GLAVA DESETA
PREDAN DA SE RASPNE
Mi zapravo ne znamo zašto je Isus išao u Jeruzalem. Čini se vrlo
vjerojatnim da je išao tamo samo ovaj put. Njegova misija je bila među
ribarima i siromašnim društvenim izopćenicima ruralne Galileje. Ona
vrsta običnih pobožnih Židova koja je obvezatno i redovito išla u
Jeruzalem zbog raznih blagdanskih svečnosti usredotočenih oko Hrama,
teško bi se mogla naći u njegovom ‘krugu’. Također, njegova poruka
involvirala je izravno iskustvo s Božjim kraljevstvom. Bila je to
‘osobna’, jednako kao i ‘društvena’ religija. Prihvaćanje svećeničke
hijerarhije došlo bi automatski u protuslovlje s idejom da su svi
jednako djeca Božja. Isusova poruka, prije kršćanske Crkve, nije se
odnosila na iskustvo religije koja bi bila komunicirana kroz linije
autoriteta, kao što je posredovanje hramskog (ili crkvenog) ustrojstva.
Možda je, kao što smo već primijetili, htio izmaći pozornosti Heroda
Antipe ili pažnji mesijanskih skupina, ili oboje. Možda je doista želio
pokušati prenijeti svoju poruku i u Jeruzalemu. Možda nisam u pravu u
pretpostavci glede njegova stava prema židovskim svečanostima i Hramu,
te da je doista otišao tamo zbog Pashe.
Možda je išao posjetiti svog brata Jakova. Na kraju krajeva, mora
postojati neko objašnjenje za činjenicu da su prvi kršćani imali bazu u
Jeruzalemu, radije nego da se naprosto vrate kući u Galileju. Što ako je
Jakov naučio čitati i pisati, te već uspostavio svoju bazu u
Jeruzalemu, možda s već stvorenim vezama sa farizejima? Ovo bi ne samo
objasnilo zašto je bio široko poštovan kao pobožan čovjek. To bi moglo
objasniti tko je bio sposoban pretraživati svete spise u potrazi za
značenjima i ispunjenim proročanstvima; tko je povezao Isusov pokret,
poslije smrti osnivača, s konceptima i sudbinom Izraela.
Ovo bi, s druge strane, moglo objasniti zašto je Jakov preuzeo vodstvo
od Petra. Kako bi nepismeni ribar mogao držati na okupu skupinu
preplašenih seljaka i društvenih izopćenika? Kao bi se on mogao nositi s
težinom znanja i opravdanja koje je mogao pružiti samo netko pismen,
obrazovan, dobro upoznat sa svetim spisima? I zašto bi oni ostali u
Jeruzalemu i molili u židovskom Hramu (Djela 2.46) ukoliko nisu bili
poučeni da su značenje njihova učitelja i njegov pokret podređeni
autoritetu judaizma?
Ove sugestije ne moraju biti uzajamno isključive. Isus je mogao biti
razočaran političkim mesijanskim očekivanjima mase i zabrinut da bi ovo
moglo privući potencijalno opasnu pozornost Heroda Antipe. Njegova
porodica, možda nakon što je počela razumijevati njegovu poruku, mogla
je sugerirati da i on pođe s njima na nadolazeće pashalne svečanosti,
jer bi mu to dalo priliku da predstavi svoju poruku širem broju
sluštelja.
"Njegova braća rekoše mu, Zašto ne ostaviti ovo mjesto i otići u
Judeju…ako čovjek želi biti poznat on ne čini stvari potajno; pošto ti
radiš sve ovo, morao bi dopustiti da cijeli svijet to vidi’.”
(Ivan 7. 3-4)
Prema Novom zavjetu, Isus je ušao u Jeruzalem na magarcu (Marko 11.1-11;
Matej 21.1-10; Luka 19.28-38; Ivan 12.12-16). Navodno su ga burno
dočekale uzbuđene mase pozdravljajući ga kao Mesiju i vičući "Hosana!”
Razmotrimo detaljnije sve ovo. Prvo, tu su tisuće i tisuće Židova, koji
svi idu pješke u Jeruzalem na veliki blagdan. Ovo nije vrijeme masovnih
medija ili superzvijezda. Isus je imao šačicu sljedbenika sa sobom i
daleko najveća većina svih ovih drugih tisuća ljudi nije nikad ni čula
za njega. Bilo kakav pokušaj da sebe istakne bio bi ili uzaludan ili
samoubilački. Znamo da su Rimljani bili jako nervozni u vrijeme Pashe; u
ranijim prilikama bilo je pobuna. Isus neće priopćiti neku suptilnu
varijaciju značenja ‘Mesije’ običnoj masi. Sve što će postići, ponovno,
jest da će privući pozornost političkih agitatora, u situaciji koja je
čak opasnija od one od koje je pobjegao iz Galileje.
Ovaj ulazak u Jeruzalem kreiran je od nekih od ranih kršćana kao uvod u
njihovu priču, koja opavdava njihovu tvrdnju da je Isus Mesija, premda
posebna vrsta Mesije. Ona ‘ispunjava’ proročanstvo Zaharije o kralju,
‘plemenitom čovjeku koji jaše na magarcu’ (Zah. 9.9, koga citira Matej u
21.4-5). Poenta je u tome da je ovo kralj koji će oduzeti oružje i
proklamirati mir, umjesto uobičajenijeg koncepta pobjednonosnog ratnika
Mesije.
Ovo je prvi od mnogih aspekata jeruzalemske priče koji je bio u biti
iskonstruiran na bazi proročanstava, a ne prepričavanje uspomene.
Donijeli smo odluku da je Isus Mesija. Ovo kažu sveti spisi, koji bi
mogli odnosno koji se moraju primijeniti na kralja ili Mesiju. Prema
tome, ovo je ono što se zasigurno moralo dogoditi.
Priča je sigurno potekla od židovskih kršćana, godinama prije nego što
ih je zapisao Marko u nežidovskom okruženju. Marko čak nije razumio sve
detalje onoga što je zapisom htio sačuvati. Pozdravi mase zapisani su
ovako:
"Hosanna! Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodina! Blagoslovljeno
dolazeće kraljevstvo našeg oca Davida! Hosanna u visini na nebesima!”
(Marko 11. 9-10)
Prvi dio ovoga dolazi iz Psalma 118. 25-26 ("O Gospodine spasi
nas…Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje”). Ova fraza se
rabila kao pozdrav hodočasnicima koji stižu u Jeruzalem; bio je to samo
vjerski pozdrav, bez mesijanskih nijansi u sebi. Pa ipak, Marko ga
ukrašava. On ne shvaća da ’Hosanna’, ili ‘Osha’na’, jest aramejski za
‘spasi nas’ ili ‘oslobodi nas’. On pretpostavlja da je to usklik hvale, a
onda piše da je masa Židova izvikivala jednu čudnu odnosno besmislenu
frazu, ‘Hosanna na nebesima’. Činjeni su pokušaji da se ovo opravda, na
primjer sugestijom da to znači ‘Neka nas spasi Bog s nebesa’. Ovo je
prosto jedna isforsirana racionalizacija. Marko nije znao ništa o njenom
pravom značenju.
Isus je živio ‘autentičnim’ životom među seljacima, a ne pismoznancima.
Nema sumnje da je i on sam vjerovao u proročanstvo, ali je to nešto
drugo od pretenzije da se smišljeno poduzme akcija harmonizacije sa
proročanstvom. On je otišao u Jeruzalem kao i svi drugi: pješke i
nezapažen. Kad je bio mrtav, a za ulazak u grad se znalo da je bio
preludij strašnom događaju raspeća, ovo je postalo dijelom te velike
drame i moralo je biti prepričano na prikladan način. Ideja o masi koja
maše palminim granama pred njim (Mat. 21.8, Ivan 12.13) došla je
vjerojatno iz prve knjige o Makabejcima, 13.51, koja je opisivala
trijumfalni ulazak Šimuna Makabejca u drugom stoljeću prije Krista,
prije njegove ponovne posvete Hrama za molitvu Jahvi, nakon što je Hram
bio obesvećen od Antiohija Epifana.
Ovdje je potrebno malo objašnjenje o pashalnim običajima, s obzirom da
postoji konfuzija o tome na koji se dan raspeće doista dogodilo. Pravi
pashalni objed trebalo je jesti nakon zalaska sunca 15. dana židovskog
mjeseca Nisana. Janje (ili druga životinjska žrtva) koja će se jesti
morala je biti ritualno ubijena u Hramu nekoliko sati ranije, što znači
poslijepodne 14. Nisana. Židovi su računali svoje dane od zalaska do
zalaska sunca; Rimljani su pak računali dan od ponoći do ponoći, po
sustavu koji smo i mi od njih naslijedili.
Prvobitno uziman kod kuće, pashalni objed je kasnije morao biti
konzumiran u području Hrama. Ovo je postalo neostvarljivo u vrijeme
Isusa zbog samog velikog broja, pa je nastao propis da se ovaj objed
uzima bilo gdje u Jeruzalemu. Također u to vrijeme, Pasha je bila
kombinirana sa jednonedjeljnim slavljenjem blagdana Beskvasnog kruha.
Beskvasni kruh se jeo od jutra 14. Nisana i pashalni rituali i objed
završavali bi te prve večeri. Jednonedjeljni blagdan je međutim mogao
biti nazivan bilo kojim imenom od ova dva, Pashom ili Beskvasnim Kruhom.
Povijesni problem je što je po Marku Posljednja večera koju je Isus imo
sa svojim učencima bila pashalna večera. (Marko 14.12-18) To bi značilo
da je dan raspeća bio 15. Nisana. Međutim, prema Evanđelju po Ivanu,
pashalni objed nije bio konzumiran kad je Isus uhićen i Posljednja
večera nije bila pashalni objed (Ivan 13.1 i 12-18). Ako je Isus raspet
na dan pripreme za Pashu to je bilo 14. Nisana.
Postoji i jedan nezavisni židovski zapis koji se slaže sa Ivanom u tvrdnji da je Isus raspet uoči Pashe:
"Oni objesiše Isusa uoči Pashe jer je prakticirao čarobnjaštvo i vodio
Izrael na stramputicu.” (Babilonski Talmud, Traktat 43b)
Možda ovakav detalj i nije stvarno važan. Pošto ne znamo ni koje je
godine raspet, nije veliko iznenađenje što ne znamo ni kojeg dana u
nedjelji je to bilo. Kad je pogubljen, to nije bilo toliko zanimljivo
niti toliko značajno kao zašto je bio pogubljen i što se dogodilo
kasnije.
Ja odbacujem zavjere visokih židovskih poglavara kao dramu Evanđelja.
Samo zato što je Isus bio važan svojim sljedbenicima ne slijedi nužno da
je on i u očima vlasti bio značajan. Nije bilo snopa svjetlosti koji bi
bio uperen na njega. Sjetite se, on je bio galilejski seljak, u masi
od više desetina tisuća hodočasnika.
Ono što se čini da jest bilo značajno jest ono što je došlo do nas kao
tzv. ‘Čišćenje Hrama’ (Marko 11.15-17, Mat. 21.12-13, Luka 19. 45-46).
Kaže nam se da je Isus otišao u Hram, sam, po svemu kako izgleda, i
počeo prevrtati stolove mjenjača novca i prodavača golubova. On onda
kaže, "Zar pismo ne kaže: Moja kuća će se zvati kućom molitve za sve
ljude? Ali vi ste je pretvorili u razbojničku jazbinu.” Poslije ovoga,
prikazuje se kako poučava ljude (kod Marka) i također liječi hrome i
slijepe koji su došli za njim u hram (kod Mateja).
Strašno je koliko su šturi detalji koje ovdje dobijamo, a u isto vrijeme
ti detalji nisu ni prvo slovo u pokušaju da se adekvatno objasne
implikacije ili kontekst jednog takvog događaja. Ali nešto se moralo
dogoditi što su pisci Evanđelja morali upotrijebiti (a što možda nisu ni
razumjeli). Mislim da ovo razumno možemo pretpostaviti, i to ne samo
zbog činjenice da je Isus morao biti raspet zbog nekog razloga. Imamo
također sugestiju srdžbe i nasilja u ovoj epizodi (što je jedva
vjerojatno da bi bilo izmišljeno od prvih kršćana), kombinirano s možda
nelagodnim odsustvom dovoljnog objašnjenja i pokušajem da se akcija
opravda time što će se u usta Isusu staviti nekakav citat iz svetih
spisa.
Kod nas se stvara utisak da je akcija bila neka vrsta prosvjeda protiv
korupcije i nepoštenog poslovanja, što onečišćuje svetost hrama. Ovo
mora biti samo prvi od mnogih detalja koje ne možemo prihvatiti glede
načina kako je ova priča ispričana.
U popločanim vanjskim dvorištima Hrama doista je bilo stolova za
trgovinu i mijenjanje novca. Ovo je bilo apsolutno nužno za pravilno
funkcioniranje Hrama. Trgovci su prodavali materijale i životinje
potrebne za podnošenje žrtve: sol i ulje, vino, golubove i jagnjad. Kako
Židovi nisu mogli dopustiti gravirane prikaze cara da uđu u svete
nutarnje prostore, hodočasnici s grčkim ili rimskim novcem morali su
dobiti mogućnost da svoje imperijalne kovanice zamijene za tirske
polušekele, valutu Hrama.
Cijeli ovaj sustav nije imao za svrhu prevarantske kurseve razmjene ili
nekakav bezbožni kapitalizam. Radilo se o tome da se pruže, uz punu
dozvolu i autoritet Hrama, bitne praktične usluge hodočasnicima koji su
došli podnijeti žrtvu. Unutar konteksta običnog judaizma sve je to bilo
savršeno legitimno.
Što još nije u redu s evanđeoskom verzijom ove priče? Zašto bi Isus
morao biti prikazan kao da djeluje sam? Gdje su bili učenici koji su ga
normalno svugdje slijedili (da i ne spominjemo one mase koje su ga
tobože dočekale kao Mesiju!)? Pored toga, uzmite u obzir same dimenzije
Hrama. Ovaj popločani vanjski prostor zvao se Dvorište pogana, budući da
nežidovima nije bilo dopušteno ući dublje u Hram pod prijetnjom smrtne
kazne. On je pokrivao trideset i pet jutara zemlje. Jedan čovjek koji bi
radio sam da prevrne nekoliko stolova, bez bilo koga drugoga koji bi
sudjelovao u ometanju rada, bio bi sitan događaj, nezapažen od većine
ljudi koji su se nalazili u tom ogromnom prostoru. Ideja da bi se time
mogao ‘očistiti’ Hram bila bi pretenciozna arogancija.
Trgovci i mjenjači novca bili bi u ozbiljnoj većini u odnosu na Isusa i
oni bi naravno poduzeli energičnu fizičku akciju da se obrane i uzvrate
udarac. Teško je zamisliti da bi oni samo slegnuli ramenima na ovaj
napad sa zbunjenim izrazom na licu, a onda samo stajali naokolo dok je
Isus liječio bolesne i izgovarao riječi mudrosti očaranim slušateljima.
Scena koja nam se opisuje nema nikakve veze sa stvarnošću.
Sljedeća crta koja zabrinjava jest objašnjenje odnosno pravdanje koje
nam pruža ukrašavanje priče s neodgovarajućim spominjanjima Starog
zavjeta kao ispunjenim ‘proročanstvima’, čak i kad se u citatima radi o
posve drugim stvarima, koje uz to nemaju nikakve međusobne veze. Priče
evociraju Izaiju, Jeremiju i Zahariju.
"…jer moja kuća će se zvati kućom molitve za sve narode.” (Izaija, 56.7)
Matej izostavlja riječi ‘za sve narode’ ali ipak koristi citat i stavlja
navodne znakove. Ne smata mu što kod Izaije ovoj frazi prethodi
komentar o prihvaćanju žrtve paljenice i drugih žrtava. Ovo je u
protuslovlju sa samom scenom (ometanje žrtvene procedure), jednako kao i
Matejeva uopćenija upotreba teme iz Hoseje o Bogu koji želi milost a ne
žrtvu (na pr. Mat. 9.13, 12.7):
"Jer ja želim milost ne žrtvu i priznavanje Boga umjesto žrtava paljenica.” (Hosea 6.6)
Fraza ‘razbojnička jazbina’ je iz Jeremije, dio gnjeva što ga Bog izražava o grijehu i poganskoj vjeri:
"Da li je ova kuća koja nosi moje ime postala za vas razbojničkom jazbinom?” (Jer. 7.11)
Spajanje događaja s trgovcima i mjenjačima može lako biti isforsirani
pokušaj da se ovo ometanje u hramu objasni kao ispunjeno proročantvo
Zaharije. Postoji li riječ u slijedećem navodu koja je prvobitno mogla
biti korektno prevedena kao ‘trgovac’ umjesto kao ‘Kanaanac’?
"I toga dana neće više biti trgovca u kući Svemogućeg Gospodina.” (Zah. 14.21)
"Taj dan" kod Zaharije bio je Dan Gospodinov, kraj povijesti i dolazak
kraljevstva. Očito se to nije desilo u vrijeme ometanja u koje je bi
upleten Isus, ali uzimanje detalja izvan konteksta nije nikad puno
zabrinjavalo tražitelje starozavjetnih citata i paralela.
Najznačajnija činjenica u svemu tome jest da mi ovdje govorimo o
preopterećenom ozračju pashalnog vremena. Nama su poznate buntovničke
nijanse koje se provlače oko značenja Pashe. Znamo da su i hramska
policija i rimski vojnici uvijek bili tamo nazočni u velikom broju, da
likvidiraju neprilike čim bi se i ako bi se samo pojavile. Oni bi
izolirali i uklonili bilo koga, ako bi ga uočili kao izazivača nereda i
odmah spriječili da bilo kakvi društveni nered eskalira u veći revolt.
"Jako tijelo naoružanih ljudi uvijek je bez izuzetka čuvalo stražu
prilikom blagdana, da spriječe nerede između tolikog broja okupljenih
ljudi.” (Josip, Židovski rat 2.224)
Ovo je zasigurno bio naprosto još jedan pashalni incident, ne toliko
poznat ili značajan da bi privukao pozornost povjesničara kao neki pravi
‘ustanak’. Možda ga je prouzrokovao Isus; možda se on jednostavno našao
suviše blizu i bio upleten u to. Možda je poučavao o kraljevstvu
Božjem, a govor o kraljevstvima bio je opasniji u ovoj situaciji nego
vani, u galilejskom seoskom okruženju. Možda je neki siromašni njegov
sljedbenik, bez novčića u džepu, prosto osjetio zbunjenost i ljutnju kad
je naivno očekivao od nekog ciničnog gradskog trgovca da će mu
pokloniti žrtvenog goluba, jer nije imao novca da ga plati, a njegov ga
je učitelj učio da traži i da će mu se dati.
Možda je Isus bio suptilniji i promišljeniji od ovoga, ali i opet težak
da ga njegovi sljedbenici razumiju. Možda je on doista demonstrirao
‘simboličko’ uništenje Hrama, odnosno prije materijalističkog i
hijerarhijskog aspekta ove ogromne institucije, za koju bi više volio da
je zamijeni Hram duha za jednaku djecu Božju.
To bi možda bilo malo suviše opskurno da bi bilo realistično. Možda je
sve počelo svađom sa svećenikom koji je ponizio Isusa i izazvao bijes
njegovih sljedbenika. Uspomena na ovo je možda sačuvana u jednom
fragmentu jednog inače izgubljenog evanđelja, kojega su arheolozi
pronašli tek prije stotinjak godina. Nađeno je u mjestu Oxyrhynchus u
Egiptu i sad je klasificirano kao ‘Evanđelje Oxyrhynchus 840’. Tamo ima
prikaz Isusa kako vodi svoje sljedbenike u unutrašnje dvorište Hrama,
ali nailazi jedan svećenik i pita ih tko im je dopustio ući u Hram.
Isusu kaže da se udalji, jer nisu oprali noge odnosno podvrgli se bilo
kakvom ritualnom očišćenju.
Kakav god da je bio inicijalni razlog, i drugi su se ljudi očito upleli u
nered koji je tada nastao i događaji su možda postali dovoljno
ozbiljni jer je bilo i mrtvih glava:
"I sad, čovjek zvani Baraba bio je tada u zatvoru sa buntovnicima koji su počinili ubojstvo tijekom pobune.” (Marko 15.7)
"I oni raspeše dva razbojnika s njim, jednog s njegove desne i jednog s njegove lijeve strane." (Mark 15.27)
Riječ koja je prevedena kao ‘razbojnici’ bila je lestai – riječ koja
znači ‘banditi’ ili ‘teroristi’, a Rimljani su je obično rabili za
zelote.
Prema tome, čini se da je bio neki pokušaj ustanka, u što su bili
upleteni zeloti. Oni su možda sve i započeli, ili su iskoristili priliku
koju je stvorio Isus kao izgovor da se još jednom ogledaju s
Rimljanima. Policija i vojnici su se tada sigurno brzo našli na mjestu i
poduzeli odlučnu akciju da ga uguše. Uhićenja su sigurno izvršena i
Isus je morao biti među njima.
Gdje bi onda ovo ostavilo Posljednju večeru, sa Isusom koji osobno
uspostavlja Euharistiju, s kruhom i vinom kao simbolima njegova tijela i
krvi? Gdje bi to ostavilo izdaju Jude Iskariota? Ostavilo bi ih u
kraljevstvu dramatične literature, umjesto povijesti.
Već sam spomenuo da ‘Posljednja večera’ u Ivanovu Evanđelju nije
pashalni objed. Ivan je koristi kao ispriku za jedan od njegovih dugih
teoloških monologa. Značajno je, međutim, da ne spominje koncept rituala
koji će se koristiti za komemoraciju Isusove smrti.
Važno je shvatiti da se ‘rano kršćanstvo’ sastojalo od različitih
skupina, s raznim vođama i različitim idejama. Proći će mnogi naraštaji
prije nego što nastane ‘katolička’ crkva s ‘ortodoksnom’ linijom i
standardnim procedurama, koje ste morali slijediti ako ste željeli biti u
njihovu klubu. Jedna je skupina uspostavila Euharistiju u ranoj fazi i
trebalo je proći mnogo vremena prije nego što su je usvojili i drugi.
Skupina koja je stajala iza Tominog evanđelja, a također i grupa iza Q
Evanđelja, nisu spominjale nikakvu takvu tradiciju.
Ono što je svaka od ovih prvobitnih skupina naslijedila od stvarnog
Isusa, osim njegova učenja, bila je tradicija okupljanja oko otvorenog
stola. Odani sljedbenici su nastavili s ovim i kasnije stvorili ritual u
spomen na njegovu smrt. Naposljetku, njihov učitelj je još uvijek bio s
njima u duhu u ovim prilikama i oni su mislili o njemu. Sigurno je da
bi ovo moglo biti ono što stoji iza priče o post-uskrsnom Isusovom
dijeljenju kruha i ribe sa svojim učenicima (Ivan 21.9-13).
Oni koji su navalili na židovske svete spise u traženju objašnjenja i
opravdanja sigurno su naišli na "Ovo je krv zavjeta” u Egzodusu 24.8 i
spomen ‘zavjetne krvi’ kod Zaharije 9.11, odmah poslije pasusa o kralju
mira koji je ušao u Jeruzalem na magarcu (ali bez faktičnog referiranja
na njegovu krv). Oni bi također znali o ‘novom zavjetu’ koji je obećan
kod Jeremije:
"'Vrijeme dolazi,’ izjavio je Gospodin, ‘kad ću ja sklopiti novi savez s kućom Izraela’.” (Jer. 31.31).
Riječ koja je prevedena kao ‘zavjet’ (ili savez) je ista kao riječ
prevedena kao testament, što nam je donijelo Novi testament. Ovo je,
mislili su neki rani kršćani, ono što sigurno objašnjava prolijevanje
krvi njihova Gospodina: poslao ga je Bog da uspostavi novi zavjet.
Najznačajniji pojedinačni dokaz u svezi sa Euharistijom dolazi od
Didache, odnosno Učenja Dvanaest Apostola. Ovo su najranije postojeće
upute koje je krščanska Crkva stavila na papir. Toliko su stare da su
neovisne od dokumenata koji će biti sakupljeni u obliku Novog zavjeta.
Ove instrukcije uključuju dva odvojena primjera riječi izabranih za
originalnu Euharistiju.
Onaj koji je povijesno najraniji glasi:
"Dajemo ti hvalu, o Sveti Oče, za tvoje Sveto Ime koje si učinio
tabernakulom u našim srcima, i za znanje i vjeru i besmrtnost koje si
nam dao na znanje preko Isusa tvoga sina. Tebi neka bude slava zauvijek.
Ti, Svemogući Bože, stvorio si sve stvari radi svoga imena i dao hranu i
piće ljudima za njihovo uživanje, kako bi ti mogli davati hvalu, ali
nas si blagoslovio svojom duhovnom hranom i pićem i vječitom svjetlošću
kroz tvoga sina. Iznad svega ti dajemo hvalu zato što si moćan. Tebi
neka bude slava zauvijek.” (Didache 10.2-4)
Ovdje se daje hvala prvo za duhovne darove i tek na drugom mjestu za
materijalne darove hrane i pića. Kasnija verzija preuzima fraze iz
ranije i jedostavno dodaje spomen Kaleža i razlomljenog Kruha. Dvije su
tu važne poente. Prva je sličnost strukturi i stilu prastarih židovskih
molitvi, što podvlači njihovo kulturno podrijetlo. Druga je da nijedna
verzija ne uspostavlja nikakvu vezu s Pashom i nijedna verzija ne
spominje bilo kakvo asociranje ili komemoraciju Isusove smrti.
A što se tiče izdaje Jude Iskariota, ne samo da je ovo nepotrebno, ne
samo da nema nikakva smisla, nego ja iznosim mišljenje da ova osoba
nikada nije niti postojala.
Postojao je dobro utvrđeni princip u sastavljanju mitova poganskog
svijeta da figura božanskog ili mističnog značenja nije nikada mogla
‘prosto’ umrijeti, bilo nesretnim slučajem ili zbog prirodnih uzroka.
Njena je smrt morala biti prikladno tragična ili dramatična,
prouzrokovana izdajom bliskog i povjerljivog prijatelja. Smrt Ozirisa,
na primjer, dogodila se zbog izdaje njegova brata Seta. Smrt bez
značenja trebalo je učiniti dostojanstvenom. U grčkom jeziku razlika
između riječi ‘Židov’ i imena ‘Juda’ sastoji se od samo dva slova (na
primjer kao razlika između Youdas i Yudaios). Zar bi bilo moguće
simbolizirati ‘izdaju’ odnosno odbacivanje ranih kršćana od strane
‘Židova’ na efektniji način od stvaranja izdajnika čije ime praktično
zvuči jednako kao i ‘Židov’?
Nerazumno je misliti da bi, s jedne strane, Isus otvoreno propovijedao u
Hramu usred bijela dana i da se velik broj ljudi stalno vrtio oko
njega, a da je, s druge strane, mjesto gdje se nalazi bilo toliko tajno
da ga je trebalo ‘izdati’.
A što se tiče imena Iskariot, kršćani i znanstvenici imali su prilike da
se dobro zabave s ovim inače nepoznatim imenom. Iznesena je sugestija
da je to došlo iskvareno od sicarii tj. ubojica koji bi koristili
sakrivene krive noževe u odjeći (ovakav nož zvao se sica), dok ne ubiju
svoju žrtvu i onda nestanu u gomili svijeta. Alternativno, spomenuto je
da je originalno ime glasilo ish Kerioth što znači ‘čovjek iz Keriota’,
budući da postoje dva sela s tim imenom (iako nijedno od njih nije u
Galileji). Neki od najranijih rukopisa Evanđelja također imaju razne
varijacije ovog imena.
Moja je sugestija da je ovo zbog toga što je Marko, koji je pisao izvan
Palestine, sve to skupa izmislio (a drugi evanđelisti su to od njega
preuzeli). Možda je on mislio da ovo zvuči židovski, a bilo je posve
sigurno pisati tako iz tolike daljine. Kad očekuješ kraj svijeta nećeš
uzimati u obzir mogućnost da svaki potez pera za svako slovo koje
ispisuješ može biti analizirano do smrti od cijelih naraštaja
znanstvenika stoljećima kasnije. U Zapadnoj Europi, za potrebe pričanja
priče čitateljstvu koje ništa ne zna o Kini i Kinezima, Sax Rohmer je
mislio da je prihvatljivo nazvati lošeg momka u svojoj priči ‘Fu
Manchu’, što zvuči autentično, ali je u stvari posve nemoguće ime.
Ovo nije jedna izolirana i nerazumna sugestija. Moguće je da je Marko
izmislio i ime Baraba s obzirom da se može prevesti, prilično
zanimljivo, kao ‘sin oca’. Kad engleski ne bi bio vaš materinji jezik,
vi biste mogli pomisliti da je ‘Fatherson’ savršeno razumno prezime za
nekog Engleza u vašoj priči.
Marko je vjerojatno izmislio i ime ‘Arimateja’ za Josipa iz Arimateje,
jer takvo mjesto uopće ne postoji. Bila je iznesena sugestija da, s
obzirom da su priče prenošene od usta do usta, ovo može biti plauzibilna
prepravka Ramataima, grada oko 20 milja sjeverozapadno od Jeruzalema.
Pretpostavljam da bi to moglo biti tako. Ili bi to mogla biti još jedna
racionalizacija. Marko nije baš bio neki autoritet za palestinsku
geografiju (na ovo ću se vratiti kasnije).
Ako Juda nije postojao, nego je izmišljen samo zbog toga da se unese
koncept izdaje, ovo onda pomaže objasniti ne samo neprilike s njegovim
prezimenom, nego i pokušaje da se objasne njegovi motivi i činjenica da
nitko ne može da se usuglasi o tome kako je umro. Rana crkva je imala
tri različita izvješća o Judinoj smrti! Jedna od njih završavala je kod
Mateja (27.3-10, pretpostavljamo da se ispuni još malo proročanstava iz
svetih spisa), a druga završava u Djelima (1.18-19). Njegovi motivi, ako
odbacimo đavolsku inspiraciju, uključivali su sugestiju da je dio toga
bilo političko razočaranje (pošto je vidio da Isus ne namjerava usvojiti
ulogu pobjedonosnog Mesije). Motiv nije bio u trideset srebrnjaka, što
je samo još jedna Matejeva demonstracija ’ispunjavanja’ proročanstava –
ovaj iznos se spominje kod Zaharije 11.12. Jedino Ivan iznosi sugestiju
da je Juda bio lopov (Ivan 12.6).
U Ivanovu Evanđelju se čak priznaje da je izdaja Isusa bila tamo samo da bi se ispunila sveta pisma (Ivan 13.18().
"Čak i moj bliski prijatelj u koga sam imao povjerenja, onaj koji je
dijelio kruh sa mnom digao je svoju ruku na mene.” (Psalm 41.9)
Sa ‘opravdanjem’ kao što je ovo, Judini ‘motivi’ postaju doista beznačajni.
Htio bih se pozabaviti s jednim drugim mogućim prigovorom u ovoj fazi.
Pavlova pisma bila su napisana prije Evanđelja i stoga predstavljaju
neke od najranijih predaja koje imamo. Bilo bi zbog toga od nekog
značaja ako je Pavao znao za ‘izdaju’ Isusa. Prema Prvom pismu
Korinćanima reklo bi se da je on za ovo znao:
"...da je iste noći kad je bio izdat, Gospodin Isus uzeo komad kruha..." (I Kor. 11.23)
Međutim, prevoditelji ne igraju baš potpuno fer. U originalnom grčkom,
riječ koja je prevedena kao ‘izdat’ glasi paradidonai. Ovo znači
izručiti ili predati. Riječ je upotrijebljena mnogo puta u Markovu
Evanđelju: razne verzije Biblije prevode je kao ‘izdati’ ili kao
‘predati’ u stihovima 14.10, 14.11 i 14.41. Za slučaj da mislite da sam
previše sitničav oko dvostrukog značenja, u poglavlju 15 Marko piše da
je Isus od Židova ‘izručen’ Pilatu (stihovi 1 i 10) i od Pilata masi
(stih 15). U oba slučaja originalna grčka riječ je uvijek paradidonai
ali ne bi imalo nikakvog smisla prevesti je u značenju ‘izdali’. I
dalje, odmah blizu početka svog Evanđelja Marko piše o Isusu kako ide u
Galileju nakon što je Ivan Krstitelj uhićen. Originalna grčka riječ,
ovdje prevedena kao ‘uhićen’ opet je paradidonai. Pretpostavljam da ne
postoji nikakva predaja da je Ivan Krstitelj bio ‘izdat’.
Doista, naše najranije predaje, sačuvane u Q, kod Tome, kod Pavla, a
možda i u Petrovom Evanđelju (kojeg ću opet spomenuti) ne uključuju
nikakvu ‘izdaju’ Isusa. Pavlova riječ, konzistentna s njegovom
teologijom u toj fazi, glasi ‘predavanje’ mučenika njegovoj sudbini, ne
izdaju. Mnogo je vjerojatnije da je ovo bio dramatični potez koji je
kreirao Marko kasnije.
Ovo isto se može reći za ideju ‘židovske zavjere’ na visokoj razini da
se Isus uništi. Nije realistički zamišljati da bi institucija Sanhedrina
bila dovoljno paranoična, ili čak da bi uopće dovoljno vodila brigu o
lutajućem svetom čovjeku iz Galileje bez novčića u džepu. Oni nisu bili
‘u ratu’ sa glasovima disidencije niti su pokušavali da, na primjer,
iskorijene farizeje ili esene.
I dalje, dok je Pilat bio upravitelj, bilo je na stotine i stotine
raspeća. Rimljani su bili bezobzirni u ugušivanju neprilika i potpuno
spremni da vide samo odlučnu akciju kao sredstvo odvraćanja, bez obzira
je li raspeti bio tehnički kriv ili nevin. Nije bilo nikakve potrebe da
vojnici dovlače nemirne seljake pred samog Pilata, kako bi se donijela
smrtna presuda; ne bi za njega bilo praktično da osobno bude uvučen u
svaku takvu odluku.
Zbog gigantskog značenja Isusa u našoj kulturnoj historji krajnje je
teško izvesti nužni skok imaginacije da bismo shvatili kako je sve to
moralo izgledati. Ovo za njih nije bio nikakav događaj visoke razine.
Bio je to za njih naprosto još jedan slučaj brutalnog rješenja u vrijeme
kad je život bio jeftin. Šačica ljudi koji su bili s Isusom u
Jeruzalemu sigurno su se razbježali u kaosu, uplašeni za svoju sigurnost
kad su vojnici počeli udarati toljagama i nogama svakoga tko je bio
dovoljno blizu. Ovi sljedbenici, uplašeni, očajni i prikriveni,
jednostavno nisu znali što se dogodilo s njim između uhićenja i raspeća.
Oni nisu nikako mogli biti svjedoci bilo kakvog suđenja.
Postoje dijelovi evanđelja otkrivenog u Egiptu u 1886. godini, koje
zovemo Petrovim Evanđeljem. Neki suvremeni znanstvenici vjeruju da ono
sadrži naš najraniji izvještaj o mukama, raspeću i praznom grobu.
Stvarno značenje je u tome da je praktično svaka rečenica priče o Pasiji
sastavljena od referenci na Pisma, od proroka do psalma. Nema tu
nikakve ‘povijesti’, nijednog stvarnog detalja koji bi oni ‘znali’.
Priču su morali stvoriti rani kršćani, gradeći je ciglu po ciglu od
riječi i rečenica i ideja izvučenih iz židovskih svetih knjiga.
Vratit ću se na pitanje referenci iz Starog zavjeta kad budemo
ispitivali konstrukciju Evanđelja. Za sada, poenta je da smo mi završili
s pričom koja nije samo ‘teška’, nego je i doista besmislena i
nemoguća, unatoč tome što je prihvaćena kao ‘evanđeoska istina’ kroz
mnoga stoljeća. Kaže nam se da su židovski seniori iz vladajućeg vijeća,
Sanhedrina, izvučeni iz postelja usred noći u blagdansko vrijeme, za
prvu fazu ‘suđenja’. Ovo je potpuno nevjerojatno i bilo bi daleko teže i
nepriličnije nego da je Isus jednostavno zatvoren preko noći ili dok
blagdani ne budu završeni.
Zatim nam se govori da je Isus optužen za blasfemiju, što je optužba
koja nema nikakvog smisla.Ako on jest bio kriv za blasfemiju, to jest
uvredu protiv židovskog Boga, onda su ga Židovi sami mogli kamenovati
(ova kazna je omogućavala izvršiocima da izbjegnu biti onečišćeni
fizičkim kontaktom s optuženim). Njima uopće nije bilo potrebno
izmišljati da je on politički problem kako bi uvjerili Rimljane da ga
likvidiraju. Ako je Isus tvrdio da je Mesija, ovo samo po sebi ne bi
bila nikakva blasfemija. Nama je sigurno poznato da je bilo i drugih
takvih pretendenata, ali protiv njih nije podignuta nikakva optužnica.
Ideja da bi Isus tvrdio za sebe da je ‘Bog’ ne bi imala ni trunke smisla
za bilo kojeg monoteističkog Židova. Sam Isus bi bio ispunjen
nevjericom i zatim užasavanjem kad bi čuo da se sugerira takva
uvredljiva besmislica. Ako bi bilo tko tvrdio za sebe da je ‘sin Božji’,
ni ovo ne bi bila blasfemija – na kraju krajeva, svi su Židovi bili
sinovi Božji. Samo oni glupavi pogani s njihovim bajkama o grčkim
bogovima mogli su ovome pridati ekskluzivno umjesto inkluzivnog
značenja.
‘Židovsko suđenje’ kao povijest nije potrebno. Židovi su odbacili učenje
kršćana tijekom slijedećih nekoliko desetljeća i samim tim odbacili su
implicite i samog Isusa. Ovo je kasnije ‘pročitano unatraške’ od pisaca
Evanđelja, kad su pisali svoju ‘historiju’.
Može se prigovoriti da je sam Josip, nekršćanski povjesničar, spomenuo
upletenost židovskih vođa u egzekuciji Isusa. Ja znam za ovo, ali to ne
mijenja moje mišljenje. Prezentirat ću svoje razloge kad budemo zasebno
razmatrali Josipove pokazatelje.
Rimsko suđenje je još gora povijest i čak još nevjerojatnija. Pilat
ispitiva Isusa, sluša židovsku rulju koja traži krv i nudi im da
oslobodi jednog od zatvorenika – bandita Barabu ili Isusa. Pilata
pokoleba rulja, a za pretpostaviti je to ona ista rulja koja je
pozdravila Isusa kao Mesiju na magarcu ne tako davno prije, a onda kao
slabić i na potpuno neuvjerljivi način pere svoje ruke od odgovornosti
za cijelu stvar, čime postaje jasno da je egzekucija Isusa židovska
krivica.
Moguće je postaviti sva moguća pitaja. Zašto bi Pilat bio uvjeren u
Isusovu nevinost? Kako je gomila Židova mogla tražiti raspinjanje na
križ ako je vješanje na drvo bio užas protivan njihovu Zakonu? Jesu li
oni Pilatu govorili na grčkom ili latinskom ili se on potrudio naučiti
hebrejski ili aramejski? Kako je tvrd karakter kao Pilat, poduprt jakom
vojnom snagom, mogao biti prisiljen ruljom Židova da oslobodi terorista
koji je bio prijetnja njegovu vlastitom režimu?! Nije ovo samo ‘upitno’
kao historija, ovo je sve potpuno besmisleno.
U ranijem prikazu, u Petrovom Evanđelju, Herod Antipas je taj, a ne
Pilat, koji je odgovoran za osudu Isusa i Isus je bio predan narodu radi
egzekucije. Marko je bio svijestan da je ovo neadekvatna povijest.
Antipas nije raspinjao ljude u Jeruzalemu i Židovi nisu nikada nikoga
raspeli; bila je to rimska kazna. Pa ipak, Marko nije želio ugroziti
kršćane uznemirujući vladajući silu, Rimljane, pa je tako Pilat morao
biti prikazan kao nevin, a krivica je morala pasti na Židove.
Pilat je bio čvrst i iskusan u kontroliranju masa. Nerazumno je
vjerovati da je on donosio neku vrstu razborite odluke da bi izbjegao
odgovornost za Isusa kao ‘komplicirani’ socijalni i religijski
‘problem’. Ideja o amnestiji kad se oslobađa jedan zatvorenik,
prezentirana kao redovni događaj, potpuno je neprihvatljiva. Po rimskom
zakonu, zatvorenik optužen za izdaju ili ustanak ili bilo koju vrstu
napada protiv sile imperije, mogao je biti oslobođen samo voljom cezara.
Ako je Pilat oslobodio opasnog pobunjenika, on bi također bio optužen
za izdaju. On bi praktično izvršio samoubojstvo.
Jedan drug židovski povjesničar, Filon, govori o dvije mogućnosti u
svezi sa tretiranjem osuđenih kriminalaca u vrijeme blagdana od
pristojnih upravitelja. Jedna od njih bilo je odlaganje egzekucije dok
blagdani ne prođu. Druga je bila dopuštenje rodbini raspetoga da uzmu
tijelo prije prvog zalaska sunca na blagdan i dopuštenje da se sahrani
kako dolikuje. Odlaganje smrti ili dopuštanje sahrane: nikakve sugestije
o oslobađanju osuđenog zatvorenika. Bilo bi u svakom slučaju apsurdno
osloboditi osumnjičenog terorista da prouzrokuje nove nevolje režimu.
Za Marka, velika simbolična priča bila je jedina važna stvar. Masi je
dat izbor između Isusa iz Nazareta, donositelja mira, i Isusa Barabe,
nasilnog revolucionara. Židovi će napraviti pogrešan izbor i u
odgovarajuće vrijeme platiti za to strašnim porazom u prvom židovskom
ustanku protiv Rima.
Možda jedini odjek povijesti u cijelom izvješću, pored užasne činjenice
samog raspeća, jest optužba o pretenziji da bude ‘Kralj Židova’,
prikucana na daščici u vrhu križa. Pa i ovo je bilo rezultat mesijanskih
političkih želja drugih, ili zbog pogrešne interpretacije učenja o
‘kraljevstvu’, prije nego iz bilo kakvog stvarnog razumijevanja samog
Isusa. |
