Tuesday
2024-03-19
7:09 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Neki aspekti mog naučno istraživačkog rada »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Neki aspekti mog naučno istraživačkog rada
 

Prim. dr sci. Todor Jovanović
 

U sredinama koje pretenduju na demokratičnost, pa makar i samo na prosvećenost, retko će se naći ljudi koji će pravo na drugačije mišljenje javno osporavati. No, čak i u njima, u njihovim pojedinim segmentima, segmentima koji su strukturalno organizovani po obrascu religioznih institucija, i dalje vlada dihotomija pravoverni /inoverni, a to znači dihotomija kojom se ljudi dele na one koji imaju pravo  na reč, i na one kojima je to pravo oduzeto.

 

Princip pravovernosti, a to znači princip zabrane drugačijeg mišljenja, naročito je snažan u instituciji ortodoksne medicine.

Premda je upravo medicina oblast za koju je tipično da se cenjena doktrinirana terapija za godinu ili dve prebaci u kategoriju neadekvatnog ili čak pogrešnog ili štetnog lečenja, njeni se čelni poslenici privremenih terapijskih protokola drže kao nekakvih večnih istina.


No ova specifična kratkovidost ima i svoju dodatnu osobinu.


Ovlašćeni čuvari privremenih terapijskih protokola su istovremeno i nemilosrdni cenzori za bilo koje druge poglede ili rešenja. Pritom, cenzura ima više modaliteta. Najčešći su marginalizacija i kooptiranje. U slučaju marginalizacije, isključuje se svaka komunikacija sa članom profesije koji ima drugačije stručno mišljenje, s tim što se to drugačije mišljenje koristi kao osnova za njegovu dodatnu medikalizaciju ili kriminalizaciju. U slučaju kooptiranja, s druge strane, prisvaja se praksa ili ideja drugačije mislećeg i uklapa se u kontekst ortodoksije, bilo po osnovi doktrine, bilo po osnovi moćne pozicije naučnog kradljivca, ali ne i sam drugačije misleći.

 

Posebno se postavlja pitanje savesti današnjeg čovečanstva, koja se u slučaju kancera pokazala krajnje dvoličnom. Sa jedne strane mediji su preplavljeni izlivima prenaglašene brige za sudbinu obolelih od ove opake bolesti, dok sa druge strane, niz konkretnih primera pokazuje da je ta savest zatajila. U manje značajnim sredinama, među kojima je i naša, vidimo koliko je savest čovečanstva daleko.

 

Miran san je zamenio strah od užasne smrti. Primetna je neefikasnost u otkrivanju adekvatnog leka ili terapije, jer efikasna rešenja zahtevaju kvalitativno nov pristup angažovanju medicinske i farmaceutske nauke uz maksimalnu globalnu finansijsku podršku.

 

Sav taj «moralni» svet ponaša se u ovoj dramatičnoj situaciji, kada milioni umiru, krajnje licemerno, jer se preko formalnih i nesuštinskih tretmana pojedinačnih slučajeva, dolazi do određenih priznanja, ugleda i slave, a pre svega do materijalne dobiti. Sa druge strane, prema obolelima je izgrađen odnos kao prema krivcima. U slučaju kancera, zaboravljena je lekarska etika i savest u najširem smislu.

 

I pored sve nege – hemoterapije, hormonske terapije i terapije zračenjem, izuzev hirurgije koja stvarno pomaže tamo gde može da se primeni, ovi pacijenti su nekako izgubljeni. Često tome doprinosi i ponašanje samih lekara koji mnoga pitanja u vezi sa kancerom ostavljaju bez odgovora. Svi oni koji se bore protiv kancera to čine na različite načine. Lekari zvanične medicine, tako, silno tavore sa osećanjem krivice zbog neuspeha koji je vrlo često evidentan. Česta je i situacija da se obraćaju pacijentu da rečima hvale za svoj pristup, govoreći da je lečenje bilo veoma uspešno, da im niko ne bi tako pomogao. Ako se dogodi da pacijent u oduševljenju bude iskren i pomene Todoxin, lekar će se promeniti iz osnova, promeniće priču i zaključiti da lečenje nije uspešno završeno, da je pacijent oštećen ovde, tu i tamo, itd.

 

Herbalna medicina je, dakle,  prokažena, izopštena, odbačena... Ustvari ona nije ni opasna, nije ni kriva, čak se može postaviti i pitanje koja je to medicina nehumana i koji su lekari nepožrtvovani. S toga ne treba ni da nas iznenadi pojava da lekari herbalne medicine češće dobijaju kancer i lagano propadaju.

 

Prim. dr sci. Todor Jovanović je osoba sa brojnim iskustvima marginalizacije i kooptiranja i  pokušava da se teorijskim činjenicama i iskustvima, kako svojim pojedinačnim, tako i iskustvima Todoxinove naučne grupe čiji je osnivač, izbori za svoje pravo na reč, od iskustva pacijenata do podataka o saradnji dr Jovanovića sa uglednim medicinskim institucijama. Prinuđen je da uloži i dodatni napor.  Napor da se uspostavi komunikacija.

 

Komunikacija, pod uslovom da je ravnopravna, jeste osnovno svojstvo ljudskosti. Za njom je trgao i Diogen, u svome poznatom traganju za čovekom, svetiljkom, po belome danu. Za njom je, paralelno sa svojim terapijskim i istraživačkim radom, tragao i još uvek traga dr Jovanović.

Prof. Vuk Stambolović

 

 

Integrativna medicina? Zašto da ne! Tako bi se mogao nazvati pristup koji suprotstavljanju bolestima ima prim. dr sci. Todor Jovanović. Spojiti klasičnu medicinu, tradicionalnu medicinu, samopomoć i ogromno iskustvo u radu sa mnogim ljudima.

 

Prim. dr sci. Todor Jovanović radi to već više od 50  godina. Žalosno je što takav pristup, još pre više od 15 godina, na velika zvona oglašen u Nemačkoj, govoreći da je to nada za budućnost. Naš čovek to ovde zna odavno, ali krugovi visoke nauke neće javno to da prihvate. Stvari se posmatraju svaka za sebe, izgubljeno je viđenje celine. Znamo za mnoge ljude koji su prošli sve specijalističke klinike, svuda dobili dobre rezultate, ali i dalje su bolesni. Razlog za to je što se danas leče rezultati i bolest, a ne bolesnik.

 

Od lekara danas zavisi mnogo toga, čak i više nego od lekova ili sprava. Jedna od glavnih potvrda profesionalnosti lekara nije sposobnost rukovanja računarima i uređajima te poznavanje naučnih termina (iako je to, razume se, neophodno), već umeće da sebe podredi dobrobiti bolesnika, da bude milosrdan i samopregoran.

 

Treba da se uspostavi poverenje između lekara i bolesne osobe, da se lekar i čovek pred njim razumeju, osete vibracije dobrih namera, a ne nepoverenje, što se dešava kada se kao unapred zli i krivi osuđuju svi koji se leče i koji leče van zvanične medicine i ne veruju slepo u sve što je ona propisala. Mora čovek, da bi stvarno bio lekar, da bude duboko religiozan (naročito u pravoslavlju, da bi razumeo obolelog pravoslavca), da bude produhovljen, mudar, da se ne bavi nemedicinskom politikom, da ima načina da razume i dopusti druge oprobane metode lečenja van zvanične medicine.

 

To će biti dobro i za njega, jer će naučiti i ono što se na studijama ne uči, a efikasno je. Treba da se oprosti čoveku koji ide kod navodnog neprijatelja alternativca. Nije to zbog neprijatelja većzbog samog sebe, jer kad si ti sve lepo oprostio, tebe sutra ništa neće mučiti i gristi - bićeščovek slobodan od sujete i zla!

 

Ovo nije suprotstavljanje klasičnoj medicini i idenje uz nos nauci. Reč je primeni znanja tradicionalne medicine kao izuzetno delotvorne u borbi protiv nekih najzastupljeenijih bolesti. Iza onoga što se ovde nudi stoje vekovno iskustvo, poznavanje medicine, prirodnih nauka, najnovijih zbivanja u svetskoj naučnoj javnosti, savremena proizvodnja, mnoge provere, čisto srce i dobra volja. Stoji čovek koji gleda čoveka, a ne slučaja.

 

Tražimo lek tamo gde živimo! Oko nas su biljke, pčele, priroda koja ovde još uvek nije toliko pokvarena kao drugde. U nama je snaga duha i duše. Sve to su Božja dela. Ako ih spojimo i slušamo, ako živimo u skladu sa njima, onda će bolest teže dođi, a kada dođe - lakše će otići. Kažu za nekoga da nije čitav. Odlično rečeno! Samo čitav - telesno, duševno i duhovno zdrav i spojen - čovek može da se suprotstavi bolesti i tegobama.

 

 

Prim. dr sci. Todor Jovanović  -Prvo prihvatilište za HIV-pozitivne osobe na Balkanu, Evropi, možda i u svetu, oformio sam krajem 1985. godine u svom stanu (Svetogorska ulica, tada Lole Ribara) u Beogradu. Radno vreme: 24 sata dnevno.

Sopstveno otkriće tj. pronalazak sam uredno registrovao u tadašnjem Saveznom zavodu za patente, a potom se okrenuo i domaćim i stranim zvaničnicima zvanične medicine bez obzira na urođenu gadljivost nekih od njih prema tzv. „prirodnoj medicini“ prezrivo „pokrštenoj“ u – alternativnu. U toku 1987. i 1988. godine uputio sam pisma predsedniku Srpske akademije nauka dr Dušanu Kanaziru, Komisiji za medicinska istraživanja pri SANU, predsedniku Srpskog lekarskog društva dr Vojinu Šuloviću, predsedniku Specijalnog programa SZO za AIDS dr Džonatanu Manu (Johnathan Mann), dr Liku Montanjeu iz Pasterovog instituta u Parizu, dr Jicaku Džekobiju (Itshak Jacoby), Achting Associate Director for Medical Application of Research, dr Arsenu Brniju (Arsen Burny), šefu Odeljenja za molekularnu biologiju u Briselu...

Todoxin-ov preparat i uputstvo su uglavnom bili besplatni. Plaćao je samo onaj ko je mogao i hteo. Oko HIV-a je tih godina napravljena veća panika nego ona početkom sedamdesetih sa epidemijom velikih boginja. Sećam se, u to vreme su dr Marinu Bujko poslali u Ameriku da se podrobno upozna sa novim virusom i novom opakom bolešću ali i da kasnije dr Radmilu Metleš uči „kako se barata virusima“. Po povratku me je kolegijalno pozvala i objasnila šte se sve priprema, upoznala sa sledećim koracima „zvanične medicine“. Nisam mogao da verujem. U jednom trenutku sam je zamolio da mi pokaže i otvori epruvetu koju je držala u ruci.

- Neeee! – povikala je uplašeno da joj ne bih uzeo epruvete iz ruke i sam otvorio. – Ti, zaista, nisi normalan. Kako da otvorim epruvetu? To je čisto samoubistvo! Virusi će odmah izleteti i ući u disajne puteve, mozak, organe... To nikako! Kakav si ti stručnjak kad čak ni tako nešto ne znaš?

Ni mogavši da se uzdržim, počeo sam da se smejem iz sveg glasa.

- Zašto se smeješ? – zbunjeno me je upitala. – Tako su mi objasnili u Americi. Valjda oni najbolje znaju...

- Ja znam šta treba da znam – odgovorio sam joj. – Ukoliko je virus u frižideru ili zamrznut u zamrzivaču, ne može da „izleti“ i ništa se loše neće desiti. To ne znaju ni roditelji obolele dece koja ne izbijaju iz prihvatilišta, već gledaju kako da ih se brže-bolje ratosiljaju smeštanjem u nekakve sanatorijume.

Dr Marina Bujko je zahtevala od VMA da joj naprave koridore, nekoliko vakuumskih prostora kroz koje je valjalo proći pre ulaska u komoru sa virusima. Naravno, sve to sa obaveznim maskama, skafanderima i ko zna sa čim još. Samo je nedostajala NASA i svemirski program. Bajkonur i Rusi su bili rezervna varijanta.

Istovremeno, željni tople ljudske reči ali i da ih neko pošteno sasluša, oboleli od side su, mada ne i samo oni, dolazili u prihvatilište. Neki porilično uplašeni nakon utešnih reči predstavnika „zvanične medicine“:

- Ne brini ništa. Biće sve u redu. Ionako si jednom nogom već u grobu!

Tako ohrabreni, doživljavali su infarkte takoreći na pragu života, drugi dizali ruku na sebe, treći stradavali u saobraćajnim nesrećama. Jedan od obolelih se u Italiji zaleteo kolima u zid i otišao u večnost. Namerno ili nenamerno, za nas će zauvek ostati tajna. Sve nesreće su svaljivane na obolele. Kao da im njihova nije bila dovoljna. Hemofiličarima su, recimo, davani „na kašičicu“ čuveni faktori VIII, IX, X. Što kažu, kao da su ih davali iz svog džepa. Mnogi od njih su, međutim, bili zaraženi. Nema veze. Takva je situacija, mora se. Snašao sam se tako što sam im predlagao da od tek zaklanog većeg pileta ili kokoške skinu deo oko bataka i previju na ranu da odstoji nekoliko sati. Uz to, dao sam im čajeve za zgrušavanje krvi i sve bi polako došlo u red. Dobar deo je prestao da ide na Infektivnu kliniku. Imali su gde da potraže i dobiju pomoć.I danas posedujem arhivu o, naglašavam -  živim – pacijentima koji nisu koristili „zvanične lekove“. Ali sam zato ja dobio nov problem.

Nemoć zvanične medicine lečio sam pričom, objašnjavanjem da HIV nije opasan koliko se priča. Da bih im to i dokazao, organizovao sam da ih moja deca, Dejan i Mila, dočekuju i druže se sa njima uz čaj ili kafu. Bilo je to istinski divno iskustvo. Polako su se navikavali na prihvatilište, mirili se spoznajom o vlastitoj bolesti ali i rešeni da joj se odupru. Počeli su da otvaraju dušu istinitim pričama od kojih nam se ponekad dizala kosa na glavi. Dok im je medicina ubijala svaku nadu u spas, oni sa dužim stažom u prihvatilištu su počeli da džogiraju, igraju košarku, neki su se čak oženili i dobili zdravu lepu decu.

Tek to je bio „trn u oku“ zvaničnicima zvanične medicine. Iskoristivši opštu histeriju oko side, preplašenim roditeljima (od kojih su se neki odricali sopstvene dece i terali ih iz stanova!) lažima su punili glavu i nagovarali ih da spreče decu da dolaze u prihvatilište ubeđujući ih da im je nepostojeća zvanična terapija jedini spas.

Histerija je polako i sve češće navođena na prihvatilište i dr Todora Jovanovića. U isto vreme kada su već mnogi u inostranstvu poželeli da proizvode Todoxin. Iz Ajberga tj. Graca se i danas vrši distribucija Todoxin-a za celu Evropu. Kako bi moj način tretmana opake bolesti i Todoxin postali svima dostupni, štampao sam desetak knjiga. Između ostalog i izdanje na engleskom i zulu jeziku i CD, pripremani za Južnoafričku Republiku. Knjiga, međutim, nije ni došla do štamparije ponajviše zbog priča u njoj o aktuelnom biološkom ratu.

Kao rezultat rada sa HIV-pacijentima, 1987. Godine, završena je moja internacionalna studija na dvadeset pacijenata pod terapijom Todoxin-om. Iste godine, novinar uglednog jugoslovenskog nedeljnika "Intervju" Olivera Petrović objavila je razgovor samnom. Istina, nakon izvesnog premišljanja. Jer ono što sam u to vreme rekao, gotovo niko nije smeo ni da ponovi a kamo li objavi

Ponavljam, ovaj tekst je objavljen 1987. Godine. Treba li reći da je izazvao pravi šok u medicinskim krugovima. Ko je taj Todor Jovanović? Na reakciju nije trebalo dugo čekati. Oglasili su se profesor Glišin, doktor Dujić i genetičar sa PMF-a Dragan Savić. Evo njihovog odgovora:

Oprez – kuga!U jednom od poslednjih brojeva Vašeg cenjenog lista, imali smo priliku da pročitamo članak dr Todora Jovanovića pod alarmantnim naslovom "Oprez – kuga!" Iz članka smo saznali da je "Intervju" istom autoru, i ranije, ustupio znatan prostor.

Nije sporno da je SIDA ili AIDS danas centralna tema o kojoj se govori i piše, od vrhunskih naučnih krugova do Mesne zajednice. Tako i treba. Razumevanje ovog oboljenja čak i u specijalizovanim naučnim krugovima zahteva veliko znanje i profesionalni oprez. Ono što sigurno ne sme da se radi, jeste da se o SIDI piše senzacionalno, agresivno – diletantski i što je najgore, profesionalno besmisleno. Pogotovo zbog izuzetne osetljivosti ove teme. U navedenim člancima prim. dr sc Todor Jovanovića, upravo je to slučaj.

                                                          Aleksandar Dujić

                                                          Vladimir Glišin

                                                          Dragutin Savić

                                                          Beograd, 25 decembar 1987. g.

Nakon ovog neargumentovanog napada na moj pristup u tretiranju AIDS-a, do danas se po istom pitanju više nisu javljali. Možda je razlog njihovog ćutanja činjenica da ništa od onoga što čini Todoxin-ovu teoriju o poreklu, mehanizmu delovanja i replikaciji HI-virusa, dosadašnja saznanja i praksa nisu demantovali.

Uvaženi stručnjaci su mogli da kažu: znamo sve o virusu, poreklo nije tačno, množenje (replikacija), mehanizam delovanja, virus (recimo) nije komponovan, mogli su da idu i dalje zahtevajući da se rade tipske i krvne grupe. Ne.

Tvrdoglavo uporno sam govorio o antitelima, da se ona ispiraju budući da su nedelotvorna, da B limfociti stvaraju antitela i još mnogo toga. Novinar Olivera Petrović i časopis "Intervju" su i dalje insistirali na saradnji, eksperti su i dalje pomno čitali "Intervju" a ja skidao, jedan po jedan, devet velova sa tajne zvane HIV. Ipak, kad sam osetio da se "nešto veliko valja iza brda", zainteresovao sam se ko je "mozak" hajke. Rekli su mi – Glišin. On? U redu je. Ko dalje? Više nije imalo smisla ćutati i sa oponentima razgovarati preko stranica štampe. Što mora da bude jesenas, kaže narod, nek' bude večeras.

- I Dujić... – odgovorila je Olivera. – Ma, svi su "poludeli" zbog onoga što si pisao, pritiskaju sa svih strana. A i otkud da baš ti sve znaš...

- A Dragan Savić?

- Šta ti je? Nećeš valjda... – zavapila je Olivera Petrović. – Nemoj, molim te, samo kod njega nemoj da ideš!

Naravno, uzeo sam tašnu pod ruku i otišao. Dočekala me je sekretarica.

- Hteo bih da vidim profesora.

- Profesor ima ispit pa posle toga dva-tri sastanka. Ukoliko imate vremena, čekajte.

- Neću da čekam!

Najednom se predamnom stvorio profesor. Kao da je slušao iza vrata razgovor sa sekretaricom.

- Šta želite, izvol'te?

- Samo nešto da Vas pitam...

- Šta čekate? Ja, uzgred, ne volim pitanja nepoznatih.

- Nisam ja nepoznat profesore, ja sam doktor Todor Jovanović.

Omanji rastom, profesor poskoči i povika:

- Znate li Vi ko sam ja? Najveći jugoslovenski genetičar...

- Znam – odgovorih najsmirenijim glasom što profesora Savića još više razbesne.

- Pa, kako ste onda smeli ono da napišete? Ono je skandal! Šta Vi mislite? Kompletnu nauku ste stavili pod sumnju. Ko vam je to dozvolio? Zhatevaću da Vas uhapse...

- Naravno, profesore. U redu je – spustih glas gotovo na sam prag čujnosti. – Hteo sam samo da Vam postavim jedno pitanje ali, izvinite, vidim da samo smetam i da ste se uzrujali zbog mene. Možda drugi put. Sad idem...

- Šta!!! – povika još jače profesor. – Kako sad da idete. Šta Vi umišljate! I, u ostalom, kakvo pitanje Vi meni možete da postavite. Pitao sam ja Vas, ali nisam dobio odgovor. Znate li Vi, konačno, sa kim razgovarate?

- Naravno. Za Vas tvrde da ste "Bog i batina" na Prirodno-matematičkom fakultetu.

- Kako to sa mnom razgovarate?

- Samo pokušavam, Vi mi ne dozvoljavate. Znate, ja sam što kažu "narodski čovek", pa bih voleo da mi samo kažete šta nije tačno od onoga što sam napisao i objavio. Bar jednu jedinu stvar.

- Ponavljam: šta hoćete od mene?

- Baš ništa. Došao sam samo zato što ste napisali i potpisali nešto, a nije trebalo to da učinite.

- Vi to meni kažete. Učinio sam to sa Glišinom i Dujićem. Znate li koji su to naučnici?

- Upravo sam zbog toga i došao i sasvim pristojno podnosim Vaš povišeni ton. Iako sasvim dobro čujem. Vi najbolje znate koji su oni naučnici, a znam i ja, pa sam zato i došao kod Vas.

- Bili ste prvo kod njih?

- Nisam.

