Tuesday
2024-03-19
10:21 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Monoteizam »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Monoteizam

 
Reč priređivača

 
„Ako želite da shvatite savremeno doba“, govorio je Hans-Georg Gadamer, „čitajte knjige stare 2000 godina“. Teško da postoji oblast savremene kulture i politike na koje bi se reči ovog nemačkog filozofa tačnije odnosile od fenomena monoteističkih religija i društvene problematike koja je s njima u vezi.

Nastanak monoteizma se dugo posmatrao kao prirodni razvoj od naivnog politeizma ka savršenijoj formi jednoboštva, kao lako shvatljivi dijalektički obrazac razvitka i napretka. U istoriji se međutim, kako je govorio Mišel Fuko, „može govoriti o razvoju, ali ne obavezno i o progresu“. Stvari prosto mogu postati i lošije.

Za neke istoričare i proučavaoce religija, prelazak u monoteizam ne predstavlja apsolutni progres. Najistaknutiji među njima je Jan Asman (Jan Assmann), egiptolog sa Univerziteta u Hajldelbergu. Isključivost, netolerancija i nasilje istorijski nisu strani monoteizmu, a postavlja se pitanje u kojoj meri su mu imanentni.

Biblista Otmar Kel (Othmar Keel) sa Univerziteta u Frajburgu (Švajcarska) odgovara na optužbe za agresivnost i netoleranciju monoteizma, iznoseći da postoji i zrela forma monoteizma koja ne poziva ni na kakvo nasilje prema drugom i drugačijem.

Tekstovi uglednih profesora Jana Asmana i Otmara Kela su poznati primeri javne polemike o nasleđu monoteizma koja se vodi na nemačkom govornom području, i koju su intenzivirali događaji od 11. septembra 2001.

 

Cena monoteizma
Jan Asman

 
Ništa nije toliko temeljno promenilo zapadni svet, niti istočni, sve dokle islam dopire, kao što je to učinio prelaz iz politeizma u monoteizam koji se odigrao u antičko vreme. Iako je ovaj prelaz trajao vekovima, a možda i čitav milenijum, ako uzmemo u obzir period od egipatskog Ehnatona do Muhameda, tradicija ga pamti kao skok, kao objavu, kao revolucionarni prelom koji po radikalnosti nema premca. Karl Jaspers govori o „dobu osovine“ (Achsenzeit) u kojem je „nastao čovek s kojim i danas živimo“. Njemu je bila važnija istovremenost od sadržajnog određenja takvih preloma, čiju je pojavu primetio oko 500. godine p.n.e, kako na Istoku, tako i na Zapadu. Ali važnije od hronologije je stvar o kojoj je reč: uvođenje nove religije, a sa njom i nastajanje novog čoveka.

Nova religija oblikuje novog čoveka jer ona više nije, kao stare religije, stvar kulta i slike sveta, već ona želi da temeljno reguliše celokupan način života. Ovde više nije reč o kultu, već o posvećivanju života. Mojsijevo ime ne pojavljuje se samo za objavu jednog Boga, koji ne trpi druge bogove pored sebe, zabranjuje slike, kažnjava zloupotrebu svog imena i podstiče posvećivanje subote, već je on pre svega zakonodavac, utemeljitelj halakhe, odnosno do detalja uređenog metodičkog načina života, koji leži u osnovi individualne biografije poput scenarija i od pojedinca traži da ga on u svom životu poštuje. Tamo gde religija istupa iz svog nekadašnjeg kultnog okvira i postaje stvar sveobuhvatne normativnosti koja oblikuje, i pre svega preoblikuje društveni i lični život, tamo otkucava čas Jednog Boga.


Pismo i način života

Čini se da je aspekt pisma najkonkretnije i najopipljivije obeležje Novog. Bez pisma se po svemu sudeći nikada ne bi mogao napraviti korak u novu formu religije koja utemeljuje život. Pismenost kojom se religija služi da bi oblikovala i preoblikovala celokupan način života, svakako spada u posebnu vrstu. Ona deluje poput propisa koji se mora slediti: ko je ne proučava i ne sledi, ogrešiće se. To je nešto posve novo u istoriji ne samo religije, već i kulture pisma; obe ove inovacije zavisne su jedna od druge i uslovljavaju jedna drugu. Edikti i pravni spisi staroegipatskih i vavilonskih kultura uvek uređuju samo pojedinačne stvari. Uz to, moć njihovog važenja nije ležala u pismu kao takvom, već kod kralja. Pisani zakon se mora oteloviti u liku kralja, kako bi stekao performativno važenje, kako bi „stupio na snagu“. U jevrejskoj Tori se taj odnos između pisma i života preokreće. Zakon važi jer je napisan. Pismo ne obaveštava kako pravo treba da bude izrečeno – ono govori pravo, i ovaj performativni zahtev ne zaustavlja se kod prava, nego u svakoj rečenici zahteva autoritativna i normativna obavezivanja za svaki aspekt života.

Tu formu pismenosti na višem stepenu nazivamo kanon. Princip kanona se izražava u Petoj knjizi Mojsijevoj u dva obrasca. Kao prvo, pismo je zatvoreno, ništa se ne sme dodati, ništa se ne sme oduzeti, ništa se ne sme promeniti. Drugo: pismo se mora dan i noć izučavati, o njemu s drugima raspravljati, deci posebno preporučivati, biblijskim jezikom: „u srce upisati“. Pojedinac ga mora u izvesnom smislu uteloviti da bi mogao da ga ispoljava u svom načinu življenja. Zahteva se život prema pismu, ili kako to kaže Tomas Man: „život u citatima“. Za svaku životnu situaciju, za svaku životnu odluku trebalo bi naći pravu reč iz pisma. Život je ispunjavanje pisma. Performativna pismenost i zahtev za polaganje temelja individualnom vođenju života su zajednički svim monoteističkim religijama, isto kao što je i kanon svetih spisa u kojima su zapisane osnove tih životnih pravila kao zahtevi koje Bog pred nas postavlja.

Ali nova religija ne stvara samo novog čoveka, već i novi oblik zajednice. Objavom jednog Boga nastaje novi narod: izabrani narod, hrišćanska crkva, uma (umma) verujućih muslimana. Jevrej, hrišćanin, musliman i drugi pojmovi religiozno definisanog identiteta i pripadnosti takođe su novi, kao i vera u jednog jedinog Boga. U grčkoj antici neko nije bio Atinjanin jer je verovao u Atinu, već zato što je poticao iz Atine ili je dobio tamošnje građansko pravo. Oba nova aspekta, polaganje temelja individualnom načinu života (ono šta smo) i pripadnost zajednici (ono ko smo), neodvojivo su povezani.

Dinamika nove religije koja obrazuje grupe je ogromna i nastavlja se unutar religija. Jevrejstvo, hrišćanstvo i islam sadrže u sebi hiljade pravaca, sekti, redova, bratstava, pokreta, denominacija svih vrsta, koji streme čistijim i radikalnijim oblicima, koji žele da istaknu pravo religije u životu. Ta činjenica je u vezi s tim da se zahtevi religije koja oblikuje život nikada ne institucionalizuju i ne ustaljuju u većoj meri bez kompromisa. Otuda uvek dolazi do razvodnjavanja i novih radikalizovanja. Čitava ova dinamika strana je takozvanim paganskim religijama.


Preobraćanje

U ovaj kontekst spadaju dva fenomena koja su bila nezamisliva u starijim religijama: preobraćanje („konverzija“) i mučeništvo. Pod preobraćenjem podrazumevam radikalni preobražaj načina života i radikalni oblik pokajanja. Naravno da svuda i odvajkada postoje odgovarajuće reakcije stida, pokajanja i ispaštanja. Čovek svuda greši, i nakon toga oseća poriv da okaje grehe. Ne govorim o tome. Govorim o egzistencijalnom preokretu na osnovu internalizovanja grešnosti, prolaznosti, udaljenosti od Boga u dosadašnjem životu. U tekstovima poput 51. psalma, izražava se novi životni osećaj koji ima veze sa novim, monoteističkim pojmom Boga. U isticanju ovog novog odnosa prema Bogu, „Ja“ koje se iskazuje u Psalmima, predstavlja najvažniju arenu u kojoj se Bog obraća svetu, arenu njegovog kažnjavajućeg i isceljujućeg, i konačno oslobađajućeg delovanja.

Ono što se teološki može opisati kao istupanje Boga iz sveta bogova u usamljenost i jedinstvenost transcendentnosti, u antropološkoj perspektivi se može sagledati kao novi, viši oblik subjektivnosti. Ova nova subjektivnost nalazi najčistiji i najjači izraz u osećaju pokajanja. Čini se da uobičajene religije ne poznaju ovo osećanje. I preobraćanje i pokajanje zahtevaju negativnu samospoznaju – samo onaj ko spozna svoj dosadašnji život kao pogrešan, ili svoje dosadašnje delanje kao grešno, sposoban je za preobražaj. Pokajanje i preobraćanje su drame koje se odigravaju na unutrašnjoj bini i pogađaju unutrašnjeg čoveka. Nameće se i pretpostavka da se ova unutrašnja bina, koja sad postaje pozornica takvih egzistencijalnih promena, istovremeno razvija u vezi sa monoteističkim preokretom u Izraelu. Krivica se tu pojavljuje kao generator individualnosti i subjektivnosti. U krivici se Ja doživljava kao protagonista drame o Bogu i čoveku.

Želim konačno da ukažem na fenomen mučeništva (martyrium) u kom vidim takođe jasan potpis novog čoveka, koji se obrazovao na horizontu prelaska u monoteizam. Mučeništvo znači „umreti za zakon“, ono je krajnja forma života u Zakonu i prema Zakonu, odraz internalizovanog pisma koje je postalo „scenario“ za vođenje života. Jevrejski izraz za to glasi „quiddush ha-shem“: „posvećivanje imena (Božjeg)“, što odgovara prvoj molbi u hrišćanskom „Očenašu“. Hrišćanski izraz martyrion potiče od martys, „svedok“. Mučenik svedoči o nadmoćnoj stvarnosti Božijoj, naspram koje je smrt, kao prolazan događaj ovog prolaznog sveta, manje bitna. Jevrejski rečeno, mučenik svedoči o nadolazećem svetu koji se naziva ha-olam habbah, čiji je on građanin i kao takav svojevoljno napušta ovaj svet.

Mučeništvo se razvija kao ekstremni oblik načina života koji se upravlja zakonima, istovremeno sa judaističkim izgrađivanjem verovanja u onostrano, dakle kasno – u 2. veku p.n.e. Poznato je da je vera u onostrano i u život posle smrti jedna od spornih tačaka između Sadukeja, koji su odbacili ovo verovanje, i Fariseja. Ovi poslednji su prevagnuli u rabinskom judaizmu. Izraz olam-ha bah ukazuje na „dolazeći svet“, a u isti mah i na apokalipsu koja se istovremeno razvija u jevrejstvu. Odbrojani su dani ovog sveta u kom preovladavaju nepravda i tlačenje, znaci vremena nagoveštavaju propast i novi početak, upravo se u najgorim jadima pojavljuje zora novog sveta – u takvim rečenicama se jasno prepoznaje izvesno apokaliptično životno osećanje, koje u tadašnje vreme nije pokretalo samo Jevreje, već i najšire krugove od Irana, do Egipta i Rima.


Apsolutna posvećenost

Apokalipsa i tlačenje idu ruku pod ruku, u slučaju svakog od njih je reč o formi religioznog otpora, a do mučeništva naravno može doći samo u situacijama ekstremno nasilnog progona. Ovde dotičemo tačku o kojoj se danas naročito žučno raspravlja: pitanje mogućeg odnosa između monoteizma i nasilja. Da li nasilje i netolerancija spadaju u inovacije koje su dospele na ovaj svet tek s novom religijom? Može izgledati paradoksalno da se ovo vrelo gvožđe kuje upravo u vezi sa mučeništvom, tim najvišim izrazom pasivnosti i odbijanja nasilja, čistim trpljenjem nasilja. Pa ipak, mučeništvo i nasilje, umiranje i ubijanje za Boga, pripadaju jedno drugom. Oboje se pojavljuju istovremeno u okviru iste istorijske situacije na istorijskoj pozornici i oboje važe za izraz najviše posvećenosti Bogu, za koju je čovek sposoban.

Do takvih sticaja okolnosti došlo je 60-ih godina 2. veka p.n.e, kada je Seleukid Antioh IV Epifan izdao proglas „da svi budu jedan narod“, odnosno da u njegovom carstvu treba da vlada jedna kultura, što će reći jedno pravo i jedna religija. Njemu nije stalo do nasilnog tlačenja, već do uspostavljanja kulturnog jedinstva, i to u helenističkom smislu, dakle do potpune helenizacije istočnih naroda. Antioh je verovao da im time čini dobro delo. Ova mera postaje nasilna tek usled pobune koju je jevrejski vođa bande Juda Makavej izazvao, suprotstavljajući se tim nastojanjima. Njegova pobuna predstavlja prvi religiozno motivisani rat u svetskoj istoriji. Predočava na nam novu religiju s političkim posledicama. Ljudi u Makavejskom ustanku su se borili za zakon, za Boga. U tom smislu se po prvi put govori o mučenicima koji će rađe podneti najgoru smrt, nego da se poklone idolima ili jedu žrtveno meso.


Revnosnik

Makabejski ustanak se ne bori samo za zakon, on „revnuje“ za zakon. Ovaj pojam, hebrejski qana, jeste ključna reč za odnos monoteizma i nasilja. Za Boga se kaže da je „revnosni Bog“, koji do trećeg, četvrtog kolena kažnjava grehe očeva, koji nanosi udarce. Revnovati znači postupati silom, u slučaju nužde i ubiti, uništiti, istrebiti. Baš kao i Bog, i ljudi treba da revnuju za zakon. Stoga se u Ponovljenim zakonima u vezi sa Hananejima kaže: ne sklapaj ugovor sa njima i ne štedi ih. Uzor takvog revnosnog verovanja je sveštenik Fines, koji je prostrelio svog zemljaka Zamriju za vreme ljubavnog čina sa ljubavnicom Madijankom. Tu scenu je pred očima imao Juda Makavej. Naime, on se nije samo nasiljem branio od Antioha IV, već je ugasio život čitavih jevrejskih gradova koji su usvojili helenističku kulturu – mere koje podsećaju na talibane, a o kojima se u Makavejskim knjigama ne govori sa prezirom, već sa ponosom. U helenizovanim gradovima je sproveo kaznu „oštricom noža“.

Ova terminologija potiče iz ratnih zakona biblijske knjige Ponovljenih zakona (5. knjiga Mojsijeva). Sprovesti kaznu u jednom gradu znači ubiti sve „što ima daha“. Juda Makavej koristi ovo arhaično i fiktivno ratno pravo kao scenario za svoj gerilski rat: kako bi se pismo ispunilo – „ne smeš ih štedeti“. U tome se već izražava fundamentalistički stav. Grčki ekvivalenti za qanna, u smislu religiozno motivisanog zalaganja sopstvenog života, jesu zeloun i zelos, revnovanje i ljubomora (odatle potiče i reč ziloti), a arapski ekvivalent je, naravno, „džihad“.

Ne smemo zatvoriti oči pred činjenicom da su ubijanje i umiranje za Boga izrazi jedne iste netolerancije, to jest ubeđenja o nepremostivoj nepomirljivosti istine i stvarnosti, koje su zamislive tek na horizontu „mojsijevskog razlikovanja“ između pravog Boga i pogrešnih bogova, i na kraju između Boga i sveta. Kako ubijanje, tako i umiranje za Boga postoje samo u okviru nove religije koja nije stvar kulta, već načina života, koja pravi razliku i zahteva odluku. Ne smemo, međutim, praviti grešku smatrajući nužne uslove i dovoljnim, i pretpostavljati da nasilje i netolerancija postoje kao neizbežne posledice monoteizma. Zašto bi razlikovanje između istinitog i pogrešnog trebalo da bude nasilno? Ono to nije po sebi, ali nasilje i netolerancija se u neku ruku kriju u njemu u smislu mogućih posledica; reč je o implikacijama, o kojima razmišljamo i koje izbegavamo, a ne o neizbežnim posledicama, kojima se moramo baviti kao nečim neizbežnim. Ovo je cena monoteizma. Razlikovanje Boga i sveta nas je oslobodila tiranije datosti i otvorila nam perspektivu jedne druge stvarnosti, bez koje više ne bismo mogli da živimo. Nema dakle puta nazad u arhaičnu kompaktnost paganstva u kojoj je religija još uvek bila kult, u vladavinu unutarsvetskih božanstava. Postoji samo jedan put napred, u pravcu novog razumevanja monoteizma, koji ne poriče njegove tamne strane apologetski, nego o njemu kritički razmišlja.

Iz knjige Mojsijevsko razlikovanje ili cena monoteizma, 2003.

Prevela Kristina Došen

 

Monoteizam – božanska mrlja
Otmar Kel

 
Dogme postoje i bez pape. Gledište koje danas pod utiskom agresivnog islamizma često poprima dogmatske osobine, jeste ono o nadmoćnosti politeizma. Monoteizam važi za nešto negativno, politeizam, pak, za pozitivno.

Jedan od najjačih glasova u pozamašnom horu novovekovnih pristalica politeizma jeste glas američkog pisca Filipa Rota (1933). U nagrađenom romanu objavljenom 2000. pod nazivom „Ljudska mrlja“ (srp. prev. 2002) Rot piše: „Bogovi Grka su međusobno ratovali. Mrzili su. Ubijali. Imali seks. Njihov Zevs je sve vreme želeo samo da spava sa boginjama, smrtnicama, medvedicama – i to ne samo u svom uobičajenom obliku, nego i kao animalizovana projava sopstva, što stvar čini još uzbudljivijom (…) Ali ne jevrejski Bog, beskrajno sam, beskrajno skriven, koji monomanski instistira na tome da je jedan jedini Bog (…) i koji nema šta drugo da radi nego da razbija glavu zbog Jevreja. Takođe ni hrišćanski Bogočovek, sasvim lišen seksualnosti, ni njegova besporočna majka i sav taj greh i stid, što u nama izazivaju osećaj njihove krajnje otuđenosti. Umesto toga grčki Zevs, upleten u avanture, životan, snažne izražajanosti, hirovit, čulan, plodonosno oženjen s vlastitim bogatim životom, sve drugo do sam, sve drugo do skriven. Umesto toga božanska mrlja. Veličanstvena, stvarnosti odana religija.“

Rot uzdiže čoveka koji prihvata „božansku mrlju“, koji nema nikakve veze sa hrišćanskim naslednim grehom koji treba da se spere u krstionici. Ova fantazija o čistoći je za Rota grozna i bezumna. Božansko nije čistoća, nego mrlja. Rot se ovakvim odeljcima približava, iznenađujuće blizu, začetnicima francuske Nove desnice (Nouvelle Droite), kao što je recimo Alen de Benoa. Benoa optužuje monoteizam jer on ne dozvoljava da se vodi život bez priznanja krivice. Potom se ovo temeljno priznanje ljudske krivice pretvara u vrstu bolesti čije se izlečenje sastoji u tome da se postane pagan. Rot i De Benoa se s ovakvim razumevanjem prirode i stvarnosti užlebljuju, koliko god to zvučalo iznenađujuće, u tradiciju Markiza de Sada koji je svaku formu „sadizma“ opravdavao obrazloženjem da je priroda ta koja u čoveku rađa potrebu da se drugi muče, a jedini zamisliv greh bi bio protivljenje prirodi.


Priroda i Bog

Problem pri ovom pokušaju da se prirodi dâ za pravo, da se ona uzdigne do „Boga“ – deus sive natura (Bog ili priroda) – jeste u tome da čovek, otkako je čovek, nije više određen jasno definisanom prirodom nego što je određen barem isto toliko, onim što se nejasno zove „kultura“. Kultura je prirodu proširila u pravcu i dobrog i lošeg. Crkveni je otac Kliment Aleksandrijski oko 200. god. branio kult životinja u Egiptu kao bezazlen, uz argument da su životinjska božanstva Egipćana barem poslušna prirodi. Grčki bogovi su, s druge strane, delom obični kriminalci. Naravno da se može stati i iza kriminalaca kao sastavnog dela biodiverziteta. Markiz de Sad je to pokušao u svojoj „Julijinoj povesti“ pomoću imaginiranog „Društva prijatelja prestupa“. Potom je, međutim, imao velike muke da dâ nacrte statuta toga društva, koji bi sprečili da članovi njegovog društva sami ne postanu žrtve.

Ljudska priroda, čijem bi se nadahnuću moglo prepustiti bez ustezanja, odavno više ne postoji. Čovek se poziva na kulturu i, kada ga pri tom obuzme nelagoda, smatra da je na nju osuđen. Od nje se ne može rastati. Grčki svet bogova je prosto ogledalo ljudske prirode neograničene u pogledu zločinstva i vrline, ali ne više od toga. Biblijski monoteizam, pak, pokušava da ukaže na put kojim bi ljudi trebalo da se zapute. Ko označava cilj, svesno čini odstup, markira prestup i definiše „greh“. To može biti mučno, ali je neizbežno ukoliko ne želimo da poreknemo da je čovek na putu i da otuda mora da razmišlja o cilju. U tome leži problematika monoteizma.

Onoliko koliko je stara glorifikacija politeizma u zapadnoj Evropi, toliko je stara i kritika monoteizma. Šopenhauer u svojim „Parerga i paralipomena“ (1851) piše o „bezdušnosti i užasu“ religija u međusobnom ophođenju: „Ipak možda idem isuviše daleko kada kažem: sve religije. Jer, istini za volju, moram dodati da su nam ti fanatični užasi potekli iz tog načela, poznati još samo kod pristalica monoteističkih religija, dakle samo u jevrejstvu i u njegova dva ogranka – hrišćanstvu i islamu. (…) Netolerantnost je suštinska zapravo samo za monoteizam; jedan jedini Bog je po svojoj prirodi zavidan Bog, on ni jednom drugom ne dopušta da živi. Politeistički bogovi su, s druge strane, tolerantni po svojoj prirodi.“ Šopehaurova logika je pomalo čudna. Ko nema konkurenata, trebalo bi da je zavidan, a onaj ko ih ima puno – on nije? Zar Zevsova supruga Hera nije, sa svojom željom da ubije sve ljubavnice i ljubavnike svog muža, otelovljenje zavisti?

Rat ekstremnih islamista protiv nevernika je Šopenhaueru i njegovim istomišljenicima ipak dao dodatnu uverljivost. Egiptolog i kulturolog Jan Asman je među onim koji su najviše podstakli i sofisticirali intelektualnu raspravu o monoteizmu poslednjih godina. U knjizi „Mojsijevsko razlikovanje ili cena monoteizma“ (2003), Asman pod mojsijevskim razlikovanjem podrazumeva „razlikovanje između istinitog i lažnog u religiji, između istinitog Boga i lažnih bogova, istinitog učenja i pogrešnih, između… vere i nevere“.

Zašto su i u kojoj meri takva razlikovanja karakteristična za monoteizam? U boga sunca i meseca, u boginje ljubavi i plodnosti nije bilo potrebno verovati. Njihova snaga i delovanje su, da kažemo, bili evidentni. I onda kada je božanstvo meseca u različitim jezicima imalo različita imena, odmah je bilo jasno da je božanstvo koje se u Luksoru zvalo Hon, u Asuru Sin, u Atini Selena, a u Rimu Luna, jedno te isto božanstvo. Za razliku od mnogih politeističkih božanstava, vera se u jednog Boga nije mogla pozivati na iskustvo koje je svima bilo evidentno. Ona se osnivala na intuiciji pojedinaca, kojima se moralo verovati. Ali zašto je uopšte došlo do takvih intuicija i otkrovenja?

Potraga za božanskim iza pojavnih stvari bila je nužna i neizbežna, jer je božansko u vidljivim stvarima, odnosno kosmoteistički pogled, izgubilo na uverljivosti kod duhovne avangarde i nastala je potreba da se svet, koji se sve više poimao kao jedinstvo, dovede u vezu s jednim principom. Interesantno je da se ova nova potreba uočava otprilike u isto vreme, oko 7. i 8. veka p.n.e, od Kine do Grčke. U Joniji je tada, sa predsokratovcima, nastala grčka filozofija, u Iranu se pojavio Zaratustra, u Indiji Buda, a u Kini Konfučije. U istom periodu su u Jerusalimu prorok Jeremija i Jezekilj, autor Ponovljenih zakona (Peta knjiga Mojsijeva) i „Defteroisaija“, koji je najverovatnije stvarao u Vavilonu, formulisali jevrejski monoteizam.


Vreme osovine

Karl Jaspers je u „Istoriji filozofije“ izričito ukazao na važnost ovog „doba osovine“ i njega okarakterisao kao autentičnu interkulturnu vremensku prekretnicu, za razliku od one hrišćanske. Jaspers opisuje to vreme, odnosno njegove izuzetne forme, rečenicima kao što su: „Novina ovog perioda je pre svega u tome da je čovek svestan bića u celini, svog sopstva i svojih granica. (…) Time što svojom svešću shvata svoje granice, postavlja sebi najviše ciljeve (…) Čovek je bio u stanju da sebi iznutra suprotstavi čitav svet“.

Ova preispitivanja u duhovnom evroazijskom prostoru su naišla na različite pretpostavke u svakom od regiona i dovela do različitih rezultata. Ono što Jan Asman naziva mojsijevskim razlikovanjem, zapravo je razlikovanje u ovom osovinskom vremenu. Mojsijevsko je samo posebna forma, koju je iznova na izuzetno neprijatan način pisac Pete knjige Mojsijeve u 7–8. veku p.n.e. stavio u usta Mojsiju, koji se kao takav istorijski ne može pojmiti.

U knjizi Ponovljenih zakona se brutalno vrši razlikovanje između Boga Izrailja i bogova koji se Izrailja ne tiču, i to s posledicama koje nas užasavaju. Tako čitamo u Ponovljenim zakonima: „Ako bi te podbadao brat tvoj (…) ili prijatelj tvoj koji ti je kao duša tvoja, govoreći ti tajno: hajde da služimo drugim bogovima, (…) ne pristaj s njim niti ga poslušaj; (…) nego ga ubij: tvoja ruka nek se prva digne na nj da ga ubiješ, pa onda ruka svega naroda. Zaspi ga kamenjem da pogine; jer te šćaše odvratiti od Gospoda Boga tvojega“ (gl. 13: 7–11). Iz ovog straha od poštovanja drugih „bogova“ u Ponovljenih zakonima (12, 2 i dalje) se zahteva da se njihova kultna mesta uništavaju, a da se njihovi sledbenici čak istrebe (Ponovljeni zakoni, 20: 16 i dalje).


Nezreli monoteizam

Kako je moguće da se Bog koristi takvim jezikom? Kako ljudi dolaze do toga da tako sebi predstave Boga, da sebi predstave da Bog želi da neko svoje bližnje izda i da ih, konačno, ubije? Kako se stiže do ovih grozomornih misli? Istraživanje je u poslednje vreme sve jasnije pokazivalo da ovaj uznemirujući tekst jednim delom doslovno kopira asirske tekstove – ne religiozne, nego političke. Ekspanzivno asirsko kraljevstvo, nastalo u severnom Iraku, obavezalo je zakletvom potčinjene kraljeve da služe samo asirskog velikog kralja i da sve i svakog ko bi pokušao da nagovori podanike da otpadnu od velikog kralja iz Asura, bez oklevanja denunciraju. Jevrejski kraljevi u Jerusalimu su takođe dugo morali da poštuju te vazalske obaveze. Na kraju 7. veka p.n.e, kraljevstvo Asiraca se srušilo. Nastao je vakuum moći. Jevrejski teolozi su došli na originalnu ideju da ispune vakuum tako što su zahteve koje je ispostavljao asirski veliki kralj, prikazali kao one koji potiču od Boga Izrailja, od Jahvea. Time su ispunili vakuum moći, time su Izrailj iznutra učinili nezavisnim od svih despota, ali su Bogu Izrailja pripisali u isti mah osobine najokrutnijeg mogućeg despota. Citirani tekst se može navesti kao dokaz u prilog netolerantnosti svojstvene monoteizmu, njegove argesivnosti i brutalnosti. Ali pri tom se previđa činjenica da tu nije reč o jednom monoteističkom tekstu. On računa s drugim bogovima koji bi mogli biti opasni po isključivi savez sa vlastitim Bogom. Stvarni monoteizam polazi od pretpostavke da postoji samo jedan Bog, i zavist ovde nema nikakvu osnovu.


Integracija

Ponovljeni zakoni i spisi srodni njima polemišu protiv poštovanja zvezda, jer oni u svom nezrelom monoteizmu zvezde još uvek doživljavaju kao božanstva i u iskušenju su da ih kultno poštuju. Stvarna monoteistička pozicija nalazi se u glavama 40–55 Knjige proroka Isaije, koja se pripisuje Defteroisaiji, jer je autor nepoznat, i koji je pisao oko 550. godine p.n.e. Defteroisaija ne polemiše protiv poštovanja unutarsvetskih elemenata. Za njega je jasno da oni nisu nikakva božanstva. On ume da integriše senzibilitet politeizma za prirodu ili stvaranje. Defteroisaija nema nategnut odnos sa zvezdama. On od čitalaca zahteva da usmere pogled uvis i da se dive zvezdama. Jedan Bog ih je stvorio, svakodnevno ih uznosi, broji ih, zove svaku pojedično po imenu. Ovde se ne primećuje ništa o vatrenim loptama bez duše. Tekst nagoveštava izuzetnu bliskost skrivenog Boga sa svakim bićem koje je stvorio. „Premudrosti Solomunove“, nastale oko 50. g. p.n.e. iznose da se razume po sebi da Bog voli sve što je stvorio, inače to ne bi stvorio.

Ponovljeni zakoni žele da se polome sveta stabla i slike isceljiteljskih zmija. Zrelom monoteizmu nije potrebna seča svetih stabala i lomljenje slika zmija. Za njega su to blagoslovena dela i simboli principa koji leži u osnovi sveta. Ponovljenim zakonima su još veću muku od stabala i zmija zadavale žene i seksualnost, ali je to priča za sebe. Zrelo monoteističko gledište nedostaje ovoj biblijskoj knjizi, ne samo u pogledu na prirodu, nego i u pogledu na narode. Peta Mojsijeva knjiga je sasvim fokusirana na Izrailj. Opaska Filipa Rota o jednom Bogu koji samo „lupa glavom“ o sudbini Jevreja, sasvim se tačno odnosi na Ponovljene zakone, ali ne i na monoteizam Defteroisaije.

Pogled Ponovljenih zakona na narode je krajnje negativan. Od Hananeja i drugih naroda koji su „pre Izrailja bili u zemlji“, čini negativ, antinarod, kojima se pripisuju najgora zverstva, kao što je žrtvovanje dece. To se može objašnjavati nužnošću oslobađanja, nužnošću da se iznađe vlastiti identitet i da se on brani. Ali ni ovde cilj ne opravdava sredstvo. Nezreli monoteizam koji uglavnom, ili isključivo, vidi jednog Boga koji deluje u vlastitom narodu, uvek je iznova doživljavao tužne renesanse.

Defteroisaija je ostavio iza sebe nezreli monoteizam Ponovljenih zakona. Za Jevreja koji je formiran pod uticajem Ponovljenih zakona sa njihovim etnocentrizmom, mora da je blasfemično zvučalo kada Defteroisaija najvišu titulu koju je je Izrailj poznavao, titulu „Pomazani Jahve“ – jevrejski „Mesija“, grčki „Hristos“ – nije dao kralju iz Davidove loze, kao što je bilo uobičajeno, nego persijskom kralju Kiru. On je video Boga – autentično monoteistički – koji deluje među svim narodima sveta. On je ipak istrajavao na posebnom poslanju jevrejskog naroda, kao i na Sionu i Jerusalimu kao sabirnoj tački za rasejan narod. Ali on nije Izrailj izdvojio iz naroda, nego mu je dao zadatak u pogledu na ostale narode. Izrailj treba da pruži svedočanstvo da Bog deluje u istoriji i da istorija nije mesto borbi bez smisla, nego „mesto“ na kome ljudi treba da daju odgovor. To se podudara sa gledištem o ljudima kao kulturnim bićima. Bog Izrailja je u prvoj liniji, istina je, Bog Izrailja i poštuje dostojanstvo te zajednice, tog naroda i nacije. Ali on to čini istovremeno u pogledu na svaku zajednicu i svaki narod. On jeste Bog u divnoj otadžbini, ali u svakoj divnoj otadžbini. Zreli monoteizam spaja zajednice i narode. Osvetoljubiv, agresivan i katastrofalan je nezreli monoteizam i pre svega su to mnogi monoteisti koji svoja ograničena gledišta i životne ciljeve poistovećuju sa onima jednog Boga. Oni pervertiraju monoteizam u njegovu suprotnost.
 

 
Priredio i preveo Dejan Aničić

Neue Zürcher Zeitung, 30.10.2004.

NIN, br. 3062, 01.09.2009.

Peščanik.net, 07.01.2011.
(Podvučeno je moje)

Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz