GLAVA DVADESET TREĆA
AUTORI I ZAVRŠETCI
Mi ne znamo tko su bili bilo koji od autora Evanđelja. Mora se priznati
mogućnost da je Evanđelje po Marku napisao netko tko se zvao Marko,
pošto je u ranoj crkvi sigurno bilo mnogo onih koji su se zvali Marko.
Marko (ili Markus) bilo je najčešće latinsko ime u rimskoj imperiji u to
vrijeme (sjetite se Marka Antonija ili Marka Aurelijusa). Pa ipak, naše
ispitivanje unutrašnjih dokaza u samim Evanđeljima otkrilo je dovoljno
informacija o mjestu i motivima i udaljenosti od prvobitnih izvora da bi
se moglo potvrditi da to nije bio Ivan Marko koji je bio Pavlov
suradnik i suputnik; a s druge strane, nema nikakvih dovoljno dobrih
razloga za vjerovanje da je imao, kao što kaže legenda, tijesne veze sa
samim Petrom.
Pošto su Matej i Luka morali koristiti Marka kao dokumentarni izvor, oni
su morali biti još dalje od originalnih događaja nego on. Možemo
spominjati ‘Mateja’ kao autora, jer nam je tako zgodnije, ali tko god da
je on bio, to nije bio Matej, skupljač poreza koji je slijedio Isusa.
Već smo primijetili da je u antičkom svijetu uobičajena praksa bila da
možda neki skromni autor želi ostati anoniman i nevidljiv i da svom radu
daje autoritet tako što će ga pripisati nekoj velikoj osobi iz
prošlosti, bilo on sam ili netko drugi. Sa naše kulturološke i
psihološke distance, ovo je čudna ideja. Bilo bi sve prije nego
‘skromno’ za nekog običnog građanina Palestine da napiše nešto i onda
stane tvrditi da su to napisali Mojsije ili David. Pretpostavimo da ja
napišem triler i počnem tvrditi, neskromno s moje točke gledišta, da je
to izgubljeni rukopis Iana Fleminga. (Međutim, ja bih vjerojatno prije
mislio na autorska prava i naplatu nego na kulturni ili vjerski
autoritet!)
Nema sumnje da će mnogi kršćani biti spremni i dalje prigovarati ovom
razdvajanju Evanđelja od učenika, ukazivati na prividne unutrašnje
pokazatelje koji dokazuju autorstvo. Sjetite se, međutim, da rana crkva
nije odmah skočila na ova četiri Evanđelja kao ‘autentična’, spajajući
ih klamericom kao Novi zavjet i osuđujući druge dokumente kao heretičke.
Obilje crkvenih pismenih materijala iz kasnog prvog i ranog drugog
stoljeća – uključujući i neke koji će na kraju završiti kao dijelovi
Novog zavjeta – ne pokazuju nikakvo poznavanje sadržaja Evanđelja.
Najraniji poznati autor koji je spomenuo po imenu svu četvoricu
evanđelista bio je Irenej, skoro sto godina nakon što su ona napisana.
Irenej je bio vodeći teolog drugog stoljeća. Živio je od oko 130. do
200. godine poslije Krista i negdje oko 177. godine bio je postavljen za
biskupa Liona. Dao nam je dvotomno djelo koje poznajemo kao "Evanđelje
po Luki” i "Djela apostolska”, ali u to vrijeme nije bilo naslova na
Evanđelju koji bi ga pripisivao Luki. Sam autor ne govori tko je on, ali
neki odjeljci u Djelima napisani su u prvom licu umjesto trećeg lica:
"Nismo gubili vrijeme pripremajući putovanje u Makedoniju…otišli smo izravno u Samotrakiju… (Djela, 16.10-11)
Irenej je stoga zaključio da je autor morao putovati kao misionar
zajedno s Pavlom i dalje, da je ovo sigurno morao biti ‘moj dragi
prijalelj Luka, liječnik’, koga spominje Pavao u Poslanici Kološanima
(4.14). Ovo je, prema tome, bio samo mali detektivski posao s kojim se
mi ne moramo složiti. Moglo bi se prigovoriti da su pasusi u prvom licu,
po svemu sudeći, izvučeni iz nekog dnevnika i da bi, ako ovaj dnevnik
nije vodio sam Luka, bili napisani različitim stilom. Međutim, oni su
napisani istim stilom kao i ostatak Djela i stoga Luka nije samo
koristio tuđi spis kao svoj izvor, već je morao i sam biti tamo nazočan.
Nažalost, ovo nije zaključak koji se nužno mora izvući. Kao prvo, Luka
je nametnuo svoj vlastiti stil i vokabular dijelovima koje je prepisao
od Marka, pa je moguće da je to isto učinio i s nekim tuđim dnevnikom.
Drugo, i još znakovitije, svaki od pasusa u prvom licu počinje
putovanjem morem. Ima značajnih pokazatelja da je u prvom stoljeću
naprosto nastao običaj helenističke literature da se kod pripovijedanja o
putovanju morem očekuje da bude u prvom licu, bilo da je izvađeno iz
nekog izvora ili ne. Luka je samo radio očekivanu stvar, ne pokazujući
uopće ‘dokaze’ osobnog sudjelovanja.
Irenej je opet bio taj koji nam je rekao da je "Ivan, učenik Gospodinov,
koji se čak odmarao na njegovim grudima, sam dao i četvrto evanđelje
dok je živio u Efezu u Aziji…” Mnogo se naglašavala tobožnja izravna
povijesna veza između Ireneja i samog Ivana. Prije nego ovo razmotrimo,
sjetite se da izjava grešnog ljudskog bića može jednostavno biti
ponavljanje nečega što mu je rekao netko drugi i da je stoga podložno
preuveličavanju, presumiranju, krivom razumijevanju, namjernom laganju
ili prosto pogreški. Irenej je sam rekao da je Papija, biskup
Hijerapolisa, bio ‘slušatelj Ivanov’, a mi znamo da je pogriješio, jer
ovo nije ono što je rekao sam Papija.
Veza između Ireneja i autora četvrtog Evanđelja utvrđena je jednom
pričom Ireneja da je kao dječak vidio Polikarpa, biskupa Smirne, koji je
govorio o "Ivanu… i drugima koji su vidjeli Gospodina.” Polikarp je
živio od oko 69. do 155. godine poslije Krista. Irenej nije imao više od
oko petnaest godina najviše kad je slušao Polikarpa, koji je bio star
oko 76 godina u to vrijeme i spominjao je događaje od recimo 45 godina
ranije. Irenej je spomenuo ovu priču u djelu "Protiv hereze” koje je
napisao u 180. godini kad je sam imao oko 50 godina.
Ovo možemo usporediti s čovjekom koji ima 50 godina u 2000. i koji nam
priča čega se sjeća iz razgovora koji je imao kao mladić u 1965. godini s
nekim starcem, koji mu je tada pričao kako je u 1920. slušao premijera
Davida Lloyd Georgea. To je povijesna veza svakako, ali nešto tanušna.
Samo Ivanovo evanđelje inzistira kako se treba oslanjati na izravne
svjedoke. Prvi primjer za ovo jest tobože "Riječ je postala tijelo, on
je živio među nama” (1.14). Međutim, ‘nama’ može očito značiti
‘kršćanima’, ali ‘među nama’ bi moglo prosto značiti ‘u svijetu’.
Sljedeći primjer, posliije pasusa o vojniku koji probada bok raspetog
Isusa kopljem, stoji:
"Ovo je dokaz jednoga tko je to vidio – pouzdani dokaz, a on zna da
govori istinu – i on ga iznosi da biste i vi mogli vjerovati u to.”
(19.35)
Iz ovoga ne slijedi da bi navodni očevidac koji je pružio izvješće bio
također i autor Evanđelja. Pored toga, ne samo da autor priznaje da je
ova izjava bila namijenjena obrani i ohrabrenju vjerovanja, već iza nje
slijedi navod biblijskog proročanstva o probadanju (iz Zaharije 12.10),
koje je tobože ovim događajem ispunjeno. Ako ste vi spremni prihvatiti
ovo kao ‘dokaz’, iskreno se nadam da nikada nećete raditi ni za
policiju, niti u bilo kojoj pravnoj profesiji.
Evo kako glasi jedina eksplicitna tvrdnja o autorstvu unutar Ivanovog evanđelja:
"Ovaj učenik je onaj koji garantira za ove stvari i on ih je napisao, a mi znamo da je ovo svjedočanstvo istinito.” (21.24)
"Ovaj učenik" odnosi se na "učenika kojega je Isus ljubio”, spomenutog u
prethodnim stihovima. Ima ovdje nekoliko problema, pored slijepog
prihvaćanja tvrdnje namijenjene podupiranju vjere, te trećeg lica ‘mi
znamo…’ umjesto "ovo je moje svjedočenje…” Kao prvo, ovaj ‘ljubljeni
učenik’ – a ja ću se vratiti na ovu osobu kasnije – ne zove se Ivan.
Drugo, evanđelje je prvobitno završavalo onim što danas čini kraj
poglavlja 20; poglavlje 21 dodato je kasnije. Jedini definitivni zahtjev
za autorstvom čak nije dio prvobitnog evanđelja.
Izraz ‘učenik kojega je Isus ljubio’ koristi se četiri puta u cijelom
evanđelju (13.23, 19.26, 21.7, 21.20). Crkva je prema tome obavila malo
više ‘detektivskog posla’ kako bi ga ‘identificirala’ kao Ivana, koga su
onda prihvatili kao autora Evanđelja. Počeli su sa pretpostavkom da bi
‘on morao biti’ jedan od trojice koji su, prema pisanju tri druga
evanđelja, sačinjavali unutrašnju skupinu Isusovih najpovlaštenijih
drugova – Petra i sinove Zebedeja, Jakova i Ivana. Međutim, Petar i
ljubljeni učenik spominju se kao različite osobe; a bilo je poznato da
je Jakov doživio mučeničku smrt dosta rano u povijesti crkve (Djela,
12.2). Procesom eliminacije, prema tome, ‘ljubljeni učenik’ ‘mora da je
bio’ Ivan, pa se tako četvrto evanđelje počelo nazivati evanđeljem ‘po
Ivanu’.
Najveći problem s ovim jest da se to oslanja na tri druga evanđelja, a
uopće ne na Ivana. Sve zgode koje ukazuju na bliskost Petra, Jakova i
Ivana sa Isusom pojavljuju se u prva tri evanđelja: podizanje iz mrtvih
kćeri Jaira (Marko, 5.22-24 i 35.43), Preobraženje (Marko 9.2-8),
agonija u Getsemanu (Marko 14.32-34). Ne samo da se ni jedna od ovih
zgoda ne spominje u četvrtom evanđelju, nego se ne spominju ni Jakov ni
Ivan! Oni se ne spominju među imenovanim učenicima koje Isus okuplja oko
sebe (Ivan 1.35-51), a prvi spomen neimenovanih ‘Zebedejevih sinova’
imamo u 21.2 – dijelu pridodatog poglavlja na kraju, opet dakle dijelu
koji nije pripadao originalnom evanđelju.
Postojala je jedna rana tvrdnja da je četvrto evanđelje napisano krajem
prvog stoljeća od čovjeka po imenu Cerinthus, ali je rana crkva ovo
morala negirati, jer je klasificirala Cerinthusa, i učitelje koji su
iznijeli ovu tvrdnju, kao heretike. I tako, ukoliko ovo nije doista
‘evanđelje po Cerinthusu’, pravi autor ‘Ivana’ također će morati ostati
tajnom.
Kao što smo vidjeli, iz pokazatelja koji su tako rani kao Pavlove
poslanice, crkva je naslijedila židovski apokalipticizam, pa je
iskombinirala očekivanje Posljednjih Dana na kraju svijeta sa očekivanim
Drugim Dolaskom Isusa u obliku Sina Čovječjeg. Kako su prolazile
godine, bez Isusova povratka i bez ikakve kozmičke katastrofe koja bi
uspostavila Kraljevstvo, ova vjerovanja su stavljena pod dosta jak
pritisak i možemo očekivati da pisci evanđelja nisu imali konzistentan
prilaz ovom pitanju.
Matej izgleda da uživa u naglašavanju nagrada i kazni koje svih nas
očekuju s Kraljevstvom. Luka je mnogo više prizemljen, zainteresiran za
smirenu crkvu umjesto histerije oko kraja koji bi se mogao dogoditi u
nekom neodređenom budućem vremenu. Luka daje obilje primjera Isusovih
izreka koje ukazuju na nazočno kraljevstvo, prije nego na neko buduće.
On također smiruje aspekt budućih događaja kad prepravlja Marka: "Vidjet
ćete Sina Čovječjeg kako sjedi desno od Moćnoga i silazi dolje na
oblacima nebeskim” (Marko 14.62) pretvara se u ovo: "Od sada pa dalje,
Sin Čovječji sjedit će s desne strane Moći Božje (Luka 22.69).
Ivana je teže razumjeti nego Luku. Čini se da on ukazuje na to da
dolazeća figura uopće nije Isus (ili Sin Čovječji, koga Ivan također
identificira s Isusom), nego neka druga osoba čije ime prevodi ili kao
‘advokat’ ili ‘savjetnik’:
"Za vaše je dobro što ja idem jer ako ne bih išao advokat vam neće doći (Ivan 16.7)
Ivan, kako izgleda, pokušava skrenuti naglasak sa Posljednjih dana, bez
da osjeća stvarnu sposobnost da ideju napusti, unatoč njegovoj
razvijenoj teologiji o značenju koncepata kao što su ‘uskrsnuće’ i
‘vječni život’, koji su dostupni ovdje i sada kroz vjeru u Isusa.
"Tko god sluša moje riječi i vjeruje u onoga koji me je poslao, ima
vječni život; bez izvođenja pred sud on je iz smrti prešao u život”
(Ivan 5.24)
Jedine reference na ‘kraljevstvo Božje’ u cijelom evanđelju nalaze se u
3.3 i 3.5. U priči o podizanju Lazara iz mrtvih, Isus kaže Marti (sestri
Lazarovoj), "Tvoj brat će ponovno ustati” (Ivan 11.23). Ona shvaća ovo
kao izravnu referencu na ‘uskrsnuće sudnjeg dana’, ali je Isus ispravlja
zamjenjujući staro vjerovanje novim:
"Ja sam uskrsnuće. Ako netko vjeruje u mene, čak i ako umre on će
živjeti, i tko god živi i vjeruje u mene neće nikad umrijeti.” (Ivan
11.25-26)
Pa ipak, Ivan se nije potpuno oslobodio od apokaliptičkih očekivanja:
"Sat dolazi kad će mrtvi ostaviti svoje grobove na zvuk njegova glasa:
oni koji su činili dobro opet će ustati u život; oni koji su činili zlo,
u prokletstvo.” (Ivan, 5.28-29)
"Tko god jede moje tijelo i pije moju krv ima vječni život i ja ću ga
podignuti posljednjeg dana." (Ivan 6.54; on spominje ‘posljednji dan’ i u
6.39)
Sredinom drugog stoljeća, kad se pokazalo da Bog nije bio dovoljno
uviđavan da svijet privede kraju, kršćani koji su inzistirali da je kraj
svijeta blizu postali su ne samo razočarani, nego i predmet podsmijeha.
Drugo pismo koje se pripisuje Petru pokušava ovo riješiti:
"Moramo biti pažljivi i sjetiti se da će tijekom posljednjih dana
sigurno biti ljudi koji će se rugati, onih koji su uvijek zadovoljni
onim što čine, pa će oni ismijavati obećanje i pitati, ‘Pa dobro, gdje
taj dolazak? Sve ide dalje kao što je išlo otkako su naši očevi pomrli,
kao što je išlo od početka stvaranja’…Kod gospodina ‘dan’ može značiti
tisuću godina, a tisuća godina je kao dan. Gospodin nije spor u
ispunjavanju svojih obećanja, kao što bi svatko drugi mogao biti nazvan
sporim; nego je on strpljiv sa svima vama, želeći da nitko ne bude
izgubljen i da svatko bude naveden da promijeni svoje ponašanje.” (II
Petar 3.3-4, 8-9)
Možda bismo mogli prihvatiti da je utješno što Bog neće dovesti svijet
do kraja sve dok se svatko ne obrati. S budistima i muslimanima, da i ne
spominjemo filozofe i znanstvenike, ovo bi trebalo da održi kozmos u
životu sve dok svi protoni nisu istrulili.
Knjiga Otkrivenja utvrdila je da će se uskrsnuće dogoditi nakon tisuću
godina (Otkr. 20.1-10). Ovo je možda bilo igranje na sigurno u to
vrijeme, ali je uzrokovalo strašno puno stresa u 10. stoljeću.
Još i danas, nakon još daljnjih tisuću godina, naći ćete jako puno ljudi
koji će vam kazati da ono dolazi, stvarno dolazi, sam što još nije
stiglo. Postoje knjige na policama u odjeljku za ‘Religiju’ o Drugom
Dolasku: Pitam se da li autori osjećaju olakšanje kad im Bog daje
dovoljno vremena ne samo da dovrše posljednje poglavlje, nego i da svoje
knjige prodaju i distribuiraju. Kad bi im bila data vremenska mašina i
kad bismo ih poslali natrag u prvo ili drugo stoljeće da kažu onim
ranim kršćanima da se malo ohlade, jer će biti još najmanje dvije tisuće
godina čekanja, kakvu vrstu prijema oni zamišljaju da bi dobili? Da li
oni misle da su oni ‘razumniji’ od ovih svojih duhovnih predaka?
Postoji jedna velike ironija u stavu ranih kršćanskih dokumenata prema
ideji Isusa kao učitelja. On je, naravno, to bio i tim je putem on u
početku stvorio jak utisak – ostavljajući po strani ‘skliska’ pitanja o
učinku njegove osobnosti i stila. Međutim, kao što smo vidjeli, Pavao je
bio u potpunom neznanju o Isusovom učenju. Pavla je zanimalo njegovo
osobno mistično iskustvo, ispunjenje svetih spisa i, osim toga, tobožnje
poruke Krista s neba, upućene preko ‘Duha’ na entuzijastičkim seansama
govorenja na raznim jezicima, etc.
Marko je do neke mjere slijedio Pavla u gledanju na samog Isusa kao
daleko značajnijeg od bilo kojeg njegova učenja. Marko je naglasio
njegov učinak i autoritet kao učitelja (1.22-28), ali jedva da se ikada
dotakao stvarnog sadržaja njegova učenja. Učenje koje je dato u Ivanovom
evanđelju ima tendenciju ka razvijenoj teologiji o Isusu prije nego ka
povijesnom Isusovom učenju.
Tek zahvaljujući Mateju i Luki, koji čuvaju Q, možemo pokušati obnoviti
neki osjećaj o učenju stvarnog povijesnog Isusa. Matej i dalje ima čudni
pomiješani stav prema Isusu kao učitelju. On si daje ogromnog truda da
organizira i predstavi ovo učenje, koje očito smatra krajnje važnim. U
isto vrijeme smatra ‘Učitelja’ strašno neadekvatnim i nedovoljnim putem
da se približi i prikaže Spasitelja i Mesiju. U Matejevom evanđelju
obično su njegovi neprijatelji ti koji ga nazivaju ’Učiteljem’, na
primjer farizeji koji pokušavaju da ga ‘uhvate u riječi’ podmuklim
pitanjima. Matej doslovno redigira ovaj naslov kad dolazi iz usta
učenika u pasusima koje preuzima od Marka.
Možda dio ove ambivalentnosti prema Isusovom učenju treba pripisati
njemu samome, kao rezultat konflikta između želje da se vjeruje, voli i
slijedi ovaj čovjek i osobnog izazova i tvrdih zahtjeva njegova učenja.
Pogledajmo ove instrukcije učenicima, iz našeg najranijeg izvora,
evanđelja Q:
"Nemote nositi nikakvu kesu s novcem, nikakvu torbu, nikakve sandale. Putem nikoga ne pozdravljajte.”
"Ne uzimajte nikakvog zlata ili srebra, čak ni nekoliko bakrenih novčića
u svojoj kesi, bez ikakve torbe za putovanje ili rezervne tunike ili
obuće ili štapa…”(Mat. 10. 9-10)
U vrijeme kad dođemo do kasnijeg dokumenta, Markovog evanđelja (kasnijeg
od originala Q, ali ne kasnijeg naravno od Mateja i Luke), evo kako
izgleda ova instrukcija:
"I on ih pouči da ne uzimaju ništa za putovanje osim štapa - ni kruha,
ni torbe, nikakvog bakrenog novca u vašim kesama. Treba da obuju
sandale, ali je dodao, ‘Ne uzimajte rezervne tunike’. " (Marko 6.8-9)
Proces se može otkriti: Isus im je rekao da ne uzimaju ništa – ni kese,
ni štapa, čak ni sandale. Ovo je teško. Naišli su manje izuzetni ljudi,
ne loši ljudi, ali obični, pa su ovo malo ublažili. Dobro, možete nositi
sandale. Možete uzeti i štap. I kesu, mislim, ali ne stavljajte nikakav
novac u nju – to bi doista bilo suviše. Psihološki je nemoguće
zamisliti proces koji bi išao drugim putem – Isus biva ‘razumniji’ i
malo popustljiviji prema materijalnom komforu, a evanđelisti se okreću u
pravcu većeg asketizma.
Ovaj proces kompromisa, zbog samih teškoća komfornih ljudskih bića da
žive po standardima i izazovima Isusa iz Nazareta, nastavlja se kroz
cijelu povijest, dovodeći nas do vikara sa odvojenom kućom i biskupa sa
dvorcem; i do milijunaša koji podupire svoju lokalnu crkvu gdje
prisustvuje službama i pjeva himne i nikad ne pomišlja na devu i ušicu
igle, ili lica koja su se razočarano objesila na riječi, "Idite i
prodajte sve što posjedujete i dajte novac siromašnima i imat ćete blago
na nebu; a onda dođite i slijedite me.”
Daljnji aspekt ovog misaonog procesa rane crkve, koji se također otkriva
kad razmatramo sva evanđelja zajedno, jest osjetljivost i defenzivnost
glede Isusova uskrsnuća. Morali su se boriti s razlozima da im drugi
ljudi nisu vjerovali i braniti protiv komentara i argumenata autsajdera.
Onim upravo najranijim kršćanima bilo bi jednostavno rečeno "Krist je
ustao”, ali kako je vrijeme prolazilo morali su se pozabaviti svim
vrstama prigovora.
Već smo vidjeli da je na Marka utjecala optužba da su žene otišle na
krivi grob. Kao što smo vidjeli kad smo razmatrali završetak ovog
evanđelja, Marko se čak nije ni naročito brinuo za dokaz o fizički
uskrslom Isusu. Nekoliko godina kasnije, međutim, Matej, Luka i Ivan svi
naglašavaju fizički realitet uskrsuća i svi uključuju spomen na sumnje
ili nevjericu u svojim izvješćima. Da bi se suprotstavio tvrdnjama da je
Isus mogao biti živ skinut sa križa, Matej je popravio Markovo izvješće
tako što su poslije bacanja kocke za njegovu odjeću, vojnici ostali
tamo da ‘čuvaju stražu nad njim’ (27.36).
Daljnja optužba je bila da su stražari zaspali i da su tijelo ukrali
učenici, koji su onda tvrdili da tijela nema zato što je Isus ustao.
Matej ovo spominje kao ‘priču koja je kružila među Židovima’ (28.15).
Moglo se također tvrditi da su učenici vidjeli duha i da uopće nije bilo
nikakvog uskrsnuća, što je rezultiralo Lukinom prilično očajnom obranom
da je Isus jeo prženu ribu (24.42-43). Lukino evanđelje završava
Isusovim uzašašćem na nebo, naizled istog dana kad je uskrsnuo.
Argumenti protiv uskrsnuća nastavili su rasti, tako da je Luka kad je
pisao Djela bio čak spreman protusloviti svom vlastitom evanđelju, kako
bi osigurao period od četrdeset dana između uskrsnuća i uzašašća, s
‘mnogim pokazivanjima’ koja su trebala ojačati vjerovanje.
U drugom stoljeću, jedna od gnostičkih sljedbi tvrdila je da je Isus bio
viđen poslije uskrsnuća zato što u prvom redu nije niti bio raspet: oni
su vjerovali da je njegovo mjesto preuzeo Šimun Cirenac, koji je nosio
križ kod Marka u 15.21. Ova mogućnost nije bila obrađena u evanđelju,
ali je crkva svejedno mogla da je odbaci kao heretičku.
Unatoč njihovom velikom značaju u Novom zavjetu, ja sam se dosada jedva
dotakao priča o čudima.One ipak zaslužuju malo detaljnije komentare.
Ove priče su nastale iz Isusove reputacije kao izliječitelja-egzorcista,
ali mi ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da su izvješća nastala u
jednoj kulturi čije su pretpostavke bile nama tuđe. Njihov metod
izražavanja značenja i značaja imao je više veze s poetom nego s
novinarom, povjesničarem ili znanstvenikom. Duboko značenje nekog
događaja bilo je na odgovarajući način izraženo apeliranjem na
imaginaciju, s metaforama, simbolizmom i slikama. Primjer za ovo bio bi
glas s neba i golub koji slijeće na Isusa nakon krštenja. Za ovo se
nije pretpostavljalo da se radilo o stvarnom golubu koga bi bilo moguće
fotografirati, ili glas koji bi se mogao snimiti. Pretpostavljalo se da
se s ovim htjelo reći da je njemu ovo dalo osjećaj angažiranja u misiji,
ili da je ovo bio trenutak kad je on osjetio da ga je Bog ‘usvojio’.
Od čitatelja ili slušatelja koji je ‘primio poruku’ nije se onda
očekivalo da postavlja pitanje je li ova priča ‘istinita’, jer je to
bilo nevažno, besmisleno pitanje. Naravno da je bila ‘istinita’
(značenje); prosto nije bila istinita (činjenica/povijest). Već smo se
sreli s idejom vida i sljepila kao metafora, koje se odnose na vjeru,
prosvijetljenje, nedostatak znanja, obraćenje. Takav simbolizam je očit u
ovome što slijedi:
"Isus reče, ‘ Zbog suđenja sam došao na ovaj svijet, tako da oni bez
vida mogu vidjeti, a oni koji vide da oslijepe’.” (Ivan 9.39)
Također smo se susreli s potrebom ranih propovjednika da traže
opravdanje u biblijskim proročanstvima. Oni su bez sumnje bili pod
utjecajem znakova za koje je Izaija rekao da će pratiti dolazak
Gospodina u posljednjim danima:
"Onda će oči slijepih biti otvorene a uši gluhih otčepljene. Onda će
hromi skakati kao jelen, a jezik nijemoga vikat će od radosti.” (Izaija
35.5)
Ovakve stvari moraju biti ponovno naglašene, jer nikakva rasprava o
objašnjenju čuda ne može se razdvojiti od njihova značenja. Možete reći
nekome da su ljudi u to vrijeme bili lakovjerni i predznanstveni i da su
čuda bila dio vokabulara vremena da bi se izrazilo koliko je netko bio
izuzetan. Možete im spomenuti priče o čudima koja su se pripisivala
drugim svetim ljudima prvog stoljeća, kao što je bio Honi Pokretač Kruga
koji je donosio kišu da zaustavi sušu ili Hanina ben Dosa koji je
liječio na daljinu. Ali zato što te priče nisu u Bibliji, imate još
uvijek bezbrojne kršćane koji će biti savršeno spremni racionalno
gledati na znanstvene dokaze u ovom stoljeću, ali će inzistirati da je
Isus bio nekako drugačiji, da je Isus ‘stvarno’ nahranio pet tisuća
ljudi sa nekoliko ribica i hljepčića, kao neki specijalni efekt u
znanstveno-fantastičnom filmu.
Postoji kod ljudi i tendencija da ne prime objašnjenje da, što god oni
mislili o čudu kao nečemu što narušava znanstvene zakone, ljudi u
antičkoj Palestini nisu imali nikakvog pojma o tome što je ‘znanstveno’
moguće. Oni su živjeli u jednom nedjeljivom kozmosu, s demonima i
bolestima i olujama i Bogom koji su svi bili dio iste stvarnosti: u
takvom svijetu ‘nemoguće’ ne postoji. Oni ne bi bili u stanju definirati
‘čudo’ kao nešto što ide iznad prirodnih zakona, jer ovaj izraz nije za
njih imao nikakvog značenja. ‘Čudo’ je za njih bilo sve štogod je bilo
izuzetno ili veoma neobično i što je pobuđivalo osjećaj o Božjoj
nazočnosti i moći.
Isus je živio u tom svijetu. Isus je dijelio te petpostavke i vjerovanja.
Imajte također na umu da su priče o Isusu prenosili ljudi, ljudska bića.
Moramo ne samo biti svijesni svih mogućih vrsta nedosljednosti i
izmišljenih detalja koje dobivamo od bilo kojega svjedoka zločina ili
scene neke nezgode; moramo biti svijesni i o postojanju motiva
propovjednika. Ne može biti razumne sumnje o procesima popravljanja i
peuveličavanja tijekom svih tih godina usmenog prenošenja, s povećanjima
u broju i veličini čuda. Ako u ovo sumnjate, poslušajte suvremene
propovjednike koji govore po sjećanju, poneseni entuzijazmom predanosti.
Čut ćete izjave o životu i učenju Isusa koje ne bi bilo moguće precizno
potkrijepiti riječima Evanđelja.
I naposljetku, prije nego bacimo pogled na čuda sa malo više detalja,
sjetimo se također Pavlovih Poslanica, naših najranijih kršćanskih
dokumenata. One ne sadrže nikakav nagovještaj da je Isus ikada izveo
bilo kakvo čudo. |
