Nikola Tesla | Citati
Ne žalim što su drugi pokrali moje ideje. Žalim što nemaju svoje. (O izumima i patentima)
"On će biti dijete oluje. Ne,bit će dijete svjetlosti.” (Razgovor majke i babice,rođenje u olujnoj noći)
U kristalu imamo čistu evidenciju egzistencije formativnog životnog principa, i ako pored svega ne možemo razumijeti život kristala – to je ipak živo biće.
Kristali su živa bića u počecima stvaranja.
Sve stvari imaju frekvenciju i vibraciju.
Gospođice,nikada ne vjerujte Židovu! (Svojoj tajnici)
Svi smo mi jedno. Ljudi su međusobno povezani nevidljivim silama.
Iako imamo slobodu da mislimo i djelujemo, mi se držimo zajedno, poput zvijezda na nebeskom svodu s nerazdvojnim vezama. Ove veze se ne mogu vidjeti, ali ih možemo osjetiti.
Vaša mržnja, pretvorena u električnu energiju,mogla bi osvjetljavati gradove i gradove (Srbima i Hrvatima početkom drugog svjetskog rata)
Jednako se ponosim svojim srpskim rodom i mojom hrvatskom domovinom (upućen telegram Vlatku Mačeku 1930.g.)
Čvrsto vjerujem u pravilo kompenzacije. Istinite nagrade su uvijek u razmjeru s radom i žrtvama. (o svom istraživačkom radu)
Neka budućnost kaže istinu,procijenite svakoga čovjeka prema njegovom radu i zaslugama. Sadašnjost je njihova, ali budućnost je moja, za koju sam tako naporno radio. (o svojim izumima i zaslugama)
29 posljednjih dana u mjesecu je najteže. (Počeci života i rada u New Yorku,Americi)
Mir u svijetu može doći samo kao prirodna posljedica univerzalnog prosvijetljenja
Mislim da nema nijednog dubljeg ispunjenja koje može obuzeti ljudsko srce kao osjećaj izumitelja kada vidi da se njegove ideje ostvaruju. Takvi osjećaji navedu čovjeka da zaboravi na hranu, spavanje ,prijatelje ,ljubav ,sve.
Napredak i razvitak čovjeka od neizmjerne su važnosti za čovječanstvo i bitno ovise o invenciji.
Najvažniji produkt stvaralačkog uma je izum. Njegov je krajnji cilj ovladavanje uma prirodom i iskorištavanje njezinih sila za potrebe čovječanstva.
Izumitelj nalazi golemu kompenzaciju u zadovoljstvu koje pruža njegov rad i u spoznaji da je on jedinka izuzetne sposobnosti bez koje bi vrsta već odavno propala u teškoj borbi protiv nemilosrdnih elemenata.
Vraški sposoban čovjek (Thomas Alva Edison o Nikoli Tesli)
Praktični uspjeh ideje, bez obzira na inherentne mogućnosti, ovisi o stavu suvremenika.
Od svih "sila trenja”, ona koja najviše usporava ljudski napredak je neznanje, ono što Buda naziva "Najveće zlo u svijetu”.
Dar mentalne energije dolazi od Boga, vrhunskog bića i ako mi koncetriramo naše misli o toj istini postajemo skladni s ovom velikom moći. Moja majka me naučila da treba svu istinu tražiti u Bibliji.
Znanstvenici danas misle duboko umjesto jasno. Čovjek mora biti zdrav da misli jasno, ali se može misliti duboko i biti prilično lud.
Današnji znanstvenici su supstituirali matematiku za eksperimente, te oni lutaju kroz jednadžbu do jednadžbi, i na kraju izgrađuju strukturu koja nema veze na stvarnošću
Napredak civilizacije čini se poput vatre, prvo iskra, slijedeće plamen, a onda eksplozija vatre povećavajući brzinu i snagu.
Bilo što što pokušamo učiniti u bilo kojem polju moramo staviti pod naše zalaganje,jer ovisimo o snazi.
Naše vrline i naši promašaji su neodvojivi, kao sila i materija. Kada se odvoje, nema više čovjeka.
Univerzalni mir kao rezultat kumulativnih napora tijekom stoljeća može doći u postojanje brzo – ne kao kristal koji odjednom formira rješenje koje je bilo polako pripremano.
Znanstvenik ne cilja prema iznenadnim rezultatima. On ne očekuje da njegove napredne ideje budu spremno prihvaćene.
Znanost je osobna perverzija, osim ako ima kao svoj krajnji cilj poboljšanje čovječanstva.
Čak i materija koja se naziva anorganskom, smatra se mrtvom, a ona odgovara nevjernicima i daje nepogrešivost dokaza o životnom načelu unutar sebe. Sve što postoji, organsko ili anorgansko, živo i neživo je osjetljivo na poticaj izvana.
Smatram svojom dužnošću da kao rođeni sin svoje zemlje pomognem Gradu Zagrebu u svakom pogledu savjetom i činom (24.5.1892 o ideji izgradnje centrale izmjenične struje u Hrvatskoj)
Ako budem imao sreće da ostvarim barem neke od svojih ideja, to će biti dobročinstvo za cijelo čovječanstvo. Ako se te moje nade ispune, najslađa misao bit će mi ta da je to djelo jednog Srbina. (Nikola Tesla u vrijeme posjete Beogradu 1892. godine)
Onoga dana kada nauka počne proučavati nefizikalne (duhovne) pojave, u deset godina napredovat će više nego u ranijim stoljećima svoje povijesti
Čovjek se mora vježbati u umjerenosti i nadzoru naših čula i sklonosti u bilo kojem pogledu, tako održavajući sebe mladim u tijelu i razumu. Suzdržavanje mi nije uvijek bilo po ukusu, ali su moja ugodna iskustva golema nagrada.
1000 tajni prirode na koje sam se slučajno spoticao,dao bih za ovu jednu koju sam iščupao iz prirode,unatoč svim čudima i opasnostima s kojima sam se suočavao
Ako ne znate kako,promatrajte pojave prirode,ona će vam dati jasne odgovore i inspiraciju
Nedovoljno zapažanje samo je oblik neznanja i uzrok mnogim nastranim ispadima i trijumfu ludih ideja.
Bio sam zadivljen ovim čovjekom, koji je bez pravodobnog obrazovanja ili znanstvenog iskustva toliko učinio. (o Thomasu Alvi Edisonu)
Učio sam tuce jezika,proučavao literature i umjetnost proveo svoje najbolje godine u knjižnicama čitajući sve što bi mi došlo pod ruku i osjetio sam da sam tratio vrijeme,ali ubrzo sam shvatio da je to bilo najbolje što sam ikada učinio
Vrlo vjerojatno bi moja karijera završila prije vremena da me providnost nije snabdjela obrambenim mehanizmom koji je iz godine u godinu jačao i nepogrešivo se aktivirao kada su mi snage bile na izmaku.
Ako pokušam nastaviti prekinuti tok misli,osjećam pravu duhovnu mučninu,nehotice tada prelazim na drugi posao,iznenađen svježinom uma i lakoćom kojom svladavam prepreke koje su mi prije kvarile račune. I redovito nalazim odgovore na teška pitanja uz najmanji napor.
Edison je više izumitelj korisnih stvari,a ja sam izumitelj novih principa.
Da je Edison trebao naći iglu u plastu sijenja,on bi nastavio s marljivošću pčele pregledavajući slamku po slamku dok ne bi našao predmet traženja. Nažalost bio sam svjedok ovih stvari,znajući da bi mu malo teorije i računa uštedilo 90% njegova rada.
Gospodine Edison, poznajem dva velika čovjeka. Jedan ste vi, a drugi je mladić koji stoji pred Vama. (Pismo preporuke Charlesa Batchelora iz Pariza)
Pustite Marconija, dobar je on momak, u svom radu koristi najmanje 16 mojih patenata.
Boravim u hotelima. Imati vlastiti stan značilo bi vezati se emocijama za određeni prostor,a to odvlači pozornost i prisebnost od znanosti.
Svi mi moramo imati neki ideal koji će upravljati našim ponašanjem i zadovoljiti nas,ali on nije materijalan,bez obzira da li je vjera,umjetnost,znanost ili bilo što drugo,samo je važno da djeluje kao nematerijalna sila.
Novac ne predstavlja toliku vrijednost kakvu je postavio čovjek prema njemu. Sav novac ja sam ulagao u izume sa kojima sam omogućio nove pronalaske omogućujući čovječanstvu lakši život.
Pojedinac je prolazan, rase i narodi će doći i proći, ali čovjek ostaje. U tome leži duboka razlika između pojedinca i cjeline.
Tri su moguća rješenja za problem povećanja ljudske energije: prehrana, mir, rad.
Osvojiti strmu silu postaje teže svaki dan. Obrana je kontinuirano dobivanje prednosti napada, kao da napredujemo u sotonskoj znanosti uništenja.
Sukobi između pojedinaca,kao i vlade i naroda,rezultat su nesporazuma u najširem značenju ovog pojma. Nesporazumi su uvijek uzrokovani zbog nemogućnosti da se cijeni međusobno mišljenje.
Opasnost od sukoba se opasno povećava zbog više ili manje dominantnog osjećaja borbenosti, koju predstavlja svako ljudsko biće. Da se odupre ovoj svojstvenoj tendenciji najbolji način je da se rastjera neznanje od djela drugih pomoću sustavnog širenja općeg znanja. Imajući ovo na umu najvažnija je pomoć kroz razmjenu mišljenja i odnosa.
Uzajamno razumijevanje će biti neizmjerno olakšano upotrebom jednog univerzalnog jezika.
Naša osjetila omogućavaju nam da percipiramo samo dio minute vanjskog svijeta. Naša rasprava se prostire na maloj udaljenosti. Naš vid je spriječen od strane zida i sjene. Da bi upoznali jedni druge moramo zaobići sferu našeg osjećaja percepcije. Mi moramo prenijeti našu inteligenciju, putovanja, transport materijala i prijenosa energije potrebne za naše postojanje.
Bez obzira što će budućnost donijeti, univerzalnu primjena tih velikih načela je potpuno ispravna, iako se njhov dolazak čini dug. (Izumi u budućnosti)
Praktični prijenos energije bez žica je od izvanrednog značaja za čovjeka
Na taj način sve što je bilo veliko u prošlosti bilo je ismijano, osuđeno, izgurano, potiskivano – samo da izađe još jače, sve više pobjedonosno iz te borbe
Svaki napor pod prisilom zahtijeva žrtvovanje životne energije. Ja nikada nisam platio tu cijenu,naprotiv,ja sam pustio svoje misli da procvjetaju
Govori se da sam jedan od najustrajnijih radnika, možda i jesam, ako je misao ekvivalentna radu, jer sam njemu posvetio gotovo svo moje vrijeme. Ali ako se rad interpretira kao konačan u konačnom vremenu po posebno utvrđenim pravilima,onda sam možda i najgora lijenčina.
Naša prva nastojanja su isključivo nagonski poticaj živopisne mašte i nediscipline.
Kako odrastamo razum se ojačava i postajemo još više i više sistematičniji i kreativniji. Ali ti prvi impulsi,na prvi pogled neproduktivni, oni su najveći trenutak i mogu snažno oblikovati naše sudbine.
Pitanje od velike važnosti će biti prvo znati: Koliki je kapacitet Zemlje? I kakav je naboj ako je naelektrizirana?
Gospodo, ja nemam nikakvih garancija osim svojih otkrića. Ja nisam osiguravajuća tvrtka. Morate mi vjerovati na riječ i prepustiti se instinktu, intuiciji, mašti.
Moja metoda pristupa je drukčija. Ja ne žurim u praksu. Kada dobijem novu ideju počinjem je razvijati u svojoj mašti i pravim poboljšanja i pokrećem uređaj u mojim mislima. Kada otiđem tako daleko da utjelovim sve što je u mom izumu, sva moguća poboljšanja kojih se mogu sjetiti, a da ne vidim niti jednu pogrešku onda završim konkretan proizvod mog uma.
Prije nego što sam napravim skicu na papiru, cijela ideja je razrađena mentalno. U mojem umu mijenjam konstrukciju, radim poboljšanja, pa čak i pokrećem uređaj.
Iako nemamo pozitivnih dokaza o postojanju nabijenih tijela u prostoru, bez drugih suprotno nabijenih tijela u blizini vjerujem da je Zemlja upravo takvo tijelo. Koji god proces to bio zemlja je bila odvojena od drugih tijela i to je prihvaćen pogled na njezino podrijetlo. Ona je morala zadržati naboj, kao što se događa u svim procesima mehaničkog odvajanja. Da bi došli do broja milje u svemiru to zahtijeva prevladavanje poteškoća samo mehaničke prirode.
{ads3}
Kako mnoge generacije prolaze, naši strojevi će biti pokretani od strane snage koja će se moći dobiti u bilo kojoj točki svemira. Ova ideja nije bajka, ona je itekako ostvariva. Čovjek je bio vođen time mnogo prije instinktom ili razlogom, bila je izražavana na mnogo načina, na mnogo mjesta u staroj i novoj prošlosti. Nalazimo ga u dražesnom mitu o Antheusu, koji snagu dobiva iz zemlje.
U prostoru je energija! Je li to statička ili kinetička energija? Ako statička naše nade su uzaludne, ako je kinetička – a to znamo da je, za neke – onda je samo pitanje vremena kada će ljudi uspjeti u pokretanju strojeva na kotaču prirode.
Priroda može postići iste rezultate na različite načine.
Poput vala u fizičkom svijetu, u beskonačnom oceanu medija koji prožima sve, tako u svijetu organizama, u životu, impuls nastavlja dalje svoj put, s vremena na vrijeme, čini se s brzinom svjetlosti, s vremena na vrijeme opet, tako polako da je za uzraste i dobi čini se da ostaje, prolazi kroz procese složenosti nepojmljive ljudima ali je u svim svojim oblicima, u svim fazama vala, njegova energija sve vijeke vjekova integralno prisutna.
Jedna zraka svjetlosti iz daleke zvijezde pada na oko tiranina, kroz prohujalo vrijeme može promijeniti tijek njegova života, može promijeniti sudbinu naroda, može promijeniti površinu kugle – tako zamršeni, tako nezamislivo složeni su procesi u prirodi.
Ni na koji način ne možemo dobiti takvu silnu ideju o veličanstvenosti prirode nego kad smatramo da je u skladu sa zakonom o očuvanju energije kroz beskrajnost, snagu u savršenoj ravnoteži, a time i energija jedne misli može odrediti gibanje svemira.
Važnije od svega ovoga, međutim, biti će prijenos energije bez kabela, koji će biti prikazani na ljestvici dovoljno velikoj da nosi uvjerenje.
Držim da prostor ne može biti zakrivljen iz jednostavnog razloga da ne može imati svojstva. To je moglo bi se reći da i Bog ima svojstva. On nema svojstva, jedini njegovi atributi su naše vlastite izrade. O svojstvima možemo samo govoriti kada je gledamo kao materiju ispunjenu prostorom. Reći da u prisustvu velikog tijela prostor postaje zakrivljen je ekvivalentno navoditi da nešto može djelovati na ništa.
Znanstevnici od Franklina do Morsea bili su jasni mislioci i nisu proizvodili pogrešne teorije.
Einsteinovo djelo relativnosti je veličanstvena matematička odora koja oduševljava, zasljepljuje i tjera ljude da budu zaslijepljeni za temeljne pogreške. Teorija je poput prosjaka odjevena u grimiz koga neuk narod uzima za kralja. Njegovi eksponenti su briljantni ljudi, ali oni nisu metafizičari nego znanstvenici.
Na kraju krajeva, ova centrala i nije tako važna. Ona je samo praktična primjena teorija koje već dugo poznajemo. Umjesto da si čestitamo trebali bismo se sramiti što je nismo sagradili prije. Pravi je posao tek pred nama. Moramo savladati udaljenost, osjetila registriraju samo ono što je u blizini.
Moramo osloboditi misli od ograničenja koja nameće prostor i vrijeme, ali i sačuvati glavne značajke.
Privlačenje i odbijanje to su neobične pojave. Poticajne i uzbudljive. Elektricitet i magnetizam jedinstvene su sile u prirodi.
Ništa mi nisi dužan. Kad nitko nije slušao vjerovao si u mene. Pružio si ruku dok su drugi okretali leđa. (Georgu Westinhouseu)
Ja nemam obitelj. Samo želim nastaviti s radom. Novac bi mi samo smetao.
Slike, glasovi putuju zrakom bez žica. Je li on luđak ili prevarant? Obećava čuda. Vidjet ćemo da li će ih ostvariti. (J.P.Morgan)
Nije mi bila namjera, no zabilježio sam impulse iz svemira nepoznatog podrijetla u pravilnim intervalima. Možda nam oni odavno šalju poruke kojih mi nismo svjesni.
Ako vas to zanima, pametno ste odabrali. Vjerujte svom instinktu. Ne dajte da vas znanje zavede.(Marconiju)
Energija, to je ključni problem budućnosti – pitanje života ili smrti. Sadašnji izvori energije su nepouzdani i truju naš planet. Možda preživimo to trovanje, ali doći će dan kada će ti izvori energije presušiti.
Ja mogu svojim projektom osigurati energiju za sve potrebe – čistu energiju.
Ja se ne bavim proricanjem, nisam gatara, ne proričem ljudima sudbinu i nisam izumitelj. Ja otkrivam. Ja sam otkrivač principa koji postoje.
Energija dobivena razaranjem prirodnih elemenata zločin je protiv prirode i izazvati će katastrofu. (o nuklearnoj energiji)
Pretpostavimo da nije lud, taj bi čovjek mogao preokrenuti cijeli svijet naglavačke. (J.P.Morgan)
Ja sam u New Yorku, ali je moje srce na Niagari. (Tesla u prvom obilasku Niagare)
Osjećao sam neki neobičan doživljaj kada god bi duboko disao. Kada god bi duboko disao, obuzimalo me osjećanje lakoće, kao da mi je tijelo izgubilo težinu i može letjeti kroz zrak samo snagom moje volje.
Instinkt je nešto što nadmašuje znanje.
Živim svijetom smijemo upravljati, ali ga ne smijemo izrabljivati i uništavati u svrhu neke više zadaće
Ljudska je zadaća odreći se nasilja
Bitno je za miroljubiv opstanak čovječanstva da prevlada zajednička duhovna misao vodilja
Da se oslobodimo životinjskih nagona koji nas unazađuju trebamo napraviti potpuni rez. Sva ostala promišljanja su nepotrebna.
Najveći ljudi su oni koji promiču i žive najviša moralna postignuća.
Naumio sam sav svoj život posvetiti radu i zbog toga sam se odrekao ljubavi i društva dobre žene; a i više od toga. Mislim da se književnik ili muzičar trebaju oženiti. Oni tako dobivaju nadahnuće koje ih vodi prema još većem uspjehu. Ali, pronalazač ima tako žestoku narav, s toliko divlje, strastvene osobnosti da bi morao sve to napustiti i tako se odreći izabranog područja rada kako bi se posvetio ženi. A šteta je što je tako; katkad se osjećamo tako usamljeni.
Borba žene za ravnopravnost završit će novim poretkom u odnosu na spol, u kome će žene biti nadmoćnije. Suvremena žena, koja već sada u čisto površnim pojavama predstavlja napredak svoga spola, samo je vanjski znak nečeg dubljeg i moćnijeg što sazrijeva u njedrima ljudske vrste.
Elektricitet je za mene sve. Dan kada saznamo šta je elektricitet biće najznačajniji dan u istoriji čovječanstva
Zamisao me je pogodila poput žestokog udarca. Sada mogu samo toliko da kažem da će ono doći iz potpuno novog i neočekivanog izvora. (Energija iz zraka, etera)
Kada su ga novinari pitali odakle je snaga došla, Tesla je odgovorio: "Iz etera …"
Moji transformatori nisu elektromagnetski uređaji, oni koriste blistave udarne talase i proizvode čisti napon bez struje.
Svaki transformator provodi određeno trajanje impulsa s posebnom silom. Dakle, svaki mora biti "ugođen” podešavanjem prekidanja za taj specifičan impuls trajanja.
Kada je svaki transformator ugođen na svoje trajanje impulsa, impulsi mogu glatko proticati kroz sustav kao što plin teče u cijevi.
Otkrio sam prekrasnu činjenicu da je impuls trajanja od 100 mikrosekunda ili manje i da se ne može osjetiti i da neće nauditi-učiniti fiziološka stanja gorim.
Trajanje iskre-varnice mora biti ograničeno na nešto manje od 100 mikrosekunda.
Udarni-šok valovi od 100 mikrosekundi trajanja prolaze kroz sve stvari.
Ako ne razumiješ što je elektricitet, nisi usamljen. Čak i profesori, inženjeri, a i znanstvenici teško shvaćaju koncept.
Očito "struja” ne može imati nekoliko različitih stvari u isto vrijeme. Nažalost smo definirali riječ Elektricitet na lud način.
Riječ "Elektricitet” ima nekoliko proturječnih značenja. Ova različita značenja su nespojiva, i proturječnosti mogu zbuniti svakoga. Na kraju smo prisiljeni proglasiti da nema takve stvari kao "struje” na sve!
Budući da je riječ "elektricitet” nema različita značenja, ne možemo ustanoviti prirodu električne energije.
Elektricitet je kao puls naprijed i puls nazad . A ja sam uvijek bio lud za grmljavinom.
Elektricitet je živo biće.
Statički elektricitet rezultira iz nejednakog (ili pozitivnog i negativnog) naboja između dva objekta. Što to stvara je neugodnu iskru koja može iznenaditi, a ponekad protrese neočekivano.
Ja sam otkrivač stvari koje postoje u prirodi oko nas.
Jeftin instrument, ne veći od sata, omogućit će onom tko ga nosi da čuje bilo gdje, na moru ili kopnu, glazbu ili pjesmu, govor političkih vođa, naći adresu znanih ljudi, ili propovijed od rječitih svećenika, isporučene sa nekog drugog dalekog mjesta. Na isti način bilo koja slika, znak, crtež se mogu prenijeti iz jednog na drugo mjesto.
Moj projekt je bio usporen zakonima prirode. Svijet nije bio spreman na to. To je bilo previše daleko ispred vremena. No, isti zakoni će prevladati na kraju i učiniti trijumfalan uspjeh.
Nikola Tesla je otac i majka prvog električnog automobila-vozila.
Kad je velika istina slučajno otkrivena i eksperimentalno potvrđena u potpunosti je priznato da je ovaj planet sa svim svojim neizmjernim grozotama prošaran elektricitetom, ništa više nego kao mala metalna lopta i tom činjenicom mnogo mogućnosti, svaka zbunjujuće mašte i neprocjenjivih posljedica, pružaju apsolutno siguran uspjeh
Od prvoga plana pa do realizacije, a onda na kraju – čovječanstvo se kao gomila mrava podiže sa štapom: „Vidi uzbuđenje dolazi!”
Svemir je kao kretni-kinetički sistem napunjen energijom koja bi mogla se upregnuti na bilo kojem mjestu.
Pronašao sam način prenošenja energije kroz prostor koristeći rezonanciju, baziranu na osnovi svojega uvjerenja da prostor stoji i da je prožet valovima
Po meni, priviđenja su bila dio refleksnog djelovanja mozga, pod nekim izuzetnim utjecajem. Definitivno se nije radilo o halucinacijama. Evo kako je to bilo: pretpostavimo da sam bio na sahrani ili nekom sličnom događaju. Noćima poslije toga, kada se sve smiri, žive slike tih prizora bi se pojavljivale pred mojim očima i ostajale, uprkos svim naporima koje sam činio da prestanu. Nekad bi ostajale u prostoru, čak i nakon što bih ja, mašući, rukama prolazio kroz njih.”
Slike koje su mi se prikazale bile su neobično oštre, jasne i imale su čvrstinu metala.
Hodao sam brdom, pokušavajući da se sklonim od nadolazeće kiše. Nebo je bilo jako oblačno, ali nije počelo padati sve dok, u jednom trenutku, nije sijevnulo i zagrmilo, a onda se sručio strašan pljusak. Shvatio sam da su te dvije pojave međusobno povezane, kao uzrok i posljedica. Malo razmišljanja o tome navelo me na zaključak da količina kiše koja pada uveliko zavisi i od električne energije. Kad bi mogli proizvesti električne efekte potrebnog kvaliteta, cijela planeta i uslovi na njoj bi mogli biti izmijenjeni. Mogli bi navodnjavati pustinje i zauzdati prirodu u ljudske svrhe.
Uništio sam svoju „seksualnost" u dobi od 33 godine zbog izvjesne francuske glumice koja je toliko navaljivala na mene da se nisam mogao koncentrirati na posao. Nikad nisam dodirnuo ženu.
"Nije to bio san”, izjavio je Tesla, ” nego skupa gozba elektrotehnike – kako slijep, nepovjerljiv i sumnjičav svijet.”
Bio sam pozitivno prestrašen, bilo je u tom otkucavanju nečeg mističnog, da ne kažem nadnaravnog, a ja sam bio sam u laboratoriji te noći. Premda nisam mogao dešifrirati njihovo značenje, bio sam siguran da ti signali nisu slučajni. U meni raste osjećanje da sam prvi čovjek koji je čuo signale sa druge planete.
Upitan da li posjeduje nakit, kazao je: "Ne, gospodine, nakit mi se gadi.”
Najviše ga je ipak pogodila dodjela Nobelove nagrade Marconiju i Braunnu za "odvojen, ali paralelan rad na razvoju bežičnih komunikacija”. Kada je čuo za to, uputio se prema Bryant parku sa hrpom mrvica u rukama i sjeo na klupu da nahrani golubove. "Oni su moji jedini prijatelji”, kazao je jednom novinaru.
Veliki industrijalci hoće da radim za njih. Ali ja ne želim da radim s tuđim novcem i budem ovisan.
Uvijek sam mislio da žena ima one suptilne umne i duševne osobine koje su je činile nadmoćnijom u odnosu na muškarca. Ali, tankoćutna žena koju obožavam je sada nestala i ustupila mjesto ženi koja misli da je njen najveći cilj da što više liči na muškarca – u odijevanju, glasu i djelu… Svijet je iskusio mnoge tragedije, ali, po meni, najveća tragedija je sadašnja ekonomska situacija koja je ženu okrenula protiv muškarca i one u mnogo slučajeva uspijevaju zauzeti njegovo mjesto u poslu i industriji. Rastuća tendencija žene da zasjeni muškarca je znak propadanja civilizacije.
Shvaćajući svoj novi posao ozbiljno, Tesla je Westinghouseu poslao projekt pod nazivom "Telegeodinamika” predlažući da se vještački izazvane vibracije šalju u zemlju u svrhu otkrivanja rezervi minerala.
Namjera povećanja broja stoke da bi se dobilo više hrane čini se ispravna, no tako se mnoštvo može prehraniti samo na ’kratki dah’. Svakako je bitnije uzgajati povrće i žitarice, a isto tako smatram da je vegetarijanstvo preporučljiva polazna točka za odricanje od uvriježenih barbarskih navika. Mnogi narodi koji žive skoro isključivo vegetarijanski pokazuju veću snagu i tjelesnu spremnost. Neke sadnice, kao što je zob, su isplativije od mesa i bolje za duševno i tjelesno zdravlje. Treba učiniti sve napore da bi se zaustavilo obijesno i okrutno klanje životinja koje može biti pogubno i za ljudski moral.
Posve mi je nevažno pokrećem li svoju turbinu u mislima ili je ispitujem u laboratoriju.
Čovjek je rođen da radi, da trpi i da se bori; tko tako ne čini, mora propasti.
Nikad ne vjeruj sjaju u očima žene! To je vjerovatno svjetlo što prodire kroz njenu šuplju glavu.
Uvijek sam mislio da žena ima one suptilne umne i duševne osobine koje su je činile nadmoćnijom u odnosu na muškarca. Ali, tankoćutna žena koju obožavam je sada nestala i ustupila mjesto ženi koja misli da je njen najveći cilj da što više liči na muškarca – u odijevanju, glasu i djelu. Svijet je iskusio mnoge tragedije, ali, po meni, najveća tragedija je sadašnja ekonomska situacija koja je ženu okrenula protiv muškarca i one u mnogo slučajeva uspijevaju zauzeti njegovo mjesto u poslu i industriji. Rastuća tendencija žene da zasjeni muškarca je znak propadanja civilizacije.
Read more at http://mudremisli.net/nikola-tesla-citati-izreke-misli/#Y7dy8E6wQuzqB8Ue.99
-----------------------------------------------------------
MOJI IZUMI
I. MOJA MLADOST
Napredak i razvoj čoveka bitno zavise od izumiteljskog dara. On je najvažniji proizvod čovekovog stvaralačkog uma. Njegov krajnji cilj je potpuna prevlast uma nad materijalnim svetom i ovladavanje prirodnim silama za potrebe ljudi. To je težak zadatak za izumitelja, koga vrlo često pogrešno shvataju i ne priznaju. Ali on nalazi ogromnu nadoknadu u zadovoljstvu koje proizlazi iz njegove moći i osećanja da on pripada klasi izuzetno privilegovanih ljudi, bez kojih bi čovečanstvo odavno iščezlo u ljutoj borbi protiv nemilosrdnih sila prirode.
Ako govorim o sebi, ja sam već osetio punu meru ovog divnog zadovoljstva koje je bilo toliko da sam u mnogim godinama svoga života osećao taj neprekidni zanos. Bije me glas da sam jedan od najvrednijih radnika a možda i jesam, ukoliko je razmišljanje isto što i rad, pošto sam mu posvetio sve moje budne sate. Ali, ukoliko se rad shvata kao određeno delovanje u određeno vreme prema strogim pravilima, onda sam ja verovatno jedan od najvećih dokoličara. Svaki napor pod prinudom zahteva žrtvovanje energije. Nikada nisam platio tu cenu. Naprotiv, ja sam sazrevao razmišljajući.
Pokušavajući da dam tačan redosled svojih aktivnosti koje će biti predstavljene serijom članaka uz pomoć urednika "Electrical Experimenter", a koji su uglavnom namenjeni mladim čitaocima, moram da se zadržim, mada nevoljno, na utiscima iz moje mladosti i na okolnostima i događajima koji su određivali moju karijeru.
Naši prvi pokušaji su potpuno instinktivni, podstaknuti maštom, živom i nedisciplinovanom. Sa godinama postajemo razumniji, sve sistematičniji i konstruktivniji. Ali, ovi rani impulsi, mada ne odmah kreativni, predstavljaju značajan trenutak i mogu da odrede naše sudbine. Zaista, kako sada to osećam, da sam ih onda razumeo i negovao umesto što sam ih gušio, znatno više bih ostavio svetu. Ali tek u zrelom dobu sam shvatio da sam izumitelj.
Za to ima nekoliko uzroka. Kao prvo, imao sam brata koji je bio izuzetno nadaren — jedan od onih retkih pojava ljudske prirode koju biološka istraživanja nisu uspela da objasne. Njegova prerana smrt je učinila moje roditelje neutešnim. Imali smo konja, poklon dragog prijatelja. To je bila sjajna životinja, arapske rase, gotovo ljudske inteligencije, koju je cela porodica mazila i pazila, pošto je jednom prilikom spasao život mome ocu pod neverovatnim okolnostima. Jedne zimske noći, oca su pozvali da obavi hitan posao i dok je išao kroz planine koje su vrvele od vukova, konj se uplašio i zbacio grubo oca na zemlju. Konj se vratio kući iscrpljen i krvav, ali pošto je podigao uzbunu, ponovo je jurnuo nazad na mesto nezgode i stigao tamo pre ljudi koji su pošli u potragu za ocem i sreli ga kako se osvestio i ponovo uzjahao konja, ne shvatajući da je nekoliko sati ležao na snegu. Taj isti konj je bio kriv za povrede moga brata od kojih je on i umro. Bio sam svedok tragičnog događaja i mada je od tada prošlo 56 godina, slika toga događaja ni do danas nije izbledela. Sećanje na ono što je on postigao činilo je svaki moj pokušaj bezvrednim u poređenju sa njim.
Ma šta vredno da sam radio, samo je dovodilo do toga da moji roditelji još jače osećaju svoj gubitak. Tako sam rastao sa malo poverenja u sebe. Međutim, daleko od toga da su me smatrali glupim dečakom, ako je suditi po događajima kojih se ja još uvek dobro sećam. Jednoga dana gradski većnici su prolazili ulicom u kojoj sam se igrao sa ostalim dečacima. Najstariji među uvaženom gospodom, bogati građanin, zaustavio se da bi dao svakom od nas srebrenjak. Prilazeći meni, naglo se zaustavio i rekao: "Pogledaj me u oči." Pogledi su nam se susreli, dok sam pružao ruku da primim dragoceni novčić, on je na moje zaprepašćenje rekao: "Ne, nema više, ti ne možeš ništa da dobiješ, od mene isuviše si pametan." Ljudi su imali običaj da pričaju smešne priče o meni. Imao sam dve stare tetke izboranih lica, jedna od njih je imala dva zuba, koja su strčala kao slonovske kljove, koje je ona zabadala u moje obraze kad god bi me poljubila. Ništa me ne bi uplašilo više od zagrljaja tih koliko strasnih, toliko i neprivlačnih rođaka. Jednom, dok me je majka nosila u svom naručju, pitale su me koja je od njih dve lepša. Pošto sam prostudirao pažljivo njihova lica, odgovorio sam zamišljeno pokazujući na jednu od njih: "Ova nije tako ružna kao ona druga."
Mene su još od samog rođenja odredili za sveštenički poziv i ta misao me je neprestano tištala. Čeznuo sam da postanem inženjer, ali moj otac je bio neumoljiv. On je bio sin oficira koji je služio u vojsci velikog Napoleona i zajedno sa svojim bratom, profesorom matematike u poznatoj ustanovi, stekao je vojno obrazovanje, a kasnije se priklonio pozivu sveštenika u kome je stekao ugled. Bio je veoma obrazovan čovek, pravi prirodni filozof, pesnik i pisac i za njegove propovedi je govoreno da su tako elokventne kao one Abrahamove u Santa Klari. Imao je izvanredno pamćenje i često je recitovao dugačke tekstove na nekoliko jezika. Često je u šali govorio da može da rekonstruiše neke od klasika ukoliko se izgube, recitujući njihova dela. Njegov stil pisanja je izazivao divljenje. Njegove rečenice su bile kratke i jezgrovite, a on je bio vrlo duhovit i satiričan. Duhovite upadice, koje je imao običaj da pravi, uvek su bile čudne i karakteristične. Ilustracije radi, mogu da navedem jedan ili dva primera. Među poslugom smo imali i nekog razrokog momka po imenu Mane, čiji je posao bio da ispomaže na imanju. Jednoga dana, Mane je cepao drva. Kako je zamahnuo sekirom, moj otac, koji je stajao u blizini, osetio se veoma nelagodno, i opomenuo ga je: "Zaboga, Mane, ne udaraj u ono u šta gledaš, već u ono u šta nameravaš." Drugom prilikom povezao je u šetnju nekog svog prijatelja, koji je iz nemara dozvolio da mu se skupocena bunda tare o točak kola. Moj otac mu je skrenuo pažnju na to, rekavši: "Povuci taj kaput, oštetićeš mi točak." Imao je čudnu naviku da govori sam sa sobom, i to bi činio vrlo živo, upuštajući se u žučnu raspravu i menjajući boju glasa. Neupućen slušalac mogao bi se zakleti da se u sobi nalazi više lica.
Mada majci moram da zahvalim za sav izumiteljski dar koji posedujem, i vežbe koje mi je otac zadavao mora da su bile od izuzetne koristi. One su se sastojale od svakojakih zadataka. Zadavao mi je, na primer, da pogađam tuđe misli, da otkrivam nedostatke nekog oblika ili izraza, da ponavljam dugačke rečenice ili da računam napamet. Nesumnjivo je da su te svakodnevne lekcije, čija je svrha bila jačanje memorije i rasuđivanja, a naročito kritičkog mišljenja, bile veoma korisne.
Moja majka je poticala iz jedne od najstarijih porodica u našem kraju i pripadala je lozi izumitelja. Njeni otac i deda su izumeli mnogobrojna oruđa za domaćinstvo, ratarstvo i druge svrhe. Ona je zaista bila velika žena, retke umešnosti, hrabrosti i moralne snage, koja se hrabro suprotstavljala životnim nevoljama i stekla mnoga teška iskustva. Kada joj je bilo šesnaest godina nekakva zarazna boleština harala je zemljom. Njenog oca su bili pozvali da obavi poslednju pričest bolesnika na umoru, a za vreme njegovog odsustva ona je sama otišla da pomogne jednoj porodici u susedstvu, koju je takođe napala ta strahovita bolest. Svi članovi porodice, njih petoro, brzo su podlegli jedno za drugim. Ona ih je sama okupala i obukla. Pošto ih je prema običajima svojih predaka ukrasila cvećem, položila ih je na odar. Kada se otac vratio, sve je bilo pripremljeno za hrišćansku sahranu. Moja majka je bila prvorazredni izumitelj i verujem da bi mnogo postigla da nije bila tako daleko od modernog života i njegovih mnogostrukih mogućnosti. Izumela je i konstruisala svakojake naprave i alatke, tkala je najlepše šare od vune koju je sama prela. Čak je sejala semenje, uzgajala biljke i sama razdvajala njihova vlakna. Neumorno je radila od rane zore do kasno u noć i bezmalo sva odeća i pokućstvo u kući bili su delo njenih ruku. I posle šezdesete, prsti su joj bili još toliko spretni da je mogla ono što očima vidi, rukama da stvori.
Postoji još jedan, mnogo važniji razlog za moje kasno osvešćenje. Patio sam od čudne boljke koju je izazivala pojava slika, vrlo često praćena jakim bleskovima svetlosti koji su mi zamućivali viđenje stvarnih predmeta i ometali misao i delo. Bile su to slike predmeta i prizora koje sam zaista video, nikada onih koje sam zamišljao. Kada bi mi neko nešto rekao, pojavila bi se živa slika predmeta koji je ta reč označavala i ponekad nisam mogao jasno da razlikujem da li je to što sam video stvarno ili nije. To je u meni stvaralo veliku nelagodnost i izazivalo nespokojstvo. Nijedan od studenata psihologije i fiziologije koje sam pitao za mišljenje nije mogao uspešno da objasni ovu pojavu. Izgleda da su oni bili jedinstveni u svom stavu, mada sam ja verovatno bio predodređen za to, pošto sam znao da je i moj brat imao slična iskustva.
Po teoriji koju sam formulisao, slike su bile rezultat refleksne radnje mozga na retinu prilikom velikog uzbuđenja. One sigurno nisu bile halucinacije koje se javljaju kod bolesnih i namučenih ljudi, pošto sam ja u svakom drugom pogledu bio normalan i staložen. Da biste imali predstavu o mojim nedaćama, zamislite da sam nekad bio na sahrani ili u nekoj nervno napetoj situaciji. Potom, odjednom neočekivano u tišini noći, živa slika tog događaja bi mi se nametnula i ostala uporno pred mojim očima, uprkos svim mojim naporima da je odagnam. Ponekad bi čak ostajala tako postojana u prostoru iako sam mogao rukom da prođem kroz nju. Ako je moje objašnjenje ispravno, trebalo bi da je moguće prikazati na platnu i učiniti vidljivim slike bilo kog predmeta koji čovek zamisli. Takav napredak bi izazvao korenite promene u svim ljudskim odnosima. Uveren sam da će se takvo čudo ostvariti u budućnosti. Mogu još da dodam da sam mnogo vremena posvetio rešavanju toga problema.
Da bih se oslobodio ovih mučnih pojava, pokušavao sam da se koncentrišem na nešto što sam već video i na taj način bih osetio privremeno olakšanje; ali da bih to postigao, morao sam stalno da prizivam nove slike. Ubrzo sam shvatio da sam iskoristio sve one koje su bile pod mojom kontrolom; "prave" slike su bile potrošene, pošto sam video malo od sveta samo predmete u svome domu i neposrednoj okolini. Kako sam izvodio ove misaone radnje po drugi ili treći put da bih proterao slike iz svojih vizija, taj lek je postepeno izgubio svu svoju snagu. Onda sam instinktivno krenuo da pravim izlete izvan granica maloga sveta koji sam poznavao i ugledao sam nove prizore. Oni su u početku bili nejasni i nerazgovetni i nestajali bi kada bih pokušao da se na njih koncentrišem, ali malo-pomalo sam uspeo da ih ustalim; postajali su jasniji i određeniji i konačno su poprimali izgled stvari onakvih kakve jesu. Ubrzo sam otkrio da je moja najbolja uteha bila da jednostavno idem dalje u svojim vizijama stičući utiske sve vreme, pa sam tako počeo da putujem, naravno — u svojoj mašti. Svake noći (a ponekad i danju), kada sam bio sam, ja bih se otisnuo na put — video bih nova mesta, gradove i zemlje, živeo bih tamo, susretao se sa ljudima, sklapao prijateljstva i poznanstva i ma koliko to bilo neverovatno, činjenica je da su oni bili za mene isto tako dragi kao i oni iz stvarnog života i nimalo bleđi u svojoj pojavi.
To sam neprestano radio do svoje sedamnaeste godine, kada su mi se misli iznenada ozbiljno okrenule ka izumiteljstvu. Tada sam shvatio na svoje veliko zadovoljstvo da mogu da zamislim stvari u mašti, nisu mi bili potrebni modeli, crteži ili eksperimenti. Mogao sam da u mašti o njima stvorim sliku onakvu kakvi su oni zaista bili i u stvarnosti.
Tako sam nesvesno usavršavao ono što sam smatrao novom metodom davanja konkretnog oblika izumiteljskom konceptu i idejama, što je u potpunoj suprotnosti sa čisto eksperimentalnim postupkom i po mome mišljenju je mnogo korisnije i efikasnije. Od trenutka kada čovek konstruiše aparat do trenutka kada prvobitna ideja dobije praktičnu primenu, on je neizbežno obuzet detaljima i greškama aparata. Dok on nastavlja da usavršava i rekonstruiše, njegova koncentracija slabi i on gubi iz vida osnovna načela. Rezultati mogu da se postignu, ali uvek na štetu kvaliteta.
Moj metod je drugačiji. Ja nikada ne hitam ka praktičnom radu. Čim mi se javi ideja, odmah počinjem da je razvijam u svojoj mašti. Menjam konstrukciju naprave, usavršavam je i ona radi u mojim mislima. Sasvim mi je nevažno da li moja turbina radi u mislima ili je testiram u svojoj radionici. Čak i primetim ako nije izbalansirana. Bilo šta da je, nema razlike, rezultati su isti. Na ovaj način sam u stanju da brzo razradim i doteram zamisao, a da ništa ne dodirnem. A kada postignem takav stepen usavršenosti svoga izuma da ne vidim nigde nikakav nedostatak, onda mu dajem konkretan oblik, konačni proizvod moga uma. Redovno moja naprava radi onako kako sam i zamislio i rezultat eksperimenta je upravo onakav kakav sam planirao da bude. Za dvadeset godina nije bilo nijednog izuzetka. A zašto bi i bilo drugačije? Inženjerstvo, elektrotehničko i mašinsko daju pozitivne rezultate. Jedva da postoji nešto što ne može matematički da se predstavi i čiji učinak ne može da se izračuna ili čiji rezultati ne mogu da se izraze unapred, na osnovu raspoloživih teorijskih i praktičnih podataka. Sprovođenje prvobitne ideje u delo kako se danas radi, po mome mišljenju nije ništa drugo do rasipanje energije, novca i vremena.
Moja mladalačka nevolja imala je, međutim, drugu kompenzaciju. Neprestano umno naprezanje razvilo je moju moć opažanja i omogućilo mi da otkrijem jednu veoma značajnu istinu. Primetio sam da je pojavi slika u mojoj mašti uvek prethodila stvarna vizija događaja pod čudnim i uglavnom vrlo izuzetnim okolnostima i ja sam svaki put bio primoran da odredim izvorni podsticaj. Posle izvesnog vremena taj napor je postao gotovo automatski i stekao sam veliku sposobnost da povežem uzrok i posledicu. Uskoro sam, na svoje iznenađenje, postao svestan da je svaka moja misao nametnuta spoljnim utiskom. Ne samo to, već je sve što sam radio bilo na sličan način podstaknuto. Vremenom mi je postalo savršeno jasno da sam bio samo automat obdaren mogućnošću kretanja, koji odgovara nadražajima čula i prema tome se ponaša i misli. Praktični rezultat toga je veština teleautomatike koja je do sada praktikovana, samo na nesavršen način. Njene potencijalne mogućnosti će se međutim konačno pokazati. Ja već godinama planiram automat koji će sam sebe kontrolisati i verujem da može da se napravi takav mehanizam koji će se ponašati razumno do izvesne granice i koji će napraviti revoluciju u mnogim komercijalnim i industrijskim oblastima.
Bilo mi je dvanaestak godina kada sam uspeo snagom volje da odagnam sliku iz svoje mašte ali nikada nisam mogao da kontrolišem bleske svetlosti na koje sam već skrenuo pažnju. Oni su verovatno moje najčudnije i neobjašnjivo iskustvo. Obično su se pojavljivali kada sam bio u nekoj opasnosti ili nevolji ili kada sam bio vrlo ushićen. Ponekad sam video kako je sve oko mene ispunjeno plamenim jezičcima. Umesto da se smanjuje, njihov intenzitet je vremenom postajao sve jači i čini se da je dostigao svoj maksimum kada sam imao oko dvadeset i pet godina. Kada sam boravio u Parizu 1883. godine, jedan ugledni francuski fabrikant me je pozvao u lov, i ja sam prihvatio njegov poziv. Dugo sam bio vezan za fabriku i svež vazduh me je divno okrepio. Vrativši se u grad te večeri imao sam osećaj da mi mozak gori. Video sam svetlost u kojoj kao da je bilo malo Sunce i celu noć sam proveo stavljajući hladne obloge na svoju izmučenu glavu. Konačno su se učestalost i snaga bleskova smanjile ali je trebalo duže od tri nedelje da se potpuno smire. Kada mi je drugi put bio upućen poziv odgovor je bio izričito NE!
Ovi svetlosni fenomeni se još uvek s vremena na vreme javljaju, kao onda kada mi sine nova ideja sa mnoštvom svojih mogućnosti, ali oni nisu više tako uzbudljivi, pošto su relativno slabi. Kada zatvorim oči, ja neizbežno prvo vidim ujednačenu vrlo tamnu, plavu pozadinu kao što je nebo u vedrim noćima bez zvezda. Kroz nekoliko sekundi ova pozadina se prožme velikim brojem svetlucavih zelenih mrlja, raspoređenih u nekoliko slojeva koji polako idu prema meni. Onda se sa desne strane pojavljuje divna slika dva skupa paralelnih gustih linija koji su međusobno upravna i u svim bojama, a preovlađuju zelenožuti i zlatni tonovi. Odmah zatim linije postaju svetlije i ceo prostor biva posut tačkicama treptećeg svetla. Slika se polako kreće kroz vidno polje i za desetak sekundi nestaje na levoj strani, ostavljajući za sobom prilično neprijatnu i tupu sivu pozadinu, koja vrlo brzo ustupa mesto talasastom moru oblaka, koji kao da pokušavaju da se uobliče u živi lik. Čudno je da ne mogu da zamislim lik u tom sivilu sve dok ne stignem u drugu fazu. Svaki put pre nego što zaspim slike ljudi i predmeta prolaze mi ispred očiju. Kada ih ugledam znam da ću uskoro utonuti u san. Ukoliko ih nema i odbijaju da dođu, znam da ću provesti besanu noć.
Do koje je mere mašta igrala ulogu u mom detinjstvu mogu da ilustrujem još jednim čudnim iskustvom. Kao većina dece voleo sam da skačem i silno sam želeo da se održim u vazduhu. Ponekad je jak vetar pun kiseonika duvao s planina i poigravao se sa mojim telom, koje je bilo lako kao da je od plute, a ja bih skočio i dugo lebdeo u prostoru. Bilo je to čarobno osećanje posle koga je sledilo gorko razočarenje pošto bih docnije shvatio da je zabluda.
U tom periodu u meni su se stekle mnoge čudne sklonosti, netrpeljivosti i navike, od kojih neke mogu da pripišem spoljnim utiscima, a neke mi ostaju neobjašnjive. Snažnu odvratnost sam osećao prema ženskim minđušama, dok su mi se drugi delovi nakita kao što je narukvica, dopadali manje ili više, zavisno od svojih oblika. Kada bih ugledao biser, gotovo bih dobio napad, ali me je zato fascinirao sjaj kristala ili predmeta oštrih ivica i ravnih površina. Ne bih dotakao kosu neke druge osobe, osim, možda, ako bi neko u mene uperio revolver. Dobijao bih groznicu samo posmatrajući breskvu, a ako bi se delić kamfora našao bilo gde u kući, osećao bih se veoma nelagodno. Čak sam i danas osetljiv na neke od tih neprijatnih nadražaja. Kada ispustim male komadiće papira u posudu punu tečnosti, redovno u ustima osetim neki neobičan i odvratan ukus. Brojao sam korake u šetnji i izračunavao zapreminu tanjira za supu i šoljice za kafu i zalogaja hrane — drukčije ne bih mogao da uživam u jelu. Sve radnje i postupci koje sam ponavljao morali su biti deljivi sa tri i ukoliko bih pogrešio, bio sam prinuđen da sve počnem od početka, čak i ako je za to bilo potrebno nekoliko sati.
Do osme godine moj karakter je bio slab i kolebljiv. Nisam imao ni snage ni odvažnosti da donesem bilo kakvu čvrstu odluku. Osećanja su mi nadolazila u velikim i malim talasima i neprestano oscilovala između dve krajnosti. Izgarao sam od želja i one su se umnožavale poput hidrinih glava. Bio sam obuzet razmišljanjem o bolu u životu, smrti, i verskom strahu.
Mnome je ovladalo sujeverje i živeo sam u stalnom strahu od zlog duha, od utvara, od divova, ljudoždera i ostalih nečasnih čudovišta mraka. A onda je, odjednom, nastala velika promena koja je izmenila čitav moj život.
Knjige sam voleo najviše. Moj otac je imao veliku biblioteku i kad god sam mogao, pokušavao sam da zadovoljim svoju strast za čitanjem. Otac mi to nije dozvoljavao i pobesneo bi kada bi me uhvatio na delu. Kada bi primetio da potajno čitam, skrivao bi od mene sveće. Nije želeo da kvarim oči. Ali ja sam dobavljao loj, pravio fitilje, izlivao tanke štapove lojanica, i svake noći dok su ostali spavali, pošto bih zapušio sve ključaonice i pukotine, čitao bih sve do zore kada je majka već započinjala svoj mukotrpni dnevni posao. Jednom prilikom sam naišao na roman pod naslovom "Abafi" (Abin sin), srpski prevod poznatog mađarskog pisca Jožike (Josika). Ovo delo je nekako probudilo moju slabu volju i počeo sam da vežbam samosavlađivanje. U početku se moja rešenost topila kao aprilski sneg, ali sam ubrzo savladao svoju slabost i osetio zadovoljstvo kao nikad do tada da radim ono što hoću. Vremenom je ta naporna duhovna vežba postala moja druga priroda. U početku sam morao da potiskujem svoje želje, međutim, postepeno su želja i volja postajale jedno. Nekoliko godina posle ovakvog ovladavanja umnim, moralnim i fizičkim sposobnostima, potpuno sam zagospodario sobom, tako da sam se poigravao strastima koje bi uništile i neke mnogo snažnije ljude. U određenom uzrastu obuzela me je manija kockanja, što je moje roditelje veoma brinulo. Kartanje je za mene predstavljalo užitak nad užicima. Moj otac koji je vodio uzoran život, nije mogao da nađe opravdanja za tako besmisleno traćenje vremena i novca kome sam se odao. Bio sam jako odlučan ali nisam dobro rasuđivao. Govorio sam ocu: "Ja mogu da prekinem kad god hoću ali vredi li se odreći nečega što ne bih menjao za sve rajske radosti." Otac je, za razliku od moje majke, često davao oduška svojoj srdžbi i svom preziru. Majka je razumela mušku prirodu i znala je da čovek može da se spase samo vlastitom voljom. Sećam se, jedno popodne, kad sam izgubio sav novac i strasno žudeo za igrom, ona je došla k meni sa svežnjem novčanica i rekla mi: "Idi i zabavljaj se! Što brže izgubiš sve što imamo, to bolje. Znam da će te to proći." Bila je u pravu. Toga trena sam pobedio svoju strast, i jedino sam zažalio što nije bila stotinu puta jača. I ne samo da sam je savladao već sam je iz svog srca iščupao tako da nije ostao ni trag od želje za njom. Otad sam prema svakoj kocki ravnodušan, kao prema čačkanju zuba.
Kasnije sam preterano pušio i doveo svoje zdravlje u opasnost. Ali, onda se moja volja potvrdila i ne samo što sam prestao da pušim već sam ugušio svaku naklonost prema pušenju. Pre mnogo godina, patio sam od srčanih tegoba sve dok nisam otkrio da su one posledica nevine šoljice kafe koju sam pio svakog jutra. Odmah sam prekinuo, mada mi, priznajem, to nije bilo nimalo lako. Na taj način sam kontrolisao i zauzdavao sve navike i strasti i ne samo što sam tako sačuvao život već sam izvukao ogromno zadovoljstvo iz onoga što bi većina ljudi smatrala lišavanjem i žrtvom.
Posle završenih studija na Politehničkom institutu i univerzitetu doživeo sam potpuni nervni slom i za vreme tog svog bolovanja zapazio sam mnoge neobične i neverovatne pojave.
"Antologija srpske književnosti"
projekat digitalizacije klasičnih dela srpske književnosti Učiteljskog fakulteta Univerziteta u Beogradu i kompanije microsoft®