Wednesday
2018-12-12
7:54 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Prijevod ili mutacija? »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 37

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Prijevod ili mutacija?

Kad se pojavila Reformacija, europski su kršćani osjećali potrebu za tiskanim grčkim Novim zavjetom. Ali koji od grčkih rukopisa da uzmu? Nije bilo ni jednog originala Evanđelja ni Poslanica, a ni dva postojeća prijepisa nisu bili savršeno jednaki.

U kolovozu 1516. nizozemski znanstvenik Erazmo Roterdamski, prigodom posjeta nakladniku Johannu Frobenu u Bazelu, porazgovarao je o potrebi za Novim zavjetom. Svjesni da Rimokatolička crkva namjerava objaviti jedan u Španjolskoj, obojica su se složila da će požuriti sa svojim izdanjem prije konkurencije i tako osigurati tržište.

Erazmo je pristao da pronađe prikladne rukopise i da ih pripremi za tisak, ali s obzirom na ograničeno vrijeme nije bio u stanju naći ni jedan jedini primjerak koji bi sadržavao cijeli Novi zavjet. Zato se oslonio na oko pet rukopisa u bazelskoj sveučilišnoj knjižnici; nijedan od njih nije bio datiran prije 1000. godine naše ere.

Budući da ni jedan od njih nije sadržavao knjigu Otkrivenje, Erazmo je posudio od svog prijatelja jedan rukopis iz dvanaestog stoljeća. No nedostajala je posljednja stranica – posljednjih šest redaka. Da popuni prazninu, Erazmo je nedostajuće retke preveo iz latinske Biblije natrag na grčki, što je dovelo do grčkih izraza koje ne nalazimo ni u jednom grčkom rukopisu Otkrivenja. Na rubu i između redaka napisao je ispravke koje je smatrao nužnima, a onda rukopis poslao slovoslagaču.

Erazmova žurba da bude gotov na vrijeme ne samo što je ograničila broj rukopisa koje je mogao pregledati, već je dovela i do nedovoljno točne korekture, što je u prvom izdanju dovelo do stotine tiskarskih grešaka.

Izdavački uspjeh

Unatoč slabostima, Erazmov grčki Novi zavjet od 1516. bio je nakladnički uspjeh. Drugo izdanje pojavilo se tri godine kasnije; iz njega je Luther preveo svoj njemački Novi zavjet. Do 1555. godine izašla su još tri izdanja i Erazmov rad je izvršio snažan utjecaj na tiskani oblik grčkog Novog zavjeta tijekom sljedećih četiri stotine godina, odupirući se svim pokušajima poboljšanja. U njemu postoji desetak ulomaka koji nemaju podršku ni u jednom od postojećih poznatih grčkih rukopisa, ali je ipak privukao niz sljedbenika. Njegove očite greške ostaju neispravljene čak i u najnovijim izdanjima.

Godine 1633. izdavači grčkog Novog zavjeta skovali su kao dio reklame izraz textus receptus, što znači "tekst koji su svi prihvatili". Slogan je ostao; do današnjeg dana on se odnosi na grčke Nove zavjete koji se zasnivaju na Erazmovu djelu.

Jasno je da Textus Receptus čuva oblik Novog zavjeta što ga nalazimo u većini grčkih rukopisa (oko 95 posto), od kojih je većina nastala između 750. i 1500. godine. Branitelji Textus Receptusa tvrde da ne može biti pogrešan s obzirom na toliko rukopisa koji se međusobno slažu. No jedno od ranijih izdana Erazmovog grčkog teksta objavljeno je s bilješkama na rubu svake stranice koje su sadržavale četrnaest rukopisa koji su se razlikovali od njegovog ranijeg teksta. Bilo je to priznanje potrebe da se razmotre moguće ispravke.

Negdje oko 1700. godine istraživačima je na raspolaganju bilo oko sto grčkih novozavjetnih rukopisa. Nekoliko njih bilo je pripremljeno još daleke 350. godine; oni su starošću uvelike nadmašivali Textus Receptus. Uspoređujući ih s Textus Receptusom, znanstvenici su pobrojali oko 30.000 varijanti.

Ispitivanje dodatnih rukopisa nastavljeno je sljedećih 275 godina; otkrićem novih rukopisa množio se broj varijacija u tekstu. Kad je prije jednog stoljeća Fenton Hort, stručnjak za grčki, procijenio da broj varijacija premašuje 300.000, neki uznemireni znanstvenici su zahtijevali napuštanje Textus Receptusa.

Unatoč protivljenju, pristaše Hortova prijedloga su bili glasniji pa je prvi grčki Novi zavjet koji je odstupao od Textus Receptusa, a slijedio ranije rukopise, objavljen u Njemačkoj 1831. godine. Drugi se pojavio u Engleskoj 1857. Oba su pozdravljena mješavinom žestokog protivljenja i nemilosrdne šutnje.

Westcottov i Hortov tekst

A onda su 1881. godine, nakon dvadeset i osam godina suradnje Brooke Westcott i Fenton Hort objavili Novi zavjet na izvornom grčkom jeziku. Oni su zahtijevali grupiranje svih grčkih novozavjetnih rukopisa u "porodice", svaka sa svojom dobi starosti, zemljopisnim položajem i karakterističnim štivom.

Najpouzdanija porodica, rekli su, predstavljena je dvjema rukopisima pripremljenim oko 350. godine – Codex Vaticanus (bio je u posjedu Vatikana pet stotina godina) i Codey Sinaiticus (otkriven 1844. u manastiru sv. Katarine na Sinaju). Ovi rukopisi pokazuju jedan od drugoga veliki stupanj neovisnosti u uporabi riječi. Općenito gledano, oni isto tako imaju naklonost prema kratkoći u usporedbi s rukopisima Textus Receptusa.

Westcott i Hort su zastupali mišljenje da je nekoliko starijih rukopisa vjerojatnije sačuvalo izvorni Novi zavjet nego mnogi kasniji rukopisi koji su sumnjivi zbog uniformnosti u riječima. Zaključili su da je najmanje pouzdana najveća porodica rukopisa koja sadrži veliku većinu relativno mladih rukopisa na kojima je bio zasnovan Textus Receptus. Tekstovi u ovim rukopisima su duži i izglađeniji – što je dokaz umiješanosti pisara. Oni su bili gotovo sasvim isključeni iz Westcottova i Hortova teksta.

Pristalice Textus Receptusa zagovarale su mišljenje da su stariji rukopisi – kao Vaticanus i Sinaiticus, proizvedeni tijekom stoljeća koja su slijedila poslije smrti apostola – bili predmet doktrinalne zaraženosti pod utjecajem grčke filozofije. No povijesničari ističu da to ne važi za rano razdoblje; od početka kršćanstva do pronalaska tiskarskog stroja postojalo je vrijeme kad grčka filozofija nije negativno utjecala na kršćansko učenje.

Branitelji Textus Receptusa također smatraju da su doktrinalne ili denominacijske predrasude bile utjecajni čimbenik u radu znanstvenika koji su pripremali suvremeni grčki Novi zavjet. Međutim, ovu optužbu nije moguće potvrditi jer je međunarodna i multi-denominacijska pozadina ovih znanstvenika spriječila denominacijsku naklonost u njihovom izboru varijanata rukopisa.

Neki također optužuju da je suvremeni grčki Novi zavjet posljedica rimokatoličke urote da potkopa protestantske prijevode. Međutim, grčki Novi zavjet, koji su katolici objavili u prošlom stoljeću, temeljitije slijedi Textus Receptus od ikojega kojeg su pripremili protestanti.

Prevodioci King James Version (KJV) nisu se oslanjali samo na Textus Receptus. To saznajemo uspoređivanjem KJV s Textus Receptusom. Dnevnik jednog od prevodioca KJV, John Boisa iz kembridžskog okruga, koji je otkriven prije tridesetak godina, pokazuje da su postupci uključivali obilno uspoređivanje i izbor iz rukopisa poznatih u to vrijeme. I dobro je znati da se suvremeni prevodioci ne oslanjaju na Westcottov i Hortov tekst. Zapravo ni jedan jedini dobro poznati engleski Novi zavjet izdan tijekom prošlog stoljeća nije utemeljen na njemu. (Znanstvenicima je dano na raspolaganje oko pet tisuća rukopisa koje mogu konzultirati; mnogi od njih su stariji od onih koji su bili na raspolaganju u Erazmovo vrijeme.)

Zbog toga je svaka tvrdnja da postoje samo dva grčka teksta Novog zavjeta – jedan čist a drugi iskvaren – pretjerano pojednostavljenje koje vodi zabludi. Kako su otkrivali sve veći broj ranijih rukopisa, znanstvenici su postali svjesniji nedostataka Textus Receptusa i počeli ga podvrgavati programu ispravljanja koje traje i u naše vrijeme.

Engleski KJV je dobar prijevod za one kojima odgovara njegov jezik i stil. No ne bismo se trebali osvrtati na tvrdnje da je pouzdaniji. To je teorija utemeljena na neznanju. (Steven Thompson, Signs of the Times, siječanj 2002.) (preveo HP)

Calendar
«  December 2018  »
SuMoTuWeThFrSa
      1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2018
    Free website builderuCoz