Friday
2024-03-29
11:16 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 20 » GLAVA TRINAESTA
5:02 PM
GLAVA TRINAESTA
GLAVA TRINAESTA
MESIJANISTI

Postoje ekstremno ozbiljni problemi kad je riječ o pokušaju da se rekonstruira najranija povijest kršćanstva, one prve godine nakon raspeća. Veliki dio naših raspoloživih informacija dolazi iznutra. Djela Apostolska nisu objektivna povijest. Bila je to ‘zvanična’ povijest za Crkvu, s tvrdnjama o čudima i nadnaravnim pojavama koje su trebale demonstrirati kako je sve to bila namjera Božja. Djela zadaju sebi puno truda da ‘očiste’ cijelu priču, kako bi se prikrila ili uklonila istina – kao što ćemo vidjeti – o kaosu i ogorčenim unutarnjim konfliktima koji su karakterizirali te godine.
Sama Djela su napisana poslije odvajanja kršćanstva od judaizma. Teško je pokušati razumjeti prirodu odnosa između Isusovih skupina i Židova koji su pripadali više ‘glavnoj struji’. Djela su puna židovskog progona kršćana, ali je zasigurno tu bilo pretjerivanja i ogorčenosti i utjecaja ‘gledanja unazad’. Na kraju krajeva, saduceji i farizeji bili su u stanju raspravljati o ozbiljnim doktrinarnim razlikama bez stvarnog otvorenog rata između njih. Mogli su prihvatiti postojanje esena bez želje da ih iskorijene. Pored toga, apostol Pavao mogao je dva puta putovati u Jeruzalem sa razmakom od četrnaest godina (Gal. 2.1); bili su to očito posjeti etabliranom središtu, koje je, kako treba pretpostaviti, postojalo slobodno, bez ozbiljnih ometanja. Pitanja rasprave, opozicije i potiskivanja bila su kompleksna.
Mi smo u stanju da uočimo mnoge značajne detalje glede ovih prvih sljedbenika Isusova pokreta preuzimajući informacije koje ipak imamo i postavljajući sebi stanovita bazična pitanja. Kakva je bila njihova situacija? S kojim su se problemima suočavali? I kakvu vrstu rješenja su oni tražili?
Glavni voditelji bili su naravno u Jeruzlemu. Morali su uključivati ljude koji su bili uvjereni da je Isus mogao, ili trebao, povesti ih protiv Rimljana kao obećani Mesija. Sigurno je moralo biti nekih i u Galileji, koji su nastavili ići sa svojim društvenim izliječenjima od sela do sela, sa svojim učenjem o kraljevstvu Božjem i njihovim načelom otvorenog druženja za stolom za svakoga. Pošto su oni vjerovali u ovaj stil života i pošto su voljeli svog Učitelja, nije razumno pretpostaviti da su oni sve ovo napustili kad su čuli vijest da je on pogubljen.
Ponešto je iznenađujuće precizno razmatranje koje su karakteristike ovim skupinama bile zajedničke, što je bilo to što ih činilo ‘Isusovim narodom’. Očito je da su svi oni smatrali Isusa svojim osnivačem. Okupljali su se da zajedno jedu,da lome kruh. Čini se da su svi oni imali neke ideje o značenju koncepta kraljevstva Božjeg. I živjeli su životnim stilom istinskog dijeljenja i nematerijalizma:
"Vjernici su svi živjeli zajedno i sve posjedovali zajednički; prodavali su svoja dobra i posjede i dijelili utržak između sebe prema tome što je kome bilo potrebno.” (Djela 2.44-45)
Dosta je zanimljivo da je to sve. Nije bilo, kao što smo vidjeli, nikakve dosljednosti u ritualizaciji njihovih zajedničkih objeda. Nije bilo konzistentnosti u naglascima na posebnom tipu saznanja o kraljevstvu, koje je moglo biti shvaćeno kao sadašnje kraljevstvo, duhovno kraljevstvo, buduće kraljevstvo, univerzalno kraljevstvo ili post-rimsko dominantno židovsko kraljevstvo.
Začudno je za mnoge suvremene kršćane, koji misle da se cijeli fenomen kršćanstva okreće oko povijesnog uskrsnuća i oko toga da je Isus bio Krist, da nijedan od ovih uvjeta nije bio potrebna ili konzistentna karakteristika ovih ranih Isusovh skupina. Skupine koje su zaslužne za skupljanje izreka koje su kasnije postale Evanđelje Q i Tomino evanđelje nikad ne spominju riječ Mesija niti tvrde da je Isus ustao iz mrtvih.
Doista, jednostavno je uvredljivo za najranije sljedbenike Isusa zamišljati da su oni naprosto odustali u očaju kad je on bio razapet i onda ponovno postali motivirani njegovim pojavljivanjima tri dana kasnije. On je njima previše značio da bi oni pretrpjeli tako potpun poraz da bi ga prevladati moglo samo nešto nadnaravno. Ono što se stvarno dešavalo nije bilo lansiranje kulta uskrsnuća, već nastavljanje Isusova pokreta koji je on započeo za vrijeme svog života. Njegovim sljedbnicima sad je bilo potrebno da iznova promisle o svom položaju i da nastave živjeti sa svojim emocijama i iskustvima.
U rješavanju svojih problema njihova polazna točka morala bi biti činjenica da su osobe i događaji od nekog značaja uvijek izražavani u terminima da je bio izabran, dovršen, inspiriran ili vođen Bogom. To je bio njihov prirodni način, njihov jedini način izražavanja značenja. Oni su neizbježno razmišljali na taj način. A na koje su se koncepte oni mogli pozivati? Oni su zasigurno gurani u različitim pravcma svojom vlastitom prošlošću, preferencijama i karakterima, ali oni su većinom bili Židovi. Jedine ideje i objašnjenja koja su njima bila moguća dolazila bi iz judaizma. Judaizam je bio zidna tapeta njihove svijesti.
U čemu su bili njihovi problemi? Morali su naći načine da izraze svoje osjećaje o značenju Isusa. Ako su željeli braniti i pravdati svoju poziciju, oni su neizbježno – kao što ljudi s vjerovanjima i idealom uvijek čine – morali obraćati druge, navesti ih da shvate i prihvate njihova gledišta. Prema tome, oni su morali dokazati da za njihove tvrdnje postoji božanski autoritet.
Naravno, različiti pojedinci imali bi različita mišljenja o tome što je važno. Razlika u naglašavanju stvorila bi široku raznolikost percipiranih problema i solucija. Na primjer, naglasak na Isusovu životu mogao je voditi skupljanju i čuvanju njegovih mudrih izreka. Preferiranje takvog pristupa je rezultat različitog mentaliteta u odnosu na one koji bi više voljeli demonstrirati božanski autoritet pričama o čudima. To je također bila najznačajnija opcija ako su htjeli uvjeriti sunarodnjake Židove da je Isus bio Mesija.
Isus nije bio voljan igrati ulogu Mesije, ali njega sad više nije bilo tu da raspravlja o tome. Neki među njima odlučiše da su njihove sumnje bile ispravne od samog početka i da on jest ipak bio Mesija. Kako je Mesiju po definiciji birao Bog, narodno očekivanje bi bilo da će on biti u stanju pokazati nadnaravne moći. Josip nam kaže da su se čuda pripisivala i drugima koji su pretendirali na titulu Mesije. U tom kazivanju, naravno, događaji bi bili preuveličani i interpretirani. Kao i mudre izreke, priče o čudima bi se skupljale zajedno radi lakšeg pamćenja i za molitvene svrhe.
Naglasak bi pak mogao biti stavljan na značenje njegove smrti, više nego na događaje u njegovu životu, konfrontirajući probleme svetih spisa, proročanstava i zakona. Bio je to ozbiljan izazov uvjeriti Židove da egzekucija može potvrditi prije nego demantirati da je njihov učitelj bio Mesija.
Neki od njih bi se više bavili uskrnućem, ali i unutar ovog koncepta moramo imati na umu da je bilo različitih pristupa. Jednostavno nije potrebno biti ni praznovjeran niti naivan. Uzmite u obzir značenje ovoga što slijedi. U Djelima, Petar govori kongregaciji o izboru zamjene za Judu. Kad je jednom odlučeno da mora biti znakovita skupina od dvanaest apostola, priča o Judi nameće da se nužno nađe zamjena, inače kasnije povijesne reference ne bi mogle govoriti o Dvanaestorici nego o Jedanaestorici.
"Mi zbog toga moramo izabrati nekoga tko je bio s nama cijelo vrijeme dok je Gospodin Isus putovao s nama naokolo, nekoga tko je bio s nama od momenta kad je Ivan krstio sve do dana kad nam je on oduzet – i on može s nama djelovati kao svjedok njegova uskrsnuća.” (Djela 1.21-22)
Ovaj je pasus sigurno od ogromnog značaja u podvlačenju značenja ‘uskrsnuća’ kao kontinuelne duhovne nazočnosti Isusa među njegovim sljedbenicima. Ako se uskrsnuće shvati kao fizički događaj koji se može dokazati, čudesan ali povijesni, koji biste mogli snimiti na video traku, kako onda zaboga može skupina kršćana glasovati o izboru ‘svjedoka’ nakon događaja?
Biti ‘podignut’ iz mrtvih može lako značiti biti nagrađen ili opravdan od Boga, dobiti uzvišeni status i biti podignut u nebo. Ovo je način izražavanja značaja i sudbine, a ne oživljavanjem mrtvih tijela.
Priča o uskrsnuću može biti priča o snovima i vizijama, ili razgovor o Isusovoj transformaciji u duhovno stanje. Zar Isus nije još uvijek s njima u njihovim srcima i duhu dok lome svoj kruh? Zar ne bi mogli uzeti ustajanje iz mrtvih kao način da drugima pokušaju izraziti ovaj osjećaj njegova neprekinutog utjecaja na njihove živote, a jednako tako i opravdanja i objašnjenja što je njegov život značio? Stalna nazočnost Isusa može se iskusiti u životu čak i kad nekome nije bila ukazana povlastica vizije.
Drugi bi bili zaokupljani njegovim odsustvom prije nego njegovom prisutnošću. Bilo bi savršeno moguće ignorirati bilo kakvu ideju zemaljskog uskrsuća i zamišljati da je Isus otišao u prisustvo s Bogom, pa onda ovo kombinirati s očekivanjem njegova trijumfalnog povratka prilikom budućeg dolaska kraljevstva. Uviijek će biti onih koji su preferirali popularnu ideju o dolasku Sina Čovječjeg na Sudnji Dan, kad će oni konačno pokazati Rimljanima tko je gazda, umjesto suptilnije aprecijacije prisutnog kraljevstva koje se nalazilo svuda oko njih samo ako bi oni naučili vidjeti ga.
Kako izgleda, Isus se ‘pojavljivao’ ili ‘otkrivao’ raznim ljudima na razne načine: mudrost, životni stil, vizija, sveti spisi. Ljudi koji su marili više za Isusa nego za judaizam preferirali bi izreke, vizije, priče o čudima. Drugi su razumijevali ozbiljne prepreke na putu pravdanja tvrdnje o sudbini Izraela putem tvrdnje o statusu Mesije za svog nestalog osnivača. Druge skupine su prisvajale pravo da naslijede tradicije Izraela i tumače ih kao vlastite, eseni na primjer; ali izgleda da bi to bila krajnje kuražna i pretenciozna ideja za skupinu galilejskih židovskih seljaka.
Njima je bilo potrebno uvjeriti druge Židove da je Isus bio Mesija i da će se on, premda je bio pogubljen, vratiti na Zemlju da dovrši svoju mesijansku ulogu i izbaci Rimljane kako se očekivalo. Znali su da bi najbolje opravdanje koje bi uopće mogli dobiti bilo ispunjenje proročanstava, ‘dokaz’ daje ono što se dogodilo Isusu bilo pretkazano u svetim spisima; da su njegove patnje i smrt bile u skladu sa rječju Božjom.
Meni se čini da je vjerojatno da je zbog ovih problema vodeći položaj u Jeruzalemu prenesen sa Petra na Jakova. Petar je imao autoritet zbog dugog druženja s Isusom, ali on je bio nepismeni ribar. On nije bio ni u kakvom položaju da pretražuje svete spise u potrazi za opravdanjima. Pored toga, Jakov je bio Isusov brat i mogao je zbog toga lako zahtjevati pravo nasljeđa na mjesto voditelja skupine.
Jakov je bio pobožan, družio se sa pismoznancima i farizejima. Moža je on bio odgovoran za uvođenje u Isusove skupine onih ranih i pismenih sljedbenika, koji su mogli imati daleko više interesa za intelektualne vježbe u tumačenju svetih spisa i opravdavanju nego za propovijedanje koje se koristilo pričama o čudima.
Bio je to veliki izazov. Kako je Isus mogao biti od Boga izabran za posebnu ulogu a ipak pretrpjeti svo ono što mu se dogodilo? Više nego dovoljno teško bilo je već to što se morao sukobiti s činjenicom da je bio pogubljen prokletim metodom vješanja na drvo. Pravorijek u Deuteronomiju mora da je imao ogroman impakt na duhove ljudi u ranoj crkvi, pošto se njegovi odjeci čuju kroz cijeli Novi zavjet (Ivan 19.31, Djela 5.30, 10.39, Gal. 3.13).
Morali su pretražiti svete spise i naći mjesto koje bi pokazivalo da su patnja i smrt bili smišljeni Božji plan, a ne znak poraza. Trebalo je pokazati da je Isusova smrt bila ispunjenje proročanstva, ali i odložena pobjeda, početak umjesto kraja. I tako su proročanstvo i povijest postali ogledalo i slika, otac i sin jedno drugome. Ljudi koji nisu znali što se dogodilo s Isusom poslije njegova uhićenja prikupili su prikladne biblijske reference iz proročkih tekstova i psalma, iz kojih je izrasla suvisla "Priča o Pasiji”. Onda se moglo tvrditi da tekstovi stari stoljećima bijahu napisani imajući Isusa na umu.
Njihov uspjeh u ovom pokušaju imao je i drugi učinak. U kulturnom ozračju Jeruzalema, daleko od relaksiranije i multikulturne Galileje, galilejski seljaci izgubili su mnogo od svoje prvobitne tolerancije i otvorenosti koju su naslijedili od samog Isusa. U njihovu učenju i njihovom budućem usmjerenju ubrzo je postala dominantna mješavina biblijskih opravdanja i ideja iz popularnog judaizma. Okruženi društvenim kodovima i stavovima i ritualnim zakonima judaizma, možda drugačije usmjerenje nije za njih ni bilo moguće.
Jakov ih je, kako ja mislim, doveo na crtu. On nije vidio da bi prihvaćanje Isusova mesijanstva bilo nekonzistentno s judaizmom, i zašto bi? Na protiv, svaki pojedini koncept koji su koristili bio je židovski. Mesija, sudbina Izraela, kraljevstvo Božje: ovo poganima nije značilo ništa. Oni nisu očekivali budući Sudnji Dan, zbacivanje poganske imperije i zasluženo kažnjavanje nežidova? Razmišljati u terminima ‘povratka kraljevstva Izraela’ znači ne brinuti za sudbinu nežidova. Kako bi i mogli privući druge Židove u svoje redove ukoliko im ne bi uspjelo pokazati im da je sam judaizam oduvjek išao k Isusu i raspeću? Bilo kakav univerzalizam i nediskriminacija koja se podrazumijevala u poruci i životnom stilu Isusa sad je potopljena. Oni su bili Židovi. Žao mi je Marije Magdalene.
Naravno, oni su bili posebna skupina Židova, zato što su vjerovali u Mesiju najneočekivanije vrste. Bilo bi nerazumno ‘okrivljavati’ ovu šačicu očajnih Isusovih sljedbenika što su ostali Židovi umjesto da stave na noge nezavisnu crkvu. Morali su se za nešto uhvatiti, a njihovo židovstvo bilo je prirodan izbor. Dokumenti koje imamo, premda kršćanski, stalno naglašavaju židovsku pravovjernost ove prvobitne skupine. Autor Luke i Djela govori nam o tome da su redovno i često molili u židovskom hramu (Luka 24.53, Djela 2.46, 3.1, 5.42).
Nije bilo ni govora o tome da bi oni poučavali kako je Isus bio ‘božanski’. Mesiju je imenovao Bog; on nije bio i sam božanske naravi. Sjetite se da je bilo raznih pretendenata na mesijanstvo, ali oni zasigurno nisu tvrdili da bi oni bili Bog. Monoteizam judaizma rezultirao bi time da bi takva pretenzija bla nerazumljiva prije nego uvredljiva, jer je to tako smiješno.
Oni nisu imali nikakav osjećaj ‘nove religije’. Uporaba riječi ‘kršćanin’ i ‘kršćanstvo’ problem je sam po sebi, jer ima psihološki učinak na čitatelja. Razni pisci govore o ‘jeruzalemskim kršćanima’ ili ‘židovskim kršćanima’, pa nevini čitatelj vidi ove termine kroz dvije tisuće godina odvojene i drugačije religije. Ovo nije bila skupina ljudi koja je na Uskrsni Ponedjeljak napustila sinagoge, glasala za papu i počela graditi katedrale.
Značajno je da su tek nekoliko godina kasnije u Antiohiji, u nežidovskom svijetu, sljedbenici ovih učenja prvi put počeli sebe nazivati ‘kršćanima’ (Djela 11. 26). Ovaj naziv nije došao iz židovskog svijeta, iako riječ ‘Krist’ jest. Ako upotrijebimo riječ kao što je ‘eseni’, lako je razumjeti da je ovo bio pokret koji je za sebe smatrao da je i dalje u okvirima judaizma; to nije bila religija ‘odvojena’ od religije farizeja i saduceja. Ja zbog toga više volim riječ ‘mesijanisti’, koja predstavlja skupinu Židova s posebnim vjerovanjima glede ‘Mesije’, ali koja i dalje za sebe smatra da je u okvirima judizma. Ovo mi se čini manje pogrešnim nego da o njima govorimo kao o ‘židovskim kršćanima’.
Prvi Isusovi ljudi našli su naziv za svoju vjeru i svoju praksu kao ‘Put’. Ova se riječ stalno ponavlja u Djelima: 9.2, 18.26, 19.9, 19.23, 22.4, 24.14, 24.22.
Da razmotrimo sad kako su ovi mesijanisti koristili svete spise i proročanstva kao potporu za svoj stav. Biblijska podrška za uskrsnuće trećeg dana, što je bilo možda kad je Marija Magdalena imala svoju prvu viziju ili san, nije osobito zanimljiva. Jedini relevantni zapis jest:
"Poslije dva dana on će nas opet oživjeti; trećeg dana on će nas obnoviti da bismo mogli živjeti u njegovoj nazočnosti.” (Hosea 6.2)
Ovo se zapravo ne odnosi na osobu koja je ustala iz mrtvih, nego na Izrael kojega će Bog obnoviti nakon što je zalutao i bio kažnjen. Zanimljivije je vidjeti kako su mesijanisti gledali na ideje smrti, patnje i grijeha.
Ja mislim da je prva važna ideja bila vidjeti Isusovu smrt u smislu mučeništva. Mučenik ima plemenitu smrt umjesto bijedne ili čak slučajne. On prolijeva svoju krv u ime nekog ideala; davanje vlastitog života umjesto ‘prosto’ tragedije.
Druga važna ideja došla je od žrtvenog jarca. Židovski Dan okajanja bio je godišnji ritual u kojemu bi jedan jarac bio žrtvovan Bogu u Hramu. Drugi ‘žrtveni jarac’ (ili jarac uklanjanja) simbolički bi primio na sebe sve grijehe Izraelićana i bio otjeran u pustinju da umre. Ovo je izneseno u Knjizi levita u 16.7-10 I 20.22.
No i dalje je ostao problem Mesije koji pati a ne pobjeđuje. "Zar nije bilo određeno da će Krist trpjeti i tako ući u svoju slavu?” (Luka 24.26). Pa ne baš. Doktrina o Mesiji patniku nije bila poznata prije Isusova vremena. Mesija je jasno bio vojni pobjednik koji će biti aklamacijom postavljen za Kralja Izraela, a ne netko tko će umjesto toga trpjeti i biti odbačen.
Ono što su oni pronašli bila je posve druga figura u Knjizi Isaije: ideja o Sluzi Patniku. Ovo je tema koja dominira u velikom dijelu poglavlja 40 do 53 kod Izaije i koja odjekuje kroz Novi zavjet, i u izravnim citatima iz Izaije (na primjer u Djelima 8. 32-33 gdje se navodi Izaija 53. 7-8, Mat. 12. 17-21 koji navodi Iza. 42. 1-4) i u namjernim uporabama njegovih koncepata, kao što su služenje, žrtva i otkup (e.g. Marko 10. 43-45, Luka 22.27).
Pasusi o Sluzi uglavnom su u pjesničkoj formi. Možda ih čak i nije napisao Deutero-Izaija, već neki treći pisac, a uklopljeni su u dijelovima sadašnjih poglavlja 42, 49, 50, 52 I 53 Knjige Izaijine od strane urednika koji su sklopili zajedno Izaiju i ‘Drugog Izaiju’. Kao i mnogi proročanski zapisi mogu biti teški za razumijevanje, a koncept Sluge čini se da znači različite stvari na različitim mjestima. Međutim, općenito, Sluga je sam Izrael umjesto neki pojedinac (e.g. Isa. 41. 8-9, 44.21, 49.3). Tamo ima različitih spominjanja o donošenju svjetlosti nežidovima (e.g. Isa. 42.6, 49.6, 49.22), ali se ovo ne bi smjelo naivno interpretirati kao neka indikacija o dolasku kršćanstva ili neki koncept univerzalizma koji bi nadilazio judaizam: riječ je o dovođenju svih pogana do saznanja o Jahvi i podređenosti njegovoj volji i njegovom štovanju, o svim nacijama koje prihvaćaju supremaciju Izraela i judaizma. Povezano je to s uzvišenim vjerskim konceptom, nerazorivim sve dok uvijek postoji sutra – kraljevstvom koje nikad neće doći.
Ono što se mesijanistima stvarno sviđalo bila je četvrta od "Pjesama o Sluzi”, koja se nalazi u Isa. 52.13-53.12. Ona govori o Sluzi kao pravednom i nevinom čovjeku koji podnosi život bijede i trpljenja, ali koji ovo prihvaća kao svoju misiju, kao Gospodinovu volju. Kroz svoje patnje on preuzima grijehe onih koji su pošli stramputicom i na neki način otkupljuje svoj narod, polažući na kraju svoj život za ljubav drugih. Život služenja i mučenička smrt: baš ono što im je bilo potrebno.
"On će biti podignut i uzdignut i uzvišen visoko…on je bio prezren i odbačen od ljudi…bio je proboden za naše prijestupe, bio je uništen zbog naše zloće; kazna koja nam je donijela mir bila je na njemu i njegovim ranama mi smo izliječeni …Gospodin je stavio na njega zloću svih nas…on je bio odveden kao jagnje za klanje…on je izlijevao svoj život do smrti i bio je ubrojen među zločince. Jer on je nosio grijehe mnogih i posredovao za prijestupnike.” (Isa. 52.13, 53.3, 53.5-7, 53.12)
Izgleda tako prikladno. Kršćani koji su ovim impresionirani doista bi trebali uzeti u obzir da je, kao i obično sa biblijskim opravdanjima, sve ovo iščupano iz konteksta, dok se pasusi između ovih, koji su potpuno neprikladni kao proročanstva o Isusu, naprosto ignoriraju:
"Bilo je mnogih koji su bili užasnuti njime – njegova pojava je bila tako izobličena kao kod ni jednog drugog čovjeka…iako Gospodin pretvara njegov život u žrtvu za krivnju, on će vidjeti svoje potomstvo i produžiti svoje dane… on će dijeliti plijen sa jakima.” (Isa. 52.14, 53.10, 53.12)
Međutim, mesijanisti su našli opravdanje koje im je bilo potrebno. Oni su bili dobro upoznati s idejom hramskih žrtvovanja, kao ponuda Bogu za iskupljenje grijeha. Bila im je poznata ideja projiciranja grijeha na grešnog jarca koji je također umirao u njihovo ime. Bilo im je poznato spajanja patnje i grijeha, prve kao kazne za drugo. Kad tražite odgovarajuće mjesto u Bibliji o nezasluženoj patnji i smrti, nije veliki korak asocirati sudbinu Sluge sa smrću Isusovom i protumačiti tu smrt kao konačni nesebični akt: posljednja žrtva, otkupljenje za njihove grijehe, umiranje za njih.
Sluga kod Izaije je samo preuzimao grijehe Izraelićana, ne cijelog svijeta; Gospodin je ‘stavio na njega zloću svih nas’, jer "mi smo svi, kao ovce, otišli stramputicom”. Za malu skupinu Židova u Jeruzalemu, prije nego što je iskovana riječ ‘kršćanin’, ova opservacija bi bila nevažna. Oni su objasnili sebi značenje ove ranije besmislene smrti: on je umro za njihove grijehe, to je događaj spasenja za njih. Uskrsnuće je moglo biti promatrano kao posve odvojena stvar: tu je bila riječ o transformaciji i sudbini samog Isusa, ne o značenju njegove smrti za zajednicu koju je ostavio za sobom.
Sve što je sad trebalo učiniti bilo je da malo varaju. Meni se čini da je potez genija uzeti tri različita i odvojena koncepta i stopiti ga u jedno: tvrditi da su Mesija, Sluga Patnik i Danijelov Sin Čovječji sve slike ili aspekti Isusovi. Onda su mogli tvrditi da su patnje Mesije bile pretkazane u Bibliji. Također su mogli objasniti zbunjujuću činjenicu da kraljevstvo još nije stvarno uspostavljeno kako treba, jer će se Isus uskoro vratiti kao Sin Čovječji.
Može biti krajnje znakovito da u grčkom Starom zavjetu "Sluga Božji” i "Sin Božji”koriste jednu te istu riječ – pais – da bi se prevelo sluga i sin. Lako može biti da je upotreba koncepta sluge, prenesena u nežidovski svijet poganskih bogova sa polubožanskim sinovima i pričama o uskrsuću, dovela prvi put do konverzije ove fraze u "Sin Božji”. Ne bi to bio prvi niti jedini put da prevodilačka omaška postane odgovorna za stoljeća besmislenih grešaka i beskrajnih nadogradnji pogrešne doktrine.
U kasnijem razdoblju ideju Mesije Sluge Patnika odbacili su i Židovi i kršćani. Židovi je nisu prihvatili, a crkva kad je jednom postala kršćanska izgleda da je donijela odluku da im se to ne dopada. Koncept Sluge ubrzo nestaje iz ranog teološkog razvoja i učenja o Isusu kad su napisana Evanđelja.
Međutim, u ovoj najranijoj fazi, imamo malu židovsku skupinu ili skupinu sa jakom židovskom dominacijom, koja prihvaća Isusovo mesijanstvo. Njihova politika evangelizacije bila je prirodno usmjerena prema drugim Židovima, ne poganima. Čak i idealizirana kršćanska povijest u Djelima mora to priznati:
"Oni su obično proklamirali svoju poruku samo Židovima." (Djela 9)
Neki od njih, uključujući Filipa, otišli su na sjever u Samariju u potrazi za obraćenicima; znamo da je sam Isus bio tolerantan prema Samarijancima. Napuštanje Jeruzalema moglo je biti reakcija slobodoumnijih učenika protiv tvrde linije ‘judaizacije’ koju je provodilo novo vodstvo mesijanista.
Početak evangelizacije nežidova pripisuje se sljedbenicima Stjepana, koji su ‘otišli u Antiohiju, gdje su počeli propovijedati Grcima, proklamirajući Dobru vijest Gospodina Isusa i njima također” (Djela 11.20). Za pretpostaviti je da je ovo bio rezultat njihove situacije, prije nego nužni dio smišljenog plana da evangeliziraju nežidove. Reakcija u Jeruzalemu kad su saznali za postojanje ove skupine u Antiohiji bilo je inzistiranje da i njih treba obrezati - pretvoriti u Židove (Djela 15.1). Za Jakova i njegove sljedbenike, vjera je bila judaizam. Svaki novi obraćenik na ‘Put’ morao je pristati na židovska vjerovanja, židovska prehrambena pravila, i tako dalje.
Antiohija nije bila Jeruzalem. Bilo je sasvim u redu sjediti u Jeruzalemu i prepirati se s onima koji su željeli obratiti nežidove i inzistirati da ova nova interpretacija vjere mora biti limitirana na Židove. Bilo koja Isusova skupina izvan Judeje bila je u drugačijoj situaciji nego ovi vođe. Čak i odnosi sa lokalnom sinagogom nisu bili isti kao odnosi s hramom. Još ozbiljnije problematično bi bilo svako miješanje Židova i nežidova.
Nastali su problemi i dugogodišnje trvenje oko načela prihvaćanja nežidova u skupine sa židovskom dominacijom. Ovo ne bi bio samo rezultat problema relevantnosti židovskih zakona o hrani i obrezivanja. Ako ozbiljno držite do židovskih pravila, kako možete izbjeći onečišćenje ako imate redovite kontakte sa nežidovima? Alternativno, ako su redoviti kontakti sa nežidovima prihvatljivi, kako možete i dalje vjerovati u pravila o onečišćenju, prehrambenim restrikcijama, i tako dalje.
Ovo će također izazvati napetost kod bilo kakvog pokušaja opisivanja Židova i nežidova kao pravednika i grešnika. Ako se biti pravednikom ne može definirati kao poštovanje židovskog zakona, što to onda znači? Članstvo u zajednici bi se moralo bazirati na razlogu svog postojanja, samom Isusu, a ne na židovstvu.
Ovo ne bi značilo ‘odbacivanje’ židovstva. Cijelo njihovo učenje izgrađeno je na temelju židovskih svetih spisa i tradicijama Izraela. Isus i zajednica Puta smatrali su se proširenjem i ispunjenjem te pozadine. Ako bi ih kritizirali farizeji, morali bi uzeti ozbiljno njihove argumente, a njihovim odbacivanjem osjećali bi se pogođenim ili bijesnim.
Sljedbenici Stjepana koji su prvi propovijedali nežidovima u Antiohiji pobjegli su od proganjanja u Jeruzalemu. Očito je da je Stjepan ozbiljno antagonizirao tamošnju ortodoksnu židovsku hijerarhiju. Svoja gledišta možda je izražavao manje diplomatski nego Jakov. Čini se da se Stjepan nije slagao s hramskim bogosluženjem i da je na Isusa gledao kao na posljednjeg u dugom spisku proroka koje su židovski vođe odbacili i ubli (Djela, poglavlje 7). Njegov je pokret ugušen a sam Stjepan je kamenovan zbog blasfemije.
Prema Djelima, ovo se dogodilo na poticaj Saula, koji će kasnije postati apostol Pavao, ali koji je u to vrijeme još proganjao i uhićivao Isusove sljedbenike. U stvari, Saul nije mogao biti u Jeruzalemu u to vrijeme. Ovo je samo još malo dramatiziranja od prilično nepouzdanog autora Djela, da bi jače naglasio transformaciju Pavla od neprijatelja u apostola.
Sam Pavao, u prvoj glavi svog pisma Galaćanima, doista potvrđuje da je proganjao crkvu, ali potvrđuje također da je išao u Jeruzalem prvi put tek tri godine poslije svog obraćenja, te da je crkvama u Judeji bio nepoznat. Nikakvo proganjanje mesijanista od strane Pavla nije se dogodilo u Jeruzalemu. Treba pretpostaviti da je bio usmjeren na Isusovu skupinu u Siriji – skupinu koja je već bila dobro uhodana u nežidovskom svijetu.
Pavao i mesijanisti neće olakšavati život jedni drugima. Pavao je došao ne da donese mir, nego mač.
Views: 895 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz