GLAVA JEDANANESTA
SVJEDOČANSTVO JOSIPA FLAVIJA
Sredinom trećeg stoljeća, kršćanski pisac Origen pisao je o židovskom
povjesničaru Josipu. Rekao je da Josip nije prihvaćao da je Isus bio
Mesija, premda je pozitivno pisao o Jakovu, bratu Isusovom. Na nesreću
za buduće znanstvenike, manje od tri naraštaja kasnije car Konstantin
dopustio je cenzuriranje odnosno uništavanje svih zapisa koji su bili
neprijateljski prema Kršćanstvu.
Ova je cenzura bila ponovno oživljena, pa i pojačana pod carem
Teodosijem II i Valentinijanom III. Mnoge knjige su spaljene. Svakome
tko je posjedovao bilo što gdje je Isus bio opisivan kao mađioničar ili
revolucionar mogla je biti izrečena smrtna kazna. Međutim, šteta je
Josipu već bila nanesena, puno prije toga. Jedno stoljeće poslije
Origena, crkveni povjesničar Euzebije poznavao je prokršćanski pasus u
Josipovim "Židovskim starinama”, i to upravo ovu verziju koju mi imamo i
danas (i koju ću ja nešto kasnije ovdje iznijeti). Prema tome,
kršćanski cenzori su u to vrijeme već bili uklonili i ‘popravili’
Josipova zapažanja, gdje god su mislili da je to potrebno.
Zbog toga je Josipovo svjedočanstvo postalo malo problematično.
Znanstvenici se još i danas prepiru oko toga što bi mogao biti original
ili ne bi mogao biti original, već odjeljak koji je kasnije
interpoliran.
Sam Josip je fascinantna figura i prilično je nefer uzimati ga u obzir
samo kao nekakav izvor informacija o Isusu. Što se tiče samog Josipa,
Isus je bio prosto jedna prilično minorna figura među mnogim drugim u
njegovoj knjizi o povijesti Židova.
Pravo ime ovog historičara bilo je Josip ben Matatijas i rođen je u
Jeruzalemu u 37. ili 38. godini poslije Krista. Otac mu je bio svećenik,
a njegova majka je, kako se pretpostavlja, potekla iz porodice
Makabejaca. Kao i svi intelektualci onog vremena, Josip se interesirao
za razne oblike vjerskog izražavanja, pa je proučavao ponašanje
saduceja, farizeja i esena. Išao je tako daleko da je proveo tri godine u
divljini pustinje pod asketskim imenom Banus, prije nego što je
odlučio da postane farizej.
U 64. godini, kad je sam imao 26 godina, Josip je otišao u Rim. Vratio
se u Jeruzalem upravo u času kad je počinjao Prvi židovski ustanak
protiv Rimljana. Josip je neko vrijeme zapovijedao židovskim snagama u
Galileji, ali se predao i prebjegao Rimljanima. Postao je njihov
zvanični povjesničar. Rimljani su mu dopustili da koristi kraljevsku
palaču, dali su mu rimsko državljanstvo i penziju. Njegovi
dobročinitelji bili su car Vespazijan i njegov sin Titus. Josip je nama
poznat kao ‘Josip Flavije’, jer je usvojio njihovo porodično ime
Flavijus.
Premada je na svoj način ostao vjeran svojoj religiji, Josip nije
vjerovao u čuda i bio je uvijek sumnjičav prema pretjeranom vjerskom
entuzijazmu. Nije vjerovao da će Bog poslati pobjedonosnog Mesiju da
oslobodi Židove. Bio je dovoljno realist da bi shvatio da je ovo
uzaludna nada koja proistječe iz činjenice da nije bilo nikakvih izgleda
da mala židovska nacija ikada postane sposobna da uputi ozbiljan vojni
izazov moćnom Rimu.
Ovakva karakterna kombinacija, zajedno sa okolnostima i psihologijom,
čine ga osobito zanimljivim. On nije mogao jednostavno biti objektivnim
povjesničarom. Razdiran između izdajnika i patriota, možda ljubomoran na
čvrstu odlučnost zelota, zbunjen kritikama da je licemjer, osjećao je
potrebu da opravda i objasni sebe, boreći se s vlastitom savješću i
ispitujući i racionalizirajući svoje vlastite motive.
Pišući svoju povijest Rata, Josip je možda projicirao svoje osobne
isprike van, prema židovskom narodu kao cjelini. Tvrdio je da su ih
dvosmislena pretkazivanja u njihovim svetim spisima o budućem vladaru iz
Judeje odvela na stramputicu. Ovo su eksploatirali vizionari i Židove
ne bi stvarno trebalo okrivljavati za to.
Njegova prva publikacija imala je izgleda namjeru da upozori druge
dijelove istočnog imperija na opasnost pobune protiv Rimljana. Zvala se
‘O osvajanju Jeruzalema’. Bila je napisana na njegovom vlastitom jeziku,
aramejskom, zajedničkom jeziku Palestine. Njegov grčki nije bio osobito
dobar. Međutim, njemu su pridodati istraživači i pomoćnici koji su
govorili grčki, a dopušten mu je i pristup rimskim arhivima, tako da je
ovaj rad mogao biti proširen u punu zvaničnu povijest Rata.
Prvi prijevod, grubu i doslovnu konverziju s aramejskog na grčki,
pripremio je sam Josip. Njegovi pomoćnici pretvorili su to u dobro
ispolirani i rafinirani prijevod na grčki. Prošireno djelo, nazvano ‘O
židovskom ratu’, pojavljivalo se u sukcesivnim izdanjima između 75. i
79. godine, a primjerci su bili namijenjeni javnim bibliotekama u
cijeloj imperiji.
Josip je živio do kraja prvog stoljeća. U svojim kasnijim godinama
napisao je vrijednu komletnu povijest židovske nacije pod naslovom
‘Židovske starine’. Naši postojeći grčki tekstovi ovog rada uključuju i
odjeljak o Isusu, koji slijedi izvješće o Pilatovu pokoravanju onih koji
su prigovarali njegovoj upotrebi hramskog novca za izgradnju novog
vodovoda. Posljednje riječi ovog izvješća glase, "I tako je pobuna bila
okončana”. Poslije ovog:
"Nekako u to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek, ako je doista
prikladno zvati ga čovjekom; jer on je činio čudesna djela, učio je
ljude koji su sa zadovoljstvom primali istinu, pa je povukao za sobom
mnoge Židove, a također i mnoge iz nežidovske populacije. On je bio
Krist. I kada ga je na optužbu glavnih naših ljudi Pilat osudio na kaznu
razapinjanja na križ, oni koji su ga voljeli ranije nisu prestali da ga
vole; jer on se ukazao njima trećeg dana, ponovno živ, kao što su Bogom
nadahnuti proroci prorekli, o ovome i o deset tisuća drugih čuda koji
su se odnosili na njega. I bratstvo kršćana, kako je nazvano po njemu,
još uvijek do današnjeg dana nije izumrlo.” (Židovske starine 18.63)
Ako imamo pred očima Origenove komentare, ovo očito nije originalni
odjeljak. S druge strane, čini se da je nanovo napisan, a ne jednostavno
umetnut kao cjelina. Prvo, nijedan kršćanski cenzor tog vremena ne bi
Isusa opisao kao ‘mudrog čovjeka’, ali Josip koristi ovu frazu i na
drugim mjestima. Drugo, riječi koje su gore prevedene kao ‘čudesna
djela’ (ili, kod nekih drugih prevoditelja, kao ‘zadivljujuća djela’)
prevode se doslovnije kao ‘paradoksalna djela’ – pa tako opet imamo
priliku da shvatimo opasnosti pogrešnog prevođenja! – a Josip je
upotrijebio točno iste riječi kad je opisivao čuda izliječenja Elishe.
Postoje među znanstvenicima neke razlike u mišljenju, ali opće gledanje
jest da su cenzori jednostavno ubacili ‘ako je doista prikladno zvati
ga čovjekom’, ‘On je bio Krist’, te dio o njegovu uskrsnuću trećeg dana
kako su prorekli proroci.
Ovo bi još uvijek ostavilo na miru komentar o Isusu koga su optužili
vodeći članovi židovskog društva prije nego što ga je osudio Pilat. Ja
pak imam dvije opservacije u svezi s ovim. Sjetite se kad je Josip
rođen. On je koristio osobne uspomene iz godina oko 60. kad je on sam
imao 22 godine. Za događaje prije toga koristio je zvanične zapise i
druge izvore. Krajnji izvor za pojedinosti o kršćanskim događajima mogao
je lako biti neki rani kršćanin, koji je prihvaćao ono što mu je bilo
rečeno o događajima prije raspeća.
Međutim, ovo objašnjenje i nije stvarno potrebno. Sredinom 10. stoljeća
jedan biskup iz Male Azije po imenu Agapius napisao je povijest svijeta
na arapskom jeziku. Zvala se Kitab al’Unwan, ili Knjiga o Naslovu. U
njoj se doista citira pasus iz ‘Starina’, ali je stilizacija drugačija:
"U to vrijeme postojao je čovjek koji se zvao Isus. Njegovo je ponašanje
bilo dobro (ili: njegovo učenje/znanje bilo je izuzetno), i za njega je
bilo poznato da je krepostan. I mnogi ljudi među Židovima i iz drugih
naroda postali su njegovi učenici. Pilat ga je osudio da se razapne na
križ i umre. Ali oni koji su bili postali njegovim učenicima nisu
prestali biti njegovim učenicima. Oni izvijestiše da se on njima pojavio
tri dana poslije raspeća i da je živ; prema tome, on je možda bio
Mesija, o kojemu su proroci pričali čudesa.”
Po svemu kako izgleda, ovo je moglo biti uzeto iz jedne verzije koja je
izmakla ranim kršćanskim cenzorima. Obratite pozornost da se ovdje uopće
ne spominju Židovi viših slojeva, pa tako izgleda kao da bi i to mogla
biti još jedna interpolacija u našoj grčkoj verziji, a ne dio
istorijskog Josipa (odnosno dio priče o povijesnom Isusu).
Dvije su stvari od posebnog interesa. Prva je da se spominju stanoviti
Grci koje je Isus privukao. Sigurno je da ovo ne bi bilo tako da je on
bio prosto još jedan rabin koji podučava ‘konvencionalni’ judaizam (što
opet ne znači da je u to vrijeme postojalo nešto što bi se moglo nazvati
jedinstvenim ortodoksnim judaizmom). Tu je također činjenica da
sljedbenici koji su ga voljeli nisu napustili njegov učenje i ponašanje.
Ovo potkrepljuje ideju da je Isusov pokret počeo još u vrijeme dok je
on bio živ i da je već bio dobio dovoljan zamah da se može nastaviti;
nije on ‘počeo’ poslije nekakvih ‘doživljaja u svezi s uskrsnućem”.
Ova druga verzija Josipa ipak mora još uvijek biti tretirana oprezno. Tu
je problem višestrukog prevođenja – u ovom slučaju s grčkog na
sirijski, pa na arapski, a sad ovdje na naš jezik. Postoji i
kristijanizacija, kako to izgleda u posljednjoj rečenici. Naposljetku,
nerazumno je zamišljati da su svi kršćanski cenzori bili tako dosadno
bukvalni kao onaj koji je mislio da je posve u redu da umetne ‘On je
bio Krist’ u prethodnoj verziji gore. Original koji stoji iza ove
arapske verije mogao je biti prepravljan na suptilniji način, s više
indirektne uporabe riječi ‘možda’ i ‘oni izvijestiše’, čime bi se
postiglo da izgleda manje kao propaganda i više kao autentični i
originalni komentar.
Još zanimljiviji je još jedan ‘alternativni Josip’ koji je ostao
sačuvan. Njegov raniji rad obično se spominje naprosto kao ‘Židovski
rat’, umjesto punog naziva ‘O židovskom ratu’. Smatralo se dosta čudnim
da preživjele grčke verzije nisu sadržavale bilo kakav spomen o Isusu,
iako su uključivale pretenzije na mesijanstvo Jude Galilejca, Teude i
drugih. Također nije bilo spomena o požaru u Rimu 64. godine, što je još
čudnije zato što je Josip bio u to vrijeme u Rimu. Objašnjenje bi moglo
biti da su kršćanski cenzori uklonili cijelo jedno poglavlje ili pasus
kad su vršili svoje prepravke.
Međutim, u 1866. godini šesnaest Josipovih rukopisa otkriveno je u
Rusiji. Bili su prevedeni na stari ruski ili staroslavenski jezik.
Nosili su naslov ‘O osvajanju Jeruzalema’, što je naslov njegove
originalne aramejske verzije ‘Židovskog rata’. Ime autora je navedeno
kao ‘Josephus’, bez onoga Flavius, imena rimske obitelji koje je on
usvojio kasnije. Postoji čitav niz razlika u odnosu na naše grčke
tekstove Josipa, od kojih neke nemaju nikakve veze s kršćanstvom; radi
se o onoj vrsti manjih autentičnih detalja koji bi bili poznati
suvremenom historičaru, ali su bili potpuno nevezani s vjerskom
propagandom.
Za naše ciljeve, najzanimljivije razlike su reference na Ivana
Krstitelja, Isusa i rane kršćane. Ivana Krstitelja nazivaju ‘divljim
čovjekom’ koga je Herod Antipas pogubio jer je bio politički opasan.
Isus se opisuje kao ‘čudotvorac’. Pasus o ranim kršćanima odnosi se na
godine između 44. i 48. za vrijeme vladavine cara Klaudija. Ovaj pasus
implicira da su sljedbenici Čudotvorca poučavali da je njihov
Gospodin,’koji je živ iako je bio mrtav’, još uvijek sposoban osloboditi
svoj narod od rimske dominacije. Sve izgleda kao tipično prenošenje
izvješća nekog rimskog zvaničnika o nemarno sročenoj verziji vjerovanja
vezanih za Uskrsnuće i možda za Drugi Dolazak.
Analiza ovih rukopisa otkrila je da su to prijevodi originala koji je
bio napisan lošim grčkim jezikom. Ako je prva verzija bila na
aramejskom, ovo bi lako mogla biti druga verzija, ažurirana do 75.
godine i pripremljena od samog Josipa, da bi je predao na ‘glačanje’
svojim asistentima.
Nažalost, međutim, grčki rukopisi koji su korišteni nisu bili ipak
potpuno lišeni kršćanskih intervencija. Izmjene kod tako važnog pisca
kao što je Josip ne bi bile napravljene samo jednom i onda ostavljene na
miru. Zato je posve realno da su preživjele različite verzije, s
kasnijim verzijama (pa i onima što su prevedene na staroslavenski) gdje
su potpuno uklonjeni svi pasusi koji su se kasnijim crkvenim
stručnjacima još uvijek činile kao previše dvosmislene ili kao
protukršćanske. Mi smo dakle i dalje u stanju intelektualne frustracije
ovakvim otkrićima, ali uznemirujuće bliži povijesti nego crkvenoj
propagandi.
Evo jednog pasusa staroslavenskog Josipa koji se odnosi na Čudotvorca:
"U to vrijeme pojavio se čovjek, ako je dopustivo zvati ga čovjekom.
Njegova narav i lik bili su ljudski, ali njegova pojava je bila nešto
više od pojave običnog čovjeka; a njegov djela su bila božanska. Činio
je čuda, divna i moćna. Zato je meni nemoguće nazivati ga čovjekom; ali
opet, ako pogledam prirodu koju je dijelio sa svima neću ga nazvati
anđelom. I sve, o čemu god se radilo, on je postizao putem neke
nevidljive moći, radio je rječju i zapoviješću. Neki rekoše za njega:
‘Naš prvi zakonodavac ustao je iz mrtvih i učinio je mnoga izliječenja i
vještine’, dok su drugi mislili da je njega poslao Bog. Pa ipak, u
mnogim stvarima on se nije pokoravao Zakonu i nije se držao subote,
prema običaju naših otaca. Ipak, s druge strane, nije činio ništa
sramotno; niti je on išta činio uz pomoć ruku, već samo rječju on je sve
postizao.
"I mnogi iz mnoštva išli su za njim i slušali njegovo učenje; i mnoge
duše bile su uzbuđene misleći da bi na ovaj način židovska plemena mogla
osloboditi se iz rimskih ruku. Inače, bio je njegov čest običaj
boraviti iznad grada na Maslinskoj Gori, pa je i tamo pružao narodu
svoje izliječenje.
"I okupilo se tamo oko njega stotinu i pedeset pomoćnika i veliko
mnoštvo naroda. I kad oni vidješe njegovu moć, da je riječima postizao
sve što je želio, kad mu oni staviše do znanja svoju volju da on uđe u
grad i posiječe rimske vojnike i Pilata i zavlada nad nama, on nas nije
prezreo.
"A kad je saznanje o ovome došlo do židovskih vođa, oni se okupiše
zajedno s velikim svećenikom i rekoše: ‘Mi smo bespomoćni i suviše
slabi da ustanemo protiv Rimljana. Štoviše, s obzirom da je luk zategnut
mi ćemo otići do Pilata i razgovarati s njim o tome što smo čuli i
nećemo upasti u neprilike, jer bi inače on mogao čuti ovo od drugih i mi
bi mogli biti lišeni naših imanja i poubijani, a naša djeca raspršena. I
tako oni otiđoše i rekoše Pilatu. I on posla i dade poubijati mnoge iz
onog mnoštva. I on ču da je ovo izazvao Čudotvorac i pošto je
organizirao istragu o njemu, proglasio je presudu: "On je dobročinitelj a
ne zlotvor, niti buntovnik, niti žudi za kraljevskom vlašću.’ I onda ga
pusti da ide, jer je on izliječio njegovu suprugu koja je bila na
samrti.
"I on ode na svoje uobičajeno mjesto i počne raditi svoje uobičajene
poslove. I kad se opet oko njega okupilo još više ljudi, on se proslavio
svojim djelima više nego ikad. Doktori Zakona bili su ludi od zavisti i
dadoše trideset talenata Pilatu kako bi ga osudio na smrt. I on uze
novac i dopusti im da sami izvrše svoju volju. I oni staviše svoje ruke
na njega i raspeše ga suprotno zakonu svojih otaca.”
Premda snažno redigirani i preuveličani od strane kršćana, ovi opširni
pasusi izgledaju i dalje kao da sadrže mnogo toga što je autentični glas
Josipov. Zanimljivi detalji i problemi s kojima nas oni suočavaju veoma
su brojni i fascinantni. Premda je nešto od ovoga očigledno
prokršćansko, redigiranje nije bilo izvršeno na način koji bi bio
dovoljan da ukloni mnogo neutralniji ili čak ambivalentni ton originala.
Ime ‘Isus’ se nikada niti ne spominje i nije stvarno moguće u ovom
izvješću iščitati ni pozitivan niti negativan stav prema Isusu.
Mnogo toga u ovom pasusu odjek je stvari koje smo već obradili u
prethodnim glavama. Sačuvana je problematična narav Isusova stava prema
Zakonu i suboti. Sadrži spomen početnih usporedbi Isusa sa Mojsijem,
"našim prvim zakonodavcem” (usporedba koju ćemo još jednom razmotriti
kad budemo govorili o pisanju Evanđelja). Kombinira ovo čak sa
sugestijom da je on bio Mojsije koji je ustao iz mrtvih; oni su bili
toliko kulturno opsjednuti ovim konceptom uskrsnuća da su ga čini se
optuživali za to još dok je bio živ!
Opisuje se kao čojek koji postiže velike učinke samo kroz riječ i
učenje. Tu je zatim odjek komentara u Ivanovu Evanđelju, o mnoštvu koje
je željelo da on bude Mesija, ‘da ga proglase kraljem’, da ih vodi u
vojnu akciju protiv Rimljana. Izvješće nam zatim govori da je Isus
pogubljen zbog političkih razloga, jer je percipiran kao opasni
revolucionar. Kršćanski cenzori, jako uznemireni ovim, koriste zatim
pasus da demantiraju sami sebe, otklanjajući krivnju sa Pilata i tvrdeći
(nemoguće) da su Židovi bili odgovorni za raspeće, te dodajući ranu
naivnu legendu da je Isus izliječio Pilatovu ženu. Lako je zamisliti
kako je izgledala Pilatova prosudba prije cenzure, kad je možda rekao,’
On je zlotvor, buntovnik koji žudi za kraljevskom vlašću.’
Treba uočiti navod da je Pilatu isplaćeno trideset talenata. Nema ni
spomena o izdaji ili posredniku koji se zvao Juda. Ja naginjem mišljenju
da ovo otkriva jednu ranu fazu u kršćanskim pričama, sve dok rani
kršćani nisu otkrili da u svetim spisima postoji spomen o trideset
srebrnjaka i dok oni nisu to utkali u svoje rano izvješće o Pasiji – ali
prije nego što je stvorena ideja o Judi i dramatičnoj izdaji. Ova rana
priča, koja je ispričana Josipu pa ju je on ponovio, ostala je izgleda
uklopljena u tekst i nakon cenzure.
U prošlosti se smatralo da se veliki dio pasusa može objasniti kao neka
vrsta antikršćanske židovske krivotvorine, tako da bi tobože povijest
pokazivala da je Isus bio opasni politički revolucionar, te da su se
možda kasnije toga ‘domogli’ prokršćanski prepisivači. Ovo je prilično
neuvjerljiva ideja. Negiranje učenja kršćana zasigurno se moglo postići
na izravniji i učinkovitiji način, bez da se prepisuje komletno Josipovo
djelo, samo da bi se ubacilo u njega nekoliko pomalo dvosislenih ili
neutralnih rečenica.
Pa ipak, čini se da ima stanoviti značaj to što su i Isus i njegovi
sljedbenici percipirani u biti na politički način. Njega su pozivali da
predvodi oružani ustanak u Jeruzalemu. Njegovi sljedbenici su snažno
potisnuti, a on sam je pogubljen kao pobunjenik. Ovaj pasus je ohrabrio
spekulacije o Isusu kao zelotskom borcu za slobodu. Ovo je bilo još više
ojačano problemom prevođenja, s obzirom na mogućnosti različitih
značenja u raznim rukopisima.
U citiranju gornjeg pasusa, gdje Isusa pozivaju da vodi pobunjenike,
krucijalna rečenica je navedena kao "on nas nije prezreo”. Ovo je
prevedeno u jednom od slavenskih rukopisa kao ‘on nam nije posvetio
pozornost’. Ovo se dakle može promatrati kao rečenica sumnjivog
značenja. Da li ovo znači da nije odbio ponudu vođstva ili pak da ju je
odbacio?
Mene ovo ne zabrinjava. Naravno da ju je odbacio. On je bio veliki
učitelj koga je narod doživljavao kao inspiraciju i želio ga slijediti.
Mnogim ljudima u to vrijeme, on bi automatski izgledao kao barem
potencijalni Mesija, jer su oni tumačili svoju situaciju kao potrebu
nacionalne nezavisnosti, emancipacije od poganskog Rima. Ovo nije bila
Isusova vizija. Ljubite svoje neprijatelje, rekao je on. Kraljevstvo
Božje je svuda oko vas. Okrenite i drugi obraz. Da vodim oružani revolt?
Ja kao vojni Mesija? Ma dajte, molim vas.
Odakle su se pojavile ove slavenske verzije Josipa i zašto bi one bile
odvojeno sačuvane? Prije uspostavljanja ortodoksnog katoličkog
kršćanstva, skupine ranih Isusovih sljedbenika držale su se čitavog
niza različitih gledišta. Neki od židovskijih kršćana bili su na kraju
odbačeni od onoga što se pretvorilo u glavnu struju, a oni su ostali
uporni u zadržavanju svojih vlastitih vjerovanja. Oni bi, na primjer,
smatrali vrijednim povijesne dokumente koji su podupirali njihovo
gledište da je Isus bio čovjek, nalazeći da je razvitak ideje o njegovu
‘božanstvu’ bio povreda monoteizma. Oni su ga gledali kao čovjeka koji
je bio sličan božanski nadahnutim prorocima.
Njihove male skupine preživjele su u pustinjama sjeverne Arabije i
Mezopotamije nekoliko stoljeća. Jedna od ovih sljedbi nabujala je u
južnoj Rusiji u 13. stoljeću, pa se čak proširila na sjevernu Italiju i
Provansu. Bili su poznati kao Jozefinisti i bili su jedini koji su
zaštitili i prenijeli na kasnije naraštaje ove ranije, manje cenurirane
Josipove tekstove.
Ovo je bilo posve moguće u Litvi sredinom 13. stoljeća, gdje je
napravljen prijevod sa grčkog na staroslavenski. Međutim, bilo bi ipak
nerazumno smatrati ih srednjevjekovnim krivotvorinama. Kao prvo, postoje
manji, ali čini se autentični detalji kojih nema u našim drugim
tekstovima, detalji koji nemaju nikakve veze sa vjerskim uvjerenjima.
Drugo, zašto kršćanski krivotvoritelj, više od dvanaest stoljeća poslije
događaja, ne bi jednostavno išao paralelno sa pričama u Evanđeljima? Ne
bi imalo baš nikakva smisla za njih stavljati Isusa u kontekst
političke motivacije i nasilja. Kakav bi motiv mogao imati ovaj pisac?
Zanimljivo je da je ponovno ovaj pasus dobio mjesto odmah uz opis nemira
u Jeruzalemu, što ih je prouzrokovalo Pilatovo zapljenjivanje hramskih
fondova da bi se platio vodovod. Kako je ovo involviralo novac i Hram,
meni je uvijek bilo čudno da ni jedno djelo povijesne znanosti koje sam
pročitao nikad nije ni pokušalo izvesti bilo kakvu vezu između ovog
događaja i takozvanog Isusova ‘čišćenja hrama’, unatoč činjenici da
razna ‘objašnjenja’ koja se daju za Isusovu akciju izgledaju čudno
neadekvatna i nezadovoljavajuća.
Ja mislim da će povijesna istina o Isusu i dalje ostati neuhvatljiva i
da je ono što je on vjerovao i što je činio, što se dogodilo njemu i oko
njega i zašto, nešto mnogo kompliciranije i čak fascinantnije nego što
mi uopće naslućujemo. |
