Oslovljavanje sa vi nastalo je još u Rimskom carstvu, gde su se caru obraćali u drugom licu množine zato što je on, prema nekim tumačenjima, bio predstavnik celog naroda. Taj običaj se raširio i ustalio u feudalnoj Evropi, gde su sa vi počeli da se oslovljavaju ne samo vladari već i ostali predstavnici viših slojeva (M. Šipka, Zanimljiva gramatika). Ta govorna praksa se otud prenela i na naše područje, ali se znatno više utemeljila u gradskim sredinama nego u seoskim.

Upotreba zamenica ti ili vi društveno je određena i zavisi od situacije i odnosa među ljudima. Danas je prirodno da se prijatelji, rođaci, vršnjaci jedni drugima obraćaju sa ti, što pokazuje bliskost i ravnopravnost među njima. Oslovljavanje sa vi, međutim, upućuje na „društvenu i emocionalnu distancu komunikatora, na službeni odnos, bez bliskosti ili intimnosti, čak i na određenu rezervisanost jednih prema drugima“ (M. Šipka, Kultura govora). Treći slučaj je relacija vi – ti, koja se ostvaruje u odnosu između mlađeg i starijeg, podređenog i nadređenog, što sugeriše generacijsku ili društvenu nejednakost.

Oslovljavanje sa vi nije uvek izraz poštovanja i posebnog uvažavanja. Nekim ljudima persiramo iako ih ne cenimo i ne volimo, dok najveće poštovanje gajimo upravo prema onima s kojima smo na ti. Vernici najdublje poštovanje imaju prema bogu, ali mu kažu Hvala ti, Bože! (M. Šipka, Naš jezik XXXIX)

Upotreba ovih zamenica, lične i prisvojne, u množini odnosno jednini u obraćanju jednoj osobi ima ulogu da istakne prirodu odnosa među govornicima i da uputi na društveni status učesnika u komunikaciji. Izbor tih jezičkih sredstava je dakle društveno uslovljen i određen i izvan je gramatičkih principa, priručnici i gramatike ga ne uređuju, a pojava se naziva još i „gramatikom” društvenog statusa (Milorad Radovanović, Sociolingvistika).

Ono što se donekle tiče jezičke norme jeste pisanje velikog slova „iz poštovanja”. Pravopis (2010) zapravo samo konstatuje da je u službenim prepiskama uobičajena upotreba kurtoaznog V, te nema razloga da se ta praksa osporava. Pisanje velikog odnosno malog v se stoga ne propisuje normom, već zavisi od samostalne procene. U priručnicima se ipak ističe da je kurtuazno V opravdano samo kad se odnosi na jednu osobu. Ono pored toga ima funkciju i da napravi razliku između jednine i množine, pa bi iz tog razloga veliko V ponekad bilo i neophodno.
+++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

Jeste li s engleskim na ti ili na Vi?

Znate li koliko je izvornim govornicima engleskog, koji uče hrvatski, teško objasniti razliku između 'ti' i 'Vi'. Razlog tome je što u engleskom jeziku ta razlika ne postoji. Svi su jednostavno obraćamo s 'you'. Pokušavaju nam objasniti da se s 'Vi' obraćamo nekome tko je stariji od nas ili se s njime susrećemo u poslovnom svijetu. Međutim, što ako je kolega vaših godina? Što ako pričate s tetkom? Lako je ispasti nepristojan kad nemate usađenu tu razliku od malena. Nećete vjerovati, ali čak i nakon pretraživanja na Google-u, kao izvorni govornik engleskog, još uvijek se borim s persiranjem na hrvatskom. Na sreću, u engleskom, stvari su punoooo lakše.

Teacherica Ema Barbir dolazi iz Sydneya, Australija. 

​Već više od 12 godina uspješno predaje Callan metodu  i vodi našu školu engleskog Inicijativa u Splitu. U svojim blogovima redovito piše o greškama koje radimo i zamkama u koje upadamo kada govorimo engleski. Njezina objašnjenja gramatike nikoga ne ostavljaju zbunjenim. 

 

U engleskom nemamo različitu riječ za pojam 'Vi' (sa svima koristimo 'you'), no postoje neke sitne razlike u govoru, kojima ćete naglasiti kako se osobi obračate s potšovanjem. Ipak nije isto obračate li se kolegi s posla ili svojem šefu.  

Velika greška – 'You' s velikim 'Y'.

Nikako nemojte pisati 'You' ili 'Your' s velikim slovom ako nije na početku rečenice. Iako na hrvatskom se piše 'Vi' iz poštovanja, 'You' na engleskom nema te konotacije pa samo izgleda čudno. Vidjela sam bezbroj puta u pisanoj korespondenciji da Hrvati to rade, ali iako želite ispasti pristojniji, toga u engleskom nema. Rečenica 'Can You please send me the address?' je krivo napisano. Trebalo bi biti, 'Can you please send me the address?'

 
 

IZRAŽAVANJE

Istu misao možete izraziti na više načina. Uzmemo za primjer rečenicu, “Hoćeš li kavu?“. Drugačije bismo pristupili ovom pitanju ovisno o kome postavljamo pitanje.

Ako smo s nekim na ti: Do you want a coffee?

Ako smo s nekim na Vi: Would you like a coffee?

Drugi primjer zvuči dosta pristojnije od prve, a na vama je da odlučite znate li nekoga dovoljno dobro da možete koristiti prvi primjer. 'Do you want a coffee?' je sasvim ok ako pitate člana obitelji, prijatelja, kolegu s kim ste dobri... Ali ako ste konobar i izgovorite 'Do you want a coffee?' starijoj gospođi, pogledat će vas u šoku. Na engleskom, sve je stvar pristojnosti.

CAN vs COULD

Sljedeći primjer je 'Možeš/možete li mu reći da dođe?' Kad koristimo 'could you...', zvuči formalnije i pristojnije nego da kažete 'Can you...'.

Ako ste s nekim na ti:: Can you tell him to come at 9am?

Ako ste s nekim na Vi: Could you tell him to come at 9am, please?

 

CAN vs MAY

Kada tražite dozvolu, možete na dva načina. Na primjer, 'Mogu li otvoriti prozor?':

Ako ste s nekim na ti:: Can I open the window?

Ako ste s nekim na Vi: May I open the window?

TON

Sami ton govora je bitan kad želite pokazati malo više poštovanja prema nekome. Grublje pričamo s bratom nego kako bismo s kraljicom, to je tako u svim obiteljima J Tako da ako ste u nekoj formalnoj situaciji, s ljudima s kojim biste inače pristupili na 'Vi', glas će se prirodnije omekšati i nećete govoriti toliko glasno kako biste inače. Zlatno pravilo u Engleskoj je da što tiše pričate, to ste viša klasa J

'PLEASE'

Stalno morate govoriti 'please', barem puno više nego što se koristi na hrvatskom. Kad god pitate da vam netko nešto uradi, obavezno je ubaciti 'please'. Banalna rečenica kao 'Dat ćeš mi čašu vode' zvuči strašno bezobrazno ako ga tako prevedite – 'Give me a glass of water!'. Kao da je naredba. Ubacite please kad god pitati nekoga za nešto – 'Can I get a glass of water, please'.