PETO POGLAVLJE
ČOVJEK KOJI JE IMAO AUTORITET
Isus je potekao iz normalne obitelji.
"Pa ovo je svakako onaj stolar, Marijin sin, brat Jakova i
Joseta i Jude i Simona ? Pa i njegove sestre također, zar nisu ovdje
među nama?” (Marko 6,3)
Da ste vi odrasli u istoj kući gdje i William Shakespeare ili Leonardo
da Vinci, vidjeli ih kako se igraju i plaču, bilo bi vam prilično teško
da ih zamislite kao velike osobe iz povijesnih knjiga. "Čak ni njegova
braća nisu vjerovala u njega”, kaže nam Ivan u 7,5. Međutim, kasnije, i
njegovi bliski rođaci bit će doista u društvu s njegovim najranijim
sljedbenicima, u vrijeme prije nego što bismo legitimno mogli govoriti o
"Crkvi”. Marija i braća Isusova pridružuju se učenicima u molitvi u
Djelima apostolskim 1,14, a Pavao govori o "braći Gospodinovoj” u I
Kor.9,5.
Kakve su implikacije toga što je Isus nazvan "stolarom”? Kod Mateja ovo
je ispravljeno u "sin stolara” (Mat.13.55), što je još jedan pokušaj
nekog evanđeliste da Isusa izdigne iznad niskog staleža. Ispravka nema
nikakva značaja jer je on živio u svijetu gdje je bilo normalno da sin
naslijedi zanat svog oca.
Neki su pisci u prošlosti iznijeli još dvije Isusove slike, koje su po
mom mišljenju potpuno pogrešne. S jedne strane, bio je pokušaj da se
Isus predstavi kao "respektabilniji” nego što je stvarno bio, kao da
naša suvremena kultura sa mnogobrojnom srednjom klasom može imati više
simpatija za sposobnu osobu sa vlastitim "biznisom” građevinskog
radnika, kao nekog tko bi imao video rekorder i obiteljski automobil, da
su oni samo bili izmišljeni već u to doba. S druge strane, on je
također predstavljan kao učeni intelektualac, koji se hvata u koštac s
farizejima i pismoznancima u njihovoj vlastititoj igri i pobjeđuje ih.
Dio problema proistječe iz lingvistike. U grčkom jeziku, riječi koje su
prevedene kao "stolar” glase ho tekton, ali one se rabe da bi se prevela
aramejska riječ naggar. Ova riječ, jednako kao i u neposrednom značenju
zanatlije, može se rabiti i u metaforičkom smislu u značenju dobar đak,
netko tko zna čitati i pisati i slično. Svakako, mi čitamo o
zadivljenom reagiranju na njegovo učenje. "Kako je ovaj čovjek stekao
toliko znanje a da nije studirao?” (Ivan, 7.15). Međutim, evanđelist je
ovdje izvlačio teološku poentu, da bi podvukao svoje vjerovanje kako je
Isusovo učenje dolazilo izravno od Boga, dočim je učenost kod Židova –
koja, što se tiče Ivana, zasigurno nije uključivala Isusa – dolazila od
proučavanja Zakona.
Nema dovoljno razloga za mišljenje da smo mi ovdje krivo razumjeli jedno
suptilno pitaje u prevođenju i da je on doista bio učen čovjek, a ne
običan obrtnik. Uzmite samo u obzir prirodu i stil njegova učenja. Kao
prvo, on izvlači metafore i praktične usporedbe iz saznanja čovjeka koji
se praktično bavio zanatom. Imamo njegovu čuvenu izreku protiv
licemjerja. "Zašto vidiš komadić drveta u oku svog brata a ne vidiš
čitavu dasku u svom vlastitom oku?” (Mat. 7.3, Luka 6.41). Tu je onda i
njegov kontrast između čovjeka čija kuća nije imala nikakva čvrstog
temelja i razumnog čovjeka koji svoju kuću gradi na kamenu (Mat.
7.24-27, Luka 6.47-49). On opet misli na postavljanje temelja i na rad
koji se isplati pa makar koštao kao kula, kod Luke 14.28-30.
Drugo, moramo uzeti u obzir kako on rabi židovske svete knjige i
tradiciju. Na kraju krajeva, mogli biste nam prigovoriti da je Isus
rabio i metafore iz poljodjelstva i kuhanja u svojim učenjima, ali to
nije dovoljno da bismo ustvrdili kako je bio zemljoradnik ili kuhar.
Ne bismo smjeli biti zavarani time što mu pisci Evanđelja stavljaju u
usta citate iz svetih spisa kad žele propagirati ili demonstrirati
"ispunjenje” ovog ili onog proročanstva. Isus je živio u oralnoj kulturi
i mogao je lako apsorbirati teme i tradicije i očekivanja svog vremena
kao bilo tko oko njega, jer su se te stvari prenosile od usta do usta.
Kad je spominjao klasične priče i likove judaizma nije koristio precizne
citate, niti je ulazio u komplicirana objašnjenja. On bi jednostavno
naveo dobro poznate bitne crte popularnih priča, spominjući Jonu u
utrobi morskog čudovišta (Mat. 12.40), Noevu arku u Potopu /(Mat.
24.37-39), Solomona u svom njegovu sjaju (Luka 12.27).
Sve je ovo konzistentno sa ukupnom slikom o ljudima s kojima se Isus
družio, o njegovim stavovima i stilu i o onome što znamo o prirodi tog
društva u to vrijeme.
Stolar je bio na dalekoj strani društvenog i ekonomskog jaza od gornjih
klasa – upravitelja, viših dužnosnika i vojnih zapovjednika, svećeničkih
obitelji i bogatih trgovaca. Ogromna većina populacije bili su
seljaci, boreći se za život svojih obitelji uz pomoć par životinja na
svojoj zemlji, sve dotle dok su imali sreće da ostanu uz njih i da ih ne
razdvoji bolest, suša ili dug. Stolari i drugi obrtnici, bez vlastitog
komadića zemlje, promatrani su kao sloj odmah ispod seljaka u društvenom
poretku. Oni su također bili samo malo iznad pravih otpadnika,
najdonjeg sloja koji je brojio možda 10 posto stanovništva – prosjaka,
nadničara, robova, ljudi van zakona. Ovi posljednji bili su odbačeni i
"grešnici” kojima svećenički ustroj nije posvećivao nikakvu pažnju.
Mnogi su se od njih sigurno osjećali i kao odbačeni, isključeni i od
samog Boga, sve dok im Isus nije rekao nešto drugo.
Seljaci i obrtnici radili su svojim vlastitim rukama i obično nisu imali
ni potrebe niti prilike da budu uključeni među malobrojne pismene
ljude. U Isusovo vrijeme ljudi koji su znali čitati i pisati mogli su
obuhvatati samo tri ili četiri posto stanovništa. Krajnje je vjerojatno
da je Isus bio nepismen.
Ovo ne znači negirati da je bio briljantan, već jednostavno priznavati
da je njegovo gledanje na društvo išlo odozdo, sa pozicije na samim
marginama društva. Imao je živahan duh i prirodnu inteligenciju, ali
nije bio neka vrsta teologa, niti intelektualni rabbi zadubljen u svoje
spise. Bilo je za njega vjerojatnije da će se pozvati na svoju vjeru u
vlastiti autoritet nego potražiti podršku u svetim spisima, pa su
riječi "Svečano vam kažem” , ili "Ali ja vam kažem”, koje nalazimo u
svim Evanđeljima Novog zavjeta, neosporno karakteristika njegova stila.
Znamo li koliko je bio star kad je počeo svoje poučavanje? Dovoljno star
da bi vidio život oko sebe i sazrio, mlad dovoljno da bude ispunjen
vatrom i uvjerenjem. Osim ovoga, odgovor je ne, što će biti veliko
iznenađenje za ljude koji su uvjereni da je počeo sa 30 godina i da je
raspet u 33. godini. Ideja o samo 3 godine proizlazi iz strukture
Ivanova Evanđelja. Pored činjenice da druga Evanđelja ne podupiru ovakav
vremenski okvir, vidjet ćemo da postoje mnoge karakteristike u
konstrukciji Evanđelja koje su literarna kreacija nastala iz teoloških
ili simboličkih razloga. Prema tome, nema opće nikakvih "dokaza”o
trogodišnjem djelovanju.
Naš "dokaz” za ove godine sastoji se jedino od sljedećeg komentara kod Luke:
"Kad je počeo naučavati, Isus je bio star oko trideset godina” (Luka 3.23)
Čak i ako ignoriramo nejasnoću i neodređenost ovog komentara, vidjet
ćemo da Luka nije bio u pravu oko velikog broja povijesnih činjenica.
Ovaj usputni komentar mogao je lako biti pretpostavka, prije
nego”predaja” primljena iz davnine ili pak pripovjedačev detalj koji je
trebao uvjeriti čitatelja ili slušatelja kako je Isus bio u cvijetu
mladosti. Imamo isto toliko dokaza iz Novog zavjeta koji navode na
prepostavku da je Isus imao 49 godina.
"Onda Židovi rekoše "Pa ti nemaš još ni 50 godina” (Ivan 8.57)
Karakter i osobni stil Isusov i dalje ostaju na čudan način
nauhvatljivi. Pokušaji da se opišu neke posebne karakteristike često
ostaju na labavom temelju. Izraženo je mišljenje da je zasigurno bio
usamljena ili zagonetna osoba – ali ponekad samo na osnovu Markove
potrebe da ga predstavi kako drži u tajnosti da je on Mesija (kasnije
ćemo vidjeti Markove razloge za ovu čudnu ideju). Bilo je rečeno da je
bio žestok i ljut, ali kad se u Evanđeljima kaže da je "uzdahnuo”
odgovarajuća grčka riječ (embrimasthai) inači indignaciju, a ne tugu.
Nevolja je u tome da kad istražite koliko se puta ta riječ ponavlja,
naći ćete je u pričama koje ozbiljni znanstvenici odbacuju kao
nepovijesne, kao izmišljotine pisaca Evanđelja iz literarnih ili
teoloških razloga – kao kod Ivana u 11.33 i 11.38 (uskrisivanje Lazara
iz mrtvih).
Mora da je bio čovjek strastvenog uvjerenja ili nikad ne bi stekao naziv
"proroka”. Pa i tu moramo biti oprezni s našim pokazateljima. Uzmite
samo sugestiju da je bio pun gnjeva prema licemjerju farizeja, koje se
može pokazati citiranjem bijesnih kritika farizeja:
"Teško vama pismoznanci i farizeji, vi licemjeri! Vi ste kao bijelo
ofarbani grobovi koji izgledu lijepo izvana ali unutra ste puni kostiju
mrtvaca i svake vrste truleži. Isto tako prikazujete se pred ljudima
spolja kao dobri i pošteni ljudi a unutra ste puni licemjerja i
bezakonja.” (Mat. 23.27-28
Problem je u tome da su Isusovi sljedbenici nakon njegove smrti
pokušavali regrutirati nove članove među Židovima u sinagogama. Kako su
prolazile godine i kako je sve više i više Židova odbacivalo tvrdnju ove
ekscentrične skupine da je njihov raspeti gospodin možda bio Mesija,
onda je ovo moglo utjecati na predaje koje su prenošene usmeno ili bile
zapisane. Razumna je pomisao da se gnjev protiv licemjerja vratio samom
Isusu, a isto je tako razumno i misliti da su njegovi sljedbenici
pretjerivali i dodavali predajama o kritiziranju farizeja, pošto su oni
sami bili od njih odbijeni.
Kazati da je Isus bio ljubazan i da je imao neizmjeran osjećaj sućuti,
izgleda i previše očito. Kazati da je bio inspirativan i vizionar čini
se da nije adekvatno. Kazati da je bio žestoke naravi, genij na ivici
normalnosti, meni se čini potpuno pogrešnim.To je bio čovjek koji je bio
beskrajno dobar, ali ipak, premda je imao snažno moralno ojećanje,
čovjek s kojim su pijanice i prostitutke mogli da se opuste i druže, bez
ikakvog osjećaja da ih on osobno ne prihvaća ili osuđuje zbog onoga što
su bili. Ovaj čovjek nije bio lud. Neki od njegovih kasnijih
sljedbenika bili su ludi, ali to je druga priča.
Isus je naprosto morao biti prirodno briljantan učitelj. Ovo nije
izjava koju ispisujem gledajući unazad u povijest. Poenta je u tome da
je naprosto greška zamišljati da je kršćanstvo nastalo zbog čudesnog
događaja uskrsnuća. Ova ideja je duboko ukorijenjena u zapadnoj
kulturi. Najobičniji kršćani niti znaju niti razmišljaju o Tominom
Evanđelju ili o izgubljenom dokumentu koji znanstvenici zovu "Q” (na ovo
ću se vratiti kasnije). U osnovi postoji zbirka Isusovih izreka. Premda
nisu ostale "netaknute” kasnijim razvojem i interpretacijama, njihov
korijen bez sumnje seže do ljudi koji su ga doista pratili naokolo i
pamtili riječi koje su im se dopadale. Ovi dokumenti postoje zato što
je Isus bio učitelj. Oni ne govore ništa o raspeću ili ustajanju iz
mrtvih ili o tome da bi netko umro za grijehe drugih, nema kod Tome
nikakvih čudesa, a Q samo uključuje kratke spomene skromnih čudesnih
izliječenja. Ovi dokumenti su bili izraz zajednica koje su nastale i
nastavile da postoje zbog mudrosti – i bez sumnje dubokog utiska što ga
je ostavio – učitelj. Sama Evanđelja u Novom zavjetu nazivaju ga
"učiteljem” više od pedeset puta.
Ima nešto tragično u pomisli da imamo samo riječi na stranici knjige,
razvodnjene ostatke mnogih sati na obroncima brežuljaka ili za stolom,
priča i rasprava koje su sada reducirane na neku iznenađujuću usporedbu,
snažnu metaforu, rezime neke parabole. Dio tajne, pored prirodnog dara
za ritam i ponavljanje poezije, bila je sposobnost da se prenesu moralna
načela ili prijedlozi, ideje ili osjećaji, kroz konkretne metafore ili
pričice izvučene iz svakodnevnog života, od ljudi koji su čuvali domaće
životinje (Luka 13.15) ili se prepirali sa svojom braćom (Mat.
5.23-24). On je računao više sa maštom nego s intelektom i uspijevao je
nekako da provede puno vremena razgovarjući o svakodnevnim stvarima koje
su bile važne običnim ljudima, a da ipak sačuva intuiciju i prodorni
smisao za opservaciju koji je uvijek skretao pažnju na važna pitanja.
Riječ "parabola” dolazi od grčke riječi parabole, što znači "usporedba”.
Nije se odnosila samo na priče, nego i (kao što možemo vidjeti, na
primjer, kod Marka 7.17 ili Luke 6.30) na metafore ili poslovice ili
kratke mudre izreke. Ipak, najučinkovitiji način da se zadrži pozornost
slušateljstva koje se obično sastojalo od siromašnih i neukih ljudi bio
je da im se ispriča priča. Bio je to možda i jedini način na koji je
Isus mogao pokušati prenijeti svoje vlastite osjećaje o misterioznom
Kraljevstvu Božjem (kao i o društvenim i moralnim pitanjima).
Isus nije samo davao izjave ili "pričao” priče, namećući ih
slušateljima. Slušatelj je bio involviran, možda stavljen pred zagonetku
koju je trebao riješiti ili pred pitanje na koje je trebao odgovoriti,
ili mu je upućen izazov da donese prosudbu o nekoj opisanoj situaciji.
Morali su se suočiti s odgovornošću da sami donesu odluku o moralnosti
situacije, ili o načinu na koji su proživljavali svoje vlastite živote.
Vrijedno je ovdje istaći da je hebrejska riječ za "parabolu” (mashal,
ili njen aramejski ekvivalent mathla) često bila upotrebljavana zajedno s
rječju hidah, što znači zagonetka. Cijela ideja je bila u tome ne da se
"zabavlja” slušatelje, niti da im se kao žlicom serviraju značenja, već
da se unese element neočekivanoga, da ih se prisili da se suoče s
implikacijama, da razmišljaju, da obave mentalni posao potreban da
shvate značenje i važnost priče i dovedu je u svezu sa svojim vlastitim
životima i stavovima.
Isus nije izmislio parabolu. Takve priče su koristili i drugi židovski
učitelji (kao što možemo vidjeti u Talmudu). Ipak, umjesto da ih koristi
kao dodatak drugim metodama učenja, utisak koji dobijamo iz Evanđelja
jest da ih je Isus uzeo kao središnju karakteristiku svog učiteljskog
stila.
