Religiozni ambijent - 9 July 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Sunday
2016-12-04
2:16 PM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 9 » Religiozni ambijent
10:06 AM
Religiozni ambijent

Religiozni ambijent


Galileja nije bila Judeja. Sveti grad Jeruzalem je bio daleko. U tom selu, izgubljenom među planinama, vjerski život nije se kretao oko hrama i njegovih žrtvenika. U Nazaret nisu dolazili veliki učitelji zakona. Sami su stanovnici nastojali očuvati vjeru u svojim domovima i na vjerskim okupljanjima u subotu. Bila je to vjera prilično konzervativnog i elementarnog karaktera, vjerojatno malo podložna kompliciranijim tradicijama, ali duboko ukorijenjena u njihovim srcima. Što ih je moglo utješiti u njihovim tvrdim životima seljaka osim vjere u svog Boga?

Iz Nazareta Isus nije mogao izbliže upoznati pluralizam koji je živio među Židovima u to vrijeme. Samo na slučajan i nejasan način mogao je čuti kako se govori o jeruzalemskim saducejima, o raznim skupinama farizeja, o monasima u Qumranu ili terapeutima u Aleksandriji. Njegova se vjera alimentirala vjerskim iskustvu koje se doživljavalo u jednostavnom puku galilejskih sela. Nije teško ocrtati osnovna obilježja ove religije. Stanovnici Nazareta, kao i svi Židovi svoga vremena, ispovijedali su dva puta dnevno svoju vjeru u samo jednog Boga, stvoritelja svijeta i spasitelja Izraela. U židovskoj kući, to je bilo prvo što se činilo ujutro i posljednje uvečer. To baš i nije bio pravi credo koji bi se recitirao, već emotivna molitva koja je pozivala vjerujućeg Židova da živi u ljubavi sa svojim Bogom, kao sa svojim jedinim gospodarom: Čuj Izraele, Gospodin, naš Bog, jedini je Gospodin. Ljubit ćeš Gospodina, svog Boga, svim svojim srcem, svom svojom dušom, svim svojim snagama. Ove riječi, ponavljane svakog dana nakon ustajanja i prije lijeganja, usjekle su se veoma duboko u Isusovo srce. Kasnije će to reći ljudima: Ova molita koju izgovaramo svakog dana podsjeća nas na ono što je u našoj vjeri najvažnije: živimo u potpunoj ljubavi prema Bogu.

Unatoč tome što su živjeli u tom siromašnom selu, stanovnici Nazareta bili su svijesni da pripadaju narodu kojega Bog puno voli. Sve nacije stvarale su paktove i saveze između sebe, da bi se obranile od neprijatelja, ali je židovski narod živio u jednom drugom, originalnom i iznenađujućem savezu. Između ovog jedinog Boga i Izraela postojao je veoma poseban odnos. On je izabrao ovaj mali i nezaštićeni narod kao nešto svoje i ustanovio s njim savez: Gospodin je bio njegov Bog zaštitnik, a Izrael Božji narod. Biti Izraelcem značilo je pripadati ovom izabanom narodu. Isus je to znao. Ispunjavajući ono što je bilo propisano zakonom, njegov ga je otac Josip obrezao osam dana od njegova rođenja. Ritual se obavio vjerojatno jednog jutra u dvorištu porodične kuće. Takav je bio običaj u malim naseljima. Obredom obrezivanja Isus je bio prihvaćen od svog oca kao sin, ali je u isto vrijeme bio primljen u zajednicu Saveza.

Židovi su živjeli ponosni što mogu računati sa Torom. Sam Yahve je svom narodu poklonio zakon, gdje je otkriveno sve što je morao ispuniti da bi vjerno odgovorio svom Bogu. Nitko o tome nije raspravljao. Nitko to nije smatrao teškim teretom, već poklonom koji im je pomagao da žive životom dostojnim svog Saveza s Bogom. U Nazaretu, kao i bilo kojem židovskom selu, cijeli je život protjecao unutar svetih uputa ovog zakona. Iz dana u dan, Isus je učio živjeti prema velikim zapovjedima sa Sinaja. Njegovi roditelji su ga, osim toga, učili ritualnim propisima i društvenim i porodičnim običajima koje je propisivao zakon. Tora je sve prožimala. Bila je znak identiteta Izraela. Ono što je razlikovalo Židove od drugih naroda. Isus nije nikada prezreo zakon, ali će jednog dana učiti kako živjeti s njim na jedan novi način, slušajući do dna srce Boga Oca, koji želi kraljevati među svojim sinovima i kćerima, tražeći za sve dostojan i sretan život.

U Nazaretu nije bilo nikakvog hrama. Stranci su ostajali presenećeni kad bi ustanovili da Židovi nisu gradili hramove, niti su gajili kult slika božjih. Postojalo je samo jedno mjesto na zemlji gdje se njihov Bog mogao štovati: sveti hram u Jeruzalemu. Tamo je stanovao Bog Saveza, usred svog naroda, na nevidljiv i misteriozan način. Tamo su hodočastili stanovnici Nazareta, kao i svi Židovi svijeta, da bi slavili svog Boga. Tamo su se svečano proslavljali židovski blagdani. Tamo se podnosila žrtva za grijehe cijelog naroda na svečanosti pokajanja. Hram je za Židove bio srce svijeta. U Nazaretu su to znali. Zbog toga su, za vrijeme molitve, okretali svoj pogled prema Jeruzalemu. Isus je vjerojatno naučio moliti tako. Kasnije, međutim, ljudi će ga vidjeti kako se moli dižući oči prema nebu, prema jednom starom običaju koji se još uvijek poštuje kod psalama. Za Isusa Bog je Otac neba. Nije vezan ni za kakvo sveto mjesto. Ne pripada jednom narodu ili nekoj konkretnoj rasi. Nije svojina ni jedne religije. Bog pripada svima.

U subotu, Nazaret bi se preobrazio. Nitko nije ranio zorom. Ljudi nisu izlazili na polje. Žene nisu pekle kruh. Svaki rad bi bio prekinut. Subota je bila dan odmora za cijelu porodicu. Svi su je s veseljem očekivali. Za te ljude bio je to pravi blagdan, koji je protjecao oko domaćeg ognjišta, a imao je jedan svoj veoma prijatan trenutak za domaćim ručkom, koji je uvijek bio bolji i obilatiji nego tijekom ostatka nedjelje. Subota je bila još jedno bitno obilježje židovskog idetiteta. Poganski narodi, koji nisu znali za sedmični odmor, ostajali su iznenađeni ovom svečanošću, koju su Židovi poštovali kao znak svog izbora. Profanirati subotu značilo je prezreti izbor i savez.

Apsolutni odmor za sve, mirno susretanje sa članovima porodice i susjedima i okupljanje u sinagogi omogućavalo je cijelom narodu da doživi iskustvo obnavljanja. Subota je doživljavana kao predah koji Bog voli, jer se nakon stvaranja neba i zemlje i sam odmorio i uzeo predah sedmog dana. Bez obveze da slijede mučni ritam dnevnog rada, toga su se dana osjećali slobodnijima, mogli su se podsjećati da ih je Bog oslobodio iz ropstva kako bi uživali u svojoj vlastitoj zemlji. U Nazaretu sigurno nisu puno marili za diskusije koje su vodili pismoznanci oko poslova koji su u subotu zabranjeni. Isto tako nisu mogli puno znati o strogosti sa kojom su eseni poštovali sedmični odmor. Za ljude na selu subota je bila Božji blagoslov. Isus je to jako dobro znao. Kad su ga kasnije kritizirali zbog slobode sa kojom je liječio bolesne u subotu, branio se jednom lapidarnom rečenicom: Subota je načinjena zbog ljubavi prema čovjeku, a ne čovjek zbog ljubavi prema suboti. Koji je dan bolji od subote da se ljudi osobode svojih patnji i bolesti?

U subotu ujutro svi bi se stanovnici skupili u seoskoj sinagogi radi zajeničke molitve. Bo je to najvažniji čin dana. Bez sumnje, nazaretska sinagoga je bila veoma skromna. Možda neka jednostavna kuća koja je služila ne samo kao mjesto molitve, nego i za razgovor o pitanjima od zajedničkog interesa za cijelo selo, radovima koje je trebalo zajednički obaviti, pomoći koju je trebalo pružiti ljudima u nuždi. Skupovima u subotubili su nazočni gotovo svi, premda žene nisu bile obavezne doći. Susret je počinjao s nekom molitvom, kao što je Shema Izrael ili neki blagoslov. Potom se čitao neki dio iz Petoknjižja, iza kojeg je slijedio ponekad neki tekst iz proroka. Cijelo je selo moglo čuti Riječ Božju, muškarci, žene i djeca. Ovaj vjerski običaj, koji je toliko iznenađivao strance, omogućavao je Židovima da ojačaju svoju vjeru izravno na pravom izvoru. Pa ipak, mali je bio broj onih koji su mogli razumjeti hebrejski tekst iz Svetih spisa. Zbog toga bi neki prevoditelj prevodio i parafrazirao tekst na aramejskom. Poslije je počinjala propovijed u kojoj bi riječ mogao uzeti bilo koji odrasli muškarac. Biblija koju je narod u selu imao u glavi nije bila hebrejski tekst koji mi danas poznajemo, već ovaj aramejski prijevod koji je subotu za subotom slušao u sinagogi. Koliko možemo vidjeti, Isus je o tome vodio računa kad je govorio narodu.

Kad bi prošla subota, cijeli se svijet ponovno vraćao svom radu. Teški i monotoni život svakodnevice prekidao se samo zbog vjerske svečanosti ili svadbe, koja je bez sumnje bila svečano iskustvo koje su ljudi sa sela najviše koristili. Svadba je bila živa porodična i narodna svečanost. Najbolja. Kroz nekoliko dana članovi porodice i prijatelji pratili su mladence jedući i pijući s njima, plešući svadbene plesove i pjevajući ljubavne pjesme. Isus je sigurno bio nazočan na više nego jednoj jer je njegova porodica bila brojna. Kako izgleda, uživao je u pratnji mladenaca tijekom ovih svečanih dana i volio je jesti, pjevati i plesati. Kad su kasnije optužili njegove učenike da ne žive strogim životom u stilu Ivanovih učenika, Isus ih je branio na iznenađujući način. Objasnio je jednostavno da uz njega život mora biti svečanost, nešto slično ovim svadbenim danima. Nema smisla proslavljati svadbu i odreći se jela i pića: Mogu li se možda gosti na svadbi uzdržavati od jela dok je mladoženja još s njima?

Vjerske svečanosti bile su kod svih veoma omiljene, ali ne znamo kako su ih slavili u malim selima stanovnici koji nisu hodočastili do Jeruzalema. Jesen je bila naročito svečano riejme. U rujnu se slavila svečanost nove godine (Rosh ha-shana). Deset dana kasnije dan ispaštanja (Yom Kippur), proslava koja se odvijala uglavnom unutar hrama, gdje su se podnosile posebne žrtve za grijehe naroda. Za šest dana slavila se mnogo veselija i popularnija svečaost, koja je trajala ovaj put sedam dana. Zvali su je svetkovinom šatora (Sukkot). Po svom podrijetlu, bila je to vjerojatno svečanost jematve, koja se slavila na polju, u malim pastirskim kućercima podignutim između vinograda. Tijekom svečanosti, koju su djeca iščekivala s posebnom radošću, porodice su živjele izvan kuće, u kolibama koje su ih podsjećale na pustinjske šatore, gdje su se sklanjali njihovi pretci kad ih je Bog spasio iz Egipta.

U proljeće se slavila velika svečanost Pashe (Pesah), koja je privlačila tisuće hodočasnika Židova iz cijelog svijeta. Uveče prvog dana klalo se pashalno jagnje, a s padom noći svaka se porodica okupljala da bi sudjelovala u emotivnoj večeri, kojom se komemoriralo oslobođenje židovskog naroda iz ropstva u Egiptu. Fešta je trajala sedam dana, u ozračju radosti i ponosa na pripadnost izabranom narodu, ali i napete nade da će opet vratiti slobodu koju su izgubili pod jarmom rimskog imperatora. Pedeset dana poslije, pred ljeto, slavila se svečanost Duhova ili proslava žetve. U Isusovo vrijeme bila je praćena podsjećanjem na Savez i darivanje zakona na Sinaju.

Isusova vjera je rasla u ovom religioznom ozračju svoga sela, na subotnjima okupljanjima i na velikim svečanostima Izraela, ali i nadasve u krilu porodice, gdje se mogao ohrabriti vjerom svojih roditelja, upoznati duboki smisao tradicija i naučiti kako se moliti Bogu. Imena njegovih roditelja i braće, sva ukorijenjena u povijesti Izraela, navode na pomisao da je Isus odrastao u duboko religioznoj židovskoj obitelji. Tijekom prvih godina, njegova majka i žene iz porodičnog kruga bile su te koje su imale najtješnji kontakt s njim i koje su ga mogle najbolje uvesti u vjeru njegova naroda. Kasnije je sigurno Josip preuzeo brigu ne samo da ga nauči poslu, nego i da ga uklopi u život odraslih ljudi, vjernih Savezu s Bogom.

Isus je još kao dijete naučio moliti se Bogu. Pobožni Židovi znali su moliti ne samo pri liturgiji u sinagogi i kod usrdnih molbi koje su bile propisane za trenutak ustajanja i lijeganja u krevet. U bilo kojem trenutku dana dizali su svoje srce prema Bogu slaveći ga jednom tipično židovskom molitvom koja se zove blagoslov (beraka). Ove molitve počinju uzvikom divljenja: Beruk ata Adonai! (Blagoslovljen budi Gospodine), poslije čega slijedi motiv koji je izazvao korak zahvaljivanja. Za jednog Izraelca, sve može biti motiv za blagoslivanje Boga: buđenje i dočekivanje noći, toplina koja pogoduje tlu ili proljetne kiše, rađanje djeteta ili žetva na polju, dar života ili dobivanje plodova obećane zemlje. Isus je još kao dijete udisao ovu vjeru prožetu djelovanjem i slavljenjem Boga. Jedan stari kršćanski izvor sačuvao je blagoslov koji je izbio spontano iz njegova srca, kad je vidio kako su njegovu poruku prihvatili mali: Blagosivam te Oče, Gospodaru neba i zemlje, jer si sakrio ove stvari od mudrih i pametnih i otkrio ih malima.


Views: 203 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz