljeće. Teškoće, pa čak i potencijalno gladovanje, moralo se prihvatiti ako je to bio način na koji bogovi djeluju, i bilo je bitno slaviti ovaj vječni krug smrti i uskrsnuća, jer bi inače bogovi u svojoj srdžbi mogli zaustaviti nastupanje proljeća.

Ove religije su prema tome sve bile usredotočene oko jednog osobitog središnjeg mita ili dramatične priče, koja je uključivala boga ili boginju koji umiru, bilo doslovce ili metaforički, putujući u donji svijet, u kraljevstvo mrtvih, da bi kasnije bili ponovno rođeni ili uskrsnuli odnosno vratili se u gornji svijet. Cijela drama je prema tome simbolizirala nastupanje zime, koje je donosilo žalost, te ponovno rađanje proljeća, koje je bilo razlog za radost i veselje.

Zvale su se ‘misterijske religije’ jer je njihova najdublja, unutrašnja praksa uvijek držana u tajnosti od autsajdera. Oni koji su bili određeni za inicijaciju morali su položiti svečanu zakletvu šutnje, prije nego što bi im bilo dopušteno da u potpunosti sudjeluju, a kršćenje ove zakletve moglo je biti ne samo nečasno, nego i opasno. Ovi tajni rituali katkada su se održavali u zamračenoj prostoriji, ili u nekoj pećini noću, s dramatskim ili simboličkim uprizorenjima scena iz središnjeg mita svoga kulta. Možda je postojao dugi period priprema i instruktaže prije završnih ceremonija. Ponekad je inicijacija smišljeno pobuđivala ekstremne emocije ili je involvirala fizičke muke i testove hrabrosti. Poenta ovih iskustava bila je unutrašnja duhovna transformacija, podizanje svijesti na novu razinu. Inicirani je trebalo da izađe na drugu stranu kao nova osoba, ponovno rođena, pošto je osjetila smrt izbližega ili božanstvo, ili i jedno i drugo. Sticala je povlasticu da besmrtnost dijeli s uskrslim bogom.

Ovi kultovi nisu bili mali i opskurni, već su bili rašireni širom antičkog svijeta. Proizašli su iz širokog niza najrazličitijih kulturnih sredina, od grčkih kultova kao što je Adonisov (bez sumnje najljepšeg od svih bogova plodnosti), preko azijskih misterija Velike Majke Boginje, do kultova iz Irana i Egipta. Jedan kult slijedio je poljoprivrednog boga Asirije koji se zvao Tamuz: njihov mit bio je priča o njegovu silasku u donji svijet, odakle je spašen od vrhovne boginje Ištar. Sljedbenici Cibele izražavali su svoju tugu zbog smrti boga ‘danom krvi’, tijekom kojega je vrtoglavi ples korišten da pobudi trans, tako da bi pomahnitali plesači mogli sami proizvesti krv. Zatim bi slavili blagdan Hilarije 25. marta, proslavljajući dolazak proljeća kao uskrsnuće Atisa. Postojale su također misterije Serapisa, zajedničkog boga dviju kultura, kombinirajući grčke i egipatske elemente, što je izgleda učinjeno iz političkih razloga. Središte ovog kulta nalazilo se u Aleksandriji.

Najpopularnija religija među rimskim vojnicima bio je stari iranski misterij koji je zahtjevao obožavanje Mitrasa (Mitre), perzijskog boga sunca. Vojnici su ga zvali Mitras. Oni su kult nosili sa sobom kroz sve zemlje imperije, pa su ga donijeli i u London. Njegova privlačnost za vojnike možda je uključivala ‘mušku energičnost’ njegove ideje žrtvovanja bika, što je simboliziralo ponovno rađanje života, te činjenica da je dio ceremonije inicijacije u kult bilo kupanje u krvi žrtvovanog bika. Mitraizam je nastavio da cvjeta kao rival kršćanstvu sve do 3. stoljeća poslije Krista.

