Prvo poglavlje - 8 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Sunday
2016-12-04
2:12 PM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 8 » Prvo poglavlje
8:51 AM
Prvo poglavlje









Prvo poglavlje

ŽIDOV IZ GALILEJE

Zvao se Yeshua i njemu se vjerojatno to ime sviđalo. Prema popularnoj etimologiji, ime znači Bog spašava. Dao mu ga je njegov otac na dan obrezanja. Bilo je to toliko često ime u ono vrijeme da je bilo potrebno dodati još nešto da bi se osoba posve identificirala. U njegovom selu ljudi su ga zvali Yeshua bar Yosef, Isus, sin Josipa. U drugim dijelovima zemlje govorili su Yoshua ha-notsri, Isus iz Nazareta. U Galileji tridesetih godina prvo što je bilo važno znati o nekoj osobi jest: odakle je? Kojoj porodici pripada? Ako se zna iz kojega sela dolazi i iz koje je porodične skupine, već se moglo znati mnogo o njegovoj osobi.

Za ljude koji su se susretali s njim, Isus je bio Galilejac. Nije bio iz Judeje, niti se rodio u dijaspori, u nekoj od židovskih naseobina koje je Carstvo osnovalo. Potjecao je iz Nazareta, ne iz Tiberijade; bio je iz jednog nepoznatog sela, a ne iz svetog grada Jeruzalema. Svi su znali da je sin obrtnika, a ne nekog skupljača poreza ili pismoznanca. Možemo li saznati što je značilo tridesetih godina biti Židovom iz Galileje?

Pod Rimskim Carstvom

Isus nije imao prilike da ih upozna izbliza - ni car August niti Tiberije nisu kročili u njegovu malu zemlju, podvrgnutu Rimskom Carstvu od vremena kad je general Pompej ušao u Jeruzalem u proljeće 63. godine prije Krista. Pa ipak, čuo je kako se govori o njima, a mogao je i vidjeti njihov lik ugraviran na nekim novčićima. Isus je veoma dobro znao da vladaju svijetom i da su bili gospodari Galileje. Mogao je to provjeriti malo bolje kad je imao oko dvadeset i četiri godine. Antipa, tetrarh Galileje, vazal Rima, izgradio je jedan novi grad na obalama svog omiljenog Genezaretskog jezera i pretvorio ga u glavni grad Galileje. Njegovo ime je sve govorilo. Antipa ga je nazvao Tiberijada u čast Tiberija, novog cara koji je upravo naslijedio Oktavija Augusta. Galilejci su morali znati tko je njihov vrhovni gospodar.

Tijekom više od šezdeset godina nitko se nije mogao suprotstaviti Rimskom Carstvu. Oktavije i Tiberije dominirali su na političkoj sceni bez velikih nemira. Tridesetak legija, svaka sa po pet tisuća ljudi, plus ostale pomoćne trupe, osiguravalo je apsolutnu kontrolu nad ogromnim područjem, koje se širilo od Španije i Galije do Mezopotamije; od granica na Rajni, Dunavu i Mrtvom moru do Egipta i sjevera Afrike. Bez zemljopisnog znanja, bez dostupnosti bilo kakve zemljopisne karte ili barem vijesti o onome što se dešavalo izvan Galileje, Isus nije mogao ni slutiti iz Nazareta o moći toga Carstva u koje je bila umetnuta njegova mala zemlja.

Ovaj ogromni teritorij nije bio jako naseljen. Početkom prvog stoljeća moglo se raditi o pedeset milijuna. Isus je bio jedan više. Stanovništvo se koncentriralo prije svega u velikim gradovima, izgrađenim gotovo uvijek na obalama Mediterana, uz obale velikih rijeka ili na zaštićenim mjestima najplodnijih ravnica. Dva su se grada isticala ispred svih drugih. Bez sumnje su ih najviše spominjali među Židovima Palestine: Rim, veliki glavni grad, sa milijun stanovnika, kamo je trebalo ići da bi se pred carem razriješili ozbiljniji konflikti, i Aleksandrija sa više od pola milijuna žitelja, gdje je postojala važna naseobina Židova, koji su povremeno putovali do Jeruzalema. Unutar ovog ogromnog Carstva, Isus nije ništa više od jednog beznačajnog Galilejca, bez rimskog državljanstva, pripadnik podjarmljenog naroda.

