Božje ime

Židovi su imenima pridavali veliku važnost, jer su ona u sebi nosila značenja koja su na neki način opisivala osobu koja ga nosi. Tako na primjer Debora (Post 35,8) znači pčela, Rahela (Post 29,17) znači ovca (Rahela je bila stasita i lijepa, a ovca je Židovima bila najmilija životinja), Kefa (Petar) znači stijena (Iv 1,42), Emanuel (Mt 1,23) znači Bog je s nama, Isus (na hebrejskom Ješua) znači Jahve je pravda (vidi Jer 23,6), Krist znači pomazanik i tako dalje.

Bog je pak svoje ime objavio Mojsiju, a na brdu Horebu: “Nato Mojsije reče Bogu: ‘Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: Bog otaca vaših poslao me k vama, i oni me zapitaju: Kako mu je ime? – što ću im odgovoriti?’ ‘Ja sam koji jesam’, reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: ‘Ovako kaži Izraelcima: “Ja jesam” posla me k vama.’ Dalje je Bog Mojsiju rekao: ‘Kaži Izraelcima ovako: Jahve, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama. To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.'”(Izl 3,13-15).

Bog ponavlja svoje ime tri puta: prvi put kao prvo lice imperfekta od hebrejskog glagola “biti”, što bismo na hrvatski preveli kao “jesam”; drugi put Bog izgovara isti oblik glagola: – “jesam”; dok na kraju, treći put (prema klasičnoj egzegezi), Bog uzima treće lice imperfekta – “jest” (Onaj koji jest, Bog vaših otaca… poslao me k vama). Od ovog trećeg oblika, u Starom su se zavjetu sačuvali samo suglasnici JHVH (takozvani tetragram), jer se u starom (biblijskom) hebrejskom samoglasnici i nisu pisali. Samoglasnici ‘a’ i ‘e’ dodani su kasnije, pa je tako nastao Jahveh.

Iako su Izraelci u ranoj povijesti slobodno (iako ne i uzalud) izgovarali Božje ime, u Isusovo su doba Židovi (a napose farizeji) u štovanju Zakona – koji kaže da se Božje ime ne izgovara uzalud (Izl 20,7; Pnz 5,11) – postali tako skrupulozni da su potpuno zabranili izgovaranje Svetog imena, osim samo jednom godišnje kad je o blagdanu svećenik samo jednom intonirao riječ ‘Jahve’. To je, dakako, stvorilo teškoće pri čitanju Starog zavjeta, no kako se JHVH radi te zabrane nije smio izgovarati, JHVH su počeli čitati kao “Adonaj”, što na hebrejskom znači “Gospodin”. (Na grčkom je to Kyrios).

Iako se prema patrističkoj predaji i židovskim učenjacima Božje ime ispravno izgovara kao “Jahve”, za neke je neupućene ono postalo “Jehova”. U tome se napose ističu Jehovini svjedoci, koji su iz tog pogrešnog imena izveli i vlastito. “Jehova” se, međutim, prvi put pojavljuje tek 1270. u knjizi Pugeo fidei dominikanca Rajmonda Martinija, koji je između suglasnika JHVH (“jest”) ubacio samoglasnike a-o-a iz riječi “Adonaj”, te tako dobio “Jahovah”, što zapravo ne znači ništa. Taj se Jahovah kasnije iskrivilo u Jehova.

U Novom se zavjetu JHVH ne spominje niti jednom, već nalazimo riječ Kyrios (Gospodin) koja se odnosi na obojicu, to jest i na Oca i na Sina (Isusa). Gdje god se taj Kyrios odnosio na Boga Oca, Jehovini su ga svjedoci preveli s “Jehova”, a gdje se odnosio na Isusa s “Gospodin”. Jehovini svjedoci inače optužuju Katoličku crkvu da je iz Novog zavjeta uklonila Božje ime, pa su, da poprave to navodno nevaljalstvo, u tekst na 237 mjesta ubacili ime Jehovino.