Osim mitraizma, najčuvenije i najznačajnije od ovih misterijskih religija bili su Eleuzinski i Orfejski misteriji Grčke i kult Izide i Ozirisa iz Egipta. Rituali su se vršili u Eleuzisu, blizu Atene, još ranije od 600. godine prije Krista. U misteriji Eleuzisa obožavala se Demetra, boginja žita, a središnji mit bila je otmica Demetrine kćeri Perzefone od Hada, koji ju je postavio za kraljicu donjeg svijeta. Zeus, dirnut Demetrinom tugom, dopustio je Perzefoni da se privremeno vraća u gornji svijet svake godine.

Orfejski misteriji, sa bazom u Grčkoj i južnoj Italiji, bili su u biti slični. Tu je priča bila o Orfeju, legendarnom grčkom pjesniku koji se spustio u donji svijet da bi vratio svoju ljubljenu Euridiku poslije njene smrti, ali ju je izgubio kad nije poslušao zapovijed bogova da se ne osvrće za njom dok ga je slijedila van. Ovo se osnivalo na poemama iz čak 7. stoljeća prije Krista, a koje je, prema vjerovanju sljedbenika, napisao sam Orfej.

Izida (Izis) bila je najveća i najpopularnija od egipatskih boginja, a Ozirisu je bila i sestra i žena. Misteriji o Izidi, sa svojom egipatskom atmosferom i ritualima, imali su romantičnu privlačnost u helenskom svijetu; Egipat je već u Isusovo vrijeme bio star i legendaran.

Krajem svakog oktobra vjernici bi imali emotivne ceremonije u spomen Ozirisove smrti, predstavljajući očaj Izide dok je bila u potrazi za njim. Na kraju, tijelo bi se tobože pronašlo u odvojenim komadima i dijelovi bi bili ponovno sastavljeni. Magično vraćen u život, uskrsnuli bog je bio pozdravljan od nazočnih gledatelja u ekstazi, koji su ga smatrali garancijom svoje vlastite besmrtnosti poslije smrti.

Zamišljati da ja ovdje pokušavam ‘uvrijediti’ kršćanstvo, implicirajući sličnost između simbolizma žetvenog ciklusa koji stoji u osnovi ovih religija i (naizgled toliko različite) jedinstvene povijesne smrti i neočekivanog Isusovog uskrsnuća, znači potpuno nerazumijevanje moje poente. Posve je očito da su ovi kultovi pripremili teren za široko obraćenje na kršćanstvo. Njegovi sljedbenici već su bili upoznati s idejom obećanja vječnog života putem vjere i s idejom proslavljanja uskrsnuća u proljeće. Njih nije trebalo uvjeravati u istinitost ili stvarnost uskrsnuća, jer su oni već u to vjerovali. To nije bio neki novi ili čudesni koncept, za koji bi ih trebalo pridobijati da povjeruju u njega, odnosno nešto protiv čega su oni imali neku vrstu racionalnog intelektualnog otpora.

Istina je da je svijet oko Mediterana i na Srednjem istoku bio apsolutno prepun kultova uskrsnuća i kad je Pavao počeo propovijedati o Isusu, to je započelo naprosto kao još jedan takav kult više. Međutim, umjesto običnog nuđenja simbolizma i mitologije, priča je imala posebnu privlačnost tvrdnji o ličnostima i događajima u nedavnoj povijesti - premda za ovo nije bio zaslužan Pavao, kao što ćemo vidjeti – a također se pozivala i na impresivni autoritet židovskih svetih spisa.

Bilo bi pogrešno misliti da je unutar samog judaizma postojalo neko posebno vjerovanje o uskrsnuću koje je jednostavno bilo prihaćeno kao ‘ortodoksna’ verzije istine, usvojeno od praktično svih Židova. Bilo je i suviše raznolikosti u židovskom vjerovanju da bismo mogli iz njih destilirati neke posebne konzistentne doktrine. Posve je lako objasniti i razumjeti zašto su o uskrsnuću mogle proisteći tolike različite interpretacije. Počev od prihvaćanja ideje o Božjem Sudu tijekom Posljednjih Dana, prije nego što bi sadašnji svjetski poredak bio pometen, moglo se postaviti pitanje zašto dobri Židovi koji su ranije umrli ne bi sudjelovali u uživanju nagrada - ukoliko ih se najprije ne vrati iz mrtvih. Zatim se moglo debatirati da li će i zli ljudi također biti vraćeni nazad, kako bi se suočili s kaznom i dobili ono što su zaslužili. Sljedeća debata mogla bi biti oko toga da li će opće uskrsnuće uključivati i pogane, jednako kao i Židove. Jedna popularna ideja bile je da bi neke izuzetne osobe mogle ustati iz mrtvih uoči općeg uskrsnuća, kao znak dolaska Posljednjih Vremena; mnogi su očekivali ponovno pojavljivanje velikog proroka Ilije.

Prvobitno, judaizam nije imao nikakvih koncepata o uskrsnuću i životu poslije smrti. Nije bilo nikakvog opravdanja za takve ideje u najranijim dokumentima, nikakvog nagovještaja ideje o besmrtnosti duše. Prvobitno izraelsko gledanje na smrt bilo je turobno prije nego umirujuće, vječiti san u sjenovitom kraljevstvu koje se zvalo Šeol. U Prvoj knjizi Samuela, 28.7-21, mrtvi prorok Samuel biva vraćen iz Šeola od Vještice Endor, što nam pruža rijedak primjer antičkih predaja o ovoj temi.

Saduceji nisu vjerovali u život poslije smrti, pa su ideju o uskrnuću odbacivali kao narodno praznovjerje, kao novinu koju nije odobravala Tora. Što se njih tiče, odnos jednog Židova s njegovim Bogom morao se razriješiti u ovom svijetu.

Uskrsnuće, zajedno s mnogim drugi idejama tog vremena, pojavilo se prvi put u babilonskom izgnanstvu, ne samo kod proroka tog vremena, nego i zbog izloženosti Židova utjecaju perzijskih vjerskih koncepata i stavova. Ovi su uključivali optimističkije gledanje na život poslije smrti, na Posljednji Sud i rat između sila dobra i zla. Uskrsnuće mrtvih radi Posljednjeg Suda, da bi se nagradili blagoslovljeni i kaznili prokleti pojavilo se prvi put u Knjizi Izaije (26.19). Izaija spominje Dan Gospodinov u drugom poglavlju, a kasnija poglavlja upuštaju se malo opširnije u priču o suđenju i spasenju, kao i o uništenju zemaljskih sila odnosno starog svjetskog poretka. Ove ideje su kasnije pojačane u Knjizi Danijelovoj:

"Mnoštva koja spavaju u prašini zemljinoj će se probuditi: neki radi vječnog života, drugi na sramotu i vječiti prijezir.” (Dan. 12.2)

Što se tiče neba, za Židove je ovo bilo Božja domena, a ne za duše mrtvih. Ideja da bi duše pravednika išle u nebo poslije smrti izrasla je zajedno sa kršćanstvom, premda je koegzistirala prije nego što je potpuno zamijenila nadu u uskrsnuće. Ovo je bilo malo glupo, doista. Ako su pravednici već u raju s desne strane Boga ne bi zbilja imalo nikakva strašno velikog smisla vraćati ih još i iz mrtvih. Ako ideš u Raj a ne u Šeol kad umreš, zašto bi ti bilo potrebno gledati unaprijed s nadom da će biti uspostavljeno Kraljevstvo Božje na Zemlji?

‘Raj’ je perzijska riječ koju su usvojili najprije Grci a zatim Hebreji. Ona znači park ili vrt i rabila se u Septaguinti kako bi se prevele riječi ‘edenski vrt’. Kasnije, od ideje o povratku u prijašnje dane blaženstva i slave, riječ je korištena za zemlju pravednika u budućnosti, njihovu nagradu poslije Suda. Još kasnije, ovo se razvilo u ideju o nebeskom raju kao odrazu onog zemaljskog.

Kad je kontrola nad hramom bila u rukama konzervativnih saduceja, Židovi koji su kontrolirali sinagoge (i koji jesu prihvaćali doktrinu o uskrsnuću) bili su poznati kao farizeji. Ovo ime dolazi od riječi koja znači ‘odvojen’, jer su oni sebe gledali kao odvojene od svega što je bilo grešno ili nečisto. Oni su se prvi put pojavili u drugom stoljeću prije Krista, kao reakcija protiv političke odluke hašmonejskih vladara, koji su odlučili konsolidirati vlast crkve i države kombinirajući Kraljevstvo Izraela s Velikim svećenikom (zbog čega su svi svećenici bili iz istih probranih porodica).

Farizeje je moguće lako odbaciti kao zločestu čeljad u Evanđeljima, zato što su debatirali o Isusovu učenju. No u stvari oni su imali veliku reputaciju mudrosti, obrazovanosti i vjernosti Zakonu. Nisu bili fanatični kao zeloti, preferirajući toleranciju i strpljivost u odnosu prema militantnom ekstremizmu ili političkom aktivizmu. Premda su voljeli i poštovali svoj Zakon i željeli sačuvati njegove tradicije, bili su i dovoljno razumni da vide potrebu da se njihova vjera prilagodi svijetu koji se mijenja. Ovo je uključivalo Sopher’im, pismoznance ili doktore Zakona, ne samo u proučavanje i podučavanje o svojim svetim spisima, nego također i tumačenje i debatu o tome kako primijeniti pisma situacijama i pravilima ponašanja u sadašnjosti.

Ovo je značilo da su farizeji, premda se njihovo standardno poučavanje sastojalo od nesuptilnih ali učinkovitih metoda ponavljanja i memoriranja, također ohrabrivali vitalni intelektualni razvoj, izgrađujući značajno tijelo oralne tradicije kao dodatak pisanom Zakonu. (Ova ‘Tradicija’ je na kraju i zapisana, u drugom stoljeću poslije Krista kao Mišna (Mishnah) i u petom stoljeću kao Gemara. Ova dva djela sačinjavaju židovsku knjigu zakona koja je poznata kao ‘Talmud’.

Saduceji nisu imali živaca za ova ‘tumačenja’. Oni su ih odbacivali, zajedno sa kasnijim prorocima i idejama pod perzijanskim utjecajem. Moguće je također da su se oni bojali svega što bi potecijalno moglo potkopati njihov autoritet. Oni su vjerovali da se bit judaizma nalazi u Tori, u pet knjiga Mojsijevih, i u ceremonijma hrama, a sve ostalo je bilo skretanje pozornosti od pravilnog služenja Bogu. Oni su gledali na spekulacije o kraju svijeta ili doktrinu o Mesiji kao na nešto što Sveti spisi ne samo da ne podupiru, nego su i opasno subverzivne, pa ne mogu donijeti ništa osim stvaranja društvenog nemira.

Još jedno popularno vjerovanje koje su saduceji odbacivali kao drugu babilonsku inovaciju bilo je široko rasprostranjeno prihvaćanje postojanja demona. Ironija je da je dio razloga za ovo mogao biti u evoluciji židovskog razmišljanja o Bogu. Sofisticirani koncept transcendentnog božanstva nije bio toliko pristupačan kao više personalizirana ideja o plemenskom bogu. Ovo važi i danas, naravno; jedna prividno monoteistička religija sa dalekim Konačnim Bićem uvijek na kraju završava kao neka vrsta prerušenog politeizma, sa posredničkim duhovnim bićima između Boga i ljudi – bili to anđeli, sveci, duhovi, pretci, Sinovi ili Djevice.

Perzijska religija za vrijeme babilonskog izgnanstva unijela je u židovsku imaginaciju ideju o silama dobra i zla u vječitom sukobu. Svitci sa Mrtvog mora zajednice u Kumranu govore o kozmičkom ratu između Sinova Svjetlosti i Sinova Mraka. Međutim, slične ideje bile su rasprostranjene i izvan takvih zatvorenih skupina. Kakve god bile njegove varijacije, judaizam je ostao u biti monoteističan; anđeli i demoni su uvijek promatrani kao u krajnjoj crti podložnici svemogućeg Boga, kad god on ushtije da pokaže svoju moć.

Postojanje anđela (od grčkog angeloi, glasnici) i demona (od daimones, duhovi) dopušta obje ideje, sofisticiranu (ako je Bog savršen, pa prema tome nepromijenjen i nepromjenjiv, kako može djelovati u svijetu? – putem posrednika) i jednostavniju ideju ( zašto se događaju strašne stvari? – zbog zlih duhova). Držalo se da su nečisti duhovi odgovorni za uzrokovanje oluja i nesretnih slučajeva, jednako tako kao i bezumlja i bolesti. Raniji stav da je bolest Božja kazna postojala je još uvijek i u prvom stoljeću poslije Krista, ali su ljudi postali spremniji vjerovati da je bolest uzrokovao bolesnik kojega je opsjeo demon.

Za nas su zanimljive dvije posljedice ovoga. Jedna od njih jest da tamo gdje postoji vjerovanje u opsjednutost demonom postoje i praktičari egzorcizma, koji koriste moći ili rituale za izgon demona. (Židovi su doista uživali znatnu reputaciju u vanjskom svijetu kao mađioničari i čarobnjaci, ne samo egzorcisti.) Druga posljedica jest da ako su duhovi odgovorni za sve moralno i fizičko zlo u svijetu, onda će svanuće Kraljevstva Božjeg istjerati sve zle duhove da bi bili uništeni, izliječujući automatski sve bolesti u svijetu. Ovo je značilo da će dolazak Kraljevstva biti skopčan sa izliječenjem bolesnih; ili, alternativno, pričanje priča o bolesnim ljudima koji su izliječeni moglo bi se promatrati kao dokaz da Kraljevstvo uskoro dolazi.

Vođa zlih sila bio je Sotona ili Belijal, đavo (daibolos). Kao i drugi duhovi, on je bio podređen Bogu, a ne nekakva posljednja, konačna zla sila. Koncept Sotone nije bio od velikog značaja ranijim Židovima. Ime se prvi put pojavilo u prvoj knjizi Kronika (21.1). Postao je poznat kao ‘Protivnik’, a pojavljuje se u Knjizi o Jobu kao neka vrsta duhovnog birokrata koji provjerava ljudsku dobrotu, ali sa ograničenim moćima i pod Božjom kontrolom. Ideja o njemu kao autoritetu koji vlada hordama demona, iskušavajući i proganjajući čovječanstvo, dovela je tek kasnije do koncepta o njemu kao personifikaciji zle sile i neke vrste pandana dobrom Bogu (umjesto sofisticiranije ideje o jednom Bogu od koga sve dolazi, pa i loše stvari).

Ako mrtvi idu u Šeol i ako Sotona nema svoje vlastito kraljevstvo, odakle je onda došla ideja o paklu? Originalna riječ koja se rabi u Bibliji jest Gehenna. Ovo je dolina zapadno od Jeruzalema gdje je u ranijim stoljećima jedan suparnički kult žrtvovao djecu bogu Molehu (II Kraljevi 23.10, Jeremija 7.31, 32.35). Nakon što je mjesto njihovih obreda obeščastio Josiah, počelo se na kraju rabiti kao odlagalište smeća u Jeruzalemu. Bilo je to dakle mjesto crva, pošto se crvi hrane otpadom, i vatre, koja je tamo vječito tinjala radi uništavanja otpada. Ovo je objašnjenje za spominjanje crviju i vatre kod Marka, 9.43-48, koji citira iz Knjige Izaijine 66.24. Mjesto je uvijek donosilo loše asocijacije i mnogi Židovi su ga gledali kao mjesto gdje će, nakon uskrsnuća, pokvareni ljudi biti mučeni.

Ja se pak pitam koliko je kršćanskih savjesti, s krivnjama malim ili velikim, bilo stoljećima mučeno strahom od sadističkih vizija vječite kazne u vatrama pakla. Kakva tragedija. Daleko od toga da bi to bila kozmička lokacija beskrajne patnje, evo što je riječ jedino značila: odlagalište smeća izvan Jeruzalema.
Views: 230 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz