GLAVA OSMA
STOL JEDNAKIH
Isus je možda i sam postio u početku (Mat. 4.2 i Luka 4.2), ali su i on i njegovi sljedbenici ubrzo od toga odustali:
"Neki ljudi dođoše i rekoše mu, "Kako to da Ivanovi učenici i učenici
farizeja poste, ali tvoji učenici to ne čine?”(Marko 2.18, usp. Matej
9.14)
Ubrzo je čuo kritike da je ne samo prijatelj skupljača poreza i
grešnika, nego i da je "izjelica i pijanica” (Matija 11.19, Luka 7.34),
zato što je radije slavio nego postio. Nelagoda zbog takve optužbe
svakako izgleda prije kao povijest nego kao teologija.
Isus je ispričao parabolu o gozbi, koja je preživjela u tri veoma
različite verzije. Ja bih najviše volio vratiti se na Matejevu verziju
(Mat. 22.1-14) nešto kasnije, u biti zbog toga što ju je on, umjesto da
je jednostavno sačuva, iskasapio i onda ponovno spojio na način koji je
odgovarao njegovim povijesnim i teološkim ciljevima. Lukina verzija se
nalazi u 14. 15-24 i ta se priča pojavljuje i u Tominom Evanđelju u
Izreci 64. Unatoč njihovim razlikama, osnovna priča govori o čovjeku
koji je priredio gozbu i poslao van slugu da pozove prijatelje. Jedan za
drugim, svaki od pozvanih gostiju rekao je da nema vremena zbog posla
koji ga vezuje za druge društvene ili trgovačke obveze, te je odbio
poziv.
Radije nego da mu gozba propadne, domaćin daje upute svom sluzi da iziđe
na ulice i dovede bilo koga tko želi jesti za večerom. Ovo je veoma
znakovita parabola. Rezultat ovakvog otvorenog poziva teško da bi mogao
biti respektabilna večera srednje klase. Dobili biste i dužnosnike i
prosjake, ljude i žene, Židove i pogane, bogate i siromašne, ritualno
čiste i društvene izopćenike, sve njih zajedno za istim stolom. Imali
biste, u stvari, točno istu vrstu otvorenog druženja za stolom, bez
diskriminacije i pravljenja bilo kakva razlike, koje je izazivalo toliko
velike kritike samog Isusa.
Može izgledati kao čudan komentar ako kažemo da su hrana i uzimanje
hrane toliko važni u Evanđelju. Vidjeli smo komentare oko ručkova sa
skupljačima poreza i grešnicima. Čak ako i ostavimo po strani čuda sa
hranjenjem i Posljednju večeru, postoje stalne reference na kruh i ribu
i vino, a i različiti drugi primjeri situacija s uzimanjem obroka.
Pravo značenje je u odnosu između Isusova stava prema otvorenom druženju
za stolom i njegova ukupnog pristupa. Tu se uvijek radilo o
ravnopravnom dijeljenju raspoloživih sredstava i odbacivanju bilo kakve
diskriminacije, gdje su svi bili djeca Božija i podanici njegove volje.
Ova vrsta pristupa objedima nije jednostavna stvar koju bi se smjelo
olako zanemariti. To je opet jedan krajnje težak izazov. U svim
društvima, zajedničko uzimanje hrane je nerazdvojno od socijalnog
statusa, skupnog identiteta i stvaranja i održavanja uzajamne
povezanosti. Pokušajte zamisliti ozbiljne rušilačke učinke i napore kod
objašnjavanja ili opravdavanja u sljedećim mogućim situacijama:
razgovarate sa beskućnikom na ulici. Možete mu dati novčić ili sendvič
ili komad čokolade. Možete ga samog odvesti u kavanu ili u restoran. Ili
biste ga mogli odvesti u restoran s kolegama sa kojima radite. Mogli
biste ga povesti da ruča kod vas kod kuće s vašom obitelji. Mogli biste
ga pozvati na formalni ručak gdje će biti nazočni i vaše kolege. Kakve
biste reakcije dobili? "Tko je do vraga ovaj? Što to zaboga radiš? Je si
li poludio?” Ideja je pravi dinamit.
Postoje i druge razine od velikog značenja koje su vezane s cijelim ovim
pitanjem otvorenog druženja za stolom. Rituali objedovanja bili su
veoma važni među Židovima. Ovdje je uključen i Dan zahvale, što se na
grčkom zove Eucharistia. Kod tradicionalnog objeda, otac ili gazda kuće
uzeli bi kruh i blagoslovili ga, odnosno dali Bogu hvalu za njega. Hrana
bi zatim bila servirana ili razdijeljena, bilo od žena ili, ako je kuća
bila dovoljno bogata, od slugu, koji su je i pripremili.
