Mirko Golubić
Godine 49. Sastao se sabor u Jeruzalemu. Povod za sazivanje sabora bilo je prepiranje koje je nastalo u crkvi u Antiohiji kada su u nju stigli neki agitatori iz Jeruzalema i počeli uvjeravati braću: „Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti.“ (Djela 15,1)
„Kad između njih te Pavla i Barnabe nasta prepirka i raspra nemalena, odrediše da Pavao i Barnaba i još neki drugi između njih uzađu u Jeruzalem k apostolima i starješinama poradi tog pitanja.“ (Djela 15,2) Mnogi od tih starješina su ranije pripadali farizejskoj grani judaizma. Ovi su izjavili: „Treba ih obrezati i zapovjediti im da opslužuju Zakon Mojsijev.“ (Djela 15,5) Ovo je izazvalo „duge raspre“ (Djela 15,7). U diskusiji koja je nastala uzeli su riječ Petar, Pavao i Barnaba. Petar je iznio svoje iskustvo u pogledu obraćenja rimskog kapetana Kornelija. Istaknuo je na osnovi otkrivenja koje mu je bilo dano da Bog ne pravi razlike između Židova i neznabožaca, i da se svi spašavamo milošću Gospoda Isusa (Djela 15,7 -11). Pavao i Barnaba su izvijestili kako je Bog njihov rad posvjedočio čudima (Djela 15,12). Najposlije je riječ uzeo Jakov, koji je predsjedavao saboru. On je predložio da se kršćani koji su se obratili iz neznaboštva oslobode od obrezivanja, koje je znak pripadanja hebrejskoj naciji, ali da im se napomene da se „uzdržavaju od mesa okaljana idolima, od bludništva, od udavljenoga i od krvi. Ta Mojsije od pradavnih naraštaja ima po gradovima propovjednike koji ga u sinagogama svake subote čitaju.“ (Djela 15,20.21)
Jakovljev je prijedlog bio prihvaćen i formuliran u obliku zaključka koji je glasio: „Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta osim onoga što je potrebno: uzdržavati se od mesa žrtvovana idolima, od krvi, od udavljenoga i od bludništva. Budete li se toga držali, dobro ćete učiniti.“ (Djela 15,29) Pavao, Barnaba, Juda i Sila ponijeli su ovaj zaključak u obliku pisma braći u Antiohiji.
Ovdje moramo naglasiti da se ovaj zaključak odnosio samo na obraćene iz neznaboštva – upućen je bio „braći iz poganstva po Antiohiji, Siriji i Ciliciji“ (Djela 15,23). Nikakva novina nije bila usvojena koja bi se ticala kršćana židovskog porijekla. Oni su i nadalje obrezivali svoju djecu.
Među kršćanima židovskog porijekla bilo je i takvih koji se nisu mirili sa zaključcima Jeruzalemskog sabora. Oni su tvrdili da nitko ne može biti dobar kršćanin ako najprije ne postane Židov, to jest ako ne bude obrezan. Takvi su zadavali mnogo muke apostolu Pavlu koji je dosljedno primjenjivao zaključak Jeruzalemskog sabora, što se vidi naročito iz njegove poslanice Galaćanima među kojima su ovi ekstremni kršćani židovskog porijekla imali dosta uspjeha. Apostol Pavao piše Galaćanima koji su se pod utjecajem ovih ekstremnih kršćana počeli kolebati u vjeri: „Prekinuli ste s Kristom vi koji se u Zakonu mislite opravdati; iz milosti ste ispali. Jer mi po Duhu iz vjere očekujemo pravednost, nadu svoju. Uistinu, u Kristu Isusu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego – vjera ljubavlju djelotvorna.“ (Galaćanima 5,4-6)
Pavlov stav u pogledu obrezanja je uvijek bio dosljedan: „Obrezanje nije ništa i neobrezanje nije ništa, nego – držanje Božjih zapovijedi.“ (1. Korinćanima 7,19) Pavao ne smatra obrezanje više potrebnim, jer duhovni Izrael je sastavljen od obraćenih Židova i obraćenih pogana putem vjere u Krista i poslušnosti Božjim zapovijedima. To više nije tjelesni Izrael u koji se ulazilo obrezivanjem, već duhovni Izrael, u koji se ulazi preporođenjem riječju Božjom i Duhom Svetim, kojega je simbol krštenje.
Čak skoro deset godina nakon održanog sabora u Jeruzalemu Pavlu se predbacivalo od strane nekih ekstremnih kršćana židovskog porijekla da protivno zaključku Jeruzalemskog sabora nastoji zaključak o neobrezivanju primijeniti i na Židove koji žive među neznabošcima, a žele postati kršćani. Nakon što se Pavao 58. godine vratio u Jeruzalem sa svog trećeg misionarskog putovanja, podnio je izvješće starješinama i braći. „Pošto su ga oni poslušali, dadoše slavu Bogu pa mu rekoše: »Vidiš, brate: deseci su tisuća Židova povjerovali i svi su revnitelji Zakona. A o tebi im je dojavljeno da sve Židove koji su među poganima upućuješ na otpad od Mojsija učeći ih da ne obrezuju djece i ne žive po običajima. Što dakle? Čut će svakako da si došao. Učini stoga što ti kažemo. U nas su četiri čovjeka koji imaju zavjet. Njih uzmi, s njima se zajedno posveti, plati za njih da se ošišaju pa će svi spoznati da nema ništa od onoga što im je o tebi dojavljeno, nego da si i ti na pravu putu i da opslužuješ Zakon. A što se tiče pogana koji povjerovaše – poslali smo što odlučismo: da se klone mesa žrtvovana idolima, krvi, udavljenoga i bludništva.“ (Djela 21,20-25)
„Zabrinutost vođe jeruzalemske crkve o širenju takvih glasina o Pavlu ( i to čak oko 58. godine poslije Krista) i njihov prijedlog Pavlu da ušutka te optužbe time što će sam izvršiti zavjet očišćenja u hramu (Djela 21,24), pokazuje koliko su duboko kršćani židovskog porijekla u Jeruzalemu bili vezani uz židovsku ustanovu kao što je obrezivanje.“ „U takvoj je okolini bilo praktično nemoguće promijeniti tisućugodišnju ustanovu kao što je subota koja je bila osobito cijenjena.“
Ne smijemo izgubiti iz vida da je kršćanstvo niklo iz korijena i stabla židovstva (Rimljanima 11,17-19). Prvi kršćani iz židovstva su smatrali da prihvaćanje Krista ne znači odbacivanje židovske vjere, već ostvarenje i ispunjenje mesijanskog očekivanja, koje je obogatilo njihov život novom dimenzijom. Proces odvajanja onoga što je bila „sjenka“ (krvne i beskrvne žrtve, obrezivanje i simbolički blagdani) od onoga što je bila realnost (Krist i poslušnost svim Božjim zapovijedima), privremenog od trajnog, bio je postepen proces i ne bez bola i teškoća.
O značenju Jeruzalemskog sabora piše poznati crkveni povjesničar Philip Schaff: „Jeruzalemski sabor je značio emancipiranje kršćana iz neznaboštva od obrezivanja i ceremonijalnog Zakona… Odsada judaističko učenje o potrebi obrezivanja da bi se postiglo spasenje smatralo se krivovjerjem, lažnim evanđeljem.“
Povjesničar Schaff kaže: „Status kršćana iz hebrejstva nije bio predmet raspravljanja, i zato u pogledu njih nije bila donijeta nikakva odluka.“ Apostoli koji su donijeli odluku o neobaveznosti obrezivanja napomenuli su uz to da nije potrebno dodavati neke detaljnije upute o načinu života vjernih budući da o tome dosta slušaju svake subote na bogoslužju iz Mojsijevih spisa (Djela 15,21).
Sa zaključcima sabora bili su dužni upoznati kršćane iz neznaboštva Pavao, Barnaba i dvojica braće iz Jeruzalema. Kuda god su prolazili, upoznavali su vjerne s odredbama sabora. „I kako su prolazili gradovima, predavali su im za opsluživanje odredbe koje su apostoli i starješine utvrdili u Jeruzalemu.“ (Djela 16,4)