Ja ću spomenuti čitav niz parabola kad budemo ispitivali njegovo učenje.
Važno je, međutim, da ne postanemo previše nekritični. Sposobnost
stvaranja parabola ne može se ograničiti samo na Isusa. Vidjet ćemo
povremeno da je puno pametnije objasniti određenu parabolu kao nešto što
je stvorila rana Crkva ili neki evanđeoski pisac, tamo gdje je očito
riječ o njihovoj situaciji ili razumijevanju, prije nego o nekoj
Isusovoj situaciji u Palestini.
Postojala je također zanimljiva tendencija u Crkvi i kod nekih pisaca
Evanđelja da uzmu parabolu koja je originalno bila Isusova, ali bi je
drugačije interpretirali. Oni bi tada mogli pružiti objašnjenja ili
alegorije koje ne mogu biti shvaćene iz konteksta u kojemu je parabola
prvobitno bila izrečena – kao da ona ima i "proročki” element, pored
stvarne poente koja je bila namijenjena njenim prvotnim slušateljima.
Tamo gdje je objašnjenje parabole dato u Evanđelju, u stanju smo,
analizirajući jezik koji je obično upotrebljavao pisac Evanđelja,
ustanoviti da ona pripada prije njemu nego samom Isusu. Kao što smo gore
primijetili, cijela je poenta bila u tome da slušatelj obavi posao.
Dvosmislenost i nejasnoća također mogu, naravno, raditi protiv
učiteljevih namjera. Sada je već moguće rekonstruirati razmjere do kojih
su povremene teškoće u razumijevanju Isusa mogle doprinijeti
raznolikosti (kao što ćemo vidjeti) sljedbenika s različitim
interpretacijama njegove uloge i značenja. Postoje neke izreke u Tominom
Evanđelju koje su nam prilično poznate iz Novog zavjeta, ali ima i
drugih koje su podosta nejasne. Ako potječu od samog Isusa, a ne od
nekih sljedbenika iz Tomine skupine koji su ih sastavili i stavili Isusu
u usta, onda su neka njegova učenja doista čudna:
"Isus je rekao, "Sretan je lav kojega će jesti ljudi, tako da će
lav postati čovječan. Ali ne valja čovjek kojega će pojesti lav, a lav
će postati čovječan.” (Tom. 7)
"Isus je rekao, "Kad vidiš svoju sliku, sretan si. Ali kad vidiš
svoje slike koje su nastale prije tebe i koje niti umiru niti postaju
vidljive, koliko ćeš mnogo patiti!” (Tom. 84)
Ignorirajući pak ovakve spekulacije, vidjet ćemo da je pored etičkih
pouka i učenja o kraljevstvu Božjem, veliki dio njegova učenja imao
društvene implikacije. Bio je usmjeren na preporučivanje načina života
za njegove sljedbenike koji bi bio ne samo neortodoksan nego i
nekonvencionalan, do mjere kad je postajao subverzivan. Bio je daleko od
vizije koju je establišment imao o respektabilnom židovskom životu.
Prije nego uzmemo u razmatranje nešto više pojedinosti o Isusovom
etičkom i društvenom nauku, trebalo bi da ga promotrimo sa vjerskog
gledišta. On je u prvom redu bio religiozan čovjek sa židovskim odgojem,
pa ne bismo smjeli zaboraviti da su njegovi osjećaji o Božjoj prirodi
činili temelj na kome je ležalo i sve drugo što se njega ticalo.
Zanimljivo je prisjetiti se da je on, prije nego jednostavno protivnik
farizeja, bio čovjek koji je imao mnogo toga zajedničkog s njima, jer
kao netko tko je vjerovao u kraljevstvo Božje i doktrinu kao što je ona o
uskrsnuću iz mrtvih zasigurno imao malo toga ili ništa zajedničko sa
saducejskim ustrojem u Jeruzalemu.
Premda je uvijek imao na umu ideju o Bogu kao posljednjoj moći i
posljednjem autoritetu, Isus nije nikad Boga gledao kao nešto daleko;
moć Boga Starog zavjeta može biti strašna, ali za Isusa, Bog je bio
"Otac” Kao i neki drugi sveti ljudi, on je izražavao intimni odnos sa
Svemogućim, nazivajući ga obiteljskim terminom "Abba”, koji bismo mogli
približno, uzimajući u obzir bogatstvo hrvatskih dijalekata, prevesti
kao "babo”. On je za svakoga bio otac (babo), u koga treba imati
bezuvjetnu vjeru i povjerenje. Sve dotle dok su vaši stavovi (i s tim
usklađeno ponašanje) bili ispravni, ovaj Bog će dati svoju nagradu i
svoj oprost, bez obzira jeste li vi ili niste ispunjavali mnoštvo
sitničavih pravila ili ste imali bilo kakvo "priznanje” u smislu
društvenog statusa.
"Ako dakle vi, koji ste zli, znate dati svojoj djeci ono što je
dobro, koliko će onda, pa i mnogo više vaš Otac na nebu dati dobrih
stvari onima koji ga mole!” (Mat. 7.11, usp. Luka 11.13 )
Isus je govorio ljudima koji nisu bili na najdonjoj prečagi društvene
ljestvice – to su obično bili ljudi koji nisu imali nikakve šanse da
ljestvicu uopće dotaknu. Njima nitko nikad nije rekao da su cijenjeni,
da njihovi životi uopće nešto znače. Suvremenim rječnikom rečeno, nisu
imali nikakvog razloga da gaje bilo kakvo osjećanje samopoštovanja, jer
su bili odbačeni ili čak smatrani nedodirljivima. Isus im nije samo
pružao "utjehu”, premda im je svakako rekao da se ne brinu i da ostave
sutrašnji dan da se sam brine za sebe, da prihvate svojim srcem
kraljevstvo Božje i da će sve ostalo slijediti samo od sebe. Isus im je
također dao samopoštovanje. Rekao im je da je Bogu stalo do njih, da on
misli kako oni vrijede više nego ptice na nebu ili trva u polju, pa će o
njima brinnuti u sladu s tim (Mat. 6.25-34, Luka 12.22-32).
Staviti kraljevstvo Božje na prvo mjesto značilo je postupati ispravno, a
ne samo pokoravati se gomili raznih pravila. Pitanje poštovanja subote
javlja se više puta u Evanđeljima i bilo je to očito pitanje zbog kojega
su kritizirali Isusa. Čuveni citat, "Subota je napravljena za čovjeka, a
ne čovjek za subotu” (Marko 2.27) ne bi smjela biti krivo shvaćena da
čovjek toga dana može raditi što ga je volja. Subotu je uredio Bog, ali
je poenta u tome da je ovo bilo zato da se sluša volja Božja, a ne da se
čovjeku da slobodan dan.
Poenta koju je Isus ima na umu, premda je nije izrazio ovim riječima,
bila je: Ako bi se desile okolnosti u kojima ti, da bi učinio nešto
dobro, moraš prekršiti pravilo da se u subotu "ne radi”, onda je u redu
da tako učiniš, jer je i to također ispunjavanje Božje volje, pa je čak
i važnije od bezumne pokornosti nekom pravilu. Nijedan razuman ili
pametan seljak neće ostaviti ovcu koja je upala u jarak, odbijajući da
je izbavi iz njega zato što je subota, a taj bi čin strogo gledajući
značio "raditi” (Mat. 12. 11-12).
Opasnost da se pokornosti propisu prida veća važnost nego načelu
prosudbe nije li podobnije učiniti moralno djelo uoćena je i prije toga
od nekih drugih židovskih učitelja. Rabin Simeon ben Menasya je rekao,
"Subota je data vama a niste vi dati suboti”. Za Isusa je to bio izraz
fundamentalnog dijela njegove filozofije, koji bismo danas mogli opisati
kao pravilo versus moralni čin, ili, u ono vrijeme, kao Zakon "versus”
Božije volje (možda bi bilo bolje reći "nedovoljno izražene”). Vratit ću
se na ovu koncepciju, ali na ovom mjestu subota se spominje zato što je
to izraz religioznog – i posebice židovskog – načina na koji je Isus
odgajan.
Od svih najvažniji vjerski koncept bio je naravno "kraljevstvo Božje”,
koji zahtijeva da ga malo detaljnije razmotrimo. Ipak, prije toga bismo
morali razmisliti o tituli koja se mnogo puta spominje u Evanđeljima i
često je u svezi sa kraljevstvom – Sin Čovječji. Ovo se na aramejskom
kaže bar nasha, što je prihvatljiva dijalektalna fraza u tom jeziku, ali
je, kad se prevede, jednako nespretna ili neprirodna i na grčkom i na
engleskom jeziku.
Bilo je mnogo debate o značenju ove čudne titule. Pojavljuje se više od
pedeset puta u Novom zavjetu, redovito u riječima koje je izgovorio sam
Isus. Ponekad on misli na sebe samoga, drugi put izgleda da on poziva ne
nekog drugog. Nisu je objasnili ili možda čak ni razumeli ni Matej ni
Luka. Nikad je nije spomenuo Pavao. Kasnije, gnostičke skupine koristile
su je na razne načine, ali ono što je kasnije postalo "ortodoksnom”
crkvom čini se da ju je gotovo potpuno odbacila, kao da je nisu stvarno
razumjeli niti im je bila potrebna da je učine dijelom svoje nastajuće
teologije.
U poglavlju 2, govoreći o Knjizi Danijelovoj, naišli smo na upotrebu ove
fraze kao da predstavlja skupni identitet Izraela u vizijama o dolasku
kraljevstva. Upotrebljena je i kod Ezekijela i u Psalmu 8, jednostavno u
značenju "čovjek”. U Isusovo vrijeme, međutim, moguće je da je postojao
popularni koncept Danijelove vizije, kao ukazivanja na neku osobu čije
će pojavljivanje biti glasnikom dolaska kraljevstva. Izvan Starog
zavjeta, u Enokovim Usporedbama "Sin Čovječji” pretvara se u osobu koja
će odvojiti dobro od zloga, više nego u smislu nekakvog kolektivnog
simbola.
Ova ideja je potaknuta i u Psalmu 80, gdje nalazimo: "Neka se tvoja
ruka odmori na čovjeku s tvoje desne ruke, sina čovječjeg koga si
podigao za sebe” (Ps. 80.17). Možda bi ovaj pasus mogao biti teološki
zanimljiv autoru Evanđelja po Ivanu, koji rabi "Sina Čovječjeg” 11
puta, često zajedno s terminima kao što su "podigao” ili "proslavio”,
naglašavajući položaj Isusa između čovjeka i Boga.
Da pogledamo još neke primjere korištenja ove titule.Matej je rabi 29
puta. Samo se 7 od ovih odnose na njegovo ovozemaljsko djelovanje, 9 od
njih govore o smrti i uskrsnuću Isusovu. Ostalih 13 puta odnose se na
dolazak Sina Čovječjeg kad se svijet približi svome kraju.
Da sad malo razmislimo što sve ovo znači. Razumno je povjerovati da se
proročanstva o vlastitoj smrti i teološke objave o ispunjenju njegove
uloge nije izgovorio sam Isus, nego da su kreirane "poslije bitke”,
nakon što su njegovi sljedbenici protumačili značenje njegove smrti.
Tamo gdje se takve izreke mogu prevesti natrag u aramejski jezik, gdje
zvuče prirodno, što je slučaj s njih nekoliko kod Mateja, ovo ne mora
značiti da se mogu pripisati Isusu; to jednostavno znači da su dovoljno
stare da su ih mogli kreirati ljudi koji su govorili aramejski (koji su
mogli biti Isusovi sljedbenici), vjerojatno u Jeruzalemu, u prvim
godinama poslije raspeća, prije nego kršćani koji su govorili grčki i
koje je obratio Pavao.
Premda je dakle titula, kako se čini, bila pridodata proročanskim i
teološkim objavama, izgleda da bi bilo također nerazumno negirati da je
sam Isus rabio termin "Sin Čovječji”. Zasigurno je to bila fraza
karakteristična za njegov govor, koju su najprije koristili pisci
Evanđelja samo u njegovim govorima, a zatim, da je preživjela
dvosmislenosti ili teološku konfuziju ili neslaganja između različitih
skupina kršćana.
U tom slučaju, na što je Isus mislio kad je spominjao Sina Čovječjeg?
Značajan pokazatelj je sigurno učestalost asociranja s dolaskom
kraljevstva Božjeg. Ja ni jednog trenutka ne mogu prihvatiti da je Isus
mislio na sebe kad je govorio o Sinu Čovječjem. Ja mislim da su njegovi
sljedbenici, kad su došli do zaključka da je on otišao da bi im se opet
vratio, sami identificirali njega sa ovom natprirodnom figurom. Možda
je ovakvoj identifikaciji doprinijela i stanovita zagonetnost i
dvosmislenost izjava njihova učitelja. Men se čini da je Isus vjerojatno
prihvatio popularni koncept Danijelove vizije kao nešto što se odnosi
na osobu koja će doći na zemlju prije Posljednjeg suda, te da je bilo i
suviše dobro poznato da je Isus u brojnim prilikama govorio o ovom Sinu
Čovječjem.
Spremam se pokušatii sad nešto opširnije reći o "kraljevstvu Božjem”i ne
želim ostaviti utisak da u ovom trenutku iznosim ideju o jednostavnom
apokaliptičkom Isusu, koji je išao naokolo vjerujući da se svijet nalazi
pred neposrednim kozmičkim uništenjem. Ova je ideja nekad bila široko
rasprostranjena među znanstvenicima, a zatim je u nekim krugovima pala u
zaborav i neodobravanje. Ponekad se njihalo znanosti zaleti predaleko u
suprotnom pravcu.
Jednako tako kako nije razumno misliti da je kršteja bilo prije I
poslije Isusa, ali ne oko njega, meni se čini nerazumnim tvrditi da je
Ivan Krstitelj bio apokaliptičan i da su prvi kršćani bili
apokaliptični, ali da je Isus imao malo toga ili baš ništa za reći o
kraju onoga što bismo mogli nazvati "normalnom poviješću”. (Ja naravno
sad rabim ovaj termin "apokliptičan” u njegovu suvremenom smislu kraja i
uništenja svijeta a ne u originalnom značenju "otkrivenja”). Neki
suvremeni znanstvenici misle da je Isus počeo kopirajući Ivana
Krstitelja, ali da je onda mogao odbaciti apokaliptičnost u cjelini, te
da se sve apokaliptične objave u Evanđeljima mogu pripisati iskustvu
odbacivanja prvih krščanskih skupina. Ovo mi se čini veoma
nevjerojatnim i nekonzistentnim, kao da želimo ili imamo potrebu
vjerovati da Isus zasigurno nije mogao biti jedan od ovih tipova koji su
bulaznili o završetu svijeta. Ja mislim da bi stvari mogle biti nešto
malo kompliciranije od toga.
Već smo se sreli s problemima razumijevanja što je Isus mislio pod
izrekom "Kraljevstvo Božje”. Bilo bi upitno tvrditi da je postojalo
jedno "tradicionalno” značenje, a ne raznolikost tumačenja. Prvi problem
može prouzročiti naš prijevod riječi basileia tou theou kao
"kraljevstvo Božje”. Mi smo skloni mišljenju da je kraljevstvo neko
mjesto, teritorij, dočim bi korisnije bilo ovo prevoditi kao
"kraljevanje”. Termin bi trebao govoriti o vladavini i moći, o narodu
koji živi pod Božjim autoritetom, a ne o nekakvoj lokaciji. Ovo dopušta
suptilnija tumačenja, kao izražavanje Božje vladavine kroz život pun
vrline, sa kraljevstvom kao nazočnom realnošću, a ne nekom natprirodnom
nadom za budućnsot.
Bilo kako god bilo, čini se da je fer kazati da je kraljevstvo obično
shvaćano kao nešto između politički neovisne židovske države I raja za
pravedne Židove, pod neposrednom Božjom kontrolom. Židovi su morali
pokušavati i dostići prikladno stanje pravednosti poštovanjem Zakona, a
onda će kraljevstvo biti uvedeno nadnaravnom silom i Posljednjim Sudom.
Pravedni Židovi će dobiti svoje vječne nagrade, a oni koji to nisu
zaslužili bit će kažnjeni ili odbačeni, dok će njihovi poganski
nepijatelji konačno biti uništeni.
Ovaj je koncept svakako bio značajan u Isusovu učenju. Fraza
"kraljevstvo Božje”, ili kako je Matej preferirao nazivati ga "nebesko
kraljevstvo”, javlja se često u Evnđeljima. U Luke se pojavljuje više od
30 puta i nešto blizu 40 kod Mateja. Ali što je Isus doista rekao o
tome? Možemo li reći što je koncept značio njemu?
ČOVJEK KOJI JE IMAO AUTORITET
Isus je potekao iz normalne obitelji.
"Pa ovo je svakako onaj stolar, Marijin sin, brat Jakova i
Joseta i Jude i Simona ? Pa i njegove sestre također, zar nisu ovdje
među nama?” (Marko 6,3)
Da ste vi odrasli u istoj kući gdje i William Shakespeare ili Leonardo
da Vinci, vidjeli ih kako se igraju i plaču, bilo bi vam prilično teško
da ih zamislite kao velike osobe iz povijesnih knjiga. "Čak ni njegova
braća nisu vjerovala u njega”, kaže nam Ivan u 7,5. Međutim, kasnije, i
njegovi bliski rođaci bit će doista u društvu s njegovim najranijim
sljedbenicima, u vrijeme prije nego što bismo legitimno mogli govoriti o
"Crkvi”. Marija i braća Isusova pridružuju se učenicima u molitvi u
Djelima apostolskim 1,14, a Pavao govori o "braći Gospodinovoj” u I
Kor.9,5.
Kakve su implikacije toga što je Isus nazvan "stolarom”? Kod Mateja ovo
je ispravljeno u "sin stolara” (Mat.13.55), što je još jedan pokušaj
nekog evanđeliste da Isusa izdigne iznad niskog staleža. Ispravka nema
nikakva značaja jer je on živio u svijetu gdje je bilo normalno da sin
naslijedi zanat svog oca.
Neki su pisci u prošlosti iznijeli još dvije Isusove slike, koje su po
mom mišljenju potpuno pogrešne. S jedne strane, bio je pokušaj da se
Isus predstavi kao "respektabilniji” nego što je stvarno bio, kao da
naša suvremena kultura sa mnogobrojnom srednjom klasom može imati više
simpatija za sposobnu osobu sa vlastitim "biznisom” građevinskog
radnika, kao nekog tko bi imao video rekorder i obiteljski automobil, da
su oni samo bili izmišljeni već u to doba. S druge strane, on je
također predstavljan kao učeni intelektualac, koji se hvata u koštac s
farizejima i pismoznancima u njihovoj vlastititoj igri i pobjeđuje ih.
Dio problema proistječe iz lingvistike. U grčkom jeziku, riječi koje su
prevedene kao "stolar” glase ho tekton, ali one se rabe da bi se prevela
aramejska riječ naggar. Ova riječ, jednako kao i u neposrednom značenju
zanatlije, može se rabiti i u metaforičkom smislu u značenju dobar đak,
netko tko zna čitati i pisati i slično. Svakako, mi čitamo o
zadivljenom reagiranju na njegovo učenje. "Kako je ovaj čovjek stekao
toliko znanje a da nije studirao?” (Ivan, 7.15). Međutim, evanđelist je
ovdje izvlačio teološku poentu, da bi podvukao svoje vjerovanje kako je
Isusovo učenje dolazilo izravno od Boga, dočim je učenost kod Židova –
koja, što se tiče Ivana, zasigurno nije uključivala Isusa – dolazila od
proučavanja Zakona.
Nema dovoljno razloga za mišljenje da smo mi ovdje krivo razumjeli jedno
suptilno pitaje u prevođenju i da je on doista bio učen čovjek, a ne
običan obrtnik. Uzmite samo u obzir prirodu i stil njegova učenja. Kao
prvo, on izvlači metafore i praktične usporedbe iz saznanja čovjeka koji
se praktično bavio zanatom. Imamo njegovu čuvenu izreku protiv
licemjerja. "Zašto vidiš komadić drveta u oku svog brata a ne vidiš
čitavu dasku u svom vlastitom oku?” (Mat. 7.3, Luka 6.41). Tu je onda i
njegov kontrast između čovjeka čija kuća nije imala nikakva čvrstog
temelja i razumnog čovjeka koji svoju kuću gradi na kamenu (Mat.
7.24-27, Luka 6.47-49). On opet misli na postavljanje temelja i na rad
koji se isplati pa makar koštao kao kula, kod Luke 14.28-30.
Drugo, moramo uzeti u obzir kako on rabi židovske svete knjige i
tradiciju. Na kraju krajeva, mogli biste nam prigovoriti da je Isus
rabio i metafore iz poljodjelstva i kuhanja u svojim učenjima, ali to
nije dovoljno da bismo ustvrdili kako je bio zemljoradnik ili kuhar.
Ne bismo smjeli biti zavarani time što mu pisci Evanđelja stavljaju u
usta citate iz svetih spisa kad žele propagirati ili demonstrirati
"ispunjenje” ovog ili onog proročanstva. Isus je živio u oralnoj kulturi
i mogao je lako apsorbirati teme i tradicije i očekivanja svog vremena
kao bilo tko oko njega, jer su se te stvari prenosile od usta do usta.
Kad je spominjao klasične priče i likove judaizma nije koristio precizne
citate, niti je ulazio u komplicirana objašnjenja. On bi jednostavno
naveo dobro poznate bitne crte popularnih priča, spominjući Jonu u
utrobi morskog čudovišta (Mat. 12.40), Noevu arku u Potopu /(Mat.
24.37-39), Solomona u svom njegovu sjaju (Luka 12.27).
Sve je ovo konzistentno sa ukupnom slikom o ljudima s kojima se Isus
družio, o njegovim stavovima i stilu i o onome što znamo o prirodi tog
društva u to vrijeme.
Stolar je bio na dalekoj strani društvenog i ekonomskog jaza od gornjih
klasa – upravitelja, viših dužnosnika i vojnih zapovjednika, svećeničkih
obitelji i bogatih trgovaca. Ogromna većina populacije bili su
seljaci, boreći se za život svojih obitelji uz pomoć par životinja na
svojoj zemlji, sve dotle dok su imali sreće da ostanu uz njih i da ih ne
razdvoji bolest, suša ili dug. Stolari i drugi obrtnici, bez vlastitog
komadića zemlje, promatrani su kao sloj odmah ispod seljaka u društvenom
poretku. Oni su također bili samo malo iznad pravih otpadnika,
najdonjeg sloja koji je brojio možda 10 posto stanovništva – prosjaka,
nadničara, robova, ljudi van zakona. Ovi posljednji bili su odbačeni i
"grešnici” kojima svećenički ustroj nije posvećivao nikakvu pažnju.
Mnogi su se od njih sigurno osjećali i kao odbačeni, isključeni i od
samog Boga, sve dok im Isus nije rekao nešto drugo.
Seljaci i obrtnici radili su svojim vlastitim rukama i obično nisu imali
ni potrebe niti prilike da budu uključeni među malobrojne pismene
ljude. U Isusovo vrijeme ljudi koji su znali čitati i pisati mogli su
obuhvatati samo tri ili četiri posto stanovništa. Krajnje je vjerojatno
da je Isus bio nepismen.
Ovo ne znači negirati da je bio briljantan, već jednostavno priznavati
da je njegovo gledanje na društvo išlo odozdo, sa pozicije na samim
marginama društva. Imao je živahan duh i prirodnu inteligenciju, ali
nije bio neka vrsta teologa, niti intelektualni rabbi zadubljen u svoje
spise. Bilo je za njega vjerojatnije da će se pozvati na svoju vjeru u
vlastiti autoritet nego potražiti podršku u svetim spisima, pa su
riječi "Svečano vam kažem” , ili "Ali ja vam kažem”, koje nalazimo u
svim Evanđeljima Novog zavjeta, neosporno karakteristika njegova stila.
Znamo li koliko je bio star kad je počeo svoje poučavanje? Dovoljno star
da bi vidio život oko sebe i sazrio, mlad dovoljno da bude ispunjen
vatrom i uvjerenjem. Osim ovoga, odgovor je ne, što će biti veliko
iznenađenje za ljude koji su uvjereni da je počeo sa 30 godina i da je
raspet u 33. godini. Ideja o samo 3 godine proizlazi iz strukture
Ivanova Evanđelja. Pored činjenice da druga Evanđelja ne podupiru ovakav
vremenski okvir, vidjet ćemo da postoje mnoge karakteristike u
konstrukciji Evanđelja koje su literarna kreacija nastala iz teoloških
ili simboličkih razloga. Prema tome, nema opće nikakvih "dokaza”o
trogodišnjem djelovanju.
Naš "dokaz” za ove godine sastoji se jedino od sljedećeg komentara kod Luke:
"Kad je počeo naučavati, Isus je bio star oko trideset godina” (Luka 3.23)
Čak i ako ignoriramo nejasnoću i neodređenost ovog komentara, vidjet
ćemo da Luka nije bio u pravu oko velikog broja povijesnih činjenica.
Ovaj usputni komentar mogao je lako biti pretpostavka, prije
nego”predaja” primljena iz davnine ili pak pripovjedačev detalj koji je
trebao uvjeriti čitatelja ili slušatelja kako je Isus bio u cvijetu
mladosti. Imamo isto toliko dokaza iz Novog zavjeta koji navode na
prepostavku da je Isus imao 49 godina.
"Onda Židovi rekoše "Pa ti nemaš još ni 50 godina” (Ivan 8.57)
Karakter i osobni stil Isusov i dalje ostaju na čudan način
nauhvatljivi. Pokušaji da se opišu neke posebne karakteristike često
ostaju na labavom temelju. Izraženo je mišljenje da je zasigurno bio
usamljena ili zagonetna osoba – ali ponekad samo na osnovu Markove
potrebe da ga predstavi kako drži u tajnosti da je on Mesija (kasnije
ćemo vidjeti Markove razloge za ovu čudnu ideju). Bilo je rečeno da je
bio žestok i ljut, ali kad se u Evanđeljima kaže da je "uzdahnuo”
odgovarajuća grčka riječ (embrimasthai) inači indignaciju, a ne tugu.
Nevolja je u tome da kad istražite koliko se puta ta riječ ponavlja,
naći ćete je u pričama koje ozbiljni znanstvenici odbacuju kao
nepovijesne, kao izmišljotine pisaca Evanđelja iz literarnih ili
teoloških razloga – kao kod Ivana u 11.33 i 11.38 (uskrisivanje Lazara
iz mrtvih).
Mora da je bio čovjek strastvenog uvjerenja ili nikad ne bi stekao naziv
"proroka”. Pa i tu moramo biti oprezni s našim pokazateljima. Uzmite
samo sugestiju da je bio pun gnjeva prema licemjerju farizeja, koje se
može pokazati citiranjem bijesnih kritika farizeja:
"Teško vama pismoznanci i farizeji, vi licemjeri! Vi ste kao bijelo
ofarbani grobovi koji izgledu lijepo izvana ali unutra ste puni kostiju
mrtvaca i svake vrste truleži. Isto tako prikazujete se pred ljudima
spolja kao dobri i pošteni ljudi a unutra ste puni licemjerja i
bezakonja.” (Mat. 23.27-28
Problem je u tome da su Isusovi sljedbenici nakon njegove smrti
pokušavali regrutirati nove članove među Židovima u sinagogama. Kako su
prolazile godine i kako je sve više i više Židova odbacivalo tvrdnju ove
ekscentrične skupine da je njihov raspeti gospodin možda bio Mesija,
onda je ovo moglo utjecati na predaje koje su prenošene usmeno ili bile
zapisane. Razumna je pomisao da se gnjev protiv licemjerja vratio samom
Isusu, a isto je tako razumno i misliti da su njegovi sljedbenici
pretjerivali i dodavali predajama o kritiziranju farizeja, pošto su oni
sami bili od njih odbijeni.
Kazati da je Isus bio ljubazan i da je imao neizmjeran osjećaj sućuti,
izgleda i previše očito. Kazati da je bio inspirativan i vizionar čini
se da nije adekvatno. Kazati da je bio žestoke naravi, genij na ivici
normalnosti, meni se čini potpuno pogrešnim.To je bio čovjek koji je bio
beskrajno dobar, ali ipak, premda je imao snažno moralno ojećanje,
čovjek s kojim su pijanice i prostitutke mogli da se opuste i druže, bez
ikakvog osjećaja da ih on osobno ne prihvaća ili osuđuje zbog onoga što
su bili. Ovaj čovjek nije bio lud. Neki od njegovih kasnijih
sljedbenika bili su ludi, ali to je druga priča.
Isus je naprosto morao biti prirodno briljantan učitelj. Ovo nije
izjava koju ispisujem gledajući unazad u povijest. Poenta je u tome da
je naprosto greška zamišljati da je kršćanstvo nastalo zbog čudesnog
događaja uskrsnuća. Ova ideja je duboko ukorijenjena u zapadnoj
kulturi. Najobičniji kršćani niti znaju niti razmišljaju o Tominom
Evanđelju ili o izgubljenom dokumentu koji znanstvenici zovu "Q” (na ovo
ću se vratiti kasnije). U osnovi postoji zbirka Isusovih izreka. Premda
nisu ostale "netaknute” kasnijim razvojem i interpretacijama, njihov
korijen bez sumnje seže do ljudi koji su ga doista pratili naokolo i
pamtili riječi koje su im se dopadale. Ovi dokumenti postoje zato što
je Isus bio učitelj. Oni ne govore ništa o raspeću ili ustajanju iz
mrtvih ili o tome da bi netko umro za grijehe drugih, nema kod Tome
nikakvih čudesa, a Q samo uključuje kratke spomene skromnih čudesnih
izliječenja. Ovi dokumenti su bili izraz zajednica koje su nastale i
nastavile da postoje zbog mudrosti – i bez sumnje dubokog utiska što ga
je ostavio – učitelj. Sama Evanđelja u Novom zavjetu nazivaju ga
"učiteljem” više od pedeset puta.
Ima nešto tragično u pomisli da imamo samo riječi na stranici knjige,
razvodnjene ostatke mnogih sati na obroncima brežuljaka ili za stolom,
priča i rasprava koje su sada reducirane na neku iznenađujuću usporedbu,
snažnu metaforu, rezime neke parabole. Dio tajne, pored prirodnog dara
za ritam i ponavljanje poezije, bila je sposobnost da se prenesu moralna
načela ili prijedlozi, ideje ili osjećaji, kroz konkretne metafore ili
pričice izvučene iz svakodnevnog života, od ljudi koji su čuvali domaće
životinje (Luka 13.15) ili se prepirali sa svojom braćom (Mat.
5.23-24). On je računao više sa maštom nego s intelektom i uspijevao je
nekako da provede puno vremena razgovarjući o svakodnevnim stvarima koje
su bile važne običnim ljudima, a da ipak sačuva intuiciju i prodorni
smisao za opservaciju koji je uvijek skretao pažnju na važna pitanja.
Riječ "parabola” dolazi od grčke riječi parabole, što znači "usporedba”.
Nije se odnosila samo na priče, nego i (kao što možemo vidjeti, na
primjer, kod Marka 7.17 ili Luke 6.30) na metafore ili poslovice ili
kratke mudre izreke. Ipak, najučinkovitiji način da se zadrži pozornost
slušateljstva koje se obično sastojalo od siromašnih i neukih ljudi bio
je da im se ispriča priča. Bio je to možda i jedini način na koji je
Isus mogao pokušati prenijeti svoje vlastite osjećaje o misterioznom
Kraljevstvu Božjem (kao i o društvenim i moralnim pitanjima).
Isus nije samo davao izjave ili "pričao” priče, namećući ih
slušateljima. Slušatelj je bio involviran, možda stavljen pred zagonetku
koju je trebao riješiti ili pred pitanje na koje je trebao odgovoriti,
ili mu je upućen izazov da donese prosudbu o nekoj opisanoj situaciji.
Morali su se suočiti s odgovornošću da sami donesu odluku o moralnosti
situacije, ili o načinu na koji su proživljavali svoje vlastite živote.
Vrijedno je ovdje istaći da je hebrejska riječ za "parabolu” (mashal,
ili njen aramejski ekvivalent mathla) često bila upotrebljavana zajedno s
rječju hidah, što znači zagonetka. Cijela ideja je bila u tome ne da se
"zabavlja” slušatelje, niti da im se kao žlicom serviraju značenja, već
da se unese element neočekivanoga, da ih se prisili da se suoče s
implikacijama, da razmišljaju, da obave mentalni posao potreban da
shvate značenje i važnost priče i dovedu je u svezu sa svojim vlastitim
životima i stavovima.
Isus nije izmislio parabolu. Takve priče su koristili i drugi židovski
učitelji (kao što možemo vidjeti u Talmudu). Ipak, umjesto da ih koristi
kao dodatak drugim metodama učenja, utisak koji dobijamo iz Evanđelja
jest da ih je Isus uzeo kao središnju karakteristiku svog učiteljskog
stila.
Ja ću spomenuti čitav niz parabola kad budemo ispitivali njegovo učenje.
Važno je, međutim, da ne postanemo previše nekritični. Sposobnost
stvaranja parabola ne može se ograničiti samo na Isusa. Vidjet ćemo
povremeno da je puno pametnije objasniti određenu parabolu kao nešto što
je stvorila rana Crkva ili neki evanđeoski pisac, tamo gdje je očito
riječ o njihovoj situaciji ili razumijevanju, prije nego o nekoj
Isusovoj situaciji u Palestini.
Postojala je također zanimljiva tendencija u Crkvi i kod nekih pisaca
Evanđelja da uzmu parabolu koja je originalno bila Isusova, ali bi je
drugačije interpretirali. Oni bi tada mogli pružiti objašnjenja ili
alegorije koje ne mogu biti shvaćene iz konteksta u kojemu je parabola
prvobitno bila izrečena – kao da ona ima i "proročki” element, pored
stvarne poente koja je bila namijenjena njenim prvotnim slušateljima.
Tamo gdje je objašnjenje parabole dato u Evanđelju, u stanju smo,
analizirajući jezik koji je obično upotrebljavao pisac Evanđelja,
ustanoviti da ona pripada prije njemu nego samom Isusu. Kao što smo gore
primijetili, cijela je poenta bila u tome da slušatelj obavi posao.
Dvosmislenost i nejasnoća također mogu, naravno, raditi protiv
učiteljevih namjera. Sada je već moguće rekonstruirati razmjere do kojih
su povremene teškoće u razumijevanju Isusa mogle doprinijeti
raznolikosti (kao što ćemo vidjeti) sljedbenika s različitim
interpretacijama njegove uloge i značenja. Postoje neke izreke u Tominom
Evanđelju koje su nam prilično poznate iz Novog zavjeta, ali ima i
drugih koje su podosta nejasne. Ako potječu od samog Isusa, a ne od
nekih sljedbenika iz Tomine skupine koji su ih sastavili i stavili Isusu
u usta, onda su neka njegova učenja doista čudna:
"Isus je rekao, "Sretan je lav kojega će jesti ljudi, tako da će
lav postati čovječan. Ali ne valja čovjek kojega će pojesti lav, a lav
će postati čovječan.” (Tom. 7)
"Isus je rekao, "Kad vidiš svoju sliku, sretan si. Ali kad vidiš
svoje slike koje su nastale prije tebe i koje niti umiru niti postaju
vidljive, koliko ćeš mnogo patiti!” (Tom. 84)
Ignorirajući pak ovakve spekulacije, vidjet ćemo da je pored etičkih
pouka i učenja o kraljevstvu Božjem, veliki dio njegova učenja imao
društvene implikacije. Bio je usmjeren na preporučivanje načina života
za njegove sljedbenike koji bi bio ne samo neortodoksan nego i
nekonvencionalan, do mjere kad je postajao subverzivan. Bio je daleko od
vizije koju je establišment imao o respektabilnom židovskom životu.
Prije nego uzmemo u razmatranje nešto više pojedinosti o Isusovom
etičkom i društvenom nauku, trebalo bi da ga promotrimo sa vjerskog
gledišta. On je u prvom redu bio religiozan čovjek sa židovskim odgojem,
pa ne bismo smjeli zaboraviti da su njegovi osjećaji o Božjoj prirodi
činili temelj na kome je ležalo i sve drugo što se njega ticalo.
Zanimljivo je prisjetiti se da je on, prije nego jednostavno protivnik
farizeja, bio čovjek koji je imao mnogo toga zajedničkog s njima, jer
kao netko tko je vjerovao u kraljevstvo Božje i doktrinu kao što je ona o
uskrsnuću iz mrtvih zasigurno imao malo toga ili ništa zajedničko sa
saducejskim ustrojem u Jeruzalemu.
Premda je uvijek imao na umu ideju o Bogu kao posljednjoj moći i
posljednjem autoritetu, Isus nije nikad Boga gledao kao nešto daleko;
moć Boga Starog zavjeta može biti strašna, ali za Isusa, Bog je bio
"Otac” Kao i neki drugi sveti ljudi, on je izražavao intimni odnos sa
Svemogućim, nazivajući ga obiteljskim terminom "Abba”, koji bismo mogli
približno, uzimajući u obzir bogatstvo hrvatskih dijalekata, prevesti
kao "babo”. On je za svakoga bio otac (babo), u koga treba imati
bezuvjetnu vjeru i povjerenje. Sve dotle dok su vaši stavovi (i s tim
usklađeno ponašanje) bili ispravni, ovaj Bog će dati svoju nagradu i
svoj oprost, bez obzira jeste li vi ili niste ispunjavali mnoštvo
sitničavih pravila ili ste imali bilo kakvo "priznanje” u smislu
društvenog statusa.
"Ako dakle vi, koji ste zli, znate dati svojoj djeci ono što je
dobro, koliko će onda, pa i mnogo više vaš Otac na nebu dati dobrih
stvari onima koji ga mole!” (Mat. 7.11, usp. Luka 11.13 )
Isus je govorio ljudima koji nisu bili na najdonjoj prečagi društvene
ljestvice – to su obično bili ljudi koji nisu imali nikakve šanse da
ljestvicu uopće dotaknu. Njima nitko nikad nije rekao da su cijenjeni,
da njihovi životi uopće nešto znače. Suvremenim rječnikom rečeno, nisu
imali nikakvog razloga da gaje bilo kakvo osjećanje samopoštovanja, jer
su bili odbačeni ili čak smatrani nedodirljivima. Isus im nije samo
pružao "utjehu”, premda im je svakako rekao da se ne brinu i da ostave
sutrašnji dan da se sam brine za sebe, da prihvate svojim srcem
kraljevstvo Božje i da će sve ostalo slijediti samo od sebe. Isus im je
također dao samopoštovanje. Rekao im je da je Bogu stalo do njih, da on
misli kako oni vrijede više nego ptice na nebu ili trva u polju, pa će o
njima brinnuti u sladu s tim (Mat. 6.25-34, Luka 12.22-32).
Staviti kraljevstvo Božje na prvo mjesto značilo je postupati ispravno, a
ne samo pokoravati se gomili raznih pravila. Pitanje poštovanja subote
javlja se više puta u Evanđeljima i bilo je to očito pitanje zbog kojega
su kritizirali Isusa. Čuveni citat, "Subota je napravljena za čovjeka, a
ne čovjek za subotu” (Marko 2.27) ne bi smjela biti krivo shvaćena da
čovjek toga dana može raditi što ga je volja. Subotu je uredio Bog, ali
je poenta u tome da je ovo bilo zato da se sluša volja Božja, a ne da se
čovjeku da slobodan dan.
Poenta koju je Isus ima na umu, premda je nije izrazio ovim riječima,
bila je: Ako bi se desile okolnosti u kojima ti, da bi učinio nešto
dobro, moraš prekršiti pravilo da se u subotu "ne radi”, onda je u redu
da tako učiniš, jer je i to također ispunjavanje Božje volje, pa je čak
i važnije od bezumne pokornosti nekom pravilu. Nijedan razuman ili
pametan seljak neće ostaviti ovcu koja je upala u jarak, odbijajući da
je izbavi iz njega zato što je subota, a taj bi čin strogo gledajući
značio "raditi” (Mat. 12. 11-12).
Opasnost da se pokornosti propisu prida veća važnost nego načelu
prosudbe nije li podobnije učiniti moralno djelo uoćena je i prije toga
od nekih drugih židovskih učitelja. Rabin Simeon ben Menasya je rekao,
"Subota je data vama a niste vi dati suboti”. Za Isusa je to bio izraz
fundamentalnog dijela njegove filozofije, koji bismo danas mogli opisati
kao pravilo versus moralni čin, ili, u ono vrijeme, kao Zakon "versus”
Božije volje (možda bi bilo bolje reći "nedovoljno izražene”). Vratit ću
se na ovu koncepciju, ali na ovom mjestu subota se spominje zato što je
to izraz religioznog – i posebice židovskog – načina na koji je Isus
odgajan.
Od svih najvažniji vjerski koncept bio je naravno "kraljevstvo Božje”,
koji zahtijeva da ga malo detaljnije razmotrimo. Ipak, prije toga bismo
morali razmisliti o tituli koja se mnogo puta spominje u Evanđeljima i
često je u svezi sa kraljevstvom – Sin Čovječji. Ovo se na aramejskom
kaže bar nasha, što je prihvatljiva dijalektalna fraza u tom jeziku, ali
je, kad se prevede, jednako nespretna ili neprirodna i na grčkom i na
engleskom jeziku.
Bilo je mnogo debate o značenju ove čudne titule. Pojavljuje se više od
pedeset puta u Novom zavjetu, redovito u riječima koje je izgovorio sam
Isus. Ponekad on misli na sebe samoga, drugi put izgleda da on poziva ne
nekog drugog. Nisu je objasnili ili možda čak ni razumeli ni Matej ni
Luka. Nikad je nije spomenuo Pavao. Kasnije, gnostičke skupine koristile
su je na razne načine, ali ono što je kasnije postalo "ortodoksnom”
crkvom čini se da ju je gotovo potpuno odbacila, kao da je nisu stvarno
razumjeli niti im je bila potrebna da je učine dijelom svoje nastajuće
teologije.
U poglavlju 2, govoreći o Knjizi Danijelovoj, naišli smo na upotrebu ove
fraze kao da predstavlja skupni identitet Izraela u vizijama o dolasku
kraljevstva. Upotrebljena je i kod Ezekijela i u Psalmu 8, jednostavno u
značenju "čovjek”. U Isusovo vrijeme, međutim, moguće je da je postojao
popularni koncept Danijelove vizije, kao ukazivanja na neku osobu čije
će pojavljivanje biti glasnikom dolaska kraljevstva. Izvan Starog
zavjeta, u Enokovim Usporedbama "Sin Čovječji” pretvara se u osobu koja
će odvojiti dobro od zloga, više nego u smislu nekakvog kolektivnog
simbola.
Ova ideja je potaknuta i u Psalmu 80, gdje nalazimo: "Neka se tvoja
ruka odmori na čovjeku s tvoje desne ruke, sina čovječjeg koga si
podigao za sebe” (Ps. 80.17). Možda bi ovaj pasus mogao biti teološki
zanimljiv autoru Evanđelja po Ivanu, koji rabi "Sina Čovječjeg” 11
puta, često zajedno s terminima kao što su "podigao” ili "proslavio”,
naglašavajući položaj Isusa između čovjeka i Boga.
Da pogledamo još neke primjere korištenja ove titule.Matej je rabi 29
puta. Samo se 7 od ovih odnose na njegovo ovozemaljsko djelovanje, 9 od
njih govore o smrti i uskrsnuću Isusovu. Ostalih 13 puta odnose se na
dolazak Sina Čovječjeg kad se svijet približi svome kraju.
Da sad malo razmislimo što sve ovo znači. Razumno je povjerovati da se
proročanstva o vlastitoj smrti i teološke objave o ispunjenju njegove
uloge nije izgovorio sam Isus, nego da su kreirane "poslije bitke”,
nakon što su njegovi sljedbenici protumačili značenje njegove smrti.
Tamo gdje se takve izreke mogu prevesti natrag u aramejski jezik, gdje
zvuče prirodno, što je slučaj s njih nekoliko kod Mateja, ovo ne mora
značiti da se mogu pripisati Isusu; to jednostavno znači da su dovoljno
stare da su ih mogli kreirati ljudi koji su govorili aramejski (koji su
mogli biti Isusovi sljedbenici), vjerojatno u Jeruzalemu, u prvim
godinama poslije raspeća, prije nego kršćani koji su govorili grčki i
koje je obratio Pavao.
Premda je dakle titula, kako se čini, bila pridodata proročanskim i
teološkim objavama, izgleda da bi bilo također nerazumno negirati da je
sam Isus rabio termin "Sin Čovječji”. Zasigurno je to bila fraza
karakteristična za njegov govor, koju su najprije koristili pisci
Evanđelja samo u njegovim govorima, a zatim, da je preživjela
dvosmislenosti ili teološku konfuziju ili neslaganja između različitih
skupina kršćana.
U tom slučaju, na što je Isus mislio kad je spominjao Sina Čovječjeg?
Značajan pokazatelj je sigurno učestalost asociranja s dolaskom
kraljevstva Božjeg. Ja ni jednog trenutka ne mogu prihvatiti da je Isus
mislio na sebe kad je govorio o Sinu Čovječjem. Ja mislim da su njegovi
sljedbenici, kad su došli do zaključka da je on otišao da bi im se opet
vratio, sami identificirali njega sa ovom natprirodnom figurom. Možda
je ovakvoj identifikaciji doprinijela i stanovita zagonetnost i
dvosmislenost izjava njihova učitelja. Men se čini da je Isus vjerojatno
prihvatio popularni koncept Danijelove vizije kao nešto što se odnosi
na osobu koja će doći na zemlju prije Posljednjeg suda, te da je bilo i
suviše dobro poznato da je Isus u brojnim prilikama govorio o ovom Sinu
Čovječjem.
Spremam se pokušatii sad nešto opširnije reći o "kraljevstvu Božjem”i ne
želim ostaviti utisak da u ovom trenutku iznosim ideju o jednostavnom
apokaliptičkom Isusu, koji je išao naokolo vjerujući da se svijet nalazi
pred neposrednim kozmičkim uništenjem. Ova je ideja nekad bila široko
rasprostranjena među znanstvenicima, a zatim je u nekim krugovima pala u
zaborav i neodobravanje. Ponekad se njihalo znanosti zaleti predaleko u
suprotnom pravcu.
Jednako tako kako nije razumno misliti da je kršteja bilo prije I
poslije Isusa, ali ne oko njega, meni se čini nerazumnim tvrditi da je
Ivan Krstitelj bio apokaliptičan i da su prvi kršćani bili
apokaliptični, ali da je Isus imao malo toga ili baš ništa za reći o
kraju onoga što bismo mogli nazvati "normalnom poviješću”. (Ja naravno
sad rabim ovaj termin "apokliptičan” u njegovu suvremenom smislu kraja i
uništenja svijeta a ne u originalnom značenju "otkrivenja”). Neki
suvremeni znanstvenici misle da je Isus počeo kopirajući Ivana
Krstitelja, ali da je onda mogao odbaciti apokaliptičnost u cjelini, te
da se sve apokaliptične objave u Evanđeljima mogu pripisati iskustvu
odbacivanja prvih krščanskih skupina. Ovo mi se čini veoma
nevjerojatnim i nekonzistentnim, kao da želimo ili imamo potrebu
vjerovati da Isus zasigurno nije mogao biti jedan od ovih tipova koji su
bulaznili o završetu svijeta. Ja mislim da bi stvari mogle biti nešto
malo kompliciranije od toga.
Već smo se sreli s problemima razumijevanja što je Isus mislio pod
izrekom "Kraljevstvo Božje”. Bilo bi upitno tvrditi da je postojalo
jedno "tradicionalno” značenje, a ne raznolikost tumačenja. Prvi problem
može prouzročiti naš prijevod riječi basileia tou theou kao
"kraljevstvo Božje”. Mi smo skloni mišljenju da je kraljevstvo neko
mjesto, teritorij, dočim bi korisnije bilo ovo prevoditi kao
"kraljevanje”. Termin bi trebao govoriti o vladavini i moći, o narodu
koji živi pod Božjim autoritetom, a ne o nekakvoj lokaciji. Ovo dopušta
suptilnija tumačenja, kao izražavanje Božje vladavine kroz život pun
vrline, sa kraljevstvom kao nazočnom realnošću, a ne nekom natprirodnom
nadom za budućnsot.
Bilo kako god bilo, čini se da je fer kazati da je kraljevstvo obično
shvaćano kao nešto između politički neovisne židovske države I raja za
pravedne Židove, pod neposrednom Božjom kontrolom. Židovi su morali
pokušavati i dostići prikladno stanje pravednosti poštovanjem Zakona, a
onda će kraljevstvo biti uvedeno nadnaravnom silom i Posljednjim Sudom.
Pravedni Židovi će dobiti svoje vječne nagrade, a oni koji to nisu
zaslužili bit će kažnjeni ili odbačeni, dok će njihovi poganski
nepijatelji konačno biti uništeni.
Ovaj je koncept svakako bio značajan u Isusovu učenju. Fraza
"kraljevstvo Božje”, ili kako je Matej preferirao nazivati ga "nebesko
kraljevstvo”, javlja se često u Evnđeljima. U Luke se pojavljuje više od
30 puta i nešto blizu 40 kod Mateja. Ali što je Isus doista rekao o
tome? Možemo li reći što je koncept značio njemu? |
