GLAVA ČETVRTA
ZAKON I KRALJEVSTVO
U Isusovo vrijeme Židovi se nisu više držali nekih strožih mjera
prvobitnog Zakona, u kojem je bilo puno smrtnih presuda. Pa ipak, ovako
ili onako, Zakon je ostao u središtu judaizma. Spontanost proročanstava
ustupila je mjesto sofisticiranijim izrazima pravnih interpretacija,
ispitivanja i razvoja Zakona, o čemu su se brinuli pismozanci.
Međutim, opsesija pravilima dovodila je do sve striktnijih i preciznijih
tumačenja pisma i stoga čak i do novih pravila. Javljale su se žestoke
debate oko sitnih pojedinosti u pitanjima kao što je ono što točno
prestavlja ‘rad’ koji se ne smije obavljati u subotu. Poštovanje subote
bez greške postalo je cijela poenta, potpuno sama sebi dovoljna i jasna,
bez pitanja da li je ovakav pristup pravi način da se služi volji
Božjoj.
Židovski znanstvenici debatirali su bez kraja i konca o pitanjima koja
izgledaju luda i besmislena nekome tko nije Židov i tko polazi od
stanovišta da se u religiji radi o moralu i savjesti.
Oni bi se prepirali oko pitanja kao što je sljedeće, bez ikakve vidljive
veze sa zahtjevima duhovnosti ili s pitanjem da se naprosto bude boljom
osobom:
Ako je kruh u pećnici ispekao Židov a peć je bila ugrijana drvom što su
ga posjekli pogani, ali to nije bilo poznato Židovu u vrijeme pečenja
kruha, je li takav kruh zakonit?
Ako je uređaj za tkanje bio izrađen od stranog drveta, da li je moguće s njim napraviti zakonitu odjeću?
Da li je bitno stajati za vrijeme obavljanja večernje molitve, ili se može dopustiti da se to obavi dok čovjek leži u postelji?
Takva pitanja zaokupljala bi kroz duge sate pismoznance i njihove
učenike. Dva među najvažnijim učiteljima prvog stoljeća judaizma, ne
računajući naravno samog Isusa, bili su farizeji Hilel i Šamai, obojica
sa značajnim utjecajem i mnogim učenicima. Njihova su se učenja
značajno razlikovala.
Šamai je bio tipičan za one Židove sa birokratskim pristupom Zakonu,
koji su se strogo držali sitnih tehničkih pitanja. Čini se da je bio
vrsta osobe koja nikad ne bi mogla biti vozačem ambulantnih kola, jer bi
on odbio da parkira vozilo u blizini prometne nesreće da pomogne
žrtvama ako bi to značilo ostavljanje vozila parkiranog na nedozvoljenom
mjestu. Hilel, nasuprot tome, bio je vrsta liberalnije mislećeg Židova
koji je reagirao potiv ovakvog tipa stavova, znajući da je osjećaj
pravde i duh i namjera koja stoji u pozadini Zakona istinsko opravdanje
za njegovo postojanje.
Zanimljiva priča, koja ilustrira oba stava ovih dviju škola i također
kako ovaj sveobuhvatni legalizam može istisnuti pravi moral, tiče se
spora oko striktnih pravila glede milodara, odnosno pabiraka za
siromašne. Deuteronomij 15.11 kaže, "Uvijek će biti siromašnih ljudi u
zemlji. Zato vam zapovijedam da budete široke ruke prema braći i prema
siromašnima i potrebitima u vašoj zemlji.” Generacije pismoznanaca
proširili su napisani Zakon i postavili pravila za pomaganje onima koji
su u nevolji. Siromašnima je bilo dopušteno da uzmu za sebe jedan dio
seljačkog proizvoda, vinograda ili maslinjaka, a ako je berba bila
obilna ili je bilo puno sirotinje i teškoća, ova milostinja je trebala
biti plemenita i data široke ruke.
Međutim, pojam ‘plemenit’ bio je suviše neodređen za seljake koji su se
osjećali obaveznim pokoriti se pravilima, ali su željeli znati koliki
je bio minimum s kojim bi mogli proći u ispunjenju obaveze. Trebalo im
je kazati preciznu količinu. Pismoznanci su odredili da je minimum jedan
šezdeseti dio žetve, što nije neka strašno zahtjevna količina, ali oni
rekoše jedan šezdeseti dio i tako su mnogi stavljali na raspolaganje
upravo jedan šezdeseti dio.
Rasprava je počela zato što se mala polja žita mogu posijati između
stabala masline, tako da se dobije stanoviti broj pojedinačnih ‘tabli’.
Najtočniji i potpuno pravedan proračun bio bi uzeti jedan šezdeseti dio
od svake pojedinačne ‘table’, što je zbilja za seljaka strašno gubljenje
vremena. Alternativni i jednostavniji način bio bi izračunati
proporciju totalnog broja ‘tabli’ i zatim uzeti rezultat samo sa jedne
‘table’. Hilelova škola rekla je da je ovo prihvatljiv način da se
zadovolji Zakon. Šamajeva škola je rekla ne, milodar mora doći sa svake
pojedine ‘table’.
Takva pitanja mogla su dati ljudima nešto oko čega će se prepirati, bez
da učine korak i pogledaju temeljne konepte moralnosti ili čak zdravog
razuma. Mnoga su pitanja iskrsla iz svih striktnih pravila za ritualnu
čistoću, koja su ne samo određivala izbor i pripremu hrane, nego i (kao
što smo gore vidjeli) kontakt sa bilo čim što je dolazilo od pogana.
Od svih ludosti do kojih je ovo dovodilo, meni najdraže pitanje je ono
da li je dopušteno jesti jaje koje je kokoška snijela na sveti dan, jer
ona nije shvaćala da to nije smjela učiniti zato što nije poznavala
Zakon. Čini se da je Šamai ovo dopustio, ali Hilel nije. Možda bi da je
netko pitao zelote oni odgovorili da možete jesti jaje ako je poširano,
ali ne u omletu. Ja zastupam teoriju da se Isus smijao umjesto da se
upušta u debatu o tome.
Poenta je u tome da su se dubina i duh judaizma gubili sa ovakvim
stavovima. Farizeji su pokušali donijeti svoju vjeru u suvremeni svijet,
ali u tom procesu, biti pravim vjernikom pretvorilo se u zbirku raznih
tehnika. Kao da Bog nije mogao prihvatiti seljaka ako je bio ‘samo’
pravedan čovjek, nego samo kroz intelektualne finese koje su postigli
obučeni i obrazovani. Prirodnost života je bila uništena, jer je
svakodnevno ponašanje involviralo poštivanje svakog i najsitnijeg
detalja. Molitva nije bila dovoljna; postojala su pravila o tome što
treba reći i kad i gdje i kako to treba reći.
Pored ovoga, bilo je naravno ljudi koji su bili puni sebe i svojih
prava, ponosnih na svoju ekstremnu posvećenost detaljnim zahtjevima. Za
njih, nije bilo potrebno ‘biti’ dobar, već samo ‘činiti’ sve što se
tražilo; oni će biti u stanju držati visoko svoju glavu u Kraljevstvu i
sjediti u vrhu stola sa Svemogućim, jer oni su se držali svih pravila.
Za njih, Am ha-arez (narod zemlje) bili su ispod razine pozornosti Boga,
jer su bili neobrazovani i nenaučeni.
To se pretvorilo u neku vrstu bezumlja. Kasnije ćemo vidjeti Isusov stav
prema Zakonu, ali je on zasigurno uključivao i reakciju na ovaj tip
moralne paralize.
Volim razmišljati o utjecajima na Isusa u vrijeme njegove rane mladosti.
Gledam unazad na formiranje vlastitih principa i vrijednosnih
shvaćanja, koje sam upio od svojih roditelja, iz primjera pravde i
nepravde u školi i iz utjecaja posebnih pojedinaca na moje emocije, kako
stvarnih ljudi tako i izmišljenih likova u pričama.
Zamišljam Isusova oca kao strogog čovjeka s blagim srcem, koji je
utjecao na vjeru njegova sina u najvišeg Oca, i sa veoma ozbiljnim
poštovanjem za židovsku religiju. (Zamišljam ovo ne samo zato što je
Isus očito bio religiozan nego i zbog toga što je njegov brat Jakov
postao čuven zbog svoje pobožnosti i vjerske odanosti u ranoj Crkvi.)
Zamišljam njegovu majku kao dobru i ljubaznu osobu na izravan način, bez
volje za glupe propise i sa zdravim smislom o tom što je dobro i
pristojno a što nije, ne mareći je li to bilo opravdano svetim spisima
ili ne; i koja je po prirodi bila samilosna i koja bi radije oprostila
nego osudila. I zamišljam još nekoga, možda susjeda, možda ujaka ili
strica, nepodnošljivu ali strašno korektnu osobu, koja je uživala u tome
da bude ‘bolja’ od drugih Židova, koji nisu bili jednako precizni u
poštivanju svih pravila kao što je bio on; čovjek kome se nisu mogle
napraviti zamjerke ‘na papiru’, jer je njegov judaizam, kako se
pretpostavljalo, bio savršen, ali kojega je mladi Isus intenzivno mrzio i
instinktivno znao da je daleko od istinske dobrote i Božje ljubavi.
Vrijeme u kojem je Isus živio bilo je zaokupljeno onim što danas zovemo
eshatologijom – dokrinama o posljednjim stvarima, o kraju vremena.
Možete asocirati kraj vremena s terminom ‘Armagedon’ (spominje se u
Otkrivenju 16.16). Originalni oblik ove riječi bio je ‘Ha-megido’. Ovo
znači brdo Megida, grada koji stoji iznad ravnice gdje se vjerovalo da
će s održati konačna bitka između zemaljskih i nebeskih armija. Riječ
nije kozmička; to je jednostavno ime potencijalnog bojnog polja osrednje
veličine blizu jednog gradića u Palestini. Nalazi se oko 15 milja
jugoistočno od Haife u modernom Izraelu.
Već smo se susreli s idejom Posljednjeg suda kad će Rimljani biti
uništeni i kad će ugnjetavanje i zla sreća postati stvari prošlosti;
mrtvi će ustati, zli će biti bačeni ustranu, a pravedni živjeti u
savršenom svijetu u nazočnosti Boga. Ovi različiti koncepti bili su
podložni razvoju i varijacijama tijekom vremena.
Zanimljivo je da premda Stari zavjet često spominje ‘Kraljevstvo
Gospodinovo’ sama fraza ‘Kraljevstvo Božje’ se ne rabi, čak niti jedan
jedini put. U početku, sve što se podrazumijevalo pod ‘Kraljevstvom
Gospodinovim’ bio je ‘svijet’ koji je on stvorio i nad kojim je vladao;
stalno postojanje njegova božanskog autoriteta, koje je nalagalo
pokornost i vjernost svih Židova:
"Gospodin je postavio svoje prijestolje na nebu i njegovo kraljevstvo vlada nad svime.” (Psalm 103.19)
"Tvoje kraljevstvo je vječito kraljevstvo i tvoje upravljanje preživljava kroz sve naraštaje.” (Psalm 145.13)
Kasnije se mislilo da budući da se volji Božjoj ne pokoravaju svi, te da
njegovi planovi za Izabrani Narod ostaju čini se neispunjeni,
Kraljevstvo Božje mora biti nešto što je stvar budućnosti, kad će sve
biti dovedeno u red. Izaija je rekao da će Dan Gospodinov doći u neko
nepoznato vrijeme u budućnosti.
Proroci su tvrdili da su im takve ideje došle od samoga Boga i zato mi
imamo termin ‘apokalipsa’ – apokaliptični naprosto znači ‘otkriven’ ili
‘označen’.
Iako je Izrael oslobođen iz zarobljeništva, slavni trijumf koji
pretkazuje Deutero-Izaija faktično se još nije odigrao. Daleko od toga
da im bude data pobjeda i vlast nad njihovim neprijateljima, Židovima su
vladale jedna strana sila za drugom. Jahve nije još uvijek ispunio
svoju stranu Zavjeta.
Kako je vrijeme prolazilo, ideja o zemaljskom vojnom lideru, koji će
preuzeti komandu a Židovi uništiti svoje ugnjetače, pa zatim vladati
drugim narodima zemaljskog kraljevstva, počela je izgledati sve manje i
manje vjerojatnom. Kako bi se oni mogli uspoređivati sa snagom rimske
imperije? Tako je ova ideja o zemaljskoj pobjedi počela koegzistirati s
jednim više natprirodnim konceptom, kojem će biti potrebna smišljena
Božja intervencija, bilo osobna ili kroz nekog posrednika. Kozmičko
brisanje starog poretka činilo se kao jedini način da Kraljevstvo ikada
bude uspostavljeno.
S obzirom na sadašnji svjetski poredak, za koji se vjerovalo da je
čvrsto u rukama zlih duhovnih sila, koje nikada neće popustiti bez
borbe, nastalo je široko očekivanje da će Kraj biti katastrofalan, s
groznom bijedom i patnjom. Lako je osjetiti ovu vrstu stavova ako
otvorimo Stari zavjet i udubimo se u Zefaniju, Zakariju ili Malakija.
Termin ‘Mesija’ pojavljuje se oko četrdeset puta u Starom zavjetu.
Vidjeli smo da pomazanje uljem bijaše znak koji je potvrđivao imenovanje
prvog hebrejskog kralja kao Božjeg izabranika. Ova riječ, pomazanik –
ili na grčkom jeziku Hristos – postala je način na koji su Židovi
spominjali, zazivali i očekivali svog budućeg kralja.
U Drugoj knjizi Samuela kaže se da je Bog prorokovao, kroz proroka Natana, da će potomci Davidovi vladati zauvijek:
"Ja ću podići tvoje potomstvo da te naslijedi…Tvoja kuća i tvoje
kraljevstvo održat će se zauvijek preda mnom; tvoje prijestolje će biti
postavljeno zauvijek.” (II Sam. 7.12-15)
Sljedstveno tome, Židovi su očekivali novog Kralja Davida, potomka onog prvog, koji će ustati i povesti Izrael u pobjedu.
Vidjeli smo također da je ideja o zemaljskoj vojnoj dominaciji ostala
popularnom, s nizom političkih pobunjenika koji su polagali pravo na
titulu Mesije (ili su im titulu pripisivali njihovi sljedbenici). Ovo ne
znači da je ona bila odvojena od natprirodnih koncepata; njima nije
bila strana ideja da Bog pomaže one koji pomognu sami sebi i često su
vjerovali da bi se, ako oni započnu da se stvari kreću, Bog onda
umiješao da im pomogne da uspiju.
U Isusovo vrijeme, među mnogima je vladalo općenito uvjerenje da su
Židovi dovoljno živjeli životima bijede i ugnjetavanja i porobljenosti
od poganih stranaca. Široki slojevi naroda došli su do uvjerenja da je
Kraj Svijeta blizu – Kraljevstvo Božje stići će vrlo brzo. Postoje
mnogobrojne indikacije o ovome i izvan Biblije. U to vrijeme nastala je
izreka: "Neka On uspostavi svoje Kraljevstvo još za tvog života i tvojih
dana.” Razni dokumenti pojavili su se u desetljećima oko Isusova života
(premda je njihovo autorstvo bilo pripisano na tradicionalni način
velikim legendarnim figurama prošlosti), dokumenti koji su odražavali
onovremene stavove, ali koji nisu bili konačno prihvaćeni u Bibliji:
"Pogledaj, o Bože, i podigni njihova kralja, Davidova sina, u vrijeme
koje si ti odredio, o Bože, da zavlada Izraelom tvoj sluga. Daj mu snagu
da razbije zle vladare. Očisti Jeruzalem od pogana koji ga gaze i
uništavaju…” (Psalmi Solomonovi 17)
"I onda će se njegovo Kraljevstvo pojaviti diljem cjelokupnog njegova
Stvaranja…Jer će se podići Najviši, sam Vječni Bog, i on će se pojaviti
da kazni pogane i uništi sve idole, a ti ćeš Izraele biti sretan… I Bog
će te uzdići.” (Uzašašće Mojsijevo 10)
Sad smo u mogućnosti sumirati opću sliku svjetske situacije kako su je
vidjeli mnogi obični Židovi u vrijeme upravljanja Poncija Pilata;
zasigurno je to gledanje na stvari koje će baštiniti i prvi kršćani:
. Univerzum i ljude u njemu stvorio je Bog.
Bog je djelovao u svijetu kroz cijelu povijest, govoreći ljudima kako
živjeti u skladu s njegovim namjerama za cijelo Stvaranje.
Unatoč tome, zli dusi suprotstavljeni Bogu donijeli su mnogo bijede i
patnje u ovaj svijet, koji nije više u skladu s Božjim ciljem.
Bog će intervenirati u svijetu da zbaci ove snage i uspostavi svoju
vladavinu nad novom i očišćenom zemljom, kao što je odavno namjeravao.
Ovo će involvirati vraćanje mrtvih u život i njihovo podvrgavanje sudu,
da bi se zli odbacili za sva vremena, a pravednim Židovima dalo savršeno
postojanje u njegovoj nazočnosti.
Ovaj preobražaj će biti naviješten i započet putem izabranog posrednika, novog Kralja, velikog vojnog vođe.
Ovo će se dogoditi uskoro.
U međuvremenu, postojala je stanovita nostalgična ljubav prema dobrim
starim danima Proroka, s njihovim odbacivanjem podložnog poštovanja
prema autoritetima, te njihovim izravnim i snažnim moralnim porukama.
Umjesto njih, sada imaju doba cjepidlačenja oko Zakona.
Postojalo je stoga znatno uzbuđenje u narodu na vijest da se u pustinji
pojavio divlji čovjek propovjednik, koji se zvao Ivan. Je li se to
vratilo doba Proroka? Da li bi ovaj čovjek mogao čak biti Mesija? Ili
je ovdje riječ o ponovnom pojavljivanju Ilije? Slušati ovog čovjeka bilo
je kao da ideš u sinagogu i čuješ čitanja iz proroka stoljećima unazad,
sa značajnim odjecima poruka Hosee, Joela, Amosa: vratite se na putove
Božje i Dan Gospodinov će doći. "Pokajte se jer je Kraljevstvo nebesko
blizu.” (Mat. 3.2)
Ivan je nazvan Krstiteljem jer je prakticirao krštenje, uronjivanje
dobrovoljnih slušatelja u vode Rijeke Jordan u znak njihova pokajanja.
Središte njegova propovijedanja bilo je vjerojatno blizu fjordova
Jordana, malo južniije od Jerihona. Ova je lokacija zanimljiva iz više
nego samo jednog razloga.
Upravo s toga mjesta pretpostavljalo se da je prorok Ilija uzašao na
nebo u vatrenim kočijama (II Kraljevi 2). Nadalje, moć Božja djelovala
je čudesno kroz vode rijeke kad je Ilijin učenik Eliša izliječio gubavca
Naamana:
"I tako on siđe dolje i uroni u Jordan sedam puta, kao što mu je
rekao Božji čovjek, i njegovo tijelo je bilo oporavljeno i postalo
čistim kao u mladića.” (II Kraljevi 5.14)
Ova je lokacija također bila manje od deset milja sjeverno od
ekskluzivne zajednice u Kumranu. Praktično je nemoguće da Ivan nije znao
za njih. Možda je čak on tamo učio i bio dijelom zajednice neko
vrijeme. Ako je tako, on je odbacio njihov pristup, jer iako je Ivan
bio Židov kao i eseni, živeći i prakticirajući iz temelja židovskih
shvaćanja, bili su znatno različiti. Ivan se nije povlačio od svijeta
već je donio svoju poruku narodu, otvarajući Kraljevstvo Božje i
mogućnost krštenja svakome tko mu je prišao, a ne samo izabranoj eliti
odvojenoj od društva. Također, Židovi, uključujući tu i esene, bili su
dobro upoznati s redovnim ritualnim pranjima, ali je Ivanova inovacija
bila uporaba krštenja kao jedinstvenog neponovljivog čina sa velikim
simboličkim značenjem.
Ivan je uspio u privlačenju ogromne sljedbe naroda jer je njegova poruka bila jednostavna (vidi Luku 3.8-14):
Kraljevstvo je dolazilo, pa morate biti pripravni.
Biti Židovom nije dovoljno. Grešnici će se suočiti sa suđenjem.
Ispovijedite svoje grijehe i okrenite im leđa zauvijek - budite dobri, budite plemeniti, nemojte biti lakomi.
Bilo je to kurentno narodno vjerovanje Židova, ogoljeno do same biti. U
srcu toga bila je proklamacija o neposrednom dolasku Kraljevstva Božjeg i
potreba za pokajanjem. Židovi su bili uprljani grijehom, zavedeni u
samozadovoljstvo idejom da je dovoljno biti pripadnikom Izabranog
naroda, potomkom Abrahama. Njima je bilo potebno da budu očišćeni prije
velikog Suda i samo onda će Bog smatrati da su vrijedni oproštenja.
Cijela poruka se okretala oko briljantne ideje ovog jedinstvenog
fizičkog akta, krštenja; lako da se izvede i s jasnom simbolikom,
čišćenje tijela u vodi kao vanjski znak unutrašnjeg pročišćenja duše od
krivnje, znak individualne moralne odluke da se ide na potpuno novi
početak. Predstavljao je promjenu srca, obvezivanje na novi život
transformirane svijesti i savjesti. Nije to bilo samo pitanje
ispovijedanja svojih grijeha. Bilo je to pitanje temeljite moralne
obnove koja te čini spremnim za sve, čak i za kraj svijeta, očišćenim i
spremnim da se suočiš sa Sudom Gospodinovim.
To je ono što je ‘pokajanje’ stvarno značilo. Enleska riječ za to
(repent) dolazi iz latinskog jezika i znači da ti je žao, ima smisao da
nešto žališ, da bi želio da nešto uopće nisi nikad uradio. Ovo nije ono
što u Evanđeljima znači grčka riječ (metanoein) a niti hebrejska riječ
ne predstavlja točno to - promijeniti mišljenje, ponovno promisliti, ali
ne u površnom smislu prilagođavanja vlastitog mišljenja. U Evanđeljima
pokajanje znači potpuno okretanje osjećaja i stavova prema načinu
vođenja vlastitog života, odbacivanje vlastite prošlosti i okretanje
Bogu – u biti ‘obraćenje’.
Ivan nije pristupao ovoj ideji tako mirno i analitički. On je bio
propovjednik pun vatre - govorio je da postoji jednostavan izbor –
dobri ste i bit ćete spašeni, ili ste prokleti i gorjet ćete:
"Ja vas krstim vodom, ali netko dolazi, netko tko je moćniji od mene i
ja nisam dostojan ni da odriješim njegove sandale; on će vas krstiti
Duhom Svetim i vatrom. Rešeto je u njegovim rukama da očisti svoj pod za
vršidbu i skupi pšenicu u svoj hambar; ali korov on će spaliti u vatri
koja se neće nikada gasiti.” (Luka 3.16-18, usp. Mat. 3.11-12)
Očito je da je on govorio o neposrednom dolasku osvetničkog Boga, koji
će podijeliti svijet i uspostaviti svoje kraljevstvo. Kasnije, kad je
narod razvio mišljenje i tumačenje o misiji Isusovoj, piscima Evanđelja
je odgovaralo da između redova impliraju da je on zapravo govorio o
Isusu.
Kako znamo kad je to bilo kad je propovijedao Ivan (i Isus)? Tek
stoljećima kasnije donijeta je odluka da se iskalkulira kalendar koji mi
upotrebljavamo danas. Ivan Krstitelj nije samo jedan lik u Bibliji, jer
o njemu smo čuli nešto i od Josipa. Međutim, Josip nam ne daje nikakav
određeni datum o njemu. U Novom zavjetu nalazimo sljedeće:
"U petnaestoj godini vladavine cara Tiberija, kad je Poncije Pilat bio
upravitelj u Judeji, Herod tetrarh u Galileji … u vrijeme svećeništva
Ane i Kajafe, riječ Božja došla je Ivanu sinu Zakarije u pustinji…”
(Luka 3.1-2)
Ovdje imamo dva problema. Jedan od njih je da Lukinu povijest ne možemo
uzeti kao preciznu, iz više razloga, kao što ćemo vidjeti kasnije. On je
bio pripovijedač a ne istraživač točnosti na način kako bi to bio
moderni povjesničar. Drugi problem, čak i ako se odlučimo da povjerujemo
ovoj izjavi – a izbor nam je veoma mali, jer nemamo ništa drugo od čega
bi pošli – jest u tome da su brojenje godina u vladavini nekog vladaoca
Rimljani i Židovi radili na različite načine. Budući da je Luka pisao u
nekom grčkom gradu u rimskoj imperiji, za slušatelje koji su pripadali
nekoj crkvi s predajama i informacijama koje su im namrli Židovi, moguće
je otvoriti debatu o tome koji je metod rabio Luka.
Za Rimljane, vladavina nekog cara počinjala je (logično) od dana njegova
uspona na tron. August je umro na dan koji je za nas 19. augusta 14.
godine poslije Krista, pa bi prvi dan Tiberija počinjao istog dana.
Petnaesta godina Tiberija za Rimljane bila bi od 19. augusta 28. do 18.
augusta 29. godine poslije Krista.
Židovi su računali vladavinu stranih vladara od židovske Nove godine
koja je prethodila usponu na tron. Židovi su imali dvije Nove godine:
engleski čitalac se ne može na ovo žaliti pošto čak i danas Engleska ima
financijsku godinu koja završava tri mjeeca kasnije nego kalendarska
godina. Židovi su imali jednu Novu godinu koja je počinjala 1. Nisana u
proljeće (1. Nisan, izračunat prema Mjesečevim fazama) bio je uvijek u
martu ili aprilu); ovo je bila godina koja se rabila za vjerske blagdane
i za izračunavanje vladavine židovskih kraljeva. Židovi su imali
također i građansku godinu, koja je počinjala 1. Tishrija, šest mjeseci
kasnije nakon 1. Nisana. Vladavina poganskog imperatora bi se
kalkulirala prema građanskoj godini. Prema židovskom sustavu, Tiberije
je počeo petnaestu godinu u jesen 27. godine poslije Krista.
Ivanovo propovijedanje stvorilo je valove nelagode kroz čitav vladajući
sustav. Herod Antipas je znao da Ivan uzbunjuje narod vjerskim
očekivanjima koja su automatski imala i političke implikacije. Pošto je
narod vjerovao da autoritet proroka dolazi izravno od Boga, Ivan je u
isto vrijeme zaobilazio i potkopavao autoritet svećenika. Na kraju
krajeva, on je nudio mogućnost osobnog otkupljenja ‘nezvanično’, kroz
osobnu promjenu stava i jednostavan čin krštenja. Implikacija je bila u
tome da nije bilo potrebe silaziti u Jeruzalem i kupovati životinju za
koju i onako niste imali dovoljno novca, kako bi prinijeli žrtvu u
ritualu koji je vodio svećenik.
Ne obazirući se za ovakve brige na najvišoj razini, mase ljudi sjatile
bi se da čuju ovog uzbudljivog novog proroka, da bi primili krštenje i
postali dijelom novog Izraela. Jednoga dana, ove mase su krile u svojim
redovima i jednog mladog čovjeka koji je došao iz malog gradića u
Galileji koji se zvao Nazaret.
‘Isus’ je grčki ekvivalent njegova imena; zvao se Đešua ili Ješua, što
je bila verzija običnog i čestog imena Jošua. Oba imena su bila skraćeni
oblici od Jehošua, što znači ‘onaj čiji je spas u Bogu’. Njegovo
prezime je posve moguće moglo biti ben-Josef, što znači sin Josipov,
premda je po židovskim običajima onog vremena mogao nositi i ime prema
svom zanatu ili čak po svom rodnom gradu – ‘Isus iz Nazareta’, što je
više nego samo informativno moglo biti smatrano i njegovim imenom.
Grčki original Novog zavjeta zove ga ‘Isusom Nazarećaninom’ (Jesus
Nazaren) umjesto ‘Isusom iz Nazareta’, pa je čak bila iznesena i teza da
bi ovo moglo značiti da je osnovao sljedbu koja se zvala ‘nazareni’, a
moguće je i to da gradić Nazaret u njegovo vrijme uopće nije ni
postojao. No izgleda mnogo vjerojatnijim i boljim prihvatiti da je to
jednostavno značilo ‘iz Nazareta’.
Ako i jest moguće otvoriti debatu da je Nazaret nastao tek nekoliko
naraštaja kasnije, očito je to moralo biti posve beznačajno mjesto.
Lokacija mu je oko 12 milja jugozapadno od Galilejskog mora i oko 70
milja sjeverno od Jeruzalema. Njegovih žitelja u Isusovo vrijeme moralo
je biti ispod tisuću ljudi.
U Ivanovu Evanđelju postoji uspomena na prezrivu nevjericu s kojom je
zasigurno ponekad bila dočekana ideja o tome da je neka značajna figura
mogla doći iz takvog malog sela:
"Našli smo Mesiju… to je Isus sin Josipov iz Nazareta.” "Iz Nazareta?…Može li išta dobro doći iz tog mjesta?” (Ivan 1.41, 45-46)
Utjecaj Ivana Krstitelja na Isusa moguće je i potcjenjivati i
precjenjivati. Očito je da je Ivan bio njegova prvobitna inspiracija i
njegovo vlastito krštenje u Ivanovim rukama bilo je za njega događaj od
velikog značenja. Očito je da je on od sveg srca simpatizirao
prihvaćanje svih ljudi, bez snobizma ili diskriminacije, čak i onih koji
su smatrani društveno odbačenim.
"Ja vam svečano kažem, skupljači poreza i prostitutke idu svojim putem u
kraljevstvo Božje ispred vas. Jer Ivan je došao k vama kao uzor
istinske pravednosti, ali mu vi niste vjerovali, ali skupljači poreza i
prostitutke jesu.” (Mat. 21.31-32)
Također, kad je Isus započeo svoj vlastiti put propovjednika, sve se
okretalo oko življenja pravednim životom, važnosti Kraljevstva Božjeg i
prihvaćanja krštenja. Evanđelje po Ivanu zapravo je u protuslovlju samo
sa sobom kad se dotiče pitanja da li je Isus i sam krstio narod, pošto
kaže da jest u 3.32 i 3.26, ali kasnije ovo kvalificira u 4.2
izjavljujući da su krstili njegovi učenici, a ne sam Isus. Ovo je
dijelom zbog toga što je autor ovog Evanđelja, koji je imao tako
veličanstvenu koncepciju o Isusu, mislio možda da bi bilo pomalo ispod
njegove razine da čini nešto takvo izravno, umjesto da stoji iznad svega
toga i samo propovijeda ili filozofira. Evanđelist je također baštinio
osjećaj zbunjenosti i nelagode glede samog Isusovog krštenja po Ivanu,
koji je nazočan i u drugim Evanđeljima - ogromno oklijevanje da se
prihvati da bi sam Isus mogao misliti da mu treba oprati svoje grijehe i
pokajati se. To bi teško moglo biti u skladu sa božanskim i sveznajućim
bićem koje ostvaruje svoj unaprijed znani dramatični plan.
Pored ovoga, evanđelist je morao brižljivo praviti razliku između
Ivanova krštenja vodom i njegove vlastite tvrdnje da je Isus došao
krstiti Svetim Duhom (Ivan 1.33). Ipak, meni se čini prilično
besmislenim za bilo kojeg povijesnog istraživača da postavlja pitanje da
li je Isus krstio ljude. Jeste li ikad upoznali bilo kakvu skupinu
kršćana koji nisu poznavali baptizam (ili ‘krštenje’)? Prema tome, ako
je postojao baptizam prije njega a on je krenuo zbog krštenja i svi koji
ga slijede prakticiraju krštenje, ideja da je on bio negdje po sredini,
jedini koji to nije čino, pomalo je smiješna. Naravno da je krstio.
Ipak, gigantska osoba kao što je Isus nije mogla ostati u Ivanovoj sjenci. Oni su ubrzo bili viđeni kao rivali:
"Oni otiđoše k Ivanu i rekoše, "Rabi, čovjek koji je bio s tobom s
one strane Jordana… sada krsti; i svi odoše k njemu.” (Ivan 3.26)
Zatim, kao što ćemo vidjeti kad budemo ispitivali Isusovo učenje, on je
donio odluku da Ivanov izraz o vlastitoj viziji Kraljevstva Božjeg nije
dovoljan; naglasak je morao jasnije biti na tome da čovjek stavlja sebe u
ruke Božje živeći na ispravan način sada, umjesto da očekuje uništenje
svjetskog poretka. Njegova revidirana ocjena o značenju Ivana vidi se
kod Mateja 11.11 I kod Luke:
"Kažem vam, od sve djece rođene od žene nema većeg od Ivana; ipak, najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega.” (Luka 7.28)
Zanimljivi i malkice drugačiji oblik sačuvan je u Izrekama 46 u Tominom
Evanđelju (čija je kompletna kopija otkrivena tek u Egiptu u 1945.
godini):
"Isus je rekao, Od Adama do Ivana Krstitelja, među onima koje su rodile
žene, nitko nije toliko mnogo veći od Ivana Krstitelja da čovjek ne bi
smio odvratiti pogled. Ali ja sam rekao da tko god među vama postane
dijete upoznat će kraljevstvo i postat će veći od Ivana. " (Tom.46)
Na kraju, ne samo da je Isusovo učenje nadišlo Ivanovo na puno načina,
nego je i razlika u njihovim životnim stilovima također ilustrirala
njihovo odvajanje stavova i izložila Isusa kritici pobožnih. Pozornost
je skrenuta na činjenicu da dok Ivanovi učenici prakticiraju post, Isus i
njegovi sljedbenici bijahu poznati po tome što jedu, piju i uživaju
(Mat.11.18-19, Marko 2.18-20, Luka 7.33-34).
Čak i poslije njegove smrti, Ivan Krstitelj je i dalje imao snažu
sljedbu, posve neovisno od onih koji su slijedili Isusa. Doista, jedino
se u Ivanovu Evanđelju kaže da su se njihova učenja preklapala. Druga
Evanđelja u Novom zavjetu kažu nam da je uhićenje Ivanovo potaklo Isusa
da počne propovijedati. Možda je Ivanovo pogubljenje navelo Isusa da
ozbiljno preispita značenje kraljevstva Božjeg.
Prema Evanđeljima, Ivana je uhitio Herod Antipas zbog kritiziranja – na
moralnoj osnovi – njegove ženidbe sa Herodijadom, ženom njegova brata
Filipa. Prema Josipu, pak, Ivan koji je bio zatvoren u tvrđavi Mahaerus
(blizu Mrtvog mora), bio je faktično uhićen jer je uočen kao
potencijalna politička opasnost i tek neko vrijeme poslije Ivanove smrti
Antipas je odbacio svoju prvu ženu u korist Herodijade:
"Herod je bio užasnut Ivanovim utjecajem na narod. Bojao se da bi to
moglo dovesti do ustanka jer su svi oni izgledali spremni da na njegov
poticaj učine bilo što. Zato je smislio da je mnogo bolje da
preduprijedi bilo kakvu subverzivnu akciju koju bi on mogao poduzeti i
da ga se riješi.” (Starine, 18,5)
Markovo izvješće o smrti Ivana Krstitelja, s obećanjem plesačici Salomi
na banketu, poslije čega je glava Krstiteljeva bila prezentirana na
plitici, samo je priča, ne povijest. Vratit ću se na ovo opet u jednom
kasnijem poglavlju, kad budemo razmatrali pisanje samih Evanđelja.
Kako bismo ocijenili njegovo vlastito gledanje na Zakon i pokušali
razumjeti njegovo shvaćanje Kraljevstva Božjeg, potrebno je da sa više
detalja proučimo Isusovo učenje. Prije nego to učinimo, vrijedi
spomenuti značenje još jednog spominjanja Ivana Krstitelja.
Evanđelja nam govore (Mat. 14.2, Marko 6.16) da je Herod, čuvši za
Isusovu reputaciju kao još jednog učitelja u proročkom stilu, rekao da
je to Ivan Krstitelj; "on je ustao iz mtvih”.
To je vrsta kulture u kojoj su ovi ljudi živjeli. Herod ne uzima u obzir
‘razumnu’ alternativu, niti traži ekshumaciju Ivanova tijela ili DNK
test na Isusu. Sve što on čini to je da je čuo glasine i nejasan opis i
on odmah vjeruje da je čovjek ustao iz mrtvih. Bilo je posve u redu
vjerovati u onim danima nešto fantastično ako bi pala igla, bez da bi
itko pomislio da je to glupo ili ludo. Nije više tako. Mi znamo više
nego oni – ne nužno o moralu ili toleranciji ili odnosima s drugim
ljudima, ali svakako o psihologiji religije i o tehničkim preprekama
koje bi spriječile reanimaciju leševa. |
