Antikrist
Kad su protestanti u 16. stoljeću otkazali poslušnost papi, otkazali su je Kristovom namjesniku, nasljedniku svetog Petra, i time se odijelili od svoje majke, Katoličke crkve. Psihološki gledano, bio je to golemi iskorak koji je podsvjesno zahtijevao nekakvo opravdanje. A njega je moglo pribaviti kuđenje pape.
Jedna je od takvih umiriteljica savjesti bila i luteranska Knjiga suglasnosti u kojoj između ostalog stoji: “Papa je pravi Antikrist koji je sebe uzdigao iznad Krista i postavio se protiv njega […] Baš kao što se ne možemo klanjati sotoni kao našem Gospodinu i Bogu, tako ne možemo dopustiti ni njegovu apostolu, papi ili Antikristu, da vlada nama kao naš poglavar ili Gospodin” (Schmalkaldenski članci 2,4,10 i 14). Prezbiterijansko pak i Anglikansko-westminstersko vjerovanje kaže da “nema druge glave crkve osim Gospodina Isusa Krista; niti to rimski papa može biti u ikojem smislu; nego je baš on taj Antikrist, čovjek grijeha i čovjek propasti, koji je sebe uzvisio u crkvi protiv Krista, i sve to naziva Bogom” (25,6). Ovdje se očito aludira na “Čovjeka propasti” iz Druge poslanice Solunjanima: “Neka vas nitko i nikako ne obmane! Jer ako prije ne dođe onaj otpad i ne pojavi se Čovjek grijeha – Sin propasti, Protivnik koji ‘sam sebe oholo uzdiže protiv svega’ što ljudi nazivaju ‘Bogom’ ili drže za sveto, tako da ‘sjedne u Božji hram’ pokazujući sebe kao da je Bog’ (2 Sol 2,3-4). Taj bi hram u kojemu tobože sjedi Antikrist trebao očito biti Vatikan.
Antikrist se spominje još i u Prvoj i Drugoj Ivanovoj poslanici. Prema Ivanovom opisu Antikrist dolazi u posljednji čas, a kako su se već pojavili mnogi antikristi, po tome poznajemo da se on bliži (1 Iv 2,18); a on je i veliki lažac koji niječe Isusovo mesijanstvo i božanstvo (1 Iv 2,22). Dalje saznajemo da je Antikrist već u svijetu, da je od svijeta i da ga svijet sluša, ali “Mi smo od Boga; [kaže Ivan apostol, a] tko poznaje Boga, nas sluša; tko nije od Boga, nas ne sluša. Po tome poznajemo duha istine i duha zablude” (1 Iv 4,6). Osim toga, “U svijetu su se pojavili mnogi zavodnici koji ne priznaju da Isus dolazi kao utjelovljeni Mesija. Svaki takav je Zavodnik, Antikrist” (2 Iv 7). Iz Svetog pisma tako o Antikristu doznajemo sljedeće:
1) Antikrist niječe Isusovo Božanstvo,
2) Antikrist proglašava za Boga sebe umjesto Krista,
3) Antikrist je lažac,
4) Antikrist nije jedan čovjek, nego ih istodobno ima mnogo,
5) Antikrist je čovjek grijeha, zato jer laže, a ujedno je i čovjek propasti, jer oni koji njega slijede srljaju u propast,
6) Antikrist je nazočan u hramu.
Mogli bismo sve to sažeti pa reći da je prema Svetom pismu glavno svojstvo Antikrista nijekanje Isusovog mesijanstva, te proglašavanje samog sebe Mesijom i Bogom.
Papa je već po svojoj naravi čista suprotnost Antikristu. Pape su u povijesti bili najžešći branitelji Isusova mesijanstva i božanstva, jer su se borili protiv arijanizma i drugih hereza koje su nijekale da je Isus Bog. Papa je, s druge strane, sluga Kristov, njegov namjesnik, pa mu je i službeni naslov vicarius Christi (Kristov namjesnik). Kao dobri sluge mnogi su namjesnici Kristovi u obranu kršćanske vjere, po kojoj je Isus Bog, dali i život. Tko je sačuvao kršćanstvo i proširio ga po čitavom svijetu? Katolička crkva pod vodstvom pape. Pa kako onda papa može biti Antikrist?
Osim toga, papa ne može biti Antikrist već i stoga što je uvijek samo jedan papa, dok Ivan apostol veli: “I već sad su se pojavili mnogi antikristi” (1 Iv 2,18). Protestanti tvrde da je papa Antikrist, jer “je sebe uzvisio u crkvi protiv Krista“. Povijesne činjenice, međutim, ne govore tako. Sveti Petar, naš prvi papa, nije sebe uzvisio u Crkvi, već ga je Krist postavio za svog namjesnika. Petar se samo odazvao Kristovom pozivu, a kasnije je, kao i mnogi drugi namjesnici, za obranu Krista dao i život. Pa ako je to rad protiv Krista, što je onda rad za njega?
No ako papa nije Antikrist, tko je to onda? Očito svatko tko niječe Isusovo božanstvo. Takvih je bilo već i u apostolsko vrijeme, o čemu nam svjedoči i sam Ivan apostol. U današnje vrijeme to su ljudi koji šeću gradom s aktovkom u ruci nudeći vam literaturu koja objašnjava kako Isus nije Bog. Oni će vam govoriti o raju na zemlji, kraljevstvu koje ima uskoro doći, u kojem će oni biti kao bogovi. Ti ljudi imaju sve karakteristike Antikrista opisane u Bibliji: (1) oni niječu Isusovo Božanstvo, (2) sebe smatraju pametnijima od svih ostalih – kao da su bogovi, (3) služe se lažima, (4) ima ih mnogo, (5) oni su ljudi propasti, jer tko ne vjeruje u Krista neće se spasiti, (6) oni sjede u hramu – jer mjesta gdje se sastaju proglašavaju Božjim hramom.
Isus nas je upozorio da se čuvamo lažljivaca koji se prikazuju u ovčjem runu, a iznutra su grabežljivi vuci (Mt 7,15). Kako da ih prepoznamo? Po čemu da znamo što je istina? To nije nimalo teško, jer to nam je objasnio već sveti Ivan apostol. Treba samo slušati živu Crkvu Kristovu, apostole i njihove nasljednike, danas biskupe Katoličke crkve. Tko ne sluša Crkvu, živi u zabludi. Što je u skladu s Kristovom uputom: “Tko vas sluša, mene sluša. Tko vas prezire, mene prezire” (Lk 10,16).
Sveti Ciprijan, kao i drugi crkveni oci, već u trećem stoljeću naglašava jedinstvo vjere, i jasno ukazuje na to da je Antikrist onaj koji je protivnik vjere Kristove, sačuvane u krilu Katoličke crkve: “Krštenje je jedno i Duh Sveti je jedan i Crkva, osnovana od Krista Gospodina na Petru, jedinom izvoru i počelu jedinstva, također je jedna […] Zbog toga se mi koji smo s Gospodinom i koji održavamo jedinstvo Gospodina, i koji po volji njegovoj ponizno postavljamo svećenstvo u Crkvi, trebamo se odreći svega što njegovi protivnici i antikristi čine, odbiti to od sebe i proglasiti profanim […] Jer ne može biti ništa zajedničko laži i istini, svjetlu i tami, smrti i besmrtnosti, Antikristu i Kristu; mi moramo po svaku cijenu održati jedinstvo Katoličke crkve i ne ustuknuti pred neprijateljem vjere i istine ni u kojem pogledu” (Pisma 54,19; 70,2-3, 253. n.e.).
Danas je postalo pomodno napadati Katoličku crkvu. Antikatolički filmovi, knjige, članci i slično imaju dobru prođu. Ali to nije ništa novo. U dvomilenijskoj povijesti Crkve nije bilo stoljeća, ni godine, pa ni časa, da Crkvu netko nije napadao. Pa ipak, oni koji su je napadali dolazili su i odlazili, a Crkva je ostajala i ustrajala. Prisjetimo se samo nedavne prošlosti kad su komunisti uvjeravali narod da je Crkva opijum za narod, te činili sve da je zbrišu s lica svijeta. No kako su došli, tako su i otišli, završili u ropotarnici povijesti. Nema razloga da povjerujemo kako će u budućnosti biti drukčije.