Pritom su, međutim, učinili i nekoliko katastrofalnih pogrešaka. Kao prvo, oskrnavili su Sveto pismo jer su ubacili riječi kojih u izvorniku nema. Sačuvale su se doslovce na tisuće starih prijepisa Novog zavjeta, no niti u jednom od njih ne nalazimo tetragram (JHVH), a još manje “Jehovu”. Njihova teza da su prvi prepisivači Svetog pisma (tko opet nego katolici) iz Novog zavjeta izbacili tetragram, potpuno je neodrživa. Da je kojim slučajem i postojala tako masovna urota, u tisućama prijepisa valjda bi bar ponegdje promakao bar pokoji.

Kad bi, međutim, i bila istina da su, od tisuća prepisivača, baš svi do jednog iz svih knjiga Novog zavjeta izbacili JHVH, to bi onda značilo i da do nas nije stigao izvorni tekst, to jest nadahnuta riječ Božja. Da su, naime, prepisivači bili spremni iz Biblije izbaciti tetragram, tu u njoj najsvetiju riječ, onda bi tim više bili spremni iznakaziti i druge njezine dijelove. U kojem bi slučaju Biblija postala knjiga kao i svaka druga, te je ne bismo mogli smatrati nadahnutom Duhom Svetim. Ukratko rečeno, Jehovini svjedoci ne mogu imati i ovce i novce: ili je Biblija stigla do nas neosakaćena, pa je u tom slučaju oni skrnave ubacivanjem riječi koje u njoj ne postoje, ili je pak Biblija do nas stigla osakaćena, u kojem slučaju u nju može svatko ubacivati što ga je volja, jer ionako nije riječ Gospodnja.

Druga je pogreška što pripadnici te sljedbe Boga zovu “Jehovom”, što zapravo ne znači ništa. Kad bismo sve to, ilustracije radi, preveli na hrvatski, evo što bismo dobili.

Između konsonanata NJST “On jest” (JHVH) ubacili bismo vokale o-o-i iz riječi “Gospodin” i tako dobili “Nojosit”, dakle potpunu besmislicu. Jehovini su svjedoci tim samo pokazali potpuno nerazumijevanje imena Jahve. Bog je za sebe rekao: “Ja jesam koji jesam”, On je “Onaj koji jest”. I jedno i drugo su oblici imperfekta od glagola biti, što je u starom hebrejskom imalo dvojako značenje. Kao prvo, to je onaj koji jest sam u sebi, koji neprekidno postoji, stalno i uvijek iznova i bez svršetka (što izražava oblik u imperfektu); On je onaj koji drugima daje postojanje, jer je On sam apsolutna egzistencija. Taj “jest” označava dakle samu suštinu Boga, njegovu najdublju bit. U starom je hebrejskom ovaj glagolski oblik, osim toga, izražavao i aktivnu prisutnost. Dakle, “Onaj koji jest” ili “Jahve” je Božje ime koje označava stalno Božje postojanje i nazočnost. Napokon, i u Otkrivenju nalazimo identičan opis Božje biti: “Ja sam Alfa i Omega, veli ‘Gospodin Bog’, ‘koji jest’, koji bijaše i koji će doći, ‘Svemogući'” (Otk 1,8).

Posljedica je navedenih dviju pogrešaka Jehovinih svjedoka bila i treća. U knjizi Reasoning from the Scriptures [Rasuđivanje iz Pisma] (str. 191-199) oni pišu: “‘Jehova’ je Božje ime, a ‘tkogod zazove ime Jehova, spasit će se’ (Rim 10,13)“. Kao prvo, Jehova nije Božje ime, a kao drugo u poslanici Rimljanima piše: “Tkogod zazove ime Gospodnje, spasit će se”. Već se ni po tome oni ne mogu spasiti, jer ne zazivaju ime Gospodnje. A mi znamo koje je ime Gospodnje: to je ime Isusa Krista, Gospodina našeg i Boga (Iv 20,28).
(Podvučeno je moje)

Ivan Poljaković