Tuesday
2024-03-19
3:07 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Dokazuje li 1 Kor. 10:4 Isusovu preegzistenciju? »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Dokazuje li 1 Kor. 10:4 Isusovu preegzistenciju?






 





Neću da vam ostane nepoznato, braćo, da su svi naši očevi bili pod oblakom, i svi su prošli kroz more, i svi su bili u Mojsija kršteni u oblaku i u moru, i svi su jeli isto duhovno jelo, 4 i svi su pili isto duhovno piće; jer su pili iz duhovne stene koja ih je pratila, a ta stena beše Hristos. (1. Korinćanima 10:1-4 EČ)

Na osnovi ovoga stiha (stih 4) postoji tvrdnja, da je Isus lično vodio Jevreje kroz pustinju u obećanu zemlju. U 5. Mojsijevoj 32:4 i Psalam 18:2 je Bog JHVH naziva stijenom. Tako da imamo Boga JHVH i mesiju Isusa kao stijene. Tako da bi oboje mogli biti isto ili Isus jedno preegzistentno biće?

Profesor Buzzard kaže na to sledeće: [1]

Mnogi vernici koji veruju u ličnu preegzistenciju Isusa pozivaju se na reči Apostola u 1. Korinćanima 10:4, gde on priča da su svi Jevreji u divljini popili ,, isto duhovno piće: za njih oni su pili sa duhovnog kamena koji ih je pratio; i taj kamen je Isus Hrist”. Kao što je Džon Kaningem tvrdio:

Tvrdi se iz ovog teksta da je lično Isus bio sa ljudima iz Izraela dok su putovali kroz divljinu ka obećanoj zemlji. Da bi se pružila podrška ovoj temi, Peta knjiga Mojsijeva 32:4 i Psalm 18:2 su citirani zato što je Jahve (Bog) tu opisan kao kamen. To je obrazloženo tako što je Bog kamen i Hrist je isto kamen koji je pratio Izrael, Hrist dakle mora biti Jahve ili Bog iz Starog Zaveta.

Tekst koji razmatra Božiju aktivnost tokom godina kaže, ,,Bog koji je nekada mnogo puta i različitim načinom govorio očevima preko proroka, govori i nama u posledak dana ovih preko sina” (Jev. 1:1,2). Ovo potvrđuje to da pre svog ljudskog rođenja Isus nije bio Sin Božiji niti Božiji izaslanik. Ova ista knjiga o Jevrejima ukazuje na to da je reč bila iskazana kroz anđele u doba Starog Zaveta (Jev.2:2). Ako je poruka poslata Izraelu kroz istog preegzistentnog Isusa koji je postao čovek, onda izgleda da pisac Novog Zaveta nije posedovao takve informacije. Poruke su date kroz proroke i anđele, ali nigde nije bilo znaka da je poruka Starog Zaveta poslata kroz onog koji je kasnije identifikovan kao Sin.

Ukoliko se iz konteksta izdvoji stih 10:4 Prve poslanice Korinćanima, a da se pri tom ne uzme u obzir Pavlova upotreba Jevrejskih načina razmišljanja, može se ukazati to da je Hrist bio živ pre rođenja. Postoji velik broj drugih skripti u kojima su anđeli bili instrumenti kroz koje su poslate Božije poruke Izraelu. Stefan priča o Mojsiju i davanju Zakona: ,,Ovo je onaj što beše u crkvi u pustinji s anđelom, koji mu govori na gori sinajskoj…koji primi reči žive da ih nama da” (Dela apostolska 7:38). U stihu 7:53 Dela apostolskih, tvrdi se da su oni primili Zakon kako su to anđeli odredili i da ga nisu zadržali. Pavle takođe priča o ulozi anđela u kontrastu sa kasnijim otkroviteljem nazvanim ,,seme” (Mesija): ,,Šta će dakle zakon? Radi greha dodade se dokle dođe seme (Isus) koje mu se obeća, i postavili su ga anđeli rukom posrednika“ (Gal. 3:19). Pavle nastavlja da potvrđuje jedinstvo Boga: ,,Ali posrednik nije jednog; a Bog je jedan”(Gal. 3:20). Jasno je u svim ovim pasusima da davanje Zakona kroz anđele formira važan deo argumenta. Treba zapaziti da je zajednička tema superiornost Jevanđelja nad Zakonom. Zakon je posredovan samo od anđela ali Dobre Vesti (Jevanđelja) su donete od Sina Božijeg i dakle one su neuporedivo superiornije. Sigurno je to da Pavle nije verovao da je Isus preegzistentni anđeo.

Hrist nije mogao imati nikakvog udela u davanju Zakona Izraelu niti u služenju Jevrejima u divljini. Pavlova upotreba reči ,,seme” ili potomka jeste najzapaženija. ,,Seme”- identifikovano kao Hrist - još nije stiglo i još uvek nije bilo aktivno u Božijoj službi.

Jasno je da je Pavla ,,seme” o kome je ovde i na drugim mestima reč, upravo seme Abrahama (Gen. 22:18), seme Jude (Gen. 49:10), i seme Davidovo, (2. Sam. 7:12-14 sa Isa. 11:1; Rim. 1:3; 2. Tim. 2:8) ovde se tačno misli na Isusa Hrista, obećanog potomka patrijarha i Davida. Stih 1:3 iz Poslanice Rimljanima sadrži rečenicu koja se direktno odnosi na poreklo Hrista kao Božijeg Sina. U ovom jevanđelju se govori ,, O sinu svom, koji je po telu rođen od semena Davidovog”. Neizbežno je stalno insistiranje na Sinu koji je rođen od žene i koji je potekao od ljudskog bića. Mesija je trebalo da uskrsne iz ljudske rase. To je upravo ono šta su tadašnji Jevreji i prva Crkva u početku očekivali i u šta su verovali. Kada bi se verovalo da je Pavle propovedao o tome da je Mesija bio zapravo lično prisutan sa Izraelom u divljini, kao već Sin Božiji, moglo bi biti zapanjujuće kontradiktorno rečima proroka.

Moramo izbeći bukvalno i rigidno čitanje stiha 10:4 Poslanice Korinćanima, i pri tom imati na umu Hebrejsku upotrebu simbolizma i Jevrejskog načina govora. Nije uobičajeno za Sveto Pismo da upotrebljava glagol ,,biti“ u smislu koji nije bukvalan. Isus je rekao: ,, Ova je čaša novi zavet mojom krvi” (Luka 22:20). Glagol ,,je” nema bukvalno značenje; jezik je figurativan: ,,Čaša predstavlja moju krv”.

Neposredni kontekst stiha 10:4 iz Prve poslanice Korinćanima sadrži upustva za razumevanje Pavlovog načina razmišljanja. Pavle vidi Izraelova iskustva u divljini kao primere, tipove ili modele sadašnjeg Hrišćanskog iskušenja. Kako Pavle kaže ,,Ovo se pak sve događaše ugledi njima” (1. Kor 10:11). Prolazak stanovnika Izraela kroz Crveno More je bio ,,oblik” Hrišćanskog krštenja. Duhovna hrana koja je pomenuta u trećoj verziji jasno predstavlja takozvanu manu (hranu) koja je čudom neprekidno davana Izraelu u periodu od 40 godina. Oni su takođe pili iz ,,duhovnog kamena”.

Korišćenje bilo koje rečenice u kojoj se pominje kamen koji je pratio Izrael kao dokaz o predljudskom Isusu maši poentu Pavlove lekcije. Takođe zanemaruje činjenicu da Jevreji nisu očekivali od Mesije da bude bilo šta drugo osim čovek. Kad malo bolje proučimo priču Starog Zaveta koju Pavle ima na umu, pokazuje to da su se dogodila dva incidenta sa kamenom tokom lutanja stanovnika Izraela divljinom. Bitno je primetiti razliku između njih.

Prvi se dogodio odmah nakon čudesnog davanja hrane. Izrael je došao u Refidim i odmah počeo da se žali na nedostatak vode, posle čega je Bog naredio Mojsiju da udari stenu. Voda se izlila i ljudska žeđ je utoljena (Egz. 17-6). Udarac u stenu je simbol činjenice da će Hrist, naš kamen, kasnije biti kažnjen zbog grehova čovečanstva. Voda je takođe predvidela čudesno davanje Svetog Duha, vode života koja je opisana od strane Isusa: ,,Ko je žedan neka dođe k meni i pije” (Jovan 7:37). Kamen u divljini je prikaz Mesije koji treba da dođe kao neko ko pruža Sveti Duh.

Drugi incident sa kamenom se dogodio pri kraju lutanja divljinom. Ponovo se Izrael žalio na nedostatak vode i opet je Bog zadovoljio njihove potrebe. Ovog puta On je očigledno uputio Mojsija da se obrati kamenu, Mojsije ga nije poslušao pa je ljutito pogodio kamen dva puta (4. Mojsije 20:1-12). Umesto da Mojsije priča kamenu on ga je udario pa je zato kriv zbog uništenja značenja ,,slova”. Kamen u Drugoj knjizi Mojsijevoj je simbol Hrista, koji je pogođen kako bi nama dao vodu života, dok kamen u Knjizi Brojeva označava Hrista kao Našeg Vrhovnog Sveštenika koga ne treba pogoditi dva puta nego mu se treba samo obratiti kako bi pružio vodu života.

Prvi incident se dogodio na početku lutanja, a drugi na kraju; oba incidenta formiraju priču o Hristovom stalnom prisustvu sa njegovim ljudima koji lutaju divljinom, što predstavlja hršćansko putovanje ka obećanoj zemlji Carstva Božijeg.

Dva incidenta koji smo videli dogodila su se na potpuno drugačijim lokacijama a drugačija Jevrejska reč za ,,kamen” je upotrebljena na svakom mestu. U Drugoj knjizi Mojsijevoj ta reč je tsur, a u Knjizi Brojeva je sela. Na šta je Pavle mislio kada je tvrdio da su,,oni pili sa duhovnog kamena koji ih je pratio?” Očigledno kamen iz knjige nije bio sa Izraelom u divljini. Bolji odgovor je taj da Pavle koristi jezik iz hrišćanskog iskustva i da u skladu sa tim jezikom tumači slova Starog zaveta. Ovo se jasno vidi kada govori o krštenju na početku svoje diskusije. Stanovnici Izraela nisu bukvalno kršteni. Zapravo, nama je rečeno da voda nije došla blizu njih; oni su išli žedni kroz Crveno More. Ali njihovo iskustvo je dovoljno za Pavla da kaže da su oni ,,kršteni kroz Mojsija”. Slično tome, kamen ih nije bukvalno pratio. To je jednostavno bio ,,model” Hrista koji je hrišćane pratio tokom života. Upravo nas u ovo sam Pavle uverava: ,,A ovo se njima događaše kao primer…” (1 Kor. 10:11 LB).

Dokaz je mnogo slab da podrži ideju da je Pavle pokušao da predstavi novu dogmu o preegzistentnom Bogu/čoveku. Ovo se ne podudara sa njegovim tvrdnjama koje je izneo na drugim mestima u vezi sa tim kako je Hrist postao čovek. Ako je on predložio da je Mesija bio osoba jednaka Bogu, tako radikalno odstupanje od njegovog Jevrejskog nasleđa bi zahtevalo mnogo više detaljisanja.

Moramo paziti da ne načinimo greške time što ćemo Hebrejsku literaturu iz prvog veka tumačiti uz pomoć kasnije trijadološke tradicije. Istina o Isusovom identitetu i postanku mora biti bazirana striktno na informacijama dostupnim iz spisa rane Crkve, kako je to zabeleženo u Bibliji. Lako je upasti u zamku i čitati Bibliju kroz sočiva zamućena doktrinama koje su formirane od drugog do petog veka nove ere.

Postoje posebna proročanstva koja se odnose na Isusa u Starom Zavetu, ali nijedno ga ne uzima van granica ljudskog roda. Većina će se složiti da se prvo proročanstvo u vezi sa dolaskom Spasitelja pojavljuje u Prvoj knjizi Mojsijevoj kada Bog govori zmiji: ,,I još mećem neprijateljstvo između tebe i žene i između semena tvog i semena njenog; ono će ti na glavu stajati a ti ćeš ga u petu ujedati” (1 Moj. 3:15). Jasno je bilo to da će ljudski potomak Eve pokoriti zmiju ili Satanu. Jevreji i Hrišćani veruju da će ovo proročanstvo biti upotpunjeno Mesijom, ali niko ne nalazi ništa u ovom tekstu u vezi sa tim da je Mesija već bio živ.

Kada čujemo Pavlovo propovedanje nejevrejskom svetu koga predstavljaju Atinjani, njegove reči podsećaju na reči proroka Starog Zaveta. Misleći na Jednog Boga Izraela Pavle kaže: ,,Bog koji je stvorio svet i sve što je u njemu, On budući Gospodar neba i zemlje, ne živi u rukotvorenim crkvama” (Dela 17:24). Ovo je slično Isaiovoj tvrdnji: ,,Ja Gospod načinih sve: razapeh nebo sam, rasprostreh zemlju sam sobom” (Isaija 44:24). Mešati se u njegov fundamentalni Jevrejski monoteizam i predstaviti još jedno nestvoreno biće kao aktivnog činioca pri Stvaranu je uvredljivo za Pavlovo očigledno verovanje u osnovna načela Jevrejske teologije, prvenstveno u njen nepokolebljiv unitaran monoteizam.

Tek nakon četvrtog veka, preko tri stotine godina nakon smrti osnivača hrišćanstva, zvaničnici crkve su ustanovili da je neophodno zvanično formulisati Trijadološku dogmu i nametnuti vernicima kao formalni uslov za pripadanje Crkvi i spasenje.

Moramo se pitati kako i zašto se ovo dogodilo. Mnogi današnji vernici su vrlo malo bili izloženi priči o razvoju Trijadološkog koncepta. Ako ni Isus ni Pavle nisu napustili verovanje u koncept Starog Zaveta da je Bog jedna osoba, kako je onda nastalo verovanje u Božanstvo sačinjeno od dva ili tri bića? Priča o pojavljivanju ovog novog, stranog i masivno uticajnog sistema verovanja je izuzetna.


Profesor Kuschel dolazi do istog rezultata i piše u njegovoj obimnoj knjizi o preegzistenciji Isusovoj sledeće: [2]

A stijena bijaše Hrist? Neki komentatori vide ovdje jasno svjedočenu preegzistenciju Hrista  ... Što reći o ovom tumačenju?
Takvo tumačenje je vrlo zabludno upravo u ovom stihu. Jedno je sigurno, nikako se ovo može tumačiti kao realna preegzistencija. Radi se o jednoj sceni, iz istorije Izraela. Drugo, oblik ove izjave zaista nema "dogmatska" razmišljanja o Hristovoj osobi, ali tipološko tumačenje starozavjetnog spasenja kao važan događaj koji vidimo u Psalmima 78 i 106 i Nehemija 9,9-20.  Mana i stijena kao alegorija univerzalnog logotipa i personalizirane istine.

I Pavle tumači ovu priču o Izlasku (Exodus) kao "typikos" (1Kor 10:11). Drugim riječima: "Pavle je shvatio Hristovu aktivnost u događajima Staroga zavjeta tipološki, a ne doslovno," kao što je britanski patrističkar G.W.H. Lampe ispravno tumačio.

I treće, kontekst ovoga stiha je previše spontan, da bi mogao biti hristološko načelo vjere. Eduard Schweizer stoga kaže: "U 1. Korinćanima 10, nema hristološke preegzistencije u Starome zavjetu. Pa što onda?

Ključ za razumijevanje ovoga pasusa je vjerovatno riječ "pneumatikos", "duhovni". Ako čitamo ovu priču "duhovno", jasno je da je Pavle ovdje, za razliku od mnogih današnjih hrišćanskih izvođača Pavla, govorio o odnosu onda i sada, a ne o nekoj vrsti hristologije.

Pavle očito želi da bude jasan: postoji (iz perspektive Božjeg djelovanja) veza između onda i sada, situacije u pustinji, i situacije u Korintu, od Jevreja tada i od hrišćana sada. Alegorijska jednačina "Hrist = duhovna stijena" je ključ koji otključava osjećaj konteksta drugih događaja navedenih koji bi inače ostali skriveni. 


Chann ukazuje na to, da Isus ne mora biti preegzistentno biće, da bi imali spasenje.  Vodi simbolizuje život i Isus je ta stijena iz koje ta živa voda izvire. Ali izvor svakog spasenja i svakoga dara leži samo kod Boga JHVH (Jakov 1:17). [3]


Jedan od vodećih britanski teologa Novoga zavjeta Profesor James Dunn potvrđuje tipoločški značaj ovoga stija, koji su isto svojevremeno imali Jevreji u Aleksandriji. Mala je vrevatnoća da ovaj stih govori o realnoj preegzistenciji. [4] 


Od idealne preegzistencije treba razlikovati realnu preegzistenciju dušu mesije... Jedna druga preegzistencija u starome Jevrejskome sistemu nije moguće. Tek kasnija Jevrejska teolgija ukazuje na mesiju koji je u raju  [5]

Idealna (jevrejska) preegzistencija znači Isus je bio u planu Božijem.
Realna  (grčke filozofije) preegzistencija znači Isus je bio neko preegzistentno biće pa se pretvorilo (znači nije se rodio!!!) u jedno bebu koja je sve zaboravila. Sledeći stih će da pojasni razliku između grčkog i jevrejskog razmišljanja.

I pokloniše joj se svi koji žive na zemlji kojima imena nisu zapisana u životnoj knjizi Jagnjeta, koje je zaklano od postanja sveta. (Otkrivenje 13:8)

Ako taj stih čitamo bukvalno, onda je Isus dva puta umro na krstu. Prvi put na početku (postanja) vremena i drugi put prije 2000 godina. Ako isti stih čitamo kao Jevrejin onda je Isus umro u planu Božijem u vječnosti i taj plan je realizovan prije 2000 godina. Time pogrešno razmišljanje vodi to pogrešnog rezultata. 

Mnogi Jevreji niti vjeruju u jedno preegzistentno mesijansko biće, niti da će Bog da se spusti na zemlju. To je obično pagansko Bogohuljenje. Možda bi bilo dobro pitati Mojsija ko treba da dođe:

Mojsije govori: Proroka isred tebe, između braće tvoje, kao što sam ja, podignuće ti Gospod Bog tvoj; njega slušajte, (5. Mojsijeva 18:15)
Bog JHVH govori: Proroka ću im podignuti između braće njihove, kao što si ti, i metnuću reči svoje u usta njegova, i kazivaće im sve što mu zapovedim. (5. Mojsijeva 18:18) 

Vidimo ovdje tri stvari koje Mesija Isus treba da ispuni:
- Prvo mora biti njihov brat, preegzistenti anđeli nijesu naša braća.
- Drugo mora biti kao Mojsije. Da li je Mojsije neka vrsta preegzistentnog bića?
- Treće sve će se to dogoditi u budućnosti ali ne u vječnosti. Plan je vječan i realizovan u vremenu prije 2000 godina.

 

 


[1] Buzzard/Hunting: Doktrina Trojstva, str. 108-112
[2] Kuschel: Geboren vor aller Zeit? Der Streit um Christi Ursprung, str. 362-363
[3] Chang: The Only True God. A Study of Biblical Monotheism, str. 266
[4] Dunn: Christology in the Making. A New Testament Inquiry into the Origin of the Doctrine of the Incarnation, str. 184
[5] Weber: Jüdische Theologie - auf Grund des Talmud und verwandter Schriften, str. 355
(Napomene: podvuceno je moje)

Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz