Main » 2013 » July » 10 » Bog, prijatelj života
12:50 PM Bog, prijatelj života |
Bog, prijatelj života
Nitko to ne dovodi u sumnju. Isus je oduševio seljake Galileje.
Kraljevstvo Božje, kako ga je on predstavljao, moralo je biti nešto
veoma jednostavno, na dohvatu tim ljudima. Nešto veoma konkretno i dobro
što su razumjeli i najneukiji: prva stvar za Isusa je život ljudi, ne
religija. Dok ga slušaju kako govori i, nadasve, dok gledaju kako
liječi bolesne i brani one koji su najprezreniji, imaju dojam da se Bog
stvarno zanima za njihov život i ne toliko za vjerska pitanja, koja su
njima bila nedohvatljiva. Kraljevstvo Božje odgovara njihovim
najdubljim težnjama.
Galilejski seljaci percipiraju u njemu nešto novo i originalno: Isus
proglašava Božje spasenje liječeći. Najavljuje svoje kraljevstvo
stavljajući u pokret proces ozdravljivanja, kako pojedinačnog, tako i
društvenog. Njegova osnovna namjera je jasna: liječiti, olakšavati
patnju, obnoviti život.
Ne liječi na arbitraran način ili zbog čistog senzacionalizma. Također
ne ni zato da bi dokazao svoju poruku ili potvrdio svoj autoritet.
Liječi pokrenut samilošću, da bi bolesni, utučeni i odbačeni iskusili da
Bog želi za sve zdraviji život. Ovako razumijeva svoju djelatnost
ozdravljivanja: Ako ja istjerujem demone prstom Božjim, onda to znači da
je došlo k vama kraljevstvo Božje.
Prema jednoj staroj kršćanskoj priči, kad ga Krstiteljevi učenici
pitaju: Jesi li ti onaj koji treba doći? Isus se ograničava samo na to
da obrazloži ono što se događa: Idite i ispričajte Ivanu što ste čuli i
vidjeli: slijepi vide i hromi hodaju, gubavci se čiste i gluhi čuju,
mrtvi ustaju, a siromašnima se objavljuje dobra vijest; i stetan je onaj
koji se ne sablažnjava zbog mene. Isus hoće reći da je Bog taj koji
djeluje moćno i samilosno, liječeći bolesne i braneći život nesretnih.
To je ono što se dešava, premda ide suprotno od predviđanja Krstitelja i
mnogih drugih. Ne ostvaruju se prijetnje najavljene od apokaliptičkih
pisaca, nego ono što je obećao prorok Izaija, koji je najavljivao
dolazak Boga da oslobodi i izliječi svoj narod.
Prema evanđelistima, Isus otpušta bolesne i grešne ovim pozdravom: Idite
u miru, uživajte u životu. Isus im želi najbolje: puno zdravlje,
potpuno blagostanje, sretan suživot sa familijom i sa selom, život pun
Božjeg blagoslova. Hebrejska riječ shalom tj. mir označava najpotpuniju
sreću; nešto najsuprotnije nedostojnom, nesretnom životu pod udarom
bolesti ili siromaštva. Slijedeći tradiciju velikih proroka, Isus
razumijeva kraljevstvo Božje kao kraljevstvo života i mira. Njegov je
Bog prijatelj života.
Isus je ostvario pregršt izliječenja. U selima Galileje i Judeje ostalo
je još mnogo drugih slijepih, gubavih i opsjednutih, koji su trpjeli bez
lijeka za svoju nevolju. Samo je jedan mali dio osjetio njegovu snagu
liječenja. Isus nije nikad mislio o čudima kao magičnoj formuli koja će
potisnuti patnje u svijetu, nego kao znaku koji će pokazati pravac u
kojem treba djelovati da bi se dočekalo i uvelo kraljevstvo Božje u
život čovjeka. Zbog toga Isus ne razmišlja samo o liječenju bolesnih
osoba. Cijelo je njegovo djelovanje upućeno na to da se stvori zdravije
društvo: njegov bunt protiv patoloških ponašanja sa vjerskim korijenom,
kao što su legalizam, rigoroznost ili prazni kult pravde; njegov napor
da se stvori pravdniji i solidarniji suživot; njegova ponuda oprosta
ljudima utonulim u krivnju; njegovo prihvaćanje onih koji su loše prošli
u životu ili društvu; njegovo angažiranje da se svi oslobode straha i
nesigurnosti, da bi živjeli polazeći od bezuvjetnog povjerenja u Boga:
liječiti, osloboditi od zla, izvući iz očaja, sanirati vjeru, izgraditi
društvo s više ljubavi – to su putovi da se dočeka i unapređuje
kraljevstvo Božje. To su putovi kojima će ići Isus.
Siromašni imaju sreću
Isus ne isključuje nikoga. Svima objavljuje dobru vijest o Bogu, ali ovu
vijest ne mogu svi čuti na isti način. Svi mogu ući u njegovo
kraljevstvo, ali ne svi na isti način, jer milost Božja zahtjeva prije
svega drugoga da se donese pravda najsiromašnijim i poniženim. Zbog toga
je Božji dolazak sreća za one koji žive iskorištavani, ali se pretvara
ui prijetnju onima koji su ovo iskorištavaje prouzrokovali.
Na odriješit način Isus izjavljuje da je Božje kraljevstvo za siromašne.
Ima pred očima one ljude koji žive poniženi u svojim selima, bez
mogućnosti da se brane od moćnih zemljoposjednika; dobro poznaje glad
one neuhranjene djece; vidio je plač od bijesa i nemoći tih seljaka kad
skupljači poreza odnose prema Sefori ili Tiberijadi najbolji dio njihove
žetve. Oni su ti koji moraju čuti prije svih drugih vijest o
kraljevstvu: Sretni ste vi koji ništa nemate jer je vaše kraljevstvo
Božje; sretni su oni koji su sada gladni jer će se nasititi; sretni su
oni koji sada plaču jer se smijati. Isus ih prograšava sretnima, čak i
usred ove ove nepravedne situacije u kojoj pate, ne zato što će ubrzo
biti bogati kao veliki posjednici te zemlje, nego zato što Bog dolazi da
potisne bijedu, učini kraj gladovanju i izazove osmjeh na njihovim
licima. On se već sada raduje s njima. Ne poziva ih na rezignaciju nego
na nadu. Ne želi da gaje lažne iluzije već da povrate svoje
dostojanstvo. Svi moraju znati da je Bog branitelj siromašnih. Njih on
najviše voli. Ako njegovo kraljevstvo bude prihvaćeno, sve će se
promijeniti na dobro najnižih. To je vjera Isusova, njegova strast i
njegova borba.
Isus ne govori o siromaštvu apstraktno, nego o onim siromasima s kojima
razgovara dok obilazi njihova sela. Obitelji koje teško preživljavaju,
ljudi koji se bore da ne izgube svoju zemlju i čast, djeca kojoj prijete
glad i bolest, prostitutke i prosjaci koje svi preziru, bolesni i
opsjednuti kojima se negira minimum dostojanstva, gubavci koje su
odbacili i društvo i vjera. Cijela sela koja žive potlačena od urbane
elite, trpeći prezir i ponižavanje. Ljudi i žene bez mgućnosti za neku
bolju budućnost. Zašto će kraljevstvo Božje biti dobra vijest za ove
siromašne? Zašto će oni biti povlašteni? Zar Bog nije neutralan? Zar ne
voli sve podjednako? Da je Isus rekao da kraljevstvo Božje dolazi
usrećiti pravedne, bilo bi u tome logike i svi bi ga razumjeli, ali da
je Bog naklonjen siromašnima, ne vodeći računa o njihovom moralnom
ponašanju, izgleda skandalozno. Zar su siromašni bolji od drugih, pa
zaslužuju povlašteni tretman u kraljevstvu Božjem?
Isus nije nikada hvalio siromašne zbog njihovih vrlina ili kvaliteta.
Vjerojatno je da ti seljaci nisu bili bolji od moćnikakoji su ih
ugnjetavali; i oni su zlostavljali druge, slabije, i zahtjevali
plaćanje dugova bez ikakve sućuti. Proglašavajući svoja blaženstva Isus
ne kaže da su siromašni dobri ili kreposni, nego da trpe nepravedno. Ako
se Bog stavlja na njihovu stranu, nije to zato što oni to zaslužuju,
nego zato što im je to potrebno. Bog, Otac milosrdni svih, ne može
kraljevati bez toga da se najprije učini pravda onima kojima je nitko ne
čini. To je ono što budi veliku radost u Isusu: Bog brani one koje
nitko ne brani!
Ova Isusova vjera bila je ukorijenjena u dugoj tradiciji. Ono što je
narod Izraela uvjek očekivao od svojih kraljeva bilo je da znaju braniti
siromašne i nezaštićene. Dobar kralj se mora brinuti za njihovu
zaštitu, ne zato što su bolji građani od drugih nego jednostavno zato
što im je potrebno biti zaštićenima. Kraljeva pravda se ne sastoji u
tome da bude nepristrasan prema svima, nego da učini pravdu u korist
onih koji su nepravedno potlačeni. To jasno kaže psalm koji je
predstavio ideal dobrog kralja: Branit će uboge u narodu, spasit će
siromahe i udariti po tlačitelju… Oslobodit će siromaha koji moli,
nesretnika i onog koga nitko ne štiti. Smilovat će se slabima i
siromašnima. Spasit će život siromašnih, oslobodit će ih tlačenja i
nasilja. Njihova krv će u njegovim očima biti dragocjena. Isusov
zaključak je jasan. Ako neki kralj zna pružiti pravdu siromašnima, onda
je to Bog, koji ljubi pravdu. Ne dopušta da ga prevari kult koji se nudi
u hramu. Ničemu ne služe žrtve, postovi i hodočašćenja u Jeruzalem. Za
Boga je prva stvar da se učini pravda siromašnima. Vjerojatno je Isus
recitirao više nego jedanput psalm koji ovako govori o Bogu: On čini
pravdu ugnjetenima, daje kruh gladnima, oslobađa osuđene… Gospodin štiti
doseljenika, podupire udovicu i siročad. Ako je upoznao ovu lijepu
molitvu iz knjige o Juditi, sigurno je uživao u njoj: Ti si Bog
poniznih, branitelj malih, podrška slabima, pribježište nezaštićenima,
spasitelj očajnih. Ovako je Boga doživljavao i Isus.
Stvari se moraju promijeniti
Što je Isus konkretno očekivao? Kako je zamišljao uvođenje kraljevstva
Božjeg? Što se trebalo dogoditi da se doista kraljevstvo Božje
konkretizira u nešto dobro za siromahe? Je li mislio samo na obraćenje
onih koji su ga slušali da bi Bog preobrazio njihova srca i kraljevao u
uvijek sve većem broju njegovih sljedbenika? Je li jednostavno tražio
očišćenje židovske vjere? Je li pomišljao na duboki društveni i
politički preobražaj u Izraelu, u Rimskoj imperiji i, u krajnjoj crti, u
cijelom svijetu? Zasigurno, kraljevstvo Božje nije za Isusa bilo nešto
nejasno ili nadzemaljsko. Siloviti dolazak Boga traži duboku promjenu.
Ako najavljuje kraljevstvo Božje onda je to zato da probudi nadu i
pozove svih da promijene način mišljenja i djelovanja. Treba ući u
kraljevstvo Božje, dopustiti da te preobrazi njegova dinamika i započeti
izgrađivati život kako želi Bog.
U čemu se moglo početi konkretizirati kraljevstvo Božje? Kako se čini,
Isus je htio vidjeti kako je njegov narod obnovljen i preobražen u
skladu s idealom Saveza: narod gdje bi se moglo reći da kraljuje Bog. Za
Židove, vratiti se Savezu značilo je ponovno biti u cjelosti Božjim:
narod slobodan od svakog stranog ropstva i gdje bi svi mogli uživati na
pravedan i miran način u svojoj zemlji, bez da budu ekspoatirani od bilo
koga. Proroci su sanjali o Božjem narodu gdje djeca neće umirati od
gladi, gdje će stari živjeti dostojnim životom, gdje seljaci neće znati
za eksploataciju. Ovako govori jedan od njih: Neće tamo biti nikada
djeteta koje živi nekoliko dana ili starca koji neće ispuniti svoje
dane… Gradit će kuće i u njima živjeti, sadit će lozu i jesti njene
plodove. Neće graditi da bi drugi stanovao, neće saditi lozu da jede
drugi. U Isusovo vrijeme neki su mislili da je jedini put da se živi kao
narod Saveza u tome da se istjeraju Rimljani, nečisti okupatori i
idolopoklonici: nemati nikakvog saveza s cesarom; neslušati i odbiti
plaćanje poreza. Kumransko eseni su mislili drugačije: usred tog
korumpiranog društva nemoguće je biti svetim Božjim narodom; obnova
Izraela mora početi stvaranjem odvojene zajednice u pustinji, koju bi
činili sveti i čisti ljudi. Stav farizeja je bio drugačiji: ustati
protiv Rima i odbiti plaćanje poreza bilo bi samoubojstvo; povuići se u
pustinju greška. Jedini način je bio preživjeti kao narod Božji
inzistirajući na ritualnoj čistoći koja ih je odvajala od pogana.
Koliko možemo saznati, Isus nije nikada imao na pameti neku konkretnu
strategiju političkog ili vjerskog karaktera da bi se izgradilo
kraljevstvo Božje. Važno je, po njemu, da svi prepoznaju Boga i uđu u
dinamiku njegova kraljevstva. Nije to čisto vjersko pitanje, nego obveza
s dubokim posljedicama političke i društvene naravi. Sam izraz
kraljevstvo Božje, što ga je izabrao Isus kao središnji simbol čitave
svoje poruke i djelovanja, ne može ne biti političkim terminom, koji
može samo pobuditi očekivanja kod svih, ali i jaku sumnjičavost u
okruženju gimskog guvernera i u herodovskim krugovima u Tiberijadi.
Jedini imperij priznat u mediteranskom svijetu i dalje bio je imperij
Cezara. Što to sugerira Isus kad ljudima najavljuje da stiže Božji
imperij? Imperator u Rimu je onaj koji, sa svojim legijama, uspostavlja
mir i nameće svoju pravdu u cijelom svijetu, podvrgavajući narode svom
imperiju. On im pruža blagostanje i sigurnost, u isto vrijeme kad
zahtjeva od njih neumljivo oporezivanje. Što hoće sad Isus kad pokušava
uvjeriti sve da treba ući u Božji imperij koji, za razliku od
Tiberijeva, koji samo traži čast, bogatstvo i moć, želi prije svega
učiniti pravdu upravo onima koji su najsiromašniji i u imperiju najviše
potlačeni?
Ljudi su zamijetili da je Isus dovodio u pitanje apsolutni i ekskluzivni
suverenitet imperatora. Nije čudno da su, u jednom trenutku, herodovci
oko Antipe i farizeji postavili jedno od najdelikatnijih i najviše
raspravljanih pitanja: Je li dopušteno plaćati porez caru ili ne? Isus
je zamolio da mu se da novčić i upitao čija je ugravirana slika i
natpis. Naravno slika je bila Tiberijeva, a natpis je govorio: Tiberius,
Caesar, Divi Augusti Filius, Augustus. Taj je novčić bio
najuniverzalniji simbol božanske moći imperatora. Isus je tada izgovorio
riječi koje su ostale duboko usječene u pamćenje njegovih sljedbenika:
Dajte cezaru što je cezarovo a Bogu što je božje. Nitko nije iznad Boga,
pa ni Tiberije.Vratite cezaru ovaj znak njegove moći, ali nikada ne
dajte nijednom cezaru ono što pripada samo Bogu: dostojanstvo siromašnih
i sreća onih koji pate. Oni su Božji, njima pripada njegovo
kraljevstvo. Isus se izrazio na veoma jasan način govoreći o bogatim
zemljoposjednicima. Njihovo bogatstvo je nepravedno, jer je jedini način
da se obogatiš u onom društvu bio da ekspoatiraš seljake, jedinu
skupinu koja je proizvodila bogatstvo. Kraljestvo Božje traži okočanje
ove nečasne eksploatacije: Ne možete služiti Bogu i novcu. Nije moguće
ući u kraljevstvo prihvatajući Boga kao gospodara, branitelja
siromašnih, a u isto vrijeme nastaviti prikupljanje bogatstva upravo na
njihov teret. Treba to promijeniti. Ući u kraljevstvo Božje znači
graditi život ne kako hoće Tiberije, herodovske obitelji ili bogati
zemljoposjednici Galileje, nego kako hoće Bog. Zbog toga, ući u njegovo
kraljevstvo znaći izaći iz imperija što ga nastoje nametnuti šefovi
nacija i moćnici novca.
Isus ne samo da osuđuje ono što se suprotstavlja Božjem kraljevstvu,
nego i predlaže, pored toga, stil života koji bi bio usklađeniji s
kraljevstvom Oca. Ne traži samo individualno obraćenje svake osobe.
Govori u selima i naseljima nastojeći uvesti novi model društvenog
ponašanja. Vidi ih kako žive u tjeskobi oko najosnovnijih potreba:
kruha što ga prinose ustima i odjeće s kojom pokrivaju svoje tijelo.
Isus smatra da se ova situacija može promijeniti: Ne budite zabrinuti za
svoj život, što ćete jesti, ni za svoje tijelo, što ćete obući … Ištite
radije kraljevstvo Božje a ove će vam se stvari pridodati. Ne apelira
ovim na čudesnu intervenciju Božju, nego na promjenu ponašanja koja može
dovesti sve do dostojnijeg i sigurnijeg života. Ono što se proživljava
u tim selima ne može biti drago Bogu: svađe među obiteljima, uvrede i
napadi, zlostavljanje od jačih, zaboravljanje najslabijih koji nemaju
obrane. Isus poziva na drugačiji stil života i to ilustrira primjerima
koje svi mogu razumjeti: treba okončati mržnju između susjeda i usvojiti
prijateljskiji stav prema protivnicima i onima koji povrjeđuju našu
čast. Treba nadilaziti stari zakon odmazde: Bog ne može vladati u selu
gdje stanovnici žive vraćajući zlo za zlo, oko za oko i zub za zub.
Valja obuzdati agresivnost prema onome koji te ponižava udarajući te po
licu: Onome tko de udari po jednom obrazu pruži mu i drugi. Treba
plemenito dati onim potrebitima koji žive prosjačeći po selima: Daj
svakome što ti traži i onome koji uzme tvoje ne traži da ti vrati. Treba
razumjeti čak i onoga koji ti, pritisnut nuždom, uzme tvoj ogrtač;
možda mu treba i tvoja tunika: Onome tko ti je uzeo tvoj ogrtač nemoj
uskratiti ni tunike. Treba imati veliko srce prema najsiromašnijima.
Morate biti slični Bogu: budite milostivi kao što je vaš Otac milostiv.
Ako seljaci u ovim selima budu ovako živjeli, nikome neće nedostajati ni
kruh niti odjeća.
Uzrok bolnih konflikata i sporova bila je avet dugova. Svi su nastojali
po svaku cijenu izbjeći pad u spiralu zaduživanja, koja ih je mogla
dovesti do toga da izgube svoju zemlju i ostanu u budućnosti na milosti
velikih zemljoposjednika. Svi su zahtijevali od svojih susjeda
rigorozno plaćanje dugova ugovorenih za manje zajmove i pomoć, kako bi
se moglo odgovoriti zahtjevima skupljača poreza. Isus pokušava stvoriti
drugačiju klimu, pozivajući na uzajamno praštanje i na otpisivanje
dugova. Bog dolazi nudeći svima svoj oprost. Kako ga dočekati u klimi
uzajamnog prisiljavanja i neumoljivog zahtijevanja da se dugovi plate?
Božji oprost bi morao stvoriti bratskije i solidarnije društveno
ponašanje. Otuda molba koju Isus želi usaditi u srca svojih sljedbenika:
Oprosti nam duge naše kao što i mi praštamo dužnicima našim.
Značajno je zamijetiti kako Luka, kad predstavlja program Isusova
djelovanja, sugerira da dolazi proklamirati veliki Božji Jubilej. Prema
jednoj staroj tradiciji, svakih četrdeset i devet godina moralo se u
Izraelu deklarirati godinu Božjeg Jubileja, da bi se opet obnovila
jednakost i društvena stabilnost u narodu Saveza. Te godine bi se
vraćala sloboda onima koji su bili prodani u roblje radi plaćanja
njihovih dugova, vraćala su se zemljišta svojim prvobitnim vlasnicima i
dugovi bi se opraštali. Prema Lukinoj priči, Isusu se, kad je počeo
svoju aktivnost, pripisuju ove riječi: Duh Gospodinov je na meni, jer me
pomazao da objavljujem siromašnima dobru vijest; poslao me proglašavati
oslobođenje zatvorenika i vraćati vid slijepima; dati slobodu
potlačenima i proglasiti godinu milosti Gospodinove. Bez obzira da li je
shvaćao svoju misiju u kontekstu Jubileja ili ne, sigurno je da Isus
objavljuje kraljevstvo Božje kao stvarnost koja zahtjeva obnovu
društvene pravde.
Najbolje tek dolazi
Kraljevstvo Božje je već došlo i njegova snaga već djeluje, ali ono što
se može provjeriti u Galileji je beznačajno. Ono što očekuje narod
Izraela, pa i sam Isus, za završetak vremena jest nešto mnogo više.
Kraljevstvo Božje već sebi otvara put, ali se njegova spasilačka snaga
očituje tek na djelomičan i fragmentaran način, a ne u svojoj završnoj
ukupnosti i punoći. Zato Isus poziva da se sad uđe u kraljevstvo Božje,
ali u isto vrijeme uči svoje učenike da žive zazivajući: Dođi
kraljevstvo tvoje.
Isus govori potpuno prirodno o kraljevstvu Božjem kao nečem što je
nazočno i u isto vrijeme kao nečem što tek treba doći. Ne osjeća nikakvo
protuslovlje. Kraljevstvo Božje nije neka točna i precizna
intervencija, već kontinuelna akcija Oca koja traži odgovoran doček, ali
se neće zaustaviti, usprkos svim otporima, sve dok ne dostigne svoje
puno ostvarenje. Već klija jedan novi svijet ali će samo u budućnosti
dostići svoje puno ostvarenje.
Isus to vatreno želi. U kršćanskoj tradiciji ostala su zapisana dva
uzvika koji su se zasigurno rodili iz njegove strasti za kraljevstvo
Božje. To su dvije molbe, izravne i sažete, koje odražavaju njegovu
čežnju i njegovu vjeru: Oče, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje.
Isus vidi da ime Božje nije prepoznato ni posvećeno. Ne dopušta mu se
da bude Otac svima. Oni ljudi u Galileji koji plaču i gladuju
najjasniji su dokaz da se njegovo ime Oca ignorira i ne cijeni dovoljno.
Otuda Isusov uzvik: Oče, sveti se tvoje ime, budi volja tvoja, pokaži
što prije svoju spasilačku moć. Osim toga Isus ga i izravno moli: Dođi
kraljevstvo tvoje. Izraz je nov i otkriva njegovu najintimniju želju:
Oče dođi kraljevati. Nepravda i patnja i dalje su nazočni posvuda.
Nikome neće uspjeti da ih definitivno iščupa sa zemlje. Otkrij svoju
spasilačku snagu u svoj punoći. Samo ti možeš promijeniti stvari jednom
zauvijek, pokazujući se kao Otac svih i preobrazujući zemlju zauvijek.
Kraljevstvo Božje je već ovdje, ali samo kao sjeme koje se sije po
svijetu; jednog dana će se moći dobiti konačna žetve. Kraljevstvo Božje
ulazi snažno u život kao komad kvasca; Bog će učiniti da jednog dana taj
kvasac preobrazi sve. Spasilačka snaga Boga već potajno djeluje u
svijetu, ali je još uvijek kao skriveno blago koje mnogi ne uspijevaju
otkriti. Jednog dana će ga svi moći uživati. Isus ne sumnja u ovaj dobri
i osloboditeljski kraj. Unatoč svim otporima i lomovima do kojih može
doći, Bog će pretvoriti u stvarnost ovu utopiju staru koliko i ljudsko
srce: nestanak zla, nepravde i smrti.
Kad će doći ovaj kraj? Isus se ne brine za datume i kalendare; ne
kalkulira u stilu apokaliptičkih pisaca; ne konkretizira rokove, niti
nagađa u kasnijim periodima i vjekovima. Vjerojatno je, kao većina
njegovih suvremenika, i Isus intuitivno vidio to kao nešto što je
blisko i neminovno. Treba živjeti spremno, jer kraljevstvo može doći u
bilo kojem trenutku. Pa ipak, Isus ne zna kada može doći i to skromno
priznaje: O tom danu i tom času, nitko ništa ne zna, ni anđeli na nebu,
niti Sin, nego samo Otac.
Isus zadržava svoje povjerenje u konačno kraljevstvo Božje i to snažno
potvrđuje na večeri na kojoj se oprašta od svojih učenika, nekoliko sati
prije nego će biti raspet. To je posljednji od onih svečanih objeda
koje je s tolikom radošću slavio s narodom, simbolizirajući završni
banket u kraljevstvu Božjem. Koliko je uživao anticipirajući završnu
feštu na kojoj će Bog dijeliti svoj stol s gladnima i siromašnima, s
grešnicima i nečistima, uključujući i pogane koji su tuđi Izraelu! Ovo
je bio njegov posljednji svečani objed na ovom svijetu. Isus sjeda za
stol znajući da Izrael nije slušao njegovu poruku. Njegova smrt je
blizu, ali u njegovu ožalošćenom srcu i dalje gori nada. Kraljevstvo
Božje će doći. Bog će na kraju trijumfirati, a zajedno s njim će
trijumfirati i on, usprkos njegovom neuspjehu i njegovoj smrti. Bog će
dovesti do punoće svoje kraljevstvo i učinit će da Isus sjedi na
završnom banketu i pije novo vino. To je njegova neuništiva nada: Zaista
vam kažem da više neću piti vino od plodova loze do onog dana kad ću
piti novo u kraljevstvu Božjem.
|
|
Views: 954 |
Added by: bibleboy
| Rating: 0.0/0 |
|
