| Site menu |
|
 |
| Our poll |
|
|
| Statistics |
Total online: 18 Guests: 18 Users: 0 |
|
| Login form |
|
|
|
PLATI DA BUDEŠ KRŠĆANIN – ŽIV ILI MRTAV 
Na
kraju prvog tisućljeća Crkva je već imala nagomilano veliko bogatstvo.
Osim teritorijalnih poklona koja je primila od raznih kraljeva tijekom
7. 8. i 9. stoljeća, njezino bogatstvo se povećavalo ponajviše
zahvaljujući pobožnosti njenih vjernika. Od 10. i 11. stoljeća njena
ekonomija postaje sve više sistematizirana i ustaljena. U proslošti
prihodi su dolazili od siromašnih i poniznih koji su davali iz
religioznih pobuda, dobrovoljno i neobavezno. Odsada pa nadalje,
darivanja Crkvi postaju obvezatna. Pobožan svijet nije sada više davao
za "ono što su primili”, nego za "ono sto još nisu primili”. Oni su
morali davati Crkvi zato što su bili njeni članovi. Načelo nije bilo
novo. Novo je bilo to, što je ono postalo bitan sastavni dio velike
crkvene mašinerije. Pape su bili vrlo brzi, da ovu praksu ugrade u
strukturu crkvenjaštva koje je sve više raslo i širilo se.
Oni
su sa samog "vrha” upravljali dobro isplaniranim operacijama
sakupljanja novca u svekolikom krscanskom svijetu. U tome je jedan od
najrevnijih papa bio Grgur VII. On je dao naredbu svojim Legatima u
Francuskoj da – svaka kuca nastanjena krstenom osobom(ama) mora platiti
godisnji porez od jednog denariusa Petrovoj Stolici u Rimu. On je jedan
od kreatora tzv. cezaro – papizma, koji se najkrace definira kao
oponasanje rimskih cezara od strane rimskih papa. A kako je papa
opravdavao takovu "monetarnu politiku”, odnosno oporezivanje? Pa
naravno, uvijek i neprestano na isti nacin, tj. –"pravima koja imaju
Petrovi nasljednici!” Pape su povremeno trgovale i citavim
kraljevstvima. Papa Martin IV. koristeci svoj autoritet i duhovni
pritisak razvlastio je kralja Pedra Aragonskog i oduzeo mu Siciliju.
Onda ju je poklonio Francuzu Karlu de Valoa pod jedinim uvjetom, da mu
placa godisnji danak. Papa Klement IV. ucinio je jos bolje 1265. Prodao
je Juznu Italiju jednom Anzuvincu za godisnji porez od 800 unci zlata.
Papa Siksto IV. imao je ovaj obicaj – cesto bi dao prikucati obavijest
na vrata neke crkve. Kad bi svecenici i vjerni dosli vidjeti kakvu im
poruku papa upucuje, saznali bi da se trazi neka svota novca. Na kraju
obavijesti stajala je opaska sto slijedi u slucaju neposluha i
neizvrsavanja. A to je uvijek bilo isto – interdictum – (zabrana
sluzenja sluzbe Bozje i zatvaranje crkve), kao i suspenzija svecenika.
Suoceni s takvom odmazdom i crkveni pastiri i njihovo stado bi ubrzo
prikupili trazeni iznos. Posto se ova taktika pokazala vrlo uspjesnom i
korisnom mnogi pape su ju prakticirali, ali i niza hijerarhija. Ali sve
te mjere, taktike i izumi nisu se pokazali dostatnima da bi donosili
stalne i redovne prihode Crkvi. Zato su kreirana pravila za pripadnike
Crkve. To su na prvom mjestu darovanja prilikom sluzenja mise. Ovaj
doprinos za svecenike bio je najprije neobavezan. Ali kako je vrijeme
prolazilo, to je postalo nepisano pravilo i kao neka duznost vjernika, a
od 13. stoljeca – svecenicko pravo. To svoje "pravo” svecenici su
branili ovako – ako je neki stari obicaj castan i hvalevrijedan, on ima
silu zakona, a sto bi moglo biti casnije nego da vjerni krscani daruju
Gospodinu dio svog novca! Ima povelika doza cinizma u tome, kao uostalom
i u mnogim drugim praksama Svete Majke Crkve. Ali, sto veci dobitak, to
veca pohlepa. No, rezultat je bio taj, da su mnogi poceli izostajati s
mise da bi izbjegli davanja. Zupnici su onda na razne nacine
"disciplinirali” svoje zupljane, uglavnom novcanim kaznama. Kaznjavanje
je postalo normalna stvar, ali ne samo za izostanak s mise, nego i za
zanemarivanje postova i razne nemoralne cinove. Nizi kler je kaznjavao
laike, a visi kler i laike i nizi kler. Ali najucinkovitija stalna
metoda izvlacenja novca i materijalnih dobara, bila je bez sumnje
omrazena c r k v e n a d e s e t i n a. Vjernici su morali davati Crkvi
desetinu svega sto su proizveli. Ali ne samo seljaci i farmeri, nego i
trgovci, zanatlije, prodavaci i drugi. Svi neproizvodjaci su
desetinu
davali u novcu. Crkveni i civilni zakoni bili su isprepleteni
medjusobno i po tom pitanju bez milosti. Seljaci su morali donositi
svoje "desetke” u kuce svecenika. Mozda je zanimljivo kako su svecenici o
svemu vodili racuna, pa tako napr. lako pokvarljivi proizvodi poput
mlijeka, donoseni su u trajnijem stanju – kao sirevi. Ovaj namet je tako
raspalio neke seljake, da su ovi pribjegli nekim nekrscanskim
postupcima. U Engleskoj u Exeteru seljaci su d o s l o v c e shvatili i
primijenili rijeci svecenika, da njihovi darovi "idu Bogu”. Engleski
biskup Quivil zapisao je krajem 13. stoljeca ovo:… umjesto da se drze
starog obicaja u donosenju najboljih sireva….. neki zlobni farmeri
donosili su mlijeko u crkvu "direktno Bogu” i posto nije bilo nikoga da
ga primi, izlili su ga pred oltarom….. U svom revoltu spram Crkve Bozje.
U vremenima oskudice mnogi farmeri, tezaci, zanatlije i dr. izbjegavali
su davanja i placanja na razne nacine i kad je to poprimilo masovnije
razmjere, svecenici su to proglasili smrtnim grijehom. Tako je to bilo
sa omrazenom crkvenom desetinom. Ali osim davanja desetine za vrijeme
zivota, vjerni su morali davati i kad bi umirali, te kad su bili mrtvi.
Kako? Pa ovako: covjek bi u svojoj oporuci ostavljao Crkvi deseti dio
svog nasljedstva/imovine, ali i nasljednik je morao dati desetinu od
svog nasljedstva. Jer, kaze Crkva, "i najpobozniji njeni clanovi ponekad
su propustili izvrsiti svoju obavezu”. Tako bi dug bio namiren. Ovo je
bila tzv. "smrtovnina” i ona je visila kao teski mlinski kamen nad
imovinom svakog mrtvog clana Crkve. I tako je grabezljivost i otimacina
Crkve i njenog klera dosegla necuvene razmjere. Uzimanje Desetine nije
cak mimoislo ni prosjake i gubavce. A sto je bilo s prostitutkama?
Bataljon teologa nezenja raspravljao je o tome i odlucio, da Sveta Mati
Crkva ne moze primiti doprinos "najstarijeg zanata na svijetu” u svoje
cestite kase i sanduke. Ali,…. dodali su oni (i sad evo pravog teoloskog
"bisera”) samo tako dugo, dok su te posrnule nesretne zene bile u
nepokajanom stanju. Osim svih ovih iznudjivanja postojao je jos jedan
nacin na koji je Crkva stjecala prihode i bogatstvo. To je bila
konfiskacija imovine krivovjeraca. Tu je Inkvizicija narocito bila
neumoljiva i bez milosti. Doduse i svjetovne vlasti su podupirale
Inkviziciju, jer je dio konfiscirane imovine isao i njima, vec prema
uzajamnom dogovoru. Nije stoga cudno sto su za herezu najcesce
optuzivani bogati i imucni ljudi, a ne sirotinja. U Spanjolskoj u kojoj
je postojala vrlo brojna zidovska populacija, Inkvizicija je uglavnom
birala bogate Zidove i prakticki ih polako istrebljivala, posto su oni
bili narod "koji je razapeo naseg Gospodina”. Poznati su slucajevi
citavih zidovskih zajednica koje su doslovce desetkovane, stanovnistvo
poubijano ili protjerano, a njihova imovina pripala Crkvi i kralju.
Spanjolski muslimani – Mauri – takodjer su bili na udaru, ali vise kao
nevjernici koji ne priznaju Isusa negoli kao heretici. Inace, Spanjolska
Inkvizicija bila je okrutnija i necovjecnija i od same Rimske
Inkvizicije. Veliki Inkvizitor Thomas de Torquemada dao je u Toledu
spaliti 2000 Zidova u samo nekoliko dana. Zidovi su inace narod koji je
stoljecima trpio progonstva i zlostavljanja upravo od ruke papinstva. O
kakav strasan grijeh prema Izabranom narodu nose na sebi nasljednici
sv.Petra – Zidova! Ali idemo dalje s opisom iznudjivanja novca od
vjernih. Mocno oruzje bile su Interdikcija (zatvaranje Crkve) i
Ekskomunikacija (izopcenje iz Crkve). I u tome je svjetovna vlast
suradjivala s Crkvom. Tako na primjer ako je izopcenik ostao nepomiren i
van Crkve citavih godinu dana, trebalo ga je prinuditi da trazi
oprostaj tako, sto bi mu se oduzela imovina. Jer, i nevracanje u Crkvu
pretpostavljalo je mogucu herezu. Izopcenik koji se ne bi vratio u Crkvu
duze od 40 dana morao je platiti globu od 40 livri. Svecenici su
poticali i silili vjernike da si kupe "bijeg i spas od izopcenja” sto su
mnogi i cinili u panicnom strahu od tih strasnih kazni – izopcenja i
prokletstva – a koje su znacile siguran put "ravno u vatru pakla”. A sto
je bilo najgore, covjek je mogao biti izopcen i za najbanalniju gresku.
Ali, jedna od najvecih zloupotreba izopcenja bila je – izopcenje i
susjeda nekog izopcenika! A rezultat je bio ovaj – kad bi konacno
obitelj izopcenika bila prognana i njegova imovina oduzeta, tuce
njegovih susjeda bilo bi kaznjeno na slican nacin "jer je zlo zarazno”.
Izopcenja i anateme koji su pljustali na sve strane bili su rezultat
neizmjerne pohlepe papa i njihovih svecenika. Oni su postali tako cesti i
skandalozni, da su se ljudi poceli sve vise zaliti i buniti protiv
njih. Veliko bogatstvo koje je Crkva stekla na te nacine dosegao je
takove razmjere, da je veci dio Evrope bio gotovo paraliziran posto je
Crkva izrazito parazitska ustanova. Ekonomska snaga Svete Majke Crkve
bila je takva, da je polako ali neizbjezno paralizirala vitalne
strukture krscanskih zemalja Evrope. Ona se sve vise pretvarala u
instituciju talijanskih papa i njihovih rodjaka, te talijanskih
feudalaca za sistematsku pljacku Evrope. Italija se razvijala i
napredovala usprkos politicke rascjepkanosti i razjedi-njenosti, dok je
Evropa nazadovala. (op.prev. 97% svih papa bili su Talijani). Tako je
Crkva postala smrtonosni teret koji je nakon dugog odlaganja izazvao
takav revolt, da je on eksplodirao jacinom potresa. Potresa koji je
uzdrmao citavu Evropu, a koji je dosao prikriven i neocekivan u
redovnickoj odjeci jednog nezadovoljnog pripadnika te iste Crkve. Ovaj
uznemireni i razljuceni njemacki redovnik prikucao je svoje Teze na
vrata jedne njemacke crkve i uzdrmao temelje Rimske crkve, tako da su
udarci njegovog cekica odzvanjali Evropom u narednim stoljecima. Taj
redovnik je bio Martin Luther.
***** |
|
| Calendar |
| « January 2025 » | | Su | Mo | Tu | We | Th | Fr | Sa | | | | | 1 | 2 | 3 | 4 | | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
|
|
|
