UDARNA SNAGA ISTINE - Da li je Bog stvorio Zemlju ili je prevod sa hebrejskog pogrešan?
 
Monday
2016-12-05
4:26 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Da li je Bog stvorio Zemlju ili je prevod sa hebrejskog pogrešan? »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 33

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Da li je Bog stvorio Zemlju ili je prevod sa hebrejskog pogrešan?

"U početku Bog stvori nebo i Zemlju", rečenica kojom počinje Knjiga Postanja, po mišljenju jedne profesorke i autorke brojnih knjiga o Starom zavetu, pogrešno je prevedena sa hebrejskog, što pokreće raspravu o tome da li je Bog stvaralac Zemlje, prenosi "Dejli telegraf".

 

"U početku Bog stvori nebo i Zemlju", rečenica kojom počinje Knjiga Postanja, po mišljenju jedne profesorke i autorke brojnih knjiga o Starom zavetu, pogrešno je prevedena sa hebrejskog, što pokreće raspravu o tome da li je Bog stvaralac Zemlje, prenosi "Dejli telegraf".

Profesorka Elen Van Vold tvrdi da je početak Knjige postanja godinama pogrešno prevođen i da Biblija zapravo nikada nije trebalo da ukazuje na to da je Bog stvorio našu planetu, već da je On stvorio živi svet na njoj.

Van Vold je proučavala tekst Knjige postanja na hebrejskom u kontekstu Biblije kao celine i priča o stvaranju sveta iz drevne Mesopotamije.

Ona je, analizirajući tekst, došla do zaključka da hebrejska reč "bara", ne znači "stvoriti", već "prostorno razdvojiti".

Zbog toga bi, prema njenom mišljenju u Bibliji trebalo da piše "U početku Bog razdvoji nebo i Zemlju".

Profesorka je izjavila da je njena analiza pokazala da početak Biblije ne opisuje nastanak planete, već života na Zemlji.

"Uobičajena ideja o nastanku sveta iz ništavila, 'creatio ex nihilo' je posledica pogrešnog tumačenja", rekla je profesorka i dodala da je “tradicionalno učenje o Bogu kao Stvaraocu ovim stavljeno pod znak pitanja".

=======================
Akademici tvrde da Bog nije stvoritelj

Autor: Barbara Arbanas Kovačević

Matrix World

Profesorica Ellen van Wolde, respektirana znanstvenica koja proučava Stari zavjet, tvrdi da je prva rečenica Postanka: „U početku Bog stvori nebo i Zemlju“ nije istinski prijevod s hebrejskog jezika.

Ona tvrdi da je provela svježu tekstualnu analizu koja sugerira da pisci Velike knjige nisu nikada pokušali sugerirati da je Bog stvorio svijet i da je Zemlja već postojala kada je on stvorio ljude i životinje. Profesorica kaže da je izvršila analizu originalnog hebrejskog teksta i da ju je smjestila u kontekst Biblije u cjelini kao i u kontekst ostalih kreacijskih priča iz drevne Mezopotamije.

Izjavila je da je na kraju zaključila da hebrejski glagol bara, a koji je korišten u prvoj rečenici Knjige Postanka, ne znači stvoriti  nego prostorno odvojiti. Prva bi rečenica, prema tome, trebala glasiti: „U početku je Bog razdvojio nebo i zemlju“.

Prema judeo-kršćanskoj tradiciji, Bog je zemlju stvorio ni iz čega. Profesorica van Wolde, koja je jednom radila s talijanskim akademikom i romanopiscem Umbertom Ecom, je izjavila da je njezina nova analiza pokazala da početak Biblije nije i početak vremena nego početak priče. „Želim reći da je Bog stvorio ljude i životinje, ali ne i samu Zemlju,“ rekla je.

U svojoj tezi ona navodi da se novi prijevod uklapa u drevne tekstove. Prema njima, nekada su postojala vodena tijela u kojima su živjela čudovišta, prekrivena mrakom. Rekla je da, tehnički, bara i znači stvoriti, ali dodaje: „Nešto nije bilo u redu s glagolom. Bog je bio subjekt (Bog je stvorio) kojeg su slijedila dva ili više objekta. Zbog čega Bog nije stvorio samo jednu stvar ili životinju nego uvijek više njih?“

Zaključila je da Bog nije stvorio nego je razdvojio Zemlju od neba, kopno od mora, morska čudovišta od ptica i rojenje na tlu. „Voda je već postojala,“ dodala je. „Postojala su morska čudovišta. Bog je stvorio neke stvari, ali ne i Nebesa i zemlju. Uobičajena ideja o stvaranju ni iz čega, creatio ex nihilo, je veliki nesporazum.“ Bog je došao kasnije i planet učinio mjestom za život razdvajajući zemlju i kopno i dovodeći svjetlo u mrak.

bible-translation-issues

Profesorica van Wolde je rekla da će i njezini zaključci rezultirati robusnom raspravom s obzirom da nije riječ o nečem novom i da će dirnuti mnoge religiozne osobe. „Možda diram i samu sebe. Smatram se religioznom osobom koja pojam Stvoritelja koristi na poseban način i kao pojam povjerenja kojeg želim zadržati,“ izjavila je.

Od Deset zapovijedi sve do psalama u evanđeljima, prijevodi Biblije su često narušavali izvorni smisao. Prema dr. Joelu Hoffmanu, Deset zapovijedi ne zabranjuju požudu dok Psalam 23 ne govori primarno o ovcama ili pastiru, a Bog se nije odrekao svojeg sina jedinca jer je u tolikoj mjeri volio svijet.

Tijekom vremena se pokazalo da problemi proizlaze iz pogrešnih tehnika prijevoda koje nisu ažurirane stotinama godina. Konkretno, postoje tri osnovna načina određivanja značenja drevnih riječi iz Biblije: etimologija, unutarnji ustroj i srodne riječi, ali se pokazalo da to i nije uspješan način. Dodatna dva čimbenika još i više pogoršavaju vrijednost prijevoda, a odnose se na želju da se ne mijenja povijesni prijevod kao i nerazumijevanje načina prevođenja metafora kao što su „Božja ruka“ (jer Bog doslovno nema ruku) ili „Gospodin je moj pastir“ (jer čovjek nije ovca ili životinja koju inače čuva pastir).

Ovo je pet uobičajenih problema koji se inače javljaju i mijenjaju izvorno značenje. Slični se problem može primijetiti i u nekim od drugih literarnih djela, kao što su primjerice, ona Shakespearova kada on piše : „Julija je sunce.“ Danas se sunce smatra uzrokom raka kože, no pisac sigurno nije time želio reći da je Julija ona koja uzrokuje bolest . Očito je značenje ove rečenice u specifičnim, drugim značajkama sunca i odnosi se na njezinu ljepotu koja zasjenjuje ostale djevojke. Ovo predstavlja možda i najveću pukotinu u prijevodima: izostanak važnih dijelova metafore i simbolike jezika.

Nažalost, etimologija, unutarnji ustroj i srodne riječi čine osnovicu Biblijskih prijevoda. Uz to, moć povijesti i fokusiranje na pogrešne dijelove degradiraju značenje i vrijednost njezinih prijevoda s originalnog jezika na kojem je pisana.
===================================

DOKTRINA STVARANJA (Dio 1)

William Lane Craig

Prvo želimo razmotriti biblijski sadržaj važan za Doktrinu Stvaranja. Zamolio bih vas da otvorite Biblije i okrenete na prvu knjigu, knjigu Postanka, prvi ulomak, prvi stih. Postanak 1:1, prvi stih Biblije kaže: „U početku stvori Bog nebo i zemlju.“ S jezgrovitom i veličanstvenom izjavom, autor Postanka razlikuje svoj pogled od svih antičkin priča stvaranja i Izraelsovih susjeda. Izraz „nebo i zemlju“ na Hebrejskom označava čitavu fizikalnu realnost. Hebrejski nije imao riječ za „svemir“, pa kada bi htjeli izraziti ukupnost fizikalne realnosti, koristili bi izraz „nebo i zemlju.“ Tako prvi stih jednostavno kaže: „U početku stvori Bog svemir.“

Primjetite da ne postoji pretpostavljeni preegzistentni materijal. Ne pronalazimo zaraćene bogove, praiskonske zmajeve, kao što pronalazimo u drugim mitovima o stvaranju; samo Boga koji stvara svemir. Ovdje je riječ za stvaranje bara, riječ koja se koristi samo kada je Bog subjekt i koja ne pretpostavlja bilo kakvi materijalni supstrat – ne pretpostavlja materijalni uzrok uz Boga koji je efikasni uzrok, koji jednostavno stvara svoje efekte. Stoga, u najmanju ruku se čini da prvi stih Biblije uči doktrinu stvaranja ex nihilo, to jest, stvaranja iz ničega. Kasniji su biblijski autori sigurno ovako podrazumjeli ovaj stih, kao što ćemo ubrzo vidjeti. Mnogi su moderni komentatori poricali ovu vglavnu vrijednost Postanka 1:1. Njihova će uobičajena tvrdnja biti da prvi stih ne treba čitati kao neovisnu rečenicu. Umjesto toga, prvi je stih zavisna rečenica koja modificira drugi stih. Stoga bi dio trebao biti preveden: „Kada je Bog stvorio nebo i zemlju u početku“ ili „U početku, kada je Bog stvorio nebo i zemlju, zemlja bijaše pusta i prazna“, i tako dalje. U tom slučaju se može činiti da Božje stvaranje svijeta nije stvaranje iz ničega, već samo oblikovanje uređena svemira iz ovog preegzistentnog stanja kaosa koji je bez forme i prazan. Ovaj je problem dugo raspravljan i čini mi se da je Claus Westermann, u svojoj temeljitoj raspravi o ovome tekstu u svom komentaru od knjizi Postanka, uvjerljivo pokazao da prvi stih treba biti razumjeti kao neovisnu rečenicu, a ne kao neovisnu. Dopustite da sumariziram Westermannovih pet glavnih točaka.

Broj jedan, prva točka koju iznosi je da ne postoji dokazi da riječ bereshith – koja znači „u početku“, stig počinje sa bereshith bara elohim ili „u početku stvori Bog“ – ne može biti korištena kao apsolutno stanje na početku rečenice kako bi indicirala točku u vremenu. Primjerice, kaže on, čini se da Izaija 46:10 koristi riječ bereshith kako bi indicirao takav apsolutni početak.[ii] Izaija 46:9-10 kaže „ja sam Bog, i nema drugoga; Onaj sam koji od početka svršetak otkriva“; čini se da je ovdje apsolutni početak na koji se misli. Stoga određeni član s riječi bereshith nije potreban kako bi se indiciralo apsolutna zaključna točka početka. Bereshith može ukazivati točku apsolutna početka u vremenu. Potvrda ovoga zaključka. Kaže Westermann, dolazi od najstarijih teksualnih svjedoka koje za Postanak 1:1 imamo. Ovdje on govori, primjerice, Masoretskoj iterpunkciji. Kada je izrađen Masoretski tekst Hebrejskoga u kojem samoglasnik ukazuje[DVR1], a interpunkcija je uvedena u suglasnike, prvi su stih punktirali kao neovisnu a ne ovisnu rečenicu. Slično tome, najstariji prijevodi Hebrejskoga teksta prvi stih izražavaju kao neovisnu rečenicu. Nesumnjivo ovdje misli na Septuagintu koja je prijevod Hebrejskoga Staroga Zavjeta na Grčki koja prvi stih tretira kao neovisnu rečenicu.

Naposlijetku, Novi je Zavjet također uzeo prvi stih kao glavnu rečenicu, a bereshith da označava apsolutni početak. Pomislimo, primjerice, na Ivana 1:1: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ Stoga su Masoretska interpunkcija, najstariji prijevodi Hebrejskoga teksta i Novi Zavjet prvi stih uzimali kao neovisnu rečenicu, dok je bereshith označavao apsolutni početak. Ovo je bila prva točka.

Druga točka koju podiže Westermann je da sintaksa prvoga stiha ne dokazuje da je bereshith dio priloškog lanca, kao što bi bio u podređenoj rečenici. Spominje argument koji se često daje u korist uzimanja prvoga stiha kao ovisne rečenice; da imamo identičnu konstrukciju u Hošei 1:2 koja izražava takvu ideju okolnosti[DVR2]. U Hošei 1:2 je ova ista konstrukcija prevedena: „Početak riječi Jahvinih Hošei. Jahve reče Hošei,“ itd. Westermann naglašava da ovaj argument nije konkluzivan zato što Postanak treba čitati u konteksu Postanka, ne Hošee. Hošeu je napisao različit autor u različito vrijeme u povijesti, stoga nije legitimno nametnuti nad Postanak. Knjigu Postanka trebate čitati u njezinom kontekstu. Kada to činimo, ističe on, u Postanku 5:1, kada autor želi izraziti ideju okolnosti, koristi gramatičku formu koja se zove beskonačni konstrukt koja je uobičajena forma za takve okolnosne rečenice. U Postanku 5:1 piše: „Kad je Bog stvorio čovjeka, napravio ga je na priliku svoju.“ Stoga je uistinu Hošeina sintaksa ta koja je neuobičajena, te ne pruža temelje za reinterpretiranjem Postanka 1:1 u svome svijetlu. Autor Postanka 1:1, da je želio izjasniti okolnosnu ideju, bi koristio normalni beskonačni konstrukt kao što je koristio u petom ulomku, prvom stihu. Ovo je bila druga točka.

Treća točka koju Westermann spominje je da sami teološki argumenti ne mogu riješti ovo pitanje jednostavno zato što to pretpostavlja da već razumijemo stihove jedan i tri. Stoga ne možete reći da bi ideja apsolutnoga početka ili stvaranja iz ničega bila teološki neinteligentna za antičke Hebreje – ne možete izbjeći egzegezu ovih stihova kako bi odrediti njihovo značenje. Morate ih razumjeti prije no što je a što nije teološki moguće. Ova egzegeza mora biti provedena unutar konetksta ulomka, a onda u širem kontekstu antičkih priča stvaranja.[iii] Ovo je treća točka – sami teološki argumenti ne mogu riješti ovaj problem.

Četvrta točka koju spominje Westermann je da kada provodite egzegezu unutar širega konteksta antičkih priča stvaranja, ono što otkrijete je da je Postanak 1:1 jedinstven. On je bez usporedbe s antičkim mitovima o stvaranju. Uobičajena forma antičkih mitova stvaranja, prema Westermannu, je bila slijedeća: „Kada_____ još nije bio, onda je Bog stvorio______.“ To je bio tipičan način na koji su ti mitovi bili formulirani – „Kada _____ (ispunite prazninu) još nije bio, onda je Bog stvorio______.“ Prva rečenica bi izražavala stanje stvari prije Božjega djelovanja, a potom bi druga rečenica opisala naknadnu Božju aktivnost kako s tim stanjem nešto radi. Zanimljivo, ovakvu tipičnu formu pronalazimo u drugom ulomku Postanka, stihovi od 5 do 7. Postanak 2:5-7 kaže: „još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju i nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje... Bog, napravi čovjeka,“ itd. Stoga, prema Westermannu, ovo je tipičnija forma antičkih mitova o stvaranju. On vjeruje da je autor 1. Postanka uzeo ovu formulu „kada____ još nije bilo“ i napravio Postanak 1:2: „Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama.“ Onda je uzeo tipičnu formulu „onda Bog napravi“ i napravio treći stih: „I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost.“ Tako u stuhovima 2 i 3 imamo trag, ili refleksiju ove tipične antičke formule za priče stvaranja: „Kada_____ još nije bilo, onda je Bog napravio ______.“ Ali onda je autor stavio prefiks objema rečenicama s vlastitom rečenicom u prvom stihu: „U početku stvori Bog nebo i zemlju.“ Stoga, prvi stih nije temporalna zavisna rečenica. U potpunosti čeži izvan tipične formule, tipične strukture; to je vlastita formulacija autora. Westermann kaže: „Dobiva ogormnu važnost koja je razlikuje od ostalih priča o stvaranju.“[iv] On kaže:
„Prvi stih nema usporedbe s drugim pričama o stvaranju, dok su sve tri ostale rečenice drugoga stiha bazirane na tradicionalnom materijalu. Tradicija povijesti o pričama stvaranja nam pruža odgovor na pitanje o unutarnjem odnosu prvih stihova Postanka, što je sigurno.“[v]

Ova četvrta točka koju Westermann podiže je da kada usporedite strukturu Postanka 1:1-3 sa ostalim pričama o stvaranju, on vjeruje da je odgovor na pitanje siguran da prvi stih stoji izvan tipične strukture i da je neovisna rečenina formirana od strane autora.

Konačno, petak točka koju podiže, broj 5, je da stil autora 1. Postanka ukazuje da je prvi stih glavna rečenica. Kaće da bi bilo u potpunost izvan harmonije autorova stila složiti prva tri stiha u jednu kompletnu rečenicu.

Stoga, radi svih pet ovih razloga, nevjerojatnija interpretacija prvoga stiga je da ona nije zavisna rečenica okolnosti. Umjesto toga, ona je glavna i neovisna rečenica koja ističe Božje stvaranje svega što jestl.

Koliko god da je ovaj zaključak važan i dalje ne daje odlučan odgovor za creato ex nihilo. Sada moramo razmotriti odnos prvoga stiha sa drugim i trećim.[vi] Ovdje možemo pomisliti da prvi stih jednostavno opisuje sirovi materijal iz kojega su zemlja i ostatak svijeta napravljeni. U početku, Bog stvori svemir – napravio je sirovi materijal – a onda ga oblikuje u svijet, prema stihu dva pa na dalje. Ali protivno ovoj interpretaciji, podignut je prigovor da izraz „nebo i zamlja“ u prvom stihu ne označava sirovi materijal, već uređeni svemir. Također, stvaranje kaosa je kontradikcija u terminima. Bog ne stvara kaos. Stoga je misao da prvi stih ne opisuje jednostavno sirovi materijal iz kojega je svijet stvoren, već na prvi stih možda moramo misliti kao na naslov ili zaglavlje ulomka koji sumarizira sadržaj koji je opisan u drugom stihu pa na dalje. Stoga, „u početku stvori Bog nebo i zemlju“ bi bila vrsta podnaslova ili naslov za ono što se opisuje u ostatku ulomka. I, prema ovom razumijevanju, stvaranje po sebi počinje u trećem stihu i možda ne zahtijeva creation ex nihilo. Stoga smo opet na početku, ako prvi stih uzmemo kao naslov. Na početku smo u pogledu da je stvaranje počelo s praznom zemljom bez forme.ž

Kako trebamo procijeniti ovo pitanje? Protiv uzimanja prvoga stiha kao naslova ili podnaslova, mislim da možemo prigovoriti da je gramatička veza između prvoga u drugoga stiha onda postaje nesavladiv problem. Prvi je stih povezan s drugim Hebrejskom riječju waw, što je Hebrejska riječ za „i“. Na Hebrejskom zapravo piše: „U početku stvori Bog nebo i zemlju i zemlja je bila bez forme i pusta.“ Ovo „i“, ova konjukcija, ukazuje naodnos povezanosti između Božjeg primarnog čina stvaranja i onda slijedećih činova stvaranja. Ono što Hebrejska gramatika predlaže je rigorozno dokazano računalno potpomognutom gramatičkom analizom. Moj kolega John Sailhammer na Trinity Evangelical Divinity školi je izvršio takvo istraživanje i rekao da kompjuterska analiza pokazuje da u Hebrejskom, kada god imamo konstrukt koji se sastoji od waw, ova konjukcija „i“, plus ne predikat i predikat, kao subjekt i glagol, waw plus ne predikat i predikat, onda rečenica koja prethodi waw snabdijeva ili pozadinske informacije ili informacije okolnosti za ono što slijedi, ovisno o odnosu ovoga konstrukta i glavnoga glagola. Kad god ova konstrukcija prethodi glavnom glagoliu, kao što prethodi u drugom stihu, onda on kaže da su nam dane pozadinske informacije. Stoga, prema tome, prvi stih nije samo naslov. Umjesto toga, on je povijesna tvrdnja koja pruža pozadinske informacije drugom stihu, tako da uistinu znači da je u samome početku Bog stvorio nebo i zemlju, te onda nastavlja opisivat što radi sa zemljom.

Što onda s tenzijom između prvoga i drugoga stiga koju smo prije spomenuli – da nebo i zemlja označavaju uređeni svemir i da bi stvaranje kaosa bila kontradikcija u pojmovima? Mislim da kada se reflektirate o značenje Hebrejskih riječi, da u stvari tenzija, mislim, zapravo ne postoji. Prv stih možemo uzeti kao univerzalnog u svom dometu i da označava Božje stvaranje čitava svemira, a onda ono što se dešava u drugom stihu je radikalno suženje fokusa na Božje stvaranje planeta zemlje, ili kako su neki komentatori sugerirali zemlje (Obećane Zemlje).[vii] Stoga je u početku Bog stvorio svemir, a zatim se fokus iznenada dramatično sužava, a zemlja je bila bez forme i pusta, itd. Tako, u prvome stihu imamo generalno stvaranje svemira, a ono što je zatim opisano u drugome stihu je ono što Bog radi sa zemljom.

Što se tiče problema kaosa, opis zemlje kao „bez forme i puste“, ili na Hebrejskom tohuwabohu; na Hebrejskom ne označava prraiskonski kaois u Grčkom smislu. To jest, stanje u kojem nema zakona priroda i u kojem se sve može dogoditi. To nije ono što tohuwabohu znači. Pravilnije, znači da je zemlja bila nenaseljiva pustoš ili pustinjski otpad, pustinjska divljina ili nešto takve vrste. Ovako se ta riječ uobičajeno koristi. Ono što je u opisano u narednim stihovima je kako Bog transformira ovaj nenaseljivi otpad u raj za čovjeka. Stoga ono što smo opisali u drugome stihu nije stvaranje bneke vrste kaosa, već transforamcija nenaseljive zemlje u raj i naseljivo mjesto primjereno za ljudsku aktivnost.

Netko može ovoj interpretaciji prigovoriti govoreći: što je onda sa stvaarnjem nebeskih tijela u 14. Stihu gdje piše da Bog kaže: 'Neka bude svjetlila na svodu nebeskom' i opisuje kako je Bog stvorio sunce i mjesec? Zar to ne ukazuje da je u pitanju univerzalnije stvaranje, a ne samo transformacija zemlje u naseljivo mjesto za ljudska bića. To je pitanje s kojim ćemo se suočiti slijedeći put.

 

Vidi Claus Westermann, Genesis 1-1 1, trans. John Scullion (Minneapolis: Augsburg, 1984)

[ii]

[iii]

[iv] Claus Westermann, Genesis 1-1 1, trans. John Scullion (Minneapolis: Augsburg, 1984), p. 97

[v] Ibid.

[vi]

[vii]


[DVR1]„In which the vowel points“

[DVR2]„Circumnstatial idea“

Calendar
«  December 2016  »
SuMoTuWeThFrSa
    123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2016
    Free website builderuCoz