PETO POGLAVLJE - 27 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Wednesday
2016-12-07
8:39 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 27 » PETO POGLAVLJE
9:45 AM
PETO POGLAVLJE
PETO POGLAVLJE

ČOVJEK KOJI JE IMAO AUTORITET

Isus je potekao iz normalne obitelji.

"Pa ovo je svakako onaj stolar, Marijin sin, brat Jakova i Joseta i Jude i Simona ? Pa i njegove sestre također, zar nisu ovdje među nama?” (Marko 6,3)

Da ste vi odrasli u istoj kući gdje i William Shakespeare ili Leonardo da Vinci, vidjeli ih kako se igraju i plaču, bilo bi vam prilično teško da ih zamislite kao velike osobe iz povijesnih knjiga. "Čak ni njegova braća nisu vjerovala u njega”, kaže nam Ivan u 7,5. Međutim, kasnije, i njegovi bliski rođaci bit će doista u društvu s njegovim najranijim sljedbenicima, u vrijeme prije nego što bismo legitimno mogli govoriti o "Crkvi”. Marija i braća Isusova pridružuju se učenicima u molitvi u Djelima apostolskim 1,14, a Pavao govori o "braći Gospodinovoj” u I Kor.9,5.

Kakve su implikacije toga što je Isus nazvan "stolarom”? Kod Mateja ovo je ispravljeno u "sin stolara” (Mat.13.55), što je još jedan pokušaj nekog evanđeliste da Isusa izdigne iznad niskog staleža. Ispravka nema nikakva značaja jer je on živio u svijetu gdje je bilo normalno da sin naslijedi zanat svog oca.

Neki su pisci u prošlosti iznijeli još dvije Isusove slike, koje su po mom mišljenju potpuno pogrešne. S jedne strane, bio je pokušaj da se Isus predstavi kao "respektabilniji” nego što je stvarno bio, kao da naša suvremena kultura sa mnogobrojnom srednjom klasom može imati više simpatija za sposobnu osobu sa vlastitim "biznisom” građevinskog radnika, kao nekog tko bi imao video rekorder i obiteljski automobil, da su oni samo bili izmišljeni već u to doba. S druge strane, on je također predstavljan kao učeni intelektualac, koji se hvata u koštac s farizejima i pismoznancima u njihovoj vlastititoj igri i pobjeđuje ih.

Dio problema proistječe iz lingvistike. U grčkom jeziku, riječi koje su prevedene kao "stolar” glase ho tekton, ali one se rabe da bi se prevela aramejska riječ naggar. Ova riječ, jednako kao i u neposrednom značenju zanatlije, može se rabiti i u metaforičkom smislu u značenju dobar đak, netko tko zna čitati i pisati i slično. Svakako, mi čitamo o zadivljenom reagiranju na njegovo učenje. "Kako je ovaj čovjek stekao toliko znanje a da nije studirao?” (Ivan, 7.15). Međutim, evanđelist je ovdje izvlačio teološku poentu, da bi podvukao svoje vjerovanje kako je Isusovo učenje dolazilo izravno od Boga, dočim je učenost kod Židova – koja, što se tiče Ivana, zasigurno nije uključivala Isusa – dolazila od proučavanja Zakona.

Nema dovoljno razloga za mišljenje da smo mi ovdje krivo razumjeli jedno suptilno pitaje u prevođenju i da je on doista bio učen čovjek, a ne običan obrtnik. Uzmite samo u obzir prirodu i stil njegova učenja. Kao prvo, on izvlači metafore i praktične usporedbe iz saznanja čovjeka koji se praktično bavio zanatom. Imamo njegovu čuvenu izreku protiv licemjerja. "Zašto vidiš komadić drveta u oku svog brata a ne vidiš čitavu dasku u svom vlastitom oku?” (Mat. 7.3, Luka 6.41). Tu je onda i njegov kontrast između čovjeka čija kuća nije imala nikakva čvrstog temelja i razumnog čovjeka koji svoju kuću gradi na kamenu (Mat. 7.24-27, Luka 6.47-49). On opet misli na postavljanje temelja i na rad koji se isplati pa makar koštao kao kula, kod Luke 14.28-30.

Drugo, moramo uzeti u obzir kako on rabi židovske svete knjige i tradiciju. Na kraju krajeva, mogli biste nam prigovoriti da je Isus rabio i metafore iz poljodjelstva i kuhanja u svojim učenjima, ali to nije dovoljno da bismo ustvrdili kako je bio zemljoradnik ili kuhar.

Ne bismo smjeli biti zavarani time što mu pisci Evanđelja stavljaju u usta citate iz svetih spisa kad žele propagirati ili demonstrirati "ispunjenje” ovog ili onog proročanstva. Isus je živio u oralnoj kulturi i mogao je lako apsorbirati teme i tradicije i očekivanja svog vremena kao bilo tko oko njega, jer su se te stvari prenosile od usta do usta. Kad je spominjao klasične priče i likove judaizma nije koristio precizne citate, niti je ulazio u komplicirana objašnjenja. On bi jednostavno naveo dobro poznate bitne crte popularnih priča, spominjući Jonu u utrobi morskog čudovišta (Mat. 12.40), Noevu arku u Potopu /(Mat. 24.37-39), Solomona u svom njegovu sjaju (Luka 12.27).

Sve je ovo konzistentno sa ukupnom slikom o ljudima s kojima se Isus družio, o njegovim stavovima i stilu i o onome što znamo o prirodi tog društva u to vrijeme.

Stolar je bio na dalekoj strani društvenog i ekonomskog jaza od gornjih klasa – upravitelja, viših dužnosnika i vojnih zapovjednika, svećeničkih obitelji i bogatih trgovaca. Ogromna većina populacije bili su seljaci, boreći se za život svojih obitelji uz pomoć par životinja na svojoj zemlji, sve dotle dok su imali sreće da ostanu uz njih i da ih ne razdvoji bolest, suša ili dug. Stolari i drugi obrtnici, bez vlastitog komadića zemlje, promatrani su kao sloj odmah ispod seljaka u društvenom poretku. Oni su također bili samo malo iznad pravih otpadnika, najdonjeg sloja koji je brojio možda 10 posto stanovništva – prosjaka, nadničara, robova, ljudi van zakona. Ovi posljednji bili su odbačeni i "grešnici” kojima svećenički ustroj nije posvećivao nikakvu pažnju. Mnogi su se od njih sigurno osjećali i kao odbačeni, isključeni i od samog Boga, sve dok im Isus nije rekao nešto drugo.

Seljaci i obrtnici radili su svojim vlastitim rukama i obično nisu imali ni potrebe niti prilike da budu uključeni među malobrojne pismene ljude. U Isusovo vrijeme ljudi koji su znali čitati i pisati mogli su obuhvatati samo tri ili četiri posto stanovništa. Krajnje je vjerojatno da je Isus bio nepismen.

Ovo ne znači negirati da je bio briljantan, već jednostavno priznavati da je njegovo gledanje na društvo išlo odozdo, sa pozicije na samim marginama društva. Imao je živahan duh i prirodnu inteligenciju, ali nije bio neka vrsta teologa, niti intelektualni rabbi zadubljen u svoje spise. Bilo je za njega vjerojatnije da će se pozvati na svoju vjeru u vlastiti autoritet nego potražiti podršku u svetim spisima, pa su riječi "Svečano vam kažem” , ili "Ali ja vam kažem”, koje nalazimo u svim Evanđeljima Novog zavjeta, neosporno karakteristika njegova stila.

Znamo li koliko je bio star kad je počeo svoje poučavanje? Dovoljno star da bi vidio život oko sebe i sazrio, mlad dovoljno da bude ispunjen vatrom i uvjerenjem. Osim ovoga, odgovor je ne, što će biti veliko iznenađenje za ljude koji su uvjereni da je počeo sa 30 godina i da je raspet u 33. godini. Ideja o samo 3 godine proizlazi iz strukture Ivanova Evanđelja. Pored činjenice da druga Evanđelja ne podupiru ovakav vremenski okvir, vidjet ćemo da postoje mnoge karakteristike u konstrukciji Evanđelja koje su literarna kreacija nastala iz teoloških ili simboličkih razloga. Prema tome, nema opće nikakvih "dokaza”o trogodišnjem djelovanju.

Naš "dokaz” za ove godine sastoji se jedino od sljedećeg komentara kod Luke:

"Kad je počeo naučavati, Isus je bio star oko trideset godina” (Luka 3.23)

Čak i ako ignoriramo nejasnoću i neodređenost ovog komentara, vidjet ćemo da Luka nije bio u pravu oko velikog broja povijesnih činjenica. Ovaj usputni komentar mogao je lako biti pretpostavka, prije nego”predaja” primljena iz davnine ili pak pripovjedačev detalj koji je trebao uvjeriti čitatelja ili slušatelja kako je Isus bio u cvijetu mladosti. Imamo isto toliko dokaza iz Novog zavjeta koji navode na prepostavku da je Isus imao 49 godina.

"Onda Židovi rekoše "Pa ti nemaš još ni 50 godina” (Ivan 8.57)

Karakter i osobni stil Isusov i dalje ostaju na čudan način nauhvatljivi. Pokušaji da se opišu neke posebne karakteristike često ostaju na labavom temelju. Izraženo je mišljenje da je zasigurno bio usamljena ili zagonetna osoba – ali ponekad samo na osnovu Markove potrebe da ga predstavi kako drži u tajnosti da je on Mesija (kasnije ćemo vidjeti Markove razloge za ovu čudnu ideju). Bilo je rečeno da je bio žestok i ljut, ali kad se u Evanđeljima kaže da je "uzdahnuo” odgovarajuća grčka riječ (embrimasthai) inači indignaciju, a ne tugu. Nevolja je u tome da kad istražite koliko se puta ta riječ ponavlja, naći ćete je u pričama koje ozbiljni znanstvenici odbacuju kao nepovijesne, kao izmišljotine pisaca Evanđelja iz literarnih ili teoloških razloga – kao kod Ivana u 11.33 i 11.38 (uskrisivanje Lazara iz mrtvih).

Mora da je bio čovjek strastvenog uvjerenja ili nikad ne bi stekao naziv "proroka”. Pa i tu moramo biti oprezni s našim pokazateljima. Uzmite samo sugestiju da je bio pun gnjeva prema licemjerju farizeja, koje se može pokazati citiranjem bijesnih kritika farizeja:

"Teško vama pismoznanci i farizeji, vi licemjeri! Vi ste kao bijelo ofarbani grobovi koji izgledu lijepo izvana ali unutra ste puni kostiju mrtvaca i svake vrste truleži. Isto tako prikazujete se pred ljudima spolja kao dobri i pošteni ljudi a unutra ste puni licemjerja i bezakonja.” (Mat. 23.27-28

Problem je u tome da su Isusovi sljedbenici nakon njegove smrti pokušavali regrutirati nove članove među Židovima u sinagogama. Kako su prolazile godine i kako je sve više i više Židova odbacivalo tvrdnju ove ekscentrične skupine da je njihov raspeti gospodin možda bio Mesija, onda je ovo moglo utjecati na predaje koje su prenošene usmeno ili bile zapisane. Razumna je pomisao da se gnjev protiv licemjerja vratio samom Isusu, a isto je tako razumno i misliti da su njegovi sljedbenici pretjerivali i dodavali predajama o kritiziranju farizeja, pošto su oni sami bili od njih odbijeni.

Kazati da je Isus bio ljubazan i da je imao neizmjeran osjećaj sućuti, izgleda i previše očito. Kazati da je bio inspirativan i vizionar čini se da nije adekvatno. Kazati da je bio žestoke naravi, genij na ivici normalnosti, meni se čini potpuno pogrešnim.To je bio čovjek koji je bio beskrajno dobar, ali ipak, premda je imao snažno moralno ojećanje, čovjek s kojim su pijanice i prostitutke mogli da se opuste i druže, bez ikakvog osjećaja da ih on osobno ne prihvaća ili osuđuje zbog onoga što su bili. Ovaj čovjek nije bio lud. Neki od njegovih kasnijih sljedbenika bili su ludi, ali to je druga priča.

Isus je naprosto morao biti prirodno briljantan učitelj. Ovo nije izjava koju ispisujem gledajući unazad u povijest. Poenta je u tome da je naprosto greška zamišljati da je kršćanstvo nastalo zbog čudesnog događaja uskrsnuća. Ova ideja je duboko ukorijenjena u zapadnoj kulturi. Najobičniji kršćani niti znaju niti razmišljaju o Tominom Evanđelju ili o izgubljenom dokumentu koji znanstvenici zovu "Q” (na ovo ću se vratiti kasnije). U osnovi postoji zbirka Isusovih izreka. Premda nisu ostale "netaknute” kasnijim razvojem i interpretacijama, njihov korijen bez sumnje seže do ljudi koji su ga doista pratili naokolo i pamtili riječi koje su im se dopadale. Ovi dokumenti postoje zato što je Isus bio učitelj. Oni ne govore ništa o raspeću ili ustajanju iz mrtvih ili o tome da bi netko umro za grijehe drugih, nema kod Tome nikakvih čudesa, a Q samo uključuje kratke spomene skromnih čudesnih izliječenja. Ovi dokumenti su bili izraz zajednica koje su nastale i nastavile da postoje zbog mudrosti – i bez sumnje dubokog utiska što ga je ostavio – učitelj. Sama Evanđelja u Novom zavjetu nazivaju ga "učiteljem” više od pedeset puta.

Ima nešto tragično u pomisli da imamo samo riječi na stranici knjige, razvodnjene ostatke mnogih sati na obroncima brežuljaka ili za stolom, priča i rasprava koje su sada reducirane na neku iznenađujuću usporedbu, snažnu metaforu, rezime neke parabole. Dio tajne, pored prirodnog dara za ritam i ponavljanje poezije, bila je sposobnost da se prenesu moralna načela ili prijedlozi, ideje ili osjećaji, kroz konkretne metafore ili pričice izvučene iz svakodnevnog života, od ljudi koji su čuvali domaće životinje (Luka 13.15) ili se prepirali sa svojom braćom (Mat. 5.23-24). On je računao više sa maštom nego s intelektom i uspijevao je nekako da provede puno vremena razgovarjući o svakodnevnim stvarima koje su bile važne običnim ljudima, a da ipak sačuva intuiciju i prodorni smisao za opservaciju koji je uvijek skretao pažnju na važna pitanja.

Riječ "parabola” dolazi od grčke riječi parabole, što znači "usporedba”. Nije se odnosila samo na priče, nego i (kao što možemo vidjeti, na primjer, kod Marka 7.17 ili Luke 6.30) na metafore ili poslovice ili kratke mudre izreke. Ipak, najučinkovitiji način da se zadrži pozornost slušateljstva koje se obično sastojalo od siromašnih i neukih ljudi bio je da im se ispriča priča. Bio je to možda i jedini način na koji je Isus mogao pokušati prenijeti svoje vlastite osjećaje o misterioznom Kraljevstvu Božjem (kao i o društvenim i moralnim pitanjima).

Isus nije samo davao izjave ili "pričao” priče, namećući ih slušateljima. Slušatelj je bio involviran, možda stavljen pred zagonetku koju je trebao riješiti ili pred pitanje na koje je trebao odgovoriti, ili mu je upućen izazov da donese prosudbu o nekoj opisanoj situaciji. Morali su se suočiti s odgovornošću da sami donesu odluku o moralnosti situacije, ili o načinu na koji su proživljavali svoje vlastite živote. Vrijedno je ovdje istaći da je hebrejska riječ za "parabolu” (mashal, ili njen aramejski ekvivalent mathla) često bila upotrebljavana zajedno s rječju hidah, što znači zagonetka. Cijela ideja je bila u tome ne da se "zabavlja” slušatelje, niti da im se kao žlicom serviraju značenja, već da se unese element neočekivanoga, da ih se prisili da se suoče s implikacijama, da razmišljaju, da obave mentalni posao potreban da shvate značenje i važnost priče i dovedu je u svezu sa svojim vlastitim životima i stavovima.

Isus nije izmislio parabolu. Takve priče su koristili i drugi židovski učitelji (kao što možemo vidjeti u Talmudu). Ipak, umjesto da ih koristi kao dodatak drugim metodama učenja, utisak koji dobijamo iz Evanđelja jest da ih je Isus uzeo kao središnju karakteristiku svog učiteljskog stila.

