Trojstvo u Svetom pismu
Izučavajući šta Sveto pismo govori o Trojstvu, moramo da budemo svijesni da možemo da steknemo samo ograničeno razumjevanje o tome šta Trojstvo jeste. Dok slušamo Božju Riječ, izvijesni elementi Trojstva će postati jasni, dok će drugi ostati tajna.«Što je tajno ono je Gospoda Boga našega, a javno je naše i sinova naših do vijeka, da bismo izvršavali sve riječi ovoga zakona» (5.Mojsijeva 29:29). Onde gdje nemamo jasan odgovor u Svetom pismu, ćutanje je zlatno.
A. U Starom zavjetu
Nekoliko tekstova u Starom zavjetu sugeriše ili čak ukazuje na to da Bog postoji u više od jedne osobe, ne obavezno kao trojstvo, ali u najmanju ruku kao dvojstvo.
1. Prva Mojsijeva 1
U cijelom izvještaju o stvaranju u 1.Mojsijevoj 1. poglavlju, izraz za Boga je ‘Elohim, što je množina od ‘Eloha. Opšte uzevši, ovu množinu teolozi često razumiju kao množinu veličanstva a ne kao doslovan plural. Međutim, teolog G.A.F. Najt je s pravom primjetio da ako ovo proglasimo množinom veličanstva tada ćemo u biblijski tekst učitavati nešto što mu je strano, pošto se o kraljevima Izrailja i Jude u biblijskom izveštaju uvijek govori upotrebom jednine. Takođe, Jevrejske riječi za vodu i nebo su obe u množini. Gramatičari su ovu pojavu nazvali kvantitativnom množinom. Voda može da bude u vidu malih kapi i velikih okeana. Najt kaže da je ova kvantitativna raznolikost u jedinstvu dobar način da se razumije i imenica u množini ‘Elohim. Ovo takođe objašnjava zašto je imenica u jednini ‘Adonai zapisana kao da je u množini.
U 1.Mojsijevoj 1:26 čitamo «Po tom reče Bog (jednina), ‘da načinimo (množina) čovjeka po svom (množina) obličju, kao što smo mi». Ovdje je važna promjena iz jednine u množinu. Mojsije nigdje ne koristi glagole u množini sa ‘Elohim, ali Bog koristi glagol u množini i lične zamjenice u množini kada govori o sebi. Neki tumači vjeruju da Bog ovdje govori o anđelima. Međutim, prema Svetom pismu, anđeli nisu učestvovali u stvaranju. Najbolje objašnjenje je da već u prvom poglavlju 1.Mojsijeve postoji naznaka o pluralu osoba u samom Bogu.
2. Peta Mojsijeva 6:4
Prema 1.Mojsijevoj 2:24, muškarac i žena je trebalo da «budu jedno (‘echad) tijelo», što predstavlja zajednicu dvije različite osobe. U 5.Mojsijevoj 6:4 ista riječ se koristi za Boga. «Čuj, Izrailju: GOSPOD Bog naš, jedan (‘echad) je Bog» (lični prevod). Jedan teolog kaže: «Izgleda da se u ovom tekstu iznosi tvrdnja o prirodi Boga – on je organizam, tj. zajednica različitih djelova.» Mojsije je u 5.Mojsijevoj 6:4 mogao da upotrebi riječ yachid (jedini, jedinstveni), ali je Sveti Duh odlučio da ne bude tako.
3. Drugi starozavetni tekstovi koji izražavaju množinu
Po padu čovjeka Bog je rekao, «Eto, čovjek posta kao jedan od nas» (1.Moj.3:22). A neko vrijeme kasnije, kada su ljudi počeli da grade Vavilonsku kulu, zapisano je «Hajde da siđemo i da im pometemo jezik» (1.Moj.11:7). Svaki put je naglašena pluralnost Božanstva.
U svojoj čuvenoj viziji prestola Isaija čuje GOSPODA kako pita, «Koga ću poslati? I ko će nam ići?» (Isa. 6:8) Ovde vidimo Boga koji u istoj rečenici koristi jedninu i množinu. Mnogi savremeni teolozi smatraju da se ovo odnosi na nebeski savjet. Međutim, da li je Bog ikada pozivao svoja stvorenja radi savjetovanja? U Isaiji 40:13,14 izgleda da On pobija upravo ovakvu jednu mogućnost. Njemu nije potrebno savjetovanje sa njegovim stvorenjima, čak ni sa nebeskim bićima. Prema toma, dok upotreba množine ne dokazuje Trojstvo, ona ukazuje da u onom koji govori postoji množina bića.
4. Anđeo Gospodnji
Izraz «anđeo GOSPODNJI» se pojavljuje pedesetosam puta u Starom zavjetu, a «anđeo Božji» jedanaest puta. Jevrejska reč mal’ak «anđeo» znači jednostavno «vijesnik». Prema tome ako je «Anđeo GOSPODNJI» vijesnik GOSPODNJI, on mora biti neko drugi a ne sami GOSPOD. Ipak, u određenom broju tekstova «Anđeo GOSPODNJI» takođe se zove «Bog» ili «GOSPOD» (1.Moj.16:7-13; 4.Moj.22:31-38; Sud.2:1-4;6:22). Crkveni oci su ga poistovijetili sa Logosom prije utelovljenja. Savremeni teolozi su u njemu vidjeli biće koje predstavlja Boga, kao samog Boga, ili kao neku silu izvan Boga. Konzervativni teolozi se uopšteno slažu da «ovog ‘vijesnika’ moramo da smatramo naročitom manifestacijom bića samog Boga». Ako je ovo tačno, onda ovdje imamo još jedan pokazatelj da u Božanstvu postoji množina ličnosti.
B. U Novom zavetu
Istina u Svetom pismu je progresivna što znači da kada dođemo do Novog zavjeta pronalazimo jasniju i detaljniju sliku o trinitarnoj prirodi Boga. Sama činjenica da se za Boga kaže da je ljubav (1.Jovanova 4:8) ukazuje na to da u Božanstvu mora da postoji množina pošto ljubav postoji jedino u odnosu između različitih bića.
U Evanđelju po Mateju
(a) Prilikom Isusovog krštenja, srećemo tri člana Božanstva koji su svi aktivni u isto vrijeme:
A kad je Isus kršten, iziđe odmah iz vode. I gle, otvoriše mu se nebesa i vidje duha Božjega gde silazi kao golub i siđe na njega. I gle, sa nebesa govoraše: ovo je sin moj ljubljeni, koji je po mojoj volji. (Matej 3:16-17)
Izvještaj o Isusovom krštenju je neobična manifestacija doktrine o Trojstvu – tu se nalazio Isus u ljudskom obličju, vidljiv svima; Sveti Duh se spustio na Hrista u tjelesnom obliku, kao golub; a Očev glas je progovorio sa neba, «Ovo je sin moj ljubljeni, koji je po mojoj volji». U Jovanu 10:30 Hristos tvrdi da je jednak Ocu, a u Djelima 5.4 o Duhu Svetom se govori kao o Bogu. Zato nije moguće scenu Hristovog krštenja objasniti drugačije nego zaključkom da postoje tri međusobno jednake osobe u božanskoj prirodi ili suštini.
Prilikom Isusovog krštenja, Otac ga je nazvao «Sin moj voljeni». Isusovo sinstvo ne treba shvatiti ontološki već funkcionalno. U planu spasenja svaki član Trojstva prihvatio je na sebe posebnu ulogu. To je uloga čiji je cilj dostizanje nekog cilja, a ne promjena u suštini ili statusu. Jedan autor to ovako objašnjava:
Za vrijeme svoje zemaljske utjelovljenosti, Sin nije postao neko manji od Oca, ali jeste sebe potčinio Očevoj volji. Slično, Sveti Duh je sada potčinjen Sinovljevoj službi (vidi Jovan 14-16. poglavlja) kao i Očevoj volji, ali ovo ne znači da je On manji od Njih.
Izrazi «Otac» i «Sin» u zapadnom načinu razmišljanja u sebi nose značenje porijekla, zavisnosti i potčinjenosti. Međutim, semintskom ili orijentalnom umu ovi izrazi naglašavaju istovjetnost prirode. To znači da kad Sveto pismo govori o «Sinu» Božjem, ono potvrđuje njegovu božansku prirodu.
(b) Na kraju svoje službe, Isus govori svojim učenicima da treba da krenu «i načinite sve narode mojim učenicima, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha» (Matej 28:19). U ovome, što predstavlja uvodni obred u kom učestvuje svaki vjernik koji postaje dio hrišćanske crkve, doktrina o Trojstvu je jasno izneta. Prvo, primjećujemo da je «u ime» (eis to onoma) u jednini, a ne u množini («u imena»). Biti kršten u ime tri ličnosti Trojstva znači poistovjetiti se sa svim što Trojstvo znači; predati se Ocu, Sinu i Svetom Duhu. Drugo, jedinstvo ova tri imena ukazuje na to da su Sin i Sveti Duh jednaki Ocu. Bilo bi prilično čudno, da ne kažemo bogohulno, da ova krštenička formula ujedinjuje ime vječnog Boga i stvoreno biće, i silu. «Pošto je Sveti Duh uključen u istom izrazu i postavljen na isti nivo sa prethodne dvije ličnosti, teško je izbjeći zaključak da se i na Svetog Duha gleda kao na ličnost koja uz to ima jednak položaj sa Ocem i Sinom.»
U Pavlovim spisima
Pavle i novozavetni pisci uglavnom koriste riječ «Bog» za Oca, «Gospod» označava Sina, a «Duh» se odnosi na Svetog Duha. U 1.Korinćanima 12:4-6, Pavle pominje svu trojicu u istom tekstu:
Ima razlike u dodeljivanju blagodatnih darova, ali je Duh isti.
Ima razlike i u službama, ali je Gospod isti.
Ima razlike i u dejstvu sila, ali je isti Bog koji čini sve i u svima.
Slično ovome, u 2.Korinćanima 13:14 on pominje tri lica Trojstva:
Blagodat Gospoda Isusa Hrista.
Ljubav Božija.
Zajednica Duha Svetog.
Iako ne možemo da kažemo da se u ovim tekstovima zvanično objavljuje Trojstvo, ovi tekstovi i drugi slični njima, npr. Efescima 4:4-6, jesu jasno trinitarni u svojoj suštini. Iako je Crkva tek u kasnijem periodu razradila detalje doktrine o Trojstvu, ona je gradila na temelju koji su postavili biblijski pisci.
Hristova božanska priroda
Suštinski element u doktrini o Trojstvu je Hristova. božanska priroda. Pošto doktrina o Trojstvu uči da postoji jedan Bog u tri ličnosti, i da je svaka osoba u potpunosti Bog, važno je ustanoviti šta Sveto pismo uči o Hristovoj božanskoj prirodi.
Hristova božanska priroda u Novom zavetu
Postoji velik broj tekstova u Novom zavjetu koji jasno potvrđuju Hristovu potpunu božansku prirodu:
1) Jovan 1:1-3:14
«U početku bješe Riječ, i ta riječ bješe u Boga, i Bog bješe Riječ.» Uvodni izraz «u početku» vraća nas na početak vremena. Ako je Riječ bila «u početku», onda je ona sama bila bez početka, što je drugi način da se kaže da je bila vječna.
«Riječ bješe u [kod] Boga» nam govori da je Riječ odvojena ličnost. Riječ nije bila u (en) Bogu, već sa (pros) Bogom. Pošto su Otac i Sveti Duh – Bog, riječ «Bog» vrlo vjerovatno uključuje oba ova preostala dva člana Trojstva.
«I Bog bješe riječ». Riječ nije bila emanacija Boga, već sami Bog. Dok nam 1. stih ne govori ko je Riječ, 14. stih jasno nju poistovjećuje sa Hristom. Jedan autor komentariše: «Teško je zamisliti naglašeniju i nedvosmisleniju potvrdu apsolutne božanske priroda Gospoda Isusa Hrista.»
2) Jovan 20:28
«Toma odgovori i reče mu: Gospod moj i Bog moj.» Ovo je jedino mjesto u Jevanđeljima gdje iko Hrista naziva «Bog moj» (ho Theos mou). Kada je Toma ugledao vaskrslog Hrista, sumnjalica je bio preobražen u obožavaoca. Važno je da ni Hristos u trenutku kada se to dogodilo niti Jovan kada je pisao Jevanđelje nisu izrazili neslaganje sa ovim što je Toma rekao. Naprotiv, što se Jovana ticalo, ova epizoda se našla na vrhuncu njegovog propovjedanja, jer odmah potom on poručuje čitaocu,
„I mnoga druga čuda učini Isus pred učenicima, koja nisu zapisana u ovoj knjizi; a ova su zapisana da vi vjerujete da je Isus Hristos, Sin Božiji, i da vjerujući imate život u njegovo ime.“ (Jovan 20:30,31).
Jovan kaže, ovo Jevanđelje je napisano da uvjeri ljude da počnu da podražavaju Tomu koji je Isusa nazvao «Gospod moj i Bog moj.»
3) Filibljanima 2:5-7
Iako je ovaj odlomak napisan da bi bio ilustracija poniznosti, on je istovremeno i jedan od ključnih novozavjetnih tekstova koji podupiru Hristovu božansku prirodu. «Imajte u sebi istu misao koju Hristos Isus ima; on, koji je u obličju (morphe) Božijem, nije smatrao kao nešto prigrabljeno (harpagmos) – to što je jednak Bogu, nego je lišio samog sebe, kada je uzeo obličje (morphe) sluge i postao sličan ljudima.»
Morphe, «obličje» ili «vidljiva pojava», opisuje autentičnu prirodu stvari, njenu suštinu. Ova se riječ «ne odnosi na bilu koju promjenljivu formu već na tačno određenu formu ili obličje od kojeg zavise i identitet i status». Morphe stoji nasuprot shema (2:8) koja takođe znači «forma» ali u smislu površinske pojave umjesto suštine. Imenica harpagmos se u Novom zavjetu javlja samo na ovom mjestu; glagol koji je izveden iz ove imenice znači «ukrasti, na silu oduzeti». U sekularnom grčkom jeziku imenica znači «krađa». Međutim, kontekst pomaže da uvidimo da se ovdje na radi o tome da Isus nije priželjkivao, ili pokušavao da ukrade «jednakost sa Bogom», već suprotno, da On nije pokušavao da se grčevito drži jednakosti sa Bogom koju je sam po sebi imao. Drugim riječima, On nije pokušavao da na silu zadrži svoju jednakost sa Bogom, već «je tu jednakost smatrao za povod da se odrekne svake prednosti ili privilegije koje su mu po stanju stvari mogle pripadati, da bi time osiromašio samog sebe i podnio bezrezervnu žrtvu.» Ovo je značenje «nego je lišio samog sebe» Njegova jednakost sa Ocem je bilo nešto što je posjedovao sam po sebi; a onaj ko je jednak sa Bogom mora biti Bog. Zbog toga možemo reći da su Filipljanima 2:5-7 «tekst koji, da bi ga se razumjelo, zahtjeva da Isusa prihvatimo kao Boga u punom smislu te riječi.»
4) Kološanima 2:9
«Jer u njemu telesno (somatikos) obitava sva punina (pleroma) Božanstva.» Osnovno značenje riječi pleroma je «punina, ispunjenje.» U Starom zavjetu ovom riječju se stalno iznova opisuje zemlja/more i «što je god u njoj» (Ps. 24:1; up. 50:12; 89:11; 96:11; 98:7), što je i citirano u 1.Korinćanima 10:26,28. U svjetovnom grčkom jeziku pleroma se odnosila na pun sastav posade na brodu ili na iznos novca dovoljan da se obavi određena novčana transakcija. Pavle u Kološanima 1:19 i 2:9 koristi ovu riječ da opiše sveukupan zbir funkcija u Božanstvu. Ova punina je prebivala u Hristu «tijelesno», što znači da je Hristos i za vrijeme svog utjelovljenog života zadržao sve suštinske atribute Božanstva, iako ih nije koristio u svoju korist ili potrebe. Punina Božanstva «nastanila se u njegovoj ljudskoj prirodi ne potiskujući je niti je negirajući, ne mijenjajući ijednu od njenih suštinskih ljudskih osobenosti… Lako je bilo zaključiti da je Božanstvo prebivalo u toj ljudskoj prirodi, jer je stalno iznova slava isijavala kroz njeno zemaljsko pokrivalo.»
5) Titu 2:13
Pavle opisuje svete kao one koje «očekujući blaženu nadu i slavan dolazak velikoga Boga i Spasitelja našega, Isusa Hrista». Neki prevodi prevode sa «slavan dolazak velikog Boga i našeg Spasitelja Isusa Hrista» što znači da sveti čekaju Oca i Sina. Dok je ovakav prevod moguć, prvi treba prije izabrati iz sledećih razloga: (1) Dvije imenice «Bog» i «Spasitelj» spaja jedan član što ukazuje na to da su, u skladu sa pravilom, ove dvije imenice dva opisa za jedan isti objekat. (2) Cijelokupni Novi zavjet očekuje dolazak Hristov. (3) Kontekst u 14. stihu bavi se isključivo Hristom. (4) Ovo tumačenje je u skladu sa drugim tekstovima poput onih u Jovanu 20:28; Rim. 9:5; Jev. 1:8; 2. Petrovoj 1:1. Prema tome, ovaj tekst je direktna tvrdnja o tome da je Hristos Bog.
Svedočanstvo Starog zaveta
Nije Isus nazvao Bogom jedino u Novom zavjetu već je nazvan Gospodom i Bogom u citatima iz Starog zavjeta gde na jevrejskom stoji Jahve ili Elohim.
1) Matej 3:3
«Glas onoga što viće u pustinji: pripremite put Gospodnji». Prema 1. stihu ovaj tekst iz Isaije se odnosi na Jovana Krstitelja koji je bio Isusov preteča. U Isaiji 40:3 riječ za Gospoda je Jahve. Prema tome «Gospod» čiji put je Jovan trebalo da pripremi nije bio niko drugi nego sam Jahve.
2) Rimljanima 10:13
«Svako, ko prizove ime Gospodnje, biće spasen.» Kotekst (stiovi 6-12) pojašnjava da kada Pavle pominje «ime Gospodnje», on misli na Hrista. Tekst je citat iz Joila 2:32 gdje je riječ na jevrejskom za Gospoda i ovog puta Jahve.
3) Rimljanima 14:10
U ovom tekstu Pavle podsjeća svoje čitaoce da «ćemo svi izaći pred sud Božiji». On potom dodaje citat iz Isaije 45:23 koji kaže: «Tako mi života, govori Gospod, meni će se prikloniti svako koljeno, i svaki jezik ispovjediće Boga». U Isaiji onaj koji govori je Jahve; u knjizi Rimljanima tekst se primjenjuje na Hrista.
4) Jevrejima 1:8-9
«Tvoj presto, Bože, stoji u sve vijekove … zato te, o Bože, Bog tvoj pomaza.» U ovom poglavlju, upotrijebljeno je sedam starozavjetnih tekstova da bi se poduprla tvrdnja da je Hristos superiorniji od anđela. Peti tekst, citiran u 8. i 9. stihu, dolazi iz psalma 45:6,7, gde se za kralja doma Davidovog kaže da je «Bog». Da li je ovo pjesničko pretjerivanje koje se ponekad sreće u orijentalnim palatama, ili ovaj tekst ukazuje na drugu osobu iznad starozavjetnog princa iz doma Davidovog?
Za jevrejske pjesnike i proroke princ doma Davidovog bio je podvladar Izrailjevog Boga; on je pripadao dinastiji kojoj je Bog dao naročita obećanja vezana za ostvarivanje Njegovih namjera u svijetu. Osim toga, ono što se samo djelimično ispunilo u istorijskim vladarima iz Davidove loze, ili u samom Davidu, potpuno se obistinilo kada se pojavio sin Davidov u kom će se sva obećanja i ideali vezani za dinastiju otijelotvoriti. I sada se, konačno, Mesija pojavio. U potpunijem smislu, ono što je moglo da se donekle odnosi na Davida ili na bilo kog njegovog naslijednika u prošlosti, ovaj Mesija ne samo da se može nazvati Sinom Božjim (5.stih) već i samim Bogom, jer je On bio istovremeno Mesija iz Davidove loze i bljesak Božje slave i sami lik Njegove suštine.
Svi ovi biblijski tekstovi ukazuju na to da su Hristos, Bog i Jahve isto.
Isusova samosvijest
Isus nikada direktno nije potvrdio svoju božansku prirodu, ali su i pored toga njegova učenja prožeta trinitarnim konceptima. U skladu sa jevrejskom idejom sin-stva (tj. šta god da je otac, to isto je i sin), Isus je tvrdio da je Sin Božji (Mat. 9:27; 24:36; Luka 10:22; Jovan 9:35-37; 11:4). Jevreji su shvatali da kada tvrdi da je Sin Božji on tvrdi da je jednak Ocu, «Zbog toga su opet Judeji još više tražili da ga ubiju, ne samo što je razriješavao subotu, nego što je i Boga nazivao svojim Ocem, izjednačujući se s Bogom» (Jovan 5:18; up. 10:33).
Isus je stalno iznova tvrdio da posjeduje ono što može da pripada jedino Bogu. On je govorio o Božjim anđelima (Luka 12:8-9; 15:10) kao o svojim anđelima (Matej 13:41). On je smatrao kraljevstvo Božje (Matej 12:28; 19:14,24;21:31,34) i Božje izabrane (Marko 13:20) kao nešto što je njegovo. U Luki 5:21 Isus je oprostio grijehe oduzetom, a Jevreji su na osnovu Isaije 43:25 ispravno upitali, «Ko može da oprašta grijehe sem jedinoga Boga?» Prema tome, u Isusovom činu opraštanja skrivala se tvrdnja da je on Bog.
Hristova božanska priroda takođe je istaknuta njegovom upotrebom sadašnjeg vremena (prezenta) u odgovoru Jevrejima, «Ja sam (ego eimi) pre nego se Avram rodio (genesthai)» (Jovan 8:58; Karadžić). Upotrebom izraza genesthai (rodio se ili postao) i ego eimi (ja sam) Isus je napravio kotrast između svog vječnog postojanja i Avramovog početka postojanja u istoriji. Ovdje je izraženo ne samo predpostojanje prije Avrama već vječnost bića. U svakom slučaju Jevreji su to ovako razumjeli pošto su shvatili da je Isus tvrdio za sebe da je Jahve, JA SAM iz grma koji je gorio (2.Mojsijeva 3:14), zbog čega su uzeli kamenje da ga ubiju (8:59).
Konačno, činjenica da je Isus prihvatio od drugih čin obožavanja jeste dokaz da je on sam sebe prepoznao kao Boga. Nakon što je Isus došao učenicima hodajući po vodi «padoše pred njega» (Mat. 14:33). Slijepi čovjek čiji se vid povratio, nakon što se oprao u bazenu Siloam, «pade ničice pred njim» (Jovan 9:38). Po vaskrsenju učenici su otišli za Galileju gde im se Isus pokazao, i «pokloniše se» (Matej 28:17).
U mnogo navrata Isus je prihvatao obožavanje kao nešto savršeno primjereno. On je time izricao direktnu tvrdnju da je Bog.
Teški tekstovi
Oni koji ne priznaju postojanje Trojstva koriste velik broj biblijskih tekstova kao dokaze za njihov stav da je Isus u nekom trenutku u vječnosti «rođen», tj. da je imao početak i da stoga nije apsolutno jednak Bogu.
-
Otkrivenje 3.14
Isus, «početak stvorenja Božjeg.» Tvrdi se da je Isus bio stvoren u nekom trenutku u prošlosti, da je on bio Božje prvo djelo.
Odgovor:
(a) Grčka riječ (arche) se može prevesti sa «početak», «trenutak postanja» ili «vladar». Sam Otac je nazvan «početak» u Otk. 21:6.
(b) Isti naziv ili titula koristi se za Isusa u Otk. 22:13. Dok riječ arche može da bude u pasivu, što bi označilo Isusa kao prvo stvoreno biće, ova riječ u aktivu označava ga kao prvi uzrok, primarnog pokretača ili stvoritelja. Da Isus nije prvo stvoreno biće već sami stvoritelj jeste svjedočanstvo drugih novozavjetnih tekstova (vidi Jovan 1:3; Kol. 1:16; Jev.1:12).
2. Priče 8.22-31
«Ja sam se rodila.» Tvrdi se da se ovaj tekst odnosi na Isusa i uči da je Isus bio rođen ili stvoren.
Odgovor
(a) Kontekst govori o mudrosti, ne o Isusu. Personifikacija mudrosti je književno sredstvo koje srećemo i u drugim delovima Svetog pisma. U psalmu 85:10-13 nalazimo «milost i istinu» koje se sreću, «pravda i mir» koje se ljube i «istinu» koja izbija iz zemlje. U psalmu 96:12 «polje» skače od radosti, i kaže se «nek se raduju sva drveta šumska pred licem Gospodnjim» (vidi i 1.Dnevn. 16:33; Isa. 52:9; Otk. 20:13-14). Ovakvu vrstu alegorijskog jezika ne treba tumačiti doslovno. «Personifikacija je književno i pjesničko sredstvo čiji je cilj da se stvori atmosfera i da se ožive apstraktne ideje i mrtvi predmeti time što će se predstavljati kao ljudska bića.»
(b) Personifikacija božanskih atributa mudrosti kao žene počinje u prvom poglavlju: «Premudrost viče na polju, na ulicama pušta glas svoj» (1:20). U trećem poglavlju nam se kaže «Skuplja je od dragoga kamenja … puti su njezini mili puti» (3:15,17). U sedmom poglavlju ona je nazvana «sestra» (7:4) a u osmom mudrost živi zajedno sa «razboritošću», što je primjer još jedne personifikacije (8:12). Personifikovana mudrost takođe je tema u Pričama 9.1-5. Primjeniti ove tekstove na Isusa moguće je samo primjenom alegorijskog metoda biblijskog tumačenja što će voditi u zaključke nespojive sa drugim tekstovima. Upravo ovakva vrsta tumačenja učinila je da reformatori odbace alegorijski metod u tumačenju. Takođe treba primjetiti da Novi zavjet nijednom ne citira nijedan stih iz ovog teksta.
(v) Priče 8:22-31 sadrži poetski slikovit jezik koga treba pažljivo tumačiti. Prvi dio 22. stiha se može prevesti, «Gospod me je posjedovao», «Gospod me je stvorio» ili «Gospod me je rodio.» Osnovno značenje glagola qanah je «kupiti, steći» i u skladu sa tim «posjedovati», ali su i preostala dva prevoda moguća. Osim reči qanah još dvije riječi govore o porijeklu mudrosti: nasak «postavljena» (8:23) i chil «rodila» (8:24,25). Osnovna misao u ovom tekstu uvijek je ista – mudrost je bila sa Bogom prije nego što je stvorenje počelo da postoji. U fokusu nije da li ju je Bog stvorio ili rodio ili da li ju je posjedovao. U središtu nije način njenog porijekla već preij njena drevnost i prioritet koji uživa unutar Božjeg stvorenog svijeta. Pošto je jezik poetski i metaforičan ne bi ga trebalo koristiti da bi se bilo šta zaključili o Hristovom navodnom porijeklu.
-
Kološanima 1:15
Isus, «prvorođeni». Pošto je Isus nazvan «prvorođenim» (prototokos), tvrdi se da on mora da je imao početak.
Odgovor
(a) Izraz prototokos «prvorođeni» u ovom tekstu je titula a ne definicija njegovog biološkog statusa. Prema 1:16 Isus je sve stvorio. Prema tome, on sam ne može biti stvoren.
(b) Izraz «prvorođeni» imao je za Jevreje posebno značenje. Opšte uzevši, prvorođeni je bio vođa grupe ljudi ili plemena, sveštenik u porodici i onaj koji je primao duplo veće nasljedstvo od svoje braće. On je imao izvesne privilegije i određene odgovornosti. Međutim, ponekad činjenica da je neko prvo-rođen nije bila bitna u Božjim očima. Na primjer, iako je David bio najmlađe dete, Bog ga je nazvao «prvencem» (Psalam 89:20,27). Drugi red u paralelizmu u 27. stihu kaže nam da je ovo značilo da je on trebalo da postane najuzvišeniji kralj. Pogledaj takođe Jakovljevo iskustvo (1.Mojsijeva 25.25-36 i 2.Mojsijevu 4:22) i Jefremovo (1.Mojsijeva 41:50-52 i Jer. 31:9). U ovim primjerima elemenat «prvo» bio je izbrisan. Od važnosti je bio jedino naročit položaj i dostojanstvo koju je uživala osoba nazvana «prvorođenom». U Isusovom slučaju, ovaj izraz se takođe odnosi na njegov uzvišen položaj a ne na tačku u vremenu kada se on rodio.
(v) U Kološanima 1:18 Hristos je nazvan «prvorođeni iz mrtvih». Premda on nije hronološki prvi (Mojsije i drugi su mu prethodili), on je prvi po važnosti.
-
Jovan 1:1-3
«U početku bješe Riječ, i ta Riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ.» Tvrdi se da postoji razlika u jednakosti između Boga Oca, on je Bog, i Isus, koji je samo bog. Grčki izraz za Boga (theos) može da ima član (ho), «Bog», ili da bude bez člana, «bog». U Jovanu 1:1-3 Otac je nazvan ho theos dok je sin nazvan theos. Da li ovo opravdava tvrdnju da je Otac – Bog svemogući, dok je Sin samo bog?
Odgovor
(a) Izraz theos bez člana često se takođe koristi za Oca, čak i u ovom istom poglavlju (vidi Jovan 1:6,13,18; Luka 2:14; Dela 5:39; 1.Solunj. 2:5; 1.Jovanova 4:12; 2.Jovanova 9).
(b) Isus je takođe Bog (sa članom) – Jevrejima 1:8-9; Jovan 20:28. Drugim riječima, upotreba riječi Bog – sa ili bez člana – ne može da se iskoristi kao linija razdvajanja između Boga Oca i Boga Sina. Bog Otac je theos i ho theos, isto kao i Sin.
(v) Odsustvo člana u grčkom jeziku često označava naročit kvalitet i ne treba da se prevede sa neodređenim članom, tj. sa «bog» (u srpskom jeziku ne postoje članovi, tako da ovo i ne može da se primjeti).
(g) Da je Jovan koristio određeni član svaki put kada se theos pojavljuje, onda bi time tvrdio da postoji samo jedna božanska osoba. Otac bi bio Sin. U Jovanu 1:1 se kaže, «U početku bješe Riječ i ta Riječ bješe u ho theos, i theos bješe Riječ.» Da je Jovan koristio samo ho theos, ovaj stih bi glasio, «U početku bješe Riječ, i ta Riječ bješe u ho theos, i Riječ bejše ho theos». Prema Jovanu 1:14 Riječ je Isus. Stoga, zamjenjujući «Riječ» sa «Isus» dobijamo rečenicu, «U početku bješe Isus i taj Isus bješe u Oca, i Otac bješe Isus.» Ovo je teološki pogrešno. Govoreći o dve osobe u Božanstvu, Jovan nije imao drugu mogućnost nego da jedanput upotrebi ho theos a drugi put theos. Prema tome, odsustvo člana u drugom djelu rečenice ne može da se upotrijebi kao argument protiv jedinstva Oca i Sina.
-
Jovan 1:14,18; 3:16,18; 1.Jovanova 4:9
«Jedinorodni [monogenes] Sin» (Karadžić). Kaže se da riječ monogenes ukazuje da doslovno rađanje Isusa.
Odgovor:
(a) Riječ monogenes znači «jedini, jedini te vrste, jedinstveni». Devet puta se javlja u Novom zavjetu. Tri puta kod Luke (7:12; 8:42; 9;38) gdje se uvek odnosi na jedino dijete. Pet puta u Jovanovim spisima (Jovan 1:14,18; 3:16; 1.Jovanova 4:9), da označi Isusov odnos sa Bogom. I jedanput u Jevrejima 11:17 gde je Isak nazvao Avramovim monogenes sinom. Isak nije bio jedini Avramov sin, ali jeste bio jedinstveni sin, jedini sin obećanja. Naglasak nije na rođenju već na jedinstvenosti sina. Prema tome, prijevod «jedini» ili «jedinstveni» je bolje riješenje. Prijevod «jedinorođeni» možda potiče od ranih crkvenih otaca i može se pronaći u Vulgati. Ova posljednja je zatim izvršila uticaj na kasnije prijevode.
(b) Uobičajen izraz za rođenje je gennao koji se može naći u Jevrejima 1:5 i koji može da se odnosi na Hristovo vaskrsenje ili utjelovljenje.
(v) U Septuaginti izraz monogenes jeste prijevod jevrejske riječi yachid koja znači «jedini, jedinstveni» ili «voljeni» (up. Marko 1:11 u vezi sa Hristovim krštenjem.
(g) Nije jasno da se monogenes odnosi na istorijskog i vaskrslog Gospoda ili takođe i na predpostojećeg Gospoda. Međutim, zanimljivo je primjetiti da ni u Jovanu 1:1-14, ni u 8.58 niti u 17. poglavlju Jovan ne koristi izraz «Sin» za predpostojećeg Gospoda.
-
Matej 14:33
«Zaista si Božiji sin.» Da li titula «Sin Božji» može da se doslovno shvati?
Odgovor:
(a) Ova titula je mesijanska titula (vidi Psalam 2:7; Dela 13:33; Jev. 1:5). Ona naglašava Isusovu božansku prirodu. Isus je veoma rijetko ovu titulu koristio sam za sebe (jedino u Jovanu 11:4). To je jedna od mnogih titula koje je Isus imao. U pokušaju da shvatimo ko je Isus, treba da ispitamo sve te titule ili nazive da bismo dobili jednu potpunu sliku. Da izraz «Sin Božji» naglašava Hristovo božanstvo jasno je u Jovanu 10:29-36. Ovakav zaključak je dalje podruprt činjenicom da je Sin upravo potpuno vjerna slika Boga koji je jednak sa Bogom (Kol. 1:15; Jev. 1:3; Fil.2:6).
(b) Riječ «sin» ima širok spektar značenja na originalnom jeziku. Stoga, nije moguće svesti taj izraz na uske okvire srpskog jezika i ograničiti ga na doslovno razumijevanje. Isusovo sinstvo potvrđeno je u vezi sa Hristovim rođenjem (Luka 1:35), krštenjem (Luka 3:22), preobraženjem (Luka 9:35) i vaskrsenjem (Dela 13:32-33). Biblija ne govori ništa o pitanju da li ova titula opisuje vječni odnos između Oca i Sina. U svakom slučaju, Sveto pismo Isusu pripisuje bezvremeno postojanje (Isaija 9:6; Otk. 1:17-18).
(v) U toku utijelovljenog života Isus je dobrovoljno potčinio sebe Ocu, postajući Sin Božji. Ovo je podrazumjevalo predavanje ili potčinjavanje prerogativa ali ne i božanske prirode. Vaskrsli Gospod koji je ustoličen za kralja i sveštenika takođe je svojevoljno prihvatio da Otac ima prioritet, ali su On i Otac – po Svetom pismu – obocija Bog, savječne i jednake ličnosti jednog Božanstva.
Duh Sveti kao treća Ličnost Trojstva
To da je Duh Sveti božanska osoba, jednaka u suštini, moći i slavi sa Ocem i Sinom, jasno je u cielom Svetom pismu.
-
Duh Sveti je ličnost
(a) Neki su postavili pitanje da li je Duh Sveti posebna ličnost ili samo «sila» Božja. Postoji nekoliko tekstova gde se Duh Sveti pominje zajedno sa Ocem i Sinom (Matej. 28:19; 1.Kor.12:4-6; 2.Kor.13:14). Ovo ukazuje da su Otac i Sin ličnosti, i da zato i Duh Sveti takođe treba da bude ličnost.
(b) Često se muška zamjenica «on» koristi kada se govori o Duhu Svetom (Jovan 14:26; 15:26; 16:13,14), uprskos činjenici da je riječ za Duha u grčkom jeziku (pneuma) srednjeg a ne muškog roda.
(v) Riječ «savjetnik» ili «utiješitelj» (parakletos) bez razlike uvek se odnosi na osobu a ne na silu.
(g) Kaže se da Duh Sveti govori (Dela 8:29), podučava (Jovan 14:26), svjedoči (Jovan 15:26), posrijeduje za druge (Rim.8:26-27), raspoređuje darove ljudima (1.Kor.12:11), i zabranjuje ili dopušta određene stvari (Dela 16:6-7). Prema tekstu u Efescima 4:30, Duha Svetog ljudi takođe mogu da ražaloste. Sve ove aktivnosti karakteristične su za osobu a ne za silu.
-
Duh Sveti je Bog
Sveto pismo na Duha Svetog gleda kao na Boga. Bog Duh Sveti je od vječnosti živio unutar Božanstva kao treći član Trojstva.
(a) Matej 28:19 «…krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha». Ovaj tekst Svetog Duha postavlja na isti nivo sa Ocem i Sinom.
(b) Petar je rekao Ananiji da, lažući Svetog Duha, on je slagao ne «ljudima, nego Bogu» (Dela 5:3-4).
(v) «A sve ovo čini jedan i isti Duh, koji razdjeljuje svakome kako hoće» (1.Kor.12:11). On je sveprisutan. On će da «bude» sa svojim narodom «do vijeka» (Jovan 14:16). Niko ne može da izbjegne Njegov uticaj (ps. 139:7-10). On je takođe sveznajući, zato što «Duh ispituje sve, i dubine Božije» i «niko – sem Duha Božijega – ne zna šta je u Bogu» (1.Kor.2:10,11).
Sažetak
Naše izučavanje Starog i Novog zavjeta dovelo nas je do nekih čvrstih zaključaka. Vidjeli smo da Božanstvo postoji u množini, da je Isus Bog, sa-postojeći od vječnosti sa Ocem, i da je Sveti Duh treća ličnost Božanstva. Nismo odgovorili na druga pitanja koja se detaljnije bave Trojstvom, kao što je tačna priroda Svetog Duha, da li je Hristos vječno rođen ili ne; i da li je njegov status Sina i potčinjenosti od vječnosti ili ne.
Teške biblijske tekstove najbolje razumijemo u skladu sa ostatkom Svetog pisma. Dok tajnu Trojstva ograničen čovjek ne može u potpunosti da razumije, ova studija je jasno pokazala da učenje o Trojstvu jeste biblijska doktrina.