- Niste... A zašto niste?

- To sad nije važno. Dajte, dakle, da vidimo šta nije tačno, pa da Vas oslobodim svog prisustva.

- Nije tačno, nije tačno... Ništa nije tačno!

- E, nećemo tako profesore. Izvinite. Ukoliko tako nastavite, trud mi je bio uzaludan. Razgovor ćemo privesti kraju a Vi nećete ostaviti utisak dobrog domaćina.

Nemajući kud, profesor mi postavi nekoliko stručnih pitanja iz genetike, koliko, valjda, da proveri sa kim ima posla.

- Vi nešto i znate...

- Malo.

- ...A i niste tako naivni kao što želite da ostavite utisak. Dođite u kabinet i sedite.

Nakon puna dva sata provedenih iza zatvorenih vrata, profesor Dragan Savić reče smireno:

- Moram da priznam, zaprepašćen sam Vašim odgovorima i lakoćom kojom ste mi ih iznosili. Pod kanonadom mog praskanja, Vi ste me smireno gledali i odgovarali kao da se to Vas ni najmanje ne tiče. Kao da je o nekom drugom reč.

- Da se o drugome priča, budite sigurni, veoma bih se uzrujao. Međutim, znam da sam u pravu i iz tog uverenja me čak ni Vaše praskanje, uvaženi profesore, ne može izbaciti. Hvala za razumevanje, strpljenje i vreme koje ste odvojili za mene.

Prijateljski me držeći pod ruku, čuveni profesor me isprati do obližnjeg Studentskog parka. Na rastanku mi je rekao:

- Stojim Vam ubuduće na raspolaganju. Ni slučajno nemojte kod nekog drugog da idete. Dođite kod mene i dobićete sve što Vam je potrebno. Za povišen ton Vam se, ipak, neću izviniti. Takav sam.

Kod kuće me je s nestrpljenjem očekivao dr Vladimir Ajdačić:

- Šta je bilo? Pričaj. Jel' te Dragan Savić izbacio iz kabineta?

- Jeste, ukoliko pod tim podrazumevaš ugodni dvostani razgovor i ispraćanje do Studentskog parka!

- Hajde, ne pričaj gluposti... Daj mi njegov broj telefona. Imaš li ga?

- Naravno. Rekao mi je da mu se obratim kad god poželim. Ja sam, čoveče, za tebe – naučnik!

Ajdačić nestrpljivo okrenu broj...

- Dobar dan profesore, kraj telefona je Vladimir Ajdačić, zovem od kuće. Da nije kod Vas, kojim slučajem, dolazio onaj Todor Jovanović. Malo je dosadan...

- Jeste, bio je – odgovori profesor Savić. – On je, znate, veoma interesantan i nimalo naivan!

Nakon završenog telefonskog razgovora, Ajdačić nije mogao da se uzdrži:

- Majku mu, šta si mu to ispričao?

- Samo ono što neko ne bi umeo ni da pita!

Zatečen i ne shvatajući o čemu govorim, dr Vladimir Ajdačić, ličnost koja će se u nekoliko značajnih trenutaka pojavljivati u mom životu, nije ni pokušao da razmisli o onome što je toga dana čuo. Slično je prošao i profesor Glišin koji se svim silama trudio da o sebi stvori sliku velikog znalca, a kome sam se na specifičan način "osvetio" 1996. Naime, u to vreme je list "Argument" objavio moj intervju u kome sam tvrdio da Amerikanci hoće pomoću daljinskog upravljača da osvoje svet. Glišin je sve ovo, od reči do reči, ponavljao kao svoje. Ali, život je velika igra u kojoj strelac nije uvek i – srećni dobitnik.

Posle ovoga, novinarka je tražila od trojice pomenutih stručnjaka da oni daju svoje viđenje problema side. Nisu smeli, il' nisu hteli, vrag bi ga znao – što reče Pera Zubac u "Mostarskim kišama". Po svemu sudeći hteli su, međutim, profesor Dragan Savić se povukao. Jednom prilikom mi je to čak i priznao:

- Odustajem. Rekao sam Glišinu i Dujiću da me više me ne uvlače u tu priču. Kolega Jovanoviću, bio sam naivan i priznajem sujetan. Reč je, znate, o predmetu kome sam posvetio život i čiji sam, konačno, univerzitetski profesor.

- Ostavite to, naravno da su vas iskoristili – odgovorih – ali, svi smo mi samo ljudi. Zar ne?

Za sve ove godine koliko se bavim medicinom, Gospodu hvala, imao sam nebrojeno susreta i razgovora što sa zvaničnicima medicine, što sa državnim zvaničnicima, što sa lekarima koji su postali državni zvaničnici. I nikad mi nije bila jasna a uvek mi je bila smešna, jedna neobična pojava. Na vlasti su bili, pre svega samima sebi, veći nego što jesu. Kad bi „sišli“ sa nje bili su, pre svega nama u okolini, manji nego što jesu. Siguran sam da to nema veze sa medicinskom naukom, čak ni sa alternativnom medicinom. Sa čim ima veze, to oni valjda znaju. Ovu anegdotu izdvajam kao meni posebno dragu zato što u krokiju opisuje vreme u kome se zaista dogodila.

Jednom prilikom sam pozvan u državni kabinet, kod saveznog sekretara Branka Počeka.

- Ooooo... dobar dan – srdačno me pozdravi moj domaćin, onako „državnički“ oholo i široko, nakon mog polusatnog čekanja kod šarmantne sekretarice iako sam došao po pozivu. – Konačno da vidim i upoznam doktora Todora Jovanovića, čuvenog Todoxin-a! E, baš sam imao želju da upoznam čoveka koji sve ono piše, a svi ga onoliko hvale.

- Dobar dan! – jedva uspeh da dođem do daha od njegove bujice reči. – Čemu imam da zahvalim za ovaj...

- Anđelka, donesi kafu za gosta! – prekide me u pola reči domaćin.

. Čekaj, evo ti – spusti papir i olovku uz tresak šake po stolu. – Piši!

- Šta?

- Todoxin!

- Ahaaa. Dobro – Todoxin je prirodni virostatik, citostatik, dekomponator, restaurator i reaktivator...

- Šta ti je to? – obrati mi se stojeći iza mojih leđa i preko ramena čitajući šta pišem.

- Pa, rekao si Todoxin – pređoh i ja na „pertu“.

- Recept. Recept! Pa da mi to lepo proverimo, ispitamo...

- A toooo? Dobro.

Počeh da pišem: pola kilograma žutog, braon ili šarenog, a najbolje „pasuljice“ (sitnog pasulja), dobro oprati...

- Šta ti je, sad, pa to?

- Pa, rek'o si recept...

- Todore, nismo došli ovde da ćaskamo!

- Nismo. Sam sam došao po tvom pozivu...

- Tako je, da lepo napišeš sastaaav Todoxin-a, svaku travku lepooo da navedeš...

- Aaaaaa... to. Pa što lepo ne kažeš. To neću da pišem.

- Hoćeš, hoćeš... I da pišeš i da pevaš.

- Da pevam hoću, da pišem neću. Imam dobar sluh, al' me glas izdaje.

- Piši! Sastav Todoxin-a!

- Ma, nema šanse!

- Dobro, onda zovem miliciju.

Otišao je do telefona, podigao slušalicu i počeo da okreće neke brojeve. Videvši da je vrag odneo šalu, priskočio sam mu u dva koraka. Iskreno, nije mi bilo svejedno. Po onoj narodnoj: dok zec objasni da se ovce šišaju... Držeći viljušku telefona, odbrusih mu:

- Sad ti malo slušaj! Dok ovi tvoji dođu, ima da ti polomim svaku koščicu u telu. A kad konačno uspeju da te sastave, ja ću biti u Americi! Nisi ti prvi koji mi traži recept „u ime države“, niti poslednji kome ga neću dati.

Iskoristivši trenutak njegove zbunjenosti i neverice, izašao sam na vrata, ljubazno pozdravio Anđelku koja je mirno pušila cigaretu i strčao niz stepenice.

Kad smo se nakon nekoliko godina sreli na simpozijumu u hotelu „Interkontinental“, nije me prepoznao. Ili više nije bio na funkciji ili se manuo ćorava posla. Ko zna.

 Ali, da se vratim na sidu, moju prvu ljubav! 1988. godine sam krenuo u neobjavljeni rat protiv određenog broja naučnih dogmi zvanične medicine, posebno onih koje su se ticale HIV/AIDS-a. Svako moje pojavljivanje u televizijskim emisijama, novinski i radio intervjui, naučni članci, bili su propraćeni burnom reakcijom domaće ali sve više i svetske naučne javnosti. Posebno glasni povici su stizali sa beogradske Infektivne klinike. Donekle, s pravom.

1988. godine je održana Jugoslovenska konferencija o sidi. Bilo je stotine lekara iz zemlje i ugledni gosti iz sveta. Dao sam poduži intervju za Drugi dnevnik na RTS-u, u kome sam izneo tvrdnje da je HI-virus veštačka laboratorijska tvorevina i da mije poznat mehnaizam replikacije virus, kao i da imam lek za sidu. Prof. Velimirović, direktor Instituta za socijalnu medicinu iz Graca je bio među prvima koji su tražili da se demantuje moja, navodno netalna, tvrdnja. Da sida nije biološko oružje tvrdio je i dr Boriša Vuković iz Vojvodine, direktor pomenute AIDS-konferencije, koji je kritikovao je moj istup punih dvadeset minuta, iako nikada pre toga nije čuo ni za mene niti za Todoxin!

 („Novosti“ od 16. 12. 1988).

Prof. Velimirović iz Graca (Austrija) mi je 1988. godine ponudio saradnju. Preciznije, obećao je "lansiranje" Todoxina i podelu dobiti. Uzgred je dodao da HIV-pozitivne osobe nisu za žaljenje već – osudu. Navodno, sami su krivi za svoju bolest. Tim rečima je i okončana naša "saradnja". Na konferenciji o AIDS-u održanoj u Beogradu 1988, bio je "glavna zvezda" uprkos dokazanoj odbojnosti (da ne kažem mržnji) prema Srbima. Mišljenje o prof. Velimiroviću javno sam izrekao i u jednoj TV emisiji.

 

Jednoga dana 1988, samo godinu dana nakon prvog objavljenog članka o sidi, poštar mi je doneo pismo iz Londona. Svetski poznati naučnik profesor Gazar me je pozvao u goste. Radio je u specijalizovanim londonskim ustanovama namenjenim HIV-pozitivnim pacijentima: Kromvelovoj  i bolnici "San Stefan". U tom periodu sam redovno nosio krv i plazmu pacijenata pod tretmanom Todoxin-om u London na analizu. Zahvaljujući ovom, profesor Gazar se zainteresovao za moj rad. Prvi susret na londonskom aerodromu "Hitrou" nije, međutim, bio najsrdačniji:

- Pa, dobro, gde ste Vi! – povikao je profesor Gazar tako glasno da su se putnici okretali. – Čekam vas ovde, čekam, čekam, čekam, iako nikoga i nikada nisam čekao. Zbog Vas sam propustio i svoj let za Njujork!

- Važno je da sam došao, zar ne profesore? – uzvratio sam mu smešeći se, bez i najmanje želje da polemišem o JAT-ovom redu letenja. – I, da skratim priču: da li Vas interesuje, ili možda ne, razgovor samnom?

- Naravno da me interesuje, zato sam i čekao! – prasnu profesor još jednom, ali znatno mekše. – Rekoh, i avion sam izgubio. Ipak, ukoliko me budete slušali, dobićete mogućnost da radite i izvodite svoje studije i u "San Stefan" i u Kromvelovoj bolnici. Imam osećaj da Vaš preparat zaista deluje.

Nedugo zatim, u udobnom kabinetu nadugačko i naširoko sam objašnjavao profesoru Gazaru na kom principu i kako deluje Todoxin.

- Kako ste došli do njega? – interesovao se.

- Lečio sam virusna oboljenja. Koliko znam, u svetu ne postoji antivirusna supstanca izuzev Todoxin-a.

- Ma, kako nema. Ima veliki broj krema...

- Jedino ukoliko ih Vi imate i koristite – bio sam uporan – Koliko ja znam, nema. Postoje antibiotici, ali oni ne deluju na viruse i tu je kraj priče. To što ima Todoxin, tvrdim, ne poseduje ni jedna druga supstanca!

- Koliko ste imali pacijenata?

- Poznato Vam je da sam objavio studiju rađenu na dvadeset pacijenata, a mogu da je uradim i za dve stotine, dve hiljade ili dva miliona, sasvim svejedno. U zavisnosti od zahteva.

- Omogućiću Vam dalja istraživanja u bolnicama u kojima ja radim, uz izvesne ali beznačajne uslove o kojima ćemo kasnije razgovarati – prof. Gazar je počeo da privodi kraju razgovor. U atmosferi događanja čuda, gotovo nadahnuto je dodao: – Šta će se dogoditi ukoliko umre neki pacijent a njegova porodica nas tuži, Vas i mene, zahtevajući veliku odštetu? Trebaće nam bar dva miliona nemačkih maraka obezbeđenja za ovakve slučajeve.

- U redu...

- "U redu" podrazumeva – da?

- Pa, da... – potvrdio sam mirno kao da je reč o dve hiljade dinara. – Samo, pre toga ćemo morati da potpišemo dokumentaciju.

- To se podrazumeva – uzvrati prof. Gazar dok mu se zadovoljstvo širilo licem.

Nije to bilo obećanje u prazno. Već sam imao u džepu ponudu iz Kelna u kojoj mi je ponuđen rad u novosagrađenom sanatorijumu čija je izgradnja stajala čitavih 55 miliona maraka. I to na dve godine. Moje je bilo, prema pomenutoj ponudi, da koristeći svoje medikamente lečim obolele. Njihovo – sve ostalo. Naravno uz "veoma pristojan" honorar. Na moje pismo odmah su odgovorili: "...Što se tiče pomenutog obezbeđenja, smatramo da bi odgovarajuća suma trebalo da bude dva i po miliona maraka i, od ovog trenutka, imate je na rasapolaganju." Brz odgovor, a posebno njegova sadržina, izazvao je kod profesora Gazara erupciju oduševljenja. Skoro da je skakutao oko mene od zadovoljstva.

- Znate, o onom uslovu, još Vam ga nisam rekao... – zastao je najednom.

- Koji uslov!? – gotovo sam podviknuo nesvesno otkrivajući vlastiti mačo-balkanizam. Uplašio sam se profesorove moguće „neprijatne ponude". Ne bi mi, na žalost, bila prva u životu. A oduvek sam bežao i jedino takvih „ponuda“ se plašio.

- Onaj jedni koji sam Vam pomenuo u prvom razgovoru: da se u terapiji seropozitivnih koristi i – "talidomid"!

Ruku na srce, ovo me je možda još više uplašilo:

- "Talidomid"!? Zar ne vidite profesore da su Vam autobusi puni ljudi bez ruku, nogu, još malo i bez glave, upravo zahvaljujući ovom "leku", čistom otrovu, koji su Vaše trudnice koristile protiv povraćanja. Zar, zaista, to niste videli?

- Ne, ovde će to biti lek za sidu. Moj lek za sidu! – naglasi prof Gazar.

- Aaaaa... to ne može, profesore!

- Ipak, razmislite. U slučaju da neko dobije sudski spor, naše bolnice su već obezbeđene. Podsećam Vas na pismo iz Kelna. Razmislite, kolega, razmislite...

Nisam mogao da razmišljam. Bio sam zbunjen i veoma ljut. Da li je moguće da neko, a posebno lekar, može tako da razmišlja? Ponudu sam kategorično odbio. Iz četri razloga. Prvi, zbog "talidomida"; drugi, zbog takvog neetičkog stava; treće, jer takvi ljudi postoje; četvrto, jer se nalaze na mestima na kojima se odlučuje.

Očajan, profesor Gazar se naljutio, bunio, okolo pričao svašta i 2005. godine se obreo u – Beogradu. Na sva zvona (čitaj - medijima) je razglašeno: "Profesor Gazar, najčuveniji profesor iz Londona, nudi saradnju beogradskoj Infektivnoj klinici!" Odmah sam uzvratio sa malog ekrana:

- Ponudu profesora Gazara odbio sam još pre trinaest godina zbog korišćenja "talidomida". Njegova ponuda je skandalozno crnohumorna. Želi ovde da koristi svoj "lek" koji je ne odstranjen, već najuren iz medicine. Ozbiljan naučni svet je zaprepašćen glupošću da ga je neko koristio ili mogao upotrebiti u tretmanu bilo koje, podvlačim, bilo koje bolesti.

Reakcija "pravovernih" se svodila na: kakve ima veze da li će se kod HIV-pozitivnih koristiti ili neće "talidomid", kada će ionako – umreti! Da čovek ne poveruje, a istina je.

Epilog ove price je još crnji. Danas se, tajno i javno, HIV / AIDS i kancer leče „talidomidom“ u Beogradu (u Zemunskoj bolnici i to javno!), zatim u Vojvodini, BiH, Makedoniji, gde je jedno od glavnih tržišta mog nekadašnjeg saradnika Ringolda Rusa.

            Izuzetno uzan krug stručnjaka je bio dobro upućen u novu bolest koja je sve više poprimala razmere svetske epidemije. Ostali, posebno klinički lekari, pokušavali su da joj stanu na put izvesnim lekovima i terapijama odavno odbačenim (u tretmanu drugih bolesti) kao nedelotvorne ili čak – toksične. Bilo je to lutanje u mrklom mraku i traženje izlaza spekulacijama zasnovanim na doživljaju dodira na slepo.

Većina domaćih lekara, svesna manjkavosti znanja iz ove oblasti, prilježno je slušala (medicinski) diktat Zapada: inficiran si, imaš sidu, svejedno da li ove ili iduće godine, ali – umrećeš! Katolički pristup ograđivanja od odgovornosti. AZT retrovir je nuđen kao jedino mogući spas. Šta košta, da košta. Naravno, uz uzdržavanje od života.

Pod takvom opštom psihozom, nimalo ne čudi što je moja ordinacija već nakon dva-tri intervjua bila bukvalno pretrpana na smrt preplašenim seropozitivnim pacijentima. Priče su bile tipične: oboleli je počeo lečenje AZT retrovirom i pri tom morao da bude potpuno svestan da "ako umre iduće godine, veliki je srećnik"!? Da li je moguće? Ne mogavši više ovo da slušam, uputio sam se na Infektivnu kliniku. U to vreme je upravnik bio prof. dr Vlada Ilić, ali me je primio tadašnji asistent zainteresovan za sidu dr Jeftović:

- Šta to pričate pacijentima? – upitao sam ga nakon pozdrava. – Zar ne vidite da su ionako na smrt preplašeni?

- A što se vi mešate u to? – odgovorio mi je dr Jeftović. – To je isključivo naš posao!

- Znam da jeste, ali ga ne radite dobro.

- Vi, vi... Kad-tad ćete stići iza katanca! Zatvor vam ne gine. U ovom poslu nemate ni najmanje šanse da ostanete!

- Stanite. Stanite malo... Zar vi zaista ništa dobro ne mislite o Todoxin-u i ljudima koji vape za pomoć? Čuo sam da ste se zainteresovali za sidu, pa bi bar Vi trebalo da znate da skoro ništa nije tačno što se trenutno o njoj piše i govori.

- Nemam ja šta sa vama da razgovaram!

- ... O virusu se, navodno, sve zna a u stvari ništa ne zna...

- Sve, sve se zna! Vi nemate pojma o tome. Rekoh, nemam sa Vama o čemu da razgovaram!

- Hvala lepo i – doviđenja.

Razmišljajući šta mi valja dalje činiti, odlučio sam da posetim dr Elezovića u Kliničkom centru. Šef mu je bio tada poznati hematolog profesor Rolović, zadužen za hemofiličare. Nisam, naravno, ni pretpostavljao da idem u osinje gnezdo.

- Oduševljen sam rezultatima koje postižete sa hemofiličarima, to jest delovanjem Vašeg preparata – nije krio oduševljenje dr Elezović u prvom razgovoru. – Trenutno nisam zainteresovan za njegovu primenu ovde ali, ko zna, možda jednog dana i napravimo neku saradnju. U svakom slučaju oduševljen sam i, molim Vas, nastavite kako ste krenuli. Deca su se preporodila!

Prilikom druge posete, međutim, nije bio ni srdačan, ni rečit, ni blagonaklon:

- Nemojte, molim Vas, više da dolazite. Imamo dobrog stručnjaka "iz familije" koji bi uskoro trebalo da magistrira na hemofiličarima. Postiže dobre rezultate.

- Ali, prošli put ste mi rekli da se dobri rezultati postižu zahvaljujući Todoxin-u?

- Nije moje da... Nemojte da me vide sa Vama. Rekli su da nemate ovde pristupa. Molim Vas, idite.

- Tako recite. Idem. Neću da Vam dalje komplikujem život. Ali, hemofiličare ću ja da lečim a ne Vi jer to i ne možete. Doviđenja!

- Svejedno je ko ih leči, važno je da su rezultati dobri. U svakom slučaju, ovde su bolji nego bilo gde drugo. Rekoh, neko će lepo odbraniti svoj rad i tu je priči kraj. A Vi i dalje radite i nemojte se više pojavljivati ovde. Srećno!

- Zaista je najvažnije da im je dobro... – uzvratio sam više sebi u bradu nego kao otpozdrav (ipak) ljubaznom dr Elezoviću.

Inače, u više navrata sam upozoravao dr Elezovića da su faktori koji se daju hemofiličarima kontaminirani, ali su ipak nastavili da ih koriste. Hemofiličari mnogo koštaju i to je bio dobar način da se uklone, budući da su nepodobna grupacija.

Kad sam već odmakao od zgrade, nekoliko osoba u belom me prepoznaše i priđoše da me pozdrave. Razgovor je krenuo spontano. Dugo smo i o svemu pričali. Jedna dama iz grupe je pokazala posebnu privrženost meni i Todoxin-u. Kasnije sam saznao da je reč o sestri poznate televizijske novinarke Mire Adanje-Polak. Ipak, i oni su uskoro saznali da je dr Todor Jovanović persona non grata.

Uprkos svemu, nikada nisam ni pomislio da odbijem lečenje dece lekara i farmaceuta. Jednom prilikom me je posetio poznati užički dermatolog Papa Arsenijević, kome je i supruga bila lekar.

- Neobično mi je drago, kolega, da sam Vas konačno upoznao – započeo je razgovor nakon pozdrava. – Ne znam da li znate, moj sin Vas obožava. Bio je u visokom stadijumu bolesti kad Vas je posetio i kod ste mu pomogli. U stvari, izvukli ste ga. Upravo dolazim iz Kliničkog centra sa veoma dobrim rezultatima sinovljevih analiza krvi. I, zamislite, tamo mi kažu: "Bio je ovde onaj Jovanović. Kako uopšte sme da dođe a pogotovo da leči ljude u centru Beograda? Da li je on normalan?" Nisam mogao da oćutim. Okupio sam ih, koliko god ih je onde bilo, i rekao im: "Ja sam lekar specijalista, on leči mog sina i ja se kunem u njega. Digao ga je takoreći iz mrtvih! Zato Vas molim, ako već ne smete o njemu lepo da govorite, pričajte o nečem drugom. O doktoru Jovanoviću bolje ćutite."

Zaista nije bila retkost da moji mladi pacijenti uz sjajne rezultate analiza krvi dobiju i "ohrabrujuću" sugestiju "stručnjaka": nećeš još dugo! Naravno da me je to posebno ljutilo a mlade pacijente pribijalo uz mene i moju ordinaciju. Postali smo nerazdvojni. Dolazili su bukvalno u pola dana i u pola noći. Kad god im je bilo teško. A to na žalost nije bilo retko. Stalno sam ponavljao: nije važno kad ustajem i ležem, za vas je ovde otvoreno 24 sata. Nije im trebalo ponavljati. Ponudu su doslovno shvatali. Ispovedali su mi sve svoje grehe, želje, živote, porodične prilike i neprilike, muke u vezi bolesti i lečenja. Jednoga dana su me iznenada posetila petorica mladića:

- Izbio je rat a mi bismo na ratište! Ionako ćemo uskoro da "završimo".

- Možda hoćete a možda i ne. Ja verujem da ćete još dugo, dugo živeti. U svakom slučaju, znajte da sam siguran u ono što radim a vi ste se, nadam se, i sami u to uverili. Todoxin je dokazao svoju moć čim stojite ovde predamnom. A ako ste već odlučili da ratujete, ratujte. U tome vas ne mogu sprečiti.

Dvojica su se istog časa povukla, ali trojica su ostala pri prvobitnoj odluci. Idu, pa kud puklo da puklo. Na rastanku sam ih posavetovao:

- Ukoliko se, ipak, ne predomislite, idite gde ste naumili. Ali, zapamtite, nikome ne govorite da ste seropozitivni. Da ne pukne bruka po svetu: Srbi šalju HIV-pozitivne u rat! Neka to bude u najvećoj tajnosti. I još nešto će vam na rastanku reći čika-Tore: ni jedan od vas neće biti čak ni ranjen.

Bili su i zbunjeni i sluđeni. Takvi su i otišli. Stigli su i do Vukovara. Nebojša je, možda zato što su mu roditelji bili lekari, na ratištu postao "medicinski brat". Ne jednom je sa bojišta izvlačio ranjene. Roditelji i prijatelji su ga preklinjali da se vrati kući. Odgovarao je: "Čika-Tore je rekao da neću biti ni ranjen. Verujem mu i ostajem!" Neki su kasnije tvrdili da je mnoge spasao sigurne smrti.

"Dvometraš" Neša imao je "blizak susret" sa mudžahedinima. Od celog voda je jedino on ostao živ. Posle izmenjene vatre sa neprijateljem i izlaska mudžahedina iz rovova, shvatio je da su svi njegovi drugovi poginuli. Nije mu preostalo ništa drugo do da se i on pretvara da je mrtav. Iako se okolo i dalje vodila borba, išli su od jednog do drugog i "overavali" ih pištoljskim metkom u glavu. Jedan je prolazeći pored njega uperio pištolj, ali se začulo samo škljocanje praznog zatvarača. Dok je zamenio šaržer već je bio kod drugog i nastavio započeti posao. Neši je odzvanjalo u glavi: "Ne bojte se, deco, ništa vam se neće desiti. Budite sigurni da neće..." I nije. Svi su se vratili zdravi i čitavi.

Ova epizoda iz života mi nije značajna samo zbog ostvarenog "proročanstva" da ih u ratu "ni glava neće zaboleti", nego je istovremeno i potvrda mog dugogodišnjeg stava da HIV-pozitivni ne oboljevaju od side u manastirima, zatvorima, ratu, kasarnama. Ni kiša, ni sneg, ni led im ne mogu ništa. Kao da ih sam Gospod čuva (baš kao i naše Rome), najednom postaju imuni na HIV/AIDS oboljenja od kojih mnogi umiru. Zašto je kolektiv toliko važan i u čemu leži tajna "zajedničkog imuniteta"? Kad je sam, oboleli hteo-ne hteo najčešće leži i razmišlja. A ne bi trebalo da čini ni jedno ni drugo!

Uobičajeno je mišljenje da se ležanjem troši velika količina energije usled atrofije mišića. Ne. Energija se troši usled povećanog lučenja kortizona iniciranog "teškim mislima". U društvu, međutim, čovek lako zaboravlja na vlastite jade, pogotovo ukoliko su oni izazvani bolešću. Ovo je veoma važno i treba obavezno upamtiti.

U Beogradu se, s druge strane, gotovo ništa nije događalo. Obolele su pozivali, pričali im raznorazne priče, neki čak tvrde i maltretirali, u svakom slučaju kad bi neko i priznao da koristi Todoxin morao je da istrpi salvu gneva koja se obično završavala sa: "Todor nema veze, on je manijak!" A išli su, milom ili silom, uglavnom po nagovoru roditelja. Sa lečenja AZT retrovirom se najčešće nisu vraćali. Niko nije obaraćao pažnju na moju Mapu imunobiološkog sistema koju sam patentirao kad i Todoxin. Iz nje se moglo jasno videti na kom nivou treba raditi, sa čim i kako. Nekritički je korišćen čist otrov AZT retrovir i umesto pomoći u odbrani organizma i podizanja imuniteta, oboleli je uz ovaj "lek" dobijao i skupo plaćenu kartu za ekspresni odlazak u "večnost". Naravno, u jednom pravcu.

Roditelji su bili na ivici panične histerije. Strah od moguće infekcije je kod pojedinaca bio toliko veliki, da su roditeljski instinkt potiskivali u drugi plan. Posebno intelektualci i tzv. učeniji ljudi. Valjda zato što je dobar deo njih studirao van zemlje i imao jače i gotovo svakodnevne veze sa inostranstvom. Više su čitali i "znali" od onoga što im je servirano, a servirana im je priča da je reč o izuzetno zaraznoj i lako prenosivoj bolesti.

 Skriveno a neretko i veoma otvoreno, bežali su od svojih dojučerašnjih mezimaca i mezimica. Da bi prikrili strah ili umirili savest branili su se objašnjenjem da "ma koliko da im je u duši teško" moraju realno da gledaju na "okolnosti" i otvoreno iznesu istinu "onima do kojih im je najvše stalo". I ta „istina“ se svodila na: možda ćeš da živiš, ali sigurno ne predugo!

Srećom, "obični" ljudi (da li – obični!) oboleloj deci ili članovima porodice prilazili su onako kako je i trebalo. Ljudski. Strašnu bolest su doživljavali kao sudbinu od Gospoda datu, koju treba dostojanstveno podneti i obolelom pomoći do zadnjeg časa. Čak i posle njega. Valjda smo, govorili su, pravoslavci. Kome ćeš pomoći ako ne bližnjem svom?

U svetu se užurbano tražilo rešenje. Veliki broj naučnoistraživačkih timova se posvetio proučavanju novootkrivenog virusa, bolesti koju je izazivao i iznalaženju leka za nju. Širom sveta su osnivane dobrotvorne fondacije za pomoć obolelima kojima su se ubrzo pridružile i najveće svetske muzičke, filmske i sportske zvezde. Moguće i zato što je dobar broj njih, posebno iz oblasti estrade, filma i tzv. "džet seta", i sam spadao (seksualnim opredeljenjem ili uživanjem u opijatima) u "rizičnu grupu".

Napravio sam preparate na osnovu pacijenta iz Nju Jorka, poznatog dizajnera, koga su kod mene poslale njegove kolege dizajneri: Angela Estrada, Roberta S, Peri Elis , George A.

Ova  predivni ljudi su stradali nedužni i nevini od svojih  lekara – lešinara. Stradali su i od lekara sa naše Infektivne klinike. Naime, skoro svakodnevno su zvali Infektivnu kliniku, da se raspitaju o meni. Uvek su dobijali odgovor da beže od mene, da sam sve zaludeo i da moji pacijenti masovno umiru. Svi su, tako, prihvatili zvaničnu terapiju i poumirali za nekoliko meseci, zajedno sa Rok Hadsonom, koji je mogao da bude izlečen.

Već posle prvih tekstova i televizijskih gostovanja, našao sam se u centru pažnje. Kako po onoj narodnoj "niko nije bio prorok u svom selu", u svetu je vladalo veće interesovanje za moj rad i rezultate postignute primenom Todoxin-ove terapije, nego kod nas. Istovremeno, dok su se domaći "medicinski autoriteti" iz sve snage upinjali da me ignorišu (ma koliko to bilo teško s obzirom na publicitet) odbijajući bilo kakav kontakt samnom, na moju kućnu adresu su počela da stižu pisma obolelih u potrazi za lekom ali i pozivi za saradnju iz najuglednijih svetskih institucija.

 

Moja porodica i ja smo od početka bili rešeni da se borimo i izborimo sa sidom.  Napravili su se preparati. Bilo je uspešno. U početku je više pomagao dragi Bog, više nego što smo se mi žrtvovali. Ali, staviti decu unapred, napraviti mapu imunobiološkog sistema, napisati knjige... Jeftović koji je bio nosilac rada Infektivni klinike u intervjuu koji je dao novinarki Dragani Minić, u listu „Novosti“ od 9. 9. 1990,  rekao je da im ništa ne vredi dokle god je sve u Lole Ribara (današnja Svetogorska), svi pacijenti su tamo. A oni imaju jednog ili nijednog.

Početni lahor oko mojih tvrdnji i sporenja sa zvaničnom medicinom, u međuvremenu je dostigao snagu tajfuna. Doduše i sam sam ga inicirao udarajući na neuralgične tačke sujete i (ne)znanja nekih domaćih autoriteta skoro svakodnevnim izjavama u medijima i objavljivanjem članaka koji su se, kako je suprotna strana tvrdila, "kosili sa naukom". Bilo kako bilo, na pritisak štampe i televizije s jedne, lekara s druge, i mene s treće strane, konačno je početkom 1991. godine upriličen "duel istine" koji su organizovali Infektivna klinika i VMA, ni manje ni više nego u Gradskoj skupštini Beograda.

Cilj organizatora je bio da me ismeje. I ja sam želeo da smejanja bude ali na račun organizatora. Jedino su novinari u oba slučaja dobijali na čitanosti, slušanosti i gledanosti.

Moram da napomenem da sam prethodno više puta pokušavao da ostvarim saradnju sa našim zdravstvenim ustanovama. U dva navrata sam se već sastajao sa domaćim HIV-ekspertima, 1990. i 1991. godine. Na prvom sastanku sa čelnicima beogradske Infektivne klinike, poverovavši u njihovu dobru nameru, postigao sam dogovor o ustupanju dela meni potpuno nepoznatih pacijenata koji će svojevoljno biti tretirani Todoxin-om i posle 42 dana da javnosti budu prezentovani razultati pre i posle primene terapije.

Održana su dva sastanka. Kako sam već naučio da na ovakve skupove ne idem sam, svedoka nikad naodmet, tačno u zakazano vreme pojavio sam se u pratnji gomile novinara, snimatelja i fotoreportera. Na postavljena pitanja osvedočenih stručnjaka, a tema je bio HIV/AIDS, odgovarao sam staloženo i precizno da bih na kraju još jednom izveo zaključak:

- Oboleli ne umire od virusa HIV, već od sporednih efekata, odnosno, raznih pratećih bolesti!

Istine radi, moram da kažem da mi je komisija ukupno uzev bila bar naklonjena. Da ne upotrebim jači izraz poput „oduševljena“. Sećam se, dok su raspravljali dr Vuk Stambolović i dr Vlada Ilić, ispod stola sam pokazao akademiku, onkologu prof. dr Spužiću, moju Mapu imunobiološkog sistema. Bio je fasiciniran. Pokušao je da me pita zašto je krijem, zašto sa njom ne izađem u javnost, a ja da mu odgovorim da sam u naučnoj javnosti persona non grata zbog čega je i upriličen ovaj sastanak ali, žestoka rasprava sa nekim članovima komisije nam nije dozvolila da razgovor privedemo kraju. Sticaj životnih okolnosti je na žalost učinio i da ga nikad više ne nastavimo.

Koliko da ne zaboravim, između ostalog sam morao da odgovaram na pitanja iz oblasti epidemiologije, imunologije, virusologije, bakteriologije, a ja sam „častio“ uvaženi zbor sa nekim interesantnim detaljima iz oblasti molekularne biologije. Ne pitam šta košta. Ceo tok sastanka je snimljen i, naravno, čuvam taj snimak.

Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz