Galileja u vrijeme Antipe
Samarije i još više od opore i krševite teritorije Judeje. Pisci prvog
stoljeća govore o tri dobro definirane regije. Na sjeveru, Gornja
Galileja, granično područje, slabo naseljeno, s uzvisinama do 1200
metara, sa pristupom koji nije uvijek lagan, pribježište bandita i
zločinaca koji su pobjegli od pravde i mjesto odakle se s mukom
probijaju vode iz kojih će se roditi Jordan. Spuštajući se ka jugu,
Donja Galileja, teritorij ne previsokih brežuljaka, na čijem se kraju
prostire velika ravnica Yizreel, jedna od najbogatijih oblasti cijele
zemlje; usred nje dvije dojmljive usamljene planine, Tabor i mali
Hermon. Raspršena preko cijelog kraja, brojna poljoprivredna naselja i
sela; u brdovitom dijelu nalazi se Nazaret i malo dalje ka sjeveru,
usred jedne predivne doline, Sefora, glavni grad Galileje u vrijeme
Isusova djetinjstva. Regija oko jezera bila je najbogatija i
najnaseljenija oblast, oko jezera sa slatkom vodom, bogatom ribom. Na
njegovim obalama uzdizala su se tri važna grada: Kafarnaum, Magdala i
Tiberijada. Galileju je sačinjavao teritorij od oko 20.000 kvadratnih
kilometara. Unatoč tome što je bila jedna od najnaseljenijih zemalja u
toj regiji, stanovništvo Galileje u vrijeme Antipe sigurno nije
prelazilo 150.000 stanovnika.
Da bismo se malo više približili ovoj zemlji, nema ništa bolje nego da
pročitamo opis povjesničara Josipa Flavija, koji ju je dobro poznavao,
budući da je bio general zadužen za obranu galilejskog teritorija protiv
invazije Rima u 66. godini poslije Krista. Evo što on govori o
jezerskoj regiji, koju je Isus tako često posjećivao:
Duž Genezaretskog jezera prostire se zemlja istog imena, koja zadivljuje
svojom prirodnom ljepotom. Plodnost zemlje dopušta svaku vrstu
vegetacije. Njeni stanovnici uzgajaju sve. Povoljna klima, osim toga,
veoma je prikladna za sve vrste biljaka. Orah, koji u usporedbi sa
drugim drvećem zahtijeva osobito svježu klimu, ovdje raste i cvjeta u
izobilju. Ima također i palmi, koje traže veliku toplotu. Ne jako daleko
nailazimo na smokve i masline, koje traže topliju klimu. Moglo bi se
reći da se priroda potrudila da ovdje okupi na jednom mjestu sve
međusobo nespojive vrste, ili da se godišnja doba nadmeću u plemenitoj
borbi da svako od njih valorizira svoje pravo na ovu zemlju. Tlo ne samo
da proizvodi najrazličitije plodove, nego se i stara da tijekom dugog
vremena uvijek ima zrelih plodova. Najplemenitiji među njima, grožđe i
smokve ubiru se bez prekida punih deset mjeseci. Ostalo voće sazrijeva
na drvetu tijekom cijele godine. Jer, pored blage klime, plodnosti ove
zemlje doprinose vode iz jednog izvora koji snažno radi. Ljudi ove
zemlje dali su mu ime Kafarnaum.
Ako i ostavimo po strani ukrase i pretjerivanja koja je Josip Flavije
toliko volio, nije teško pogoditi da je Isusova zemlja bila za
pozavidjeti. Njena blaga klima, vlažni vjetrovi s mora, koji su s
lakoćom prodirali do unutrašnjosti, te plodnost zemlje činili su
Galileju raskošnom zemljom. Koliko možemo saznati, u dolinama Yizreela i
Bet Netofe, gajili su se kvalitetna pšenica i uz to i ječam, koji je
zbog svog gorkog okusa i teške probavljivosti bio kruhom
najsiromašnijih.Vinogradi su se vidjeli gotovo posvuda, pa i na ne
previše strmim padinama. Galileja je proizvodila, kako se čini, izvrsno
vino egejskog tipa. Maslina je bila cijenjeno i bogato stablo. Smokve,
šipak i stabla voćaka rasli su bolje u blizini sela ili usred vinograda.
Na vlažnijim i hladovitim terenima gajilo se zeleno i drugo povrće.
Galileja je bila agrarno društvo. Isusovi suvremenici živjeli su na
poljima, kao i svi drugi narodi prvog stoljeća koji su bili sastavni dio
Carstva. Prema Josipu, cijela regija Galileje bila je posvećena uzgoju
poljoprivrednih proizvoda, i nema nijednog dijela terena koji nije nešto
prinosio. Praktično je cijelo stanovništvo živjelo obrađujući zemlju,
izuzimajući elitu u gradovima, koja se bavila poslovima vlade,
administracije, prikupljanja poreza ili vojnog nadzora. To je težak
posao, jer pomoć mogu pružiti samo poneki vol, magarac ili deva. Seljaci
u selima troše svoju snagu orući, berući grožđe ili koseći srpom. U
blizini jezera, gdje se toliko kretao Isus, ribarenje je imalo veliku
važnost. Obitelji u Kafarnaumu, Magdali ili Betsaidi živjele su od
jezera. Načini ribarenja bili su rudimentarni: riba se lovila raznim
vrstama mreža, zamkama ili ostima. Priličan broj njih koristili su
barke, siromašniji su pecali s obale. Obično ribari nisu živjeli
udobnijim životom od seljaka po selima. Njihov rad su kontrolirali
Antipini skupljači poreza, koji su nametali takse za pravo ribarenja i
korištenje pristanišnih pogodnosti.
Nasuprot onome što se moglo vjerovati sve do nedavno, čini se da ni
vanjska ni lokalna trgovina nisu imali neke važnosti u Galileji koju je
poznavao Isus. Kopneni transport bio je težak i skup: moglo se trgovati
samo sa malobrojnim luksuznim predmetima. Sigurno je da se iz Gornje
Galileje izvozilo ulje sa još nekim drugim proizvodima u Tir i na
feničku obalu, ali ova aktivnost nije nikada bila intenzivna. S druge
strane, glinena keramika iz Kefar Hananije i posude iz Shikima, koji se
nalaze posvuda po Galileji, ne znače proizvodnju koja bi bila
namijenjena za trgovačku prodaju. Jednostavno se proizvodilo ono što je
bilo potrebno da bi se zadovoljila potražnja po selima.
U agrarnom društvu vlasništvo nad zemljom je od vitalne važnosti. Tko je
kontrolirao zemlju u Galileji? U načelu, Rimljani su smatrali osvojeni
teritorij kao dobro koje pripada Rimu: zbog toga su zahtijevali
odgovarajući danak od onih koji su zemlju obrađivali. U slučaju Galileje
kojom je neposredno upravljao tetrarh-vazal, distribucija zemlje bila
je složena i neravnopravna.
Vjerojatno je da je Antipa naslijedio velike površine plodne zemlje koje
je njegov otac, Herod Veliki, posjedovao u dolini Yizreel, južno od
nazaretskih brda. Imao je također posjede u okolici Tiberijade; to mu je
pružalo olakšice u izgradnji novog glavnog grada i kolonizaciji s
ljudima iz okolice. Prema Josipu Flaviju, Antipa je dobivao kao rentu za
svoje zemlje u Pereji i Galileji dvije stotine talenata. Pored
kontroliranja vlastitih posjeda suvereni su mogli prepustiti svoju
zemlju članovima svoje obitelji, dužnosnicima dvora ili vojnim
veteranima. Ovi veliki zemljoposjednici živjeli su obično u gradovima,
zbog čega su svoju zemlju davali u zakup seljacima iz mjesta, te ih
kontrolirali uz pomoć upravitelja koji su radili u njihovo ime.Ugovori
su gotovo uvijek bili za seljaka jako zahtjevni. Vlasnik je tražio
polovicu proizvodnje ili važan dio, koji je varirao prema rezultatima
žetve; u drugim slučajevima osiguravao je žito i sve što je potrebno za
obrađivanje zemlje tražeći velike sume za sve to. Konflikti sa
upraviteljem ili vlasnicima bili su česti, prije svega kad je žetva bila
siromašna. Ima pokazatelja da su, u Isusovo vrijeme, ovi veliki
vlasnici prisvajali nova zemljišta od zaduženih obitelji, dolazeći tako
do konrole nad dobrim dijelom Donje Galileje.
Bilo je, naravno, mnogo seljaka koji su obrađivali zemlju u svom
vlasništvu, uz pomoć cijele svoje obitelji; općenito uzevši, bili su to
skromni komadi zemlje nedaleko od sela. Bilo je dosta i onih koji su
bili obični nadničari, koji su iz ovog ili onog razloga ostali bez svoje
zemlje. Ovi su se kretali od sela do sela tražeći posao, osobito u
vrijeme žetve ili jematve; primali su svoju plaću gotovo uvijek pri
kraju dana; sačinjavali su dobar dio stanovništva, a mnogi od njih
živjeli su između povremenog rada i prosjaštva. Isus je dobro poznavao
ovaj svijet. U jednoj od svojih parabola govori o zemljoposjedniku koji
je dao u zakup svoj vinograd nekim radnicima i o konfliktima koje je
imao s njima kad su odbili da predaju dogovoreni dio žetve. U drugoj
podsjeća na neke nadničare koji sjede na trgu nekog sela, u vrijeme
jematve, čekajući da ih unajmi neki zemljoposjednik. Bez sumnje je vidio
takve dok je prolazio selima Donje Galileje.
Jedna od najkarakterističnijih crta poljoprivrednih društava Rimskog
carstva bila je ogromna nejednakost sredstava koja je postojala između
velike većine seoskog stanovništva i male elite koja je živjela u
gradovima. Ovo isto se dešavalo i u Galileji. Seljaci koji žive na selu
jesu oni koji održavaju ekonomiju zemlje; oni obrađuju zemlju i
proizvode što je potrebno za život vladajuće manjine. U gradovima se ne
proizvodi; elite trebaju rad seljaka. Zbog toga se koriste razni
mehanizmi da bi se kontroliralo što se proizvodi na selu i da bi se od
seljaka izvukla najveća moguća korist. To je svrha poreza, taksa, nameta
i desetina. S gledišta vlasti, ova politika odizimanja i oporezivanja
opravdava se kao obveza seljaka prema eliti, koja brani zemlju, štiti
svoju zemlju i ostvaruje razne usluge administracije. U stvarnosti, ova
ekonomska organizacija nije unapređivala zajedničko dobro zemlje, već je
favorizirala sve veće blagostanje elite.
Prvi je u traženju plaćanja poreza bio Rim: tributum soli, koji je
odgovarao obrađenom zemljištu, i tributum capitis, koji je morao plaćati
svaki odrasli član kućanstva. Plaća se u dobrima i u novcu:
upraviteljima je bilo drago primiti porez u žitu, da bi se izbjegla
kriza u snabdijevanju hranom koja se u Rimu često dešavala.
Porezi su služili da se prehrane legije koje su nadzirale svaku
provinciju, da se izgrade putovi, mostovi ili javne zgrade i, prije
svega, za održavanje vladajućih klasa. Odbijanje da se oni plate Rim je
smatrao pobunom protiv Carstva, pa su kraljevi vazali bili odgovorni za
njihovo prikupljanje. Nije moguće saznati koliko su visoko oni išli.
Računa se da su u vrijeme Antipe mogli predstavljati 12 ili 13 posto
proizvodnje. Znamo da je, prema povjesničaru Tacitu, bio to veoma težak
teret za seljake.
I Antipa je, kao i njegov otac, imao svoj vlastiti sustav poreza. Obično
se ugovarao sa skupljačima poreza koji su, nakon što bi suverenu
platili određenu količinu, išli na to da iz ljudi izvuku najveću moguću
korist. Takse su morale biti visoke. Samo tako je Herod Veliki mogao
ostvarivati svoj ambiciozni program izgradnje. Nešto slično se dogodilo u
Isusovo vrijeme, kad je Antipa, u kratkom razoblju od dvadeset godina,
obnovio grad Seforu, spaljen od Rimljana, i odmah izgradio novi glavni
grad Tiberijadu. Seljaci su to morali osjetiti u porezima.
Ne znamo da li su tu završavali nameti ili su i iz hrama u Jeruzalemu
zahtijevali druge, svete takse. U asmonejskom razdoblju, prije nego što
je Rim nametnuo svoju imperiju, vladajući u Jeruzalemu proširili su na
Galileju tradicionalni i složeni židovski sustav desetina i prvih
plodova. Smatralo ih se svetom obvezom prema Bogu, koji je bio nazočan u
hramu i čiji su predstavnici i posrednici bili svećenici. Čini se da su
išli tako visoko da su predstavljali do 20 posto godišnje žetve. Ono
što je prikupljeno na selu, plus porez od pola šekela koji je svaki
odrasli Židov morao platiti svake godine, služilo je konkretno za pomoć
svećenicima i levitima koji, prema propisima zakona, nisu imali zemlju
za obrađivanje; zatim za pokrivanje visokih troškova funkcioniranja
hrama i za održavanje svećeničke aristokracije u Jeruzalemu. Skupljanje
nameta vršilo se u samim selima, a proizvodi su pohranjivani u hramskim
skladištima radi daljnje distribucije. Rim nije ukinuo ovaj
administrativni aparat i pod Herodom se nastavilo sa skupljanjem
desetine. Ne znamo što se dogodilo u Galileji kada se, pod vladom
njegova sina Antipe, pretvorila u jurisdikciju odvojenu od Judeje. Nije
nam poznato koja su sredstva jeruzalemski svećenici mogli rabiti da bi
izvršili pritisak na seljake Galileje.
Ukupno opterećenje je vjerojatno bilo preteško. Mnogim obiteljima
odlazila je na takse i poreze trećina ili polovina svega što su
proizvodili. Teško je bilo izbjeći skupljače poreza.
Oni su se sami pojavljivali da uzmu proizvode i uskladište ih u Sefori,
administrativnom glavnom gradu, ili u Tiberijadi. Problem seljaka je bio
kako sačuvati dovoljno sjemena za sljedeću sjetvu i kako se održati na
životu do sljedeće žetve a ne upasti u spiralu zaduživanja. Isus je
dobro poznavao brige ovih seljaka koji su, pokušavajući izvući
maksimalni prinos iz svoje skromne zemlje, sijali čak na kamenitom tlu,
između trnja ili na mjestima koje su ljudi koristili kao staze.
Avet dugova plašila je svakoga. Članovi porodične skupine pomagali su
jedni druge da bi se obranili od pritisaka i ucjena skupljača poreza,
ali prije ili kasnije mnogi su od njih zapadali u dugove. Isus je
poznavao Galileju pritisnutu dugovima. Najveća prijetnja za ogromnu
većinu bila je da će ostati bez zemlje i bez sredstava za život. Kad bi,
prisiljena dugovima, porodica izgubila svoju zemlju, za njene
pripadnike počinjalo je raspadanje i degradacija. Neki su se pretvarali u
nadničare i počinjali mučan život u potrazi za poslom na tuđim
posjedima. Bilo je i onih koji su sami sebe prodavali u roblje. Neki su
živjeli od prosjačenja, a neke žene od prostitucije. Nisu nedostajali ni
oni koji su se udruživali u skupine bandita ili pljačkaša putnika u
ponekom negostoljubivom dijelu zemlje.
|