Ja ću spomenuti čitav niz parabola kad budemo ispitivali njegovo učenje. Važno je, međutim, da ne postanemo previše nekritični. Sposobnost stvaranja parabola ne može se ograničiti samo na Isusa. Vidjet ćemo povremeno da je puno pametnije objasniti određenu parabolu kao nešto što je stvorila rana Crkva ili neki evanđeoski pisac, tamo gdje je očito riječ o njihovoj situaciji ili razumijevanju, prije nego o nekoj Isusovoj situaciji u Palestini.

Postojala je također zanimljiva tendencija u Crkvi i kod nekih pisaca Evanđelja da uzmu parabolu koja je originalno bila Isusova, ali bi je drugačije interpretirali. Oni bi tada mogli pružiti objašnjenja ili alegorije koje ne mogu biti shvaćene iz konteksta u kojemu je parabola prvobitno bila izrečena – kao da ona ima i "proročki” element, pored stvarne poente koja je bila namijenjena njenim prvotnim slušateljima. Tamo gdje je objašnjenje parabole dato u Evanđelju, u stanju smo, analizirajući jezik koji je obično upotrebljavao pisac Evanđelja, ustanoviti da ona pripada prije njemu nego samom Isusu. Kao što smo gore primijetili, cijela je poenta bila u tome da slušatelj obavi posao.

Dvosmislenost i nejasnoća također mogu, naravno, raditi protiv učiteljevih namjera. Sada je već moguće rekonstruirati razmjere do kojih su povremene teškoće u razumijevanju Isusa mogle doprinijeti raznolikosti (kao što ćemo vidjeti) sljedbenika s različitim interpretacijama njegove uloge i značenja. Postoje neke izreke u Tominom Evanđelju koje su nam prilično poznate iz Novog zavjeta, ali ima i drugih koje su podosta nejasne. Ako potječu od samog Isusa, a ne od nekih sljedbenika iz Tomine skupine koji su ih sastavili i stavili Isusu u usta, onda su neka njegova učenja doista čudna:

"Isus je rekao, "Sretan je lav kojega će jesti ljudi, tako da će lav postati čovječan. Ali ne valja čovjek kojega će pojesti lav, a lav će postati čovječan.” (Tom. 7)

"Isus je rekao, "Kad vidiš svoju sliku, sretan si. Ali kad vidiš svoje slike koje su nastale prije tebe i koje niti umiru niti postaju vidljive, koliko ćeš mnogo patiti!” (Tom. 84)

Ignorirajući pak ovakve spekulacije, vidjet ćemo da je pored etičkih pouka i učenja o kraljevstvu Božjem, veliki dio njegova učenja imao društvene implikacije. Bio je usmjeren na preporučivanje načina života za njegove sljedbenike koji bi bio ne samo neortodoksan nego i nekonvencionalan, do mjere kad je postajao subverzivan. Bio je daleko od vizije koju je establišment imao o respektabilnom židovskom životu.

Prije nego uzmemo u razmatranje nešto više pojedinosti o Isusovom etičkom i društvenom nauku, trebalo bi da ga promotrimo sa vjerskog gledišta. On je u prvom redu bio religiozan čovjek sa židovskim odgojem, pa ne bismo smjeli zaboraviti da su njegovi osjećaji o Božjoj prirodi činili temelj na kome je ležalo i sve drugo što se njega ticalo. Zanimljivo je prisjetiti se da je on, prije nego jednostavno protivnik farizeja, bio čovjek koji je imao mnogo toga zajedničkog s njima, jer kao netko tko je vjerovao u kraljevstvo Božje i doktrinu kao što je ona o uskrsnuću iz mrtvih zasigurno imao malo toga ili ništa zajedničko sa saducejskim ustrojem u Jeruzalemu.

Premda je uvijek imao na umu ideju o Bogu kao posljednjoj moći i posljednjem autoritetu, Isus nije nikad Boga gledao kao nešto daleko; moć Boga Starog zavjeta može biti strašna, ali za Isusa, Bog je bio "Otac” Kao i neki drugi sveti ljudi, on je izražavao intimni odnos sa Svemogućim, nazivajući ga obiteljskim terminom "Abba”, koji bismo mogli približno, uzimajući u obzir bogatstvo hrvatskih dijalekata, prevesti kao "babo”. On je za svakoga bio otac (babo), u koga treba imati bezuvjetnu vjeru i povjerenje. Sve dotle dok su vaši stavovi (i s tim usklađeno ponašanje) bili ispravni, ovaj Bog će dati svoju nagradu i svoj oprost, bez obzira jeste li vi ili niste ispunjavali mnoštvo sitničavih pravila ili ste imali bilo kakvo "priznanje” u smislu društvenog statusa.

"Ako dakle vi, koji ste zli, znate dati svojoj djeci ono što je dobro, koliko će onda, pa i mnogo više vaš Otac na nebu dati dobrih stvari onima koji ga mole!” (Mat. 7.11, usp. Luka 11.13 )

Isus je govorio ljudima koji nisu bili na najdonjoj prečagi društvene ljestvice – to su obično bili ljudi koji nisu imali nikakve šanse da ljestvicu uopće dotaknu. Njima nitko nikad nije rekao da su cijenjeni, da njihovi životi uopće nešto znače. Suvremenim rječnikom rečeno, nisu imali nikakvog razloga da gaje bilo kakvo osjećanje samopoštovanja, jer su bili odbačeni ili čak smatrani nedodirljivima. Isus im nije samo pružao "utjehu”, premda im je svakako rekao da se ne brinu i da ostave sutrašnji dan da se sam brine za sebe, da prihvate svojim srcem kraljevstvo Božje i da će sve ostalo slijediti samo od sebe. Isus im je također dao samopoštovanje. Rekao im je da je Bogu stalo do njih, da on misli kako oni vrijede više nego ptice na nebu ili trva u polju, pa će o njima brinnuti u sladu s tim (Mat. 6.25-34, Luka 12.22-32).

Staviti kraljevstvo Božje na prvo mjesto značilo je postupati ispravno, a ne samo pokoravati se gomili raznih pravila. Pitanje poštovanja subote javlja se više puta u Evanđeljima i bilo je to očito pitanje zbog kojega su kritizirali Isusa. Čuveni citat, "Subota je napravljena za čovjeka, a ne čovjek za subotu” (Marko 2.27) ne bi smjela biti krivo shvaćena da čovjek toga dana može raditi što ga je volja. Subotu je uredio Bog, ali je poenta u tome da je ovo bilo zato da se sluša volja Božja, a ne da se čovjeku da slobodan dan.

Poenta koju je Isus ima na umu, premda je nije izrazio ovim riječima, bila je: Ako bi se desile okolnosti u kojima ti, da bi učinio nešto dobro, moraš prekršiti pravilo da se u subotu "ne radi”, onda je u redu da tako učiniš, jer je i to također ispunjavanje Božje volje, pa je čak i važnije od bezumne pokornosti nekom pravilu. Nijedan razuman ili pametan seljak neće ostaviti ovcu koja je upala u jarak, odbijajući da je izbavi iz njega zato što je subota, a taj bi čin strogo gledajući značio "raditi” (Mat. 12. 11-12).

Opasnost da se pokornosti propisu prida veća važnost nego načelu prosudbe nije li podobnije učiniti moralno djelo uoćena je i prije toga od nekih drugih židovskih učitelja. Rabin Simeon ben Menasya je rekao, "Subota je data vama a niste vi dati suboti”. Za Isusa je to bio izraz fundamentalnog dijela njegove filozofije, koji bismo danas mogli opisati kao pravilo versus moralni čin, ili, u ono vrijeme, kao Zakon "versus” Božije volje (možda bi bilo bolje reći "nedovoljno izražene”). Vratit ću se na ovu koncepciju, ali na ovom mjestu subota se spominje zato što je to izraz religioznog – i posebice židovskog – načina na koji je Isus odgajan.

Od svih najvažniji vjerski koncept bio je naravno "kraljevstvo Božje”, koji zahtijeva da ga malo detaljnije razmotrimo. Ipak, prije toga bismo morali razmisliti o tituli koja se mnogo puta spominje u Evanđeljima i često je u svezi sa kraljevstvom – Sin Čovječji. Ovo se na aramejskom kaže bar nasha, što je prihvatljiva dijalektalna fraza u tom jeziku, ali je, kad se prevede, jednako nespretna ili neprirodna i na grčkom i na engleskom jeziku.

Bilo je mnogo debate o značenju ove čudne titule. Pojavljuje se više od pedeset puta u Novom zavjetu, redovito u riječima koje je izgovorio sam Isus. Ponekad on misli na sebe samoga, drugi put izgleda da on poziva ne nekog drugog. Nisu je objasnili ili možda čak ni razumeli ni Matej ni Luka. Nikad je nije spomenuo Pavao. Kasnije, gnostičke skupine koristile su je na razne načine, ali ono što je kasnije postalo "ortodoksnom” crkvom čini se da ju je gotovo potpuno odbacila, kao da je nisu stvarno razumjeli niti im je bila potrebna da je učine dijelom svoje nastajuće teologije.

U poglavlju 2, govoreći o Knjizi Danijelovoj, naišli smo na upotrebu ove fraze kao da predstavlja skupni identitet Izraela u vizijama o dolasku kraljevstva. Upotrebljena je i kod Ezekijela i u Psalmu 8, jednostavno u značenju "čovjek”. U Isusovo vrijeme, međutim, moguće je da je postojao popularni koncept Danijelove vizije, kao ukazivanja na neku osobu čije će pojavljivanje biti glasnikom dolaska kraljevstva. Izvan Starog zavjeta, u Enokovim Usporedbama "Sin Čovječji” pretvara se u osobu koja će odvojiti dobro od zloga, više nego u smislu nekakvog kolektivnog simbola.

Ova ideja je potaknuta i u Psalmu 80, gdje nalazimo: "Neka se tvoja ruka odmori na čovjeku s tvoje desne ruke, sina čovječjeg koga si podigao za sebe” (Ps. 80.17). Možda bi ovaj pasus mogao biti teološki zanimljiv autoru Evanđelja po Ivanu, koji rabi "Sina Čovječjeg” 11 puta, često zajedno s terminima kao što su "podigao” ili "proslavio”, naglašavajući položaj Isusa između čovjeka i Boga.

Da pogledamo još neke primjere korištenja ove titule.Matej je rabi 29 puta. Samo se 7 od ovih odnose na njegovo ovozemaljsko djelovanje, 9 od njih govore o smrti i uskrsnuću Isusovu. Ostalih 13 puta odnose se na dolazak Sina Čovječjeg kad se svijet približi svome kraju.

Da sad malo razmislimo što sve ovo znači. Razumno je povjerovati da se proročanstva o vlastitoj smrti i teološke objave o ispunjenju njegove uloge nije izgovorio sam Isus, nego da su kreirane "poslije bitke”, nakon što su njegovi sljedbenici protumačili značenje njegove smrti. Tamo gdje se takve izreke mogu prevesti natrag u aramejski jezik, gdje zvuče prirodno, što je slučaj s njih nekoliko kod Mateja, ovo ne mora značiti da se mogu pripisati Isusu; to jednostavno znači da su dovoljno stare da su ih mogli kreirati ljudi koji su govorili aramejski (koji su mogli biti Isusovi sljedbenici), vjerojatno u Jeruzalemu, u prvim godinama poslije raspeća, prije nego kršćani koji su govorili grčki i koje je obratio Pavao.

Premda je dakle titula, kako se čini, bila pridodata proročanskim i teološkim objavama, izgleda da bi bilo također nerazumno negirati da je sam Isus rabio termin "Sin Čovječji”. Zasigurno je to bila fraza karakteristična za njegov govor, koju su najprije koristili pisci Evanđelja samo u njegovim govorima, a zatim, da je preživjela dvosmislenosti ili teološku konfuziju ili neslaganja između različitih skupina kršćana.

U tom slučaju, na što je Isus mislio kad je spominjao Sina Čovječjeg? Značajan pokazatelj je sigurno učestalost asociranja s dolaskom kraljevstva Božjeg. Ja ni jednog trenutka ne mogu prihvatiti da je Isus mislio na sebe kad je govorio o Sinu Čovječjem. Ja mislim da su njegovi sljedbenici, kad su došli do zaključka da je on otišao da bi im se opet vratio, sami identificirali njega sa ovom natprirodnom figurom. Možda je ovakvoj identifikaciji doprinijela i stanovita zagonetnost i dvosmislenost izjava njihova učitelja. Men se čini da je Isus vjerojatno prihvatio popularni koncept Danijelove vizije kao nešto što se odnosi na osobu koja će doći na zemlju prije Posljednjeg suda, te da je bilo i suviše dobro poznato da je Isus u brojnim prilikama govorio o ovom Sinu Čovječjem.

Spremam se pokušatii sad nešto opširnije reći o "kraljevstvu Božjem”i ne želim ostaviti utisak da u ovom trenutku iznosim ideju o jednostavnom apokaliptičkom Isusu, koji je išao naokolo vjerujući da se svijet nalazi pred neposrednim kozmičkim uništenjem. Ova je ideja nekad bila široko rasprostranjena među znanstvenicima, a zatim je u nekim krugovima pala u zaborav i neodobravanje. Ponekad se njihalo znanosti zaleti predaleko u suprotnom pravcu.

Jednako tako kako nije razumno misliti da je kršteja bilo prije I poslije Isusa, ali ne oko njega, meni se čini nerazumnim tvrditi da je Ivan Krstitelj bio apokaliptičan i da su prvi kršćani bili apokaliptični, ali da je Isus imao malo toga ili baš ništa za reći o kraju onoga što bismo mogli nazvati "normalnom poviješću”. (Ja naravno sad rabim ovaj termin "apokliptičan” u njegovu suvremenom smislu kraja i uništenja svijeta a ne u originalnom značenju "otkrivenja”). Neki suvremeni znanstvenici misle da je Isus počeo kopirajući Ivana Krstitelja, ali da je onda mogao odbaciti apokaliptičnost u cjelini, te da se sve apokaliptične objave u Evanđeljima mogu pripisati iskustvu odbacivanja prvih krščanskih skupina. Ovo mi se čini veoma nevjerojatnim i nekonzistentnim, kao da želimo ili imamo potrebu vjerovati da Isus zasigurno nije mogao biti jedan od ovih tipova koji su bulaznili o završetu svijeta. Ja mislim da bi stvari mogle biti nešto malo kompliciranije od toga.

Već smo se sreli s problemima razumijevanja što je Isus mislio pod izrekom "Kraljevstvo Božje”. Bilo bi upitno tvrditi da je postojalo jedno "tradicionalno” značenje, a ne raznolikost tumačenja. Prvi problem može prouzročiti naš prijevod riječi basileia tou theou kao "kraljevstvo Božje”. Mi smo skloni mišljenju da je kraljevstvo neko mjesto, teritorij, dočim bi korisnije bilo ovo prevoditi kao "kraljevanje”. Termin bi trebao govoriti o vladavini i moći, o narodu koji živi pod Božjim autoritetom, a ne o nekakvoj lokaciji. Ovo dopušta suptilnija tumačenja, kao izražavanje Božje vladavine kroz život pun vrline, sa kraljevstvom kao nazočnom realnošću, a ne nekom natprirodnom nadom za budućnsot.

Bilo kako god bilo, čini se da je fer kazati da je kraljevstvo obično shvaćano kao nešto između politički neovisne židovske države I raja za pravedne Židove, pod neposrednom Božjom kontrolom. Židovi su morali pokušavati i dostići prikladno stanje pravednosti poštovanjem Zakona, a onda će kraljevstvo biti uvedeno nadnaravnom silom i Posljednjim Sudom. Pravedni Židovi će dobiti svoje vječne nagrade, a oni koji to nisu zaslužili bit će kažnjeni ili odbačeni, dok će njihovi poganski nepijatelji konačno biti uništeni.

Ovaj je koncept svakako bio značajan u Isusovu učenju. Fraza "kraljevstvo Božje”, ili kako je Matej preferirao nazivati ga "nebesko kraljevstvo”, javlja se često u Evnđeljima. U Luke se pojavljuje više od 30 puta i nešto blizu 40 kod Mateja. Ali što je Isus doista rekao o tome? Možemo li reći što je koncept značio njemu?

