Vatikanske milijarde (1)

Dvije tisuće godina zgrtanja blaga

"Jer gdje je vaše blago, ondje je i vaše srce” (Matej 6.21)

AVRO MANHATTAN

SADRŽAJ

1. Poglavlje

POVIJESNI POSTANAK CRKVENOG ZGRTANJA BLAGA

2. Poglavlje PORIJEKLO CRKVENOG SVJETOVNOG BLAGA

3. Poglavlje

CRKVA KAO NASLJEDNIK BIVŠEG RIMSKOG CARSTVA

4. Poglavlje

CRKVA ZAHTJEVA VLASNIŠTVO NAD ZAPADNIM SVIJETOM

5. Poglavlje CRKVA TRAŽI VLASNIŠTVO NAD SVIM JOŠ NEOTKRIVENIM OTOCIMA I KOPNOM

6. Poglavlje SMAK SVIJETA GODINE GOSPODNJE 1000-te

7. Poglavlje PLATI DA BUDEŠ KRŠĆANIN – ŽIV ILI MRTAV

8. Poglavlje SVETI MASOVNI TURIZAM ZA SVE NARAŠTAJE

9. Poglavlje ČUDA NA PRODAJU

10. Poglavlje BURZA OPROSTA

11. Poglavlje CRKVA ZAHTJEVA AMERIKE

12. Poglavlje EKONOMSKI FAKTOR IZA REFORMACIJE

13. Poglavlje KATOLIČKA CRKVA I BASNOSLOVNO BLAGO ŠPANJOLSKIH KOLONIJA

14. Poglavlje REVOLUCIJE I CRKVENI PRIHODI

15. Poglavlje KATOLIČKA BOGATSTVA

16. Poglavlje KATOLIČKA CRKVA POZDRAVLJA NASTANAK BOLJŠEVIZMA

17. Poglavlje PRVI TEMELJI FINANCIJSKOG CARSTVA KATOLIČKE CRKVE U 20. STOLJEĆU

18. Poglavlje TOTALNO BOGATSTVO SVJETSKOG RATA

19. Poglavlje VATIKAN INVESTIRA MILIJUNE U RATNU INDUSTRIJU

20. Poglavlje ZASTO JE KATOLIČKA CRKVA NAJBOGATIJA CRKVA U AMERICI

21. Poglavlje ČLAN KLUBA MILIJARDERA

22. Poglavlje KARDINALI BURZOVNI MEŠETARI

23. Poglavlje

KATOLIČKO URBANO ŠIRENJE U U.S.A. CRKVE PRIJE I ZA VRIJEME 2. RATA CRKVA LIŠENA NAJVEĆEG DIJELA SVOG VLASNIŠTVA

24. Poglavlje NAJBOGATIJA DIVOVSKA TEOKRACIJA

25. Poglavlje TIP LEDENOG BRIJEGA

26. Poglavlje KATOLIČKA CRKVA 20.STOLJEĆA

27. Poglavlje NEDOKUČIVE MILIJARDE KATOLIČKE CRKVE

28. Poglavlje ARBITER ZAPADNOG SVIJETA KAO NAJVEĆA FINANCIJSKA SILA

NAPOMENA HRVATSKOM ČITATELJSTVU:

Knjiga Vatikanske Milijarde –The Vatican Billions- nije nikada prevedena na hrvatski jezik, koliko je meni poznato. Zbog toga sam odlucila svoj prijevod knjige staviti na Internet i tako omoguciti i hrvatskim citateljima da ju citaju. Autor knjige (napisane 1983.) je Avro Manhattan (1914-1990) poznati svjetski strucnjak za Vatikan i njegovo djelovanje u proslosti. Knjiga je izvrsna, zanimljiva i informativna, pisana u blago ironicnom stilu, tako da vjerujem da ce i citateljima biti zanimljiva. Poglavlja ce ici u nastavcima zbog vrlo specificne situacije prevoditelja. (Jasna A.V. / studeni 2009.)

PREDGOVOR

Krist je bio rodjen, zivio je i umro u siromastvu. "Njegova crkva” je multi-multi-multi-milijarder. Kako je doslo do toga, da iako prividno zaokupljena nebeskim blagom, ona bude najveci sakupljac i gomilatelj ovozemaljskog blaga? Kada je sve to pocelo? Gdje? Kako? Sto je bilo ekonomsko carstvo Crkve u proslosti? Tisucu, petsto ili sto godina unatrag? Koliko je veliko danas? Da li je moguce i istinito, da je ona najmocnija financijska tvorevina i utvrda svih vremena? Ako jeste, kolike tisuce mi-lijuna ona drzi? Koliko nekretnina? Koliko dionica, zaloga, obveznica, vrijednosnih papira? Koliko dionica u industrijama nafte, motora, u kemijskoj, zrakoplovnoj, u elektronici i inzenjeringu, u turizmu i hotelijerstvu, pa cak i u svemirskim istrazivanjima? Da li je istina, da Katolicka Crkva ima goleme depozite zlata u svicarskim i americkim bankama? Da ima vise dolarske imovine nego najmocnije korporacije u USA zajedno, i vece monetarne rezerve nego Fra-ncuska, Belgija, Italija i V. Britanija zajedno? I da ce krajem 20. stoljeca kontrolirati najmanje trecinu totalnog bogatstva Evrope i Amerike? Sto su i koji su njeni vidljivi i nevidljivi fondovi u vodecim i najjacim zemljama svijeta? Na sva ta pitanja dosada jos nitko nije odgovorio. Ova knjiga sada na njih odgovara. Kroz povijest, od ranih mracnih vijekova do Renesanse, Reformacije i Protureformacije, od Francuske Revolucije u 18.stoljecu, preko Industrijske revolucije u 19.-tom, do 1. svjetskog rata, boljsevizma u Rusiji i 2. svjetskog ra-ta. I od tada pa do sadasnje svemirske ere. Gotovo 2000 godina zapanjujuceg sakupljanja i zgrtanja dobara i blaga, kroz osobnu pohlepu i javnu filantropiju, svetacka zrtvovanja, kolektivna otimanja, zle podlosti, darezljivost pojedinaca, lihvarstvo, a koje su provodili pape, kraljevi, prelati, pobunjene crkve, gorljivi reformatori, sveti ljudi i nitkovi; kroz revolucije i diktature, politicke stranke, internacionalne banke, interkontinentalne korporacije i globalizam u nase doba. Sve je potkrijepljeno imenima, datumima, brojkama i cinjenicama. Ova knjiga je jedinstveno razotkrivenje najveceg financijskog imperija koji je svijet ikada vidio, a koji je jos uvijek u punom pogonu. Idemo! Sad!

Avro Manhattan London

********************************

1,2 i 3 poglavlje

********************************

1. Poglavlje

POVIJESNI POSTANAK CRKVENOG ZGRTANJA BLAGA

Isus Krist, osnivac krscanstva bio je najsiromasniji medju siromasnima. Njegova crkva je najbogatija medju bogatima. Zapravo, najbogatija institucija na Zemlji. Isus je rekao: "Ne sakupljajte sebi blago na Zemlji gdje ga moljci i rdja kvare i gdje lupezi otimaju i kradu, nego si skupljajte blago na Nebu gdje ni moljac ni hrdja ne izgriza i gdje lopovi ne kradu. Jer, gdje je vase blago ondje je i vase srce”. (Matej 6.19-21) Kako je doslo do toga, da jedna takva institucija vladajuci i ime istog onog skromnog Ucitelja postane tako bogata, da ni sama ne zna koliko joj je bogatstvo? I da moze posramiti kombiniranu moc vecine financijskih trustova, industrijskih superdivova i globalnih korporacija svijeta! Silno bogatstvo Crkve u direktnoj je suprotnosti sa ucenjem Krista o siromastvu, a njeno postupanje totalno suprotno Kristovim uputstvima. Kako je do toga doslo i zasto je to tako? To su pitanja koja odzvanjaju vijekovima. Suprotnost je tako uocljiva i bezocna, a da bi bila tolerirana i ignorirana cak i od najravnodusnijih vjernika. U proslosti doduse, oni najubojitiji gromovi protiv takovog mamutskog nagomilavanja bogatstva, dolazili su od osoba ciji je vjerski interes i cilj bio gotovo zanemariv. Njihove optuzbe o bogatstvu, pompi, luksuzu i svjetovnim navikama biskupa, kardinala i papa jos uvijek grme sa sarenih stranica anala zapadne povijesti. Bilo je to casno i pohvalno, jer su ti ljudi imali postenja i hrabrosti optuziti Crkvu kojoj su pripadali, ali se nisu slagali s njezinom praksom. Crkva se pak ponasala bahato, oglusujuci se i omalovazavajuci glasove ljutnje svojih sinova koji su vjerovali, da Crkva kao "nevjesta Kristova” treba biti cista i siromasna kao i njezin Ucitelj. Ako ih nije usutkavala, Crkva ih je jednostavno ignorirala sve dok su njezini prihodi bili sigurni i neugrozeni. Kadgod bi se pak dogodilo da su oni bili u opasnosti ili ugrozeni, Crkva nije oklijevala da usutka svakoga tko bi mogao pokrenuti sile koje bi ju lisile njenog bogatstva. Supresivne mjere kretale su se od onih duhovnih (anateme, izopcenja isl.), pa sve do fizickih, a sto je ovisilo o stupnju i ozbiljnosti prijetnje. Rezultat je bio taj, da je religiozni rad Crkve postao tako isprepleten s njenim novcanim interesima, da su biskupi i pape vrlo cesto prijetili, grmili anateme i ekskomunikacije, ne samo protiv pojedinaca, nego cijelih cehova, sela i gradova. Ni princevi, ni kraljevi nisu bivali postedjeni. I tako naizgled braneci i stiteci svoje duhovne prerogative, Crkva je ustvari branila i stitila svoje financijske i teritorijalne interese. Politika nije bila glavna preokupacija Crkve samo u nekim kritickim ili neuobicajenim periodima crkvene povijesti. Ona je postala njezina stalna i neprekidna aktivnost kroz cijelu njenu povijest. Jedna njena znacajka, koja je stalno zalostila njene najodanije sljedbenike i u isto vrijeme postala izvor bezbrojnih rasprava i sukoba u kraljevstvima ovoga svijeta koja je ona izazivala trazenjem i zahtijevanjem sve vise i vise njihovih davanja i

njihovih dobara. Crkva i bogatstvo, moc i politika – kategorije koje nikako nisu isle zajedno te su bile u stalnom sukobu. Podjela monolitnog krscanstva na tri dijela – Rimska crkva na Zapadu, ortodoksna na istoku i protestantizam na sjeveru Evrope, rezultat je razlicitih ekonomskih interesa koji su lezali skriveni iza zestokih teoloskih rasprava i neslaganja. Vladari su podrzavali crkvene razdore i podjele, jer su one slabile Crkvu koja im je bila vjeciti takmac i protivnik zbog neugasive zedji papinstva za univerzalnom vlascu i podvrgavanjem svjetovnih vladara sebi. Prema tome, vrlo je upitno, bi li svjetovni mocnici podrzavali podjele i pobune protiv Crkve da je ona ostala apostolski siromasna i skromna. *Dinasticke stvari engleskog kralja Henrika VIII. nisu bile toliko presudne za raskid s Rimom, koliko je to bila ekonomska motivacija i faktor.* Plemstvo je podrzavalo njegovu politiku spram Rima gledajuci mogucu ekonom-sku korist i nove povlastice u preraspodjeli crkvenog bogatstva. U Njemac-koj je udruzivanje njemackih knezova s luteranizmom bilo potaknuto istim ekonomskim faktorom. Iako je on bio prividno drugorazredan, upravo je ekonomski faktor ucinio Reformaciju mogucom. Upravo to crkveno uporno ignoriranje temeljne zapovijedi njenog Osnivaca u odnosu na blago ovoga svijeta, prouzrokovalo je nepopravljivu stetu duhovnim interesima cjelokupnog krscanstva; i jos gore od toga, uzrokova-lo je revolte, pobune, revolucije i destruktivne ratove koji su ranjavali zapadni svijet kroz mnoga stoljeca, pa sve do nasih dana. Veliki apostol Pavao je rekao: "Srebroljublje (pohlepa za novcem) je korijen svih zala”. (1.Poslanica Timoteju 6.10) Ali nije uvijek tako bilo. Bilo je nekada davno i takvo vrijeme, kada je Crkva djelovala po uputstvima svoga Ucitelja stavljajuci na prvo mjesto nebesko blago. No, ono prvo sitno sjeme koje je netko posijao, sjeme crkvenog svjetovnog blaga izraslo je u monstruozno divovsko drvo gorusice koje je zamracivalo svijetlo nad Evropom vise od tisucu godina. Prvi krscani slijedili su primjer apostola i prve i druge generacije Kristovih ucenika. Nakon krstenja prikljucili su se zajednici donijevsi sa sobom i svoja dobra. Tako je zajednica dijelila sva dobra za kolektivnu dobrobit. Posebna briga posvecivala se siromasnima, udovicama, bolesnima i neslobodnima. Tijekom 1. i 2.stoljeca rani krscani djelujuci i radeci na takav nacin sacuvali su cistom apostolsku tradiciju. Jos i u 3. stoljecu Crkva je radila u skladu s Kristovim nalogom o siromastvu. Medjutim, krscani naravno vise ne prodaju svoja dobra nakon krstenja i pristupanja Crkvi. Oni su uskladili svoje posjedovanje svjetovnih dobara i bogatstva s Kristovim ucenjem, jednostavno zanemarujuci i preskacuci one dijelove Evandjelja koji govore o tome. Tako oni zapravo slijede primjer same Crkve. I tako je apostolska tradicija siromastva i zajednistva napustena. Argument je bio, da krscani mogu posjedovati zemaljsko blago doklegod je ono u sluzbi religije. I taj argument je izgledao sasvim opravdan i nimalo protu-rijecan. Kada je u 4. stoljecu krscanstvo postalo drzavna i respektirana reli-gija Crkva je postupno postala glavni cuvar blaga, ali i njegov upravljac i raspodjeljitelj. Tada se jos nije moglo naslutiti kuda to

vodi. Vidljivi nagov-jestaj buducih deformacija u Crkvi bio je povijesni dogadjaj od najvece vaz-nosti, napose za Evropu. Car Konstantin Veliki (309-337) odlucio je iskoristiti rastuce sile krscanstva u svoju korist. Pobozna legenda kaze, da je on sanjao kriz kao znak u kojem ce pobijediti. Kada je zaista i pobijedio u jed-noj bitci, on je priznao i proglasio krscanstvo drzavnom religijom u Rimskom Carstvu (313 g.) Tako je zapocela nova faza u razvoju Crkve. Drzava i vladar postali su njezini zastitnici, a sa time je dosla moc i bogatstvo. Crkva je dobila novi status, pa je i njezino bogacenje postalo vidljivi dokaz njenog ugleda i rastuce moci. To se odrazavalo u podizanju veleljepnih crkava, raskosnoj odjeci njenih svecenika i bljestavoj liturgiji. Usporedo s time rastao je i neobuzdani svjetovni ponos i tastina, kao i sve veca pohlepa za zemaljskim blagom i uzicima. Tastina i pohlepa gotovo uvijek idu zajedno i tako skupa guse milosrdje i sazaljenje. U Crkvi se to ubrzo pretvorilo u otvorenu netoleranciju spram drugih. Novac kvari ljude, a od toga nisu imuni ni crkvenjaci. Poganski hramovi su pretvoreni u crkvena svetista i njihovo bogatstvo je postalo crkvena bastina. Blago drugih religija bilo je oduzeto, a njihovo svecenstvo ukinuto ili protjerano. Novi drustveni status, ali i politicki, omogucio je Crkvi da postane dobitnik i triumfator. Istodobno sa ubrzanim rastom ugleda, moci i bogatstva Crkve, na sceni se pojavljuje novi "fenomen” – redovnicke zajednice. Pocetci ovih ostaju nam tajnom, ali je malo vjerojatno da su postojale u vrijeme dok je krscanstvo bila proganjana religija. Sada je polozaj Crkve bio izuzetno povoljan za umnozavanje njezine hijerarhije. Redovnicke zajednice postajale su sve brojnije, a tvorili su ih pobozni pojedinci koji su se odvajali od ovoga svijeta napustajuci njegova zadovoljstva i tako zeljeli osigurati sebi ona nebeska blaga. Ali, za razliku od svojih prethodnika anonimnih pustinjaka, ovi njihovi imitatori zakljucili su da je izuzetno tesko slijediti tako stroga pravila pustinjackog zivota, pa su krenuli svojim laksim stazama. Nasljedstva poboznih ljudi, darovana zamljista i imanja, pokloni novoobracenih imucnih pogana, darovi zahvalnosti pokajanih grijesnika, sve to doprinjelo je da su redovnicke zajednice u Evropi postajale cuvari i pristavi zamaljskih dobara. Prema tome, Crkva je vrlo brzo "pronasla sebe” u cvrstom zagrljaju s mocnicima ovoga svijeta izjednacujuci se s njima u mnogocemu. Medju ostalim postajuci njihov glavni takmac i suparnik u sabiranju blaga ovoga svijeta. Apostolska tradicija siromastva i jednostavnosti postala je cista apstrakcija i tek povremeni tekst za neku poboznu propovijed. I dok su hrabri po-jedinci govorili o tome i upozoravali, Crkva zdruzena s glavarima ovoga svijeta drsko je ignorirala i oglusivala se o te prigovore. I konacno, potpuno zaokupljena financijskim stvarima ona je bestidno "zacepila usi” napustajuci oboje – i apostolsku teoriju i apostolsku praksu.

*****

2. Poglavlje

POVIJEST CRKVENOG SVJETOVNOG BLAGA

U razvoju krscanstva tijekom prvog tisucljeca bilo je vise odlucujucih faktora, a medju njima jedan od najvaznijih bio je – uvodjenje kultova i

hodocasca. Vrlo rano, jakom i upornom propagandom i promocijom legendi o svecima i mucenicima te cudima povezanim s njima, izazvana je prava najezda poboznih hodocasnika mjestima gdje su sveci zivjeli, bili muceni i bili pokopani. Crkve i samostani, svi oni su imali po nekog svojeg sveca i njegove relikvije kojima su privlacili pobozne vjernike. Ovi su tamo, osim raz-nih zavjeta ostavljali dakako i raznovrsne darove i prinose. I sto popularniji svetac i svetiste, to bogatija kolekcija u njemu ostavljenih darova u zlatu i srebru. Bez sumnje, najmocniji i najbasnoslovniji kult kojeg je Crkva proizvela, bio je kult Svetog Petra – Nebeskog Kljucara. Taj kult je zahtijevao putovanje u Rim gdje se navodno nalazi njegov grob. Prema legendi i crkvenoj predaji Petar je ondje bio razapet i pokopan, sto dakako nikada nije moglo biti i dokazano usprkos svim iskapanjima, nadjenim kostima i racunanjima o njihovoj starosti i pripadnosti. Proces identifikacije fragmenata ljudskih kostiju zapoceo je papa Pio XII, a dovrsio ga Pavao VI. koji je sluzbeno objavio da su "nekoliko dijelova ljudskih kostiju nadjenih ispod bazilike Sv.Petra autenticni apostolovi ostaci”! Pa sad, tko zeli vjerovati… Kako je ta "identifikacija” obavljena u situaciji kada su stotine i tisuce tijela tokom stoljeca bile tamo pokapane, nije naravno objasnjeno. Kao uostalom ni cinjenica, da ne postoji ni povijesni, a niti biblijski izvjestaj i dokaz da je apostol Petar ikada bio u Rimu. Usprkos tomu, rimski biskupi njegovali su upravo taj kult s najvecom revnoscu i ne bez razloga. Naime, upravo taj kult pribavio im je najveci autoritet, a s njim i fantasticne prihode i dobitke. Vjerovanje da je Petrov grob u Vjecnom gradu privuklo je prave rijeke hodocasnika u Rim iz svih krajeva Evrope. Danas to zovemo prozaicnim imenom "masovni vjerski turizam”. Petrovi Nasljednici su imali posebne "programe posjeta” za najbogatije i najmocnije persone doticnog vremena, a to su bili oni koji su im darovali skupocjene darove, zemljista i povlastice. Nikakova cijena nije bila previsoka za dobijanje otpusta grijeha od samog Svetog Petra! Tako je primjerice papa Grgur I. (590-604) obecao kraljici Brunhildi oprost svih grijeha i potpuno ociscenje u ime Sv.Petra sve dotle, dok ga ona bude darivala onime sto on od nje trazi. A to je prvenstveno bilo zlato, srebro, imanja i nekretnine. Taj Grgur je isao i dalje u svojim trazenjima i lucidnim idejama – jednom je ugledniku poslao kriz i nekoliko "karika s lanca kojim je sv.Petar bio okovan dok jos nije bio Sveti”. Porucio mu je da kriz nosi na svom grlu, jer to je "kao da nosi okove samog Sv.Petra sto ce ga zauvijek osloboditi od svih grijeha”. Poklon svakako nije bio besplatan i imao je svoju zlatnu cijenu. Inace taj isti Grgur je bio vrlo dosjetljiv covjek, pa je poceo prakticirati slanje kopija "kljuceva sv.Petra” bogatim i uglednim osobama, a koji su takodjer osiguravali otpust svih grijeha. I ovaj je poklon podrazumijevao svoj protupoklon, u gotovini ili naturi. Moderni pape to rade na mnogo sup-tilniji nacin, nego njihovi davni kolege. A onda nova "bomba”. Proculo se naime, da relikvije sv.Petra u kombinaciji s duhovnom silom njegovih nasljednika, jos bolje ciste od grijeha, pa su krscani diljem Evrope poceli silno ceznuti za odlaskom u Rim. I odlazili su! To je bila nova vrsta hodocasca prozvanog "oprost sv.Petra ili Petrov oprost”. Najvise su ga prakticirali Anglo-Saksonci koji ce nekoliko stoljeca kasnije potpuno raskinuti s Rimom i papama. I tako, ovo novo vjerovanje je kazivalo ovako; dolaskom u Rim hodocasnici se mogu direktno obratiti sv.Petru! Nije ni cudo da su ovi jednostavno nagrnuli u Vjecni grad. U djelu "De gloria martyrum” nalazimo detaljan opis ceremonije koja je trebala biti izvedena, a da bi se moglo govoriti osobno sa sv.Petrom. Evo kratkog opisa: hodocasnik kleci nad Petrovim grobom

koji je prekriven sa jednim vratima, podize malo vrata i gura svoju glavu u otvor te glasno govori o svrsi svoje posjete grobu i svecu, a nakon toga ostavlja svoje darove ispod vrata. Posto je to obavio odlazi odati svoje postovanje i pokloniti se Pet-rovom nasljedniku papi. Rezultati ove prakse, koja je bila niska i nepostena prijevara lakovjernih i uplasenih ljudi, bili su fantasticno profitabilni za papinstvo. i svjetovni vladari nagrnuli su u Rim. Dva anglosaksonska princa odrekli su se svojih kruna i svega i otisavsi u Rim sa skupocijenim poklonima sproveli ostatak svog zivota u blizini Petrovog groba. Kralj Canute takodjer nije mogao odoljeti Petrovom pozivu. Jednom u Rimu, odlucio je obavijestiti svoje velmoze i podanike da ostaje u Petrovu gradu sve dok ne izmoli oprostenje za sve svoje grijehe od samog Apostola, posto on ima kljuceve kraljevstva nebes-koga. Tako je ovaj dobro iskalkuliran, mocan i djelotvoran kult donio neizmjernu dobit rimskim papama i funkcirao je kao "perpetuum mobile” za proizvodnju novca. Ali, ubrzo je postao i mocan instrument podvrgavanja ljudi i njihove pokornosti papama. I on savrseno funkcionira do dandanas. Sakupljanje ovozemaljskog blaga postala je stalna znacajka i obiljezje Katolicke Crkve kroz sva stoljeca. A to je stvarno i zapocelo od vremena Konstantina Velikog (4.stoljece) kad je taj car izdao Zakon o pravu Crkve na zemlju 321.g. To pravo na zemljiste omogucilo je Crkvi stvaranje ogromne bastine, koju posjeduju, kontroliraju i njome upravljaju rimski biskupi. Posjedovanje imovine (sto je suprotno Kristovu nalogu svojoj Crkvi) donjelo je sa sobom neizbjezno kvarenje i korupciju svecenstva i same Crkve. Svecenici su poceli traziti novac i druge vrijednosti za svoje usluge i pronalazili razne nacine zarade i izvan Crkve. Vidjevsi zedj crkvenjaka za stvarima ovoga svijeta mnogi su poceli slijediti njihov primjer. Pod pontifikatom Grgura I. svecenici su uzimali protuvrijednosti kao naknadu za grobno mjesto, ali je on to zabranio. Cesto su klerikalci prodavali skupocjene crkvene sudove i pribor, pa je Grgur odredio da svaka crkvena zajednica mora napraviti tocan popis svojine koju posjeduje (crkveni pribor, zemljiste i nekretnine). Po prvi puta je napravljena jedna takova evidencija crkvenog vlasnistva i sam Grgur je bio vrlo iznenadjen saznavsi koliko mnogo njegova Crkva posjeduje. Crkveno vlasnistvo je obuhvacalo ne samo zemljiste i crkvene zgrade, nego i citava naselja i utvrde u juznoj Italiji, Siciliji, Spanjolskoj, na Balkanu i u sjevernoj Africi. Sve je to tada prozvano "Bastina ili Nasljedstvo Sv.Petra”. Taj Grgur je inace zivio vrlo skromno i bio je strogi vjernik koji se pridrzavao evandjeoskih pravila o siromastvu. On je bio prvi papa koji je sebe nazvao "sluga slugu Bozjih” – Servus Servorum Dei -! Vladao je Crkvom mudro i obilno davao siromasnima i nevoljnima. Crkva ga naziva Grgur Veliki. Ali, plima korupcije i gomilanja svjetovnog blaga nesmetano je rasla. Tako je samo 300 godina nakon cara Konstantina, Crkva postala jedan od najvecih zemljoposjednika na Zapadu, a u vremenu koje je dolazilo Bastina sv.Petra stalno se povecavala, da bi do naseg vremena dosegla nezamislive razmjere. Doduse, uvijek je bilo onih pojedinaca (cak i u samoj Crkvi) koji su vjerovali u potrebu evandjeovskog siromastva Crkve. Takvi su upucivali prigovore i povratak apostolskom nauku i tradiciji. No, Crkva ih je jednostavno ignorirala, a one opasnije usutkala. nastavljela je praksu akumulacije bogatstva i sto je vise imala – to je vise zeljela imati. Mudra izreka kaze: "Bogatstvo i moc su slicni morskoj vodi – sto vise pijes, to si zedniji!” I tako, u jednom stadiju procesa akumulacije blaga, neki crkveni lideri su pokazali toliku drskost, da su jednom kralju predocili pismo koje je "sam Sv.Petar napisao s Neba”. To je tzv. NEBESKO PISMO – jedna bezocna kri-

votvorina, koja je imala dalekosezne posljedice za povijest Evrope. Ali jao! Kralj je nasjeo tom pismu. No, prije opisa spomenutog Pisma osvrnut cemo se malo na dodadjaje koji su mu prethodili i omogucili mu uspjesan ishod. Nakon smrti pape Grgura Velikog crkveno bogatstvo se stalno povecavalo u narednih stotinjak godina. A onda, na uzas papa doslo je do preokreta. U 8.stoljecu pojavili su se neprijatelji- poluobraceni Slaveni i oni su poceli ugrozavati Petrovu Bastinu na Balkanu. Ali jos gore, novi pljackasi pojavili su se s juga – Arapi, koji su pljackali sv.Petra u ime boga kojeg su oni zvali Alah. Oni su imali gadan obicaj, tako sto su svojim bodezima-krivosijama boli papine podanike i oduzimali im imovinu govoreci, da radije promijene svoju idolatrijsku vjeru, a sto je vecina brzo i ucinila. Na taj nacin papinstvo je izgubilo mnoge kolonije, ukljucujuci Spanjolsku, juznu Francusku, sjevernu Afriku, Istru i Dalmaciju. Nasljednici Konstantina "najkrscanskijeg cara” pogorsali su stvari i oduzeli Petrovim nasljednicima Siciliju, Sardiniju, Korziku i Kalabriju. U nekoliko desetljeca sv.Petar je orobljen, tako da mu je ostala samo centralna Italija okolo Rima. I papinske kase slabo su se punile. Ali, ni to nije bilo sve zlo. Najgori djavoli od svih, Lombardi iz sjeverne Italije, opasno su ugrozavali ostatke Petrove Bastine. Zato je trebalo brzo nesto uciniti. Tadasnji papa Stjepan II. (752-757 odlucio je pozvati u pomoc nikoga drugoga, do samog – Apostola Petra! Originalna ideja. Da li samo njegova, ili i njegovih kompanjona, nije dakako poznato. Bilo kako, Stjepan je zatrazio od Petra da mobilizira najmocnijeg vladara tog vremena, franackog kralja Pipina Malog (751-768). Iste godine kad je Pipin postao kralj, Lombardi su zauzeli Ravenski Egzarhat i zaprijetili papi u Rimu. Zato je Stjepan odmah na pocetku svog pontifikata, a suocen s takvom opasnoscu, morao poduzeti hitne korake. Kaze papa –"Pipin mora obraniti i zastititi crkvene posjede sto bi bilo za neiskazanu duhovnu dobrobit kraljevu. Kao i darivanja Crkvi Petrovoj, osobito od nekih kraljevih posjeda”. Papina molba Princu Apostola je bila cuta i sv.Petar je udovoljio! Kako? Jednostavno napisavsi pismo. Direktno s Neba. Pipinu Malom! Nebesko Pismo je naravno najprije stiglo papi Stjepanu, koji ga je onda po posebnom izaslaniku poslao Pipinu. Pismo napisano cistim zlatom na najfinijoj pergameni. Cita se kako slijedi: "Petar izabrani Apostol od Isusa Krista Sina Bozjega….Ja Petar primivsi apostolat od Krista primio sam takodjer misiju prosvijetljenja cijelog svijeta….. Pipin je pobozno klecao pred papinim poklisarom koji je citao Petrovu poruku. "Svi koji su culi moju propovijed i ravnaju se po njoj moraju apsolutno vjerovati da su po Bozjoj odredbi njihovi grijesi ocisceni i da ce uci u vjecni zivot…. Dodjite u pomoc rimskom narodu koji je meni Bog povjerio i Ja Petar u Dan Suda pripremam divno mjesto za vas u kraljevstvu Bozjem. Potpisani Petar Princ Apostola.

Papin izaslanik pokazivao je pismo cijelom dvoru svecano se pozivajuci na Petrov originalni potpis. Tako je sv.Petar napisavsi ovo Pismo ucinio nesto, sto nije ucinio nikad prije i nikad poslije. A u svojoj velikoj skrbi za svoju zemaljsku bastinu. – "Kako je Pismo stiglo na Zemlju? – pitao je Pipin. – "Sveti Petar je osobno sisao s Neba i dao pismo svom nasljedniku”, objasnio je papin izaslanik. Zatim je pokazao kralju kako je sv.Petar adresirao svoje pismo: Petar izabrani Apostol Kristov nasem najdrazem sinu kralju Pipinu, njegovoj junackoj vojsci, biskupima i kleru i svem narodu. Pipin kao pobozan covjek nije imao izbora doli udovoljiti zeljama samog sv.Petra. Kako bi uopce mogao odbiti hitnu molbu "nebeskog kljucara”? Pismo je postiglo zeljeni cilj. Uskoro je Pipin Mali porazio Lombarde i poklonio papi mnoge posjede, sela, gradove i utvrde, Ravenski Egzarhat i Pentapolis. Zauzvrat, papa je proglasio Pipina i njegove nasljednike zastitnicima Petrove Stolice i udijelio im titule rimskih patricija. To je tzv. Pakt Prijatelj-stva izmedju pape i dinastije franackih kraljeva. Pipinova Darovnica udarila je temelj Papinskim Zemljama ili Papinskoj Drzavi i od tada ona pocinje stvarno postojati. Pipinov nasljednik Karlo Veliki (Charlemagne) potvrdio je Darovnicu 774.g. Tako je Crkva pomocu kul-ta Sv.Petra pribavila sebi ogromne teritorije, a s njima i njihova bogatstva i tako postala najjacom feudalnom ekonomskom silom. U Papinskim Zemlja-ma pape su vladale kao apsolutni vladari, sve do 1870.g. Tada je talijanska vojska zauzela Rim i sve papinske teritorije proglasivsi Vjecni grad prijes-tolnicom novo formiranog Ujedinjenog Kraljevstva Italije. Tako je papinska teritorijalna drzava nestala zauvijek s karte Evrope. Papama je ostao samo Vatikan. Pobozni i beskompromisni Fleury u svojoj poznatoj velikoj Povijesti Crkve nije mogao suzdrzati svoje gnusanje nad "Petrovim nebeskim pismom” otvoreno ga proglasivsi jednom besprimjernom prijevarom. Ali koja je naza-lost imala dalekosezne i tragicne posljedice za povijest citave Evrope. Treba napomenuti, da je uspjeh Nebeskog Pisma potaknuo njegove autore na nove korake. Uskoro je "rimska radionica” proizvela prijestolje –"stolicu sv.Petra”. Na toj stolici sjedio je sam Petar kad je bio u Rimu – govorili su pape. Ovo je bio novi poticaj Pipinu i njegovim nasljednicima za nova darivanja papama, jer propaganda je isla ovako i bila je vrlo djelotvorna – ako kralj bude okrunjen na toj stolici, bit ce najmocniji od svih vladara! Bilo kako, ali Pipin je umro prije nego je mogao sjesti na tu stolicu, a njegov sin Karlo Veliki iako okrunjen za cara u Rimu 800-te godine, takodjer nije sjedio na njoj. "Petrova stolica” je postala jedna od najskupocjenijih relikvija Crkve i predmet stovanja kroz naredna stoljeca. O njezinoj autenticnosti raspravljali su neki katolicki autoriteti u 60-tim godinama 20.stoljeca. Posebna komisija ispitala je starost Petrove stolice – prijestolja i ustanovila da ona potjece iz 9. a ne iz 1.stoljeca. Papi Pavlu VI. dopalo je da odluci sto ce s njom i gdje ju smjestiti nakon tisucugodisnjeg stovanja.

*****

3. Poglavlje

CRKVA KAO NASLJEDNIK BIVSEG RIMSKOG CARSTVA

Stvaranje Papinskih Zemalja pribavilo je Crkvi teritorijalnu i pravnu osnovu od nezamislivog znacaja i vaznosti. Otada pa nadalje to joj je omogucavalo da sprovodi politiku neprekidnog stjecanja zemlje i drugog blaga, sto joj je pak povecavalo ugled i moc koji idu uz to. Najdublja teznja rimskih papa bila je obnova bivseg Rimskog Carstva sa Rimom kao prijestolnicom u kojem bi pape stolovale kao njihovi prethodnici – rimski cezari. Uspjesan pocetak ostvarenja tih teznji bila su darivanja teritorija Crkvi od strane Pipina Malog cime je stvorena jezgra buducih ogromnih Papinskih Zemalja ili Drzave. Car Karlo Veliki je priznao Pipinovu Darovnicu i nije okrenuo ledja rimskim papama. Medjutim, njima se darovani teritorij cinio premalim za "Petrove nasljednike”. Osim toga, apetit raste s jelom! I tada godine Gospodnje 774. tadasnji papa Hadrijan I. predocuje Karlu nesto posve novo, a to je – kopija tzv. Konstantonove Darovnice. Nova krivotvorina papinske kancelarije. Tako se na sceni iznenada "sluzbeno” pojavila cuvena KONSTANTINOVA DAROVNICA – najspektakularnija od svih krivotvotina u analima krscanstva. Pojavila se niotkuda. A koju je navodno sam Konstantin (306337) napisao papi Silvestru I. (314-335) cetiri stoljeca ranije. I kao sto je "Nebesko Pis-mo” bila krivotvorina pape Stjepana II. podmetnuta Pipinu Malom, tako je Konstantinova Darovnica krivotvorina podmetnuta njegovom sinu Karlu Velikom (768-814) od pape Hadrijana I. (772-795). Darovnici su prethodila i slijedila ju razlicita krivotvorena dokumenta, kojima je glavni cilj bio dati i osigurati moc, teritorije i bogatstvo rimskim papama. Ovaj dokument je jednim majstorskim udarcem stavio pape iznad careva, kraljeva i naroda, te ih ucinio legalnim nasljednicima bivseg Rimskog Carstva, odnosno njegova teritorija darovanog Petrovim nasljednicima. Ovaj dokument za razliku od drugih izrazavao je precizno i nedvos-misleno, sto zeli Petrov nasljednik, a to je – duhovna i politicka nadmoc, odnosno v r h o v n a v l a s t. S njime je papinstvo napravilo najdrskiji pokusaj u ostvarenju svojih teznji za svjetskom dominacijom. I uspjelo u tome! Ovom krivotvorinom pape su sebe postavile iznad svih civilnih autori-teta uzurpirajuci vrhovnu vlast i arbitrazu u cijelom krscanskom svijetu. Znacenje i posljedice toga bili su zlokobni za citav zapadni svijet, jer je pa-pinska dominacija u Evropi oblikovala i socijalnu strukturu i politicke prilike u narednih tisucu godina. Zbog njezinog dubokog odraza na cjelokupan zivot i prilike u Evropi, ali i sire, zanimljivo i korisno bi bilo pogledati glavne tocke ove famozne krivotvorine: 1.- Konstantin zeli uzdici "Petrovu stolicu” vise od Carstva i udjeljuje joj carsku moc i cast. 2.- Petrova stolica ce imati crkvama u svijetu. v r h o v n i a u t o r i t e t nad svim

3.- Ona ce biti sudac u svemu sto se odnosi na sluzbu Bozju i krscansku vjeru. 4.- Umjesto dijademe koju je car zelio staviti na papinu glavu, ali on je odbio, Konstantin mu daruje TIARU i Lorum, kao raskosno ruho i drugo znakovlje carskog dostojanstva.

5.- Rimsko svecenstvo ce uzivati visoke privilegije od carskog Senata slicne privilegijama najviseg plemstva i ima pravo odijevati se i uresavati se poput carskog plemstva. 6.- Rimska hijerarhija ima pravo na poslugu i tjelesnu gardu. 7.- Rimsko svecenstvo ce jahati konje pokrivene bijelim pokrivacem i nosit ce bijele sandale kao i senatori. 8.- Ako clan Senata zeli cin/orden a papa se slozi, nitko to ne moze onemoguciti. 9.- Konstantin daje papi Silvestru I. i njegovim nasljednicima suverenitet nad Rimom, provincijama, gradovima i naseljima cijele Italije i svih Zapadnih Regiona. ***** Sa 1. clankom papa postaje suvladarom Konstantina, njegov nasljednik i prema tome nasljednik i Rimskog Carstva. Sa 2. clankom papa je postavljen za jedinog poglavara cjelokupnog krscanstva i svih crkava. Trecim clankom papa postaje jedinim sucem krscanske vjere. Prema tome, ako se netko (pojedinac ili zajednica) ne slaze s njim i njegovim ucenjem postaje heretik i kao takav mora snositi sve posljedice toga. Ovim clankom je udaren temelj izopcenju (ekskomunikacija), prokletstvu (anatema) i najstrasnijim kaznama – Inkviziciji. Cetvrtim clankom papa ima pravo da se kiti i okruzuje raskosi i simbolima carskog dostojanstva kao vanjskog odraza i znakova njegova uzvisenog statusa. Petim clankom je rimski kler postavljen na isti nivo sa senatorima i patricijima Carstva. Njemu takodjer pripadaju najvise titule i cast, koji su bile darivani samo pojedinim istaknutim clanovima plemstva i vojske. Sesti i sedmi clanak iako naoko sporedni i gotovo nevazni, ipak su bili veoma vazni, jer isticu izjednacenost visokog klera sa plemstvom. Napr. jahanje konja prekrivenog bijelim pokrivacem i nosenje bijelih sandala bile su specijalne privilegije u 8. stoljecu. Osmi clanak naprosto podvrgava Senat volji pape. Deveti clanak je najvazniji zbog dalekoseznih i nesagladivih posljedica na povijest Zapada. On je ucinio papu teritorijalnim vladarem i gospodarom zapadnog dijela Rimskog Carstva. Tako je uz pomoc Konstantinove Darovnice RIMSKO CARSTVO cudesno uskrsnulo i postalo nasljedstvo Rimske Crkve. Kraljevi i carevi su postali vazali papa, a njihove zemlje feudalna lena Crkve. Stoljetni san rimskih papa postao je stvarnost. Pipin Mali i Karlo Veliki nacinili su pape vladarima d e f a c t o, a Konstantinova Darovnica d e j u r e. Ovo dvoje odigralo je najvecu ulogu u buducnosti u svim trazenjima i zahtjevima Rimske Crkve za posjedima i blagom, kao i njenim tvrdnjama o njenom pravu na poseban polozaj i status u krscanstvu, to jest – iznad svih! Iako nema dokaza da je dokument "proizvod” samog pape, stil je bez sumnje onaj iz Papinske Kancelarije sredinom 8. stoljeca. Tim vise, sto se

dokument prvo pojavio u Opatovini St. Denis gdje je papa Stjepan sproveo zimu 774. A to je dodatni dokaz, da je on osobno sudjelovao u njegovom izmisljanju. Svoj prvi konkretan ucinak Darovnica je postigla, kad je Karlo Veliki porazio grabezljive Lombarde i darovao nove teritorije Papinskoj Drzavi. Godine Gospodnje 800. stigao je u Rim, gdje ga je papa Leon III.(795-816) svecano okrunio kao prvog cara Svetog Rimskog Carstva. Medjutim, podjarmljivanje carske krune nije bilo papama dovoljno. Problem su bile udaljene provincije, koje nisu slijedile carski primjer. Najbolji nacin da ih se podvrgne pokornosti bila je kontrola civilne vlasti – administracije i uprave. Kao sto je papa nacinio cara svojim vazalom, tako su i biskupi trebali uciniti s lokalnim autoritetima. Tako bi papa uz pomoc slijepo poslusne hijerarhijske masinerije mogao kontrolirati prakticki cijelo Carstvo. Oko pola stoljeca kasnije (850.g) pojavila se nova krivotvorina tzv. Pseudo-Izidorske Dekretalije bolje poznate kao Lazne Dekretalije, opet niotkuda. Ta serija raznih papinskih krivotvorina silno je ojacala papinstvo ucinivsi ga vrhovnim autoritetom i potpuno neovisnim od svih svjetovnih autoriteta. Rezultat je bio taj, da je Crkva medju ostalim privilegijama pribavila sebi i i m u n i t e t pred civilnim sudstvom i zakonom, sto ju je stavilo izvan dodira i nadleznosti svih sudova. Na taj nacin kler je stekao neku vrstu neobicne "svetosti”, koja ga je uzdigla iznad obicnih ljudi. Tako je svecenstvo imalo osobnu nepovredivost, a ona mu je davala ogromne prednosti u svem njegovom djelovanju i eventualnim sporovima sa civilnim vlastima. Tako je papinstvo majstorskim udarcima jednostavno uzurpiralo vrhovnu vlast i sve povlastice koje uz to idu. Uzdigavsi sebe iznad svih autoriteta postalo je prakticki – svemocno! Jedna religiozno-politicka tvorevina ogromne moci i bogatstva. I takova je ostala do dandanas. Op.prev. /O pobijanju vjerodostojnosti Konstantinove Darovnice bit ce rijeci u 5. poglavlju.

*****

Kompletan prijevod (svih 12 poglavlja) se može skinuti sa http://www.scribd.com/doc/51408839/Vatikanske-milijarde