U Isusovom slučaju pak ove razlike nestaju. On uzima hranu, daje hvalu
za nju, lomi kruh i dijeli ga sam, eventualno zajedno s ribom. Ovo
potvrđuju sljedeće reference (ali ja za sad ostavljam po strani njihov
kontekst, jer će trebati kazati mnogo više toga kasnije, o čudesnom
nahranjivanju, Euharistiji i uskrsnuću): Marko 6.41, 14.22; Luka 22.19,
24.30; Ivan 6.11, 21.13. Poenta je u tome da Isus preuzima ulogu sluge
sviju, stapajući je s ulogom gospodara: nikakav drugi pristup nije moguć
ako želite biti dosljedni društvenoj jednakosti.
Takva druženja za otvorenim stolom stvorila su i suviše ozbiljne
probleme da bi ih konvencionalni Židovi mogli tolerirati. Kaos
mješovitog stola uzrokovao bi veliku povredu njihova naglašavanja
prehrambenih pravila i ritualne čistoće. Isusa i njegove učenike su
kritizirali da jedu s neopranim rukama (Marko 7.2, Luka 11.38) i da ne
poštuju strogo zakone o hrani. Isus je odgovorio u skladu sa svojim
gledištima, da poštovanje pravila nije relevantno u usporedbi sa
važnošću Božjih zahtjeva: čišćenje vanjske strane čaše i tanjura, a ne
biti "čist” u sebi (Luka 11. 39-40; Toma 89; Mat. 23. 25-26)
A što se tiče uzimanja prave hrane, rekao je: "Ništa što ulazi u čovjeka
izvana ne može ga onečistiti; čovjeka čine nečistim stvari koje izlaze
iz njega” (Marko 7.15-16; Mat. 15.11)
Ja mislim, na osnovu konteksta i kasnijeg spominjanja kanalizacije, da
ovdje postoje dvije razine značenja. Prva je malo nečista šala za
njegove slušatelje, ali Crkva radije to prenebregava, kao nešto što
izaziva nedoumicu da se tako šali netko tko je Inkarnacija Stvoritelja
Svemira. Druga, za koju sam siguran da je također u stvarnosti namjerno
rečena, jest da grijeh dolazi iz srca i iz usta, a nije apsorbiran iz
vanjskog svijeta jedenjem ove ili one hrane radije nego neke druge.
Mogao bi se staviti prigovor da je dobro poznato kako je rana Crkva
imala velikih teškoća da prihvati i ruča zajedno s poganima. Imamo to
zabilježeno, na primjer, u Djelima 10.1 –11.18 ( kao i na drugim
mjestima koje ćemo pogledati kasnije). Posve sigurno, ovo je pokazatelj
da su Isus i njegovi sljedbenici bili Židovi, koji su poštovali židovska
pravila, pa je do ovih problema dovelo samo Pavlovo propovijedanje među
poganima.
Ovo nije baš tako jednostavno. Očito, najraniji Isusovi sljedbenici bili
su pretežno, ili možda čak isključivo Židovi. Sjetimo se da su poslije
njegove smrti, morali objašnjavati i opravdavati svoj stav, te pokušati
pridobiti nove obraćenike. U odsustvu svoga učitelja, morali su rabiti
ono znanje i ono razumijevanje s koliko su raspolagali. Njihovi
konflikti su dakle mogli proisteći i iz njihove potrebe da izvuku
argumente i opravdanje iz judaizma, gdje ispunjavanje Isusova učenja – a
bez nazočnosti njegove osobnosti – naprosto nije bilo dovoljno da im
pridobije podršku ili prihvaćanje.
Tijekom Isusova života, u njegovoj blizini, konzistencija njegove
vlastite filozofije značila je da je u mnogim prilikama jeo sa
Židovima, pa je automatski jeo "prihvatljivu” hranu držeći se
"konvencionalnih” židovskih rituala i procedura. S druge strane, kad je
jeo s ljudima koji nisu uživali poštovanje ili s izopćenicima,
prihvaćao je ono što bi mu oni ponudili i nije im sam nametao nikakva
pravila, izazivajući tako kritike koje smo vidjeli.
Istina u ovoj stvari čini se da je jednostavno u tome da Isus nije mario
za ritualne zakone. On nije bio protiv njih, mislio je jednostavno da
nisu dovoljno važni da bi ih napadao. Možeš se držati i rituala ukoliko
si uz to dobar čovjek. Ako si istinski dobar, a ne držiš se rituala,
onda je i to posve u redu. Poentu ste shvatili.
Bilo je stoga moguće židovskim sljedbenicima reći kasnije da je on
prihvaćao ritualne zakone i da ih nije napadao. Drugi su pak mogli
nastaviti njegovu tradiciju drugovanja za otvorenim stolom i tvrditi da
Isus nije poštovao ritualne zakone, pa je zato sigurno bio protiv njih.
Ipak, ne bi bilo sasvim fer reći da je sam Isus ostavio za sobom ponešto
nejasnu situaciju, izuzimajući njegov osobni primjer, kao što ćemo to
uskoro vidjeti kad budemo sumirali instrukcije koje je ostavio svojim
sljedbenicima.
Isus nije bio ‘opasni’ revolucionar ni u kojem konvencionalnom značenju
te riječi. Nije podržavao nasilje, nije okrivljavao Rimljane za sve što
nije valjalo u svijetu. Nije se žalio na imperatore niti organizirao
prosvjede. Nije predlagao revidirano političko uređenje i sasvim sigurno
nije on organizirao crkvu. Ali je ipak bio revolucionar, društveno
subverzivna snaga. Treba priznati da su implikacije njegova životnog
stila i njegovih učenja mogle biti interpretirane kao politički opasne,
jer inače ne bismo bili pravedni prema značenju njegova života i možda
ignorirali razloge koji su mogli doprinijeti njegovoj smrti.
Uzmite u obzir oblike otpora koji stoje na raspolaganju ugnjetenim
seljacima pod kolonijalnom upravom. Postoji cijeli spektar, od
revolucije širokih razmjera do manjih metoda nesuradnje, koji čuvaju
sitne ostatke dostojanstva i samopoštovanja; od masovnog nasilnog
ustanka na jednom kraju spektra do minirevolucija na drugom – smišljena
lijenost, negodovanje i uvrede izgovorene kao nerazumljivo gunđanje,
prividna nesposobnost da se razumije neka naredba.
Neki ljudi mogu ovo izdržati, povlačeći se od društvenog života u
potpunosti, postajući pustinjski usamljenici ili osnivajući samostanske
zajednice koje sanjaju o osveti i apokalipsi. Isus je ponudio drugu
alternativu. Napustite ideju o političkoj vlasti – ignorirajte ih. Svi
ste vi jednaka djeca Božija. Izgradite iznova seljačko društvo od
temelja do gore. Volite jedni druge, dijeleći sve što imate. Zanimljiv
oblik revolucije doista: ali ako ignorirate hijerarhije i strukture moći
možete na kraju da im zasmetate više nego da ste pokušali zbaciti ih
silom; u najmanju ruku oni to mogu razumjeti.
Upitno je do koje je mjere sam Isus mogao razumjeti koliko je on bio
subverzivan. Na kraju, naravno, kako nam otkriva postojanje kršćanstva,
njegovo je učenje izvršilo potpunu subverziju samog judaizma. Veliki
paradoks i dvosmislenost judaizma već su postojali u njegovo vrijeme:
ako je njihov Bog stvorio sve i svakoga, onda je sigurno morao biti Bog i
za pogane. Što je to značilo biti rođen kao pripadnik Izabranog naroda?
Ništa, ako ste bili doista iskreni u svezi s drugovanjem za otvorenim
stolom.
Iznesen je prigovor da u Novom zavjetu imamo pokazatelje antipoganskog
židovstva Isusovih stavova. Na primjer, kad on šalje svoje učenike na
misionarska putovanja, zašto bi inače rekao”Ne okrećite svoje korake
prema poganskoj teritoriji i ne ulazite u niti jedan samarijski grad;
idite radije izgubljenim ovcama Dom Izraelovog” (Mat. 10.5-6)? A što da
kažemo za prezrivu netrpeljivost židovske uporabe riječi ‘psi’ i
‘svinje’ za pogane, koji nisu u stanju razumjeti božanske istine i ne
zaslužuju Božiju pozornost, što se čita između redova kod Marka 7.127 i u
sljedećem:
"Ne dajte psima ono što je sveto i ne bacajte biserje pred svinje jer
će ih izgaziti i onda se okrenuti prema vama i rastrgati vas” (Mat. 7.6;
usp. Toma 93)
Prvi primjer je opet Matej, prije nego Isus. Misionarske instrukcije
učenicima date su i kod Marka 6. 7-13 i Luke 9. 1-6 i 10. 1-12 i ni
jedan ni drugi ne govore ništa o izbjegavanju poganske zemlje ili o tome
da se sastaju samo sa Židovima.
Što se tiče pasa i svinja, mogu samo ponoviti da su obilježja Isusa bili
dosljednost i integritet, pa odvratnost prema poganima nije stav koji
bi bio konzistentan sa drugovanjem za otvorenim stolom. Ja vjerujem da
ova tradicija antipoganskih komentara opet dolazi od ranih židovskih
sljedbenika Isusa u Jeruzalemu, poslije njegove smrti; onih čije osobno
razumijevanje života i misije, ili smrti Isusove, mogu biti shvaćeni i
propovijedani samo u okvirima njihove osobne temeljito židovske
svijesti. Također bih vas želio zamoliti da se sjetite koliko je
Galileja bila kozmopolitska, kao i svih onih kritika koje su judejski
snobovi izgovarali o čistoći. Naposljetku, kako vam se sviđa ovo kao
zanimljiv pokazatelj:
"Njegovi sljedbenici rekoše mu, Je li obrezanje korisno ili nije?’On im
reče, ‘Kad bi bilo korisno očevi djece rađali bi ih već obrezane od
njihovih majki. Radije bih rekao da je istinsko obrezanje u duhu postalo
dragocjeno u svakom pogledu’” (Toma 53)
Isus je bio inkluzivan a ne ekskluzivan. Cijeli njegov život bio je
protiv uporabe ekskluzivnosti od strane društva kao oružja i za
otvaranje Kraljevstva Božijeg i prijateljstva ljudi prema izopćenicima i
nedodirljivima. To je bio sadržaj misionarskog programa. Kakve su bile
te upute njegovim sljedbenicima? Kako su trebali živjeti i što su
trebali raditi?
"Njegovi sljedbenici upitaše ga i rekoše mu, ‘Želiš li da postimo?
Kako trebamo moliti? Treba li davati milostinju? Koju hranu moramo
jesti?”(Toma 6)
"Isus im reče, ‘Ako postite navući ćete grijeh na sebe, a ako molite,
osudit će vas, a ako date milostinju naškodit ćete svome duhu. Kad idete
u bilo koji kraj i hodate selima, kad vas ljudi prime jedite ono što
vam posluže i liječite bolesne među njima. Jer ono što vam ide u usta
neće vas uprljati, uprljat će vas ono što iz vaših usta izlazi’.” (Toma
14)
"Kad god uđete u grad koji vam ukaže dobrodošlicu, jedite ono što
stave pred vas. Liječite one koji su bolesni i kažite, "Kraljevstvo
Božije vam je veoma blizu’.” (Luka 10.8-9)
"On im reče, ‘Ne uzimajte ništa za put: ni štap niti torbu, ni kruha,
ni novca; i neka nitko od vas ne uzme tuniku za promjenu. U koju god
kuću uđete, ostanite tamo; a kad odlazite, neka to bude iz te kuće. A
što se tiče onih kod kojih niste dobrodošli, kad napuštate njihov grad
otresite prašinu s vaših stopala da to bude znak za njih’.” (Luka 9.3-5;
usp. Mat. 10.7-14, Marko 6.7-13)
Ovdje vidimo srce prvobitne Isusove skupine i njihov temeljni društveni
program. Ostanite tamo gdje vas prihvaćaju, nemojte se nametati nikome
tko vas odbacuje. Jedite i pijte što god stave pred vas, jer vas neće
uprljati ono što jedete. Ne uzimajte nikakvu stvar koja vam pripada ili
novac; vi niste dovoljni sami sebi, vi u potpunosti ovisite o zajednici.
Svi sudjeluju i dijele, u materijalnim stvarima hranu i sklonište, a u
duhovnom bogatstva društvene prihvaćenosti i u liječenju (uskoro ću
imati da nešto više kažem o liječenju).
Oni nisu bili siromašni već goli i bosi – bez novčića u džepu. Bili su
također i slobodni i svatko im je bio društveno jednak. Bogatstvo i
imovina jednostavno ne znače ništa. Kraljevstvo Božije se izražava kroz
jednostavnost i nepostojanje statusne diskriminacije u njihovim
životima. Njihovo kraljevstvo se također dijeli, svatko tko živi u njemu
može ga donijeti i drugima. A Rimljani? Koga briga za Rimljane? Oni
žive u iluziji da imperij pripada njima, umjesto Bogu.
Zanimljivo je pogledati primjer preživljavanja drugovanja za otvorenim stolom puno godina kasnije, kako je učio apostol Pavao.
"Ako vas nevjernik pozove u svoju kuću, idite ako tako želite i jedite što god je stavljeno pred vas…” (I Kor. 10.27)
Ali tko su bili ovi sljedbenici, ljudi koji su se vezali za Isusa i
pomagali u širenju njegove poruke? Bila je to miješana skupina,
uključujući skupljače poreza i griješnike, kao što smo vidjeli. Bili su
to ribari poput Šimuna Petra i njegova brata Andrije, te Jakov i Ivan,
sinovi Zebedejevi (Mat. 4.18,21). Bio je i jedan koga su zvali Šimun
Zelot (Marko 3.18, Mat. 10.4, Luka 6.15). Zanimljivo je da se spominje i
znatan broj žena: Marija, Marta, Salome, Joana, Suzana, Marija
Magdalena i ‘mnoge druge žene’ (Marko 15.40-41 Luka 8.2-3, 10.38)
Dajte da razmotrimo detaljnije neke od ovih informacija. Ne možemo da
skočimo odmah na činjenicu da je jedan od njegovih sljedbenika bio zelot
i pretpostavimo da je Isus bio aktivan u oružanoj borbi protiv
Rimljana. Prvo, njega ne bi zvali ‘Šimun Zelot’ da je više Isusovih
sljedbenika također pripadalo zelotskim pobunjenicima, jer to ne bi
mogao biti naziv po kojem bi ga razlikovali. Nitko ne može očekivati
tvrdnju da je učenik koji je bio skupljač poreza, koji se vjerojatno
pokajao prije odluke da slijedi Isusa, nastavio cijediti nepravične
poreze iz svog naroda. Slično tome, Šimun je vrlo lako mogao biti raniji
politički aktivist koji je pod Isusovim utjecajem okrenuo leđa nasilju
kao bilo kakvoj metodi ili soluciji.
Postoji i alternativna mogućnost. Odlučni pobunjenici su vjerojatno bili
u potrazi za bilo kakvom prilikom da dobiju točku okupljanja, žarište
revolucije. Prirodni vođa s karakterom koji je privlačio sljedbenike bio
bi viđen kao potencijalni Mesija. Kao što smo vidjeli, Isus nije mogao
imati nikakvog interesa za političko vodstvo ili za ohrabrivanje ustanka
protiv Rimljana. Ne postoji način da bi pokret koji je privukao toliko
puno žena mogao biti skupina mladih mačo muškaraca, gerilaca koji bi
ispovijedali nasilje. Njegova je revolucija ipak bila mnogo suptilnija.
Možda je Isus dobroćudno tolerirao Šimunova gledišta, nastavljajući
strpljivo da ga poučava u nadi da će Šimun doći pameti i promijeniti
svoje držanje. Možda je Šimun jednostavno mislio da ljudi slušaju ovog
čovjeka, da je njegova osobnost takva da su ljudi osjećali kako su u
nazočnosti pravog diva; ljudi su ga slijedili i voljeli, pa sve što
treba raditi jest čekati na svoju šansu, a mi ćemo znati da je
iskoristimo.
Drugi Šimun, Šimun Petar, zasigurno je morao biti najbliži učenik Isusov
i prvi vođa skupine nakon raspeća. On se konzistentno predstavlja kao
glasnogovornik Dvanaest apostola i uvijek dolazi prvi kad god imamo
nekakvu listu Dvanaestorice. Nema nikakvih povijesnih pokazatelja da se
itko zvao Petar prije toga, bilo u grčkom obliku (Petros) ili
aramejskom ekvivalentu (Kefa ili Cephas ). Riječ zapravo znači kamen ili
stijena i bio je to zapravo nadimak u to vrijeme, kao ‘Rocky’ –
vjerojatno je bio velik i jak.
"Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću svoju Crkvu.” (Mat. 16-18)
Ovo je naravno glas rane Crkve koja uspostavlja autoritet i vodstvo
Petra, ne i glas samog Isusa. Ime Šimuna Petra bilo je zapravo Simeon
bar-Jonah, koje je u Evanđeljima postalo Simon (grčki ekvivalent), "sin
Jonaha”(kod Mat. 16.17) ili "sin Ivana” (kod Ivana 1.42, 21. 15-17).
Originalni židovski "Simeon” ipak je upotrijebljen u Djelima 15.14.
Da li je ova odabrana skupina ‘Dvanaestorice’ ikada stvarno postojala?
Ideja je sigurno postojala u ranoj fazi. Prvo Pavlovo pismo Korinćanima
napisano je oko dvadeset godina poslije raspeća i oko dvadeset godina
prije Evanđelja po Marku, a Pavao spominje ‘Dvanaestoricu’ u 15.5.
Međutim, on onda nastavlja spominjati ‘sve apostole’ u stihu 7, očito
kao odvojenu grupu, ili možda kao veću skupinu među kojima je
Dvanaestorica bila jedan dio. Dvanaestorica nisu mogla formirati nikakav
izvor autoriteta ili vodstva u ranoj crkvi, jer ih Pavao ne spominje ni
na kojem drugom mjestu; i kao što ćemo vidjeti, autoritet Crkve bio je
za njega pitanje od velike važnosti.
Kad se liste pojave nisu posve konzistentne (Marko 3.16-19, Luka
6.13-16, Mat. 10.2-5, Ivan 1.35-45), i što najviše razočarava većina
imena tada nestaju iz zapisa. "Apostoli” su misionari, ljudi koji su
bili poslati van, pa izgleda da je tek od kasnijeg dijela prvog stoljeća
ova riječ bila sužena da bi se rabila samo za prvobitnih Dvanaest. Luka
rabi ovu riječ na ovaj način ali je mnogo slobodnije rabi Pavao (e.g.
Rim. 16.7).
Značaj broja leži u činjenici da je prvobitno bilo dvanaest plemena
Izraela. Ovo međutim navodi na pomisao da je ideja Dvanaestorice bila
samostalna odluka neke od ranih kršćanskih skupina, koji su zaključili
da je time predstavljen Novi Izrael, s novim razumijevanjem Mesije i
novog zavjeta s Bogom, te da bi autoritet Isusa i prvobitne
Dvanaestorice trebao biti simbol te činjenice. Ja ne mislim da je sam
Isus činio bilo šta slično ovome.
Ako je sam Isus ustanovio ovu značajnu simboličku instituciju
Dvanaestorice, zašto se to onda nikad ne spominje u Tominom Evanđelju,
ili u Evanđelju Q? (Spomenuo sam Q i ranije, a za čitatelje koji nikad
nisu čuli za to objasnit ću kasnije, kad za to dođe vrijeme). Zašto se
Dvanaestorica ne spominju nikada u ranim kršćanskim dokumentima koji su
neovisni od Novog zavjeta, kao što je I Klement, napisano pri kraju
prvog stoljeća, ili u bilo kojem od sedam pisama koja je raznim crkvama
napisao Ignacije, biskup Antiohije, blizu početka drugog stoljeća? Možda
zato što to nikada nije ni poteklo od Isusa, pa neke rane kršćanske
skupine, kao što je i Prva poslanica Klementova, nisu nikada ni čule za
to.
Hajde da sada razmislimo malo o ženama. Iznesena je sugestija da je
Isus, konzistentan kao i uvijek, proširio svoje načelo nediskriminacije i
društvene jednakosti i na žene. Moramo o ovome još malo razmisliti,
jer je u to vrijeme i u onome društvu ‘jednakost za žene’ bila toliko
revolucionarna da bi praktično bila nezamisliva.
Htio bih prije svega izreći riječ opreza. Usporedo s tim kako razne
generacije ispituju i ‘objašnjavaju’ Isusa, vidjet ćemo da često ima u
tome poneki element društvene projekcije. Možemo ga vidjeti samo svojim
vlastitim očima. U kulturi pod sjenkom političkog terorizma, vidjet
ćemo više pokazatelja za to da ga promatramo kao simpatizera zelota i
opasnost za vlast. U vrijeme kad društvo postaje tolerantnije prema
homoseksualnosti i svijesnije njenih razmjera, Isus je bio optužen da je
bio homoseksualac. U vrijeme ljubavne ‘filozofije’ hipija, u kulturi
koja je bila veoma svjesna droga ‘koje proširuju svijest’, Isus je
opisan kao prvi hippie, pa je bilo i sugestija da je možda rabio neku
halucinogenu gljivu.
Slično tome, moramo biti oprezni u jednoj ekstremno feministički
osviještenoj kulturi da ne učitavamo naše vlastite preferencije ili
predrasude unazad kroz historiju. Pa ipak, bez obzira na to, postoje
ozbiljni pokazatelji koje treba razmotriti; i držite na umu prije svega
da bi konzistencija glede druženja za otvorenim stolom bez
diskriminacije logički morala uključivati i žene.
Jedna druga karakteristika naše vlastite kulture jest ekscesivno i
otvoreno naglašavanje seksualne aktivnosti. Većina kultura možda je bila
ekstremna u suprotnom pravcu, sa daleko više represije i hipokrizije
glede seksa. Jedan od rezultata ovih naših dana jest široko
rasprostranjeno vjerovanje da svatko aktivno ‘upražnjava’ neki oblik
seksualne aktivnosti te potpuno neshvaćanje ili nevjerovanje do koje je
mjere seks bio i jest (u svim kulturama) nekim ljudima nevažan, odnosno
daleko manje važan od drugih preokupacija kao što su duhovne ili
religiozne (ili, uostalom, umjetničke ili akademske ili znanstvene ili
profesionalne).
Za židovske svećenike i rabine bilo je normalno da se žene i imaju
obitelj. No bilo bi isto tako savršeno normalno očekivati da prorok ili
skitalački sveti čovjek bude bez takvog odnosa. Sam je Isus stvarno
rekao da neki ljudi mogu prihvatiti celibat kao izraz vjerskog načina
života, ali da on shvaća da ovo ne bi odgovaralo svakome (odnosno da nas
Bog nije stvorio sve na isti način).
"Ne može svatko biti sposoban prihvatiti ovo što sam rekao, već samo
oni kojima je to bilo dato. Postoje eunusi koji su takvi rođeni iz
utrobe svoje majke, postoje eunusi koje su ljudi učinili takvima, a
ima i eunuha koji su sami sebe učinili takvima za ljubav kraljevstva
nebeskog. Neka svatko prihvati ono što može.” (Mat. 19.1-12)
Postoji priča o saducejima koji pitahu Isusa glede braka i uskrsnuća,
ali ja sumnjam da bismo to mogli koristiti kao pokazatelj koliko je za
Isusa seks bio nevažan. Saduceji nisu prihvaćali narodno vjerovanje o
općem ukrsnuću i jednom prilikom oni ukazaše Isusu ne sve besmislenosti
mogućih implikacija. Ako oženjen čovjek umre i u skladu sa Mojsijevim
zakonom njegov brat oženi udovicu, pa onda umre i drugi brat, a treći
oženi udovicu, i tako dalje – kad svi oni budu podignuti iz mrtvih, čija
bi žena ona trebala biti? (Marko 12.18-27; Luka 20.27-38)
Bilo je doista mnogo ljudi koji su mislili da je uskrsnuće vraćanje
mrtvih u fizički raj, slobodan od bolesti i nepravde, ali inače veoma
jako sličan boljoj verziji zemaljskog života, a ne neka vrsta
egzaltiranog duhovnog stanja. Međutim, za Isusa je rečeno da je
odgovorio kako nema nikakve potrebe uopće smatrati uskrsle ljude i žene
kao oženjene ili udate, jer će oni svi biti ‘kao anđeli na nebu’.
Nije uopće nikakvo iznenađenje što su postojala takva gledišta. Ako je
svrha braka osigurati preživljavanje ljudske rase kroz djecu i pružiti
legalnu osnovicu za nasljeđivanje imovine, onda postojanje bez smrti i
obilje svega za svakoga nije stvaralo nikakvu potebu za njim. U
poglavlju 15 Prve knjige Enokove (ovo je još jedan židovski dokument
izvan Biblije), anđeli se opisuju kao ‘besmrtni za sve naraštaje
svijeta’, a Bog im kaže: "Zato nisam odredio žene za vas”.
Gore spomenuta priča iz Biblije možda ipak nije autentična. Opet je
moguće da je to kreacija ranih židovskih sljedbenika, koji su
opravdavali svoja gledišta o uskrnuću stavljajući ih u usta Isusu. Po
stilu je prije rabinska i farizejska i na pomalo sumnjiv način rabi
precizan citat iz Egzodusa 3.6 u Isusovu odgovoru. Prilično je
inteligentna ali nekako nije dovoljno prirodna za Isusa. Možda je to
jedna autentična priča o Isusu koja je kasnije iskićena i poljepšana. U
svakom slučaju, vratit ću se na pitanje braka i razvoda, ali u
zemaljskom kontekstu, za nekoliko trenutaka.
Već smo vidjeli da se na brojnim mjestima u Evanđeljima spominju žene,
sljedbenice Isusove, ali također i njegovi razgovori sa ženama. (Luka
10. 38-42, Ivan 4.27). Do stanovite mjere, možda su, zbog težine
kulturnog pritiska i općih stavova prema ženama, autori Evanđelja doista
ovo pomalo omalovažavali. Čini se da je i samom Šimunu Petru bilo
prilično teško prihvatiti liberalniji stav.
"Šimun Petar im reče, ‘Marija bi trebala da nas napusti, jer žene nisu
vrijedne života’. Isus reče, ‘Gledaj, ja ću je voditi da učinim od nje
muškarca, tako da i ona također može postati živi duh sličan vama
muškarcima. Jer svaka žena koja pretvori sebe u muškarca ući će u
nebesko kraljevsto’.” (Toma 114; usp. Toma 22)
Petrovo neprijateljstvo je lakše razumjeti od Isusova odgovora. Doista,
postoji široka rasprava u staroj literaturi o ideji transformacije
između žene i muškarca, i vice versa. Ovo normalno ima simboličko ili
metaforičko značenje, e.g. ‘žena’ može predstavljati materijalno,
pasivno i emocionalno, dok ‘muškarac’ može predstavljati duhovno,
aktivno i racionalno. Ova izreka mogla bi zasigurno biti izraz
nediskrimincije na osnovi spola, nasuprot stavu koji je izrazio Petar.
Ono što se sada naziva ‘muškim šovinizmom’ čini se, naravno, da je
dominiralo u većini kultura, u najvećem broju slučajeva.Ovo nije mjesto
da istražujemo čimbenike koji su stajali iza toga, kao što je potreba za
agresijom radi lova, ili muški strah od ženske strane u njegovoj
vlastitoj prirodi. Mi treba samo da komentiramo da Isus izgleda nije
patio od bilo kakve manifestacije ovog straha, kao i to da je bio
neagresivan.
Židovi nisu ženama davali nikakav satus niti uopće bilo kakvo
poštovanje. ‘Činjenica’ da je Eva bila stvorena od Adamova materijala
činila ju je drugorazrednim, umjesto izravnim stvorenjem Božijim. Zatim,
ona je viđena kao odgovorna za Pad, pošto je dovela Adama u iskušenje,
pa su zato žene bile povezane sa zlom i slabošću. Ovo je arhetipska
muška priča, koja projicira slabost na nekog drugoga umjesto da prizna
da postoji i u njemu samome, a ujedno i priznanje, unatoč sebi samome,
prije snage nego slabosti žene.
Kakvi god bili razlozi ili izlike, židovsko društvo toga vremena
izražavalo je inferiornost žena na bezbrojne načine. U sinagogama,
židovski muškarci uključivali su u svoje molitve zahvanost Bogu što nisu
rođeni kao žene. Gotovo svako druženje sa ženama izvan kontroliranih
obiteljskih okolnosti izazivalo je neodobravanje, a neudata žena koja bi
djelovala nezavisno i izvan muške kontrole ili konvencionalne
društvene situacije bila je od ‘respektabilnih’ automatski optuživana da
je bludnica.
Žene su bile protjerivane iz bilo kojeg dijela Hrama za vrijeme svojih
mjesečnih perioda, a bilo im je permanentno zabranjeno ulaženje u
Unutrašnja dvorišta. Bog je bio Otac i svakako ne Majčica Priroda.
Ženama nije bio dozvoljeno čak ni davanje iskaza u židovskim sudovima,
zato što svjedočenje jedne žene nije značilo ništa.
Premda su Rimljani, Grci i Egipćani svi dozvoljavali ženama da iniciraju
brakorazvodni postupak, Židovi to nisu činili. Židovski zakon o razvodu
išao je unazad sve do Deuteronomija (pete knjige Mojsijeve) 24. 1-4 u
kojoj je muškarac taj koji može reći da mu je žena nepristojna ili da ne
zadovoljava, muškarac može napisati obavijest o razvodu, muškarac je
može poslati da ide svojim putem. Nikakva prava na razvod nisu data
ženama. Sve se okretalo oko muškog ponosa, muške časti, muške
dominacije.
Žena je prema tome bila bespomoćna i ranjiva. Morala je da trpi
nezadovoljavajući odnos bez ikakvih legitimnih načina da to izbjegne.
Mogla je biti izbačena od muža koji bi samo napisao dokument o razvodu.
Preljub je mogao samo biti zločin protiv časti muškarca – ne i žene.
Možemo sada doista vidjeti dva razloga za striktni Isusov stav kojim je zabranio razvod:
"Što je Bog ujedinio, čovjek ne smije razdvajati.” (Marko 10.9, Mat.19.6)
"Svatko tko se razvede od svoje žene i oženi drugu kriv je za
preljub, a čovjek koji oženi ženu od koje se njen muž razveo čini
preljub” (Luka 16.18; usp. Marko 10.11-12, Mat. 5.32, 19.9)
Prvo, Isus je, tipično za njega, nastojao obraniti interese ranjivije
strane. Međutim, on nije jednostavno proklamirao da razvod nikada ne
može biti dozvoljen; on je zapravo rekao da i žena ima prava i status,
jer i ona ima čast. I muškarac, rekao je Isus, može biti ‘kriv za
preljub’, čime čini zločin prema ženi.
Do stanovite mjere, Isus je ponovno uspostavljao ravnotežu koja je
postojala u starim zakonima. Deuteronomij nije u cjelini slijepi muški
šovinizam, ne nikako. Čovjek koji je spavao sa ženom ili zaručnicom
drugog čovjeka mora biti kamenovan do smrti (Deut. 22.22-24); a čovjek
koji je silovao djevojku, u situaciji gdje nitko nije mogao čuti njen
plač ili priteći joj u pomoć, morao je umrijeti, dočim je s druge strane
priznato da djevojka nije ‘počinila grijeh koji zavrjeđuje smrt’ (Deut.
22.25-26). Ali Isus je otišao ovdje i dalje, kao obično: on je ručao i
razgovarao sa ženama jednako kao i sa muškarcima i, koliko mi to možemo
reći, tretirao ih je kao da imaju jednaka prava i status.
Uočite da je, šaljući učenike da poučavaju i liječe, njih poslao ‘u
parovima’ (Marko 6.7 Luka 10.1). Razmislite o ovome, imajući na umu i
sljedeće, što ćemo naći u Prvom Pavlovom pismu Korinćanima:
"Zar mi nemamo pravo povesti s nama sestru suprugu, kao i svi drugi apostoli i braća Gospodinova i Kefa?” (I Kor. 9.5)
Ovdje sam malo varao sa ovim citatom, jer prevoditelji nisu posve
sigurni što da urade s ovim. Jeruzalemska Biblija kaže ‘povesti
kršćansku ženu’, a Nova Međunarodna Verzija kaže ‘povesti ženu koja je
vjernica’. Grčki original, pak, kaže adelphen gynaika što je mnogo
točnije prevesti kao ‘sestru suprugu’.
Isus je i u ovakvom slučaju vjerojatno mislio da je ispravno tretirati
muškarce i žene kao bića jednake vrijednosti, ali društvo oko njega
jednostavno nije dopuštalo da žene misionarice putuju same.
Pretpostavite na čas da je ovaj Pavlov komentar značio da bi se ovi
‘parovi’ u stvari sastojali od muškarca misionara i žene misionarke koji
putuju zajedno, u dosljednom duhu dijeljenja hrane između svih kao
društveno jednakih, bez obzira ne samo na klasu, nego i bez obzira na
spol i religiju. Da bi se spriječile optužbe o flagrantnom nemoralu i da
bi se zaštitile žene da ne budu kažnjene kao prostitutke, jedini mogući
način da im ovo prođe, u onoj kulturi i u onom vremenu, bio bi da je u
vanjskom svijetu predstavlja kao svoju suprugu, ali da je tretira, kao
što je dužan prema nekome tko mu je jednak, kao sestru.
Zanimljiva bi bila špekulacija o tome da je možda postojalo vrijeme
kad se unutrašnja grupa oko Isusa stvarno sastojala od samo dvanaest
učenika i da su polovica od njih bile žene. |