ČOVJEK KOJI JE IMAO AUTORITET

Isus je potekao iz normalne obitelji.

"Pa ovo je svakako onaj stolar, Marijin sin, brat Jakova i Joseta i Jude i Simona ? Pa i njegove sestre također, zar nisu ovdje među nama?” (Marko 6,3)

Da ste vi odrasli u istoj kući gdje i William Shakespeare ili Leonardo da Vinci, vidjeli ih kako se igraju i plaču, bilo bi vam prilično teško da ih zamislite kao velike osobe iz povijesnih knjiga. "Čak ni njegova braća nisu vjerovala u njega”, kaže nam Ivan u 7,5. Međutim, kasnije, i njegovi bliski rođaci bit će doista u društvu s njegovim najranijim sljedbenicima, u vrijeme prije nego što bismo legitimno mogli govoriti o "Crkvi”. Marija i braća Isusova pridružuju se učenicima u molitvi u Djelima apostolskim 1,14, a Pavao govori o "braći Gospodinovoj” u I Kor.9,5.

Kakve su implikacije toga što je Isus nazvan "stolarom”? Kod Mateja ovo je ispravljeno u "sin stolara” (Mat.13.55), što je još jedan pokušaj nekog evanđeliste da Isusa izdigne iznad niskog staleža. Ispravka nema nikakva značaja jer je on živio u svijetu gdje je bilo normalno da sin naslijedi zanat svog oca.

Neki su pisci u prošlosti iznijeli još dvije Isusove slike, koje su po mom mišljenju potpuno pogrešne. S jedne strane, bio je pokušaj da se Isus predstavi kao "respektabilniji” nego što je stvarno bio, kao da naša suvremena kultura sa mnogobrojnom srednjom klasom može imati više simpatija za sposobnu osobu sa vlastitim "biznisom” građevinskog radnika, kao nekog tko bi imao video rekorder i obiteljski automobil, da su oni samo bili izmišljeni već u to doba. S druge strane, on je također predstavljan kao učeni intelektualac, koji se hvata u koštac s farizejima i pismoznancima u njihovoj vlastititoj igri i pobjeđuje ih.

Dio problema proistječe iz lingvistike. U grčkom jeziku, riječi koje su prevedene kao "stolar” glase ho tekton, ali one se rabe da bi se prevela aramejska riječ naggar. Ova riječ, jednako kao i u neposrednom značenju zanatlije, može se rabiti i u metaforičkom smislu u značenju dobar đak, netko tko zna čitati i pisati i slično. Svakako, mi čitamo o zadivljenom reagiranju na njegovo učenje. "Kako je ovaj čovjek stekao toliko znanje a da nije studirao?” (Ivan, 7.15). Međutim, evanđelist je ovdje izvlačio teološku poentu, da bi podvukao svoje vjerovanje kako je Isusovo učenje dolazilo izravno od Boga, dočim je učenost kod Židova – koja, što se tiče Ivana, zasigurno nije uključivala Isusa – dolazila od proučavanja Zakona.

Nema dovoljno razloga za mišljenje da smo mi ovdje krivo razumjeli jedno suptilno pitaje u prevođenju i da je on doista bio učen čovjek, a ne običan obrtnik. Uzmite samo u obzir prirodu i stil njegova učenja. Kao prvo, on izvlači metafore i praktične usporedbe iz saznanja čovjeka koji se praktično bavio zanatom. Imamo njegovu čuvenu izreku protiv licemjerja. "Zašto vidiš komadić drveta u oku svog brata a ne vidiš čitavu dasku u svom vlastitom oku?” (Mat. 7.3, Luka 6.41). Tu je onda i njegov kontrast između čovjeka čija kuća nije imala nikakva čvrstog temelja i razumnog čovjeka koji svoju kuću gradi na kamenu (Mat. 7.24-27, Luka 6.47-49). On opet misli na postavljanje temelja i na rad koji se isplati pa makar koštao kao kula, kod Luke 14.28-30.

Drugo, moramo uzeti u obzir kako on rabi židovske svete knjige i tradiciju. Na kraju krajeva, mogli biste nam prigovoriti da je Isus rabio i metafore iz poljodjelstva i kuhanja u svojim učenjima, ali to nije dovoljno da bismo ustvrdili kako je bio zemljoradnik ili kuhar.

Ne bismo smjeli biti zavarani time što mu pisci Evanđelja stavljaju u usta citate iz svetih spisa kad žele propagirati ili demonstrirati "ispunjenje” ovog ili onog proročanstva. Isus je živio u oralnoj kulturi i mogao je lako apsorbirati teme i tradicije i očekivanja svog vremena kao bilo tko oko njega, jer su se te stvari prenosile od usta do usta. Kad je spominjao klasične priče i likove judaizma nije koristio precizne citate, niti je ulazio u komplicirana objašnjenja. On bi jednostavno naveo dobro poznate bitne crte popularnih priča, spominjući Jonu u utrobi morskog čudovišta (Mat. 12.40), Noevu arku u Potopu /(Mat. 24.37-39), Solomona u svom njegovu sjaju (Luka 12.27).

Sve je ovo konzistentno sa ukupnom slikom o ljudima s kojima se Isus družio, o njegovim stavovima i stilu i o onome što znamo o prirodi tog društva u to vrijeme.

Stolar je bio na dalekoj strani društvenog i ekonomskog jaza od gornjih klasa – upravitelja, viših dužnosnika i vojnih zapovjednika, svećeničkih obitelji i bogatih trgovaca. Ogromna većina populacije bili su seljaci, boreći se za život svojih obitelji uz pomoć par životinja na svojoj zemlji, sve dotle dok su imali sreće da ostanu uz njih i da ih ne razdvoji bolest, suša ili dug. Stolari i drugi obrtnici, bez vlastitog komadića zemlje, promatrani su kao sloj odmah ispod seljaka u društvenom poretku. Oni su također bili samo malo iznad pravih otpadnika, najdonjeg sloja koji je brojio možda 10 posto stanovništva – prosjaka, nadničara, robova, ljudi van zakona. Ovi posljednji bili su odbačeni i "grešnici” kojima svećenički ustroj nije posvećivao nikakvu pažnju. Mnogi su se od njih sigurno osjećali i kao odbačeni, isključeni i od samog Boga, sve dok im Isus nije rekao nešto drugo.

Seljaci i obrtnici radili su svojim vlastitim rukama i obično nisu imali ni potrebe niti prilike da budu uključeni među malobrojne pismene ljude. U Isusovo vrijeme ljudi koji su znali čitati i pisati mogli su obuhvatati samo tri ili četiri posto stanovništa. Krajnje je vjerojatno da je Isus bio nepismen.

Ovo ne znači negirati da je bio briljantan, već jednostavno priznavati da je njegovo gledanje na društvo išlo odozdo, sa pozicije na samim marginama društva. Imao je živahan duh i prirodnu inteligenciju, ali nije bio neka vrsta teologa, niti intelektualni rabbi zadubljen u svoje spise. Bilo je za njega vjerojatnije da će se pozvati na svoju vjeru u vlastiti autoritet nego potražiti podršku u svetim spisima, pa su riječi "Svečano vam kažem” , ili "Ali ja vam kažem”, koje nalazimo u svim Evanđeljima Novog zavjeta, neosporno karakteristika njegova stila.

Znamo li koliko je bio star kad je počeo svoje poučavanje? Dovoljno star da bi vidio život oko sebe i sazrio, mlad dovoljno da bude ispunjen vatrom i uvjerenjem. Osim ovoga, odgovor je ne, što će biti veliko iznenađenje za ljude koji su uvjereni da je počeo sa 30 godina i da je raspet u 33. godini. Ideja o samo 3 godine proizlazi iz strukture Ivanova Evanđelja. Pored činjenice da druga Evanđelja ne podupiru ovakav vremenski okvir, vidjet ćemo da postoje mnoge karakteristike u konstrukciji Evanđelja koje su literarna kreacija nastala iz teoloških ili simboličkih razloga. Prema tome, nema opće nikakvih "dokaza”o trogodišnjem djelovanju.

Naš "dokaz” za ove godine sastoji se jedino od sljedećeg komentara kod Luke:

"Kad je počeo naučavati, Isus je bio star oko trideset godina” (Luka 3.23)

Čak i ako ignoriramo nejasnoću i neodređenost ovog komentara, vidjet ćemo da Luka nije bio u pravu oko velikog broja povijesnih činjenica. Ovaj usputni komentar mogao je lako biti pretpostavka, prije nego”predaja” primljena iz davnine ili pak pripovjedačev detalj koji je trebao uvjeriti čitatelja ili slušatelja kako je Isus bio u cvijetu mladosti. Imamo isto toliko dokaza iz Novog zavjeta koji navode na prepostavku da je Isus imao 49 godina.

"Onda Židovi rekoše "Pa ti nemaš još ni 50 godina” (Ivan 8.57)

Karakter i osobni stil Isusov i dalje ostaju na čudan način nauhvatljivi. Pokušaji da se opišu neke posebne karakteristike često ostaju na labavom temelju. Izraženo je mišljenje da je zasigurno bio usamljena ili zagonetna osoba – ali ponekad samo na osnovu Markove potrebe da ga predstavi kako drži u tajnosti da je on Mesija (kasnije ćemo vidjeti Markove razloge za ovu čudnu ideju). Bilo je rečeno da je bio žestok i ljut, ali kad se u Evanđeljima kaže da je "uzdahnuo” odgovarajuća grčka riječ (embrimasthai) inači indignaciju, a ne tugu. Nevolja je u tome da kad istražite koliko se puta ta riječ ponavlja, naći ćete je u pričama koje ozbiljni znanstvenici odbacuju kao nepovijesne, kao izmišljotine pisaca Evanđelja iz literarnih ili teoloških razloga – kao kod Ivana u 11.33 i 11.38 (uskrisivanje Lazara iz mrtvih).

Mora da je bio čovjek strastvenog uvjerenja ili nikad ne bi stekao naziv "proroka”. Pa i tu moramo biti oprezni s našim pokazateljima. Uzmite samo sugestiju da je bio pun gnjeva prema licemjerju farizeja, koje se može pokazati citiranjem bijesnih kritika farizeja:

"Teško vama pismoznanci i farizeji, vi licemjeri! Vi ste kao bijelo ofarbani grobovi koji izgledu lijepo izvana ali unutra ste puni kostiju mrtvaca i svake vrste truleži. Isto tako prikazujete se pred ljudima spolja kao dobri i pošteni ljudi a unutra ste puni licemjerja i bezakonja.” (Mat. 23.27-28

Problem je u tome da su Isusovi sljedbenici nakon njegove smrti pokušavali regrutirati nove članove među Židovima u sinagogama. Kako su prolazile godine i kako je sve više i više Židova odbacivalo tvrdnju ove ekscentrične skupine da je njihov raspeti gospodin možda bio Mesija, onda je ovo moglo utjecati na predaje koje su prenošene usmeno ili bile zapisane. Razumna je pomisao da se gnjev protiv licemjerja vratio samom Isusu, a isto je tako razumno i misliti da su njegovi sljedbenici pretjerivali i dodavali predajama o kritiziranju farizeja, pošto su oni sami bili od njih odbijeni.

Kazati da je Isus bio ljubazan i da je imao neizmjeran osjećaj sućuti, izgleda i previše očito. Kazati da je bio inspirativan i vizionar čini se da nije adekvatno. Kazati da je bio žestoke naravi, genij na ivici normalnosti, meni se čini potpuno pogrešnim.To je bio čovjek koji je bio beskrajno dobar, ali ipak, premda je imao snažno moralno ojećanje, čovjek s kojim su pijanice i prostitutke mogli da se opuste i druže, bez ikakvog osjećaja da ih on osobno ne prihvaća ili osuđuje zbog onoga što su bili. Ovaj čovjek nije bio lud. Neki od njegovih kasnijih sljedbenika bili su ludi, ali to je druga priča.

Isus je naprosto morao biti prirodno briljantan učitelj. Ovo nije izjava koju ispisujem gledajući unazad u povijest. Poenta je u tome da je naprosto greška zamišljati da je kršćanstvo nastalo zbog čudesnog događaja uskrsnuća. Ova ideja je duboko ukorijenjena u zapadnoj kulturi. Najobičniji kršćani niti znaju niti razmišljaju o Tominom Evanđelju ili o izgubljenom dokumentu koji znanstvenici zovu "Q” (na ovo ću se vratiti kasnije). U osnovi postoji zbirka Isusovih izreka. Premda nisu ostale "netaknute” kasnijim razvojem i interpretacijama, njihov korijen bez sumnje seže do ljudi koji su ga doista pratili naokolo i pamtili riječi koje su im se dopadale. Ovi dokumenti postoje zato što je Isus bio učitelj. Oni ne govore ništa o raspeću ili ustajanju iz mrtvih ili o tome da bi netko umro za grijehe drugih, nema kod Tome nikakvih čudesa, a Q samo uključuje kratke spomene skromnih čudesnih izliječenja. Ovi dokumenti su bili izraz zajednica koje su nastale i nastavile da postoje zbog mudrosti – i bez sumnje dubokog utiska što ga je ostavio – učitelj. Sama Evanđelja u Novom zavjetu nazivaju ga "učiteljem” više od pedeset puta.

Ima nešto tragično u pomisli da imamo samo riječi na stranici knjige, razvodnjene ostatke mnogih sati na obroncima brežuljaka ili za stolom, priča i rasprava koje su sada reducirane na neku iznenađujuću usporedbu, snažnu metaforu, rezime neke parabole. Dio tajne, pored prirodnog dara za ritam i ponavljanje poezije, bila je sposobnost da se prenesu moralna načela ili prijedlozi, ideje ili osjećaji, kroz konkretne metafore ili pričice izvučene iz svakodnevnog života, od ljudi koji su čuvali domaće životinje (Luka 13.15) ili se prepirali sa svojom braćom (Mat. 5.23-24). On je računao više sa maštom nego s intelektom i uspijevao je nekako da provede puno vremena razgovarjući o svakodnevnim stvarima koje su bile važne običnim ljudima, a da ipak sačuva intuiciju i prodorni smisao za opservaciju koji je uvijek skretao pažnju na važna pitanja.

Riječ "parabola” dolazi od grčke riječi parabole, što znači "usporedba”. Nije se odnosila samo na priče, nego i (kao što možemo vidjeti, na primjer, kod Marka 7.17 ili Luke 6.30) na metafore ili poslovice ili kratke mudre izreke. Ipak, najučinkovitiji način da se zadrži pozornost slušateljstva koje se obično sastojalo od siromašnih i neukih ljudi bio je da im se ispriča priča. Bio je to možda i jedini način na koji je Isus mogao pokušati prenijeti svoje vlastite osjećaje o misterioznom Kraljevstvu Božjem (kao i o društvenim i moralnim pitanjima).

Isus nije samo davao izjave ili "pričao” priče, namećući ih slušateljima. Slušatelj je bio involviran, možda stavljen pred zagonetku koju je trebao riješiti ili pred pitanje na koje je trebao odgovoriti, ili mu je upućen izazov da donese prosudbu o nekoj opisanoj situaciji. Morali su se suočiti s odgovornošću da sami donesu odluku o moralnosti situacije, ili o načinu na koji su proživljavali svoje vlastite živote. Vrijedno je ovdje istaći da je hebrejska riječ za "parabolu” (mashal, ili njen aramejski ekvivalent mathla) često bila upotrebljavana zajedno s rječju hidah, što znači zagonetka. Cijela ideja je bila u tome ne da se "zabavlja” slušatelje, niti da im se kao žlicom serviraju značenja, već da se unese element neočekivanoga, da ih se prisili da se suoče s implikacijama, da razmišljaju, da obave mentalni posao potreban da shvate značenje i važnost priče i dovedu je u svezu sa svojim vlastitim životima i stavovima.

Isus nije izmislio parabolu. Takve priče su koristili i drugi židovski učitelji (kao što možemo vidjeti u Talmudu). Ipak, umjesto da ih koristi kao dodatak drugim metodama učenja, utisak koji dobijamo iz Evanđelja jest da ih je Isus uzeo kao središnju karakteristiku svog učiteljskog stila.

Ja ću spomenuti čitav niz parabola kad budemo ispitivali njegovo učenje. Važno je, međutim, da ne postanemo previše nekritični. Sposobnost stvaranja parabola ne može se ograničiti samo na Isusa. Vidjet ćemo povremeno da je puno pametnije objasniti određenu parabolu kao nešto što je stvorila rana Crkva ili neki evanđeoski pisac, tamo gdje je očito riječ o njihovoj situaciji ili razumijevanju, prije nego o nekoj Isusovoj situaciji u Palestini.

Postojala je također zanimljiva tendencija u Crkvi i kod nekih pisaca Evanđelja da uzmu parabolu koja je originalno bila Isusova, ali bi je drugačije interpretirali. Oni bi tada mogli pružiti objašnjenja ili alegorije koje ne mogu biti shvaćene iz konteksta u kojemu je parabola prvobitno bila izrečena – kao da ona ima i "proročki” element, pored stvarne poente koja je bila namijenjena njenim prvotnim slušateljima. Tamo gdje je objašnjenje parabole dato u Evanđelju, u stanju smo, analizirajući jezik koji je obično upotrebljavao pisac Evanđelja, ustanoviti da ona pripada prije njemu nego samom Isusu. Kao što smo gore primijetili, cijela je poenta bila u tome da slušatelj obavi posao.

Dvosmislenost i nejasnoća također mogu, naravno, raditi protiv učiteljevih namjera. Sada je već moguće rekonstruirati razmjere do kojih su povremene teškoće u razumijevanju Isusa mogle doprinijeti raznolikosti (kao što ćemo vidjeti) sljedbenika s različitim interpretacijama njegove uloge i značenja. Postoje neke izreke u Tominom Evanđelju koje su nam prilično poznate iz Novog zavjeta, ali ima i drugih koje su podosta nejasne. Ako potječu od samog Isusa, a ne od nekih sljedbenika iz Tomine skupine koji su ih sastavili i stavili Isusu u usta, onda su neka njegova učenja doista čudna:

"Isus je rekao, "Sretan je lav kojega će jesti ljudi, tako da će lav postati čovječan. Ali ne valja čovjek kojega će pojesti lav, a lav će postati čovječan.” (Tom. 7)

"Isus je rekao, "Kad vidiš svoju sliku, sretan si. Ali kad vidiš svoje slike koje su nastale prije tebe i koje niti umiru niti postaju vidljive, koliko ćeš mnogo patiti!” (Tom. 84)

Ignorirajući pak ovakve spekulacije, vidjet ćemo da je pored etičkih pouka i učenja o kraljevstvu Božjem, veliki dio njegova učenja imao društvene implikacije. Bio je usmjeren na preporučivanje načina života za njegove sljedbenike koji bi bio ne samo neortodoksan nego i nekonvencionalan, do mjere kad je postajao subverzivan. Bio je daleko od vizije koju je establišment imao o respektabilnom židovskom životu.

Prije nego uzmemo u razmatranje nešto više pojedinosti o Isusovom etičkom i društvenom nauku, trebalo bi da ga promotrimo sa vjerskog gledišta. On je u prvom redu bio religiozan čovjek sa židovskim odgojem, pa ne bismo smjeli zaboraviti da su njegovi osjećaji o Božjoj prirodi činili temelj na kome je ležalo i sve drugo što se njega ticalo. Zanimljivo je prisjetiti se da je on, prije nego jednostavno protivnik farizeja, bio čovjek koji je imao mnogo toga zajedničkog s njima, jer kao netko tko je vjerovao u kraljevstvo Božje i doktrinu kao što je ona o uskrsnuću iz mrtvih zasigurno imao malo toga ili ništa zajedničko sa saducejskim ustrojem u Jeruzalemu.

Premda je uvijek imao na umu ideju o Bogu kao posljednjoj moći i posljednjem autoritetu, Isus nije nikad Boga gledao kao nešto daleko; moć Boga Starog zavjeta može biti strašna, ali za Isusa, Bog je bio "Otac” Kao i neki drugi sveti ljudi, on je izražavao intimni odnos sa Svemogućim, nazivajući ga obiteljskim terminom "Abba”, koji bismo mogli približno, uzimajući u obzir bogatstvo hrvatskih dijalekata, prevesti kao "babo”. On je za svakoga bio otac (babo), u koga treba imati bezuvjetnu vjeru i povjerenje. Sve dotle dok su vaši stavovi (i s tim usklađeno ponašanje) bili ispravni, ovaj Bog će dati svoju nagradu i svoj oprost, bez obzira jeste li vi ili niste ispunjavali mnoštvo sitničavih pravila ili ste imali bilo kakvo "priznanje” u smislu društvenog statusa.

"Ako dakle vi, koji ste zli, znate dati svojoj djeci ono što je dobro, koliko će onda, pa i mnogo više vaš Otac na nebu dati dobrih stvari onima koji ga mole!” (Mat. 7.11, usp. Luka 11.13 )

Isus je govorio ljudima koji nisu bili na najdonjoj prečagi društvene ljestvice – to su obično bili ljudi koji nisu imali nikakve šanse da ljestvicu uopće dotaknu. Njima nitko nikad nije rekao da su cijenjeni, da njihovi životi uopće nešto znače. Suvremenim rječnikom rečeno, nisu imali nikakvog razloga da gaje bilo kakvo osjećanje samopoštovanja, jer su bili odbačeni ili čak smatrani nedodirljivima. Isus im nije samo pružao "utjehu”, premda im je svakako rekao da se ne brinu i da ostave sutrašnji dan da se sam brine za sebe, da prihvate svojim srcem kraljevstvo Božje i da će sve ostalo slijediti samo od sebe. Isus im je također dao samopoštovanje. Rekao im je da je Bogu stalo do njih, da on misli kako oni vrijede više nego ptice na nebu ili trva u polju, pa će o njima brinnuti u sladu s tim (Mat. 6.25-34, Luka 12.22-32).

Staviti kraljevstvo Božje na prvo mjesto značilo je postupati ispravno, a ne samo pokoravati se gomili raznih pravila. Pitanje poštovanja subote javlja se više puta u Evanđeljima i bilo je to očito pitanje zbog kojega su kritizirali Isusa. Čuveni citat, "Subota je napravljena za čovjeka, a ne čovjek za subotu” (Marko 2.27) ne bi smjela biti krivo shvaćena da čovjek toga dana može raditi što ga je volja. Subotu je uredio Bog, ali je poenta u tome da je ovo bilo zato da se sluša volja Božja, a ne da se čovjeku da slobodan dan.

Poenta koju je Isus ima na umu, premda je nije izrazio ovim riječima, bila je: Ako bi se desile okolnosti u kojima ti, da bi učinio nešto dobro, moraš prekršiti pravilo da se u subotu "ne radi”, onda je u redu da tako učiniš, jer je i to također ispunjavanje Božje volje, pa je čak i važnije od bezumne pokornosti nekom pravilu. Nijedan razuman ili pametan seljak neće ostaviti ovcu koja je upala u jarak, odbijajući da je izbavi iz njega zato što je subota, a taj bi čin strogo gledajući značio "raditi” (Mat. 12. 11-12).

Opasnost da se pokornosti propisu prida veća važnost nego načelu prosudbe nije li podobnije učiniti moralno djelo uoćena je i prije toga od nekih drugih židovskih učitelja. Rabin Simeon ben Menasya je rekao, "Subota je data vama a niste vi dati suboti”. Za Isusa je to bio izraz fundamentalnog dijela njegove filozofije, koji bismo danas mogli opisati kao pravilo versus moralni čin, ili, u ono vrijeme, kao Zakon "versus” Božije volje (možda bi bilo bolje reći "nedovoljno izražene”). Vratit ću se na ovu koncepciju, ali na ovom mjestu subota se spominje zato što je to izraz religioznog – i posebice židovskog – načina na koji je Isus odgajan.

Od svih najvažniji vjerski koncept bio je naravno "kraljevstvo Božje”, koji zahtijeva da ga malo detaljnije razmotrimo. Ipak, prije toga bismo morali razmisliti o tituli koja se mnogo puta spominje u Evanđeljima i često je u svezi sa kraljevstvom – Sin Čovječji. Ovo se na aramejskom kaže bar nasha, što je prihvatljiva dijalektalna fraza u tom jeziku, ali je, kad se prevede, jednako nespretna ili neprirodna i na grčkom i na engleskom jeziku.

Bilo je mnogo debate o značenju ove čudne titule. Pojavljuje se više od pedeset puta u Novom zavjetu, redovito u riječima koje je izgovorio sam Isus. Ponekad on misli na sebe samoga, drugi put izgleda da on poziva ne nekog drugog. Nisu je objasnili ili možda čak ni razumeli ni Matej ni Luka. Nikad je nije spomenuo Pavao. Kasnije, gnostičke skupine koristile su je na razne načine, ali ono što je kasnije postalo "ortodoksnom” crkvom čini se da ju je gotovo potpuno odbacila, kao da je nisu stvarno razumjeli niti im je bila potrebna da je učine dijelom svoje nastajuće teologije.

U poglavlju 2, govoreći o Knjizi Danijelovoj, naišli smo na upotrebu ove fraze kao da predstavlja skupni identitet Izraela u vizijama o dolasku kraljevstva. Upotrebljena je i kod Ezekijela i u Psalmu 8, jednostavno u značenju "čovjek”. U Isusovo vrijeme, međutim, moguće je da je postojao popularni koncept Danijelove vizije, kao ukazivanja na neku osobu čije će pojavljivanje biti glasnikom dolaska kraljevstva. Izvan Starog zavjeta, u Enokovim Usporedbama "Sin Čovječji” pretvara se u osobu koja će odvojiti dobro od zloga, više nego u smislu nekakvog kolektivnog simbola.

Ova ideja je potaknuta i u Psalmu 80, gdje nalazimo: "Neka se tvoja ruka odmori na čovjeku s tvoje desne ruke, sina čovječjeg koga si podigao za sebe” (Ps. 80.17). Možda bi ovaj pasus mogao biti teološki zanimljiv autoru Evanđelja po Ivanu, koji rabi "Sina Čovječjeg” 11 puta, često zajedno s terminima kao što su "podigao” ili "proslavio”, naglašavajući položaj Isusa između čovjeka i Boga.

Da pogledamo još neke primjere korištenja ove titule.Matej je rabi 29 puta. Samo se 7 od ovih odnose na njegovo ovozemaljsko djelovanje, 9 od njih govore o smrti i uskrsnuću Isusovu. Ostalih 13 puta odnose se na dolazak Sina Čovječjeg kad se svijet približi svome kraju.

Da sad malo razmislimo što sve ovo znači. Razumno je povjerovati da se proročanstva o vlastitoj smrti i teološke objave o ispunjenju njegove uloge nije izgovorio sam Isus, nego da su kreirane "poslije bitke”, nakon što su njegovi sljedbenici protumačili značenje njegove smrti. Tamo gdje se takve izreke mogu prevesti natrag u aramejski jezik, gdje zvuče prirodno, što je slučaj s njih nekoliko kod Mateja, ovo ne mora značiti da se mogu pripisati Isusu; to jednostavno znači da su dovoljno stare da su ih mogli kreirati ljudi koji su govorili aramejski (koji su mogli biti Isusovi sljedbenici), vjerojatno u Jeruzalemu, u prvim godinama poslije raspeća, prije nego kršćani koji su govorili grčki i koje je obratio Pavao.

Premda je dakle titula, kako se čini, bila pridodata proročanskim i teološkim objavama, izgleda da bi bilo također nerazumno negirati da je sam Isus rabio termin "Sin Čovječji”. Zasigurno je to bila fraza karakteristična za njegov govor, koju su najprije koristili pisci Evanđelja samo u njegovim govorima, a zatim, da je preživjela dvosmislenosti ili teološku konfuziju ili neslaganja između različitih skupina kršćana.

U tom slučaju, na što je Isus mislio kad je spominjao Sina Čovječjeg? Značajan pokazatelj je sigurno učestalost asociranja s dolaskom kraljevstva Božjeg. Ja ni jednog trenutka ne mogu prihvatiti da je Isus mislio na sebe kad je govorio o Sinu Čovječjem. Ja mislim da su njegovi sljedbenici, kad su došli do zaključka da je on otišao da bi im se opet vratio, sami identificirali njega sa ovom natprirodnom figurom. Možda je ovakvoj identifikaciji doprinijela i stanovita zagonetnost i dvosmislenost izjava njihova učitelja. Men se čini da je Isus vjerojatno prihvatio popularni koncept Danijelove vizije kao nešto što se odnosi na osobu koja će doći na zemlju prije Posljednjeg suda, te da je bilo i suviše dobro poznato da je Isus u brojnim prilikama govorio o ovom Sinu Čovječjem.

Spremam se pokušatii sad nešto opširnije reći o "kraljevstvu Božjem”i ne želim ostaviti utisak da u ovom trenutku iznosim ideju o jednostavnom apokaliptičkom Isusu, koji je išao naokolo vjerujući da se svijet nalazi pred neposrednim kozmičkim uništenjem. Ova je ideja nekad bila široko rasprostranjena među znanstvenicima, a zatim je u nekim krugovima pala u zaborav i neodobravanje. Ponekad se njihalo znanosti zaleti predaleko u suprotnom pravcu.

Jednako tako kako nije razumno misliti da je kršteja bilo prije I poslije Isusa, ali ne oko njega, meni se čini nerazumnim tvrditi da je Ivan Krstitelj bio apokaliptičan i da su prvi kršćani bili apokaliptični, ali da je Isus imao malo toga ili baš ništa za reći o kraju onoga što bismo mogli nazvati "normalnom poviješću”. (Ja naravno sad rabim ovaj termin "apokliptičan” u njegovu suvremenom smislu kraja i uništenja svijeta a ne u originalnom značenju "otkrivenja”). Neki suvremeni znanstvenici misle da je Isus počeo kopirajući Ivana Krstitelja, ali da je onda mogao odbaciti apokaliptičnost u cjelini, te da se sve apokaliptične objave u Evanđeljima mogu pripisati iskustvu odbacivanja prvih krščanskih skupina. Ovo mi se čini veoma nevjerojatnim i nekonzistentnim, kao da želimo ili imamo potrebu vjerovati da Isus zasigurno nije mogao biti jedan od ovih tipova koji su bulaznili o završetu svijeta. Ja mislim da bi stvari mogle biti nešto malo kompliciranije od toga.

Već smo se sreli s problemima razumijevanja što je Isus mislio pod izrekom "Kraljevstvo Božje”. Bilo bi upitno tvrditi da je postojalo jedno "tradicionalno” značenje, a ne raznolikost tumačenja. Prvi problem može prouzročiti naš prijevod riječi basileia tou theou kao "kraljevstvo Božje”. Mi smo skloni mišljenju da je kraljevstvo neko mjesto, teritorij, dočim bi korisnije bilo ovo prevoditi kao "kraljevanje”. Termin bi trebao govoriti o vladavini i moći, o narodu koji živi pod Božjim autoritetom, a ne o nekakvoj lokaciji. Ovo dopušta suptilnija tumačenja, kao izražavanje Božje vladavine kroz život pun vrline, sa kraljevstvom kao nazočnom realnošću, a ne nekom natprirodnom nadom za budućnsot.

Bilo kako god bilo, čini se da je fer kazati da je kraljevstvo obično shvaćano kao nešto između politički neovisne židovske države I raja za pravedne Židove, pod neposrednom Božjom kontrolom. Židovi su morali pokušavati i dostići prikladno stanje pravednosti poštovanjem Zakona, a onda će kraljevstvo biti uvedeno nadnaravnom silom i Posljednjim Sudom. Pravedni Židovi će dobiti svoje vječne nagrade, a oni koji to nisu zaslužili bit će kažnjeni ili odbačeni, dok će njihovi poganski nepijatelji konačno biti uništeni.

Ovaj je koncept svakako bio značajan u Isusovu učenju. Fraza "kraljevstvo Božje”, ili kako je Matej preferirao nazivati ga "nebesko kraljevstvo”, javlja se često u Evnđeljima. U Luke se pojavljuje više od 30 puta i nešto blizu 40 kod Mateja. Ali što je Isus doista rekao o tome? Možemo li reći što je koncept značio njemu?
Views: 227 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz