GLAVA DVADESET DRUGA
IZVORI I RAZVOJ
Evanđelja po Mateji, Marku i Luki sadrže mnogobrojne međusobne razlike, u
stilu i naglasku, pa i u događajima, no ipak tu su i mnoge izreke i
događaji koje ćete naći u dva ili čak u sva tri evanđelja. Ta evanđelja
mogu stoga biti otisnuta u tri paralelna stupca, pa znanstvenici tako
mogu proučavati odgovarajuće pasuse jedan uz drugoga (te uočavati i
bilježiti individualne karakteristike). U 1774. godini njemački
znanstvenik Johann Griesbach prvi je nazvao ova tri evanđelja
‘sinoptičkim’, što dolazi od grčke riječi koja znači ‘viđeno zajedno’.
Omiljeno evanđelje crkve ubrzo je postalo Matejevo, pa je stvorena i
tradicija da je prvo evanđelje napisao Matej. Zato je znanstvenicima
trebalo određeno vrijeme da ovo ostave po strani i uoče da ove
sinoptičke podudarnosti mogu biti objašnjene jedino tako da je Marko
pisao prvi, a da su i Matej Luka koristili Marka kao izvor.
Oni uopće nisu tri odvojena ‘svjedoka’, već samo jedan originalni dokument i dvije redigirane i proširene kopije.
Ima oko 200 stihova koji se nisu pojavili kod Marka, ali oko kojih su
Matej i Luka suglasni. Budući da su Matej i Luka vjerojatno pisali
otprilike u isto vrijeme, ali mnogo stotina kilometara razdvojeni, oni
jedan za drugoga nisu znali. Ni jedan od njih nije koristio drugoga
glede ovog dodatnog materijala koji im je zajednički. Kako se izbor
riječi često potpuno poklapa, ovo ukazuje na to da su obojica koristili
jedan drugi, ali isti pisani izvor. Njemački znanstvenici su prvi
nazvali ovaj izgubljeni dokument kao Q, od njemačke riječi Quelle, što
znači izvor.
U ranijim poglavljima, kad je riječ o učenju i karakteru Isusa, pokušao
sam koliko god je to moguće koristiti najraniji materijal koji nam stoji
na raspolaganju, kao onaj koji je najbliži autentičnim povijesnim
izvorima. To je razlog zašto su mnogi navodi koje sam koristio potekli
bilo od Marka, najranijeg evanđelja Novog zavjeta, ili daju paralelne
reference koje se nalaze i kod Mateja i kod Luke, pokazujući time da su
izvučene iz Evanđelja Q (koje je još ranije od Markovog); ili imaju
također i paralele u Tominom evanđelju.
Matej i Luka sadrže također materijal koji je samo njihov, jer se ne
pojavljuje ni u jednom drugom evanđelju. Kako je to sugerirao Canon
Burnett Streeter u svom prijelomnom djelu "Četiri Evanđelja – Studija o
podrijetlu”, trebalo bi da postoje dva dodatna izvora koje su koristili
pisci evanđelja, koje je on nazvao M i L, što znači da su ih koristili
Matej odnosno Luka.
Mi nemamo originalni "Q” i uspjeli smo samo rekonstruirati ga na osnovu
ovog materijala koji je zajednički Mateju i Luki. Kako izgleda, to je
prvobitno bila zbirka izreka – etičkih učenja, instrukcija učenicima,
kazivanja o kraljevstvu. Sa kršćanskom pozadinom kako nam je daje Novi
zavjet, moramo stalno sami sebe podsjećati koliko je revolucionarno
‘ponovno otkriti’ neki dokument koji je koristila rana skupina ljudi oko
Isusa, ona koja je vidjela Isusa kao učitelja morala i mudrosti, ali i
proroka; dokument o Isusu gdje se ne spominje Pilat, koji ne sadrži ni
riječ Krist niti Mesija, bez ikakve Pasije ili Raspeća, bez ikakve
tvrdnje o Uskrsnuću i bilo kakve interpretacije njegove smrti. "Q” je
umjesto toga proslava značenja unutar njegova života, spomenik živom
Isusu prije nego mrtvi mit. Sin Čovječji se u "Q” spominje, ali se ne
identificira sa samim Isusom.
Nužno je shvatiti da kolekcija izreka nije bila ni jedinstvena ideja,
niti bilo kakva garancija potpune povijesne autentičnosti. Središta
učenja u grčko-rimskom svijetu voljela su prikupljati izreke učitelja
ili pjesnika, ili osnivača filozofskih škola ili pokreta. Smatralo se
prikladnim da takva kolekcija izrazi što je moguće konzistentnije neki
osobiti stil ili karakter. Kolekcije su zatim pokazivale tendenciju da
narastaju, sa kasnijim izrekama i poslovicama koje su dodavane zbirci,
ako se osjećalo da su u skladu sa izraženim karakterom. Takva se
kolekcija mogla razvijati uporedo s razvojem filozofske tradicije neke
škole, pridajući osnivaču zasluge za kasniji razvoj. Ovo je, jednako kao
i religiozne legende, bilo ‘ispravno’ u smislu ‘značenja’, prije nego
neka suhoparna koncepcija ‘povijesne istine’ koju oni svejedno ne bi
nikad ni razumjeli kao nešto odvojeno od ‘značenja’.
Zbirka izreka, koju mi danas zovemo Evanđelje Q, stavljena je u
povijesni kontekst dodavanjem uvoda, čiji prvi dio je bilo učenje Ivana
Krstitelja. Drugi dio bila su Isusova iskušenja u pustinji. Tu nema
pravog uključivanja Isusova krštenja po Ivanu. Ja bih se međutim ipak
strogo pazio od toga da zaključim da je sam Marko možda izmislio priču o
krštenju. Pored teškoća crkve da se suoči sa zbunjujućom idejom o
bezgrešnom Isusu koji prima krštenje radi pokajanja, mi imamo samo
rekonstruirani "Q” izvađen iz Mateja i Luke, a ne potpuni originalni
dokument. Meni se čini savršeno mogućim da je možda bilo nekoliko stvari
koje su bile zajedničke za "Q” i Marka – kao na primjer izvješće o
krštenju – među kojima su posve slučajno i Matej i Luka preferirali
koristiti Markovu verziju, pa je tako verzija u "Q” za nas izgubljena.
Izrekama su dodate također dvije priče o čudima. Ovdje možda vidimo ono
bazično sjeme koncepcije narativnog evanđelja, s događajima i likovima,
ali i učenjem. Ove rane priče u čudima ne uključuju ni uskrsnuće, niti
vladanje silama prirode. Idu unazad do originalnih temelja koncepcije
Isusa kao čudotvorca – njegove vještine kao istjerivača demona i s tim
povezane njegove reputacije izliječitelja.
Priča o egzorcizmu nalazi se kod Luke u 11.14-23, a kod Mateja u
12.22-30. To je ona priča gdje je Isus optužen od rulje da moć
istjerivanja demona ima od Beelzebula. Priča o izliječenju je kod Luke u
7.1-10 i kod Mateja u 7.28, 8.5-10, 8.13. Od potencijalno ogromnog
značenja jest činjenica da je ovo izliječenje sluge rimskog centuriona –
dakle poganina. Ovo je možda slučaj da su čak prije nego što je Pavao
počeo bivati istjerivan iz sinagoga diljem imperije, u samoj Palestini
skupine tek rođene crkve, sljedbenici Isusa koji su živjeli tako davno
da ih možda možemo nazvati samo pretkršćanima, osjetili simpatiju i
potporu od pogana, nakon što su bili odbačeni od Židova. Možda im je ovo
dalo toleranciju prema povremenim nežidovskim sljedbenicima, za koje
oni nisu mogli predvidjeti da su ‘tanji dio klina’ koji će
transformirati pokret i završiti tako da će ih na kraju gotovo posve
udaljiti od judaizma. Ili je možda ova priča naprosto indikacija
prvobitne tolerancije kod samog Isusa.
Općenito uzevši, naši povijesni dokumenti su na grčkom jeziku, ali neki
od originalnih izvornih materijala pisaca evanđelja bili su vjerojatno
na aramejskom, jeziku Isusa i njegovih učenika. Imamo jednu zanimljivu
ilustraciju za ovo u sljedećim ne posve paralelnim pasusima:
"Teško vama, pismoznanci i farizeji, vi licemjeri! Vi koji čistite
vanjsku stranu čase i zdjele, a ostavljate unutrašnjost punu nasilja i
pokvarenosti. Slijepi farizeji! Očistite najprije čašu iznutra i zdjelu,
tako da se i vanjska strana može očistiti.” (Mat. 23.25-26)
"Oh, vi farizeji! Vi čistite čašu i zdjelu izvana, dok je u vama
unutra sve puno nasilja i pokvarenosti. Luđaci! Zar onaj koji je
napravio vanjsku stranu nije napravio i unutrašnjost također? Umjesto
toga dajte milostinju od onoga što imate i onda će doista i unutar vas
sve biti čisto.” (Luke 11.39-41)
Značenje Matejeve verzije je doista dovoljno jasno. Srce unutra mora
biti u redu, prije nego ćete posvetiti pozornost vanjskom izgledu.
Lukina verzija se čini dosta mutnijom, kao da kaže da će davanje
milostinje ukloniti optužbu za licemjerstvo.
Ako znate da je riječ za ‘čistiti’ na aramejskom dakkau i da to izgleda
dosta slično aramejskom izrazu za ‘dati milostinju’, to jest zakkau,
možete vidjeti što se desilo. Luka je krivo razumio original. I što je
možda još važnije, čini se da je bio odlučan pokušati slijediti
originalni aramejski izvor, čak i ako nije mogao potpuno razumjeti
njegovo značenje.
Crkva se mogla riješiti Marka, baš kao što se nije puno trudila da
sačuva Q. Matej i Luka su ga uklopili kod sebe i proširili, tako da je
moglo izgledati da je Marko suvišan. Prilično je zanimljivo špekulirati
što bi moderni znanstvenici učinili u tom slučaju. Bili oni onda
neizbježno rekonstruirali samo jedno izgubljeno evanđelje na osnovu
zajedničkog materijala kod Mateja i Luke, umjesto možda dva? Kakve bi
zaključke onda izvukli o razvitku ranog kršćanstva? Na zanimljiv način
različite, bez sumnje.
Očito je da su i "Q” i Marko bili dovoljno popularni da bi se naveliko
prepisivali i puštali u opticaj u različitim djelovima imperije nakon
Revolta, u posljednim desetljećima prvog stoljeća. Kako mi imamo samo
"Q” koji je izvučen iz Mateja i Luke, uzimajući u obzir samo ono što im
je bilo zajedničko, a nije postojalo kod Marka, prava je ironija kad
shvatimo da dublja analiza materijala koji se poklapaju ukazuje izgleda
na to da je Marko vjerojatno ipak poznavao Q.
Najveći dio toga on nije uklopio u svoje evanđelje jer mu nije bio
prikladan za njegovu priču odnosno njegov pristup. On nije imao mjesta
za instrukcije iz etike i karakter Isusova pokreta. To bi radilo protiv
njegove dramatične priče o židovskom progonu i neizbježnom trpljenju i
smrti. Markov Isus je bio tu da umre, ne da uči. Ako je doista želio
poučavati ljude – što je naravno on htio – ovo bi sasjeklo čitavu ideju o
zadržavanju za sebe skrivenih tajni Kraljevstva i Mesiji kako ga je
predstavio Marko.
Premda je Evanđelje po Marku utjecalo na veliki broj ljudi, ipak se nije
toliko poštovalo da bi se smatralo kako je nepotrebno bilo kakvo
popravljanje. I Matej i Luka pratili su osnovnu strukturu kod Marka, ali
su se osjećali savršeno slobodnima da redigiraju, naglašavaju ili
ispuštaju djelove njegova dokumenta, pa i da ga ‘popravljaju’, i to samo
djelimice radi uključivanja poštovanih predaja koje se nalaze u Q.
Matej i Luka bili su različite osobnosti u različitim zajednicama, pa
su, kao što ćemo vidjeti, i jedan i drugi imali svoje vlastite
individualne preferencije, jednako tako kao i svoje vlastite teološke
poente koje su željeli izvući. Imamo tu doista posljednji čavao u
lijesu same ideje o kršćanskom ‘fundamentalizmu’ glede inspirirane
riječi Božje. Čak i sami Matej i Luka nisu bili ‘fundamentalisti’.
Analiza svih evanđelja otkriva tri različite razine razvitka: materijal
koji potječe od samog Isusa ili njegovih najbliskijih sljedbenika,
očuvan u svom prvobitnom obliku; materijal s originalnom srži koji je
razvijen u novim pravcima (na primjer, preuveličan ili usklađen sa
teološkom poentom u skladu sa kasnijim okolnostima ili idejama crkve);
te materijal koji su stvorili rana crkva ili pisci evanđelja.
Primjer ove treće kategorije bio bi završetak koji je pridodat Marku,
kao što smo već ranije rekli. Ovo izvješće, koje je pružilo dokaz i
obećanja uskrslog Gospodina, bilo je očito napisano stilom i rječnikom
koji su se razlikovali od autora evanđelja. Ni Matej niti Luka nisu
znali za takav završetak. Ispitivanje njihovih evanđelja otkriva da je
primjerak Marka koji su obojica poznavali ne samo završavao stihom 16.8,
nego nije spominjao ni mladog čovjeka u lanenoj odjeći. Mora biti da su
obojica koristili primjerke originalnog ‘javnog’ Marka, ali ne i Tajno
Evanđelje Marka, niti redigiranu verziju tog Tajnog Evanđelja. Drugim
riječima, Evanđelje po Marku koje je završilo u našem Novom zavjetu nije
bila ona verzija koju su rabili Matej i Luka: oni su rabili prvu
redakciju, a mi imamo treću.
Naše najranije pisane reference na izreke i događaje koji se dešavaju u
Matejevu evanđelju nalaze se u pismima Ignacija, biskupa Antiohije,
napisanim oko 110. godine poslije Krista. Razumno je zaključiti da su
Ignacije i barem neke od crkava kojima je pisao bili upoznati s ovim
evanđeljem (iako se još tada nije zvalo ‘po Mateju’). Prema tome, mora
da je bilo prošlo dovoljno vremena između Markovog pisanja i 110. godine
da se Markovo evanđelje proširi, da svoje napiše Matej i da se izvrši
prepisivanje i distribucija Mateja. To je otprilike povijesno precizno
onoliko koliko možemo biti.
Čini se da nema nikakvih referenci o tome kakvo je moglo biti evanđelje
Q. Markova vještina u povezivanju razdvojenih i nepovezanih predaja u
jednu dramatičnu povijesnu priču zarobila je maštu čitatelja i
pobijedila. Kad su i Matej i Luka inkorporirali Q u priče, oni su znatno
nadmašili i bacili u zasjenak privlačnost zbirke izreka kao odvojenog
dokumenta.
Konačni klin između judaizma i kršćanstva zabili su sami Židovi. Unatoč
povijesti kršćanskog pokreta, unatoč broju poganskih sljedbenika, još
uvijek je sedamdesetih godina prvog stoljeća bilo moguće biti Židovom
koji je smatrao Isusa Mesijom. Zatim, oko 85. godine poslije Krista,
Židovi su uveli u svoje bogoslužje rječnik koji je značio da će svatko
tko ispovijeda Isusa kao Krista biti obilježen kao heretik, istjeran iz
sinagoge i stavljen pod zabranu ponovnog ulaska. Židovi nisu više bili
spremni tolerirati kompromise i zamagljivanje razlika između Izabranog
naroda i poganskih nežidova.
Svaki židovski kršćanin morao je donijeti odluku na koju će stranu. Oni
su ili odustali od proglašavanja Isusa kao Krista i vratili se
farizejskom judaizmu, ili su se morali pomiriti s time da uvijek moraju
imati svoja odvojena sastajališta i drugačiji status.
Crkva je bila ogorčena ovim konačnim službenim odbacivanjem. Ovo je
imalo znatan učinak na ton i antižidovske stavove u evanđeljima Mateja i
Ivana, koji su napisani u sljedećih nekoliko godina. Matej spominje
često ‘njihove’ sinagoge, umjesto da kaže samo sinagoge (4.23, 9.35,
10.17, 12.9, 13.54). Ivan piše svoje evanđelje kao da se ovo odbacivanje
dogodilo još za vrijeme Isusova života i u nekoliko prilika spominje
vjernike (u Isusa Krista) koji su izbačeni iz sinagoge (9.22, 12.42,
16.2).
