Tuesday
2024-03-19
8:17 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Nastavak I »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Bogohuljenja koje je Papstvo posvetilo Mariji nemaju ni tračak osnove u Bibliji, već su zasnovana na vavilonskom idolopoklonstvu. Da, same odlike i kompleksnosti rimskih i vavilonskih madona su iste. Do nedavno, kada se Rafaelo donekle udaljio od utabane staze, nije bilo ništa ni jevrejsko a ni italijansko u rimskim Madonama. Da su ove slike ili načini predstavljanja Device majke bili namenjeni da predstavljaju majku našeg Gospoda, one bi svakako bile ubačene u nekakav kalup. Ali to nije bio slučaj. U zemlji tamnookih lepotica sa crnim kovrdžama, Madona je oduvek bila predstavljena sa plavim očima i zlatnom kosom i tenom koji se u potpunosti razlikovao od jevrejskog,  za koga bi se po svoj prirodi moglo reći da pripada majci našeg Gospoda, a koji se u potpunosti slaže sa antičkim atributima boginje kraljice Vavilona. U skoro svakoj zemlji velika Boginja je opisana sa zlatnom ili žutom kosom, što nam pokazuje da mora da postoji jedan veliko prototip prema kome su sve one načinjene. Žutokosa Cerera možda i ne bi imala težinu u ovom argumentu da je bila sama, jer bi se u tom slučaju moglo pretpostaviti da je epitet ,,žutokosa” pozajmeljen od kukuruza koji je trebalo ona da čuva. Međutim, mnoge boginje imaju isti tak epitet. Evropa, koju je Jupiter nosio u obličju bika, nazvana je ,,žutokosa Evropa” (OVIDIJE, Fasti).

Homer Minervu naziva ,,plavookom” a Ovidije ,,žutokosom”; lovca Dijanu, koja se obično poistovećuje sa Mesecom, Anakreont opisuje kao ,,žutokosu ćerku Jupitera,” što se nikada ne bi moglo naslutiti na osnovu bledog lica srebrnog meseca. Diona, majka Venerina, opisana je od strane teokrita kao ,,žutokosa”. Sama Venera se često javlja i pod imenom ,,Aurora Venera” ili ,,zlatna Venera” (HOMER, Ilijada). Indijska boginja Lakšmi, ,,Majka Univerzuma” opisana je kao neko ko ima zlatan ten (Azijatska istraživanja). Arijadna, žena Bahusa (Dionisa) poznata je kao ,,žutokosa Arijadna.” (HESIOD, Teogonija). Samim tim, i Dryden govori o žutoj kosi:

,,Gde se drski talasi u Dajaninoj luci igraju,
Tu leži svetla napuštena Arijadna;
Tu, bolesna od tuge i mahnita od očaja,
Svoju haljinu pocepala je, i pokidala svoju zlatnu kosu.”

Gorgon Meduza pre svoje transformacije, dok je bila slavljena zbog svoje lepote, jednako je bila slavljena i zbog svoje zlatne kose:

,,Meduza je nekada imala draži: da dobiju njenu ljubav
Grupa rivala nestrpljivih ljubavnika je težila.
Oni koji su je videli, svedoče da nikada nisu našli
Toliko dirljivih odlika na slađem licu.
Ali iznad svega, njena duga kosa kažu
u zlatnim kovrdžama, dostojno je sjala.”

Sirena koja se često javljala u romantičnim pričama sa severa, a koja je očigledno pozajmljena iz priče o Atergatisu, zlatnoj ribi iz Sirije, koja je nazivana i majkom Semiramide i koja je ponekad poistovećivana i sa samom Semiramidom, opisana je sa sličnom kosom. ,,Ellewoman”, što je skandinavsko ime za meduzu, je ,,svetle puti”, kaže se u uvodu Danskih priča Hansa Andersena, a pored toga ima zlatnu kosi i svira divne tonove na žičanom instrumentu. Ona se često zamišlja kako sedi na obali vode i češlja svoju dugu zlatnu kosu zlatnim češljem.” Čak i kada je Hator, Venera Egipta, predstavljena kao krava, bez sumnje kako bi se ukazalo boju tena boginje koju predstavlja krava, glava i vrat krave su bili pozlaćeni. (HERODOT i WILKINSON)

Kada je samim tim poznato da najpoznatije slike Device Marije u Italiji predstavljaju nju kao zlatokosu ženu svetlog tena i kada je širom cele Irske Devica skoro bez odstupanja do dana današnjeg predstavljana na isti način, ko može da odolo zaključku da je možda upravo tako predstavljena jer proističe od istog prototipa paganskih božanstava.

Slaganje se ne javlja samo po pitanju boje tena već i po odlikama. Jevrejske odlike se javljaju svuda, i imaju svojstven karakter. Ali prvobitne Madone nemaju ni traga jevrejskog oblika ni njihovih odlika. Oni koji su ih lično poredili tvrde da se ove Madone slažu po pitanju tena i drugih karakteristika sa vavilonskim madonama koje je pronašao Ser Roberz Ker Porter među ruševinama Vavilona.

Međutim postoji još jedna izvanredna karakteristika ovih slika koja je vredna pažnje a to je oreol ili čudan krug svetlosti koji se često nalazi oko glave rimske Madone. Ovim krugom su takođe i takozvani likovi Isusa Hrista uokvireni. Odakle bi nešto takvo moglo da  potekne?

U slučaju našeg Gospoda, da je Njegova glava bila samo okružena zracima, možda bi se reklo da je pozajmljen iz evanđelističkih narativnih dela, u kojima se kaže da je na svetom postolju Njegovo lice bilo obasjano svetlošću. Ali gde u čitavom Svetom pismu možemo pronaći to da je Njegova glava okružena diskom ili svetlosnim krugom? Ono što bismo uzalud tražili u Svetim spisima, možemo pronaći u umetničkim načinima predstavljanja velikih bogova i boginja Vavilona. Disk, a posebno krug, bili su dobro poznati simboli Sunca-božanstva i široko korišćeni u simbolici Istoka. Glava Sunca-božanstva bila je uokvirena krugom ili diskom. Isti je slučaj bio i u paganskom Rimu. Apolon, kao dete Sunca, često je predstavljen na takav način. Boginje koje su tvrdile da su se orodile sa Suncem, takođe su imale pravo da budu ukrašene oreolom ili svetlosnim krugom. Sa Pompeje nam dolazi predstavljanje Kirke, ,,kćeri Sunca” (vidi Sliku 22) gde joj je glava uokvirena krugom, na isti način na koji je Madonina glava do dana današnjeg uokvirena.  Ukoliko iko uporedi oreol Kirke sa oreolom papske Device, videće koliko se precizno one poklapaju. *

vavilon 23
slika br. 22

* Objašnjenje slike je dato na Pompeji: ,,Jedna od njih (slika) je uzeta iz Odiseje i predstavlja Uliksa i Kirku, u momentu kada heroj, nakon što popije iz pehara začaranog nekažnjivošću, vrlinom protivotrova koji mu je dao Merkur (poznato je da je Kirka imala ,,zlatan pehar” baš kao i vavilonska Venera), povlači svoj mač i nastavlja da se sveti svojim saputnicima, koji bivaju pretvoreni u svinje nakon što popiju iz njenog pehara. Boginja, prestrašena, odjednom se predaje, kao što je to opisao Homer, pri čemu je sam Uliks narator:

,, Dakle , traži štalu , tamo boravi sa tvojim prijateljima,
Ona je rekla, dohvatio sam mač koji nosim uz butinu,
Sa smrtno osuđujućim pogledom,
Pojurio na nju, a ona, uz piskav vrisak straha,
protrčala ispod moje podignute ruke, brzo me ugrabila za kolena,
I u poletnim akcentom elegično, počela je :
Kaži, ko si, " & C - . Odiseja Silicon 'S (COWPER Odiseja)

Pompejski autor dodaje: ,,Ova slika je izuzetna jer nas uči o poreklu te ružne i bezznačajne slave kojom su glave svetaca često okružene … Slava se zove nimbus ili oreol  a Servije ga definiše kao ,, osvetljeni fluid koji okružuje glave bogova.” Na čudan način on pripada Kirki, jer je ona ćerka Sunca. Vladari sa svojom uobičajenom skromnošću, mislili su da je to znak i njihove božanske prirode. Na ovaj način poput mnogih drugih paganskih sujeverja i običaja, i ovaj je dospeo u crkvenu upotrebu.” Za ovo vladari nose veliki deo krivice. Nisu vladari ti koji su doneli ,,paganska praznoverja” u Crkvu, koliko je to uradio Rimski biskup. Vidi poglavlje VII, deo II.

Sada, da li iko može da veruje da ovo podudaranje može da bude slučajnost. Naravno, da je Madona do te mere stvarno izgledala kao Devica Marija, to nikada ne bi dozvolili idolopoklonstvo. Ali postalo je očigledno to da je boginja koja je utemeljena u papskoj crkvi zarad vrhunskog obožavanja od strane poklonika iste crkve, sama vavilonska kraljica koja je postavila Nimroda (Nevroda) ,,Sina” kao rivala Hristu, i koja je sama po sebi inkarnacija svake vrste raskalašnosti, dala mračan karakter rimskom idolopoklonstvu. Šta bi moglo da se iskoristi kako bi se ublažio zlokoban karakter takvog idolopoklonstva da bi se reklo da se dete koje ona iznosi kako bi ga obožavali zove Isus? Kada je bila obožavana sa svojim detetom u Vavilonu, dete je bilo nazvano imenom koje je karakteristično za Hrista i njegov veličanstveni karakter, kao što je to ime Isus. Dato mu je ime ,,Zoro-ashta“, ,,seme žene.“ Ali to nije umanjilo gnev Božiji usmeren protiv onih koji su u stara vremena obožavali ,, idol od revnosti, koji draži na revnost.“ (idol koji je podražavao ljubomoru Gospodnju).*

Niti davanje imena Hrist detetu u naručju rimske Madone, može učiniti da ,,slika ljubomore” bude manja, manje uvredljiva za Svevišnjeg, manje prikladna za izazivanje Njegovog velikog nezadovoljstva, kada je očigledno da je odojče obožavano kao dete one koja se smatra Kraljicom raja, sa svim karakteristikama božanstva i koja je u isto vreme ,,Majka bludnica i gadosti na zemlji.” Gospod mrzi idolopoklonstvo u svakom obliku; ali jedno takvo idolopoklonstvo svakako izaziva posebnu mržnju od strane Njegove svete duše. Sada,  ukoliko su činjenice koje sam izveo istinite,zar nije divno to što su da takve strašne pretnje budu usmerene u Reči Gospodnjoj protiv rimskog otpadništva, i da su bočice ovog neverovatnog gneva osmišljene tako da bi bile prosute na glavu koja nosi ovu krivicu?

Ukoliko su ove stvari istinite (neka ih porekne onaj ko može), ko će se zaleći za Papski Rim, ili ko će ga nazvati hrišćanskom crkvom? Da li postoji iko ko se boji Boga i ko dok čita ove redove ne bi priznao da je sam paganizam inspirisao doktrinu poput one koja je priznata od strane Melkita u Nikejskom saboru, da se Sveto Trojstvo sastoji od Oca, Device Marije i Mesije, njihovog Sina? (Quarterly Journal of Prophecy, Jul, 1852) Da li postoji iko ko se ne bi zgrozio nakon takve pomisli? Šta bi onda čitalac rekao o crkvi koja podučava svoju decu da obožavaju Trojstvo, nečim poput sledećeg:

,,Srce Isusovo, obožavam te,
Srce Marijino, preklinjem te,
Srce Josifovo, čisto i pravično,
U OVA TRI SRCA JA STAVLJAM SVOJE POVERENJE.”*
*Ono što svaki hrišćanin mora da Zna i da Radi.
Prečasni J. FURNISS. Objavljeno od strane James Duffy, Dablin.

Izdanje ovog Uputstva o Papstvu citirano maločas, pored bogohuljenja koje sadrži, tu se nalaze i najnemoralniji principi, koji podučavaju o neštetnosti prevare ukoliko se pridržavamo određenih granica. Na osnovu ovoga i velike pobune koja se javila protiv istog, verujem da je ovo izdanje povučeno iz cirkulisanja. Nema sumnje da je gore navedeni pasus tačan. Primio sam od prijatelja iz Liverpula kopiju izdanja koje sadrži ove reči, koja je sada u mom vlasništvu, a pre toga sam je video u vlasništvu Prečasnog Richard Smytg iz Armagha. Nije samo u Irskoj takvo trojstvo predstavljeno zarad obožavanja od strane Romanista. U čestitki ili letku koje su izdali Papski sveštenici Sanderlanda sada leže preda mnom sa naslovom ,,Pashalna dužnost, Crkva Svete Marije, Bishopwearmouth1859”, sledeći tekst predstavlja priznanje dato ,,Dragim hrišćanima”, kojima je i adresirano.

“ 4. I nikada ne zaboravi dela dobrog hrišćanina, preporučenih tebi toliko često tokom obnavljanja Misije.

Blagosloven Isus, Marija i Josif.
Isuse, Marijo i Josife, dajem vam svoje srce, svoj život i svoju dušu.
Isuse, Marijo i Josife pomažite mi uvek i u mojoj poslednjoj agoniji,
Isuse, Marijo i Josife primite moj poslednji dah, Amin.”

Kako bi naveli rimske sledbenike da izvode ovaj ,,čin dobrog hrišćanina”, značajan mito je dat. U 30. delu Furnisovog uputstva o kome smo prethodno govorili, pod naslovom ,,Pravilo Života”, sledeći pasus se javio: ,,Ujutru, pre nego što ustanete,prekrstite se i kažite Isuse, Marijo i Josife, dajem vam svoju dušu (Svaki put kada ovo izgovorite dobijate 100 dana nagrade koje možete dati dušama u Čistilištu)!” Moram dodati to da naslov Furnisove knjige, kao što je gore naveden, predstavlja naslov Smythove kopije. Naslov kopije koju posedujem jeste ,,Ono što svaki hriščanin mora da zna.” London: Richardson & Son, 147 Strand. Obe kopije sadrže reči bogohuljenja date u tekstu, i obe imaju odobrenje za štampu od strane ,,Paulus Cullen-a”

Ukoliko ovo nije paganizam, šta je onda tu što može biti nazvano jednim takvim imenom? To je Trojstvo koje su sada irski rimokatolici obučeni da obožavaju. To je Trojstvo koje je u poslednjoj knjizi katehističkih instrukcija predstavljeno kao veliki objekat posvećenosti onima koji slede papstvo. Uputstvo koje sadrži ovo bogohuljenje izbija na površinu kada Paulus Cullen, papski arhiepiskom iz Dablina, daje odobrenje za štampu.

Da li će iko nakon ovoga reći da rimokatolička crkva i dalje treba da se smatra hrišćanskom jer sadrži doktrinu Trojstva? I paganski vavilonci su je takođe imali kao i Egipčani i Hindusi, upravo u istom smislu kao i kod Rimljana. Svi su oni priznali Trojstvo u jednini, ali da li su oni obožavali Tročlanog Jehovu, kralja večnosti, besmrtnog i nevidljivog? I da li će iko reći i izneti dokaze da Rim upravo to i čini? Dosta više sa iluzijom da je Rim hrišćanski! Možda je nekada postojala osnova za takvu pretpostavku ali svakim danom ,,velika misterija” biva sve više otkrivena kao i njen istinski karakter. Nema i ne može biti ikakve bezbednosti za duše ljudi u ,,Vavilonu.” ,,Izađite iz njega, moji ljudi”, jeste glasna i izrazita zapovest Boga. Oni koji ne poštuju tu komandu, ne rade to za sopstveno dobro.

 


[1] Poistovećivanje Ree ili Kibele i Venere

U egzoteričnoj doktrini Grčke ili Rima, karakteri Kibele, majke bogova i Venere, boginje ljubavi, uglavnom se veoma razlikuju, toliko da neki smatraju da ni ne postoji teškoća prilikom identifikacije ova dva božanstva. Ukoliko se fundamentalan princip Misterija rodi u umu, taj da su usuštini priznavali samo Adada, ,,jednog Boga”, sve komplikacije nestaju. Kada je vavilonska misterija grešnosti dobila oblik, ovo je ostavilo mesta da se pojave tri različita oblika božastva – otac, majka i sin. Ali što se tiče svih božanstva sastavljenih iz više oblika koja se često javljaju u paganskom svetu, kakve god se razlike među njima javljale odmah su bile svedene na nekoliko manifestacija jedne ili druge božanske osobe, mada je prva osoba bila uglavnom u pozadini. Imamo dokaz da je ovo bio slučaj. Apulej nam kaže da kada je prolazio inicijaciju, boginja Izida se pojavila pred njim kao ,,prva od nebeskih stvorenja, opšta manifestacija bogova i boginja...ČIJA je JEDNA JEDINA BOŽANSKA PRIRODA čitavu zemaljsku kuglu pokretala, u nekoliko oblika, sa različitim obredimai pod mnogobrojnim oznakama“. I prolazeći kroz mnogobrojna obličja,  Ona za sebe kaže da je i ,,Pessinuntica, majka bogova (Kibela) i Paphian Venera.“ Kao što je to bio slučaj sa Misterijama kasnijeg doba, mora da je bio slučaj i od samog početka; jer oni pokreću doktrinu JEDINSTVA Božanstva. Ovo naravno pokreće izvesnu dozu apsurdnosti i nekonzistentnosti u samoj prirodi slučaja. I Wilkinson i Bunsen, kako bi se otarasili nekonzistentnosti sa kojom su se susreli u egipatskom sistemu, smatrali su da je neophodno da se vrate na suštinski isto objašnjenje kao što sam ja to uradio. Samim tim pronalazimo Wilkinsona kako kaže: ,,Ja sam izjavio to da su Amon Ra i drugi bogovi preuzeli oblike različitih božanstava koja, iako to na prvi pogled deluje kao komplikovano, mogu da daju objašnjenja kada uzmemo u obzir to da svako od njih čiji je lik ili emblem usvojen predstavlja samo emanaciju, ili deifikovan atribut ISTOG VELIKOG BIĆA kome su pripisivali različite karaktere u skladu sa nekoliko poslova koje je trebalo da vrši.“

Bunsenova izjava ima isti efekat i ona glasi: ,,Na osnovu ovoga, mislimo da sami imamo pravo da zaključimo da su dva skupa bogova prvobitno bila jednaka i da su u VELIKOM PARU bogova svi ti atributi koncentrisani. Počevši od toga, razvoj mitološkog sustema se nastavio, što je i predmet našeg razmatranja.”

Uzimanje  svega ovoga u obzir kada je u pitanju identifikovanje Kibele i Astarte, ili Venere, jeste od velikog značaja. Fundamentalno, postojala je samo jedna boginja – Sveti duh, predstavljen kao ženska osoba, kada je Božanstvu bio pripisan pol, iako je to predstavljalo krivljenje velike ideje Svetog pisma, kao i to da su sva deca Božija začeta od strane Oca a rođena od strane Duha. Na osnovu ove ideje, Duh Božiji, kao Majka, predstavljen je u obliku golubice u sećanju na  činjenicu da je Duh tokom stvaranja zatreperio – a kao što sam i zapazio, upravo je to tačno značenje termina u stihu 1.2 Postanja - ,,na licu voda.”

Zatim, ova boginja je dobila ime Ops, ,,ona koja leprša” ili Junona ,,Golubica” ili Khubele ,,ona koja vezuje kanapima”, čije poslednje ime vodi poreklo od ,,Vukoh ih uzicama čovečijim, užima ljubavnim” (Osija 11:4"Khubeli Adam"), uzicama kojim ne samo da Bog svojom proviđenom dobrotom privlači ljude ka sebi, nego i kojima je naš prvi roditelj Adam, putem Duha koji boravi u njemu, dok Eden još uvek nije bio narušen, bio vezan za Boga. Ova tema nakratko počiva na paganskoj priči a dokazi su veoma raznoliki; ali ja ne mogu da se ovde time bavim. Hajde da samo obratimo pažnju na to da su Rimljani spojili dva termina, Junonu i Khubelu, ili kako se obično izgovara Kibelu, i u izvesnim prilikama su prizvali vrhovnu boginju pod imenom Junona Covella - ,,golubica koja vezuje kanapima.”

Ukoliko čitalac kod Lajarda obrati pažnju na tročlani emblem vrhovnog asirskog božanstva, on će videti da je sama ova ideja vidljivo otelotvorena. Tu su krila i rep golubice povezana kanapima a ne noge (LAYARD Niniva i njeni ostaci, vol. ii. p. 418; vidite prateće duboreze (slika 23), BRYANT, vol. ii. p. 216; KITTO Bib. Cyclop., vol. i. str. 425).


vavilon 21sliba br. 23

Ukoliko se osvrnemo na događaje nakon pada, Kibela je pridobila novu ideju vezanu za njeno ime. Khubel ne znači samo ,,povezati kanapima“ već i ,,prolaziti kroz muke porođaja“. Samim tim, Kibela se pojavila kao ,,Majka bogova“ zbog koje sva deca moraju da budu rođena obnovljena ili regenerisana. Ali, u ovu svrhu, smatralo se neophodnim to da treba da postoji na prvom mestu unija sa Reom, ,,posmatračem“, ljudskom ,,majkom bogova i ljudi“ kako bi ruina koju je prouzrokovala mogla da bude sređena. Samim tim, identitet Kibele i Ree, za koje se u svim Pantenonima smatra da su to dva različita imena za istu boginju. Međutim, kao što smo već videli, ove boginje su u stvarnosti potpuno različite. Isti ovaj princip bio je primenjen na sve deifikovane majke. One su bile deifikovane samo kroz navodnu čudesnu identifikaciju sa Junonom ili Kibelom – drugim rečima sa Svetim duhom Božijim. Svaka od ovih majki je imala sopstvenu legendu i posebnu vrstu obožavanja, ali kao što je to svuda slučaj, ona se smatrala inkarnacijom jednog duha Božijeg. Kao velika Majka svega, oduvek se smatralo da atributi tog jednog Duha pripadaju njoj. Ovo je bio slučaj i sa boginjom koja je poznata pod imenom Astarta ili Venera, kao i Rea. Iako su se donekle razlikovale Kibela ili Rea i Astarta ili Milita, Asirska Venera, Layard nam pokazuje da takođe postoje i dodirne tačke između njih. Kibela ili Rea bila je prepoznatljiva po svojoj kupastoj kruni. Milita ili Astarta bila je predstavljena sa sličnom krunom na glavi. Kibelu ili Reu su vukli lavovi, Milita ili Astarta je bila predstavljena kako stoji na lavu. Obožavanje Milite ili Astarte bilo je moralno zagađenje (HERODOT). Obožavanje Kibele, pod imenom Tera, takođe je bilo isto (AVGUSTIN, De Civiate).

Prva deifikovana žena bez sumnje je bila Semiramida a prvi deifikovan čovek njen muž. Očigledno je to da je proteklo neko vreme nakon što su Misterije započete kada se deifikacija odigrala. Semiramida nije pre svoje smrti uzvišena do božanstva i obožavana u obličju golubice.

Kada su Misterije prvobitno sastavljane, Evina dela koja su putem veze sa zmijom donela i smrt, mora da su zauzimala određeno mesto, jer Misterija o grehu i smrti leži u samoj osnovi celokupne religije. U doba Semiramide i Nevroda,  Sema i Hama, mora da su svu ljudi bili upoznati sa Padom. Pre svega, Evin greh je bio prihvaćen kao takav u potpunosti (u suprotnom i ljudi bili šokirani, posebno kada je sveokupna savest ojačana revnošću Sema); ali kada je žena trebalo da bude deifikovana, oblik koji je ta mistična priča počela da pridobija pokazuje da je greh omekšao, tj. da je promenio sopstveni karakter, i da je ona glorifikovana kao  autorka duhovnog života time što je iskrivljeno ime koje je dato Evi – ,,majka svih živih”, odnosno svih preporođenih. Pod imenom Rea ona je bila priznata kao majka bogova.

Oni koji su radili na Misteriji grešnosti nisu smatrali da je teško pokazati to da je ovo ime, Rea, koje je prvobitno dato majci čitavog čovečanstva, išta manje prikladno za onu koja je zapravo maka bogova, tj. svih deifikovanih smrtnika. Rea u aktivnom smislu označava ,,ženu koja posmatra/zuri”, u pasivu – žena koja je posmatrana – tj. ,,lepota”. Samim tim, pod jednim istim terminom, majka čovečanstva i majka paganskih bogova, Semiramida, bile su amalgamirane; toliko da je, koliko znamo, Rea trenutno priznata kao ,,Majka bogova i ljudi” (Hesiod, Teogonija).  Samim tim, nije čudno to što se ime Rea primenjuje kada se govori o njoj, koja je bila obožavana po samom karakteru Astarte ili Venere od strane stanovnika Asirije.

[2] Devica majka paganizma

SALVERTE kaže da skoro sve princeze Tartara ,,vode poreklo od nebeske device, koja je oplođena od strane sunčevog zraka ili nekim drugim jednako čudesnim sredstvom.” U Indiji, veruje se da je majka Surje, boga-sunca, koji je rođen kako bi uništio neprijatelje bogova, oplođena na ovaj način. Sunčev zrak je ušao u njenu matericu i kao posledica toga, ona je na svet donela boga-sunca.  Poznavanje ovog mita dovelo je do toga da je on bacio svetlost na tajno značenje imena Aurora, koje je dato Orionovoj ženi, o čijem braku govori Homer kada u Odiseji pominje ,,moćnog lovca.” Ime Aurora u fizičkom smislu znači ,,oplođena svetlošću, a od reči ,,ohra” što znači ,,začeti” ili biti ,,trudna” potiče reč koja označava ženu u grčkom jeziku. Kako je Orion, po persijskim pričama, bio Nevrod (Nimrod) a Nevrod pod imenom Ninus bio obožavan kao sin njegove žene kada je deifikovan kao bog-sunce, tako je ime Aurora primenjeno na njegovu ženu očigledno sa namerom da pruži istu ideju koja preovladava u Tartaru i Indiji. Ovi mitovi o Tartarima i Hindusima jasno dokazuju da paganska ideja o čudesnom začeću nije potekla od ikakve mešavine hrišćanstva sa sujeverjem, već direktno iz obećanja ,,semena žene.” Ali može se postaviti pitanje kako je nastala ideja oplođenja sunčevim zrakom. Postoji razlog zašto treba verovati da je ona potekla od jednog od prirodnih imena sunca. Od kaldejskog zhr, što znači ,,sijati”, potiče particip aktiva zuhro ili zuhre ,,Onaj koji sija”. Samim tim, nema sumnje da su ljudi pod rukovođenjem sveštenstva na osnovu zuhro došli do reči zuro, ,,seme”. Na taj način, Onaj koji sija i seme su tokom paganizma bili poistovećeni. Ovo se manifestovalo u persijskom slučaju, gde je sunce veliko božanstvo.  Maurice u Antikvitetima tvrdi da su ,,Persijanci nazivali Boga imenom Sure”.

[3] Boginja majka kao mesto stanovanja

Šta je to moglo da navede čovečanstvo da veliku Boginju-majku, ili majku bogova i ljudi, nazove Kućom ili Mestom stanovanja? Odgovor se očigledno može naći u stihu 2.21 Postanja, gde se radi o formiranju majke čovečanstva: ,, I Gospod Bog pusti tvrd san na Adama, te zaspa; pa mu uze jedno rebro, i mesto popuni mesom; I Gospod Bog stvori ženu od rebra, koje uze Adamu, i dovede je k Adamu.”  To da je ova istorija o rebru bila poznata Vaviloncima, vidi se iz imena koje je dato njihovoj drevnoj boginji, o čemu svedoči Beros. To ime je Thalatth. Ali to je samo kaldejski oblik reči Tzalaa, njen ženski rod – što je upravo reč koja je u Postanju upotrebljena u značenju rebra, od kojeg je i Eva nastala. A drugo ime koje Beros dovodi u vezu sa Thalatth u još većoj meri ovo potvrđuje, a to je Omorka*, što znači ,,Majka sveta”.

* Od ,,Am”, ,,majka” u ,,arka”, ,,zemlja.” Prvi glas u ovim rečima se često izgovara kao o. Samim tim, izgovor reči ,,Am”, ,,majka”, na grčkom zvuči isto kao i ,,rame.” Am, ,,majka” potiče od am, ,,podržati”, a od am koje se izgovara kao om potiče rame koje nosi teret. Odatle isto potiče i ime Oma, kao jedno od imena Bona Dea. Oma je očigledno ,,Majka”.

Dakle, nakon što smo razjasnili ime Thalatth i otkrili da se ono odnosi na ,,majku sveta”, to nas dovodi do toga da razumemo da je poreklo imena Thalasius, koje rimljani daju bogu braka, traženo uzalud. Thalatthi ima značenje nečega što ,,pripada rebru” i rimskim tumačenjem postaje Thalatthius ili "Thalasius, čovek (od) rebra.” A koje je ime prikladnije za Adama, kao boga braka, koji je, kada mu je rebro doneseno, rekao: ,, Sada eto kost od mojih kosti, i telo od mog tela. Neka joj bude ime čovečica, jer je uzeta od čoveka.” Prvo, kada je od Thalatth, rebra, napravljena žena, ta žena je u vrlo važnom smislu bila ,,mesto stanovanja” ili ,,hram Božiji”; i da se Pad nije dogodio, sva njena deca bi kao posledica prirodnog stvaranja bila deca Božija. Uvođenje greha u svet poremetilo je prvobitnu konstituciju stvari. Međutim, kada je obećanje o Spasitelju dato i prihvaćeno, i Svetom duhu je dato obnovljeno prebivalište, ali ne u smislu da  ona ima moć da donese Božiju decu već u smislu da ona ima ulogu majke u duhovnom životu novorođenčeta – onima koje Bog svojom slobodnom voljom može da donese na svet i da iz mrtvih donese u život. Paganizam je svojevoljno prevideo ovo i onog trenutka kada su sledbenici istog bili spremni da to prihvate, podučavao je da obnovljeno prebivalište duha Božijeg u ženi predstavljalja identifikaciju, pa ju je deifikovao. Zatim je Rea, ,,posmatrač”, ,,majka čovečanstva” identifikovana kao Kibela ,,ona koja vezuje kanapima” ili Junona ,,Golubica”, tj. Sveti duh. Zatim, u bogohulnom paganskom smislu, ona je postala  Hator, ,,mesto gde Bog stanuje” ili Sacca/ Sacta, ,,tibernakl” ili ,,hram” u kome boravi ,,sva punoća Boga” u telesnom smislu. Zatim je postala Heva ,,ona koja je živa”, ne u smislu koji je Adam upotrebio da bi dao ime svojoj ženi nakon Pada, kada je nada za životom u sred smrti toliko neočekivano predstavljena njoj kao i njemu samom, već u smislu onoga koji govori o duhovnom u večnom životu ljudi, dok je Rea bila zvana ,, fontana blagoslovenih.” Učestvovanje ove deifikovane žene se smatralo nezamenljivim kada su u pitanju začeća božije dece u ovom, kako se priznaje, palom svetu. Posmatrano iz ove tačke gledišta, značenje imena datog vavilonskoj boginji u stihu 17.30 Druge poslanice carevima odjednom će postati očigledno. Ime Succoth-benoth se vrlo često smatralo množinom i smatralo se da se odnosi na kabine ili tibernakle koji su u Vavilonu upotrebljavani u ozloglašene svrhe. Međutim, kako ti posmatra Clericus (De Chalodeis) koji smatra da rabini imaju ista mišljenja, kontekst jasno pokazuje da ovo ime mora da predstavlja ime idola: ,, Ali načiniše sebi svaki narod svoje bogove, i pometaše ih u kuće visina, koje behu načinili Samarjani, svaki narod u svojim gradovima u kojima življahu.” (29,30). Ovde se očigledno govori o idolu, a pošto je ime ženskog roda taj idol mora da je bila boginja. Posmatrano u ovom smislu, kao i u svetlu kaldejskog sistema koji se sada otkriva, žnačenje ,, Succoth-

benoth”, primenjeno na vavilonsku boginju, jeste ,, tibernakl one koja nosi dete.*”

* Tj, mesto stanovanja onog u kome boravi Duh Božiji, u svrhu začeća duhovne dece.

Kada je oformljen vavilonski sistem, Eva je predstavljena kao prva koja je zauzela ovo mesto. A samo ime Benoth koje označava ,,trudnicu” objašnjava takođe kako je došlo do toga da Žena koja je, kao Hestija ili Vesta, nazvana ,,mestom stanovanja”, dobila zasluge za to što je izumela ,,umetnost izgradnje kuća.” (SMITH, "Hestia"). Benah, glagol, od čega je nastala reč Benoth, označava ,,donošenje dece na svet” i ,,izgradnju kuća”. Donošenje dece na svet se metaforički posmatra kao ,,izgradnja kuća”, tj. porodice.

Dok je paganski sistem, koji se tiče Boginje-majke, osnovan na ovoj identifikaciji nebeskih i zemaljskih majki ,,blagoslovenih” besmrtnika, svaka od ove dve vrste božanstava je slavljena zasebno, a kao posledica toga, sve različite inkarnacije Spasitelja-semena bile su predstavljene kao da su rođene od strane dve majke.  Dobro je poznato to da je Bimater, ili dvomajčani, jedan od epiteta koji se primenjuje na Bacchusa. Ovidije kao razlog za primenu ovog epiteta na istom navodi to što je nastao iz mita, a kada je bio embrion on je bio spasen od vatre u kojoj je njegova majka umrla, zatim je zašiven za Jupiterovu butinu i u odgovarajuće vreme donesen na svet. Bez ispitivanja značenja svega ovoga, dovoljno je reći da je Bacchus imao dve boginje-majke; ne samo da je začet od strane Semele već je i donesen na svet od strane boginje Ippa (PROKLO Timoeum).

Na istu ovu stvar se misli kada se kaže da je nakon smrti njegove majke Samele, njegova ujna Ino prihvatila  ulogu majke i gajila ga. Ista stvar se javlja u egipatskoj mitologiji. Tu smo imali Oziris koji je u obliku Anubis donesen na svet od strane Neftis a usvojen i odgajen od strane boginje Izis kao njen sopstveni sin. Kao posledica ovoga, omiljena trijada koja se svuda javlja jeste sačinjena od dve majke i sina. Kod WILKINONA, čitalac će otkriti da se trijada sastoji od Izis, Neftis i deteta Horusa. U Vavilonu, Diodorova izjava nam pokazuje da se trijada u određenom periodu sastojala od dve boginje i sina – Hera, Rea i Zevs. A u Rimu, sa druge strane, trijadu su sačinjavale Junona, Minerva i Jupiter. Kada je Jupiter obožavan od strane rimskih nadzornika kao ,,Jupiter puer” ili ,,dete Jupiter” uvek je obožavan u društvu Junone i boginje Fortune (CICERON, De Divinatione). Ova vrsta božanske trijade izgleda da potiče iz najstarijih rimskih vremena jer i Dionizije iz Halikarnasa i Livije kažu da je ubrzo nakon što je Tarkvinije proteran, u Rimu izgrađen hram u kome su obožavani Cerera (DION. HALICARN and LIVY).

Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz