Patnja nevinih
Što nam Biblija govori o patnji nevinih?
Zamjerka Ivana Karamazova u poznatom romanu Dostojevskog, predstavlja brojnim ljudima najveću prepreku u vjeri u Boga ljubavi. Kako još vjerovati u Boga u svijetu u kojem muče djecu? Ako je Bog dobar, zašto dopušta da nevini trpe?
Kao svjedok vjekovnog duhovnog traganja ljudi, i Biblija se s tim pitanjem hvata u koštac. Psalmi izriču tjeskobnu zbunjenost vjernih suočenih sa srećom zlih i nevoljom pravednih. «Jesam li samo ja uzalud čuvao srce čisto i u nedužnosti prao ruke, kad sam primao udarce svaki dan i kaznu jutro za jutrom?... Ja vapijem tebi, Gospodine, prije jutra molitvom te pretječem. Zašto, Gospodine, odbacuješ dušu moju? Zašto skrivaš lice od mene?» (Psalam 73,13-14; 88,13-14). Sve očitije postaje da drevno objašnjenje što veže patnju s grijehom ne vrijedi uvijek; nebrojeni su primjeri patnje što nije jednostavno zaslužena posljedica bezbožnog života.
U središtu hebrejskih Knjiga stoji lik Joba, kao živi simbol te zagonetke. Pravedan i pobožan, preplavljen nevoljama, Job odbija napustiti i isticanje svoje pravednosti i svoj odnos s Bogom. Čvrsto se pod svaku cijenu držeći za ta oba stupa, Job vidi kako njegove prepirke s Gospodinom vode k zapanjujuće novom gledištu. To nije intelektualno objašnjenje, još manje opravdanje nužnosti patnje – zastranjenje do kojeg Bog zapravo nikada ne bi doveo – već prije otkrivanje konteksta u kojem sve mijenja boju. Job shvaća da prividno rješenje koje Boga optužuje za nevolju ne vodi nikuda, i da je zapravo najveća moguća greška. Kad to postane jasno, otvara se put istinitijem viđenju stvari.
To je viđenje, zapravo, postojalo od početka biblijskog otkrivenja. Prvi pravednik kojeg susrećemo na stranicama Biblije je Abel, nepravedno ubijen od svoga brata Kaina. Autor Knjige Postanka piše zapanjujućim riječima o tom djelu: «Što si učinio? Slušaj! Krv tvoga brata iz zemlje k meni viče!» (Postanak 4,10). Krv je u Bibliji život (vidi Levitski zakonik 17,11. 14) i paradoksno, život zgažen ljudskom zloćom pronalazi glas. Umjesto da bude ušutkana nasiljem, želja za životom u srcu žrtve oslobađa se svojom ranjenom pravednošću. Taj vapaj dopire od Božjih ušiju i tjera ga da nešto učini.
Isti proces ponavlja se u priči o spasenju u Knjizi Izlaska. Boga na zemlju ne dovodi herojstvo ili predanje ljudi, već vapaj koji se uzdiže od potlačenih. Stenjanje robova pokreće veliki pokret oslobođenja u prisutnosti Božjoj (vidi Izlazak 2,23-25).
Daljnji korak poduzimaju izraelski proroci. Oni osobno doživljavaju odbacivanje Boga, prvog Nevinog, od ljudi koji žele potpunu vlast nad svojom sudbinom. Tako, na primjer, vidimo Hošeu, nagnanog da strpljivo podnosi prijevaru svojih bližnjih, živu sliku Božje vjernosti njegovu nevjernu narodu. Ili Jeremiju, izopćenog i progonjenog od njegovih drugova, «čovjeka svađe i prepirke sa svom zemljom», osuđenog na samoću s «neiscjeljivom ranom» (Jeremija 15,10. 17-18). Treba vremena kako bi se shvatilo da nam ti ljudi po svojoj vlastitoj patnji i neshvaćenosti daju nazrijeti Božje srce.
Ako život proroka otkriva da patnja nedužnih ne samo da tjera Boga na djelo kako bi ponovo uspostavio pravdu, već je uz to i povlašteno mjesto na kojem ljudi mogu pristupiti božanskom otajstvu, tada nam tajanstveni lik kojeg susrećemo u poglavljima 40-55 knjigama proroka Izaije to jasno izriče. Lik je opisao kao najniži od poniženih, biće koje na sebe kao magnet privlači svu zloću drugih ljudi i pretvara ju u patnju (vidi Izaija 53). No taj čovjek, prezren od sviju i naizgled odbačen od Boga, u stvari je sluga Božji, drugim riječima onaj koji na zemlji ostvaruje Božji plan spasenja. Ako se «Gospodinu svidje da ga pritisne bolima» (Izaija 53,10), to je zato da bi ga uzdigao pred svima, kako bi svi u njemu vidjeli Boga na djelu, mireći sa sobom one koji su ga odbacili uzevši na sebe posljedice njihove nevjere.
Govori li nam Isusov život nešto više?
Nije bio slučaj da su se prvi kršćani stalno vraćali na ta Izaijina poglavlja, istražujući Pisma u potrazi za objašnjenjem Isusove sudbine. Već su njegova djela iscjeljenja svjedočila njegovoj spremnosti da na sebe iz ljubavi preuzme patnju drugih (vidi Matej 8,16-17). No iznad svega je način na koji je podnio svoju strašnu smrt prekinuo pakleni krug zla. Osuda nevinog čovjeka koji odgovara praštanjem (vidi Luka 23,7.34) omogućuje ispunjenje Božje nakane da donese pravdu mnoštvu (vidi Izaija 53,10-11). Drugim riječima, patnja nevinoga prihvaćena do samoga kraja donijela je svim ljudima olakšanje iznova pronađene nevinosti. Isusova je krv «govorila snažnije od Abelove» (Hebrejima 12,24) jer je sadržavala Božji silazak na zemlju kao neiscrpni izvor novoga života.
Posljednja knjiga Biblije, Knjiga Otkrivenja, izriče čitav taj proces u 6. poglavlju, velikoj viziji ljudske povijesti u vidu knjige zapečaćene sa sedam pečata. Prva četiri pečata opisuju čovječanstvo prepušteno sebi – kretanje nizbrdo koje neizbježno vodi u smrt. S petim pečatom ulazimo u suprotno kretanje, kretanje Boga koji dolazi u spas. Počinje s vikom «zaklanih duša...» (Otkrivenje 6,9-11). To ne treba ograničavati na kršćanske mučenike, već se to prije odnosi na «svu pravednu krv, prolivenu na zemlji od krvi Abela» (Matej 23,35; vidi Otkrivenje 18,24). U Bogu krv nevinih dobiva učinkovitu snagu koja se suprotstavlja razornim učincima zla. Njihov očiti poraz ustoličuje pokret oslobođenja s vrhuncem u Isusovu križu.
To je pokazano otvaranjem novog pečata koji vodi u «Dan veliki srdžbe Jaganjčeve» (Otkrivenje 6,17). U Bibliji je Božja «srdžba» izraz koji opisuje Božji odgovor na grijeh, ponovnu uspostavu pravde koja je bila poremećena. Ovdje se odnosi na čin kojim Isus na sebe uzima sve ljudske grijehe, podnoseći posljedice do samoga kraja, na svome vlastitom tijelu (vidi 1 Petrova 2,21-24).
Dajući svoj život do kraja, Isus dijeli sudbinu nevinih žrtava ne-ljudstva i na taj način čini sigurnim da njihova muka nije bila uzaludna. No njihovu patnju nosi u svom osobnom odnosu s Onim kojeg naziva abba i, jer ga Otac uvijek čuje (vidi Ivan 11,42), imamo jamstvo da ta patnja nije uzaludna. Tako nestaje stari svijet obilježen nepravdom, i nastaje «novo nebo i nova zemlja, gdje pravednost prebiva» (2. Petrova 3,13). To je konačni, življeni, odgovor i Ivanu Karamazovu i Jobu. Daleko od prihvaćanja, pa i na trenutak, patnje nedužnih, u svom ljubljenom Sinu Bog s njima do posljednje kapi ispija tu gorku čašu i tako je pretvara u čašu blagoslova za sve.
Pismo iz Taizéa: 2003./6