Neke zanimljive karakteristike ranog kršćanskog razmišljanja i njegova
razvoja bit će otkrivene ako bacimo pogled na sva četiri evanđelja Novog
zavjeta, prije nego odvojeno razmotrimo Mateja, Luku i Ivana. Prvi
primjer za ovo bit će tretiranje Isusova krštenja od ruku Ivana
Krstitelja.
Istina o Ivanu Krstitelju jest da je njegov kult bio posve neovisan od
Isusova pokreta i čak se nastavio stoljećima poslije njegove smrti.
Sljedbenici Krstitelja tvrdili su da je on Mesija, a ne Isus. Za razliku
od Barabe, on nije bio prikladan umjetnički ili dramatski izum i
njegovo postojanje nije bilo ograničeno samo na ulogu koju su mu
namijenili pisci evanđelja – kao vjesnika koji govori o dolasku Isusa i
kao način da se ispune još neka proročanstva.
Markova božanska inspiracija spotakla se i pala već na samom početku svog evanđelja kad je napisao:
"Pisano je u knjizi proroka Izaije; ‘Gle, poslat ću vam svog glasnika,
on će pripremiti put; glas onoga koji viče u pustinji: Pripremite put za
Gospodina, poravnajte njegove staze’, i tako se Ivan Krstitelj pojavi u
pustinji…” (Marko 1.2-4)
Prvi dio ovog navoda uopće nije uzet od Izaije, nego iz Malahije 3.1,
koji su pretpostavljamo mesijanisti prilijepili na Izaiju 40.3 kad su
prekopavali Bibliju ne bi li našli prikladne dijelove svetih spisa.
Kad je jednom odlučeno da je Isus bio dovoljno božanski da sam oprašta
grijehe, kao što smo već spomenuli, u crkvi je došlo do ogromne
neprilike zbog ideje da bi on išao da se krsti u znak pokajanja i za
oproštenje svojih grijeha. Umjesto da jednostavno prihvate njegov
humanitet, našli su se pred problemom što se on poklonio pred nekim tko
je tobože bio njemu inferioran, pred Krstiteljem.
Kod Marka imamo izravno priznavanje krštenja, ali odmah poslije toga slijedi Isusov subjektivni dožiljaj Božjeg glasa:
"U to vrijeme Isus je došao iz Nazareta u Galileju i bio kršten po Ivanu
u rijeci Jordanu. Čim je izašao iz vode vidio je da je nebo otvoreno i
Duh, u liku goluba, spustio se prema njemu. I glas dođe s neba, Ti si
moj Sin, moj ljubljeni; u tebi mi sva milina’.” (Marko, 1.9-11)
Možda je ovo moralo biti subjektivni doživljaj, u skladu s očuvanjem Markove mesijanske tajne.
Luka otkriva stanovitu nelagodu, pa gotovo preskače spomen kršenja kako
bi spomenuo da je Isus bio u molitvi kad se nebo otvorilo i kad je Duh
sišao na njega:
"I sad kad su svi ljudi bili kršteni i dok se Isus poslije svog
vlastitog krštenja nalazio u molitvi, nebo se ovorilo…” (Luka 3.21)
Matej ide mnogo dalje, osjećajući da mora opravdati što se to uopće moglo dogoditi:
"Onda se pojavi Isus: došao je iz Galileje na Jordan da bi ga Ivan
krstio. Ivan ga je pokušao razuvjeriti.’Ja bih trebao biti kršten od
tebe’, rekao je on, ‘a ipak ti dolaziš k meni!” Ali Isus odgovori, ‘Neka
zasad ovo ostane ovako; prikladno je da mi na ovaj način učinimo sve
što pravednost zahtjeva’. Potom ga Ivan posluša.” (Mat. 3.13-15)
Autora evanđelja po Ivanu ide još dalje. Krstitelj je prestavljen tako
što je opisan kao ‘njegov svjedok’ (1.15). On onda dobrovoljno
izjavljuje, "Ja nisam Krist” (1.20). Time se odbacuju sve tvrdnje o
suprotnom od strane Krstiteljevih sljedbenika. Kad on vidje da se Isus
približava, Krstitelj reče, "Gle jaganjca Božjeg koji odnosi grijehe
svijeta” (1.20) – sigurno najmanje vjerojatan i neautentičan dijalog
koji je ikad napisan, pun gledanja unazad i pun teologije.
Krstitelj onda nastavlja potvrđivati da je on pretkazivao dolazak
Isusov; da je Isus preegzistentan; da je sam Krstitelj vidio Duha kako
dolazi s nebesa i zastaje na Isusu; i da je on svjedok da je Isus "onaj
koji je izabran od Boga” (Ivan 1.30-34) Jedan mali detalj koji Ivanovo
evanđelje propušta spomenuti jest samo krštenje! Ako nije bilo nikakvog
krštenja, onda nikakvi nezgodni komentari nisu ni potrebni. Sve što je
ostalo, pošto je Ivana Krstitelja stavio u odgovarajući podređeni
položaj kao svjedoka ovoga, bilo je otkrivenje moćnog značenja Isusova.
Izgubljeno Hebrejsko evanđelje rješavalo je problem još sirovije, jer
tamo Isusova majka i braća predlažu da svi oni odu i krste se, a Isus
kaže, "Kakav je moj grijeh?” (Zamislite bilo koga da tako nešto kaže
svojoj majci!)
Cijela ova uporaba psiholoških odgovora i defenzivnih mehanizama –
nelagoda, opravdavanje, nijekanje – doista je vrlo snažan dokaz o
povijesnoj istini Isusova krštenja po Ivanu. Rana crkva ne bi nikada
bila stvorila nešto što bi joj stvaralo takvu nepriliku. U kontrastu sa
fantastičnim bićem u koje se polako pretvarao, evo malog uvida u
stvarnog, ljudskog Isusa:
"Isus mu reče, ‘Zašto me zoveš dobrim? Nitko nije dobar osim Boga.’” (Luka 18.19)
Misaoni proces rane crkve također je nastavio raditi na Pilatu. On je
već bio transformiran od tvrdog predstavnika imperijalne sile koja je
pogubila Isusa u prilično mlakog svjedoka u njegovoj obrani. Matej je
dodao poruku njegove žene o snu, podrazumjevajući daljnju potporu Isusu
(Mat. 27.19) Unutar nekoliko naraštaja, kršćanska legenda je već
tvrdila da su i Pilat i njegova žena već bili prošli kroz tajni proces
preobraćenja i da su oboje umrli kao kršćani! (Razmišljam kako pokrenuti
kult koji bi poštovao Lee Harvey Oswalda i tvrdio da je on ne samo
vodio Warrenovu komisiju, nego je i osobno razotkrio i priveo pravdi
tipa na travnatom brežuljku koji je stvarno ubio JFK!)
Jedna epizoda koja se pojavljuje u sva četiri evanđelja Novog zavjeta
jest zgoda kad jedna žena skupocjenim uljem želi pomazati Isusovu glavu
(Mat. 26.6-13; Marko 3-9; Luka 7.36-50; Ivan 12.1-8). Mora biti da je za
mesijaniste izvor velike nelagode bilo to što njihov Gospodin nije imao
respektabilni pogreb umjesto što je tako ravnodušno i bešćutno njegovo
tijelo bilo tretirano kao i bilo koji pogubljeni kriminalac. Ova priča o
pomazivanju Isusa imala je dvostruku svrhu da ne samo predstavi njegovo
pomazivanje kao Mesije, nego da bude također i prva faza u pogrebnom
ritualu koji su oni željeli za njega:
"Ona prethodno pomaza moje tijelo pripremajući ga za pokop.” (Marko 14.8)
Već smo primijetili da je najkrupniji dio Markova rješenja za
neprihvatljivost sudbine Isusova tijela bilo izmišljanje Josipa iz
Arimateje, "istaknutog člana Vijeća, koji je i sam živio u nadi da će
vidjeti kraljevstvo Božje” (Marko 15.43). Josip umotava tijelo u pokrov,
polaže ga u grob i zatvara ulaz u grob velikim kamenom.
Kasniji pisci evanđelja, koristeći Marka kao izvor, zamjećuju apsurd
Josipa kao istaknutog člana Vijeća koje je tobože upravo osudilo Isusa
na smrt, pa je svaki pokušao to riješiti na svoj način. Matej ne
spominje Vijeće i pretvara Josipa u ‘bogatog čovjeka’, ‘koji je i sam
već bio postao Isusovim učenikom’ (Mat. 27.57). Luka ga i dalje opisuje
kao člana Vijeća ali dodaje kako ‘on nije dao pristanak na ono što su
drugi planirali i izvršili’ (Luka 23. 51).
Ivan je pretvorio Josipa u Isusova tajnog učenika, ‘jer se bojao Židova’
(!). Josip rabi jako velike količine skupih mirodija i slijedi
‘židovski pogrebni ritual’ (Ivan 19.39-40); a grob je sad ‘vrt’ (19.41).
Nemarno odbacivanje mrtvog tijela kriminalca preobraženo je uvođenjem
utjecajnog simpatizera prvo u respektabilan pokop i konačno u
dostojanstvenu pogrebnu proceduru koja bi odgovarala jednom kralju.
Bilo bi bez sumnje neugodno otkriće za mnoge ‘praktične’ kršćane kad bi
čuli da analiza evanđelja pokazuje da ona nisu napisana od učenika ili
raznih očevidaca tih događaja, već godinama kasnije u raznim zemljama i
na nekom drugom jeziku od strane prikupljivača predaja i uređivača
dokumenata; te da su dva naraštaja oralnog prenošenja i teološkog
razvoja tada već rezultirala pretjerivanjem, potiskivanjem,
reinterpretacijom i izmišljanjem.
Nije ovo samo neko cinično ili sekularno ‘stajalište’ prema evanđeljima.
Već smo vidjeli primjere tipa ‘korekcija’ Marka od Mateja i Luke. To
nikada nisu korekcije detalja zapaženih od očevidaca, nego uvijek
pojačanje opravdavanja teologije i vjerovanja.
Sama razdaljina pisaca evanđelja od Palestine i Židova otkriva se na
beskrajno mnogo načina. Oni imaju gubavce koji lutaju naokolo po
Palestini, a ovi su zapravo bili konfinirani u špiljama i logorima zbog
straha od zaraze. Njihova potreba da mehaničko brutalno uklanjanje
izazivača nereda pretvore u dostojanstveni formalni ceremonijal za jednu
značajnu osobu otkriva žalosno nepoznavanje židovskih pravnih
procedura. Ovo nam onda daje nemoguća suđenja, gdje se Sinedrij usred
noči izvlači iz kreveta, a onda optužbu o blasfemiji koja nema nikakva
smisla. Pravilni postupak za ozbiljnu povredu vjerskog zakona ne bi se,
kao prvo, mogao obaviti noću, ako bi bila involvirana eventualna
smrtna kazna; i drugo, bile bi potrebne dvije odvojene sjednice sudskog
tijela na dva uzastopna dana prije izricanja presude. Bilo je stoga
nemoguće da se takav process započne dan prije sabata ili blagdana, jer
bi to onemogućilo održavanje druge sjednice sljedećeg dana.
Još jedna karakteristika koja nam puno govori jest njihovo nepoznavanje palestinske geografije:
"Vraćajući se iz oblasti Tira, otišao je preko Sidona prema Galilejskom moru… (Mark 7.31)
Ako je Isus krenuo iz Tira, Sidon bi bio u suprotnom pravcu od
Galilejskog mora. To bi bilo otprilike kao da je otišao iz Manchestera
preko Londona u Newcastle-upon-Tyne, ili iz Sacramenta preko San
Francisca u Carson City. Nadalje, u prvom stoljeću postojala je cesta iz
Tira prema Galilejskom moru – ali nije bilo ceste iz Sidona prema
Galilejskom moru.
Luka kaže ‘krenuo je odlučno cestom za Jeruzalem’ (Luka 9.51), a onda
nam priča kako je Isus lutao posvuda naokolo kao da je krenuo na dugo i
lagodno putovanje. On započinje putovanje kratkim pravcem prema
Jeruzalemu, preko Samarije, ali stiže dugim zaobilaznim putem preko
Jerihona. Premda je prema stihu 13.22 i dalje ‘bio na putu za
Jeruzalem’, četiri poglavlja kasnije izgleda kao da je krenuo nazad, jer
se nalazi ‘duž granice između Samarije i Galileje’ (17.11).
Lukino nepoznavanje ne odnosi se samo na zemljopis, nego i na klimu i
kulturu Palestine, što nam se otkriva na druge zanimljive načine. Kod
Marka, imamo priču o izliječenju paralitičara u 2.1-12, koja je
najčuvenija vjerojatno po riječina ‘Uzmi svoja nosila i hodaj’. Dovode
ga do kuće gdje se nalazi Isus, ali njegovi prijatelji ne mogu mu prići
blizu zbog mase ljudi. Prisiljeni su doslovno da kopaju rupu u ravnom
krovu od blata i da ga spuštaju otuda dolje. Ravni krov od blata je
tipična gradnja obične kuće u Palestini, ali to nije bilo tipično za
kuće tamo gdje je živio Luka. On je pretvara u kuću u rimskom stilu sa
krovom od crijepa pa je paralitičar spušten kroz crijepove (Luka
5.17.25).
Luka također krivo razumije tehnički detalj (ali ne i moralnu poentu)
jedne parabole iz Q. Matej je sačuvao originalnu palestinsku priču
(7.24-27) o usporedbi između čovjeka koji gradi kuću na stijeni i
čovjeka koji gradi kuću na pijesku. U Palestini, ovo bi se odnosilo na
wadi , suhu ljeti ali bijesnu bujicu za vrijeme kišne sezone, koja bi
oborila kuću. Luka, kome je fenomen wadi nepoznat, misli da je bitna
razlika u tome da se gradi na površini ili na temeljima koje treba
iskopati u donjem kamenom sloju. U njegovoj verziji (6.47-49) kuća
izgrađena na površini biva odnesena bujanjem rijeke. Značenje i bit
priče ostaju isti, ali je ovo ipak još jedna zanimljiva ilustracija
mijenjanja oblika i sadržaja priča, uporedo s tim kako se one šire od
jednog mjesta do drugog i odgovaraju potrebama ili razumijevanju novih
čitatelja.
Četvrto evanđelje je čini se napisano nekoliko godina poslije Mateja i
Luke, možda samo desetljeće kasnije. Ivan ne uključuje detalje kojih
nema kod sinoptika. Imao je izgleda pristup izvješćima koja su potjecala
iz Palestine prije uništenja Jeruzalema i Hrama u 70. godini. Ova su
uključivala neke informacije o židovskoj praksi u Palestini i nekoliko
geografskih detalja o Jeruzalemu i obližnjem području. Pa ipak, ne bi
trebalo pridavati preveliku važnost ovoj, vjerojatno najčuvenijoj
rečenici:
"Pilat je naredio da se Isus privede i sjeo na sudačku stolicu na mjestu
koje se zove Pločnik, ili na hebrejskom Gabbatha.” (Ivan 19.13)
Ako odete u Jeruzalem vjerojatno će vam reći da je ovo identificirano i
da je ovaj pločnik sada u kripti Konventa Sestara Naše Gospe Sionske.
(Ako odete u Betlehem također će vam pokazati gdje su bile jaslice u
koje je položena beba Isus. Vjerujte na svoj vlastiti rizik.) U stvari,
premda je taj pločnik neosporno rimski, nema nikakvih stvarnih dokaza da
je definitivno tamo stajao i u vrijeme Pilatova upravljanja. Također je
moguće raspravljati o tome nije li Pretorij (kamo su odveli Isusa kod
Ivana 18.28) bio Herodova palača prije nego tvrđava Antonija, čime bi
bilo otežano identificiranje Pločnika kao velikih kamenih blokova blizu
Antonije. Ako zapravo Isus nikada nije ni izveden pred Pilata,
identificiranje popločanog dijela gdje se suđenje ‘odigralo’ je uzaludan
(ili čisto akademski) posao.
Čak ako je i koristio izvore koji su dobro znali o čemu govore, sam
autor četvrtog evanđelja nije mogao biti prvobitni, originalni svjedok. U
stihu 1.19 on govori da su svećenici i leviti poslati iz Jeruzalema da
saslušaju Ivana Krstitelja, ali u stihu 23 kaže da su ih poslali
‘farizeji’. Evanđelist je očito poznavao priče o ‘farizejima’, ali treba
pretpostaviti da nije bio svjestan toga da su svećenici i leviti iz
Jeruzalema mogli biti poslati u to vrijeme samo od saduceja – koji su
nestali iz redova židovske vlasti u vrijeme kad je Ivan pisao.
Pa onda, s kojim je razlozima trebalo pripisivati autorstvo evanđelja
učenicima i izravim svjedocima? Da li mi uopće išta znamo o tome tko je
stvarno napisao evanđelja? |