Gradovi su, da tako kažemo, nervni sustav Carstva. U njima se koncentrira vojna i politička vlast, kultura i administracija. Tu žive, općenito, vladajuće klase, veliki posjednici i oni koji su posjedovali rimsko državljanstvo. Ovi gradovi sačinjavaju neku vrstu arhipelaga usred manje naseljenih područja, gdje živi neobrazovano stanovništvo koje pripada raznim pokorenim narodima. Otuda važnost rimskih popločanih putova koji su olakšavali transport i komunikaciju između gradova, ali i dozvoljavali brzo premještanje legija. Galileja je bila ključna točka u sustavu komercijalnih putova i ruta Bliskog Istoka, jer je omogućavala komunikaciju između pustinjskih naroda i naroda uz more. U Nazaretu, Isus je živio praktično daleko od velikih putova. Tek kad je došao u Kafarnaum, važno selo na sjeveroistoku Galilejskog jezera, mogao je upoznati via maris ili morski put, veliku komercijalnu rutu koja je, polazeći od Eufrata, prelazila Siriju, stizala do Damaska i spuštala se do Galileje, da bi presjekla zemlju dijagonalno i nastavila kasnije prema Egiptu. Isus se nikada nije upustio u avanturu carskih putova. Njegove su noge tabanale samo stazama Galileje i putovima koji su vodili prema svetom gradu Jeruzalemu.

Da bi se olakšalo upravljanje i kontrola takvog ogromnog teritorija, Rim je podijelio Carstvo na provincije kojima je upravljao guverner (upravitelj), zadužen da održava mir, nadzire skupljanje poreza i dijeli pravdu. Zbog toga, kad je – koristeći unutrašnje borbe koje su izbile među židovskim guvernerima – Pompej intervenirao u Palestini, prvo što je učinio bilo je da preuredi regiju i stavi je pod kontrolu Carstva. Rim je tako okončao neovisnost koju su Židovi uživali punih osamdeset godina zahvaljujući pobuni Makabejaca. Galileja, jednako kao i Judeja, sada je pripala rimskoj provinciji Siriji. Bilo je to 63. godine prije Krista.

Židovi Palestine povećali su spiskove podjarmljenih gradova i mjesta koje je Rim sad počeo upisivati na spomenicima kao gradove Carstva. Kad je neki narod bio pobijeđen nakon žestokog ratnog pohoda, pobjeda se proslavljala na osobito svečan način. Pobjednički general predvodio je građansko-vojnu povorku koja je išla ulicama Rima. Žitelji su sad mogli razmišljati ne samo o bogatom ratnom plijenu, nego i o poraženim kraljevima i vojskovođama koji su prolazili ulicama u lancima, da bi poslije bili ritualno usmrćeni. Trebalo je da se očigledno vidi vojna moć pobjednika i ponižavajući slom pobijeđenih. Slava ovih pobjeda kasnije je ovjekovječena natpisima na zgradama, na novcu, u literaturi, na spomenicima i, nadasve, na trijumfalim lukovima koji su se podizali diljem cijelog Carstva.

Podjarmljeni narodi nisu smjeli zaboraviti da su potpali pod Rimsko Carstvo. Kip cara, podignut uporedo s kipovima tradicionalnih bogova, svakog je posjećao na to. Njegova nazočnost u hramovima i na javnim prostorima gradova pozivala je narode da služe njegovu kultu kao svom istinskom gospodaru. Međutim, bez sumnje, najučinkovitije sredstvo da ih se održi u podjarmljenosti bio je da se koriste kažnjavanje i teror. Rim sebi nije dopuštao ni najmanji znak slabosti u suočenju sa ustancima ili pobunom. Legije su mogle kasniti manje ili više, ali su uvijek stizale. Praksa raspinjanja na križ, masovnog odrubljivanja glava, odvođenja u roblje, paljenja sela i masakriranja gradova nije imala nikakvu drugu svrhu nego da se zaplaši narode. Bio je to najbolji način da se postigne održavanje poretka odnosno lojalnost naroda.

Veličanstvena i mračna uspomena na Heroda

Palestina nije nikada bila okupirana od rimskih vojnika. Nije to bio njihov način postupanja.

Kad bi se jednom uspostavila kontrola nad teritorijem, legije su se ponovno povlačile u Siriju, gdje su bile stacionirane na strateškim točkama. Palestina je zauzimala mjesto od vitalne važnosti, jer se nalazila između Sirije, ulaznim vratima prema bogatstvima Male Azije, i Egipta, jedne od najvažnijih žitnica koje su snabdijevale Rim. Nazočnost legija je bila potrebna da bi se ovo područje obranilo od invazije Parta koji su, s druge strane Eufrata, bili jedina vojna prijetnja Carstvu. Što se ostalog tiče, Rim je nastavio u Palestini svoj običaj da ne okupira podjarmljene teritorije, već da njima upravlja putem suverena, po mogućnosti domaćih, koji su obnašali svoju vlast kao vazali ili klijenti cara. Oni su bili ti koji su, u njegovo ime, izravno kontrolirali stanovništvo, ponekad na brutalan način.

Herod Veliki bio je bez sumnje najokrutniji. Isus ga nije upoznao, pošto se rodio malo prije njegove smrti, kada je, u dobi od blizu sedamdeset godina, još uvijek bio pod opsesijom straha od urote. Puno godina prije toga bio je već učvrstio svoju vlast, naređujući ubojstvo svih pripadnika svog vlastitog porodičnog kruga koji su mogli predstavljati bilo kakvu opasnost za njegovu suverenu vlast. Jednog za drugim, naredio je nestanak prvo svog rođaka Aristobula, koji je udavljen u nekom bazenu u Jerihonu, zatim svoje supruge Marijamne koju je optužio za preljub, svoje šogorice Aleksandre i drugih. Na kraju svog života i dalje je bio isti. Tri godine prije svoje smrti dao je udaviti svoje sinove Aleksandra i Aristobula, legitimne nasljednike prijestolja. Kasnije, izluđen od straha, ali računajući uvijek s blagonaklonošću cara Augusta, naredio je da se ubije njegov sin Herod Antipater. Pet dana poslije Herod je umro u svojoj palači u Jerihonu. Isus je imao dvije ili tri godine i tek počinjao praviti svoje prve korake oko kuće u Nazaretu.

Čovjek kao Herod bio je idealan za kontrolu nad Palestinom i Rim je to znao. Zbog toga je u jesen 40. godine prije Krista rimski Senat odbacio sve druge opcije i proglasio ga kraljem saveznikom i prijateljem naroda rimskog. Herodu su ipak trebale tri godine da uspostavi kontrolu nad svojom kraljevinom, ali je 37. godine prije Krista uspio zauzeti Jeruzalem, uz pomoć rimske vojske. Nikad nije postao kraljem koji bi bio omiljen u židovskom narodu. Kao sina bogate idumejske obitelji, uvijek su ga smatrali strancem uljezom u službi rimskih interesa. Za Carstvo je, međutim, bio idealni vazal koji je osiguravao dva glavna cilja: održavati stabilnu regiju između Sirije i Egipta i izvući maksimalni prihod iz tih zemalja, putem krutog poreskog sustava. Uvjeti Rima bili su jasni i konkretni: Herod je morao braniti svoje granice, osobito prema Arapima i Partima na istoku; nije smio dopustiti nikakav revolt ili ustanak na svom teritoriju; najzad, kao kralj saveznik morao je surađivati sa svojom vojskom u bilo kakvoj akciji koju bi Rim želio poduzeti u okolnim zemljama.

Herod je uvijek bio veliki realist. Znao je da je njegova prva dužnost da kontrolira teritorij izbjegavajući svaki ustanak ili subverziju. Zbog toga je podigao mrežu utvrda i palača, gdje je postavio svoje trupe. U Galileji je okupirao Seforu i pretvorio je u snažan grad i glavni administrativni centar u regiji. Zaokupljen obranom granica, izgradio je utvrdu Herodion kod Belena, Maqueronte istočno od Mrtvog mora i Masadu na jugu. U Jeruzalemu je podigao toranj Antoniju za kontrolu područja Hrama, osobito u vrijeme svečanosti Pashe. Herod je na taj način podizao monumentalnu i grandioznu kraljevinu. Znao je na zadivljujući način kombinirati sigurnost, luksuz i raskošan život. Njegova palača na terasama Masade, kompleks gotovo neosvojivog Herodiona ili kraljevska rezidencija u ograđenoj oazi Jerihona bili su predmet zavisti cijelog Carstva. Pa ipak, tek su izgradnja Cezareje na moru i podizanje hrama u Jeruzalemu potvrdili Heroda kao jednog od velikih graditelja antičkog svijeta.

Herod nije nikad zaboravio kome sve to duguje. Redovito je slao predivne poklone imperatoru i drugim članovima carske familije. Svakih pet godina organizirao je u Cezareji atletske igre u čast cara. I, nadasve, gajio je više od bilo koga kult cara. Podizao je u njegovu čast hramove i posvećivao mu čitave gradove. U Samariji je restaurirao stari glavni grad i nazvao ga Sebaste, što je grčki prijevod Augustovog imena. Izgradio je u Jeruzalemu teatar i amfiteatar, koje je ukrasio natpisima koji su veličali cara i trofejima koji su podsjećali na njegove vlastite vojne pobjede. Međutim, bez sumnje, najsmjeliji i najgrandiozniji projekt bio je izgradnja Cezareje na moru. Njena luka olakšavala je dolazak rimskih legija morskim putem i u isto vrijeme transport pšenice, vina i maslinova ulja prema Rimu. Novi je grad slikovito predstavljao veličinu, moć i bogatstvo Heroda, ali i njegove nesalomljive podložnosti Rimu. Fasade njegove palače, podovi u mozaiku, fresko slike, obilna upotreba mramora ili staze za šetnju omeđene stupovima, sugerirali su Rim u minijaturi. Putnici koji su stizali brodom ili kopnom mogli su iz daljine ugledati ogromni hram, gdje su se uzdizale dvije gigantske statue imperatora Augusta i božice Rima, koje su dominirale gradom. Očišćeni bijeli kamen koji je pokrivao građevinu blještao je u svjetlosti sunca zasljepljujući čitav grad. Trebalo je educirati narod da obožava svog gospodara, cara u Rimu, koga su već počeli nazivati Augustom, što znači Uzvišeni, ime obično rezervirano za bogove.

Herod je uvijek surovo gušio bilo kakav gest pobune ili otpora protiv njegove politike kralja vazala Rima. Jedna od najdramatičnijih epizoda dogodila se potkraj njegova života i imala je velike reperkusije zbog simboličke težine zbivanja. Radovi su na hramu već bili dobro poodmakli. Pred iznenađenim očima stanovnika Jeruzalema rađala se grandiozna građevina u helensko-rimskom stilu. Već su mogli zamišljati impozantni kraljevski portiko, ukrašen stupovima od bijelog mramora, u korintskom stilu. Sve je to proračunato radio Herod. U isto vrijeme dok se nastojao svidjeti židovskom narodu podižući hram njegovom Bogu, pokazivao je pred cijelim svijetom svoju vlastitu veličinu. Ali Herod je želio da osim toga jasno pokaže gdje je ležala vrhovna vlast. Zbog toga je naložio da se iznad velikih ulaznih vrata postavi zlatni orao, koji je simbolizirao moć Rima. Malo je stvari koje bi mogle biti više ponižavajuće za Židove od toga da moraju proći ispod imperijalnog orla da bi ušli u kuću Božju. Juda i Matija, dva ugledna učitelja zakona, vjerojatno farizeji, potakli su svoje učenike da ga dograbe i sruše. Herod je brzo djelovao. Uhitio je četrdeset mladića, počinitelja djela, zajedno s njihovim učiteljima, i naredio da budu živi spaljeni. Zločin se pamtio i komerirao i poslije Herodove smrti, pa je pored ulaza u hram održavano oplakivanje četrdeset i dva mučenika. Isus je vjerojatno čuo, kad bi se približio hramu u Jeruzalemu, kako se o njima govori.

Kad je Herod umro, provalio je bijes zatomljivan kroz mnoge godine i došlo je do nemira i ustanaka u raznim dijelovima Palestine. U Jerihonu, jedan od njegovih robova, koji se zvao Šimun, iskoristio je konfuziju trenutka, pa je, okruživši se skupinom od nekoliko ljudi, opljačkao kraljevsku palaču i zapalio je. Vjerojatno se tih istih dana dogodilo da se pastir Atronges suprotstavio, u blizini Emausa, Herodovim vojnicima koji su prenosili žito i oružje. Najozbiljnija epizoda dogodila se u Sefori, gdje se jedan sin Ezekije, ranijeg vođe razbojnika, koji se zvao Juda, stavio na čelo jedne skupine očajnih ljudi, zauzeo grad i opljačkao kraljevsku palaču, došavši tako u posjed oružja i trgovačke robe koja je tamo bila pohranjena.

Reagiranje Rima nije trebalo dugo čekati. Kvintilio Varo, guverner Sirije, stavio je pod svoju komandu dvije legije, kompletirao ih sa četiri puka konjice, regrutirao i druge pomoćne trupe vazala sa tog područja – ne manje od dvadeset tisuća ljudi ukupno – i uputio se prema Palestini da zemlju dovede pod kontrolu. Varo je marširao pravo prema Jeruzalemu i njegovoj okolici, da bi zagospodario glavnim gradom i spriječio bilo kakav pokušaj opkoljavanja. Njegove akcije bile su razorne, poslao je u roblje veliki broj Židova, a najžešće pobunjenike je bez milosti dao razapeti na križ.

Josip Flavije kaže da ih je ukupno bilo oko dvije tisuće. U međuvremenu, poslao je Gaja u Galileju, da uguši glavno žarište pobune. Ovaj je to učinio na brutalan način, ne nailazeći gotovo ni na kakav otpor. Zauzeo je grad Seforu i zapalio ga. Zatim je zastrašio seljake paleći nekoliko sela u okolini i odveo sa sobom veliki broj stanovnika tog kraja u roblje.

Isus je imao u to vrijeme tri ili četiri godine i živio je u selu Nazaretu, koje se nalazi samo pet kilometara od Sefore. Ne znamo ništa o tome što je mogla doživjeti njegova porodica. Možemo biti sigurni da je brutalna intervencija Rima zapamćena za dugo vrijeme. Ove se stvari ne zaboravljaju lako među seljacima malih sela. Veoma je vjerojatno da je Isus uzdrhtala srca slušao još u djetinjstvu o ovim stvarima. Znao je vrlo dobro o čemu govori kad je kasnije opisivao Rimljane kao šefove nacija koji vladaju narodima kao apsolutni gospodari i ugnjetavaju ih zahvaljujući svojoj moći.

Nakon smrti Heroda u 4. godini prije Krista situacija se nije puno izmijenila. Njegovi sinovi osporili su testament svog oca, pa je August definitivno riješio pitanje nasljeđa na svoj način: Arhelaj će ostati u Idumeji, Judeji i Samariji; Antipa će vladati u Galileji i Pereji, regiji koja se prostire istočno od Jordana; Filipu je data Galaunitida, Traconitida i Auranitida, pitome i slabo naseljene zemlje prema sjeveru i istoku od Galileje. Nitko od njih nije imenovan kraljem. Konkretno, Antipa je dobio naslov tetrarha, to jest suverena jedne četvrtine kraljevstva Heroda Velikog.

Antipa je vladao Galilejom od 4. godine prije Krista do 30. godine poslije Krista, kada ga je imperator smjenio i poslao da svoje dane okonča kao prognanik u Galiji. Isus je bio njegov podanik kroz cijeli svoj život. Obrazovan u Rimu, ponašao se na način svojstven tetrarhu, carevom vazalu. Moguće je vidjeti u njemu neke crte koje su bile karakteristične za njegova oca. Vladao je dugi niz godina, kao i on; htio je također izgraditi svoju malu zemlju, pa je podigao uz Galilejsko jezero glavni grad Tiberijadu, neku vrstu minijaturne Cezareje, koju je Herod podigao na obalama Mediterana; idući stopama svog oca, nije krzmao da ukloni kritke koje mu je iz pustinje upućivao prorok zvan Ivan Krstitelj, naređujući bez milosti njegovo pogubljenje. Isus se vjerojatno nikad nije osjećao sigurnim u njegovoj zemlji.


Views: 208 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz