Wednesday
2024-12-04
7:13 PM
Welcome Guest
RSS
 
My site
Main Registration Login
Blog »
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 59

Statistics

Total online: 129
Guests: 129
Users: 0

Login form

Main » 2013 » July » 17 » GLAVA OSAMNAESTA
9:30 PM
GLAVA OSAMNAESTA
GLAVA OSAMNAESTA
OTPORI I POTISKIVANJA

Može se doživjeti pomalo kao šok kad shvatimo kako postoje snažni dokazi da su židovski sljedbenici Isusa vodili pravu kampanju kako bi uništili Pavlovu verziju kršćanstva. Šok može biti još veći kad saznamo da je nekoliko godina ova kampanja uživala značajan uspjeh.
Pri kraju Poslanice Rimljanima Pavao izražava dosta veliku zabrinutost o tome kakav ga doček očekuje u Jeruzalemu; krenuo je na put s ‘plemenitim prilogom za siromašne među svetima’ (15.26) od crkava u Makedoniji i Ahaji:
"Pomozite mi kroz opasnosti koje me čekaju moleći se Bogu za mene. Molite da uspijem izbjeći nevjernicima u Judeji i da pomoć koju nosim u Jeruzalem bude prihvaćena od svetih”. (Rim. 15.30-31)
Bili oni siromašni ili ne, Pavao nije bio siguran da će oni uopće primiti novac od njega. Išao je u Jeruzalem sa strahom i oklijevanjem – ili, kako se izričito više puta kaže u Djelima, suprotno savjetu Duha Svetoga (Djela, 20.22-23, 21.4, 21-11-12). Naravno, kad su Djela pisana, bilo je općepoznato kakvim je to neprilikama Pavao išao ususret. Mi ne bismo više smjeli biti iznenađeni ili impresionirani ‘pretkazanjima s pogledom unazad’ jer su redovite karakteristike Novog zavjeta.
Mora biti da Pavao nije imao izbora. Njegov položaj u njegovim vlastitim crkvama postao je previše težak. Bilo je to negdje oko 58. godine kad je on u očaju otišao u Jeruzalem, znajući da mu treba neka vrsta podrške ili sporazuma s jeruzalemskim vođama kako bi mogao nastaviti. Upravo je zbog toga, da bi pomogao svoju obranu i pokazao svoju vrijednost za pokret, te da bi ostvario moralnu potporu i osobnu preporuku, ponio sa sobom ovu impresivnu sumu sakupljenog novca, a i delegaciju osobnih pristalica (Djela 20.4, 21.29).
Autor Djela je možda pokušao koliko god je mogao da nam pruži ‘respektabilnu’ verziju onoga što se dogodilo, ali je morao priznati da je Pavao optužen za nelojalnost prem judaizmu, za poticanje Židova izvan Judeje na ne slijede Mojsijev Zakon i ne daju sinove na obrezanje. Jakov, okrutno ali veoma lukavo, stavio je zatim Pavla u situaciju u kojoj nije mogao nikako pobijediti (Djela 21.22-24). Sugerirao je da Pavao javno dokaže svojim kritičarima u Jeruzalemu da je doista ortodoksni Židov, i to tako što će sudjelovati u židovskom ritualnom običaju zajedno s još nekim ljudima, običaju koji je zahtjevao brijanje glave. Ovo bi značilo odlazak u Hram, gdje nežidovi nisu smjeli ući pod prijetnjom smrtne kazne.
Što je Pavao mogao učiniti? Bio je u Jeruzalemu, među Židovima, i svaka inicijativa bila je u njihovim rukama. Ako bi odbio ovo učiniti, to bi značilo odbacivati sam judaizam pred liderima nečega što je on i dalje percipirao kao ispunjeni judaizam. Štagod da je propovijedao vani u dalekom svijetu o tome da Zakon više nije potreban i da je dovoljna vjera u Krista, Pavao nije bio filozof; on je odbacio, i to ne jedamput, argumente filozofije i logike u korist ‘vjere’.
Sljedstveno tome, Pavao se nije nikad suočio, niti je razumio logiku svoje vlastite pozicije. U njegovim očima, premda je odbacio Zakon, on nikad nije odbacio judaizam. I dalje je priznavao njegov utjecaj nad sobom i (na svoj način) njegove zahtjeve u odnosu na njega. Morao je surađivati s Jakovljevim zahtjevima.
Pavlovo pokoravanje ovom testu nije moglo donijeti ništa osim štete za njega u očima njegovih poganskih obraćenika, koji su ga pratili. Test je demonstrirao njegovu podređenost autoritetu mesijanista i njegovu lojalnost zahtjevima judaizma. On je ozbiljno potkopavao ideju da ti poganski obraćenici, zbog svoje vjere i okončanja dominacije starih židovskih običaja, jesu jednako potpuni kršćani kao i Židovi oko njih. Mora biti da je to bio krajnje ozbiljan udarac Pavlovom autoritetu i veoma neugodan za njihovo razumijevanje njegova učenja.
No mi moramo razumjeti i te mesijaniste koji su ostali vjerni Zakonu. Pavlova reputacija bi skandalizirala druge Židove u Jeruzalemu i jako otežala situaciju za mesijaniste, jer je teoretski on bio dio istog pokreta. Njihov bijes protiv aktivne nelojalnosti njihovim tradicijama doista je dobio i daljnje izraze; nekoliko dana kasnije, on je prepoznat i našao se u središtu ulične gužve. Pavao je optužen da je uveo pogane u hram, bio skoro linčovan od rulje bijesnih Židova i uhićen od rimskih vojnika iz obližnje utvrde Antonija, vjerojatno radi njegove vlastite sigurnsti (Djela 21.27-37).
Zapovjednik Klaudije Lizija naredio je da se Pavao bičuje kao preludij u saslušavanje; bio je to surov svijet i bili su još daleko od toga da ustanove konvenciju o čitanju prava koja ima osumnjičeni. Pavao je međutim imao stvarno pravo da se pozove na imunitet od bičevanja bez suđenja pošto je bio rimski građanin, pa je on to i učinio. Kako su optužbe protiv njega bile vjerskog karaktera, organizirano je saslušanje pred Sinedrijem. Čini se da je Pavao dosta vješto okrenuo ovo u doktrinarni spor između farizeja i saduceja, tvrdeći da mu sude zato što on vjeruje u uskrnuće mrtvih (Djela 23.1-10).
Izgleda da nije bilo nikakvih optužbi protiv Pavla koje bi se mogle ozbiljnije konkretizirati (Djela 23.29). Saznavši za tobožnju zavjeru da se Pavao ubije i ne želeći ništa riskirati s jednim rimskim građaninom, Lizija je naredio da se Pavao prebaci pod vojnom pratnjom u provincijski grad Cezareja Maritima. Tamo će optužbe saslušati upravitelj Judeje Antonije Feliks.
Feliks je dao da se dovedu ljudi koji optužuju Pavla. Visoki svećenik Ananija došao je iz Jeruzalema sa nekoliko starješina i odvjetnikom koji se zvao Tertul. Židovi su pokušali iznijeti svoje vjerske prigovore dajući im politički ugao, jer su Rimljani bili zainteresirani više za političke implikacije nemira nego za "ovaj ili onaj spor … oko mrtvog čovjeka koji se zvao Isus za koga Pavao tobože tvrdi da je živ” (Djela 25.19). Tertul je opisao Pavla kao ‘kolovođu nazarenske sljedbe’ (Djela 24.5), očito na način kako su mesijaniste vidjeli i opisivali Židovi koji nisu pripadali ‘Putu’. On je rekao kako je on prouzrokovao nemire u židovskim zajednicama i ovdje i šire po svijetu. Pavao je odgovorio da oni ne mogu dokazati ni jednu od ovih optužbi – a onda je ponovno kao svoju obranu upotrijebio tvrdnju da ga progone zbog toga što on vjeruje u uskrsnuće mrtvih.
Feliks je odgodio donošenje bilo kakve presude. Mora biti da je njemu izgledalo kako bi bilo kakva presuda vjerojatno prouzrokovala neprilike za nekoga, nazarene ako bi Pavao bio osuđen, druge Židove ako bi ga oslobodio. Moglo bi doći i do upućivanje žalbe imperatoru s negativnim učincima po samog Feliksa. Slučaj je ostao neriješen i Pavao je zadržan u zaštitnom pritvoru dvije godine (Djela 24.27).
Feliks je opozvan u Rim i zamijenjen novim upraviteljem, Porcijem Festom. Pavlovi tužitelji ponovno su potegli pitanje i došlo je do novog saslušanja, ne kojem je Pavao inzistirao da on nije povrijedio nikakav zakon, ni rimski ni židovski. Fest je predložio da se slučaj prebaci u Jeruzlem, možda zato što bi se tako olakšalo saslušavanje većeg broja židovskih svjedoka.
Pavao je zasigurno osjećao da bi tamo, u srcu židovske moći i utjecaja, stvari mogle poći po zlu za njega. Oslanio se na svoja prava kao rimskog građanina, pa je apelirao da se njegov slučaj prenese sudu imperatora Nerona u Rimu (Djela 25.11). Fest je bio prisiljen da se suglasi, a bio je i inače, bez sumnje, jako zadovoljan što će izbjeći bilo kakvu daljnju odgovornost za ovaj slučaj.
Pavlovo putovanje u Rim bilo je prilično dramatična avantura, prema Djelima, prekinuta brodolomom i boravkom na Malti puna tri zimska mjeseca. Kad je stigao u Rim, u početku je bio u kućnom pritvoru, možda sa ograničenom slobodom, ali pod stražom jednog vojnika. Njegove kasnije Poslanice, napisane po svemu sudeći u Rima, u ovo vrijeme, pokazuju da je kasnije bio i u zatvoru. Izgleda da su bila dva odvojena suđenja ili saslušanja. Djela završavaju u trenutku kad je Pavao još bio živ, ne dajući nikakve indikacije o tome da li je osuđen ili oslobođen.
Pavlovo uhićenje odvuklo ga je od svakog dodira sa svijetom oko sebe i ujedno ostavilo jeruzalemske mesijaniste kao vrhovne i neosporne autoritete za učenja o Isusu. Međutim, dio blata koji je bacan na njega ostao je i na nazarenima po asocijaciji, pa su se i sami našli u opasnosti od unutrašnjih sporova, jednako kao i mogućeg neprijateljstva židovskih vlasti. Čak i oni koji su bili besprijekorni u poštivanju Zakona bili su i dalje u delikatnom položaju da propovijedaju o nestalom Mesiji koji je bio obješen na ‘drvo’. Na kraju ovo nije zaštitilo ni samog Jakova Pravednog.
Vodeći položaj Jakova, čak i u odnosu na Petra, zapisan je u jeruzalemskoj zbirci Isusovih izreka koje će na kraju postati Tomino evanđelje:
"Sljedbenici rekoše Isusu, "Mi znamo da ćeš nas ti napustiti. Tko će biti naš vođa ?’ Isus im reče, ‘Bez obzira gdje se nalazili, trebate ići Jakovu Pravednome, za koga su stvoreni nebo i zemlja’.” (Tom. 12)
Ova fraza o nebu i zemlji samo je izraz hvale koji se rabi u židovskoj literaturi, ne i nekakva teološka izjava.
Prema Hegesipu, židovskog piscu iz 2. stoljeća, koga citira u 4. stoljeću povjesničar crkve Euzebije iz Cezareje, Jakov je ‘bio prvi koji je izabran na biskupsku stolicu jeruzalemske crkve’. Ovdje opet ima puno ‘crkvene psihologije’ u izboru riječi; misli se na skupinu ljudi s ekscentričnom idejom o podjeli dobara za najnužnije preživljavanje, a fraza ‘biskupska stolica’ je iznenađujuće dostojanstvena u usporedbi sa realnom situacijom.
Hegesip je ne samo rekao da je Jakov bio revan u prakticiranju judaizma, nego i to da je imao povlasticu da u hramu ulazi u najsvetiju prostoriju. Ako je to bilo tako, onda je Jakov morao imati neku svećeničku dužnost: mislim, naravno, u okviru judaizma, ne na njegovu ‘biskupsku stolicu’ za kasnije kršćane.
U 62. godini, međutim, Jakova i neke od njegovih sljedbenika optužio je Visoki svećenik Anan za kršenje zakona. Za nas je frustracija što nemamo nikakvih određenih detalja o optužbi, o dokazima, o suđenju: samo toliko da ga je Sinedrij osudio da bude kamenovan do smrti, što je bila kazna za vjerski prijestup. Evo što nam o tome govori Josip:
"Mlađi Anan…sazvao je sudce Sinedrija i doveo pred njih čovjeka po imanu Jakova, brata Isusova koji je bio nazvan Kristom, i neke druge. Optužio ih je da su prekršili zakon i predao ih da budu kamenovani. Oni stanovnici grada koje su smatrali najpravičnijima i koji su bili striktni u poštivanju zakona, bili su ovim povrijeđeni. Oni zato potajno poslaše kralju Agripi…Kralj Agripa, zbog Ananova postupka, svrgnuo ga je sa položaja visokog svećenika koji je držao tri mjeseca.” (Židovske starine, 20.197-203)
Možda su antinazarenske frakcije, ne mogavši se dočepati Pavla, vidjele u egzekuciji Jakova prihvatljivu zamjenu. Mora biti da su imale potporu Anana. S druge strane, ovo izvješće otkriva da je zbog toga došlo do velikog organiziranog prosvjeda i da je među onima koji su podupirali Jakova bilo dovoljno utjecajnih ljudi koji su postigli da Visoki svećenik bude uklonjen s dužnosti.
Ovo nije bila mala stvar. Anan mlađi bio je sin Anana starijeg, koji nam je poznat iz Novog zavjeta kao Ana. Bio je punac Josipu Kajafi, koji se također spominje u evanđeljima i koji je bio Visoki svećenik od 18. do 36. godine poslije Krista. Sam Anan bio je Visoki svećenik od 6. do 15. godine poslije Krista i bio je otac pet drugih Visokih svećenika, ukljućujući Anana mlađeg. Drugim riječima, ova porodica bila je dovoljno moćna da dominira na položaju Visokog svećenika tijekom prethodnih pola stoljeća, pa ipak su prijatelji Jakova bili u stanju postići da se jedan od njih makne, nakon samo nekoliko mjeseci na dužnosti. (Možete iskoristiti ovo protiv mene i ponovno otvoriti, ako želite, špekulaciju o utjecajnom prijatelju kao što je Josip iz Arimateje!)
Ako su nazareni, jeruzalemski mesijanisti, osjećali da je Pavao (stvarajući im teškoće) bio neizravno uzrok egzekucije Jakova, oni bi onda prema njemu bili ogorčeniji više nego ikada. A u stvari, utjecaj mesijanista više nikada neće biti tako jak, premda su i dalje postojali. Prema Hegesipu, vodstvo jeruzalemske crkve preuzeo je Šimun, rođak Isusov (sin njegova ujaka Kleope). Kako izgleda, desetak rođaka Isusa i Jakova zadržali su kontrolu nad jeruzalemskom skupinom skroz do drugog stoljeća; zbrisani su u potpunosti u Drugom židovskom ustanku 132. godine.
Dok je bio u kućnom pritvoru u Rimu, Pavao je zasigurno morao čuti o egzekuciji Jakova. Sam Pavao osuđen je na smrt i pogubljen od rimskih vlasti. Moglo je to biti 64. godine, kao dio imperijalne akcije protiv kršćana kad su upotrijebljeni kao ‘grešni jarac’ i okrivljeni za veliki požar Rima (rimski historičar Tacit nam je izvor za ovu informaciju). Ne znamo sigurno: možda je Pavao pogubljen tek 67. godine.
Tradicija kaže da je i Petar pretrpio mučeničku smrt ranih šezdesetih godina. Unutar svega nekoliko godina, Jakov, Petar i Pavao bili su svi pogubljeni.

Za mesijaniste, uhićenje Pavla u 58.godini bilo je nešto što im je prilično konveniralo. Djela čak ni ne sugeriraju da su jeruzalemski mesijanisti reagirali na njegovo uhićenje, da i ne govorimo o tome da bi oni zbili redove u znak podrške ili prigovorili njegovu uhićenju, a nema niti bilo kakvog nagovještaja o bilo kakvoj podršci prema njemu u Pavlovim posljednjim Poslanicama. Za njegovu vlastitu interpretaciju kršćanstva, posljedice su morale biti katastrofalne.
Poganski delegati vratili su se u svoje crkve s pričama o Pavlu, koji je očito bio podređen, a ne autoritet, pošto je ušao u ekskluzivno židovske zavjete po naređenju jeruzalemske crkve, a onda bio napadnut i uhićen i bačen u tamnicu. Možete zamisliti argumente, trijumf onih koji su se okrenuli od Pavla prema drugim verzijama vjere, tvrdeći da je ovo dokaz da Bog nije bio na njegovoj strani i da je on zasigurno bio ipak licemjer i lažni apostol.
Onemogućen u osobnim kontaktima sa svojim crkvama, Pavao je imao male izglede da opravda svoje aktivnosti ili pokuša povratiti svoj prestiž ili reputaciju. Jeruzalemska verzija vjere činila je velike korake čak i onda kad je Pavao još bio slobodan: sad je polje bilo široko otvoreno za daljnju propagandu mesijanista, bez Pavla koji bi se suprotstavljao njihovim argumentima ili njihovu učenju. Njihov kontramisionarski rad zasigurno je bio intenziviran, s namjerom da se iščupaju iz korijena njegove ideje i zamijene punim prihvaćanjem njihovih doktrina i njihova autoriteta.
Ovo nije samo jedna špekulacija. Djela otkrivaju da je Pavlov rad pretrpio ozbiljno suprotstavljanje u njegovoj odsutnosti. Pavao daje oproštajni govor crkvi u Efezu, neposredno prije sudbonosnog puta u Jeruzalem:
"Ja znam sasvim dobro da će kad ja odem divlji vuci napasti na vas i neće imati nikakve milosti prema stadu. Čak i iz vaših redova bit će ljudi koji će istupiti sa travestijom istine na usnama da bi naveli učenike da slijede njih. Zato budite spremni I čuvajte se…” (Djela 20.29-31)
Divlji vuci: predstavnici iz Jeruzalema. Miješanje izvana; dezertiranje i nevjera iznutra. Koliko je neispričanih priča za nas izgubljeno. Koliko je moralo biti konfuzije i konfrontacije. Mnogi kršćani u poganskom svijetu morali su se podrediti židovskoj dominaciji, možda zadivljeni više povijesnim informacijama o Isusu i njegovu učenju nego opskurnošću i dvosmislenostima Pavlovih teoloških nedosljednosti i neobranjivih tvrdnji.
Svake godine kontrola Jeruzalema stalno je rasla. Sigurno je bilo stanovitih kompromisa, kao što ih je bilo i ranije, pošto su pogani bili nespremni da se pokore svim detaljističkim zahtjevima židovskog Zakona i pošto su se protivili obrezanju; ali Pavao ih je ostavio također s prirodnim presumpcijama duhovne superiornosti Izraela i vođstva Jeruzalema. Iako je otišao sa ovim sjenkama svog utjecaja, u vrijeme njegove smrti njegova reputacija već je zadobila teške udarce.
Da su se stvari nastavile ovim putom, Pavlova verzija vjere bi izumrla. Uz dovoljno vremena aktivne opozicije njegovim idejama, njegove Poslanice bi bile uništene kao heretičke i potencijal koji se krio u njegovom osebujnom pristupu religiji bilo bi sada nemoguće vratiti. Pokret koji je počeo s Isusom iz Nazareta možda bi ostao kao povijesni kuriozitet, poznat samo akademskim specijalistima, kao jedna opskurna židovska sljedba sa čudnim vjerovanjem u Mesiju.
Postoje značajni pokazatelji o privremenoj pomrčini Pavlove reputacije i učenja u stanju Pavlovog pisanog materijala koliko je sačuvan u Novom zavjetu. Oštećenja i gubitak ovih spisa nije konzistentan s pretpotavkom da je on uvijek bio gledan kao poštovani predvoditelj, inspiriran Bogom, čija se pisma čuvaju kao dragocjenosti i brižljivo održavaju.
Šesnaesto poglavlje poslanice Rimljanima, kao što smo već primijetili, prvobitno je bilo samostalni dokument. Pavao je napisao značajno pismo Laodiceji, koje nije preživjelo – on ga spominje u Kol. 4.16 – ali njegova osobna bilješka Filemonu je opstala. Čini se da je napisao najmanje četiri pisma Korinćanima, a naša današnja ‘Druga poslanica Korinćanima’ samo je kolekcija dijelova tri pisma od ovih četiri.
Koliko mi znamo, Pavao je posve vjerojatno mogao napisati još i pisma Troasu, Ikoniju i Bereji, koja su mogla biti uništena kad je on pao u nemilost. Morao je postojati period tijekom kojega su njegova pisma bila zanemarena ili sačuvana samo slučajno ili zalaganjem malobrojnih vjernih. Ovaj period očito je pao između vremena njegova uhićenja i pada autoriteta jeruzalemske crkve, poslije čega je nastalo ponovno oživljavanje njegove reputacije, prije pisanja Djela.
Ako je njima išlo tako dobro, zašto je pobjeda jeruzalemskih mesijanista tako kratko trajala? Zato što su u 66. godini, četiri godine poslje Jakovljeve smrti, njihovi misionarski napori naglo i tragično prestali izbijanjem Prvog židovskog ustanka protiv Rima.
U prethodnim mjesecima, ugnjetavanje Židova se pogoršalo. Pod upraviteljem Florom, Židovi su bili premlaćivani od rimskih vojnika na najmanju provokaciju, mučeni, šibani i raspinjani. Židovi su se žalili Cestiju Galu, legati Sirije, i zamolili Agripu II da pokuša nagovoriti Rim da Flora smijeni. Agripa je samo savjetovao pokoravanje moći Rima i zatim napustio Jeruzalem da pobjegne od prosvjeda.
Na kraju, u ljeto 66. godine, kapetan Hrama, hrabri mladi čovjek po imenu Eleazar obustavio je imperijalno podnošenje žrtava. Dva puta dnevno, za proteklih šezdeset godina, dva jagnjeta i jedan bik žrtvovani su u Hramu u ime imperatora i naroda rimskog. Ovo je bio simbol židovske podložnosti i lojalnosti Rimu. Obustavljajući ovo Eleazar je bacio rukavicu: izazov, akt pobune.
Mase su se okupljale u prednjem dvorištu Hrama i ovo pitanje žrtvovanja je bilo raspravljano na dugo i široko. Nacionalistički zeloti i njihovi simpatizeri pozdravili su ovaj potez, podržavajući svećenike niže razine koji su podupirali Eleazara. Glavni svećenici su mislili da odbacivanje ovog gesta prema Rimljanima može dovesti samo do katastrofe. Farizeji su se po običaju zapetljavali u legalističkim poentama raspravljajući oko temeljnog načela da li je uopće prihvatljivo da se podnose žrtve u korist nežidova.
Većina je podupirala Eleazara: Židovima je bilo dosta svega. Bog je bio njihov gospodar. Neće se više pokoravati dominaciji smrtnih pogana.
Eleazar i njegove pristalice napali su tvrđavu Antoniju koja je nagledala Hram. Rimski vojnici su izginuli i Židovi su uspjeli tvrđavu zauzeti. Borbe su počele. Neće biti to priča inspiriranog heroizma i plemenitosti. Bit će to ružni rat, sa zgodama velike sramote i odsustva časti, kad Židov ubija Židova, a ne samo Židov Rimljanina i obratno.
Vođa zelota je još uvijek bio Menahem, sin njihova osnivača, Jude Galilejca. On je poveo svoje ljude iz Jeruzalema prema Mrtvom moru, gdje su zauzeli visoku stjenovitu utvrdu Masadu. Savladali su i poubijali rimski garnizon i naoružali se njihovim oružjem. Vratili su se trijumfalno u Jeruzalem, gdje su Menahema pozdravili kao Mesiju.
Podržavan bezobzirnim naoružanim fanaticima;Menahem je postao arogantan i zloban. Smijenio je Eleazara kao lidera pobune, preuzimajući na sebe juriš na kraljevsku palaču. Njegovi ljudi su uhvatili i ubili Eleazarovog oca Ananiju i brata Ezekiju. Za uzvrat, podupiratelji Eleazara uhvatili su u zamku Menahema i njegove poručnike, podvrgli ih torturi i zatim ubili. Eleazar je ponovno zadobio vođenje revolucije.
Zeloti se pocjepaše u dvije frakcije. Preživjeli pristalice Menahema pobjegoše nazad u Masadu pod vodstvom jednog drugog Eleazara, sina Jairovog (Menahemovog rođaka). Zeloti koji su ostali u Jeruzalemu da se bore za grad bili su pod komandom još jednog, trećeg Eleazara, sina Šimunovog.
Rimski vojnici unutar Jeruzalema ponudili su da se predaju pod uvjetom da im životi budu pošteđeni. Oni izađoše iz palače i položiše na zenlju svoje mačeve, da bi ih potom Eleazarovi ljudi opkolili i masakrirali. Desilo se to, skoro nevjerojatno, u subotu. Ovo je bila zgoda strašnog gubljenja časti, što je umjerene navelo da izražavaju samo sram i gađenje. Kako se vijest o tome što se dogodilo raširila po cijeloj Palestini, preko Sirije i do Aleksandrije, nežidovi napadoše Židove, a Židovi uzvratiše žestokom odmazdom protiv nežidova.
Premda Židovi nisu imali nikakav valjani plan bitke, revolt se nastavljao duže nego što je itko mogao očekivati. Rimske snage su bile enormno superiorne, ali Židovi bi se tukli s očajničkim bijesom i upornošću. Vjerovali su da ako budu nastavili u lojalnom podupiranju svog Boga protiv pogana oni ne mogu izgubiti: Bog će poslati Mesiju koji će ih povesti u pobjedu. Stvarni Mesija, naravno, ne ova ljudska bića koja čini se nikako ne mogu izbjeći smrt. Nitko im nije objasnio da Bog, pa i židovski Bog Jahve želi samo promatrati, kao neki Veliki Kladioničar na nebu koji se uvijek kladi na najbržeg konja a ne na najljepšeg; uvijek na strani onih koji imaju najviše topova i najveće toljage, a ne samo ispravna vjerovanja.
Tri mjeseca nakon početka pobune, Cestije Gal umarširao je u Palestinu iz Antiohije, praćen velikom silom legionara i konjice. Gazili su kroz Galileju do Judeje, uništavajući usput gradove i sela, slamajući židovski otpor. Gal i njegovi ljudi ulogoriše se izvan Jeruzalema, a onda je Gal poslao dva predstavnika da razgovaraju sa židovskim pobunjenicima. Ovi su ubili jednog izaslanika prije nego što je otvorio usta da progovori,a onda ranili i drugog. Židovi koji su prigovorili protiv toga poubijani su toljagama od svog vlastitog naroda.
Gal je spalio sjeverno predgrađe Bezetu a onda su njegovi ljudi postavili opsadu pred moćnim zidinama Jeruzalema.
Gal je imao mnogo ljudi i obilje opreme, s ovnovima za razbijanje zidova i katapultima. Židovi su pokušavali da ih zadrže na distanci, bacajući kišu projektila po njihovim glavama, ali poraz je izgledao neizbježan. A onda, s razlozima koji su do danas ostali nepoznati, Gal je naredio svojim trupama da se zaustave i povuku od Jeruzalema. Možda je moral njegovih ljudi bio istrošen, a on nije razumio da se nalaze na ivici pobjede. Nije imao nikakvih problema sa linijama snabdijevanja, koje je osigurao dok je napredovao prema Jeruzalemu. Možda im je ponestalo vode. Ne znamo.
Pobožnim Židovima ovo je moglo biti samo djelo njihovog Boga. Ovo čudo ih je izvuklo s ivice katastrofe, pružajući im ohrabrenje i podršku u njihovom trenutku potrebe. Dadoše se u proganjanje Rimljana u povlačenju, ubijajući vojnike i konjicu, otimajući im njihove ratne mašine i okrećući ih protiv njihovih ranijih vlasnika.
Izgledalo je to kao pobjeda, ali nada koja im je data bila je okrutna. To ih je navelo da nastave borbu, očekujući daljnju božansku pomoć kad god situacija postane očajna. Čak i mnogi od umjerenjaka sada su se angažirali u podupiranju židovskog otpora protiv rimskih napada. Međutim, Eleazar je čini se izgubio dio podrške zbog masakra na sabat, pa je ovo otvorilo put za daljnje židovske unutrašnje sukobe. Grupa glavnih svećenika, nadajući se možda da će omogućiti ponovno otvaranje diplomatske komunikacije s Rimljanima, obrazovali su provizornu vladu i prigrabili vlast. Gurnuli su Eleazara u relativno minornu poziciju.
Što je bilo s mesijanistima? Kako bi oni mogli ostati nedirnutima u ovakvoj situaciji? Mora da je bilo savršeno jasno i njima da se ispunjava sudbina Izraela. Zbacivanje pogana će sigurno ubrzo dovesti do Posljednjeg suda i uspostavljanja konačnog kraljevstva Božjeg. Isus će se ponovno pojaviti na oblacima, otkrivajući se kao Sin Čovječji, s legijama anđela. Mnogi mesijanisti su se sigurno pridružili pobunjenicima, njihovim vlastitim sunarodnjacima, i uzeli oružje u ruke protiv poganskog ugnjetača.
Židovi će još jedamput biti uvjereni u intervenciju njihovog Boga.
Vespazijan i njegove trupe ušli su u Palestinu u proljeće 67. godine, ponovno udarajući po Galileji da bi uništili otpor i osigurali linije snabdijevanja i komunikacije. Josip, koji je zapovijedao pobunjeničkim snagama u Galileji, prebjegao je Vespazijanu, da bi poslije bio od Rimljana postavljen za njihovog službenog historičara.
Vespazijan je utrošio godinu dana slamajući gradove i masakrirajući stanovništvo, izolirajući Jeruzalem kao posljednji preostali centar otpora. U Cezareji, Vespazijan je saznao za smrt Nerona. Linija vladajuće porodice došla je svom kraju i nije bilo nikakvog očitog nasljednika. Vespazijan je nastavio opezno, držeći na oku političke događaje, radije nego da uleti u veliki angažman napada na Jeruzalem.
U Rimu, niz generala pokušali su preuzeti vlast ubijajući svoje prethodnike u brzom nizu – Galba, onda Oto, zatim Vitelije. U Judeji, Vespazijanovi vojnici zakleli su se na vjernost svom vlastitom generalu, ali ovaj put kao novom imperatoru. Ovo su poduprli Mucijan, sada legat Sirije, i Tiberije Aleksandar, guverner Egipta. U Rimu, pristalice Vespazijana ubili su Vitelija i u prosincu 69. godine Vespazijan je priznat za rimskog cara.
Ovim je bila zaustavljena njegova kampanja u Judeji. Ostavio je svog najstarijeg sina Tita na komandnom položaju, s četiri legije. Sam Vespazijan napustio je Palestinu s ogromnim brojem vojnika. Još jedamput, prividna pomoć Jahve podigla je nade Židova da će na kraju postići uspjeh, pa su nastavili borbu sa obnovljenom odlučnošću.
Tit je znao što treba raditi sljedećih nekoliko mjeseci i nije očekivao intervenciju Jahve da mu se suprotstavi. Židovi su prkosili rimskoj imperiji skoro četiri godine. U pitanju je bio njen prestiž, a nova vlast je morala poslati pravu poruku svim pokorenim narodima glede posljedica pobune i prkosa.
Židovska stvar je bila beznadna. Uhvaćeni u klopku bez snabdijevanja, njihov broj će padati zbog gladi i bolesti, jedako kao i pod udarcima Rimljana. Pa ipak, Židovi su odbili sve ponude da se predaju i borili su se do kraja strašne opsade, oslanjajući se na Boga da će se umiješati i spasiti ih. Napadi na zidine grada s ogromnim ovnovima dočekivani su tučom projektila, stijena i kamenja, te gorućim projektilima. Pošto je bio podrazdijeljen zidinama na segmente, Jeruzalem je trebalo osvajati dio po dio. Tri odvojena mjesta sa snažnom obranom morali su biti osvojeni jedan po jedan, tvrđava Antonija, Herodova palača i sam Hram.
Titove snage zauzele su najprije tvrđavu Antoniju. Posljednji je pao Hram. Vjernici su vjerovali, sigurno, da će tu Bog istupiti i spriječiti pogane da obeščaste njegovu kuću molitve, pokrivajući njegovo vlastito svetište krvlju vjernih Izraelićana.
Rimljanima je, naravno, i samima bilo dosta svega. Ponude za predaju odbijene su i oni su bili prisiljeni boriti se za svaku stopu teritorija. Sada su već postali krajnje nemilosrdni. Postavljali su požar u Hramu kako su napredovali, ubijajući sve i svakoga na svom putu. Penjali su se preko leševa svećenika i djece proganjajući pobunjenike i zelote. Dok je hram bio u plamenu, Židovi na zapadnom brežuljku gledali su u nebo neće li se ukazati znaci čuda koje će nagraditi njihovu vjernost. Bog nije primio poruku i njegov Mesija se nije javio odnosno ponovno javio.
Tisuće Židova je bilo iskasapljeno ili spaljeno u tim svetim prostorima Hrama. Rimski vojnici postavili su svoje zastave u dvorištima Hrama, nasuprot istočnim vratima i podnijeli žrtve za Tita. Nazočnost ‘ogavnog užasa’ polako je postajala redovna karakteritika Hrama, umjesto znakova o uvođenju Kraljevstva,
Židovi nisu mogli vjerovati da se dogodilo ovako grozno obeščašćenje. Izgubili su volju da se dalje bore, ali Rimljani su ih svejedno ubijali, dok se Hram nije pretvorio u pakao leševa, dima i ruševina.
Nakon pada Jeruzalema, pobunjenici na vrhu brda-tvrđave Masade uspjeli su se održati još tri godine, protiv trideset tisuća rimskih vojnika. Strpljivo, Rimljani su gradili uzbrdo ogromnu rampu. Tamo je bilo nešto manje od tisuću Židova i oni su znali da neće izdržati konačni napad. U noći 15. travnja 73. godine, pošto se nikakvo božje čudo nije dogodilo, stanovnike je sazvao njihov vođa, Eleazar ben Jair.
Odabrali su masovno samoubojstvo, radije nego da padnu Rimljanima u ruke. Bačene su kocke da se izabere deset ljudi koji će poubijati sve ostale. Desetorica su bacila kocku da odaberu jednoga koji će pobiti preostalu devetoricu; deseti čovjek je počinio samoubojstvo. Kad su Rimljani jurišom upali u tvrđavu našli su tišinu i smrt: izuzimajući dvije žene koje su se sakrile od masakra i preživjele da nam ispričaju ovu tragičnu priču.
Views: 898 | Added by: bibleboy | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
Calendar
«  July 2013  »
SuMoTuWeThFrSa
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Entries archive

Site friends
  • Create your own site


  • Copyright MyCorp © 2024
    Free website builderuCoz