GLAVA SEDMA
NI PRAVILA NI BOGATSTVA NI VLASTI
Bilo je nekoliko rabinskih pokušaja, i prije i poslije Isusova vremena,
da rezimiraju temeljno načelo Zakona. Nije cilj bio da se kaže, evo
jedno jednostavno pravilo, pokori mu se i onda možeš zaboraviti sve
otalo; nije dolazilo u obzir da obični židovski učitelj potkopava Zakon
na ovaj način. Na protiv, ovo je značilo da je to osnovni temelj iz
kojeg se onda može izvući sve ostalo što postoji u Zakonu i koji stoga
može biti korišten i kao vodič za ponašanje u područjima gdje Zakon nije
već pružio jasnu uputu.
Najpoznatiji pokušaj bilo je formuliranje Hilelovog Zlatnog pravila oko
25. godine prije Krista: "Nemoj učiniti drugoj osobi nešto što ni tebi
ne bi bilo drago,” rekao je on; "ovo je cijeli Zakon; ostalo je
tumačenje.”
Ovo je međutim negativna formulacija, restrikcija ponašanja. Isus je,
kao što smo vidjeli, vjerovao u pozitivnu i neograničenu dobrohotnost.
On je ovo pravilo pretvorio u pozitivnu i aktivnu verziju koju smo već
čuli:
"Uvijek postupaj s drugima kao što bi volio da oni postupaju s tobom.” (Mat.7.12)
Ovo mi se čini kao veliko poboljšanje i veoma mnogo u skladu s duhom
njegova učenja. Isus nije bio stvarno zainteresiran za mehaničko
pokoravanje pravilima, s time da se naprosto izvršava dužnost. Njemu je
više bilo stalo do toga što je bilo dobro, a ne samo ‘pravilno’. Ako ti
smatraš da je dovoljno pokoravati se stanovitom broju pravila, onda bi,
kad jednom ispuniš ovu obvezu mogao stati; mogao bi se opustiti u
samozadovoljstvu i čekati priznanje. Isus od tebe očekuje da širiš
ljubav, spontano i beskrajno i da nikad ne staneš niti čekaš nagradu.
Već smo vidjeli da je Isusa jako ljutilo licemjerstvo i da je doživio
kritike zbog svog stava prema poštovanju subote. S obzirom da je ovo bio
izraz kulturnog identiteta, jedan izrazito židovski običaj, ovo je
pitanje bilo osjetljivo. Međutim, ako Isus nije vjerovao u strogog i
nepopustljivog zakonodavca, nego Boga Oca punog ljubavi i praštanja,
onda slijedi da za služenje takvom Bogu ne bi bilo dovoljno samo
slijediti određene propise. Oni koji su ‘samo’ slijedili Zakon
isključivali su ljude kao grešnike, neke čak odbacivali kao izopćenike.
Ljubav je morala biti šira i veća od Zakona.
Jednom prilikom bogati mladić upita Isusa,”Što moram činiti da baštinim
vječni život?” (Marko 10.17-22; Mat. 19.16-2; Luka 18. 18-23). U
početku, Isus mu je dao konvencionalni židovski odgovor: poštuj
zapovijedi. Ne ubij, ne kradi, ne čini preljubu, itd. Ali mladić je i
prije uvijek poštovao zapovijedi, ali je ipak osjećao da nešto
nedostaje. Isus mu reče da sve rasproda i novac da siromašnima, te da ga
onda slijedi. Tom prilikom stvar nije išla i mladić se udaljio,
nesposoban suočiti se s posljedicama takve odluke.
Zašto nije bilo dovoljno poštovati Zakon? Prvo, jer je bilo previše
naglasaka što čovjek ne smije raditi, umjesto na tome da bude aktivno
dobar. Drugo, jer sitničava poslušnost zapovijedima dovodi do apsurdnog
gubitka perspektive, do situacija u kojima ljudi poduzimaju akcije bez
istinskog moralnog sadržaja, čisto zbog toga da tehnički izbjegnu
prijestupe. Na primjer, iako je Zakon o plaćanju naknade za zemljište
važio samo za poljoprivredne proizvode, farizeji su plaćali i za travu u
svojim vrtovima, samo da budu sigurni:
"Ali jao vama farizeji! Vi koji plaćate vašu naknadu za metvicu i
rutvicu i sve vrste trava u svojim vrtovima, a ne obazirete se na pravdu
i ljubav Božju! Ovo biste vi morali prakticirati, ali i ne propuštajući
da činite i ove druge stvari.” (Luke 11.42; cf. Matt. 23.23)
Pošto im je povjereno poznavanje Božjih zakona, pismoznnci i farizeji
pretvorili su to u brdo zakona, veliki teret koji će rijetki ljudi ikad
biti u stanju potpuno ostvariti. Umjesto da rabe pisma da bi otkrivali
Boga drugima, oni su sakrili ključeve kraljevstva i usredotočili se na
sekundarne pojedinosti:
"Jao i vama pismoznancima … jer vi opterećujete ljude bremenom koje je
neizdržljivo, bremenom koje vi ni prstom ne mičete da bi ga podigli.”
(Luke 11.46; cf. Matt. 23.4)
"Isus je rekao, ‘Farizeji i pismoznanci uzeli su ključeve znanja i
sakrili ih. Oni nisu ušli niti su dopustili da uđu onima koji su
željeli…” (Tom. 39; cf. Mat. 23.13; Luka 11.52)
Ovo nije značilo odbacivanje Zakona, nego da bi se reklo kako, da tako
kažemo, iznad zakona ima i viši zakon – Božja ljubav. Mi ćemo ovo
razumjeti na drugačiji način od samog Isusa; mi ne bismo imali svoj
koncept ‘savjesti’, ili bili u stanju razgovarati o ‘motivaciji’ ili
‘unutrašnjoj spremnosti’ na ovaj način. Pa ipak, on je razumio isti
princip. Izvor pokvarenosti i neprilika jest srce čovjekovo. Ono što je
važno jest duh u kome nešto radite, ne bilježenje bodova u pokoravanju
pravilima. Nije moguće definirati i staviti granicu na moralne dužnosti.
Dobrota se iskazuje kvalitetom, a ne mjeri se kvantitetom.
Ideja da su i misli a ne samo djela moralno važne odavno je postojala u judaizmu i nalazimo je i u Deset zapovijedi:
"Nećeš žudjeti … ni za čim što pripada tvom susjedu.”(Ex. 20.17)
Bilo je prema tome moguće griješiti čak i da se fizički ništa ne uradi.
Isus se s tim slagao, govoreći ljudima da ne bi smjeli biti ljuti na
svoju braću i da čovjek koji gleda ženu s požudom u očima već u svom
srcu čini preljubu s njom (Mat. 5.22,5.28). Poenta je, kako ja to vidim,
da grešni motivi vode ka grešnim postupcima, jednako kao i to da Bog
zahtijeva duh nutarnjeg čovjeka, ne samo vanjski izgled poštovanja
zakona. Ako je tvoje srce dobro, prirodno će slijediti da će i postupci u
tvom životu biti dobri.
"Blago vama koji ste čista srca: vi ćete vidjeti Boga.”(Mat. 5.8)
"Nema zdravog stabla koje proizvodi truli plod, niti trulog stabla koje
donosi zdravi plod…Dobar čovjek izvlači što je dobro iz spremišta
dobrote u svom srcu; loš čovjek izvlači što je loše iz spremišta zloće…
(Luka 6.43, 45; cf. Mat. 7.18; 12.33, 35; Tom. 45)
Kako onda da razumijemo ovo što slijedi:
"Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao da
ih ukinem nego da ih ispunim. Svečano vam kažem, sve dok nebo i zemlja
ne nestanu, ni jedna točka, ni jedna crtica neće nestati iz Zakona sve
dok se njegova svrha ne postigne.” (Mat. 5.17-18; cf. Luka 16.17)
Ja ovim nisam osobito impresioniran. Samo će luđak ili megaloman ići
okolo govoreći stvari kao što je ova "Došao sam ispuniti Zakon”. Baš kao
kad kaže "Ja sam kruh života” – ovo nije normalno izvješćivanje o
povijesti, ovo je teologija.
Čini mi se da je grčka riječ ‘dovršiti’ (plerosai) upotrijebljena da se
prevede aramejska ili hebrejska riječ koja znači potvrditi ili
potkrijepiti i da je ovaj stih vrlo vjerojatno došao iz aramejskog
originala gdje se kaže nešto što bi bilo bliže ovome, "Nisam došao da
oduzmem od Zakona (Mojsijevog) već da dodam.” Činjenica da je ovo
prvobitno možda bilo na aramejskom jezku ne znači da je ovo rekao sam
Isus, nego samo to da je dovoljno rano poteklo od nekog sljedbenika u
Jeruzalemu koji je razvio (ili želio obraniti ili opravdati) prirodno
židovsko razumijevaje Isusova značenja poslije njegove smrti. Veliki dio
sadašnjih znanstvenih mišljenja ne stavlja ovaj ‘citat’ u najranije
slojeve predaje koja je nastala još tijekom Isusova života, već u
naknadna dotjerivanja od strane njegovih sljebenika.
U stvari, Isus nije puno mario za Zakon tamo gdje je on postajao, na
primjer, opsesija ceremonijalnom čistoćom koja je bila prepreka
izražavanju obveza ljubavi. Uzmite presudu iz Brojeva 10.16, "… svatko
tko dodirne ljudsku kost ili grob bit će nečist sedam dana.” Zbog
opasnosti ovakvog kontakta, grobovi su često bili okrečeni bijelom bojom
kako bi mogli biti lako viđeni i izbjegnuti:
"Jao vama pismoznanci i farizeji, vi licemjeri! Vi ste kao bijelo
okrečeni grobovi koji izgledaju lijepi izvana, a unutra su puni kostiju
mrtvaca i svake vrste truleži. Na isti način vi se pojavljujete pred
ljudima izvana kao dobri pošteni ljudi, ali u vašoj nutrini puni ste
hipokrizije i bezakonja.” (Mat.23.27-28)
Ovdje je riječ naravno o licemjerstvu, o vanjskom izgledu i stvarnosti.
Koncept onečišćenja putem kontakta sa smrću u stvari je jedna od poenti u
velikoj moralnoj paraboli o Dobrom Samarijancu (kod Luke 10.25-37). Kad
mu je rečeno da ljubi susjeda (bližnjega) kao samoga sebe, čovjek je
postavio pitanje, "A tko je moj bližnji?” Židovski učitelji provodili su
jako puno vremena debatirajući o ovome. Oni su promatrali ‘susjeda’
kao koncept ograničene primjene, normalno su iz njega u potpunosti
isključivali pogane i raspravljali o tome jesu li stanovite klase ljudi
isključene iz toga da budu tretirani u sladu sa susjedskim obvezama.
Isus nije raspravljao o ovom pitanju. Ispričao je priču o putniku koga
su razbojnici isprebijali i ostavili napola mrtvog. Jedan svećenik i
jedan levit vide ga i prolaze s druge strane. Samarijanski putnik je bio
taj koji je previo rane i pobrinuo se za čovjeka.
Svećenik i levit nisu mogli reći bez pregleda – čime bi vjerojatno
morali dotaći ga – je li čovjek mrtav ili nije. Ako bi ga dotakli i ako
bi on bio mrtav, oni bi tehnički bili onečišćeni. Ovo je njima bilo
važnije od činjenice da je čovjek možda bio živ i u nuždi da mu se
pomogne. Priča je šokantna. Pismoznanac koji sluša mora se suočiti s
mogućnošću da je Samarijanac, upravo on jedini, možda djelovao više u
skladu sa Božjom ljubavi nego odani Židov, opsjednut svojim pravilima.
"Tko je moj bližnji?” nije čak bilo pravo pitanje. "Kako mogu biti
bližnji?” bilo bi bolje; a odgovor – tako da ponudiš pomoć bezuvjetno
svakome kome je potrebna.
Ovo je bio samo još jedan primjer Isusova metoda učenja kojim je vodio
ljude da sami donesu svoje prosudbe, te da se sami moraju suočiti s
odgovornošću za sve implikacije svojih odgovora na pitanja. Ako je
izazov odbijen, kao u slučaju mladića koji nije bio u stanju učiniti
posljednju žrtvu, Isus bi to prepuštao njemu. Odgovornost za odluku je
uvijek osobna.
Čini se kao da nam Isus želi reći da je sve što tražimo već tu, unutar ili oko nas:
"Tražite i dat će vam se; tražite i naći ćete; kucajte i vrata će vam se
otvoriti. Jer onaj koji traži uvijek primi, onaj koji traži uvijek
nađe; onaj koji kuca uvijek će vidjeti da mu se vrata otvaraju.”
(Mat.7.7-8; Luka 11.9-10)
Traženje i nalaženje, kucanje i otvaranje, nalazimo i u Tominom
Evanđelju u Izrekama 02 i 94. Ove teme traženja i kucanja jesu očigledno
vrlo ‘autentični’ Isus; varijacije slijedeće izreke mogu se naći na
drugim mjestima u Novom zavjetu, u Evanđelju Hebreja i u Knjizi Tominoj.
Izreka je opet iz Tominog evanđelja i malo je intrigantnija i nejasnija
nego gornji citat iz Novog zavjeta:
"Isus je rekao, ‘Neka onaj koji traži ne prestane da traži sve dok ne
nađe. Kad nađe bit će u neprilici. Kad je čovjek u neprilici, on će se
čuditi i vladati nad svima.’ " (Tom. 2)
Traženje je ovdje povezano s vladanjem, a vladanje je ono o čemu se
zapravo radi u kraljevstvu. Jedna druga knjiga, koja nije iz Novog
zavjeta, Mudrost Solomonova, kaže nam da je cilj traženja mudrosti u
tome što ‘želja za mudrošću vodi u kraljevstvo” (6.20) Knjiga Tomina
objašnjava da vladanje u ovakvoj vrsti kraljevstva, daleko od toga da
ima bilo kakvo materijalno ili političko značenje, jest sloboda
vladavine duha koja je u harmoniji s Bogom:
"Kad napustite bolove i strasti tijela, primit ćete ostalo od Boga
Jedinoga i vladat ćete s kraljem, vi ujedinjeni s njim i on ujedinjen s
vama, od sada pa dalje, uvijek i zauvijek.” (Knjiga Tomina 145.9-16)
Meni se čini da je ovo najpolitičnije što je Isus ikad rekao. Mi smo za
sad, u ovoj fazi, daleko od toga da bismo rekli kako smo istražili sve
što je on učio. Bili smo do sada usredotočeni na kraljevstvo Božje i
učenje o ljubavi. Ali bit će još toga što ćemo reći o tome kako bi se
Isusa moglo vidjeti kao ‘subverzivnog’. Međutim, razlozi za ovo bili su
socijalni i filozofski, a ne militantno politički.
Znajući ono što znamo o njemu do sada, što bismo očekivali od njegova
karaktera? Osobno, ja bih očekivao konzistentnost i integritet. Nema
teorije da bi ovaj tražilac mudrosti, ovaj propovjednik neosvećivanja i
ljubavi prema vlastitim neprijateljima, ovaj izvor praštanja i
neograničene ljubavi, mogao imati išta zajedničko s konvencionalno
nasilnim oblicima pobune. Štogod da je rečeno o njemu kasnije, popularna
ideja o Mesiji kao ratniku-vojskovođi daleko je milijun milja od
istinitog opisa ovog čovjeka.
Pobunjenički vođa, kao neki od zelota, živio je u svijetu materijalne
politike a ne u duhovnom kraljevstvu. Nijedan od zapisa koji je dopro do
nas ne pokazuje da je Isus imao bilo što kazati o vojnom konfliktu ili
bitkama ili vođama ili nacionalizmu. Kao što ćemo još bolje uvidjeti kad
nastavimo, Isusova vizija nije imala ništa zajedničko sa vlašću i
dominacijom. Zapovijedati ljudima što da rade, umjesto pozivanja da
preuzmu odgovornost, nije to pravi Isus, niti smisao onoga što je činio.
Zemaljska pobuna bila je potpuno kriva stvar. Ako je jedan car zbačen pa
vođa pobunjenika postane novi car, otkriva se odmah istina situacije;
on ima vlast, ja želim vlast, ja preuzimam vlast. Ja uklanjam problem,
ja postajem poblem. Nasilje se vrši radi vlasti.
Svijet mora biti drugačiji: nitko ne bi smio imati vlast. Između redova,
dobijamo od Isusa zapanjujuću poruku. Ova poruka je opasnija, više
prijeteća onima koji vole kontrolirati i manipulirati drugima nego neka
‘obična’ revolucija. Ona bi ignorirala ili uništila strukture vlasti
umjesto da dopusti da se samo promijeni ruka. A ako nitko nema vlast,
onda svi imaju vlast.
Pogledajmo ovaj komentar o ispraznosti društvenog statusa i pretenzija:
"Čuvajte se pismoznanaca koji vole šetati okolo u dugim haljinama da bi
ih pozdravljali s poštovanjem po trgovima, da bi zauzeli prednja mjesta u
sinagogama i počasna mjesta na banketima; to su ljudi koji gutaju
imanja udovička, praveći istovremeno predstavu s dugačkim molitvama.
Utoliko će oštrija biti kazna koju će dobiti.” (Marko 12.38-40; usp.
Luka 11,43-44)
Ovo nije nikakvo iznenađenje: već smo vidjeli gdje su ležale Isusove
simpatije, s izgubljenim ovcama, siromašnima i ugnjetavanima. Također
smo vidjeli iz parabola da konvencionalna respektabilna moralnost može
biti posve nevažna i da sama po sebi nije pružala važne odgovore.
Judaizam je uvjek bio skrupulozan glede izbjegavanja osobnog onečišćenja
kroz druženje s izvorima korupcije, uključujući židovske grešnike,
jednako kao i one strašne pogane s njihovim poganskim bogovima i
nečistim običajima i hranom. Isus se nije samo ‘družio’ s poreznicima i
grešnicima, oni su mu prilazili i slijedili ga. Naravno, ‘poštovani’
ljudi bi kritizirali Isusa glede cijelog njegova miješanja sa
problematičnim tipovima:
"...on opazi skupljača poreza, imenom Levi, kako sjedi pred
carinarnicom, te mu reče,” Slijedi me” …U njegovu čast Levi napravi
veliki domjenak u svojoj kući i s njima za stolom okupilo se mnogo
poreznika i drugih. Farizeji i njihovi pisari požališe se njegovim
učenicima i rekoše, "Zašto jedete i pijete s poreznicima i grešncima?”
Isus im u odgovor reče,”Liječnik nije potreban zdravima, nego
bolesnima.’” (Luka 5.27, 29-31; usp. Mat. 9.9-12, Marko 2.14-17)
Osobita ogorčenost vezuje se uz riječ ‘skupljač poreza’ (na grčkom
publicani). Očito, ovo je dijelom bilo zbog poreza, koji su, pored toga
što su bili omrznuti kao što je i inače slučaj uvijek i svugdje, bili
prikupljani za neprijatelja, za rimske okupatorske vlasti. Pored ovoga,
bilo bi točnije prevesti ime ovih skupljača poreza kao kupci poreza:
Rimljani su pravo skupljanja poreza stavljali u prodaju i pravo su
kupovali beskrupulozni špekulanti, koji su bili daleko od podložnosti
kontrolama i ograničenjima kao u slučaju suvremenih državnih službenika.
Ovaj posao je privlačio lopove i nasilnike i ljude najgore reputacije.
Bili oni izopćenici ili grešnici, Isus im je svima rekao da je
kraljevstvo Božje otvoreno i njima. Nije ono pripadalo svećenicima ili
sustavu ili učenim i samozadovoljnim ljudima. Bog nije pravio razliku u
korist onih sa prošlim vrlinama, socijalnim statusom, intelektualnim
znanjem ili političkom vlašću. On voli i spreman je oprostiti. On
nagrađuje pokajnika i one koji ga vole i imaju povjerenja u njega.
Kad se ovo kombinira s reputacijom Isusa kao izliječitelja, na što ću se
vratiti kasnije, ovakvo učenje je neizbježno moralo biti popularno u
narodu.
Za Isusa, posjedovanje bilo kakve vlasti u svjetskim terminima bilo je
potpuno nevažno. Jedino biće koje ima vlast je Bog. Mi smo njegovi
robovi, njegovi sluge i ne možemo učiniti ništa osim da imamo u njega
povjerenja i prepustimo se njegovoj milosti:
"Svatko tko uzdiže sebe bit će ponižen a svatko tko se ponizi bit će uzdignut.” (Matt. 23.12)
"...Mora li on biti zahvalan sluzi ako čini ono što mu je rečeno? Tako
je i s vama: kad ste uradili sve što vam je rečeno da uradite, recite,
"Mi smo samo sluge: mi nismo učiniili ništa više od svoje dužnosti. ‘”
(Luke 17.9-10)
Prihvaćanje od Boga je dar; to nije postignuće ili nešto što se može
zaraditi ili zaslužiti, može samo biti primljeno. I čovjekova djeca su
također na milosti svoga oca kod kuće. Već sam komentirao značenje koje
je za Isusa imala nevina, bezazlena prijemčivost djece, što je on
posebno spomenuo u svezi s primanjem u kraljevstvo. Ima to više nego
samo jedan sloj značenja. Što je, u smislu vlasti i društva, jedno
dijete? Spomenuo sam zaboravnost glede svjetske politike, ali u ovom
pitanju ima još i više značenja osim samo ovoga. Možda je također
značajno i to da je dijete predseksualno, da seks nema nikakve važnosti
za život dijeteta. Još važnije od ovoga: dijete nema nikakve vlasti;
nema nikakva statusa, nikakvih privilegija, nikakvog prava na vlastitu
imovinu.
Što je ovo učinilo od dijeteta? Što god hoćete, ali nije neovisno. On
ili ona potpuno su ovisni o podršci, o tome da nisu odbačena
roditeljskom vlašću, o tome da im se pruži ljubav, o tome da slobodno
sudjeluju u jelu i piću. Tu je još jedan element revolucionarnog Isusova
učenja: nikakve vlasti; ljubav i prijaznost i plemenitost; i slobodno
dijeljenje resursa s onima koji su potrebiti. On je proširio implikacije
svega ovoga od dijeteta u obitelji van, prema svima u seoskom društvu,
prema načelu društvene ovisnosti i uzajamne potpore.
Stoga je lako krivo razumjeti spomene obitelji u Evanđeljima. Kao što je
tako često slučaj, Isus uznemiruje, izaziva, zahtijeva: kad je novi
sljedbenik tražio dozvolu da ide pokopati oca i pozdraviti se s ljudima
kod kuće, Isusova poruka izgledala je tvrda i bezobzirna. Od tebe se
očekuje da odbaciš sve, da ne gledaš unazad i da počneš propovijeati
vijest o kraljevstvu (Luka 9.59-62) Ako se odrekneš svega dobit ćeš veće
nagrade, i u ovom svijetu i u svijetu koji dolazi (Luka 9.23-24;
19.28-30).
Znamo već da moramo uzeti u obzir židovsku uporabu riječi ‘mrziti’ kao
jednostavno izražavanje preferencije, kao način da se kaže da nešto
treba gledati kao stvar od sekundarne važnosti. Ova uporaba riječi
‘mrziti’ javlja se puno puta u Evanđeljima (na pimjer, Ivan 12.25 kao i
ono što slijedi). Očigledno je da privrženost kraljevstvu mora biti na
prvom mjestu. Međutim, Isus ne dijeli samo druge obitelji: čini se da
odbacuje i svoju. Također, on sam kaže da stvara konflikt, dižući sina
protiv oca i oca protiv sina.
"Ako bilo koji čovjek dođe k meni a da ne mrzi svoga oca, majku, ženu,
djecu, braću, sestre, da, i svoj vlastiti život također, on ne može biti
mojim učenikom.”(Luke 14.26; cf. Tom. 55)
"Sljedbenici mu rekoše, ‘Tvoja braća i tvoja majka stoje vani.’ On im
reče, "Ovi ovdje koji vrše volju mog oca jesu moja braća i moja majka.
Oni su ti koji će ući u kraljevstvo moga oca.’” (Tom. 99; cf. Mark
3.32-35; Mat. 12.48-50; Luka 8.20-21)
"Nemojte misliti da sam došao donijeti mir na zemlju: nisam došao
donijeti mir nego mač. Jer došao sam da dignem čovjeka protiv svoga oca,
kćer protiv svoje majke, snahu protiv njene svekrve …”(Mat. 10.34-35;
cf. Tom. 16; Luka 13.49-53)
Sve ovo zvuči strašno i neki su to već opisivali kao divljački napad na
obiteljske vrijednosti. Ali je li to stvarno ono što se ovdje događa?
Zamijetite da u posljednjem citatu crte podjele nisu povučene između
muža i žene, ili brata i sestre, ili brata i brata; nije li značajno da
podjele nisu nasumične, nego izričito između generacija?
U prošlosti je odgovaralo ljudima u Crkvi da primjenjuju ove riječi
prema svom vlastitom iskustvu, da tumače ove obiteljske konflikte kao da
se sve to okretalo oko vjere u Isusa. Vjernik se odvajao od svojih
nevjerujućih rođaka. Ali ovdje se radi o vlasti i moći, ne o vjeri.
Porodica je osnovna hijerarhija u društvu, a podjela između generacija
odnosila se na uplitanje standardnih oblika subordinacije autoritetu i
dominacije jedne osobe nad drugom. Porodica je situacija u kojoj naučimo
sve o ljubavi i ovisnosti, ali također i o vlasti i autoritetu. Gdje
postoji vlast, postoje potencijalne mogućnosti da se ona zloporabi.
Isus uopće nije bio ‘protiv’ porodice. On ju je proširio prema vani.
Jedan Otac – svi jednaka djeca. Jedan izvor autoriteta – Bog. Nitko
drugi s bilo kakvom vlašću. Morate ‘mrziti’ svoje krvne srodnike jer
svatko mora biti vaš rođak; morate imati ljubavi da je date svima, ne
samo jednoj maloj ekskluzivnoj grupi. Uzmite u obzir varijacije u izboru
riječi u ovom što slijedi:
"Tko god ne mrzi oca i majku kao ja ne može biti moj sljedbenik i tko
god ne ljubi oca i majku kao ja ne može biti mojim sljedbenikom …” (Toma
101)
I dalje, u Mat 15. 3-6 Isus zapravo kritizira farizeje za one primjere
gdje im njihova oralna tradicija daje izliku za zanemarivanje svoje
dužnosti prema ocu i majci prema Zakonu. Znamo također za njegova brata
Jakova koji je postao važna osoba u ranoj Crkvi u Jeruzalemu, pa tako
nema ni govora o nepremostivoj podjeli u njegovoj vlastitoj obitelji.
Ne, nije se radilo o uništenju porodice koliko o tome da se ona stavi u
pravu perspektivu i transformira. Riječ je bila o strukturama vlasti
koje više nisu bile relevantne. Svakoga u Galileji trebalo je gledati
kao vlastitu porodicu, kao dijete Božje. Ako je vaš brat taj koji leži
uz rub ceste, vi ćete uvijek biti dobri Samarijanac.
Uzajamna međuzavisnost ove proširene porodice je, naravno, suludo
idealistički koncept. Vidjeli smo ne samo Isusovu simpatiju prema
siromašnima, nego i beskompromisni stav prema posjedovanju: riješi se
svega toga, posudi i ne traži nazad, ako želi tvoju tuniku, daj mu i
ogrtač. Prodaj sve što posjeduješ i daj za milostinju (Luka 12.33). Ne
brini što ćeš jesti ili što ćeš odjenuti, samo svoje srce okreni
kraljevstvu Božjem i osloni se bezuvjetno na njega da će ti pružiti što
god trebaš (Luka 12.22-31). Ako bi cijeli svijet ozbiljno pokušao
živjeti po ovome, vrlo brzo ne bi bilo više ničega za podjelu osim
prirodnih resursa. Male skupine mogu se naći na ovaj način, ali nijedan
veći ili složeniji društveni sustav ne bi nikako mogao preživjeti na
ovoj osnovi.
Takav težak pristup materijalnom posjedovanju doveo je do strašno mnogo
racionalizacije i opravdavanja i sentimentaliziranja oko siromaštva
njegovih sljedbenika. S jedne strane, savršeno je opravdano reći da
moramo imati svoje vrijednosti i prioritete u pravilnom poretku i da
načela moraju doći ispred novca i dobara. Posve je druga stvar kazati da
ne smiješ imati nikakvih dobara.
"Isus je rekao, Neka se netko tko je našao svijet i postao bogat odrekne svijeta'." (Tom. 110)
"Ne možeš služiti Bogu i novcu.” (Luka 16.13; Mat. 6.24)
"Kako je teško bogatima ući u kraljevstvo Božje!…Lakše je devi proći
kroz ušicu igle nego bogatašima ući u kraljevstvo Božje! (Mark 10.23,
25; cf. Matt. 19.23-24)
Komforno ignorirajući drugi dio ovog posljednjeg citata, neki ljudi su
se, kao što je poznato, obrušavali na činjenicu da je on rekao da je
‘teško’ biti bogat i ući u kraljevstvo (‘teško’ ali ne i ‘nemoguće’).
Također je rečeno da on pokušava kazati da je važna ‘nutarnja
udaljenost’ od materijalnih posjeda, pa je dakle u redu posjedovati
stvari ukoliko je vaš stav pravilan. Ovo je sigurno mjesto gdje Isus
naglašava uzaludnost gomilanja posjeda, usredotočenja na materijalna
dobra, kad smrt ili sudnji dan može doći svakog trenutka (Luka 12.16-21,
Toma 63). Ne, nije tako. Udaljavanje od svjetskih dobara koje je Isus
želio bilo je doslovno i stvarno, ne ‘duhovno’.
Onda bi se mogao staviti prigovor, "A što je s onim ‘Blaženi oni koji su
siromašni u duhu’? Isus nije dakle nužno mislio na materijalno
siromašne, zar ne? Ovo je sigurno o tome da treba imati pravilni stav
poniznosti i saznanja da vam je potreban Bog i pokajanje da biste mogli
ući u kraljevstvo.” Ne, bojim se da nije tako. Ova verzija izreke je
kreacija pisca Evanđelja po Mateju (u 5.3), a ne Isusova. Matej i Luka
koristili su mnogo iz istog izvora materijala dok su pisali svoja
Evanđelja, ali je Luka taj koji je sačuvao original, "Kako ste sretni vi
koji ste siromašni: vaše je kraljevstvo Božje” (Luka 6.20). Ovu verziju
potvrđuje i Izreka 54 u Tominom Evanđelju, koja ju je sačuvala posve
neovisno od dokumenata Novog zavjeta.
Opet moramo uzeti u obzir katastrofalne učinke razumijevanja ili
nerazumijevanja jezika originala. Ako biste opisivali, na grčkom,
ekonomski položaj seljačke obitelji koja jedva spaja kraj s krajem i
živi od žetve do žetve, uporabili biste riječ penes (što znači
‘siromašan’). Ako biste pak opisivali prosjaka bez novčića u džepu,
čovjeka koji nema apsolutno ništa, uporabili biste riječ ptochos za koju
je ‘bijednik’ bolji prijevod nego ‘siromah’. Riječ u originalnom grčkom
i kod Mateja i kod Luke (ne i kod Tome, kojega imamo samo na koptskom
jeziku) jest ptochos.
Isus nije rekao da su siromašni ‘blaženi’ (ili sretni, ili
blagoslovljeni). Govorio je o krajnjoj bijedi. Unatoč ugnjetavanju od
stranog osvajača, potpunoj neimaštini i odbacivanju od strane svog
vlastitog društva, beskućnim prosjacima data je nada: čak i ako nemaju
apsolutno ništa, oni nisu isključeni iz Božjeg kraljevstva.
Ja mislim da je važna poenta priče o ‘dajte caru’ također materijalizam a
ne politika. Isusa su pitali jednom prilikom da li je dopušteno plaćati
poreze caru ili nije. Pitanje je proračunato bilo postavljeno od strane
njegovih protivnika da bi mu naškodili, bez obzira kakav će odgovor
dati. Ako bi rekao da bi narod trebao plaćati, bio bi smatran izdajnikom
nacionalnih ideala. Možda su oni koji su postavili pitanje nešto načuli
kako se neki ljudi nadaju da će ovaj veoma mudri čovjek biti Mesija
koga su očekivali. Ako bi podržao plaćanje poreza Rimljanima, njegov
kredibilitet bi u njihovim očima bio nepopravljivo uzdrman.
S druge strane, ako bi rekao da narod ne bi smio plaćati ove poreze, bio
bi žigosan kao izazivač nevolja, potencijalni pobunjenik. Isus nije bio
osobito zainteresiran za sugestiju o bilo kakvom konfliktu između
društvenih obveza i obveza pema Bogu. Zatražio je da mu daju novčić, jer
nikakvog vlastitog novca nije imao. "Čija je ovo glava? Čije ime?”
pitao je on. "Carevo”, rekoše oni. A Isus je rekao, "Vratite caru što
pripada caru – a Bogu što pripada Bogu” (Marko 12.13-17, Mat. 22.15-22,
Luka 20.20-26).
Ovo nije naprosto dvosmisleni odgovor, ovo je odgovor genijalnog
čovjeka. Nikoga ne vrijeđa, osim ako ga netko ne protumači na neki
poseban način. Kraljevstvo koje je propovijedao Isus nije bilo nešto što
će se uspostaviti nasiljem militantnih nacionalista. Prisutna vladavina
Boga bila je netaknuta bilo kakvim brigama oko poreza.
Važna stvar je da sam Isus nije nosio nikakav novac. Ako nemate ništa,
ne možete platiti nikakve poreze. Ovo je također ozbiljan, premda
pasivan oblik pobune. Kako god bilo, obično je nasilan čovjek, a ne onaj
koji nema ni novčića, taj koji teži privlačiti pozornost i
protivljenje.
Ova izreka postoji, uzgred da kažemo, i u Tominom Evanđelju, ali sa
zanimljivim dopunskim komentarom, vjerojatno dodatim kasnije od
njegovih sljedbenika, s ciljem da se podigne značenje Isusa:
"Dajte caru što je carevo, dajte Bogu što je Božje i dajte meni što je moje.” (Tom. 100)
Isusovi sljedbenici nastavili su poslije njegove smrti uzimati veoma
ozbiljno njegova komunistička učenja o posjedovanju imovine:
"Vjernici su svi živjeli zajedno i posjedovali sve zajednički; prodali
su svoja dobra i posjede i dijelili utržak između sebe prema tome što je
kome bilo potrebno.” (Djela 2.44-45)
Posljednjih godina neki su znanstvenici postali osobito zainteresirani
za usporedbu životnog stila i pristupa Isusa i njegovih sljedbenika sa
onima koji su prakticirali grčku filozofiju cinizma. Trebalo bi
izbjegavati suvremenu upotrebu ove riječi ovdje. Originalni cinici bili
su poznati po svojim karakteristikama, kao što su napuštanje porodičnih
veza i dobrovoljno siromaštvo, prezir prema bogatstvu i društvenim
pretenzijama; bili su izravni i pošteni, radije nego taktični ili
‘korektni’; bili su socijalno kritični i voljeli su aforizme; nisu
prihvaćali odmazdu.
Isus, naravno, nije bio cinik: on je bio Židov i njegovo učenje bilo je
formirano poviješću judaizma i usredotočeno oko njegova razumijevanja
židovskog koncepta kraljevstva Božjeg, a ne ‘samo’ jedna posebna
perspektiva glede osobnog integriteta i društvene pozicije. Pa ipak,
paralele su jako uočljive. Savršeno je vjerojatno, u multikulturnom
okruženju u Galileji, da je Isus ili sreo ili u najmanju ruku čuo o
lutajućim grčkim cinicima. Lako je moguće da je na njega utjecao njihov
hrabri i antimaterijalistički životni stil. |
