Žrtva svetog kralja - 13 December 2013 - Blog - UDARNA SNAGA ISTINE
 
Friday
2016-12-09
7:49 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2013 » December » 13 » Žrtva svetog kralja
8:30 AM
Žrtva svetog kralja
Žrtva svetog kralja
Evanđeoska priča ustvari je još jedna prerada već prije spomenute sveprisutne drevne drame i žrtve svetog kralja. Taj mit i obred bio je uobičajen diljem Sredoze-mlja, uključujući Grčku, Italiju, Malu Aziju, Levant i Egipat, kako i u navodno Isusovo vrijeme, tako i davno prije njega. Kao što smo prije vidjeli, priča je izvorno bila alegorija koja je predstavljala nebeska tijela i prirodne sile, ali je s vremenom degra-dirana tako da se odvija na Zemlji, sa solarnim junakom koji daje svoj život svijetu, a predstavlja ga stvarna tjelesna i krvna žrtva.
Drama o svetom kralju obred je žrtvenog jaganjca u kojem su zla ljudi prenesena na neku osobu ili životinju, npr. kozu, često kroz vikanje na tu osobu ili životinju kada ju se vodi ulicama.grijesi zajednice magično se prenose na osobu boga; ubijajući boga rješavamo se grijeha, a bog se vraća u život bez grijeha.
Dujardin nadalje opisuje tipičnu dramu o „žrtvenom bogu", koja je uključivala ili stvarnog kralja ili njegovu zamjenu, zločinca ili nešto treće:
Bog je pomazani kralj i veliki svećenik. On se sprovodi u procesiji, odjeven u grimizni plašt, noseći krunu, sa žezlom u ruci. Njega se obožava, zatim lišava svog znakovlja i odore, te bičuje; to bičevanje je značajka svih sličnih obreda. Ubijaju ga, a njegova krv prska se po glavama vjernika. Zatim se pribija na drvo ili križ. Žene oplakuju smrt svog boga ... To se događalo trećeg sata, odnosno u devet sati ujutro. U zalazak Sunca bog se skida s križa i sahranjuje, a preko groba se postavlja stijena. ... Mnoga žrtvovanja boga odvijala su se u proljeće, kao što je to, na primjer, smrt i uskrsnuće Atisa, a odgovarala su evanđeoskoj predaji koja smješta Isusovu Muku u vrijeme židovske Pashe.
Tijekom žrtvovanja može doći do lomljenja nogu svetog kralja, ali najviša žrtva , ona za otkupljenje grijeha ,traži savršenu žrtvu. Zbog toga je zapisano da je Isus pošteđen takvog sakaćenja tako da se „Sveto pismo može ispuniti." Ponekad se žrtva ubijala na način da joj se srce probadalo svetim kopljem, a ponekad bi se ranjavala kopljem i ostavljala da umre na Suncu. Često je bilo neophodno da žrtva bude dobrovoljna, iako protivna, kao što je to Isus. Ponekad se žrtvama, koje su također mogle biti ratni zarobljenici, davala omamljujuća droga kao npr. datura ili opijum, „ocat sa žuči" ili „vino sa začinima" koje je navodno nudeno Isusu.
Ta drama ujedno je služila kao obred plodnosti, a bog-kralj se smatrao bozanstvom vegetacije. Nakon njegove žrtve, njegova krv i meso se dijelilo, ponekad u kanibalističkoj euharistiji, a uglavnom se posipalo po žitnim poljima tako da obilno rode. Na nekim mjestima takva obredna praksa obavljala se godišnje ili čak i češće. Drugim riječima, to nikada nije bio jedinstveni povijesni događaj koji se odvio prije 2000 godina, već se odvijao na tisuće puta tijekom proteklih tisućljeća.
Legenda o dobrovoljnoj žrtvi koja se kroz muku božanskog sažaljenja utjelovljuje, a za spasenje svijeta prikazuje u ljudskom obliku i s ljudskim svojstvima, nije proizašla iz vjerovanja da se Bog samo jednom prikazao kao povijesna osoba. Ona ima korijene u pradavnim vremenima.
Drama svetog kralja u Levantu se odvijala tisućama godina prije kršćanskog doba. Frazer tumači:
Među Semitima Zapadne Azije kralj je ponekad, u vrijeme nacionalne opasnosti, žrtvovao svog vlastitog sina za spas svog naroda. Filon iz Biblosa u svom djelu o Židovima govori: „Postojao je drevni običaj da u doba krize i velike opasnosti vladar nekog grada ili nacije žrtvuje voljenog sina za dobrobit naroda, kao otkupninu koja se nudi osvetoljubivim demonima; a djeca tako ponuđena žrtvovala su se u mističnim obredima. Tako je Kron, koga su Feničani zvali Izrael, kralj koji je imao jednog sina koji se zvao Jeoud (na feničanskom jeziku Jeoud znači „jedini sin"), u ratno vrijeme, kada je zemlja bila u velikoj opasnosti od neprijatelja, odjenuo svog sina u kraljevsku odoru i žrtvovao ga na oltaru."obješeni ljudi u drevnom židovstvu bili su žrtve prinošene sunčanom ili kišnom bogu. Može se smatrati povijesnom činjenicom da je takva ljudska žrtva bila priznati dio hebrejske religije sve do Egzodusa. ... Vješanje se ne treba sagledavati u uskom smislu smrti davljenjem. Uobičajeni način „razapinjanja" bilo je vješanje o ručne zglobove.
U evanđeljima, dok planira Kristovu smrt, veliki svećenik Kaifa („stijena" ili ,,tlačitelj") govori gomili: „... bolje je ... da jedan čovjek umre za narod i da cijeli narod ne propadne", što se odnosi na obred žrtvenog jaganjca i dokazuje da je Kristova žrtva bila u svrhu otkupljenja, a ne kažnjavanja.
Views: 204 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  December 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz