Tuesday
2024-03-19
8:21 AM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Filiokve »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

 

Šta je problem Filiokve?

 


Pitanje: Šta je problem Filiokve?

Odgovor:
Filiokve je bilo i još uvek je kontroverzno pitanje u crkvi u pogledu Svetog Duha. Pitanje je od koga Sveti Duh potiče, od Oca, ili Oca i Sina?” Reč filioque na latinskom znači „i sina“. Naziva se „problem Filiokve“ jer je izraz „i Sina“ dodat u Nikejskom veroispovedanju koje navodi da je Sveti Duh potekao od Oca „i Sina“. Tokom vremena je bilo toliko rasprave oko tog pitanja da je to na kraju dovelo do podele crkve na rimokatoličku i Istočnu pravoslavnu crkvu 1054. godine. Ove dve crkve se i dalje ne slažu oko ovog pitanja.

U Jovanu 14:26 stoji: „A pomagač - tešitelj, Duh Sveti koga će Otac poslati u moje ime, on će vas naučiti svemu i podsetiće vas na sve što sam vam rekao. Jovan 15:26 kaže: „A kada dođe pomagač - utešitelj, koga ću vam poslati od Oca, Duh istine, koji od Oca ishodi, on će svedočiti za mene”. Pogledaj takođe Jovana 14:16 i Filipljanima 1:19. Ključni problem kod pitanja Filiokve je želja da se zaštiti božansko poreklo Svetog Duha. Biblija jasno govori da je Sveti Duh Bog (Dela 5:3-4). Oni koji se protive ideji Filiokve veruju da ako Sveti Duh potiče od Oca i Sina da je On time „podređen“ Ocu i Sinu. Oni koji podržavaju Filiokve veruju da ako Sveti Duh potiče i od Oca i Sina ne menja činjenicu da je Sveti Duh podjednako Bog, kao Otac i Sin.

Bog, koji je beskrajan, ne može se spoznati ograničenim ljudskim umom. Sveti Duh je Bog i poslat je od Boga kao „zamena“ za Isusa Hrista ovde na zemlji.
===============================

Jovan 20,22 I ovo rekavši dunu, i reče im: primite Duh sveti.

"ISUS DUNU I REČE, PRIMITE DUH SVETI"

Da li to znači da Duh Sveti proishodi i od Isusa?

Ovo što je Isus učinio je simbolika, i aludira na čin koji je Bog uradio dunuvši životodavnu silu u nos Adama.

Osim toga, apostoli nisu primili Svetog Duha u trenutku kada je Isus dunuo, već kasnije, na pedesetnici.
++++++++++++++++++++++++++
OBEĆANJE SVETOG DUHA KAO DRUGOG UTEŠITELJA:

"Ako imate ljubav k meni, zapovesti moje držite.
I ja ću umoliti Oca, i daće vam drugog utešitelja da bude s vama vavek:
Duha istine, kog svet ne može primiti, jer Ga ne vidi niti Ga poznaje; a vi Ga poznajete, jer u vama stoji, i u vama će biti"
( Jevandjelje po Jovanu 14. 16 - 17 ).

SVETI DUH UČI LJUDE ISTINI I NAPOMINJE ISUSOVE REČI:

"A utešitelj, Duh Sveti, kog će Otac poslati u ime moje, On će vas naučiti svemu i napomenuće vam sve što vam rekoh" ( Jevandjelje po Jovanu 14. 25 - 26 ).

SVEDOČI ZA HRISTA:

"A kad dođe utešitelj, koga ću vam poslati od Oca, Duh istine, koji od Oca izlazi, On će svedočiti za mene" ( jevandjelje po Jovanu 15. 26 ).

UKORAVA SVET ZBOG GREHA, UPUĆUJE NA ISTINU, GOVORI STO ČUJE I JAVLJA LJUDIMA, PROSLAVLJA HRISTA:

"Nego vam ja istinu govorim: bolje je za vas da ja idem; jer ako ja ne idem, utešitelj neće doći k vama; ako li idem, poslaću Ga k vama.
I kad On dođe pokaraće svet za greh, i za pravdu, i za sud;
Za greh, dakle, što ne veruju mene;
A za pravdu što idem k Ocu svom; i više me nećete videti;
A za sud što je knez ovog sveta osuđen.
Još vam mnogo imam kazati; ali sad ne možete nositi.
A kad dođe On, Duh istine, uputiće vas na svaku istinu; jer neće od sebe govoriti, nego će govoriti šta čuje, i javiće vam šta će biti unapred.
On će me proslaviti, jer će od mog uzeti, i javiće vam:
Sve što ima Otac moje je; zato rekoh da će od mog uzeti, i javiti vam"
( Jevandjelje po Jovanu 16. 7 - 15 ).

DUH RAZGOVARA SA LJUDIMA - IMA MOĆ GOVORA:

"I gle, beše u Jerusalimu čovek po imenu Simeun, i taj čovek beše pravedan i pobožan, koji čekaše utehe Izrailjeve, i Duh Sveti beše u njemu.
I njemu beše Sveti Duh kazao da neće videti smrti dok ne vidi Hrista Gospodnjeg.
I kaza mu Duh te dođe u crkvu; i kad donesoše roditelji dete Isusa da svrše za Njega zakon po običaju,
I on Ga uze na ruke svoje, i hvali Boga i reče: Sad otpuštaš s mirom slugu svog, Gospode, po reči svojoj; Jer videše oči moje spasenje Tvoje"
( Jevandjelje po Luki 2. 25 - 30 ).

"I gle, čovek Arapin, uškopljenik, vlastelin Kandakije carice arapske, što beše nad svim njenim riznicama, koji beše došao u Jerusalim da se moli Bogu,
Pa se vraćaše, i sedeći na kolima svojim čitaše proroka Isaiju.
A Duh reče Filipu: Pristupi i prilepi se tim kolima.
A Filip pritrčavši ču ga gde čita proroka Isaiju, i reče: A razumeš li šta čitaš?
A on reče: Kako bih mogao razumeti ako me ko ne uputi? I umoli Filipa te se pope i sede s njim"
( Dela apostolska 8. 27 - 31 ).

POSLANI OD DUHA SVETOGA:

"A kad oni služahu Gospodu i pošćahu, reče Duh Sveti: Odvojte mi Varnavu i Savla na delo na koje ih pozvah.
Tada postivši i pomolivši se Bogu metnuše ruke na njih, i otpustiše ih.
Ovi dakle poslani od Duha Svetog siđoše u Seleukiju, i odande otploviše u Kipar"
( dela Apostolska 13. 2 - 4 ).

DUH IMA VLAST DA ZABRANJUJE I DOPUŠTA OBJAVLJIVANJE JEVANĐELJA MEĐU LJUDIMA:

"A kad prođoše Frigiju i galatijsku zemlju, zabrani im Duh Sveti govoriti reč u Aziji.
A kad dođoše u Misiju hteše da idu u Vitiniju, i Duh ne dade"
( dela Apostolska 16. 6 - 7 )

LJUBAV SVETOG DUHA - ON POSEDUJE OSEĆANJA I EMOCIJE:

"Ali vas molim, braćo, zaradi Gospoda našeg Isusa Hrista, i zaradi ljubavi Duha, pomozite mi u molitvama za me k Bogu" ( Rimljanima poslanica 15. 30 ).

DUH SVETI POSREDUJE ZA ČOVEKA SVOJIM MOLITVAMA:

"A tako i Duh pomaže nam u našim slabostima: jer ne znamo za šta ćemo se moliti kao što treba, nego sam Duh moli se za nas uzdisanjem neiskazanim.
A Onaj što ispituje srca zna šta je misao Duha, jer po volji Božijoj moli se za svete"
( Rimljanima poslanica 8. 26 - 27 )

DUH SVETI RAZDELJUJE DUHOVNE DAROVE PO SVOJOJ VLASTI KAKO HOĆE:

"A u svakome se pojavljuje Duh na korist;
Jer jednom se daje Duhom reč premudrosti; a drugom reč razuma po istom Duhu;
A drugom vera, tim istim Duhom; a drugom dar isceljivanja, po tom istom Duhu;
A drugom da čini čudesa, a drugom proroštvo, a drugom da razlikuje duhove, a drugom različni jezici, a drugom da kazuje jezike.
A ovo sve čini jedan i taj isti Duh razdeljujući po svojoj vlasti svakome kako hoće"
( 1 poslanica Korincanima 12. 7 - 11 ).

NE ŽALOSTITE DUHA - ON POSEDUJE OSEĆANJA I EMOCIJE:

"I ne ožalošćavajte Svetog Duha Božijeg, kojim ste zapečaćeni za dan izbavljenja" ( Efescima poslanica 4. 30 ).

SLAGATI DUHU SVETOME ZNAČI SLAGATI BOGU - JER DUH SVETI JE JEDNA OD BOŽANSKIH LIČNOSTI:

"A Petar reče: Ananija! Zašto napuni sotona srce tvoje da slažeš Duhu Svetome i sakriješ od novaca što uze za njivu?
Kad je bila u tebe ne beše li tvoja? I kad je prodade ne beše li u tvojoj vlasti? Zašto si dakle takvu stvar metnuo u srce svoje? Ljudima nisi slagao nego Bogu"
( dela Apostolska 5. 3 - 4 ).

DUH SVETI POSTAVLJA STAREŠINE:

"Pazite dakle na sebe i na sve stado u kome vas Duh Sveti postavi vladikama da pasete crkvu Gospoda i Boga koju steče krvlju svojom" ( dela Apostolska 20. 28 ).

DUH SVETI NEZAVISNA LIČNOST U ODNOSU NA BOGA - KO POHULI NA BOGA OPROSTIĆE MU SE, A KO POHULI NA DUHA SVETOGA NEĆE MU SE OPROSTITI:

"Zaista vam kažem: svi gresi oprostiće se sinovima čovečjim, i huljenja na Boga, makar kakva bila:
A koji pohuli na Duha Svetog nema oproštenja vavek, nego je kriv večnom sudu"
( Jevandjelje po Marku 3. 28 - 29 ).
***********************************************

Филиокве

Из Википедије, слободне енциклопедије
 
Ђовани Лоренцо Бернини, Голуб светог духа

Филиокве (лат. Filioque) је латински израз који значи „и (од) Сина“. У западном хришћанству ово је додато Никејско-константинопољском симболу вере, након речи: ”И у Духа Светога, Господа, животворног, који од Оца исходи...“. Додавање симболу вере филиокве послужило је тако као један од главних узрока одвајања Западне цркве од Источне: оно је и дан-данас предмет теолошких спорења источне и западне цркве и основна препрека уједињења цркава (види екуменизам).

Садржај

Историја спора

Почетком 5. века неки учитељи Западне цркве при одређивању личних особина Светога Духа почели су да тврде како он исходи не само од Оца, већ ”и од Сина” - филиокве. Отуда је њихово учење и названо филиовистичко.

Питање о исхођењу Светога Духа је са посебном страшћу разматрано на Западу у 8. веку. Цар Карло Велики, да би окончао бесконачне спорове, сазвао је сабор 809. године и њиме лично председавао. На сабору одлучено да се симболу вере придода ”и од Сина” (филиокве). Са сабора су послали у Рим амбасадора код папе Лава III, са молбом да утврди нову догму. Међутим, папа није дао своју сагласност на уношење филиокве у символ вере. Ипак, без обзира на одбијање Лава III да призна додатак симбола вере, он се ширио у многим местима Шпаније, Италије и Немачке. Када су западни мисионари покушали да шире проширени симбол вере и на Истоку, константинопољски патријарх Фотије I подигао је свој глас против додавања симболу вере филиокве и на сабору 866. године га је осудио.

Половином 11. века константинопољски патријарх Михајло Керуларије, у својој посланици осуђује Западну цркву у прихватању догме филиокве и сматра то довољним поводом за то да се увери у како се Западна црква удаљује од православља, па је зато недостојна општења са православном црквом.

После раздвајања цркава теолози Западне цркве у својим односима са Грцима указивали су на то да су и источни црквени писци учили о исхођењу светога Духа од Оца преко Сина, те да Западна црква, учећи о исхођењу од Сина, подразумева исто што и Источна црква у речима ”преко Сина“.

Види још

Литература

  • Душан Н. Јакшић, Лично својство Светог Духа по учењу Православне цркве, с обзиром на римски догмат "Filioque", Сремски Карловци: Српска манастирска штампарија, 1931.
  • Међународни научни симпосион 950 година од Великог раскола (1054) и 800 година од пада Цариграда у руке крсташа (1204), Београд: Православни богословски факултет, 2005.
  • Радомир Поповић, "Неке од највећих хришћанских јереси првог миленијума: аријанство, монофизитство, филиокве (filioque)", Црква Христова и свет религије: Антологија православних виђења, Београд 2007, стр. 331-336.
  • Владислав Пузовић, Црквене и политичке прилике у доба Великог раскола 1054. године, Београд: Хришћански културни центар, 2008.
  • Filioque: Историјски и теолошки аспекти једног проблема, Пожаревац: Епархија браничевска, 2012.

Спољашње везе

=========================

Filioque

 

Filioque (lat. „i Sina“) dio je kršćanskog vjerovanja poznatog kao Nicejsko-carigradsko vjerovanje, u obliku kako se ono izgovara u Rimokatoličkoj Crkvi.

Ovaj dio Vjerovanja izvor je brojnih rasprava i neslaganja u odnosima između Katoličke Crkve i pravoslavlja. Dok se u pravoslavnoj tradiciji ovaj dio Vjerovanja recitira u obliku: „Vjerujemo u Duha Svetoga... koji izlazi od OcaWikizvor WikIzvor ima izvorni tekst na temu: [[s:cijeli tekst|cijeli tekst]], u rimokatoličkoj tradiciji on glasi: „I u Duha Svetoga... koji izlazi od Oca i Sina (Filioque)“.Wikizvor WikIzvor ima izvorni tekst na temu: [[s:cijeli tekst|cijeli tekst]]

Sadržaj

O Duhu Svetom u Vjerovanju

Slijedeći tekst Evanđelja po Ivanu (Iv 15,26), Prvi carigradski sabor (381.) dopunio je tadašnje Nicejsko vjerovanjeWikizvor WikIzvor ima izvorni tekst na temu: [[s:tekst|tekst]] izjavom da Duh Sveti „proizlazi od Oca.“ Takvo dopunjeno vjerovanje službeno je prihvaćeno na Kalcedonskom saboru (451.).

Kršćani od najranijih vremena ispovijedaju vjeru u Presveto Trojstvo Oca, Sina i Duha Svetoga, te vjeruju da Sin i Duh Sveti svoje vječno izvorište imaju u Ocu: Sin je rođen od Oca „prije svih vjekova“, a Duh Sveti „izlazi od Oca.“

U nekim dijelovima Novog zavjeta spominje se da Otac šalje Duha po Sinu (Djela apostolska 2,33; Poslanica Titu 3,6). Usto, kasnija teološka misao crkvenih otaca razvila je govor o istobitnosti triju osoba božanskog Trojstva koje ipak imaju zajedničku volju i zajedničko djelovanje u odnosu na van. Takve istine prihvaćene u kršćanstvu nisu našle svoje mjesto u vjerovanju.

Uvođenje dodatka Filioque

Prvo svjedočanstvo o uvođenju spominjanja izlaženja Duha i od Sina daje pokrajinski crkveni sabor u Perziji iz 410. godine, što ga je održala Asirska Crkva Istoka, te nije riječ o isključivo zapadnoj inovaciji.

Na Zapadu, sv. Augustin, slijedeći nauk Tertulijana i sv. Ambrozija, govori da Duh izlazi od Oca i Sina, premda nijednom od njih nije podređen. Njegova teologija dominirala je kršćanskim naukom na Zapadu kroz cijeli rani Srednji vijek, pa tako i teologija Trojstva. Dok je ovakvo gledanje dobijalo sve više maha na latinskom Zapadu, u istočnoj Crkvi grčkog jezika ono je bilo gotovo sasvim nepoznato.

Prvo službeno uvođenje izraza Filioque u Vjerovanje na Zapadu dogodilo se 447. na pokrajinskom crkvenom saboru u Toledu u Španjolskoj. Izraz se nalazio u pismu što ga je papa Lav I. uputio sudionicima sabora, odgovarajući na hereze s kojima su se suočavali. U prvom redu ovim se izrazom trebalo suprotstaviti arijanskom krivovjerju koje je prevladavalo mađu germanskim narodima. Na trećem saboru u Toledu 589., Vizigoti koji su tada ondje vladali, podlažu se Katoličkoj Crkvi i prihvaćaju Vjerovanje s dodatkom Filioque.

Franci i Filioque

Nakon što su ga prihvatili Vizigoti, ovaj dodatak prihvatili su kao dio Vjerovanja i Franci, koji su pod vlašću Pipina Malog i Karla Velikog zauzeli dominantnu ulogu na Zapadu, osobito po Karlovoj krunidbi za cara 800. godine.

Na Zapadu se tada držalo da je Filioque integralni dio Vjerovanja, te da su ga istočne crkve greškom ispustile u jeku ikonoboračkih sukoba. Franačka dominacija dovela je do toga da ovaj dodatak bude prihvaćen i u Rimu, što se dogodilo nakon godine 1000.

Razlike Istoka i Zapada

Sukob oko Focija

Bizantski car Mihael III. Pijanica zbacio je 858. carigradskog patrijarha Ignacija I., a na njegovo mjesto postavio učenog laika Focija. Car i novi patrijarh tražili su od pape Nikole I. da se uključi u njihov sukob sa svrgnutim Ignacijem, a papini izaslanici sudjeluju u sinodu koji je 861. i službeno uklonio Ignacija iz službe.

Ipak, papa pruža podršku Ignaciju kao zakonitom patrijarhu. U to vrijeme zaoštrava se i sukob između Carigrada i Rima oko crkvene jurisdikcije nad Ilirijom. 867. Focije odbacuje papine odluke, te optužuje Zapad da si uzima previše ovlasti čemu kao dokaz služi uvođenje dodatka Filioque u Vjerovanje. Ostali istočni patrijarsi (aleksandrijski, antiohijski i jeruzalemski) podržavaju papu, a sinodi u Carigradu i Rimu vraćaju Ignacija u službu. Po njegovoj smrti 877. Focije ponovno postaje patrijarh, sve do 886., kad odlazi u progonstvo u Armeniju, gdje i umire.

Daljnje zaoštravanje razlika

U 9. stoljeću papa Lav III. teološki je prihvaćao dodatak Filioque, ali ga je odbijao uključiti u tekst Vjerovanja, kako bi očuvao jedinstvo Crkve. Usto, u to se doba Vjerovanje u Rimu još nije recitiralo unutar obreda mise. Prigodom krunidbe Henrika II. 1014. godine, papa uključuje unutar mise i Vjerovanje s dodatkom Filioque.

1054. dolazi do Velikog raskola između istočne i zapadne Crkve, koji je imao više uzroka i povoda, no u temelju je bilo međusobno jezično i kulturalno nerazumijevanje.

Razvoj nakon raskola

 

=================================

Никејско-цариградски симбол вере

Из Википедије, слободне енциклопедије

Симбол вере или Символ вере представља кратко и сажето исповедање хришћанске вере. Овај символ је донет на Никејском сабору, гдје је написано 8 чланова, а допуњен на Цариградском сабору, гдје су додата још 4 члана.[1] Сада је символ вере састављен од 12 чланова.

Данас се у Православној цркви чита на свакој литургији и приликом крштења.

Текст

Никејско-цариградски симбол вере гласи:

1. Верујем у једнога Бога Оца, Сведржитеља, Творца неба и земље и свега видљивог и невидљивог
2. И у једнога Господа Исуса Христа, Сина Божијег, Јединородног, од Оца рођеног пре свих векова; Светлост од Светлости, Бога истинитог од Бога истинитог; рођеног, а не створеног, једносуштног Оцу, кроз Кога је све постало;
3. Који је ради нас људи и ради нашег спасења сишао с небеса, и оваплотио се од Духа Светога и Марије Дјеве, и постао човек;
4. И Који је распет за нас у време Понтија Пилата, и страдао и био погребен;
5. И Који је васкрсао у трећи дан, по Писму;
6. И Који се вазнео на небеса и седи са десне стране Оца;
7. И Који ће опет доћи са славом, да суди живима и мртвима, Његовом царству неће бити краја.
8. И у Духа Светога, Господа, Животворнога, Који од Оца исходи, Који се са Оцем и Сином заједно поштује и заједно слави, Који је говорио кроз пророке.
9. У једну, свету, саборну и апостолску Цркву.
10. Исповедам једно Крштење за опроштење грехова.
11. Чекам васкрсење мртвих.
12. И живот будућега века. Амин.
__________________________________

Analiza teksta

Tekst Nicejsko-carigradskog vjerovanja (Wikizvor WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Nicejsko-carigradsko vjerovanje (izvorno)), kako ga je proglasio Prvi carigradski sabor, donosi i nešto stilskih i sadržajnih pormjena u tekstu Nicejskog vjerovanja. Ponajprije, u članku koji govori o Ocu, osim što se kaže da je on stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga, rečeno je i da je stvoritelj neba i zemlje.

U članku koji govori o Sinu izbjegnuta su suvišna ponavljanja, a dodana je tvrdnja da se Sin utjelovio »po Duhu Svetom, od Marije Djevice«, pridodan je i spomen njegova razapinjanja »pod Poncijem Pilatom« i činjenica da je bio »pokopan«, te da se uskrsnuće dogodilo »po Svetom pismu.« Osim toga, naglašeno je da u slavi »sjedi zdesna Ocu«, te da »njegovu kraljevstvu neće biti kraja.« Time se, osim stilskog poboljšanja teksta, postigla i veća konkretnost u govoru o Kristovu utjelovljenju, spominjanjem pojedinih osoba poimenično, a naglašena je i vječnost njegova gospodstva. Ovaj posljednji dodatak uključen je u Vjerovanje kako bi se odgovorilo na krivovjerje pripisivano Marcelu, biskupu Ancyre (današnje Ankare, koji nije priznavao vječnost prisutnosti božanstva u Sinu, nego je tvrdio da je uskrsnućem Sin ponovno sasvim stopljen s Ocem i postao jedna osoba.

Najveće promijene doživio je, naravno, treći članak, onaj o Duhu Svetom, koji je i proširen kako bi se odgovorilo na naučavanje pneumatomaha. Nakon početne izjave vjere u Duha Svetoga, koja je postojala i u Nicejskom vjerovanju, ovaj simbol vjere i Duhu Svetom daje božanski naslov »Gospodin«, te pridodaje: »životvorac«, što ga bitno združuje u stvaralački Božji čin. Ipak, ovo Vjerovanje ne koristi izraz »istobitan« za Duha, kao što ga koristi za Sina. Bez obzira na to, iz dodanoga teksta jasno proizlazi ta istobitnost. Tako se za Duha Svetoga kaže da »izlazi od Oca«, te da »se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi« i pojašnjava se da je taj Duh »govorio po prorocima.«
_________________________

Povijesna pozadina

Ispovijedanjem bitnog jedinstva Oca i Sina, ovo je vjerovanje na Prvom nicejskom saboru poslužilo kako bi se opovrgao nauk prezbitera Arija, koji je bio izuzetno popularan među narodom. Prema njegovom nauku, Sin (Isus Krist), premda savršen, bio je tek stvorenje Očevo i Ocu podređen (subordiniran). Tako on nije prihvaćao da bi Otac i Sin bili iste biti (u Aristotelovu značenju grčke riječi ousia, kako ga je prihvatio platonizam i neoplatonizam). U ovome se već jasno vidi utjecaj grčke filozofije i njezinog nazivlja. Stoga Arije nije govorio da je Sin istobitan (homoousios), nego da je sličnobitan (homoiousios) Ocu. S druge strane, aleksandrijski biskup Aleksandar i sveti Atanazije Aleksandrijski držali su da je Sin istobitan (homoousios) Ocu, te da nije stvoren, nego da je od vječnosti rođen od Oca.

Atanazije i Aleksandar uspjeli su dobiti premoćnu većinu na saboru, a samo su dvojica biskupa glasovala u korist Arija. Kao temelj teksta ovog simbola vjere poslužilo je čini se, vjerovanje što ga je predložio Euzebije Cezarejski koji je prethodno bio Arijev sljedbenik, a potom prihvatio nauk sabora. Tako je proglašeno i Nicejsko vjerovanje, koje će još dodatno potvrditi sljedeći sabori, a osobito Efeški sabor, koji je utvrdio da se Nicejsko vjerovanje ne smije mijenjati.

Analiza teksta Nicejskog vjerovanja

Tekst Nicejskog vjerovanja (tekst) izravan je odgovor na Arijevo učenje. Vjerovanje je podijeljeno u tri dijela od kojih prvi izriče vjeru u Boga Oca kao jedinoga, Svemogućeg Boga, koji je stvorio cijeli svemir. Treći dio jednostavno izriče vjeru u Duha Svetoga, bez ikakva dodatnog pojašnjenja. Nasuprot tima dvama kratkim dijelovima (člancima), u središtu je ovog simbola vjere mnogo duža rasprava o Isusu Kristu.

Isus Krist nazvan je Gospodinom, Sinom Božjim i jedinorođenim od Oca. S ovim su se tvrdnjama mogli složiti i arijanci, no daljnje tumačenje izričito je protiv njih. Za Sina se kaže da je »iste biti s Ocem« i potom »istobitan s Ocem« (grč. omoousios). Ta istobitnost dočarana je slikama: »Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga.« Pojašnjeno je, zatim, da je Sin »rođen«, a ne »stvoren.« Upravo su arijanci tvrdili da je Sin Očevo stvorenje. Konačno, taj Sin, koji je ujedno i pravi Bog, sišao je s nebesa, utjelovio se i postao čovjekom, mučen, uskrsnuo, uzašao na nebo. Neke od ovih tvrdnji kroz sljedeća će stoljeća potaći nove rasprave među kršćanima, te će ih se trebati detaljnije rastumačiti. Sin, koji je istobitan Ocu, na kraju će svijeta »suditi žive i mrtve.« Ova zadnja izjava ponovno predstavlja nešto što su prihvaćali i arijanci.

Iz ovoga se vidi da je rasprava s Arijem bila bitno teološkog karaktera, jer se bavila ponajprije odnosima unutar Presvetog Trojstva.

Ovom simbolu vjere saborski su oci na Prvom nicejskom saboru pridodali i izjavu o osudi (grč. anathema) koja glasi:

»One dakle koji kažu: „Bilo je kad ga [Krista] nije bilo“, i: „Prije nego se rodio, nije ga bilo“, i: „Iz ničega je načinjen“, ili pak kažu da je druge hipostaze ili biti, ili da je Sin Božji stvoren ili zamjenjiv ili promjenjiv, njih proklinje (grč. anathematizei) Katolička Crkva.«

Time je Arijev nauk konačno proglašen krivovjernim, a njegovi su sljedbenici osuđeni.
=========================

Simboli vjere

 
  Simboli vjere  
Katekizam

Logotip Wikipedije Vidite također članak Molitva u Wikipediji, slobodnoj općoj enciklopediji.


Kršćanski simboli vjere ili vjerovanja (lat. credo) dogmatski su tekstovi koji su u određenom trenutku bili službeno prihvaćeni u Crkvi.

Wikizvor na hrvatskom jeziku sadrži hrvatske prijevode

  • tradicijskih simbola vjere:
  • povijesnih simbola vjere (prijevod s grčkog suradnika Donatus koji ih je prepustio pod GFDL licencom):


 

Calendar
«  March 2024  »
SuMoTuWeThFrSa
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz