Atis u Frigiji
Priča o Atisu, razapetom i uskrslom frigijskom sinu Božjem, stoljećima
je starija od one o kršćanskom spasitelju, i odvija se na istom području
kao i priča u Evanđeljima. Atis s Isusom dijeli sljedeće
karakteristike:
• Rođen je 25. prosinca od Djevice Nane.
• Smatrali su ga spasiteljem koji je ubijen za spas čovječanstva.
• Tijelo su mu kao kruh jeli njegovi štovatelji.
• Svećenici su mu bili „eunusi za kraljevstvo nebesko".
• Bio je i Božanski Sin i Otac.
• Na Veliki petak je razapet na drvetu, s kojeg je potekla njegova sveta krv da otkupi zemlju.
• Otišao je pod zemlju.
• Nakon tri dana, 25. ožujka (kao što se u tradiciji govori i za
Isusa), uskrsnuo je kao „Svevišnji Bog." Doane iznosi detalje o Atisovoj
muci, u kojoj se ponavlja pomirenje po krvi:
Atisa, koji je nazivan
„Jedinorođenim Sinom" i „Spasiteljem", štovali su Frigijci, koje se
smatralo je-dnim od najstarijih naroda Male Azije. Prikazivali su ga kao
čovjeka privezanoga za drvo, pod kojim se nalazilo janje te nesumnjivo i
kao čovjeka zakucanoga za drvo ili kolac, jer kod Laktancija ....
Apolon iz Mileta .... kaže: „Tijelom je bio smrtnik, mudrac u svojim
čudesnim djelima, ali kad gaje zaro-bila naoružana sila pod vodstvom
kaldejskih sudaca, umro je mučnom smrću čavlima i kolcima".
U Christianity Before Christ Jackson govori:
Dana 22. ožujka na svetkovinu Atisovu srušili su drvo bora i na njega
zakucali lik boga, koji je tako ubijen i obješen na drvo... Kad se
spustila noć, svećenici su pronašli grobnicu osvijetljenu iznutra ali
praznu, jer je trećeg dana Atis ustao iz groba.
Atisova muka
odvila se na mjestu koje će kasnije postati Galacija; upravo je
Atisovim sljedbenicima Pavao uputio svoju Poslanicu Galaćanima i rekao
(3:1): „O nerazumni Galaćani! Tko vas je opčarao da se ne pokoravate
istini, vas, kojima je bio pred očima naslikan Isus, kao da bi bio među
vama raspet?" Budući da Galaćani vjerojatno nisu bili u Jeruzalemu kad
je Isus razapet, opravdano možemo postaviti pitanje tko je to
onda „javno naslikan kao da je razapet" pred njihovim očima? Ovo
„slikanje" svakako sugerira ponavljanje muke u kultu Atisa.
U
obraćanju Galaćanima Pavao opet spominje ono što je, kako se čini,
događaj koji se stalno ponavlja: „Krist nas je otkupio od prokletstva
zakona, jer je za nas po-stao prokletstvo; jer napisano je: 'Proklet
svaki, koji visi na drvetu.'" Kao sljedbenici Atisovi, oni kojima su ove
riječi upućene razumjeli bi dio o „svakome tko visi na dr-vetu" jer su
oni, baš kao i drugi biblijski narodi, svake godine ili periodično
repliku ili sliku boga vješali na drvo. Kao što je slučaj i u Starom
zavjetu s obrednim vješanjima, ovo „proklinjanje" ustvari je blagoslov
ili posvećivanje.
Atis nije bio popularan samo u Frigiji/Galaciji
nego i u Rimu, gdje su on i Kibela, Velika Majka Bogova, šest stoljeća
imali svoj hram na Vatikanskom brdu. Mit o Atisu bio je toliko sličan
kršćanskoj priči da su kršćani bili prisiljeni pribjeći lažnom
argumentu da je vrag najprije stvorio kult Atisa kako bi zavarao
Kristove sljedbenike. |
