Tuesday
2024-03-19
6:50 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Precesija Zemlje »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Precesija Zemlje

U školi se uči da je Zemlja okrugla, pa zatim da je okrugla, ali malo spljoštena na polovima , pa onda da je nepravilnog oblika koji se naziva „geoid“ (što bi trebalo da znači „zemljolik“; dakle, Zemlja je zemljolikog oblika).

Precesija ZemljeZemlja je blago spljoštena lopta koja se kreće oko Sunca po putanji nazvanoj ekliptika. Zemljin ekvator je nagnut u odnosu na ekliptiku (približno 23°), što uslovljava pojavu godišnjih doba. Zemljin sever pokazuje ka zvezdi prigodno nazvanoj Severnjača. Međutim, ugao između ekvatora i ekliptike nije konstantan, već se s vremenom menja. Ova pojava se naziva precesija.

Sunce se nalazi na ravni ekliptike, a Mesec vrlo blizu nje. I Sunce i Mesec snažnije privlače onu stranu Zemlje koja im je u tom trenutku bliža (što se na dnevnoj osnovi manifestuje kao pojava plime i oseke). Kako je Zemlja (blago) spljoštena u odnosu na ekvator, pola godine se strana Zemlje bliža Suncu nalazi iznad, a u drugoj polovini godine ispod ravni ekliptike. Dejstvo Sunca je takvo da Zemljin ekvator vuče bliže ekliptici (grubo govoreći, jer u ukupnoj sili učestvuju još i Mesec i druge planete Sunčevog sistema). Zato Zemljina osa rotacije i sama rotira oko neke zamišljene ose, praveći jedan krug u svakih 26000 godina (tačna vrednost je 25772 julijanske godine; 1 julijanska godina je 365,25 srednjih tropskih dana). Tako je danas severnom nebeskom polu najbliža Severnjača, dok je pre 3000 godina to bila zvezda Tuban iz sazvežđa Zmaja, a pre 12000 godina Vega (i biće za 14000 godina), najsjajnija zvezda Lire. Inače, ni sama precesija nije konstantne brzine, već se polako ubrzava.

Kako se Zemlja kreće oko Sunca, tako se prividno Sunce kreće kroz sazvežđa ekliptike (zodijak), praveći jedan krug za godinu dana. Sazvežđe koje se nalazi na istoku u zoru je ono sazvežđe u kome se Sunce trenutno nalazi. Kako svitanje počinje dok je Sunce još uvek ispod horizonta, ova metoda nije sasvim precizna, jer poslednje sazvežđe koje vidimo u svitanje je oko 15° zapadno od Sunca. Ipak, bila je od velikog značaja pri određivanju godišnjih doba u starim civilizacijama sa slabo razvijenim kalendarom, a pogotovo imajući u vidu da su kalendari bili nedostupni onima kojima su bili najpotrebniji – zemljoradnicima. Naime, setva (ili žetva) je bila vezana za godišnji ciklus i trebalo je proceniti kada posejati, a kada požnjeti. Čak i ako vremenski uslovi izgledaju pogodno za setvu, možda vreba neki kasni mraz; ili se možda čini da još uvek nije vreme za žetvu, ali zemljoradnike onda iznenadi neki rani mraz.

Trenutak prolećne ravnodnevice, koji se smatra početkom proleća, imao je i religijsko, ali i vrlo praktično značenje – u mnogim kulturama je predstavljao vreme kada treba posejati kulture koje nisu ozime. Danas se tačka u kojoj se nalazi Sunce u vreme prolećne ravnodnevice naziva γ-tačka (gama tačka), ali se i dalje može čuti naziv „prva tačka u Ovnu“, iako se nalazi u sazvežđu Ribe. Naime, kako se javlja precesija pola, tako dolazi i do precesije tačke preseka ekliptike i ekvatora, odnosno prolećne i jesenje tačke. Ove tačke se kreću duž sazvežđa zodijaka, samo na suprotnu stranu od godišnjeg kretanja Sunca: Bik → Ovan → Ribe → Vodolija. Ako smatramo da svako sazvežđe zauzuma 1/12 prostora duž ekliptike, a da ciklus traje 26000 godina, možemo zaključiti da Sunce u jednom sazvežđu provede približno 2150 godina. Svakako, tačno vreme nalaženja Sunca u jednom sazvežđu zavisi od toga koliki deo ekliptike pripada tom sazvežđu. Ova pojava – precesija prolećne tačke – u vremenima neprosvećenosti izazivala je veliku uznemirenost. Za nas su zanimljive dve poslednje promene sazvežđa prolećne tačke, koje su se odigrale pre približno 2000 i 4500 godina.

Do pre 4000-4500 godina, prolećna tačka se nalazila u sazvežđu Bik. Tokom ovog „doba Bika“, jesenja tačka se nalazila u Škorpiji. Bik je u ovo vreme bio – između ostalog – najsvetija životinja Egipta. Međutim, postepeno, ljudi su uočili da je u vreme prolećne ravnodnevice Sunce sve dalje od Bika, a sve bliže Ovnu. Nešto se na nebu dešavalo, mada nije bilo jasno šta. Zato se pojavio kult već postojećeg božanstva, Mitre, koji je trebalo da pokaže da i mi na zemlji razumemo da bik više nije glavni. Mitra, prikazan sa frigijskom kapom, ritualno kolje bika, u obredu zvanom tauroktonija. Prikaz tauroktonije je kanonski – Mitra gleda preko desnog ramena, levom rukom drži bika za nozdrve, desnom ga kolje, dok po pravilu škorpija drži bika za testise, a krv bika čekaju gavran, hidra i pas. Poslednja tri sazvežđa nisu na ekliptici već na nebeskom ekvatoru tog vremena (pas je sazvežđe Mali pas). Često je tauroktonija prikazana uokvirena drugim sazvežđima ekliptike. Na nebu, Mitri odgovara Persej, takođe po pravilu prikazivan sa frigijskom kapom, a koji se kao sazvežđe nalazi neposredno iznad Bika. Ovaj kult je trajao gotovo sve vreme tokom „doba Ovna“. Mitra je, inače, rođen u vreme kada Sunce posle solsticijuma počinje da se penje na nebu, 25. decembra. Često je poistovećivan sa rimskim bogom „Nepobedivim Suncem“ (Sol invictus).

Još jedan mit u sebi ima elemente gubitka božanskog statusa Bika. Kada je Mojsije sišao sa Sinaja na kome je dobio 10 zapovesti, video je svoje sunarodnike kako se mole zlatnom teletu. Tele razbija, pali i baca u vodu, a zatim poklonike teleta primorava da tu vodu popiju.

Iz ovog perioda potiče i naziv i oznaka gama-tačke – prva tačka u Ovnu, dok je γ zapravo simbol sazvežđa Ovan.

Oko 2000 godina kasnije, prolećna tačka je još jednom promenila sazvežđe, krećući se ka ribama. U to vreme je Hiparh, grčki matematičar i astronom, već poznavao i razumeo precesiju, izračunavši da za jedan vek prolećna tačka pređe 1°. Međutim, u nekim manje naprednim delovima Rimskog carstva, na promenu sazvežđa se i dalje gledalo kao na nešto natprirodno. Tako su se na bliskom istoku pojavili razni proroci i različiti kultovi, pogotovo među Jevrejima, koji su već ionako očekivali Mesiju. Jedan od tih mesija je Isus, koji je upravo ribom nahranio gladne. Svoje sledbenike je nalazio među ribarima, ako je verovati jevanđeljima. Nije isključeno, međutim, da u pitanju nisu pecaroši, već sledbenici ili poštovaoci nekog kulta ribe, koji se razvio u to vreme. (Sam Hrist, po Marku, kada poziva Petra i Andriju za svoje apostole, kaže da će ih načiniti „ribarima ljudi“). Osim toga, jedan od prvih hrišćanskih simbola nije bio krst (smrt raspećem je bila jedna od najsramnijih u Rimu, rezervisana za najteže prestupe), već riba. Danas se obično govori kako je riba bila simbol hrišćanstva zbog akronima Ιησούς Χριστός Θεού υιός σωτήρ = ιχθύς (Isus Hrist, sin božji, spasitelj, Ihtis je riba na grčkom), ali nije verovatno da je jedna jevrejska sekta koristila grčke akronime. Dalje, hrišćanski pisac Tertulijan hrišćane naziva ribama, koji se kao hrišćani rađaju u vodi, nakon krštenja.

Danas je prolećna tačka na putu iz Riba, a u Vodoliju će preći oko 2700. godine n.e. Mada, početak doba Vodolije neki astrolozi su već proglasili, a hipici već otpevali „This is the dawning of the age of Aquarius“.

Oblik Zemlje

U školi se uči da je Zemlja okrugla, pa zatim da je okrugla, ali malo spljoštena na polovima (elipsoid), pa onda da je nepravilnog oblika (poredi se sa kruškom ili krompirom) koji se naziva „geoid“ (što bi trebalo da znači „zemljolik“; dakle, Zemlja je zemljolikog oblika). Kada pogledate mape Zemlje, ta spljoštenost se vrlo jasno uočava. Kada kupite reljefni globus, neravnine na zemljinoj površini su očigledne. Međutim, kada pogledate snimak Zemlje sa Meseca ili sa nekog satelita, dovoljno dalekog od Zemlje da je može snimiti jednim kadrom, ta spljoštenost i te neravnine nekako nestaju. Zagledajmo se, zato, malo pažljivije u tu zemljoliku Zemlju. Srednji radijus Zemlje (računa se kao (2*ekvatorijalni radijus + polarni radijus)/3) iznosi 6372 km, ekvatorijalni radijus 6378, a polarni 6356 km, što je odstupanje od +6 i -16 km u odnosu na srednji radijus. Od najviše do najniže tačke na Zemlji ima dvadesetak kilometara (8878 m Mont Everest i oko 11 kilometara dubine u Marijanskom rovu). Lopta za bilijar je, prema pravilima, 2,25 +/- 0,005 inča (57,15 mm +/- 0,127 mm) u prečniku. Ako bismo to skalirali na Zemlju, dozvoljena greška bi bila 28 km. Pošto se sve tačke na Zemljinoj površini nalaze na 6372 +/- 28 kilometara, Zemlja je dovoljno okrugla da bi se njome mogao igrati bilijar. Zapravo, činjenicu da je Zemlja spljoštena na polovima je otkrio tek Nikola Luj de Lakaj, francuski sveštenik i astronom, svojim merenjima 1739 – 1741. godine. Na osnovu ovog otkrića, 1741. godine primljen je u Francusku akademiju nauka. Pa ipak, ova spljoštenost je dovoljna da izazove precesiju Zemlje.

Autor: Vladimir Burgić

Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz